Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije

Diplomirala si engleski i povijest umjetnosti, a onda naknadno, nakon diplome, odlučila studirati još i nizozemski. Što te potaknulo? I zašto baš nizozemski?
Dok sam studirala povijest umjetnosti, uvijek me privlačila nizozemska umjetnost, kako ona Zlatnoga doba za vrijeme Rembrandta i Vermeera, tako i ona s kraja 19. i iz prve polovine 20. stoljeća, koja se ogledala u djelima Van Gogha i Mondriana. Stoga sam počela sve više proučavati nizozemsku umjetnost i kulturu, a samim time u meni se probudilo zanimanje i za nizozemski jezik. Tada se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu mogao upisati dvogodišnji lektorat nizozemskog jezika, koji je vodio izvorni govornik, Hans Verschoor, i na veoma nam zanimljiv način prenosio sve čari i posebnosti svoga materinskog jezika. A ubrzo se otvorila i mogućnost usavršavanja tog jezika u Belgiji i Nizozemskoj, što sam iskoristila u nekoliko navrata.

Što te privuklo književnom prevođenju?
Da je književno prevođenje umjetnost, shvatila sam još u drugom razredu gimnazije, kad sam pročitala prijevod Poeove pjesme Gavran Antuna Šoljana i Ivana Slamniga. Otada sam uvijek obraćala pozornost na to tko stoji iza prijevoda nekog djela, ali nisam mislila da ću jednog dana i ja biti prevoditeljica. To se dogodilo nekako spontano, kad se prije mnogo godina u jednoj izdavačkoj kući ukazala potreba za prevoditeljem za nizozemski jezik, pa sam uskočila.

Osim s nizozemskog, prevodiš i s engleskog jezika. Što ti je draže?
Volim prevoditi i s jednog i s drugog jezika, koji su dosta različiti, iako oba pripadaju germanskoj skupini jezika. U zadnje vrijeme dosta prevodim s nizozemskog, uglavnom malo mračnije romane, pa mi je drago kad mi u ruke dođe nešto s engleskog i unese malo svjetla u taj tmurni svijet nizozemske beletristike. Naravno, nije sva nizozemska književnost takva, ali meni se baš poklopilo nekoliko takvih djela zaredom, pa je promjena i jezika i teme uvijek dobrodošla.

Iza sebe imaš već šezdesetak knjiga, no kako je to izgledalo kad si tek započela prevoditeljsku karijeru? Gdje si i kako brusila zanat?
Isprva mi je prevođenje bilo hobi uz stalan posao u školi stranih jezika, no s vremenom sam smanjivala satnicu u školi, a povećavala onu za računalom. Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Započela sam s malo lakšim djelima i onda postupno išla prema težima, što mislim da je dobar put za jednog mladog prevoditelja, koji bi mogao ustuknuti pred velikim prevoditeljskim izazovom.

Prvo sam s nizozemskog prevela nekoliko književnih djela za djecu i mlade (koja također znaju biti veoma zahtjevna), a onda sam počela prevoditi i s engleskog jezika. Kao prevoditelju početniku svakako mi je koristila i radionica za prevođenje s jezika male rasprostranjenosti, u organizaciji Društva hrvatskih književnih prevodilaca, gdje sam imala priliku raditi s mentoricom Romanom Perečinec. Također mi je koristio i boravak na rezidenciji za prevoditelje u Amsterdamu, gdje sam mogla razmijeniti iskustva s prevoditeljima iz drugih europskih zemalja i riješiti neke nedoumice sa spisateljicom čiji sam roman tada prevodila.

Za Henu si najprije prevela Dvije deke, tri plahte, potresan i istodobno duhovit romanIračanina Rodaana Al Galidija, autofikciju o emigrantu koji niz godina provede u nizozemskom prihvatilištu za azilante zbog birokratskih zavrzlama i sporosti sustava. Knjiga je donekle i kritika nizozemske ksenofobije 90-ih godina. Kako si ti doživjela ovaj roman? Kakav je tvoj doživljaj Nizozemske i Nizozemaca?
Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

Roman Dvije deke, tri plahte bilo je zanimljivo prevoditi, između ostalog i zato što ga je pisala osoba kojoj nizozemski jezik nije materinski, pa ima i dosta šala na račun tog jezika, što je valjalo približiti hrvatskim čitateljima.

No osim šala na račun jezika i samih Nizozemaca, roman je zapravo potresno svjedočanstvo o sudbinama ljudi koji su se našli u tom tromom, birokratskom sustavu koji im treba dodijeliti dozvolu boravka, u kojoj oni vide svoj spas.

Ja sam prvi put studijski boravila u Nizozemskoj 2006. godine i čini mi se da je tada Nizozemska dosta napredovala u pogledu integracije građana migrantskog porijekla u društvo, u usporedbi s onim o čemu Al Galidi piše u svojoj knjizi. Doduše, ni tada situacija nije bila idealna, a sigurno i danas ima prostora za napredak. Ali ja Nizozemsku prvenstveno doživljavam kao zemlju u kojoj ljudi nisu opterećeni egzistencijalnim problemima i u kojoj se cijene znanje i rad. I na kraju krajeva, kao zemlju koja me, kao povjesničarku umjetnosti, svaki put kad je posjetim obori s nogu vrhunskim izložbama i bogatom kulturnom ponudom.

Prevodiš s nizozemskog, ali i s flamanskog. Kolika je razlika među njima? Nizozemski ima i niz dijalekata – koliko ih je teško razumjeti u odnosu na standardni/književni nizozemski jezik?
Nizozemski i flamanski – odnosno belgijsko-nizozemski – u pisanom se obliku uglavnom ne razlikuju mnogo, osim u upotrebi i značenju nekih riječi, i u tome što se u flamanskim tekstovima gotovo uvijek pojavljuju neke francuske riječi ili, pak, cijele rečenice. Najveća je razlika u izgovoru, što može stvoriti probleme ako se bavite audiovizualnim prevođenjem, osobito ako je riječ o nekom dijalektu. U književnim se tekstovima nisam često susretala s dijalektima, a u rijetkim prilikama kad jesam, mogla sam za savjet upitati dragu prijateljicu i kolegicu Sofie Royeaerd, izvornu govornicu koja radi kao lektor za nizozemski jezik u Brnu i koja mi uvijek pomaže kod naizgled nerješivih nizozemskih i flamanskih zavrzlama.

Mi smo svjetlost roman je nizozemske autorice Gerde Blees, koji si prevela za Henin projekt „Europa iznutra i izvana“. Riječ je o knjizi koja tematizira slijepo povođenje za lažnim guruima i kvaziznanstvenim spoznajama, pa u romanu susrećemo članove komune koji se nastoje hraniti samo svjetlošću… Kako ti se, kao čitateljici, svidjela knjiga? I u kolikoj je to mjeri tema koja s tobom korespondira?
Tema je svakako potresna, itekako aktualna u ovo doba kad su ljudi sve opterećeniji prehrambenim navikama. Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan. Naime, pisan je u prvom licu množine, a svako od dvadeset pet poglavlja ima svog pripovjedača, koji je katkad stvarna osoba (na primjer „mi smo susjedi“ ili „mi smo roditelji“), a katkad i neki apstraktan pojam (na primjer „mi smo demencija“ ili „mi smo kognitivna disonanca“).

Mi smo svjetlost svakako bih preporučila čitateljima – ako ne zbog same teme, onda zbog originalna načina na koji je roman napisan.

Svaki pripovjedač prikazuje događaj – smrt najstarije članice komune – iz svoje perspektive i otkriva nam životne priče likova, i mislim da je spisateljica tom tehnikom pisanja odlično prikazala likove, prepuštajući čitateljima da donesu sud o svakom od njih.

S kojim si se izazovima susrela tijekom prevođenja ovoga romana?
Takva struktura romana s dvadeset pet pripovjedača, naravno, nosi sa sobom određene izazove. Prvo, nikad dosad nisam prevodila knjigu koja je pisana u prvom licu množine – uglavnom je to bilo prvo ili treće lice jednine – pa mi je trebalo malo vremena da se priviknem na tu perspektivu. A onda, taman kad se priviknem na jednog pripovjedača, dođe drugi, i to u nekom sasvim drukčijem obliku, i tako od početka do kraja. No, s obzirom na dinamičnost koja je postignuta takvim načinom pisanja, zaista sam uživala prevodeći ovu knjigu.

Koliko, kao prevoditeljica koja se time profesionalno bavi, stigneš čitati iz čistog užitka?
Nažalost, manje nego što bih htjela. Popis je poduži, a vremena premalo. Kako sam uglavnom cijeli dan za računalom, na kraju radnog vremena radije odem prošetati u prirodu i malo odmoriti oči. Zadnje što sam pročitala nevezano uz posao bila je Tarantinova knjiga Once Upon a Time in Hollywood, a trenutno čitam Čudnovate zgode šegrta Hlapića jer mi kći to ima za lektiru, pa uvijek zajedno čitamo i razgovaramo o pročitanome, a ja se nadam da ću joj na taj način uspjeti prenijeti ljubav prema čitanju.

Koje bi knjige jako voljela prevesti – imaš li svoju listu želja?
Trenutno nemam listu želja, ali zato imam listu knjiga koje trebam prevesti u sljedećih godinu, dvije, i ta je lista veoma raznolika – od grafičkih romana i romana za mlade do beletristike i publicistike.

Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi, zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Među njima je i jedan roman za Henu, Trofej, koji je napisala flamanska spisateljica Gaea Schoeters i u kojemu se propitkuje odnos Zapadnog svijeta prema Africi. Zvuči zanimljivo, a ja se veselim novom izazovu!

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.