Istanbul u knjigama

Gradovi su česti junaci u knjigama. Istanbul, jedna takva grandiozna prijestolnica, čest je protagonist u knjigama Elif Shafak, Ahmeta Ümita, ali i brojnih drugih autora. U „Rapsodiji o Bejogluu“ najpoznatiji turski pisac krimića zločin je smjestio u središte Istanbula, najužurbaniju četvrt, kojom prolazi čuvena Istiklal ulica sa stotinama tisuća prolaznika dnevno, i u kojoj život vrije doslovno dan i noć. To je živo srce grada nekada uključivalo četvrti Peru i Galatu, u koje su rado zalazile poznate ličnosti iz cijeloga svijeta. Tako je u čuvenome hotelu Pera Palace odsjedala i kraljica krimića Agatha Christie, a njezinu sobu može se i danas unajmiti, dakako, uz pristojnu cijenu. No što je to za ljubitelje krimića i osjećaj da se nalazite u prostoriji u kojoj je Agatha smišljala zaplete za „Ubojstvo u Orient Expressu“.

Ta je velebna metropola, jedina na svijetu smještena na dva kontinenta, izrasla u mit, predmet nježnih sjećanja i gorljive čežnje.

Lepršaviji odnos prema Istanbulu ima njegova dobra poznavateljica i maštovita pripovjedačica, Elif Shafak, koja ga čak rodno određuje – kao grad-ženu – ali pripisuje mu i određenu boju. U „Palači buha“, primjerice, junakinji Agripini Fjodorovnoj Antipovoj sva su važna mjesta njezina života bila povezana s nekom bojom, a ljubičasta je postala bojom Istanbula, i to: „vodenkasto ljubičasta koju blještavo sunce, što se reflektira s kupola prekrivenih olovom, stvara u mrlji, kap po kap…“ U romanu „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“ Elif ga duhovito naziva „neuspjelim mađioničarskim trikom“ otvarajući ga kroz mnoga njegova lica: drevni, moderni, heretički, pobožni, carski, pučki, globalni i provincijski Istanbul. No prema njezinu viđenju, postoje još i kozmopolitski, filistarski, pa čak i mačo Istanbul.  Za sve one koji su ga napustili, ta je velebna metropola, jedina na svijetu smještena na dva kontinenta, izrasla u mit, predmet nježnih sjećanja i gorljive čežnje.
Budući da je iza nas period društvenih izolacija, godine smanjenog kretanja, a neizvjesno je i što će nam donijeti budućnost, vjerojatno ste se zaželjeli otputovati nekamo, pa zašto to ne bi bilo baš u Istanbul, koji Elif Shafak tako nadahnuto opisuje u knjizi „10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu“.

Tu je bio i Istanbul onih koji su davno otišli, otplovili u daleke luke. Za njih će ovaj grad zauvijek biti metropola sačinjena od sjećanja, mitova i mesijanskih čežnji, zauvijek neuhvatljiv kao lice ljubavnika koje nestaje u magli.

„Istanbul je bio iluzija. Neuspjeli mađioničarski trik. Istanbul je bio san koji je postojao samo u glavama asasina. Istanbuli su bili mnogostruki i borili se, nadmetali, sukobljavali, svaki smatrajući da na kraju samo jedan od njih može preživjeti.
Na primjer, postojao je drevni Istanbul zamišljen da ga propješačiš ili oploviš – grad putujućih derviša, gatara, provodadžija, pomoraca, drndara, klofera i nosača s pletenim košarama na leđima… Postojao je moderni Istanbul – na sve strane raširena gradska naselja preplavljena automobilima i motociklima koji jure amo-tamo, kamionima nakrcanima građom za još trgovačkih centara, nebodera, industrijskih postrojenja… Carski Istanbul nasuprot pučkom Istanbulu; globalni Istanbul nasuprot provincijalnom Istanbulu; kozmopolitski Istanbul nasuprot filistarskom Istanbulu; heretički Istanbul nasuprot pobožnom Istanbulu; mačo Istanbul nasuprot ženskom Istanbulu koji je je uzeo Afroditu – božicu želje, ali i razdora – za svoj simbol i zaštitnicu… Tu je bio i Istanbul onih koji su davno otišli, otplovili u daleke luke. Za njih će ovaj grad zauvijek biti metropola sačinjena od sjećanja, mitova i mesijanskih čežnji, zauvijek neuhvatljiv kao lice ljubavnika koje nestaje u magli.
Svi ti Istanbuli živjeli su i disali jedan u drugom, kao žive babuške. Ali čak i da ih zli čarobnjak uspije izvaditi jednog iz drugog i poredati kao za policijsko prepoznavanje, nigdje u toj nepreglednoj vrsti postrojenih sumnjivaca ne bi našao dio grada za kojim se više žudi, koji se više demonizira i denuncira od jedne određene četvrti: Pere. Središte meteža i kaosa, Pera se stoljećima povezivala s liberalizmom, raskalašenošću i pozapadnjenjem – tri sile koje su mlade Turke zavele na pogrešan put. Ime je dobila po grčkoj riječi za nešto „na drugoj strani“, ili jednostavno „prijeko“ ili „iza“. Prijeko Zlatnog roga.“