Noć. Klupica u neosvijetljenom dijelu parka. Sve događaje snima termografska kamera koja opaža infracrveno zračenje i pokazuje ono što oči ne vide – topliji predmeti na zaslonu izgledaju svjetlije. Zvuk je isključen.

   Najprije dugo nema ničega, potom s lijeve strane u vidno polje uskoči mala crvena mrlja, najvjerojatnije neki glodavac, i počinje se potucati naokolo. Na trenutak se uzdigne i miruje, kao da nešto promatra ili osluškuje. Izgleda da mu je pozornost privuklo nešto s desne strane. Spusti se na sve četiri, odskakuće iza drveta i umiri se.
   Nekoliko sekunda kasnije dolaze ljudske prilike, muškarac i žena. Svi otkriveni dijelovi njihovih tijela naglašeno su svijetli, posebno oči, koje sjaje toliko kao da svakomu u glavi sja sunce. Sjednu na klupicu, on je lijevom rukom obgrli oko ramena. Usta mu posvijetle i zatitraju – očito govori. Stisne je snažnije i poljubi, ali ona ne reagira i samo pilji nekamo pred sebe. Izgleda kao da se koleba. Na kraju se leđima odmakne od naslona na kojem i dalje počiva njegova ruka i počinje govoriti. Govori dugo, potom sakrije lice. Između prstiju pužu joj kapljice koje su toliko svijetle kao da gore. Dok padaju na pod, nehotice se sjetiš zvuka cvrčanja uz koji padaju goruće kapljice pla- stike koju na štapu pališ iznad vatre.
   Muškarac ustaje i nekoliko puta nervozno prolazi amo-tamo. Lice mu svijetli. Sagne se prema njoj i počinje joj nešto objašnjavati, pritom kao fakir gestikulira ispred sebe vatrom vrućih, najvjerojatnije znojnih dlanova. Ona šutke sluša i samo se malčice nagne unatrag, kao da se boji da će se opeći na toj vatri koja mlatara ispred nje. Povremeno kimne glavom, zatim dlanovima obuhvati lice. Njegova usta proplamsaju crvenom – najvjerojatnije je povi- kao i iz njih je izletjelo nešto vruće. Slina ili što? Riječ ne može biti toliko vruća i zapaljiva. Ili može?
Gledatelj iza debla uznemiri se, u nekoliko se skokova popne na drvo i zastane.
   Muškarac uhvati ženu za rame i privuče je k sebi: pogledaj me! Ona se lagano trese. Uhvati je i za drugo rame, kao da je želi smiriti, ali je ne smiruje, nego – dok joj nešto dokazuje – počinje je tresti još jače: treeeese je tako snažno da izgleda kao da mu žena kima glavom, no postaje jasno da ne kima kad on iznenada prestane.
   Ona ustaje i načini dva-tri brza koraka da ode, ali on je – kamo? – zgrabi za ruku, povuče natrag i gurne na klupicu. Žena neprirodno pada i pokušava rukama zaštititi lice, ali muškarac je ne udara, nego sjeda kraj nje i očito je želi smiriti i zagrliti. Ona se odupire i gura ga. Za vrijeme naguravanja skupa s klupicom izvrnu se natrag.
   Gledatelj preskoči s jedne grane na drugu, višu.
   Nakon kratkog hrvanja po tlu muškarac se nađe iznad nje. Opkoračivši je, sjedne na nju i gura joj zapešća prema tlu. Pokušava je poljubiti, ali ona mlatara glavom i očito počinje vikati – iz usta joj lete nekakve iskre. On joj nešto prigovara i osvrće se, kao da se boji da će dozvati ljude, a ona i dalje viče i viče i nikako ne prestaje. Pokušava joj začepiti usta dlanom, ali mu se opet istrgne i viče dalje. Onda je ošamari, dvaput, triput, no kad ni to ne pomogne, panično pipa oko sebe i, kako se čini, zgrabi nešto u travi. Ruka po zraku opiše brzi žareći krug i gotovo dodirne njezinu glavu, to je dovoljno da se žena konačno smiri. Muškarac sjedi i duboko diše – iz usta mu isparavaju ružičasti oblačići. Kako se usput hlade, čini se da je to samo jedan oblačić koji pulsira. Ispred njezinih se usta ne vidi ništa, na sljepoočnici joj se stvori crvena mrlja i iz nje nešto teče.
   Žena nepomično leži, kao da je mrtva, ali to je, naravno, posve nemoguće: mrtva je tamnosiva klupica, mrtvo je tamnosivo tlo, čak i tamnosiva trava i drveće, nikako ne može biti mrtav netko tko u noći tako svijetli. Tako može svijetliti samo toplokrvno i posve živo biće. Ništa na zaslonu ne emitira toliko svjetlosti kao to, istina, nepomično tijelo – ako ne ubrajamo tajanstvena gledatelja i, naravno, muškarca koji je tako svijetao kao da u njemu ključa vulkan. Muškarac stoji nad ženom i gleda je. Odjednom joj se u međunožju pojavi užarena mrlja i počinje se brzo širiti preponama. Isuse, što je to?! Muškarac pada na koljena, rukama se opire o tlo i počinje rigati vatru. Riga i riga, opet kao fakir, samo što je njegova vatra drukčija od fakirove i ne gasi se odmah, nego se poput lave razlijeva po tlu. Sve je najvjerojatnije izašlo van. Muškarac još neko vrijeme ostaje u istom položaju i duboko diše – prsa mu se podižu i spuštaju.
   Izrigao je vatru, ali to ga nije ohladilo. Tko zna zašto – možda želi sve popraviti, sve vratiti u prvotno stanje – postavi klupicu i sjedne na nju. Dok se saginje naprijed, laktovima se oslanja na bedra i dlanove zakopa u kosu. Na tlu opet nečujno zacvrči goruća plastika. Muškarac se okrene prema ženi. Odjednom se baci k njoj na tlo, svoja usta stavi na njezina i rukama joj pritišće prsa – ajde, ajde, ajde… Nakon nekoliko minuta prestane i, kako se čini, još samo nemoćno promatra kako njegov crveni trag na njezinim usnama brzo nestaje. To ga očito posebno potrese: nagne glavu unatrag i otvori sunce u noć. Kako nema zvuka, teško je reći o čemu se radi – urlanju, histeričnu smijehu ili nečem trećem. To ne znamo, vidimo da se gledatelj za to vrijeme divlje premješta s grane na granu, kao da je zbog nečega ugrožen.
   No odjednom ipak zastane i također pogleda u nebo: lijeva kiša. Sve, svi počnu brzo tamnjeti. Muškarac u strahu pogleda ženu koja postaje sve sličnija klupici, drveću i pijesku na puteljku. Baci se na nju kao da je želi zaštititi od kiše, kao da je pokušava zagrijati ili barem još neko vrijeme očuvati toplinu u njoj. Kad kiša malo prestane, njezino posivjelo lice uhvati u dlanove i počne ga naglo trljati. I doista, lice postaje rumenije – izgleda kao da je u nju utrljao malo života. Tijelo počinje još više trljati: po vratu, rukama, trupu, pa opet po licu. Ali odmah nakon što s jednog dijela tijela preskoči na drugi, prijašnji opet počinje sivjeti.
   Muškarac se klečeći oslanja rukama na bedra i neko vrijeme miruje, kao da razmišlja. Odjednom ustaje, uhvati ženu ispod pazuha i odvuče je na klupicu. Dok je vuče, objesi joj se čeljust i opet izviri sunce, ali on to ne primjećuje. Položi je na bok i podigne na klupicu i noge, ispod glave savije joj ruku: da bude komotnije. Onda još malo ostaje sjediti kraj nje, kao da se oprašta, pa ustaje i odlazi. Kiša posve prestaje. Žensko tijelo leži na klupici, ali se, tko zna zašto, ne slije sa sivilom oko njega – i dalje je nešto svjetlije, istina, prilično manje nego gledatelj na drvetu. On još nije otišao, baš suprotno, izgleda kao da se ohrabrio. Počne se spuštati, ali prije no što dođe do tla, odjednom se okrene i brzo odskakuće u krošnju. Trenutak potom dolje se prikaže silueta četveronožna bića sa šiljatim ušima i kitnjastim repom. Biće nedaleko od klupice zastane, kao da se koleba, i trči naokolo. Zaustavi se kraj barice ohlađene lave, omiriše je i oprezno, na napetim oprugama nogu, priđe tijelu.

Knjiga je objavljena u sklopu projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.