14
ožu 2022
ožu 2022
U zadnjem mjesecu za kuhanje piva prije frižiderne ere (jeste li znali da odatle naziv nosi i poznato hrvatsko pivo?), a koji smo nekoć nazivali lažak, donosimo vam čak četiri naslova. Pa dok ožujak laže, Hena predlaže – knjiške naslove koji bi, dok čekamo dodjelu Oskara, mogli zadovoljiti i filmoljupce.
Stari svijet, svijet koji polako odumire nestankom fosilnih goriva, njemačka književnica Anja Kampmann vješto je smjestila na naftnu bušotinu u Sjevernome moru. Duboke se vode dižu roman je koji nas, prikazujući sudbinu radnika na naftnoj platformi, vodi s olujnog mora preko egzotičnih destinacija, talijanskih brežuljaka, sve dublje na kontinent. Atmosfera Mobyja Dicka, junak nalik na Odiseja i osjećaj da gledate film ceste... Poznata kao pjesnikinja, Kampmann je napisala lirski, melankoličan roman u kojem se naizgled ne događa mnogo, a ipak se događa – sve. Nevjerojatno lijep prijevod možemo zahvaliti Patriciji Horvat.
Još jedna iznimno filmična knjiga stiže u ožujku, no ova će vas provesti vlakom kroz pustinje i stepe bivšeg Sovjetskoga Saveza: mladi oficir Dejev zajedno s privlačnom komesarkom Bijelom evakuira pet stotina djece, spašavajući ih od gladi i smrti. Ešalon za Samarkand avanturističko je i istodobno potresno štivo s povijesnom potkom u gladomoru koji je pogodio SSSR 20-ih godina XX. stoljeća. Sjajnu trećem romanu ruske autorice Guzel Jahine u hrvatskom je prijevodu dušu udahnula Tatjana Radmilo.
U filmskome tonu stižemo i do poezije cijenjene domaće pjesnikinje Gordane Benić. Mogli bismo se osmjeliti i reći da je Zemlja nulta zbirka SF-lirike, jer Gordana Benić nosi nas lako, kao da letimo balonom, među galaksije, planete i maglice, u astralne fantazmagorije.
A za one koji od filma ipak više vole „pozorište u kući“, stiže šesto izdanje poznate zbirke Ephraima Kishona Kod kuće je najgore, koja provjereno otklanja svaku mrzovolju. Poznate humoreske o bombonijerama koje kruže, perilicama koje hodaju i dudi koja nestaje, vrijedi imati i zbog sjajne naslovnice Ninoslava Kunca.
U olujnoj noći daleko na moru bušaču Waclawu nestaje jedini prijatelj Mátyás, a u divljim ga valovima podno naftne platforme nitko nikada neće pronaći. Tragičnost događaja slama dio Waclawove srži i on se nevoljko otpravlja na kopno. Putovanje s jednim ciljem – posjetiti prijateljevu obitelj – brzo postaje nepredvidivo i dugo, a mjesta, ljudi i prizori koje zatječe u njemu bude sjećanja na minule dane, kojima ne uspijeva pobjeći. I dok prolazi Europom, tražeći što se pronaći ne može – od Mađarske, preko Italije i Alpa, sve do rudarskog naselja u Njemačkoj gdje je odrastao – prošlost polako širi napukline u sadašnjosti. Uspomene su kao narod nemiran, uviđa, neprestano u pokretu, koji ne može nikamo stići.
Kampmann je za roman primila priznanja i pohvale i izvan domovine, te ušla u samo finale nagrade „National Book Award 2020“ u SAD-u, kao autorica jednog od najboljih romana prevedenih na engleski jezik.
Romaneskni debi njemačke pjesnikinje Anje Kampmann gustom, istaknutom liričnošću još jednom potvrđuje poetsku moć jezika da oblikuje raskošne slojeve teksta, koji će svakog čitatelja odvesti na drugačija mjesta. Riječ je o svojevrsnom romanu ceste, o teškim uvjetima rada na moru u suvremenosti i o preispitivanju životnih odluka usred egzistencijalne nesigurnosti. Ne iznenađuje što je Kampmann za roman primila priznanja i pohvale i izvan domovine, te ušla u samo finale nagrade „National Book Award 2020“ u SAD-u, kao autorica jednog od najboljih romana prevedenih na engleski jezik.
Listopad je 1923. Građanski rat u Rusiji tek je završio i sa sobom donio siromaštvo, glad i bolesti. Na ulicama Kazanja vlada kaos, stotine se beskućnika slijevaju u grad tražeći spas. Djeca su najviše pogođena, stoga su vlasti odlučile dio njih evakuirati iz Kazanja u topliji i hranom opskrbljen Samarkand. Na čelu ešalona najspremniji je čovjek za taj zadatak: ratni veteran Dejev. On će zajedno s komesarkom Bijelom učiniti sve da pet stotina mališana dovede sigurno do cilja. Međutim, ispostavit će se da je put pred njima nemilosrdna, lavovska bitka za svaki zalogaj hrane, za svaki gutljaj vode – za baš svaki život. Hoće li Dejev i Bijela, ta dva potpuno različita karaktera, uspjeti?
Treći roman nagrađivane ruske autorice Guzel Jahine veličanstveno je djelo, kojim nas ponovno vodi u Rusiju s početka 20. stoljeća.
Treći roman nagrađivane ruske autorice Guzel Jahine veličanstveno je djelo, kojim nas ponovno vodi u Rusiju s početka 20. stoljeća. Jahina je njime još jednom potvrdila svoju pripovjedačku izvrsnost i umijeće suočavanja s velikim temama. Maestralno je ovladala potresnom i duboko dirljivom pričom koja je, nažalost, čvrsto utemeljena u ranoj povijesti Sovjetskog Saveza. Na kraju, Ešalon za Samarkand napeto je i uzbudljivo štivo avanturističkog duha, koje se zbog čestih i dramatičnih obrata te nezaboravnih likova čita u jednom dahu.
Dvadeset noći i jutara na rubovima horizonta Gordana Benić u Zemlji nultoj poezijom nam približava vremenske i prostorne udaljenosti. U geometrijskoj kompoziciji njezin je rukopis i ovoga puta precizan, oštar poput magnetske igle koja otkriva pupove mirisa i boja, odašilje otkucaje i komunicira s nevidljivim. Rekvizitarij je motiva mitski, kozmički, ali i topao, prokrvljen. Toplokrvna bića, cvatovi, mirisi i boje, pospremljeni u hermetičke kapsule, dinamikom stihova bivaju lansirani u putanje koje moć poezije podižu u nove perspektive.
Nitko u našem pjesništvu ne vodi nas tako lako u svjetlosni hod poezije i svemira. Gordana Benić ceremonijalmajstorica je čuda metafore, ima sposobnost predočiti ih lakoćom kojom se priroda obnavlja.
Prizemljeno u zemaljska isparavanja, astralno dobiva novo značenje. Logikom sna, mita, rojevi motiva bivaju razmješteni u iznenađujuće spojeve. Poezija Gordane Benić to oduvijek čini: spaja udaljeno, čak nemoguće, nespoznatljivo daleko, hladno i nebesko s mandalama gradova, botaničkih vrtova, pustinja i zemaljskih utvrda. Kako to čini? Lako. Usuđuje se uvesti levitaciju u stih, poeziju u zagrljaj nevjerojatnoga. U Zemlji nultoj obilno dodaje još jedan začin, osjećaje. Govori o tuzi, radosti, tjeskobi i zemaljskoj čežnji. Vrhunska poezija uvijek je čin hrabrosti. Nema kolebanja između svjetova. Putovanje je izvjesno. Nitko u našem pjesništvu ne vodi nas tako lako u svjetlosni hod poezije i svemira. Gordana Benić ceremonijalmajstorica je čuda metafore, ima sposobnost predočiti ih lakoćom kojom se priroda obnavlja. U Zemlji nultoj dinamika stihova sugerira otvaranje novim značenjima, pa se čini da smo cijelu zbirku razgranali u istome trenu i prostrli je kao sag antena, travki, prašnika kojima bismo gledali zvijezde. Sugestivna, vibrantna, poezija poput tibetanskih gongova u nama radi na unutarnjem razmještaju kozmičkih strujanja.
