Prevođenje iznutra i izvana: Ela Varošanec Krsnik

Prevođenje iznutra i izvana: Ela Varošanec Krsnik

Od prvog sam prijevoda otišla na put Transsibirskom željeznicom

Završila si studij komparativne književnosti i španjolskog jezika, već niz godina prevodiš sa španjolskoga, ali i s engleskoga jezika. Jesi li imala plan da ćeš se jednoga dana baviti književnim prevođenjem? Čime se još usto baviš?
Pa, i da i ne. Kada sam upisivala studij, znala sam da želim upisati komparativnu književnost jer mi je književnost otkako znam za sebe bila silno važna, i željela sam se njome baviti ozbiljnije, dublje. Nije imalo baš puno (ekonomskog) smisla upisivati samo komparativnu književnost, a zaključila sam da bi neki jezik uz to dobro išao. Španjolski sam učila u srednjoj i pomislila: „zašto ne?“ Bio je to gotovo usputan odabir, ali vrlo sretna slučajnost. Na faksu sam počela razmišljati o književnom prevođenju kao profesiji i igrom slučaja dobila upit za prvi prijevod.

Put do toga da se isključivo bavim prevođenjem bio je dug, trnovit i posut raznim poslovima. Od nekih administrativnih preko predavanja u školi stranih jezika, bila sam i turistički vodič, davala privatne sate jezika…

Bio je to prijevod s engleskog i mislim da je ispalo OK jer su me ponovno zvali. Već s prvom knjigom shvatila sam da je to – to, time se u životu želim baviti. Doduše, put do toga da se isključivo bavim prevođenjem bio je dug, trnovit i posut raznim poslovima. Od nekih administrativnih preko predavanja u školi stranih jezika, bila sam i turistički vodič, davala privatne sate jezika… Svašta nešto. Prošle godine dobila sam status samostalne umjetnice i otada se bavim isključivo književnim prevođenjem.

Prevela si roman španjolske autorice Elene Medel „Čudesa“, koji smo nedavno izdali u Heni. O kakvim je čudesima u romanu riječ, i je li bilo i drugih izazova koji su se nametnuli u prevođenju ovoga romana?
Elena Medel je pjesnikinja, i to se vidi u njezinu romanu prvijencu. Osim toga, Elena je s juga Španjolske, iz Córdobe, gdje govore španjolski pun dijalektizama kojima ona posipa svoj tekst. Dijalekti su uvijek izazovni. Ne samo za prevoditelje.

U nekom širem smislu čudesa su upravo te nedostižne stvari, ali mnogo više ono što one simboliziraju. Bezbrižnost, izbor, mogućnosti, u nekoj mjeri i samu sreću.

Neke riječi nisam našla u rječniku, pa sam pisala svojim španjolskim prijateljima. Bilo je i nekoliko riječi koje ni oni nikada nisu čuli jer su iz drugih dijelova Španjolske ili drugog društvenog kruga.
No, usprkos izazovima, ili, zapravo, zbog njih, bilo je sjajno prevoditi ovaj roman koji se bavi važnim temama: siromaštvom koje nam oduzima izbore, to više kada su posrijedi žene.
„Čudesa“ iz naslova odnose se konkretno na raznolike novotarije i čuda tehnike, skupu odjeću kupljenu u trgovinama poznatih brendova, a ne u dućanima rabljene robe, skupa putovanja i ostale ljepote koje može kupiti novac, a koje protagonistica romana u jednom trenutku posjeduje i time se besramno i promišljeno šepuri pred svojim kolegicama iz razreda, kojima su takve stvari posve nedostižne. U nekom širem smislu čudesa su upravo te nedostižne stvari, ali mnogo više ono što one simboliziraju. Bezbrižnost, izbor, mogućnosti, u nekoj mjeri i samu sreću.

Likovi su prilično neobični – riječ je o baki i unuci koje se nikada ne upoznaju, no pratimo njihove priče – njihova iskustva obezvrijeđenosti žena u društvu i borbe za ravnopravnost, kako klasne, tako i rodne. Kako si doživjela djelo, i na koji način ono korespondira s tvojim životnim iskustvom?
„Za sreću nije potreban novac“ jedna je od najlicemjernijih laži koje nam pokušavaju prodati. Istina je da za sreću nije potrebno mnogo novca, kao i da nije sve u novcu, u smislu da neće svatko tko ima novca biti sretan.

„Za sreću nije potreban novac“ jedna je od najlicemjernijih laži koje nam pokušavaju prodati.

No, za sreću je itekako potrebno imati toliko novca da u trgovini ne moraš uzimati samo stvari na akciji i one snižene zbog isteka roka trajanja, da u trideset i kojoj nisi prisiljena živjeti u stanu s još petero nepoznatih ljudi i zaključavati sobu lokotom od straha da će te netko silovati, da imaš autonomiju, da drugi ne odlučuju za tebe. Bez tog minimuma sreća je teško dostižna, čak i kao ideja.
Čini mi se da je biti siromašan svagdje i uvijek teško, degradirajuće i bolno, ali za žene sve to vrijedi dvostruko. Vjerujem da je to istina bilo gdje na svijetu. Ovaj roman zorno to pokazuje i ne dopušta predah ni klišeje. Ogrebe te do krvi, pa do kraja priče trga krastu.

Dobro si upoznata s hispanoameričkom književnom scenom, prevodila si Carlosa Fonsecu Suáreza, Eduarda Halfona, Mariane Enriquez, bila si na studijskome putovanju u Meksiko… Koliko je nama zapravo poznata suvremena književnost s tih područja? Što još smatraš nužnim prevesti i predstaviti našem čitateljstvu?
I hispanoamerička i španjolska književna scena prilično su žive, ima sjajnih mladih pisaca. Kod nas se prevodi španjolska književnost, meksička i argentinska, nešto malo čileanske, a sve je ostalo „mrak“ na mapi. Naravno, imamo Garcíju Márqueza i Vargasa Llosu, ali osim njih, i koliko je meni poznato, Bolivijci, Venezuelci, Peruanci, Kolumbijci, a da ne govorimo o Srednjoj Americi, vrlo su slabo kod nas prevođeni.

Meni je jako zanimljiv fenomen mikrofikcije, kratke forme koja, kada je dobra, izuva iz cipela. U tom smislu valjalo bi prevesti Augusta Monterrosa ili Anu Maríju Shua.

Bilo bi zanimljivo malo zaviriti u te svjetove i vidjeti da nije sve Pablo Escobar i droga.
Utopijski govoreći, bilo bi krasno kada bi se na hrvatski prevelo više hispanoameričke poezije, Octavio Paz, Ernesto Cardenal, ili meni vrlo draga Alfonsina Storni.
Usto, meni je jako zanimljiv fenomen mikrofikcije, kratke forme koja, kada je dobra, izuva iz cipela. U tom smislu valjalo bi prevesti Augusta Monterrosa ili Anu Maríju Shua.
Čini mi se da ne bi bilo zgorega i ponovno prevesti neke od klasika tzv. latinskoameričkog booma, koji su izdani osamdesetih i ne bi im škodilo osvježavanje.

Prevela si i zbirku priča sada već kultne argentinske spisateljice Mariane Enriquez, a na sebe si preuzela i njezin opsežni, iznimno hvaljeni roman "Naš dio noći", koji bi u tvom prijevodu u Heni trebao izaći potkraj godine. Kakvo je iskustvo bilo prevoditi ovu majstoricu horora, gotike i bizarnog? Što čitatelji  mogu očekivati od ovoga njezinog romana?
Zanimljivo je kako te neke knjige pronađu i slijede. Meni je prije koju godinu prijatelj koji je izdavač dao da pročitam zbirku Što smo izgubili u vatri i kažem što mislim. Zbirka mi je bila sjajna, ali mu se to na kraju nije uklopilo u izdavački plan. Prošlo je neko vrijeme i, igrom slučaja, Ana Hadžić, tadašnja urednica u Heni, pitala me bih li prevodila Marianu Enríquez. Objeručke sam skočila na priliku. Dok sam je prevodila još jednom sam se prisjetila koliko je Enríquez sjajna pripovjedačica, majstorica kratkih priča, ali i proze općenito. Svaka joj je na mjestu, nema ničeg viška, ničeg manjka.

U romanu Naš dio noći autorica ostaje vjerna svojem književnom izričaju, a čitatelji mogu očekivati strmoglavu vožnju kućom strave, u kojoj se stvarnost isprepliće s fikcijom.

To je u današnjoj hiperprodukciji istinska rijetkost. Silno sam uživala prevodeći je, ne samo zbog stila, nego i teme. Ona o društvenim problemima i strahotama svakodnevice progovara vrlo vješto prekrivajući ih plaštem gotičkog i jezivog, bizarnog. Prema vlastitim riječima, učila je od majstora horora Lovecrafta, Poa, Shirley Jackson, a meni se čini da je učenica i nadmašila učitelje. U romanu Naš dio noći autorica ostaje vjerna svojem književnom izričaju, a čitatelji mogu očekivati strmoglavu vožnju kućom strave, u kojoj se stvarnost isprepliće s fikcijom. Mislim da ni jedan ljubitelj dobrog štiva neće ostati razočaran.

Što je ključno da bi netko bio dobar prevoditelj?
Ako govorimo o književnom prevođenju, onda bi to bilo čitanje, dobro poznavanje hrvatskog (rekla bih, i važnije nego poznavanje stranog jezika) i umjetnička žica.

Sjećaš li se svog „prvog, najprvijeg“ književnog prijevoda? Kakvo je to iskustvo bilo?
Moj „prvi prvcati“ prijevod bio je s engleskog, autobiografski roman Narančasta je nova crna autorice Piper Kerman. No radije bih govorila o svome prvom prijevodu sa španjolskog. Bio je to roman Labirint duhova Carlosa Ruiza Zafóna, i bio je sasvim nezaboravno iskustvo. Naime, Ruiz Zafón tada je bio jedan od mojih najdražih španjolskih pisaca, njegove su knjige među prvima koje sam pročitala na španjolskom, i kada me urednik nazvao i pitao bih li to željela prevoditi, umalo sam pala u nesvijest. Vjerojatno i bih da me prije toga nije nazvao prijatelj i rekao da me preporučio za neki prijevod, pa će me možda uskoro netko nazvati. Tako sam barem očekivala poziv, ako već ne i knjigu. Osim toga, bilo je to zaista vatreno krštenje – roman ima 800 stranica i bila sam zarobljena u tom labirintu više od šest mjeseci. U nekim trenucima zaista nisam bila sigurna hoću li uopće pronaći izlaz. Neću puno pretjerati ako kažem da sam do kraja prijevoda bila već luda od Zafóna i njegove gotičke vizije svijeta, filigranskog jezika i katalonskih fraza umetnutih u španjolski tekst, za koje tjednima nisam mogla pronaći prijevod. Ipak, moram reći da sam imala puno sreće jer su mi poklonili povjerenje, pa sam dobila priliku prevoditi takvu svjetsku uspješnicu, ali i raditi sa sjajnim urednikom od kojeg sam puno naučila i s kojim i danas jako volim raditi. A od honorara sam otišla na put Transsibirskom željeznicom, pa mi je i u tom smislu taj roman nezaboravno iskustvo. Tako se nekako sve zakotrljalo, a ja se posve „navukla“ na književno prevođenje.

Kojeg ti je autora i djelo bilo najteže prevoditi i zašto?
Najteže je od svega prevoditi loše tekstove, one u kojima se čini da ni pisac ne zna što je htio reći, one u kojima je jezik čisti kič, prazne lijepe fraze bez ikakva značenja, one u kojima je tekst prenapučen besmislenim metaforama. Kada se nađeš pred takvim tekstom, ne znaš što da s njim počneš. Srećom, s malo sam se takvih prijevoda morala uhvatiti u koštac.
Od prijevoda koji su bili teški, ali i „teški“ gušt, katarzična iskustva, istaknula bih Manuela Vilasa. Naime, on je pjesnik i njegovi su tekstovi često pjesme u prozi, nema ni jedne riječi viška ni manjka.

Najteže je od svega prevoditi loše tekstove, one u kojima se čini da ni pisac ne zna što je htio reći, one u kojima je jezik čisti kič, prazne lijepe fraze bez ikakva značenja, one u kojima je tekst prenapučen besmislenim metaforama.

Postoji priča, ali jezik igra glavnu ulogu, pa sam se dobrano namučila dok nisam pogodila ton i stil. Prema reakcijama hrvatskim čitatelja, rekla bih da sam uspjela. No ovdje ponovno moram spomenuti urednika. Za mene je knjiga uvijek zajednički napor, ali i zajednička sreća.
Nakon Vilasa došla je još jedna španjolska pjesnikinja, Elena Medel. Njezina je estetika drugačija i priča je izraženija, ali moram reći da mi ju je ipak bilo mnogo lakše prevoditi nakon što sam „pregrmjela“ Vilasa, a i njezina Čudesa nekako su mi bila bliža. Možda zato što je „ženska“ priča, možda i generacijsko prepoznavanje.
No, zanimljivo je uz ovo dvoje bilo primijetiti kako i „težina“ teksta katkad ovisi o trenutku života u kojem te prijevod zatekne.

Kako književno djelo čita jedna prevoditeljica? Je li ti bitno da ti se djelo sviđa, ili ti emocionalni angažman otežava prevođenje?
Ja roman uvijek prvo pročitam kao „obična“ čitateljica. Uzmem knjigu u ruke i čitam, ne bilježim, ne tražim riječi, ne zamaram se nemogućim sintagmama, uživam u čitanju. Da, mnogo mi je lakše kada mi se djelo svidi, kada korespondira sa mnom, kada me vuče da ga prevedem. No, čak se i s onim djelima koja mi se ne svide na prvu najčešće tijekom prijevoda tako intimno upoznam da im opraštam sve mane, a vrline postaju vidljivije. Mislim da je to nekako obostrano. Kao u kakvoj varijanti štokholmskog sindroma: nakon što koji mjesec budem zarobljena s tekstom, zauvijek postaje dio mene.

Sve je snažnija kampanja za vidljivost prevoditelja. Što još priželjkuješ za sebe i svoje kolege u idućim godinama?
Poštene uvjete rada i bolje honorare, isplaćene na vrijeme. Da imamo novca, ne previše, ali dovoljno za sreću. Tek toliko da možemo otići u trgovinu i s police uzeti što nam se prohtije, bez razmišljanja.

 

Serija intervjua dio je projekta Europa iznutra i izvana koji sufinancira Europska unija.

 

Povezane knjige:

Što smo izgubili u vatri
Što smo izgubili u vatri
-10%
16,61 €18,45 €
Čudesa
Čudesa
18,45 €