Prolog

Auschwitz, 21. prosinca 1943.

„Eins, zwei!“

Gioele je na njemačkom brojio korake koji su odvajali spavaonicu od ureda liječnika. Zvuk potplata odzvanjao je među hladnim zidovima, i odjekivao do stropa koji je pod reflektorskim svjetlima sablasno pomodrio.

„Drei, vier!“

Odskakutao je do jedinog prozora koji se mogao otvoriti, na kraju hodnika, s čvrsto stisnutim crtaćim papirom u rukama. Gotovo svaki prozor Bloka 10 bio je zabarikadiran teškom drvenom daskom, ali taj nije: s njega su se vidjele ogoljene i zabijeljene breze niz aleju, ograda od bodljikave žice koja je bljeskala pod svjetlošću reflektora, u daljini kućica s dimnjakom koji je pućkao dim.

Podigao se na prste.

Snijeg je uporno tapkao po staklima. Kuckao je ledeno i tiho,zatim je skliznuo da prekrije cijelu aleju, drveće i lijehe, blokove i stražarske tornjeve. Mogao je vidjeti stražara na osmatračnici. Njegov topao dah gubio se u gustim oblacima u zraku i činilo se da drhti poput lista dok stoji mirno na studeni pred strojnicom. Tko zna želi li šalicu tople juhe, zanimalo je Gioelea, kamin s rasplamsanim drvenim ogrjevom ili obitelj okupljenu oko vatre koja pucketa.

Nastavio je skakutati.

„Fünf, sechs!“

Zaustavio se kad se našao pred uredom strike Mengelea. Pokušao je otvoriti vrata, ali ručka je bila zaglavljena, a žaluzine su se samo zatresle uz muklo lupkanje o staklo.

Na zidu iznad pisaćeg stola, pored zbirke očnih jabučica, nalazili su se i njegovi crteži. Nije trebao otvoriti vrata da ih vidi jer je Gioele sada već znao tu prostoriju napamet. Mengele mu je dopuštao da ide kamo želi, čak i u njegovu privatnu radnu sobu. Postupao je s njim drukčije nego s ostalom djecom. Na primjer, dopuštao mu je da crta i posvuda je vješao njegove radove, darivao ih bolničarkama ili drugim liječnicima, s velikim ih ponosom pokazivao SS-ovcima.

Kada je slikarica iz Birkenaua došla skicirati blizance, Gioele ju je cijelo vrijeme gledao razjapljenih usta. Opčinjavalo ga je kad bi primijetio da iz zamršenih i čađavih zavrzlama olovke izbijaju oči i usne, uobličavaju se lica kao da su živa. Dina je nadilazila bilo kojeg drugog slikara kojeg je ikada u životu vidio. Tog je jutra zatražio da mu daruju papir i komadić ugljena i nacrtao je aleju ispred kuhinje. Bolničarka je objesila njegovu skicu na zid i striko Mengele se razdražio. No zatim ju je pogledao bolje i razvukao jedva primjetan, ali zadovoljan smiješak. Poslijepodne se vratio s blokom papira i bojicama marke Lyra. Gioele nikada nije imao kutiju tako skupocjenih bojica. Otada se ono krilo Bloka 10 ispunjavalo njegovim crtežima.

„Sieben, acht!“ nastavio je ostavivši za sobom Mengeleovu radnu sobu.

Hodnik je bio dugačak i mračan. Ljudi primljeni u Blok bojali su ga se jer su se sobe s obje strane otvarale poput gladnih usta u kojima su se događale strahote. Ponekad su se čuli strašni krikovi. Najviše su plašila mrmljanja u noći, koraci poput prigušenih otkucaja, jadikovke koje su izazivale trnce. Netko je rekao da su to duhovi ljudi umrlih tijekom liječničkih vizita. Zgrada je vrvjela njima i mogli su se primijetiti noću, s njihovim mliječnim plaštem koji je klizio niz zidove i češao se o prozore naglo ih ovlaživši. Ili su se mogli primijetiti u žmirkanju žarulja koje su u Bloku neprestano treperile.

Gioele je skupio hrabrost.

„Neun.“

Ukipio se pred širom otvorenim vratima. Unutra je svjetlo bilo ugašeno, uz iznimku blagog sjaja u stražnjem dijelu prostorije, a prag se doimao poput tamnog oka koji ga ustrajno netremice gleda. Podigao je pogled i u polusjeni opazio natpis SIGISMUND BRAUN na pločici pored dovratnika.

Vrata su se pomaknula uz zlokobnu škripu, možda zbog otvorenog prozora. Gioele si nije mogao pomoći a da ne pomisli kako bi priče o duhovima najzad mogle biti istinite. U ruci je stisnuo crtaći papir i položio ga na prsa kako bi ušutkao lupanje srca koje mu se popelo u grlo. Umjesto da se okrene i pobjegne, zabio je nos u prokuljalu tamu prostorije.

Majka mu je često ponavljala, dok su bili u vlaku i dok je on dozivao SS-ovce s prozora da bi vježbao njemački: „Prepametno si i preznatiželjno dijete, Gioele, i to će te uvaliti u nevolje. Donijet će ti nesreću.“ No otkad se nalazio u logoru, spašavao se samo zbog te svoje pameti i znatiželje, zbog one genijalnosti koja ga je razlikovala od drugih blizanaca, čak i od njegova brata Gabrielea. Bio je nagrađivan kockicama šećera, čokoladom i svako toliko rabljenom igračkom. On i brat spavali su u Bloku 10 zajedno s ono malo odabranih, a ne u birkenauškim blokovima za koje su mu rekli da su prljavi i tijesni, da vrve ušima. Nosili su odjeću u kojoj su došli u logor i nisu bili prisiljeni svakoga dana prelaziti kilometre polja, iz baraka u laboratorije Auschwitza, kako bi ih se mjerilo i proučavalo. To je bila sreća, pomislio je.

„Zehn!“

Gioele je prizvao svu svoju hrabrost. Jednim jedinim, junačkim korakom prešao je crtu koja je odvajala polusjenu od tame prostorije. Učinilo mu se da je uskočio u mračan i prijeteći ponor.

Unutra se ništa nije vidjelo.

Potražio je prekidač, pritisnuo ga, a hladna je svjetlost nadrla u ordinaciju. Bila je toliko snažna da je morao zaškiljiti prije nego što je išta ugledao. Zaklonio je oči dlanom i ogledao se. Taj je laboratorij bio kao i svi ostali u Bloku. Pod treperavom svjetiljkom prepoznao je granitni pod i zidove od bijelih pločica, svih istovjetnih. Pogledom je prešao preko čeličnih kolica, neobične opreme i stolova od pločica. Zaustavio se kod ormarića punih lijekova, blistava umivaonika i na zidu obješene fotografije Führera koji ga je mrko gledao.

Prozor je bio otvoren, ali zrakom je lebdio čudan miris. Nije to bio ni dezinficijens ni formalin kojima su liječnici održavali svoje instrumente. Učinilo mu se da ga je već osjetio negdje drugdje, ovdje u logoru, ali i kod kuće, u Bologni. Preplavilo ga je nezaustavljivo sjećanje i Gioele se iznenada rastužio, bolno nostalgičan.

Hodao je središtem prostorije u tišini.

Fuge između pločica na nekim su mjestima bile ispunjene skorenom krvlju. Podigao je pogled prema policama i nazreo prozirne staklenke u kojima su plutali srce, mozak, bubrezi. Bio je ondje i fetus koji je plutao kao da spava u maminu trbuhu, kao i košara crvenih jabuka, od kojih je ogladnio.

Gioele je potražio stolicu na koju se može popeti kako bi uzeo jednu, ali pažnju mu je privukla prostorija koja se nalazila nasuprot ordinaciji i iz koje je dopirala slabašna svjetlost.

Približio se i ušao.

Radna soba bila je osvijetljena prigušenom jantarnom svjetlošću stolne svjetiljke koja je na zid odražavala šareno cvijeće vitraja. U zraku se čulo zujanje, poput električne jadikovke koja je prodirala kroz zidove. Bio je to ritmičan, šuštav zvuk koji nije davao naznake da će prestati. Gioele je pogledom prešao preko pisaćeg stola, mikroskopa, baršunastih naslonjača, zidnog sata i police s knjigama. U kutu, gramofon je vrtio bez prestanka. Igla je dotad već došla do kraja ploče i iz mjedenog roga više nije izlazio nikakav zvuk, samo pucketavo grebanje, slično muhi koja nikako da se umiri.

Pogledao je na tlo. Pažnju mu je privukla izgrižena jabuka koja se dokotrljala tko zna otkud. Gioele je osjetio kako mu je srce zapelo u grlu kada je nazreo svijetao obris između pisaćeg stola i božićnog drvca. Liječnička kuta, bačena u kut.

Duhovi nose bijelu plahtu, pomislio je.

Gotovo je pobjegao, ali nešto ga je zadržalo, ukipio se na mjestu. Osjetio je kako nadire tjeskoba i kako otkucaji srca odzvanjaju cijelim tijelom, čak i u vršcima prstiju. Ono nije bila samo kuta bačena na pod. U toj je kuti bio čovjek.

Gioele ga je odmah prepoznao. Rukavi doktora Sigismunda Brauna bili su zavrnuti do lakata, kao da je upravo završio s poslom, a tirkizne oči bile su mu razrogačene. Usta su mu bila otvorena u tihom kriku, a jezik mu je visio vani, kao psima SS-ovaca kad su bili žedni. Modri podljev zatamnio mu je visoko čelo s uvučenom linijom kose.

Gioele se približio na vršcima prstiju. Protresao ga je, ali ovaj se nije pomaknuo.

Bio je mrtav mrtvacat.

Stoga je sjeo ispred njega prekriženih nogu, oblizao usne i položio na koljena crtaći blok. Iako je imao dojam da pri svakom gutljaju sline guta vatru, i unatoč rukama koje su mu se tresle, bacio se na crtanje. Nije moglo biti ljepšeg crteža od mrtvog Herr Doktora Brauna, pomislio je.