RAZGOVORI UGODNI: Boris Škifić
Nedavno si objavio novi roman „Pisma iz Vinogradske“. Ima li u njemu mnogo autobiografskog?
Književnost kao umjetnost uvijek ima nešto autobiografskog u sebi, ovako ili onako, jer je književno djelo odraz pjesnikove duše, a ta duša se stvorila iz njegova življenja. Konkretno, što se tiče mog autobiografskog u „Pismima“, nema nikakve dileme da ga ima, naime, ležao sam u Vinogradskoj tri godine s malim prekidima, i to stalno na ivici između života i smrti, te jednom na nekoliko dana prešao s onu stranu života, ali taj boravak u Vinogradskoj samo je početni impuls za pisanje „Pisama“, izraz proizašao iz moje nataložene podsvijesti. „Pisma“ su umjetničko djelo, stvaranje nove univerzalne stvarnosti od postojeće realne stvarnosti, što znači, proizašla iz autobiografskog da bi se stvorilo nešto posve izvan autobiografskog kao fikcija.
Napisao si i dvije zbirke priča: koja ti je forma draža?
Proza, kao priča i roman, jednako su mi drage forme; možda mi je malo draži roman jer je sveobuhvatniji i raspojasan. Volim širinu u svakom pogledu. Dugo sam, tražeći svoj smisao pisanja, lutao između tih dviju formi dok nisam u „Pismima“ napokon došao do svoje poetike stvaranja i obje forme ujedinio u jednoj. Satkano kao čipka. Samo naizgled nepovezano i nedovršeno, međutim, kada se nakon čitanja čitatelj odmakne i svojim iskustvom dovršava roman, jasno mu je vidljiva čipka kao umjetničko djelo. Svako kratko poglavlje satkano je kao kratka priča i gotovo nevidljivim metaforičkim nitima povezana u konačnu čipku. „Pisma“ su mi bila najpogodnija za stvaranje takve poetike, poetike čipke.
Ako netko kaže da ga kritika ne zanima, laže. Što se mene tiče, sve je tu posve jednostavno, negativnu ignoriram, pozitivnoj se radujem.
Komu prvo daješ tekstove na čitanje i jesi li osjetljiv na kritike?
Potpuno mi je nerazumljivo zašto to netko čini ako je uvjeren u ljepotu koju je stvorio. To me nimalo ne zanima i nikome na svijetu ne dajem tekst na čitanje prije slanja izdavačkim kućama. Dovoljno je da ja to pročitam nakon nekoga vremena i brišem ako mi se ne svidi, a to se često događalo. Moram priznati da u slučaju „Pisama“ nisam mnogo brisao. Ako netko kaže da ga kritika ne zanima, laže. Što se mene tiče, sve je tu posve jednostavno, negativnu ignoriram, pozitivnoj se radujem. No sve to pada u vodu ako ne uspostavim ljubavni odnos s publikom, to je najbitnija mjera, a jedini je istinski kritičar vrijeme, koje će jasno odrediti hoće li moji likovi ostati živjeti i kada mene ne bude.
Svojim sam učenicima ljubavlju i uvažavanjem uspio prenijeti svašta, pa tako i ljubav prema čitanju, a sve na osnovi uzajamnog povjerenja i vjere u poštenog, plemenitog i istinoljubivog čovjeka koji voli čitati i na taj način živjeti mnoge druge živote.
Imaš li određeno mjesto ili vrijeme kada najradije pišeš?
Kako na neki način živim s likovima koje pišem, jedino moguće vrijeme je vrijeme samoće. Potpuna samoća njihova i mog svijeta u koji ne puštam nikoga dok s njima komuniciram. Mjesto je svagdje i potpuno je neodređeno, bilo gdje, potreban je samo papir i komad olovke. U konačnici sve pišem u sobi, odmaknut u potpunosti od svijeta u kojem svakodnevno živim.
Budući da si profesor, jesi li uspio svojim učenicima prenijeti ljubav prema knjizi i čitanju? I kako?
Svojim sam učenicima ljubavlju i uvažavanjem uspio prenijeti svašta, pa tako i ljubav prema čitanju, a sve na osnovi uzajamnog povjerenja i vjere u poštenog, plemenitog i istinoljubivog čovjeka koji voli čitati i na taj način živjeti mnoge druge živote. Kako sam pri kraju te priče, okrećem se od učenika prema čitalačkoj publici s namjerom da i s njom uspostavim ljubavni odnos. U slučaju da se to ne dogodi, mada vjerujem da je takav ishod gotovo nemoguć jer smo se počeli opasno zaljubljivati, uzaludno je bilo svako moje pisanje.