Prevođenje iznutra i izvana: Stjepanka Pranjković
"Žene imaju mnoštvo razloga za bijes, nijedan više za potiskivanje"
Stjepanka Pranjković, književna prevoditeljica s njemačkog jezika, govori o svome iskustvu prevođenja romana Hippocampus Gertraud Klemm, izdanoga u trećem ciklusu našega projekta Europa iznutra i izvana.
Diplomirala si germanistiku, i to prevoditeljski smjer. Kako si se našla u književnoprevoditeljskim vodama, odakle zanimanje baš za taj dio prevodilačkog posla?
Odrastala sam u Njemačkoj dvojezično i, kad sam kao dijete shvatila da govorim i čitam u dva jezika, a da se na oba izdaju knjige, počela sam primjećivati imena prevoditelja u njima. Vrlo rano počela sam maštati o tome da jednom moje ime stoji na mjestu prevoditelja u kakvu romanu. Tijekom studija to je bila moja najveća želja, a prvi sam korak u tom smjeru napravila 2017. godine prijavom za sudjelovanje na Ljetnoj školi za književno prevođenje Premuda Instituta za prevođenje Sveučilišta u Beču. Poslije toga glavni mi je fokus bio na pronalasku knjige koju bih mogla ponuditi izdavačima i nakladnika koji mi je spreman povjeriti prvi književni prijevod.
Roman Gertraud Klemm koji si upravo prevela, a koji je kod nas popraćen velikom pozornošću i pohvalama kritike, zove se Hippocampus. Feministički je nastrojen, a govori, među ostalim, o nepravdama učinjenima ženama na književnoj sceni. Pripadaš milenijskom naraštaju: pogađa li te osobno tema neravnopravnosti žena, i na koji način? Koliko je ta tema – tvoja tema?
Nažalost, mislim da je ta tema – tema svake žene. Ponekad imam osjećaj da sa svakom novom životnom fazom uočavam nove nepravde, neku novu neravnopravnost. Mislim da katkad nismo ni svjesne na koje nas sve načine pogađa i često pristajemo, ili nas odgoj i okolnosti prisiljavaju na to da pristanemo na patrijarhalne strukture, a nerijetko žene zahvaljujući tomu internaliziraju mizoginiju i postaju sebi i jedna drugoj vuk. Sviđa mi se što autorica u romanu tematizira žensku solidarnost, što je na površinu izvukla mnoge značajke patrijarhata koje tek trebamo osvijestiti, što govori o temama poput majčinstva, ženskog uspjeha, prava na pobačaj i što snažno kritizira miješanje klerikalnih struktura u politiku.
Ponekad imam osjećaj da sa svakom novom životnom fazom uočavam nove nepravde, neku novu neravnopravnost.
Jedan od razloga zbog kojih sam silno uživala u ovoj knjizi jest upravo to što autorica na nenametljiv, ponekad gorak, ali i duhovit način ukazuje na tolike nepravde. Žene imaju mnoštvo razloga za bijes, nijedan više za potiskivanje.
Roman se zove Hippocampus. Što on u kontekstu romana simbolizira? Jesi li poželjela da se roman zove drukčije nakon što si ga prevela?
U romanu je morski konjic, hippocampus, protagonističin znak u borbi protiv spomenutih struktura. Autorica je odabrala baš tu životinju iz veoma simboličnog razloga – ženka mužjaku ubrizgava embrije u tobolac i mužjak je odgovaran za mladunce. Osim toga, hippocampus je i naziv dijela mozga koji je zadužen za prijenos informacija iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Budući da u romanu veliku ulogu igra kultura sjećanja, naslov je dvostruko prikladan. Otkako sam prvi put pročitala roman, nisam mogla zamisliti nijedan drugi naziv u prijevodu i jako mi je drago što je urednica za hrvatski tekst odlučila zadržati autoričin odabir naslova izvornika.
Što može očekivati mladi prevoditelj kad se nađe pred svojim prvim književnim prijevodima? Čime da se naoruža, što mu je – i tko – sve potrebno?
Uz potpisivanje prvog ugovora za prijevod knjige, što je meni bilo ostvarenje jedne od najvećih želja, moguća je pojava nesigurnosti, možda i straha pred povjerenim zadatkom. Ali ako se naoruža sljedećim: potrebnom literaturom (rječnici, gramatike, pravopisi, druga stručna literatura), znanjem o metodama i tehnikama prevoditeljskog zanata, mentorima koji su odlični i iskusni prevoditelji i jednako takvi ljudi, spremni pomoći kad zapne, usto podrškom bližnjih i vjerom u sebe, ne bi trebalo biti problema! Mladim bih prevoditeljima i prevoditeljicama preporučila da idu na što više prevoditeljskih, jezičnih i književnih radionica, da uče, čitaju, pišu, budu kreativni na različite načine i tako razvijaju vještine potrebne za književno prevođenje.
Mladim bih prevoditeljima i prevoditeljicama preporučila da idu na što više prevoditeljskih, jezičnih i književnih radionica, da uče, čitaju, pišu, budu kreativni na različite načine i tako razvijaju vještine potrebne za književno prevođenje.
Jedan je od mojih hobija gluma, kojom se već nekoliko godina amaterski bavim, a glavni razlog zbog koje sam je upisala bilo je učenje o ljudima i imitaciji u svrhu književnog prevođenja. Važno je znati prepoznati „glasove“ koje čitamo u djelu i reproducirati ih na drugom jeziku, a da ostanu autentični. Sa svakim sljedećim tekstom postaje lakše!
Imaš li uzora među prevoditeljicama i prevoditeljima? Možda čak i mentoricu ili mentora?
Svojim mentoricama smatram (a već su to i formalno bile na seminarima i radionicama) svoje drage prijateljice i kolegice s Ljetnog seminara književnog prevođenja Premuda, fantastične i svestrane prevoditeljice Snježanu Božin, Alidu Bremer i Maschu Dabić. Tijekom godina susreta i rada s njima mnogo sam naučila, a i danas su uvijek tu za mene kada imam pitanja, nisam sigurna što bih s nečim ili me zanima kako bi one to riješile. Nekako se dogodilo da zaredom prevodim austrijske autorice, sljedeće godine i dvojicu autora, pa imam i svoju mentoricu za Austriju – dragu prevoditeljicu Rebekku Zeinzinger koja mi često pomogne oko specifičnosti jezika ili zemlje. Osim njih, dosad sam uvijek surađivala s urednicama i lektoricama od kojih sam mnogo naučila i s kojima je suradnja bila vrlo ugodna, i zahvalna sam na tome. Što se tiče uzora, imamo mnoge vrhunske prevoditelje i prevoditeljice s različitih jezika u čijem radu uživam, teško mi je izdvojiti samo nekoliko njih.
Za prevođenje ovoga romana dobila si i dvije stipendije za odlazak na prevodilačke rezidencije u Beč i Berlin. Koliko prevoditelju pomažu takvi, rezidencijalni boravci?
Rezidencija u Beču, nakon početnog uzbuđenja i sile emocija, dala mi je potreban mir i znatno pomogla da skupim hrabrosti, otvorim novi dokument u Wordu i prepustim se knjizi. U Beču sam upoznala i Gertraud Klemm, na samom početku procesa prevođenja; ohrabrile su me njezina podrška i spremnost da mi pomogne oko bilo kakvih nedoumica.
Volim biti kreativna, igrati se, pogotovo riječima, istraživati, i na postupak prevođenja gledam kao na igralište na kojem umjesto pješčanika imam tekst koji preslagujem poput slagalice.
U Berlinu sam prevela zadnjih petnaestak stranica knjige i posvetila se rješavanju tih nedoumica, savjetovanju s kolegicama, Gertraud, ponovnim iščitavanjem knjige i prijevoda, i lektoriranjem – onoliko koliko sam se uspjela odmaknuti od djela. Za obje rezidencije dobila sam stipendije (BMEIA i Zaklada S. Fischer), koje su mi pomogle financijski i osigurale da se tijekom boravaka u Beču i Berlinu mogu posvetiti isključivo radu na knjizi.
Ovo je tvoj drugi književni prijevod – a Klemm je zahtjevna autorica. Kako je bilo prevoditi finu ironiju kojom je cijeli tekst obojen? Je li Hippocampus pred tebe postavio i druge izazove, i kako si se nosila s njima?
Uživala sam prevodeći ironiju u tekstu, hvatajući fine nijanse, i tražeći ekvivalente u hrvatskom jeziku. Nije mi stran taj način izražavanja, osobito kada se radi o takvim temama, pa sam lako pronašla glas za protagonisticu Elviru. Na nekoliko mjesta nisam razumjela termine specifične za Austriju, a ponekad nije bilo jednostavno zadržati smisao uz nedostatak interpunkcije pri navođenju upravnog govora. Vjerojatno je bilo još izazova, ali po predaji i izlasku romana njih sam zaboravila. Sretna sam i zahvalna jer sam iz čitavog procesa mnogo naučila!
U čemu, za tebe, leži čar prevođenja?
Volim biti kreativna, igrati se, pogotovo riječima, istraživati, i na postupak prevođenja gledam kao na igralište na kojem umjesto pješčanika imam tekst koji preslagujem poput slagalice. Katkad mi ide glatko, slika se stvara gotovo sama od sebe; katkad ne uspijevam pronaći odgovarajući dio, pa odustanem, odmorim se, ili potražim još jedan par očiju. Važno mi je da zaista volim ono što radim i da uživam u tome, a prevođenje književnosti zadovoljava tu moju potrebu.
Čitaš li mnogo u slobodno vrijeme? Koji su tvoji omiljeni pisci? Koje bi Henine knjige preporučila znancima i prijateljima?
Trudim se čitati što više mogu, knjige različitih izdavača, domaću i prijevodnu književnost, ali čitam i na stranom jeziku. Čitanje mi je važno za profesionalni razvoj i učenje, a privatno mi je knjiga važan saveznik u održavanju mentalne higijene. Omiljeni pisci uvijek su oni koji me u danome trenutku oduševljavaju (raniji omiljeni imaju posebno mjesto u meni, koje se ozari kad god ih netko spomene ili ponovno pročitam nešto njihovo). Trenutačno su mi omiljene spisateljice Radmila Petrović, Delphine de Vigan i Leila Slimani. Ljetos sam pročitala dvije predivne Henine knjige koje su me oduševile: Horror vacui Staše Aras („Da bi čovjek provodio svoju volju, nije potreban nikakav poseban napor. Problem je što ljudi s različitim potrebama žive zajedno i jako teško mogu shvatiti potrebe onoga drugoga.“) i Naše sretno vrijeme i Ji-young Gong („Ali, Yu-jeong, znati ništa ne znači. Ponekad je znati gore nego ne znati. Važno je shvatiti. Ako postoji razlika između znanja i spoznaje, tad je ona u tom da za spoznaju moraš patiti“). Jako mi je drag i roman Svemirski anđeli Einara Mára Guðmundssona.
Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.
