Tena Štivičić je uz Ivanu Sajko najizvođenija i najnagrađivanija hrvatska dramatičarka u posljednjem desetljeću, što potvrđuje točnost predviđanja BBC-a i kazališta Royal Court koji su je 2006. uvrstili u svoj izbor pedeset mladih dramskih pisaca koji će obilježiti sljedećih pedeset godina kazališta u Velikoj Britaniji.
Ova dramska spisateljica, scenaristica i kolumnistica diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a zatim magistrirala dramsko pismo na londonskom Goldsmiths Collegeu. Njezine drame Nemreš pobjeć od nedjelje, Dvije, Fragile!, Krijesnice i Nevidljivi igraju se na pozornicama brojnih europskih zemalja i višestruko su nagrađivane brojnim nagradama – od Nagrade Marul i Nagrade Marin Držić, do nagrada publike, Nagrade za inovativni dramski tekst u Njemačkoj i Europske autorske nagrade.
U prvoj knjizi drama Dvije i druge (Profil, 2008.) objavljene su njezine drame Nemreš pobjeć od nedjelje, Dvije i Fragile! – koje se mogu smatrati autoričinim mladenačkim opusom jedino po vremenu nastanka jer je njihova autorska zrelost „provjerena“ na brojnim pozornicama u regiji i u inozemstvu. Fragile! je prevedena na nekoliko jezika, izvedena u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji i Turskoj, te je osvojila brojne nagrade – kao i druge dvije drame iz ove knjige, koje su izvođene i nagrađivane u regiji i u inozemstvu. Kolumne su joj objavljene u zbirkama Odbrojavanje (2007.) i Vrag ne spava (2010.) u izdavačkoj kući Profil, a njezina najnovija drama Zime ili što se dogodilo s bršljanom (Three Winters) bit će premijerno izvedena u National Theatre u Londonu, u prosincu 2014.
Knjiga drama Nevidljivi donosi tri Tenine novije drame: Krijesnice, Sedam dana u Zagrebu i Nevidljivi.
Drama Krijesnice, nastala u Studiju National Theatre of London, praizvedena je u ZKM-u i u Hrvatskoj je osvojila niz nagrada. Njome je otvoren Festival nove europske drame u Wiesbadenu 2008., a tekst je objavljen u njemačkom časopisu Theater Heute. Uslijedile su izvedbe drame u Njemačkoj, Bugarskoj, Srbiji i na BBC radiju. Još jedna premijera drame Krijesnice (Funkenflug) održana je u Münchenu, u travnju 2014., u kazalištu Tollhaus Theater Compagnie. Krijesnice su drama o umoru, samoći i zatočenosti u prividnoj slobodi. Radnja se odvija u zračnoj luci koja, iako naizgled podrazumijeva neograničenu slobodu kretanja, postaje mjesto ograničenja i stroge kontrole – ali i "umanjena verzija" tranzicijskog prostora i vremena, u kojem su se protagonisti zatekli nespremni. Junaci Krijesnica su ljudi koji su prisiljeni čekati između dva leta i koji su se tako našli u međuprostoru između stvarnog života i vlastitih ideja o ljepšoj stvarnosti koja im se nije dogodila – a o kojoj imaju priliku nagađati pa i lagati u prisilnoj dokolici aerodromske čekaonice. Zatočenost u toj neplaniranoj situaciji daje im priliku da zastanu mimo uobičajene dinamike života, ali i da se pritom suoče sa sobom i svojim prazninama. Kad se zračni prostor ponovno otvori, protagonisti ove drame možda će shvatiti da su jedni drugima promijenili život, a možda će samo ponovno aterirati u svoju "staru", privremeno odgođenu stvarnost.
Dramom Sedam dana u Zagrebu Tena Štivičić je zastupala Hrvatsku u međunarodnom kazališnom projektu Orient Express koji je okupio šest kazališta, članova Europske kazališne konvencije, te se izvodio na željezničkim postajama u nekoliko gradova regije. Ova drama problematizira motive tranzicijskog vremena i novoformirane identitete suvremene stvarnosti u kojoj različiti junaci različito reagiraju na promjene. Svatko od pet junaka drame gorljivo zastupa svoja uvjerenja o ispravnosti vlastitih odabira – od predsjedavajućeg 'Ujedinjenih susjeda protiv promjena' koji zagovara stagnaciju svake vrste, do frustrirane radnice iz prihvatilišta za pse koja će svakom potencijalnom udomitelju zagorčati život provjeravajući mu svekoliku "podobnost", ili mladog konzultanta koji nije uvijek siguran što je trenutno "in", ali je zato, u skladu s poželjnim osobinama suvremenog menadžera, uvjeren u svoju samouvjerenost. U svijetu u kojem je za udomljavanje psa potrebno niz kvalifikacija a dijete može imati bilo tko, mikrosvjetovi junaka kao da iskazuju neposluh prema tom "vrlom novom poretku" koji teži uređenosti kako bi prikrio svoje nedostatke i naveo protagoniste ove drame na tajne na koje su prisiljeni zbog prikrivenih pokušaja da kompenziraju ljubav. Te tajne se isprepliću, razotkrivaju i sjedinjuju na kraju drame, u trenutku rađanja novog života koje prati simultani prijevod drame poroda – jer u novom tranzicijskom svijetu u kojem su se zatekli junaci ove drame sve, pa čak i nešto tako prirodno kao što je rađanje, treba "prevesti" na opći jezik pristajanja na kolektivno, u kojem svačiji mikrokozmos postaje bolno transparentan i nevažan.
Drama Nevidljivi praizvedena je u koprodukciji kazališta Transport i New Wolsey u Velikoj Britaniji, te objavljena u britanskoj izdavačkoj kući Nick Hern Books. Otkupila ju je i produkcijska kuća Good Films i trenutno je u pripremi snimanje istoimenog filma. Kao moto Nevidljivih mogla bi poslužiti rečenica Jorgea Sempruna: „A život se ne mijenja nekažnjeno, posebno ako je promjena neskrivena, ako se zbiva pri jasnoj svijesti o trenutku, o početku drugačije budućnosti, u dubokom rezu s prošlošću, ma što vas poslije očekivalo.“ Jer junaci ove drame – skupina doseljenika i jedan Britanac čiji se put isprepliće s njihovim – skupo plaćaju svoju migraciju u "novi" život, u svijet "s perspektivom", u kojem njihove pojedinačne sudbine ostaju bolno nevidljive, zarobljene u birokratskim mehanizmima i društvenim konvencijama, te nasukane na bešćutnost ravnodušnosti prema strancu. Iako je svijet oduvijek bio u pokretu, i iako je upravo taj pokret bio okidač za promjene, u globalnoj politici kapitalističkog svijeta migracija više nije izbor nego nužnost u kojoj napuštanje doma podrazumijeva ponižavajuću nevidljivost u nekom tuđem svijetu u kojem nedostižno nije samo državljanstvo, nego i dostojanstvo. U društvu izgrađenom na razlikama i izolaciji pojedinac je u vječnoj borbi s vjetrenjačama domicilne kulture i domicilne distance – čiju metaforu u ovoj drami "nosi" lik Felixa, zagovornika obnovljivih izvora energije, nesvjesnog svoje „razmažene“ pozicije domaćina svijeta koji otvara granice da bi ih suzio.
Te granice i jesu zajednički nazivnik drama iz ove knjige. Zbirka drama Nevidljivi važna je i po tome što su ove tri drame svojevrsna trilogija koja nudi dihotomiju autorske perspektive koja ne postoji drugdje u hrvatskom dramskom pismu: Sedam dana u Zagrebu bavi se lokalnom temom, Krijesnice globalnom – od klaustrofobije malog grada do klaustrofobije globalnog sela na aerodromu – a drama Nevidljivi spaja i jedno i drugo u prostoru megapolisa.
U naizgled otvorenim zemljovidima svijeta u kojem se granice brišu, različitosti prihvaćaju i tolerancija deklarira kao jedini program, junaci Tene Štivičić bivaju zatočeni u tamnicama licemjerja tog istog svijeta u kojem čak ni teritorij malog ljudskog mikrokozmosa nije pošteđen sužavanja na minimum prostora za preživljavanje, na kojem više nije zajamčena čak ni iluzija o poželjnoj stvarnosti.
Marina Vujčić, urednička recenzija
Ricardo Piglia, "Spaljeni novac": Jedna gotovo zaboravljena epizoda sa stranica crne kronike pretvorena je u lakozapaljivu metaforu društvene nepravde
"Spaljeni novac" prvi je roman suvremenog argentinskog pisca Ricarda Piglije koji dobivamo u hrvatskom prijevodu, osamnaest godina nakon objave izvornika. Ključ za njegovo čitanje autor je okačio na izlaznim vratima teksta: u kratkom autopoetičkom ‘Pogovoru’ pojašnjava nam da je priča o krađi pola milijuna dolara i suicidalnom bijegu pljačkaša ispletena oko stvarnih događaja u Buenos Airesu i Montevideu 1965. godine, inspirirana slučajnim susretom s bivšom djevojkom jednog od gangstera, pa zatim rekonstruirana strpljivim, dugogodišnjim prikupljanjem i proučavanjem arhivskih materijala. Pripovijedanje pažljivo slijedi izjave svjedoka, novinske komentare, policijske izvještaje i psihijatrijske zapisnike: prevedeni u režim romaneskne naracije i mjestimice nenametljivo fikcionalizirani, događaji se nižu frenetičnim tempom, a dokumentarna sirovina propušta kroz gusti diskurzivni raster.
Osnovni tok radnje, doduše, relativno je jednostavan: živopisna banda lopova, ubojica i ‘rođenih kriminalaca’ – nerazdvojni otpadnici i povremeni ljubavnici ‘ludi’ Dorda i ‘mali’ Bignone, šef Malito i vozač Gavran Mereles, Krivonogi Bazán i neuspješni pjevač Fontán Reyes – u toplo septembarsko poslijepodne presijeca put kombiju koji prevozi novac za javne radove i plaće zaposlenika općinskog poglavarstva, rutinski eliminira vozača i pratnju, pa bježi s plijenom. Pokušavajući se domoći Paragvaja, zapeli su u Montevideu; ondje ih, u unajmljenom stanu, okružuje nekoliko stotina policajaca. Zabarikadirani, dobro opremljeni lakim naoružanjem i teškim drogama, pljačkaši biraju borbu do smrti: vrhunac završnog obračuna i simbolički testament njihove pobune scena je u kojoj pale plijen, rasipajući kišu tinjajućih novčanica nad mnoštvom promatrača. Ovo je točka s koje nema povratka: ‘Svi su razumjeli da je taj čin bio objava totalnog rata, frontalnog rata uperenog protiv cijelog društva.’
Gesta kojom Piglia razotkriva političku dimenziju ove male, brutalne, unaprijed izgubljene bitke – locirajući je pod naslagama slijepog bijesa, radikalne (auto)destrukcije i psihopatologije kriminalaca – izvrsno je odmjerena, lišena tezičnosti i pamfletizma. U ‘Pogovoru’ nam tumači da je nastojao ‘imati na umu stilistički registar i metaforičku gestu (kako je to zvaoBrecht) socijalnih priča čija je tema protuzakonito nasilje’. A na početku romana, kao motto pripovijesti, istaknuto je upravo Brechtovo retoričko pitanje iz ‘Opere za tri groša’: ‘Što je pljačka banke u usporedbi s njezinim osnivanjem?’ I to je, manje-više, to: dvostruka referenca na velikog marksističkog pisca kao diskretan, ali nedvosmislen okvir politizacije pripovijedanja. Unutar tog okvira, kritika medija, korupcije i temeljne društvene zablude da je ‘novac nevin, iako je rezultat smrti i zločina’ provlači se suptilno i povlači u drugi plan: pažnju hvataju Piglijine kompozicijske akrobacije, kratki montažni rezovi, široki analeptički zahvati, fokalizacijska pretapanja i nagla obrtanja jezičnog registra. Faktografsku municiju on ispaljuje u gustim narativnim rafalima: ne čudi, stoga, što povremeno ipak zapuca u prazno. Demonstracija pripovjedačkog umijeća pretvara se, naime, tu i tamo u paradnu hipertrofiju dobro utreniranih trikova; poneki je šav odviše grub.
Ukupni dojam, međutim, nije ozbiljnije narušen. Dovoljno je, uostalom, pogledati ekranizaciju ‘Spaljenog novca’ – koju je 2000. režirao Marcelo Piñeyro, zanemarujući dobar dio političkog podteksta i reducirajući razgranatost narativne strukture predloška – da bismo, kao u negativu, jasno vidjeli kojim je sredstvima Piglia jednu gotovo zaboravljenu epizodu sa stranica crne kronike pretvorio u lakozapaljivu, smrtonosnu metaforu društvene nepravde.
Boris Postnikov, Portal Novosti
Osim što je rijetko relaksiran doprinos 'logorologiji', ali u isti mah i bespoštedna kritika brutalne represije s ideološkom potkom, ovaj je roman i dirljiva posveta ženskome tijelu odnosno putenim užicima
Prije dva mjeseca, pišući o romanu Jane Beňove "Café Hyjena", usput sam zabilježio i činjenicu kako je slovačka književnost našoj čitalačkoj publici zapravo potpuno nepoznata. Za razliku od čeških autora, onih s aurom klasika, ali i brojnih suvremenih pisaca, koji su uvijek uživali u milosti naših nakladnika, njihove kolege beletristi iz najbližeg susjedstva, s kojima su desetljećima dijelili istu državu, teško su dopirali do našeg tržišta. Utoliko vrijedi pozdraviti potez nakladničke kuće 'Hena com', koja nas je u malo vremena obradovala još jednim slovačkim naslovom. Ovaj put izbor je pao na Antona Baláža, vjerojatno najcjenjenijeg pisca što dolazi iz kulture koja bi nam trebala biti vrlo bliska, a o kojoj zapravo znamo strašno malo. Ako je vjerovati boljim poznavateljima tamošnjih književnih prilika, naslov koji je izabran za upoznavanje s njim, nije mogao biti bolji. 'Logor posrnulih žena', izvorno objavljen 1993. godine, kritika drži kreativnim vrhuncem ovoga plodnog i svestranog pisca.
Osebujni karakteri
Svojom pričom Baláž nas vodi u prve poratne godine, u jezovitu epohu u kojoj je poraz jednog totalitarizma samo označio početak orgije novog ideološkog zla. Friško ustanovljeni poredak bez imalo je kolebanja iskoristio infrastrukturu staroga, pa je nacistički koncentracijski logor za Židove pretvoren u staljinistički kazamat gdje navodne grijehe imaju ispaštati sve kategorije nepoćudnih društvenih elemenata. Iza bodljikave žice kaznu gule i deklarirani politički oponenti i oni koji nisu pokazali dovoljnu razinu oduševljenja potezima nove vlasti, prinudni rad jednako gibira i velike crnoburzijanske face i običan svijet koji je sitnim švercom pokušao prehraniti obitelj, sve društvene otpadnike bez obzira imaju li iza sebe čestitu ili kolaboracionističku prošlost. Na dugome popisu korisnika logorskih smještajnih kapaciteta naći će se, međutim, i čeljad čiju je tobožnju krivnju teško ugurati u bilo kakvu suvislu krivičnopravnu kategoriju: boemi, besposličari, prosjaci, kockari, kavanski svirači… Sumorna logorska rutina iz temelja će se promijeniti nakon što vlasti odrade veliku kampanju moralnog čišćenja Vydrice, bratislavske četvrti na lošemu glasu, i 53 prostitutke pošalju na temeljiti preodgoj.
Baláž je vješt orkestrator priče u kojoj sudjeluje desetak osebujnih karaktera. Ernička je prostodušna i ne naročito bistra djevojka koju mušterije znaju do te mjere raznježiti da im počesto, na užas svojih kolegica, ne naplati usluge. Manda je njezina mentorica čiji barokni atributi muškarce istodobno i privlače i plaše. Udovica je enigmatična dama s koje bi koprenu tajni rado razgrnuli i muškarci i žene, Ria Amala djevojka koja više voli konje nego ljude, a Carmen striptizeta koja se najteže od svih miri s odricanjem od seksa. O svima njima 'brine' se logorska tamničarka Matilda, žena suspektne biografije koju pokušava pod svaku cijenu učiniti ideološki prihvatljivom.
Sučelice tim damama stupaju ne manje živopisni likovi. Zygmund je liječnik židovskoga porijekla, i sam kažnjenik, nepopravljivi kockar i cinik. Matúš je mladi fratar čiju vjeru neće pokolebati ni najteže batine, ali bi to mogla učiniti toplina ženske puti. Chomič je entuzijastični referent za kulturu koji gordo diže barjak revolucije, ali s užasom shvaća da mu se još nešto propinje u zavodljivom društvu raspuštenica. Drug Blaženy partijski je ideolog, naravno, glup, formatiran da i sam jednoga dana postane žrtvom poretka čiju slavu samoprijegorno pronosi. Plažak je glavni politički faktor u logoru, što je, naravno, tek goli eufemizam za najgoreg staljinističkog satrapa. Zapovjednik logora je pak zlovoljni birokrat u kojemu se od dolaska prostitutki počinje gomilati stres, pa se mora šopati tabletama.
Slobodni teritorij
Takva 'podjela uloga' sugerira, naravno, i ton romana. Premda piše o logoru u kojemu se zatvorenici bili iscrpljivani prisilnim radom, mučeni batinama, ali i podvrgavani ispiranju mozga, Balážu su strani i patetika, i gorčina, i ideološko dociranje. Suzdržanim humorom - kojega, u odsutnosti prikladnije kvalifikacije, moram nazvati, politički nekorektno, češkim - on, međutim, uspijeva ispisati razorniju kritiku totalitarizma od bilo kojega ozbiljnog i namrgođenog kolege.
'Njegov' logor nije, naime, strašna tamnica, nego zapravo jedini slobodni teritorij u vremenu neslobode. Ili, kako to veli njegov junak Zygmund: 'Kad si ovdje u logoru, već znaš na čemu si, imaš sigurnost, pa i socijalnu sigurnost za kojom je narod vapio stoljećima. A ovdje je imaš, ovdje ti je dobro, napokon se možeš slobodno nasmijati, bez straha možeš u sebi, u garderobi, za kartaškim stolom pričati političke viceve, od srca pljuvati po režimu i nekažnjeno pretući savjesne činovnike.'
Osim što je rijetko relaksiran doprinos 'logorologiji', ali u isti mah i bespoštedna kritika brutalne represije s ideološkom potkom, ovaj je roman i dirljiva posveta ženskome tijelu odnosno putenim užicima, koja ni jednoga trenutka ne skreće u sivu zonu (bilo koju od pedeset nijansi) jeftinog erotizma. Seks i čednost u pravilu ne spadaju u istu rečenicu. Osim ako je na ispisuje veliki meštar poput Antona Baláža, čovjeka koji se u isti mah doima i kao satir i kao propovjednik.
Anton Baláž (1942.) cijeli je radni vijek proveo održavajući paralel-slalom između novinarstva, svoga 'temeljnog' zanimanja, i književnosti odnosno pisanja za kazalište i televiziju. Osim o totalitarnim komunističkim društvima europskog istoka, kao romanopisac intenzivno se bavio i stradanjem slovačke židovske zajednice. Za njegov umjetnički rad tadašnji ga je predsjednik Ivan Gapšparovič 2008. godine odlikovao Redom L’udovita Štúra.
"Logor posrnulih žena" 1997. godine adaptiran je za hvaljeni film u režiji Laca Halame. Sam je Baláž jednom prilikom izjavio kako u to vrijeme slovačka kinematografija skoro da nije ni postojala, pa je proizvodnja filma pomalo sličila na nemoguću misiju. Konačno, stvar su spasili strani koproducenti.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Anton Balaž rođen je 1943. godine u Lehoti. Slovački je suvremeni klasik i jedan od najznačajnijih istočnoeuropskih pisaca današnjice. Premda je poznat prije svega kao romanopisac, Anton Balaž je i dramski pisac, publicist i novinar te autor nekoliko televizijskih scenarija.
Osnovna karakteristika Balažovih romana jest kritičko i groteskno oslikavanje društvene svakodnevice. Autor se u većini svojih djela fokusirao na oblikovanje slike totalitarnog komunističkog društva na Istoku Europe, ali je s posebnom snagom osvijetlio i holokaust slovačke židovske zajednice.
Najvažniji romani su mu: Tiene minulosti (1978), Tu musíš žiť (1983), Chirurgický dekameron (1989), Logor posrnulih žena (1993), Kým žiješ, miluj (1995), Kronika šťastnejších zajtrajškov (1997), Penelopin návrat (1998), Krajina zabudnutia (2000) i Bohovia ročných období (2003).
Roman Logor posrnulih žena najpoznatija je knjiga Antona Balaža, po kojoj je 1997. godine snimljen uspješan istoimeni film.
Smješten u vrijeme neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata, roman donosi oštar kritički prikaz totalitarnog staljinističkog sustava u Čehoslovačkoj, temeljenog na komunističkoj političkoj doktrini. Otvorivši roman in medias res postupkom Anton Balaž čitatelja neposredno uvodi u priču o grupi bratislavskih prostitutki koju policija odvodi u koncentracijski logor. Radi se o bivšem nacističkom logoru kojega je čehoslovačka vlast nakon svršetka rata pretvorila u kažnjenički radni centar za „besprizornike“ – prostitutke i svodnike, švercere i crnoburzijance, prosjake, beskućnike, lutalice i romske svirače – gdje ih, u procesu „preodgoja“ namjeravaju pretvoriti u „produktivne“ članove društva. Nakon kratke prilagodbe prostitutke se navikavaju na novostečene uvjete života i, postepeno, malo po malo, upravo njihovim utjecajem atmosfera u logoru počinju se mijenjati...
Anton Balaž svoj roman, na način sličan primjerice Josefu Škvoreckom, Jaroslavu Hašeku ili Bohumilu Hrabalu, vještom uporabom na apsurdu i groteski temeljenog crnog humora pretvara u oštru kritiku totalitarnog političkog sustava i represivnog vlastodržačkog aparata. Pritom on erotiku te seksualnu oslobađajuću energiju i nesputanost kontrapunktira ideološki zacementiranom načinu mišljenja temeljenom na poslušnosti i striktnom poštivanju nametnutih pravila, do paroksizma na taj način dovodeći komičnu grotesknost rigidnoga, pravovjernog, dispcipliniranoga vojno-policijskoga uma. Jer tijelo, seksualnu žudnju, strast i želju nemoguće je ukrotiti i sprječiti ideološkim dekretom. Logoraški ustroj života pritom se pretvara u zornu presliku „vanjskoga“, civilnog života, a logoraško rukovodstvo i predstavnici vlasti ispostavljaju se moralno izopačenijima i pokvarenijima od „neproduktivnih članova društva i reakcionara“ koji su im „isporučeni na preodgoj“. Balaž zapravo dualnom, kontrastnom podjelom likova na logoraše i nadzornike, zatvorenike i ideologe prepisuje tadašnju društveno-političku stvarnost, u zatvorenicima prepoznavajući zagovornike života, emocija, strasti i nagona – što ih zapravo čini predstavnicima slobode – dok su nadzornici u službi vlasti, ideje, ideologije, represije. Tijelo se pritom pokazuje izdržljivijim i vitalnijim od ideje, koja je zamijenjiva, potrošna, nestalna i nepouzdana.
Logor posrnulih žena mozaično je strukturiran roman kojega autor lišava glavnoga protagonista već velikom broju pritvorenika, logorskih čuvara, zapovjednika, upravitelja, nadzornika i drugih na tom mjestu prisutnih osoba Anton Balaž pristupa s jednakom pažnjom, sve ih vrlo uvjerljivo portretirajući te na taj način stvarajući uvjerljivu sliku jednoga zatvorenog mikrosvijeta kao zrcalnog odraza šire, društveno-političke zajednice. Korupcija, moralna degradacija i dekadencija, neznanje i neposobnost, licemjerje i urušen sustav vrijednosti sve je ono što će čitatelj, zahvaljujući sugestivnom Balažovom pripovijedanju, prepoznati kao značajke logoraških predstavnika vlastodržačke, komunističke garniture. Jer, unatoč skrajnutosti i izdvojenosti, logorska zajednica nije imuna na aberacije svijeta i uređenja kojega je produktom, a upravo tijesna upućenost logoraša jednih na druge čini vidljivijima utjecaje političko-društvenih okolnosti na njihovo ponašanje. Pokazuje se pritom ponovo i da vlast od čovjeka čini životinju, budeći u njemu bestijalnu, sadističku surovost kao što i utamničenje nužno ne vodi gašenju čovjekova duha već posljeduje jačanju empatije i solidarnosti, ali i boljeg upoznavanja sebe i drugih, a time i spremnosti na otpor.
Logor posrnulih žena Antona Balaža uvjerljiva je i snažna, ali i duhovita satirička romaneskna oda humanosti i strasti za životom. Uz to, Balažov je roman ujedno i lucidna analiza brojnih društveno-ekonomskih i socijalnih aspekata postratne istočnoeuropske socijalističke stvarnosti, kao i oštra literarna osuda politike bazirane na represiji i jednoumlju.
Božidar Alajbegović, urednik
PROKLETSTVO ZEMLJE U PRIČI O BRAZILSKOJ OBITELJI
Antonio Torres jedan je od najuglednijih suvremenih brazilskih pisaca (rođen 1940.), član brazilske akademije, ovjenčan brojnim nagradama u domovini i inozemstvu. Najpoznatiji je po svojevrsnoj trilogiji o rodnoj pokrajini Bahiji i gradiću Juncu iz koje je Ova zemlja prvi roman.
Kad se u selo, nakon godina izbivanja, vraća najstariji od dvanaestero djece sin Nelo raspliće se pripovijest o siromašnoj obitelji koja je živjela od zemlje i umirala zbog nje, ali i o jednoj od najsiromašnijih brazilskih pokrajina. Nelo se vraća bolestan i osiromašen te počini samoubojstvo, a najmlađi brat Totonhim, ujedno pripovjedač, koji je bio tek dječačić kad se Nelo rodio, pokušava protumačiti povijest obiteljskih odnosa. Mržnja između oca, prototipa zemljoradnika, i ambiciozne i nezadovoljne majke obilježila je njihovo djetinjstvo. Obiteljski prijepori, Nelov odlazak u Sao Paolo, koji je sanjani Eldorado za stanovnike Junca, o svemu doznajemo kroz dijalog, bilo između njih dvojice, ili susjeda i rođaka, a pripovijedanje je fragmentarno, bez kronološkog redoslijeda. Pojavljuje se više glasova, katkad je to otac, katkad Nelo, čiji se glas prelijeva u Totonhimov. Zapravo je sama identifikacija najmlađeg brata upitna, jer se on ogleda u starijem bratu i neka je vrsta obrnutog odraza njega samog.
Roman prožima duboki osjećaj zemlje, između obožavanja i mržnje, jer suha zemlja guši život i vodi u smrt, ali istodobno je povezanost sa zemljom i prirodom korijen zbog kojega su ljudska bića: „Samo je sunce ostalo visoko, izlazilo na istoku i padalo na zapadu, ali nikada isto sunce. Rađalo se i umiralo da se ponovno rodi, tako da sunce nikada nije bilo isto. I sunce je sve isušilo, iscrpilo srca ljudi, ožeglo im kožu do kosti, barem se tako činilo, isušilo ih je dok nisu nestali – i vrijeme se nastavilo, miroljubivo i primitivno, monotono poput starog, seoskog trga koji se silno trudi da ne propadne, kao da propast nije neizbježna; kao da, nakon što završi jedan dan, drugi ne sviće naoštrenih očnjaka da odgrize još jedan komad našega života, ostavljajući za sobom početke naše smrti sa svakim zalogajem. A ovo je najgora suša, suša svih suša. I najgore putovanje. Rodili smo se u okrutnoj zemlji, gdje je sve od početka bilo osuđeno na propast.“
Tamara Horvat Kanjera
Roman “Major Tom” autorica Karmela Špoljarić poslala je i na natječaj za Novi hrvatski krimić koji su zajedno organizirali Večernji list i Fokus, a sada kada je on u rukama čitatelja, smijemo priznati da je bio i u samom finalu ovog natječaja.
Odmah treba istaknuti da major Tom uopće nije major, već glavni lik slavne pjesme Davida Bowieja “Space Oddity”. Ovdje je to nadimak proslavljenog borca iz Domovinskog rata (onog koji je došao iz Legije stranaca) i koji u zatvoru čeka suđenje za ratni zločin koji nije počinio. Taj je zločin ubojstvo obitelji Srna (!), a njegovu nevinost pokušava dokazati novinarka koja je za vrijeme rata s njim bila u ljubavnoj vezi. Priča zapravo počinje njenim ubojstvom, koje policijska istraga brzopotezno proglasi samoubojstvom...
Konotacije i izvedenice temelja priče jasne su svakom čitatelju, no autorica ih vješto smješta u kontekst uzbudljivog krimića, kojem jedino nedostaje isto tako uzbudljiv kraj. Jedna privlačna mlada žena je ubijena, a tragom tog ubojstva kreće jedan sasvim običan (točnije bi bilo reći: društveno neprilagođeni) knjižničar kod kojeg je ona posuđivala knjige. Običan čovjek ovdje je ubačen u pravu hičkokovsku situaciju, u kojoj ga, primjerice, počinju špijunirati bezazlene gospođe s kojima radi u knjižnici, a pomoć stiže sa sasvim neočekivanih strana, kao što je to davno izgubljeni rođak, prekaljeni udbaš, sestra pokojne novinarke, ali i jedini preživjeli član obitelji Srna.
Karmela Špoljarić i u ovom romanu kroz priču koja govori o našoj poratnoj stvarnosti, novonastalim bogatašima, policiji, medijima, nesnalaženju povratnika iz dijaspore, vješto propituje neke od simbola vremena i pop kulture. Time zapravo nastavlja liniju načetu u svom prvom romanu “Nije ovo Twin Peaks”. Štoviše, i ovaj nas krimić vodi u iracionalni svijet Davida Lyncha, jer i ovdje ne doznajemo odgovor na pitanje “Tko je ubio Lauru P?”, na kraju priče u kojoj se citiraju stihovi Branimir Štulića (i vode k razrješenju dijela zagonetke), raspravlja o Borgesu, a zagonetne poruke Djevojke koja se igrala vatrom stižu s e-mai adrese Lisbeth Stiega Larssona.
Autorica vješto plete priču oko tih simbola, iako sam kraj knjige ne odgovara postulatima krimića u kojima uvijek moramo doznati tko je kriv. Ovdje, naime, krivci ne samo da nisu kažnjeni nego i ostaju skriveni u grupi moćnika spremnih na sve, pa i na ubojstvo, a koji su svoju moć i bogatstvo sumnjivog porijekla stekli upravo bezobzirnim zločinima počinjenim u vrijeme kada su drugi branili domovinu.
Bojana Radović
Ricardo Piglia knjigu je izvorno objavio 1997. godine. Dakle, hrvatski prijevod obilato kasni, ali nam stiže u pravo vrijeme, kada je globalna rasprava o budućnosti kapitalizma dovedena do usijanja
Kada na ovitku knjige pročitate kako se ona bavi istinitim događajem, velikom pljačkom novca namijenjenog javnim radovima i plaćama gradskih službenika, koja je završila nezapamćenim krvoprolićem, teško je odoljeti kušnji da svezak ne vratite na policu. Ako je posrijedi krimić, kojega ćete vraga tratiti vrijeme na storiju bez napetosti, čiji vam je rasplet unaprijed poznat? Ako se pak ne radi o žanrovskome djelu, tada posrijedi može biti samo publicistički rad, opsežna reportaža u kojoj su funkcionalnim, novinarskim stilom, bez ikakvih digresija i poetičkih skretanja, opisani događaji i njihovi protagonisti, zar ne? U slučaju „Spaljenog novca“, romana čiji je autor argentinski pisac Ricardo Piglia, odgovor je, međutim, niječan.
On se doista bavi slučajem koji je 1965. godine temeljito potresao javnosti barem dviju južnoameričkih država. Naime, pljačka sedam milijuna pesosa (što je po tadašnjemu tečaju iznosilo oko pola milijuna dolara) zbila se u Buenos Airesu (Argentina), a krvavi epilog bijega dogodio se u Montevideu (Urugvaj). No, premda su i početak i kraj ove priče čitatelju poznati i prije nego što pročita prvi redak romana, on je sve samo ne pravocrtna litanija. Prije svega valja reći kako je junacima ove knjige teško ako ne i nemoguće pronaći kakve-takve parnjake u literarnom ili filmskom imaginariju. I sam Quentin Tarantino stresao bi se od jeze kada bi prelistao osobne dosjee razbojnika.
Gaučo Dorda, Mali Brignone, Gavran Mereles, Krivonogi Bazan i njihov šef Malito društveni su otpadnici čije se pojedinačne biografije mogu čitati i kao potresni katalozi svih zamislivih sociopsiholoških devijacija, pa i ponekih neuroloških poremećaja. Svaki od njih nema iza sebe samo bogatu kriminalnu prošlost, nego i ozbiljan zatvorenički staž. A u Argentini toga vremena to znači da su bili izloženi najbrutalnijim oblicima torture. Oni sami ne traže izlike, ne pokušavaju opravdati svoj izbor zanimanja odnosno stila života. „Zloća“, kaže jedan od njih, „nije nešto namjerno, to je svjetlo koje dođe i odnese te.“
Minuciozno razrađen plan pljačke od prve će krenuti nizbrdo. „Stvari nikad ne ispadnu kako čovjek misli, sreća je važnija od hrabrosti, važnija od inteligencije i mjera sigurnosti. Sreća je, paradoksalno, uvijek na strani uspostavljenog poretka i (zajedno s potkazivanjem i torturom) glavno sredstvo kojim raspolažu policajci kako bi stegnuli omču oko vrata i ščepali one koji pokušavaju biti nevidljivi u gradskoj džungli“, veli Piglia.
Njihov bijeg gusto je tkanje različitih pripovjednih perspektiva. Osim pisca, krhotine priče izlažu nam sami razbojnici, policajci, političari, novinari, svjedoci zbivanja… U početku, nitko ne vjeruje da su počinitelji „obični“ kriminalci. Sumnja se na pripadnike pokreta Movimiento Nacionalista Tacuara ili koje druge tajne mreže peronističkog otpora. A metode kojima se služi policija u istrazi, jedva su nešto manje suptilne od onih što ih rabe sami kriminalci, sadistički sociopati.
Kako vrijeme odmiče - dakle, svakom novom stranicom knjige - sve dublje uranjamo u argentinske prilike, u temeljito zatrovano društvo, ispresijecano dubokim ideološkim podjelama te premreženo korupcijom i nasiljem koje je jednaki modus operandi i kriminalcima i policiji. Istodobno, sve bližim bivaju nam i autorovi junaci. Neću reći da ih počinjemo simpatizirati, jer bi za takvo što i čitatelji morali biti osobe graničnih tipova ponašanja, ali ih sve bolje i potpunije uspijevamo razumjeti, uživjeti se u njihovu bezizlaznu situaciju da bismo zajedno s njima bez daha dočekali kraj: u isti mah i brutalni masakr i tragični epilog gay romanse (Dorda i Brignone su, naime, povremeni ljubavnici).
No, prije samoga finala dogodit će se nešto što priču s terena argentinskog noira prebacuje na sasvim drugi kolosijek. Stjerani u stupicu, opkoljeni jakim snagama policije, a odlučni da se brane do posljednjega metka, razbojnici će zapaliti svoj plijen i tom gestom izazvati sablazan svekolike javnosti koja je događaj pratila u izravnom radijskom i televizijskom prijenosu. Nitko, ali ama baš nitko neće imati razumijevanja za njihov čin, jer „novac je nevin“, duboko su uvjereni svi promatrači. Na toj točci, priča o pljački pretvara se u razarajuću kritiku kapitalističkoga poretka i njegove temeljne mantre da novac nije ni dobar ni zao, baš kao što ni siromaštvo ni bogatstvo nisu ideološki uvjetovane pozicije, nego naprosto mogućnosti koje slobodno biramo.
Ricardo Piglia knjigu je izvorno objavio 1997. godine. Dakle, hrvatski prijevod (Tatjane Margetić Gurbišić-Čabo i Marija Marcosa Ostojića) obilato kasni, ali nam stiže u pravo vrijeme, kada je globalna rasprava o budućnosti kapitalizma dovedena do usijanja. Sve ono što se od argentinske premijere „Spaljenog novca“ do danas dogodilo (burzovni krah započet u Americi, pa preseljen u Europu, potom duge recesijske godine, spor i tek djelomičan oporavak, a sve skupa začinjeno polemičkim repovima o potrebi temeljitog remontiranja kapitalističkog sustava), knjizi daje dodatnu dimenziju, pa se jedna hard boiled kriminalistička storija može čitati i kao moćan romaneskni prilog raspravi o sudbini vladajućeg poretka. Toliko moćan da će vas veliko finale priče doslovce smlaviti. Ricardo Piglia raspisao je scenu konačnog masakra istom vještinom kojom je Sam Peckinpah doveo do vrhunca svoju mitsku „Divlju hordu“.
Ricardo Piglia (1941.) jedan je od najuglednijih suvremenih argentinskih pisaca. Dugi niz godina radio je kao urednik u nekoliko izdavačkih kuća u domovini. Danas predaje latinskoameričku književnost na sveučilištu Princeton u SAD-u. Autor je brojnih knjiga eseja, kratkih priča i romana, višestruko nagrađivan. Kritika u njegovome djelu prepoznaje široki raspon utjecaja, od Raymonda Chandlera preko Williama Faulknera sve do Franza Kafke.
„Spaljeni novac“ 2000. godine sam je Piglia u suradnji s Marcelom Figuerasom adaptirao za film što ga je režirao Marcelo Piñeyra. I baš kao što se književni izvornik zakitio uglednim nagradama, i film je počašćen s nekoliko prestižnih priznanja, među kojima posebno vrijedi istaknuti nagradu Goya u kategoriji najboljeg stranog filma na španjolskome jeziku.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalamacija
Knjiga priča je naslov dvojakog značenja – osim što taj naslov knjigu žanrovski definira i određuje, naslovnu imenicu u množini (riječ „priča“) u slučaju ove knjige valja čitati i kao glagol, jer Knjiga priča je „knjiga koja priča o pričanju priča“ i u kojoj autor Igor Grbić uspješno rekonstruira načine na koje su, kroz povijest, priče bivale pričane/pripovijedane/pisane.
Ideja i koncepcija ove knjige jest pričati priču, napisati knjigu (priča) tako da ona, kroz konkretne primjerke (priča) dočara razvoj pripovijedanja od davnina do suvremenosti, da simulira (nekad više a nekad manje stilizirane) načine na koje se kroz vrijeme priča oblikovala, pogotovo na Zapadu.
Podjela knjige na cjeline jedan je od ključeva čitanja: knjiga je podijeljena na doba dana (zora, prijepodne, podne, poslijedpodne, sumrak) i ta su doba dana metafore za razdoblja pripovjedne umjetnosti, pa se radi o knjizi koja, na neki način, i prepričava povijest načina pripovjedanja. Autor se trudi i uspijeva da svaka od zastupljenih priča bude dosljednost dijela cjelini, ali i (održano) obećanje cjeline u dijelu. Knjiga tako započinje primjerima naivnog, pa čak i poučnog pripovijedanja, bliskog usmenoj književnosti, nastavlja se klasičnije strukturiranim pričama, nakon kojih slijede priče u kojima se fabula i logika rasipaju, da bi knjiga završila pripovijednim oblicima u kojima se i sam jezik rasipa. Igor Grbić suvereno vlada svakim izvedbenim načinom koji odabere i uvjerljivo i vrlo uspješno reproducira diskurse iz bogate tradicije pripovjedaštva, vješto prilagođavajući izričaj povijesnoj epohi u koju pojedinu priču smješta i o kojoj progovara. No, pri pisanju na načine kako su kroz povijest priče bile pripovijedane Grbić se ne pokazuje epigonom već on ulazi u dijalog s tradicijom te često poseže za dekonstrukcijom, parodiranjem, persiflažom. Zato je npr. i dojam određene prevladane naivnosti (npr. u pričama pisanima na način mita, legende ili bajke) pogrešno promatrati kao manjkavost već je to dio poetike zbirke kao cjeline, svjesna manifestacija autorove literarne osviještenosti.
Tematski raspon u istoj mjeri obilježavaju mijene poput onih formalnih i izričajnih pri prikazu različitih načina pripovijedanja. Tako knjigu otvaraju uzvišene teme (ljubav, zavičajnost) obrađene u oblicima pisanima na način mita, legende, bajke, nakon kojih slijede one ozbiljne (priče koje tematiziraju nacističke zločine, 2. svjetski rat, ili one „o ljudima koji vjeruju da se red uspostavlja razlikama“) a koje potom zamijenjuju trivijalne teme (seks, humor, nasilje), a ne nedostaje niti tzv. esetetike ružnog, morbidnosti, trasha. A budući da je posvećena tematici pričanja priča, u knjizi je zastupljena i rekonstrukcija djetinjstva. Jer, djetinjstvo je doba kad svoj život doživljavamo kao priču a sebe kao glavnog junaka u njoj, pa je to i vrijeme kad se neizlječivo zaljubljujemo u priče, u narativne umjetnosti, u književnost, da bi potom, do kraja života, među koricama knjiga utaživali glad za pustolovinama od slova.
Knjiga sadrži 23 izrazito maštovite, međusobno vrlo različite priče, ali koje ipak povezuju određene zajedničke karakteristike. U prvome redu to je vrlo gusta, razgranata, vijugava rečenica, često metaforična, puna slika, poredbi, asocijacija i simbolike, poetična i filozofska – ukratko, u kontekstu suvremene hrvatske instant-proze Grbićeva je sočna i bujna rečenica posve nesvakidašnja i endemski neuobičajena. Grbićev rukopis obilježava stilistička ambicioznost i izrazita motivska šarolikost, te heterogenost izražajnih sredstava kojima se autor služi, uz iznimno leksičko bogatstvo i mnoštvo vrlo maštovitih neologizama i izvedenica. Njegov izričaj izrazit je antipod plitkoći i banalnosti neorealističke prozne matrice koja je u kontekstu hrvatske recentne proze još uvijek prevladavajuća (i neprevladana) a kojoj autor suprotstavlja tematsko-motivski i leksički ludizam i inventivnost.
Provodna nit i zajednička karakteristika svih u knjizi sakupljenih priča jest očuđenje. No, iako se u nekima od priča radi o očuđenju u smislu uvođenja nadrealnih, fantastičkih elemenata u fabulu, autor se prvenstveno trudi svoje tekstove oneobičiti na verbalnoj razini. To čini specifičnim načinom odabira i upotrebe riječi kojima se igra, izvrće ih i premeće, te narušava njihovu ustaljenost kombinirajući ih na začudne i nesvakidašnje načine, i tako čini svoju prozu bliskom poeziji, ali uz zadržavanje narativnosti i fabularnosti. Tražimo li mu parnjake u domaćoj književnosti, naći ćemo ih u Igoru Rajkiju i Svjetlanu Lacku Viduliću, autorima također izrazito sklonima žongliranju riječima i njihovoj nekonvencionalnoj uporabi, s kojima Igor Grbić dijeli usmjerenost stvaranju zahtjevnije, hermetičnije, višeznačne proze, ali kojoj ipak ne nedostaje maštovitosti, šarma, humora i zabavnosti.
Igor Grbić autor je koji pripovijedanje i književnost vidi kao način razumijevanja i objašnjavanja vlastite vrste, homo sapiensa (ili možda: homo scribensa?), ali i kao način objave, eksplikacije i elaboracije bitka, pri čemu je njegovo pisanje vježbanje govorenja različitog od naše uobičajene svakodnevne verbalizacije, baš kao što je i njegova Knjiga priča posve različita od većine novijih knjiga kratke proze suvremenih hrvatskih prozaika.
Božidar Alajbegović, urednik
U impresivan glumački i autorski put Zijaha A. Sokolovića upisano je više od pedeset filmova, dvanaest televizijskih serija, stotine uloga na kazališnim pozornicama, više od šezdeset nagrada za umjetnički rad i edukacijske teatarske projekte – te autorstvo monodrama koje su od ovog glumca, redatelja, sveučilišnog profesora i autora stvorile neku vrstu teatarske institucije – jedinstvene autorske osobnosti na našim prostorima.
Ova knjiga donosi tekst njegove monodrame Glumac… je glumac… je glumac, kultne predstave koja se igra već 36 godina i izvedena je gotovo 1600 puta. Monodrama o kojoj je u svijetu napisano više od 500 kritika i tekstova premijerno je izvedena na MESS-u u Sarajevu 1978. godine, a otad ju je, osim Zijaha A. Sokolovića, igralo još 19 glumaca na pet jezika u dvadeset zemalja svijeta.
Tekst monodrame podijeljen je u dva dijela – prvi dio sadrži Prolog i jedanaest prizora, a drugi dio dvadeset i četiri dramska prizora. U ovoj dramskoj strukturi mnogi dijelovi korespondiraju i međusobno se komentiraju, što od teksta čini čvrstu cjelinu u kojoj je svaki prizor dramaturški promišljen i zaokružen i na izvedbenoj i na proznoj razini.
U Prologu monodrame ironizira se ovisnost stvaranja kazališne iluzije o društvenim prilikama i drugim logističkim preduvjetima koji su navodno nužni za stvaranje predstave. Kroz priču o nevoljama sa scenografijom za čiji prijevoz ministarstvo nije platilo kamion – zbog čega se predstava „ne može održati“ – glumac problematizira položaj umjetnika u društvu i nerazumijevanje institucija „zaduženih“ za kulturu i umjetnost. Iz golog monologa i glumačke igre na sceni „izrasta“ srednjovjekovni dvorac, imaginarna scenografija za bajku o princu i djevojci koju treba osloboditi iz zatočeništva. Ova iluzija oslanja se jedino na igru jednoga glumca, bez partnera i bez teatarske logistike. Ogoljen i sam na pozornici, glumac ostvaruje živu komunikaciju s gledateljima koji postaju aktivni sudionici predstave i jedini partneri u glumačkoj igri. Tako prvi dio završava komičnom katarzom uprizorenja oslobađanja princeze u suradnji s gledateljima – kad predstava, koja je zbog scenografije „otkazana“, navodno počinje, iako traje od trenutka kad se glumac pojavio na pozornici.
Dramaturgija drugog dijela monodrame temelji se na kolažu prizora stvarnog glumčevog života, koji uključuju fragmente glumačkih monologa i citata iz dramske književnosti. Vješto baratajući dramskim vremenom, glumac kreira cikličku priču o glumačkoj i ljudskoj sudbini, ali i dočarava moć vlastite pozicije iz koje samo jedan čovjek, snagom svoje glumačke ekspresije, gledateljima donosi umjetničko djelo.
U drugi dio knjige uvršteni su tekstovi o predstavi, Zijahovoj izvedbi i samom tekstu monodrame koje su pisali kolege glumci (Fabijan Šovagović, Pero Kvrgić, Boris Cavazza i drugi) te brojni teatrolozi, pisci i kritičari (Jovan Ćirilov, Pero Kvesić, Anatoli Kudrjavcev, Dževad Karahasan, Slavko Pezdir, Marko Kovačević i drugi). Ovi tekstovi iz raznih vizura rasvjetljavaju fenomen predstave Glumac… je glumac… je glumac koja nije samo kazališni čin nego i puno više od toga – jer progovara o egzistencijalnoj biti glumačkog poziva i umjetnosti, te o glumcu kao svijetu po sebi koji nosi gorčinu svoje ogoljenosti pred svijetom.
U tekstu ove monodrame sadržana je i komika i duboka metafizika života i kazališta, pa je ova knjiga ne samo vrijedan prilog teatrološkoj povijesti kao studija glume i kazališne umjetnosti – nego i prilika da brojni gledatelji koji hodočaste na Zijahove predstave postanu i njegovi čitatelji.
Marina Vujčić, urednica
Utopija životnog “restarta”
Svitalo je kada je Božo stigao na Kaptolski kolodvor… Pa dobro, nije baš da je svitalo, a ni kolodvor nije bio baš kaptolski – koji ionako “ne postoji” – ali ima tu nekog vraga da čitaocu baš ovaj Krležin (pre)znameniti citat pada na pamet dok kontemplira nad tek iščitanim romanom Marine Vujčić. Jer je i ovaj njen Božo jedan daleki, makar i pobočni potomak, ne toliko Filipa Latinovicza koliko Doktora iz Krležinog biće i ponajboljeg romana Na rubu pameti, onoga Doktora koji je jedne naizgled obične večeri tresnuo svima od kojih mu je nešto u životu ovisilo svu istinu u lice, što je rezultiralo njegovom trajnom ekskomunikacijom, upravo svojevrsnim iseljenjem iz dotadašnjeg života – a da Doktor tu zapravo i nije imao za čime zažaliti. Na drugoj strani, Božo je i savremenik i srodnik onog norveškog Dopplera iz pera Erlenda Loea, onog koji je jednog dana naprosto išetao iz svoje kuće i svog dotadašnjeg, odviše savršenog života, shvativši da tako ne može i ne želi dalje, mada mu, izvana gledano, “baš ništa ne fali”.
E, tako se i Božo, ophrvan krizom smisla koju eufemistički zovemo “kriza srednjih godina” jednog dana iskrade iz svog života u dalmatinskom gradiću, napusti svoju odanu, ali bezličnu ženu koja mu je oduvek strankinja i duhom i telom, pokupi novce od nasledstva i ode inkognito u Zagreb, vrativši se tamo gde je davno uzalud studirao filozofiju. I eto ga sad, u posljednjem vlaku, u jurnjavi za poslednjom životnom prilikom, kako stupa s ne-kaptolskog kolodvora u nešto sasvim novo, neistraženo, neisplanirano. A u tome novom će se morati suočiti i sa mogućnošću/opasnošću realizacije sopstvenih snova, ali i sa sopstvenom nesposobnošću za tzv. praktičan život… Hoće li Božo “uspeti” u pronalaženju nekog, ma koliko zakasnelog životnog ispunjenja tokom te potrage za fantomom egzistencijalne “autentičnosti”? I šta je zapravo “uspeh” u toj konstelaciji?
Kako god, ovo je roman koji, povrh svega, postavlja ovo krucijalno pitanje (a nemojte mi samo reći da se s tim nikada niste suočili): može li se život koji je odavno krenuo posve pogrešnim tračnicama naprosto restartovati, kao “zakočeni” laptop? Možda je to i utopija, ali vredi li uopšte živeti bez nje, u doživotnom zatočeništvu loših okolnosti ili davnih pogrešnih izbora?
Ovo je roman dobro i brižljivo građen, darovito i bez balasta viškova ispripovedan, retko kultivisane rečenice, nesavršen tek onoliko koliko to mora bit sve što ne deluje “veštački”. Možda vam je Marina Vujčić kao pisac do sada prolazila ispod radara – i meni je, uostalom; od ove knjige nadalje, to više nije dopušteno.
Teofil Pančić, Jutarnji list
