Književna kritika “Logor posrnulih žena”

Prije dva mjeseca, pišući o romanu Jane Beňove "Café Hyjena", usput sam zabilježio i činjenicu kako je slovačka književnost našoj čitalačkoj publici zapravo potpuno nepoznata. Za razliku od čeških autora, onih s aurom klasika, ali i brojnih suvremenih pisaca, koji su uvijek uživali u milosti naših nakladnika, njihove kolege beletristi iz najbližeg susjedstva, s kojima su desetljećima dijelili istu državu, teško su dopirali do našeg tržišta. Utoliko vrijedi pozdraviti potez nakladničke kuće 'Hena com', koja nas je u malo vremena obradovala još jednim slovačkim naslovom. Ovaj put izbor je pao na Antona Baláža, vjerojatno najcjenjenijeg pisca što dolazi iz kulture koja bi nam trebala biti vrlo bliska, a o kojoj zapravo znamo strašno malo. Ako je vjerovati boljim poznavateljima tamošnjih književnih prilika, naslov koji je izabran za upoznavanje s njim, nije mogao biti bolji. 'Logor posrnulih žena', izvorno objavljen 1993. godine, kritika drži kreativnim vrhuncem ovoga plodnog i svestranog pisca.

Osebujni karakteri

Svojom pričom Baláž nas vodi u prve poratne godine, u jezovitu epohu u kojoj je poraz jednog totalitarizma samo označio početak orgije novog ideološkog zla. Friško ustanovljeni poredak bez imalo je kolebanja iskoristio infrastrukturu staroga, pa je nacistički koncentracijski logor za Židove pretvoren u staljinistički kazamat gdje navodne grijehe imaju ispaštati sve kategorije nepoćudnih društvenih elemenata. Iza bodljikave žice kaznu gule i deklarirani politički oponenti i oni koji nisu pokazali dovoljnu razinu oduševljenja potezima nove vlasti, prinudni rad jednako gibira i velike crnoburzijanske face i običan svijet koji je sitnim švercom pokušao prehraniti obitelj, sve društvene otpadnike bez obzira imaju li iza sebe čestitu ili kolaboracionističku prošlost. Na dugome popisu korisnika logorskih smještajnih kapaciteta naći će se, međutim, i čeljad čiju je tobožnju krivnju teško ugurati u bilo kakvu suvislu krivičnopravnu kategoriju: boemi, besposličari, prosjaci, kockari, kavanski svirači… Sumorna logorska rutina iz temelja će se promijeniti nakon što vlasti odrade veliku kampanju moralnog čišćenja Vydrice, bratislavske četvrti na lošemu glasu, i 53 prostitutke pošalju na temeljiti preodgoj.

Baláž je vješt orkestrator priče u kojoj sudjeluje desetak osebujnih karaktera. Ernička je prostodušna i ne naročito bistra djevojka koju mušterije znaju do te mjere raznježiti da im počesto, na užas svojih kolegica, ne naplati usluge. Manda je njezina mentorica čiji barokni atributi muškarce istodobno i privlače i plaše. Udovica je enigmatična dama s koje bi koprenu tajni rado razgrnuli i muškarci i žene, Ria Amala djevojka koja više voli konje nego ljude, a Carmen striptizeta koja se najteže od svih miri s odricanjem od seksa. O svima njima 'brine' se logorska tamničarka Matilda, žena suspektne biografije koju pokušava pod svaku cijenu učiniti ideološki prihvatljivom.

Sučelice tim damama stupaju ne manje živopisni likovi. Zygmund je liječnik židovskoga porijekla, i sam kažnjenik, nepopravljivi kockar i cinik. Matúš je mladi fratar čiju vjeru neće pokolebati ni najteže batine, ali bi to mogla učiniti toplina ženske puti. Chomič je entuzijastični referent za kulturu koji gordo diže barjak revolucije, ali s užasom shvaća da mu se još nešto propinje u zavodljivom društvu raspuštenica. Drug Blaženy partijski je ideolog, naravno, glup, formatiran da i sam jednoga dana postane žrtvom poretka čiju slavu samoprijegorno pronosi. Plažak je glavni politički faktor u logoru, što je, naravno, tek goli eufemizam za najgoreg staljinističkog satrapa. Zapovjednik logora je pak zlovoljni birokrat u kojemu se od dolaska prostitutki počinje gomilati stres, pa se mora šopati tabletama.

Slobodni teritorij

Takva 'podjela uloga' sugerira, naravno, i ton romana. Premda piše o logoru u kojemu se zatvorenici bili iscrpljivani prisilnim radom, mučeni batinama, ali i podvrgavani ispiranju mozga, Balážu su strani i patetika, i gorčina, i ideološko dociranje. Suzdržanim humorom - kojega, u odsutnosti prikladnije kvalifikacije, moram nazvati, politički nekorektno, češkim - on, međutim, uspijeva ispisati razorniju kritiku totalitarizma od bilo kojega ozbiljnog i namrgođenog kolege.

'Njegov' logor nije, naime, strašna tamnica, nego zapravo jedini slobodni teritorij u vremenu neslobode. Ili, kako to veli njegov junak Zygmund: 'Kad si ovdje u logoru, već znaš na čemu si, imaš sigurnost, pa i socijalnu sigurnost za kojom je narod vapio stoljećima. A ovdje je imaš, ovdje ti je dobro, napokon se možeš slobodno nasmijati, bez straha možeš u sebi, u garderobi, za kartaškim stolom pričati političke viceve, od srca pljuvati po režimu i nekažnjeno pretući savjesne činovnike.'

Osim što je rijetko relaksiran doprinos 'logorologiji', ali u isti mah i bespoštedna kritika brutalne represije s ideološkom potkom, ovaj je roman i dirljiva posveta ženskome tijelu odnosno putenim užicima, koja ni jednoga trenutka ne skreće u sivu zonu (bilo koju od pedeset nijansi) jeftinog erotizma. Seks i čednost u pravilu ne spadaju u istu rečenicu. Osim ako je na ispisuje veliki meštar poput Antona Baláža, čovjeka koji se u isti mah doima i kao satir i kao propovjednik.

Anton Baláž (1942.) cijeli je radni vijek proveo održavajući paralel-slalom između novinarstva, svoga 'temeljnog' zanimanja, i književnosti odnosno pisanja za kazalište i televiziju. Osim o totalitarnim komunističkim društvima europskog istoka, kao romanopisac intenzivno se bavio i stradanjem slovačke židovske zajednice. Za njegov umjetnički rad tadašnji ga je predsjednik Ivan Gapšparovič 2008. godine odlikovao Redom L’udovita Štúra.
"Logor posrnulih žena" 1997. godine adaptiran je za hvaljeni film u režiji Laca Halame. Sam je Baláž jednom prilikom izjavio kako u to vrijeme slovačka kinematografija skoro da nije ni postojala, pa je proizvodnja filma pomalo sličila na nemoguću misiju. Konačno, stvar su spasili strani koproducenti.

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija