I prije slavnih Madeleine kolačića, koji su junaku Proustova traganja za izgubljenim vremenom donijeli nježna sjećanja (da ne spominjem sve ostalo što je Proust svojim junacima skuhao – o tome postoje cijeli kuharski priručnici!), hrana je sastavni dio svake knjige, sve od gozba Gilgameša i kasnijih superjunaka. Nađete li ijedno djelo u kojoj nema jela – javite nam, dobit ćete specijalnu nagradu.

U međuvremenu je popularizirana i kategorija food fiction, fikcije koja tematizira kulinarstvo – pa su protagonisti kuhari ili restoranski kritičari, obitelji koje se natječu u pripremi hrane i ljubitelji dobroga zalogaja.

Mnogo je toga u što nas knjiški gastro detalji mogu uputiti: od društvena položaja protagonista i njihovih karaktera do atmosfere i političkih prilika. Hrana kao motiv progovara o društvu, mentalitetu, navikama, klasnoj podjeli. U međuvremenu je popularizirana i kategorija food fiction, fikcije koja tematizira kulinarstvo – pa su protagonisti kuhari ili restoranski kritičari, obitelji koje se natječu u pripremi hrane i ljubitelji dobroga zalogaja.

Elif Shafak u svome će romanu Otok u središte radnje, umjesto bonkulovića i kritičara, kao pripovjedača postaviti jednu smokvu; stablo koje će ispripovjediti ne samo priču o ljubavi jedne Turkinje i Grka na ratom i netrpeljivostima podijeljenu otoku, nego i iznijeti niz zanimljivih štorija o prirodi hrane i mitologiji vezanoj uz nju. Smokva se postavlja kao mistično, nadnaravno biće, koje osjeća strahove i nade svojih vlasnika, a Shafak kroz njezinu priču vješto iznosi manje nam ili više poznata vjerovanja različitih naroda, vezana uz ovaj plod i stablo:

(…) I Arapi i Židovi pokraj nas obavljaju svadbene pripreme, nadajući se brakovima dovoljno čvrstim da prebrode sve oluje koje bi se mogle nalaziti pred njima. Budisti žele da cvjetamo blizu njihovih hramova, a to žele i hinduisti. Žene iz kenijskog plemena Kikuju namažu se sokom smokvina stabla kad žele zatrudnjeti i te iste žene hrabro nas brane uvijek kad netko pokuša posjeći svetu mugumo. Ispod naše krošnje kolju se žrtvene životinje, daju se zavjeti, razmjenjuje se prstenje i rješavaju se krvne zavade. Neki čak vjeruju da, ako sedam puta obiđeš stablo smokve paleći tamjan i izgovarajući odgovarajuće riječi u odgovarajućem redoslijedu, možeš promijeniti spol koji ti je dodijeljen rođenjem.

Mjesto susreta dvoje mladih, modernih Romea i Julije, gostionica je Sretna smokva, smještena pod istim onim stablom-pričalicom. Prkos besmislenu ratu njezin je jelovnik, spoj grčkih i turskih specijaliteta, od kojih maštu škakljaju nazivi poput:  brudet od artičoka, dagnji, krumpira i šafrana, mesne okruglice u umaku od jogurta (Keftedes/Kofte), pečene smokve s medom i anisom,  među kojima je možda najljepši i najpoučniji desert:

(…) Nomadska baklava (grčka/turska/armenska/libanonska/sirijska/marokanska/alžirska/jordanska/izraelska/palestinska/egipatska/tuniska/libijska/iračka… Jesmo li nekog zaboravili? Ako jesmo, molimo vas da ga dodate.),

pokazatelj besmislenosti nastojanja da nešto prikažemo kao isključivo vlastito, umjesto kao zajedničko dobro.

Al Galidi tako naglašava vječnu razliku južnjaka i sjevernjaka, onu u ukusu, kao i onu u mentalitetu i načinu života; hrana je ovdje pikantan začin izvrsno ispletenoj priči o nadi u neki bolji život.

Kulturne različitosti na drukčiji način, pak, dolaze do izražaja u romanu Dvije deke, tri plahte, u kojem nas autor Rodaan Al Galidi vodi, među ostalim, u kuhinju nizozemskoga prihvatilišta za tražitelje azila. Ondje se, među priučenim „kuharima“ iz Afrike i s Bliskog istoka, miješaju mirisi raznovrsnih začina i sudbine njegovih junaka. No ne pripravlja se samo da bi se jelo: kuha se kako bi se od depresije i smrti spasili drugovi, kuha se da bi se podmitili nizozemski službenici i dobilo pravo boravka, kuha se za utjehu i da se razbije vrijeme čekanja. Vrijeme u azilu prolazi sporo: bez prava na rad i školovanje, život se svodi na ono što jedan od junaka, koji na nizozemskome ne umije reći riječ dan, izražava s „jede-pije-spava“. Sirijka Fatima kuha za dobar dio svojih supatnika, ali i za djelatnike centra: knjigom se šire mirisi njezinih mesnih uštipaka sa začinima. Ravnopravno kuhaju i muškarci – nema im druge, pa usput saznajemo za jemensku šarenu rižu s piletinom, kako otkoštati pile kirurškim priborom i kamo su s obližnjeg jezera nestale nizozemske divlje guske…

Al Galidi tako naglašava vječnu razliku južnjaka i sjevernjaka, onu u ukusu, kao i onu u mentalitetu i načinu života; hrana je ovdje pikantan začin izvrsno ispletenoj priči o nadi u neki bolji život.

U kuhinji Ešalona za Samarkand glavni junak nije hrana – nego glad.

Pa dok se Ciprani Elif Shafak hrane tako da čitatelj ima osjećaj da ga obavijaju mirisi rogača, lavande i slatkoća smokve, a azilanti od europskih namirnica pokušavaju spraviti jela vlastite kuhinje, u kuhinji Ešalona za Samarkand glavni junak nije hrana – nego glad.

Uglavnom zbog okrutne državne prakse raskulačivanja i pljačke ruskih seljaka radi prikupljanja zaliha za vojsku i privilegirane funkcionere, velika glad koja je početkom dvadesetih godina XX. stoljeća poharala Rusiju potaknula je evakuaciju djece iz osiromašenih krajeva. Napisano prema istinitim događajima, o kojima je autorica Guzel Jahina podatke crpila iz službenih arhiva, djelo, osim u povijesne događaje, nudi i gastronomski uvid u sve ono što nama na razmaženom zapadu danas ne bi palo na pamet jesti. Jeste li, primjerice, ikad čuli za kiselj, jelo od krumpirova brašna preliveno voćnim sokom? U Ešalonu nema mjesta luksuzu – kiselj se kuha od mekinja, zobena kaša prava je poslastica, a soljenka – juha od vode i soli – svakodnevica. Pa kada protagonist uspije uvjeriti pripadnike zle Čeke da mu pomognu nabaviti hranu za pregladnjelu djecu, i donese im jaja, šećer i jabuke, čitatelju se čini da se i sam najeo…

Hrana je lijek. A knjiga je hrana. Pogostimo se.