Književna kritika - Vuk i breza

Ana Brnardić, "Vuk i breza" (Hena Com, Zagreb 2019): Bez radikalnih zaokreta i ostajući vjerna vlastitom stilu autorica je satkala još jednu elegantnu stihovnu haljinu; ispisala još jednu vrijednu knjigu, naravno, prije svega o pjesništvu samom

Peta pjesnička knjiga Ane Brnardić – objavljena u novopokrenutoj biblioteci nakladnika Hena Com, pod selektorskom i uredničkom palicom Dorte Jagić, koja je i autorica pogovora – naslovom priziva bajku, basnu, dječju knjigu, ili možda slikovnicu. U pitanju je, naravno, tek konotacija, refleks koji ostaje iznevjeren, ali ipak, vjerojatno i sasvim intencionalno, ostaje lebdjeti nad iskustvom njezina čitanja, nalik na prozračnu, neopipljivu ali sveprisutnu auru. Ljepota njezinih metamorfoza krije se prije svega ipak u rafiniranosti pjesničkog jezika, preciznosti slike i metafore te nenametljivoj, ‘internaliziranoj’ ritmičkoj organizaciji, a tek potom i u specifičnom, za pjesnikinju već karakterističnom imaginariju. Vuk i breza tek su naizgled suprotstavljeni polovi, idealtipski simboli. U pitanju je neprestano presvlačenje jednog u drugo – statične nevinosti i naivnosti, svjetla i bjeline breze te lukavog, tamnog, predatorskog pokreta vuka. Znakovito je i da se kao jedno od izravno imenovanih lica potonjeg pojavljuje učitelj glazbe. Biljke i glazba na ove se stranice, otvorenih karata, šunjaju iz prethodnih autoričinih knjiga, tvoreći nestabilnu no gustu simboličku mrežu, pri čemu glazba ostaje presudno važnom i na formalnom planu. A nad svim se, kao još jedna konstanta, vrtlože ptice.

Pedesetak pjesama podijeljeno je u pet ciklusa, redom ‘Drveće’, ‘Zavičaj’, ‘Grad’, ‘Izlet u Jalšje’ i ‘Kraj ljeta’, s tim da su posljednja dva znatno kraća te su zajedno opsega nekog od prethodnih. Iako se najvećim dijelom odvija u eksterijerima, riječ je o izrazito komornoj knjizi, pri čemu bi ekvivalent glazbenom sastavu bila nuklearna, ili minimalno proširena obitelj. Posebno to do izražaja dolazi u prvom ciklusu, u kojem je dominantna dionica majke, u suzvučju s novopristiglom kćeri. Motiv je majčinstva otpočetka čvrsto uvezan s florom i nastavlja se na globalnometaforičke nizove prirodne reprodukcije: majka je slučajno drvo svojoj kćeri; one su urezane u svoju osobnu koru, pojavljuju se pupoljci na trbuhu. Niz dalje nastavljaju cvijeće, plodovi, ušećereno voće; njegova ljepljiva, viskozna melasa podvlači sveprisutan osjećaj harmonije, mirnoće, ispunjene pomirenosti sa stanjem i mjestom, ukratko: jednom običnom, blagom srećom.

‘Zavičaj’ nas, putem svojevrsnih Bildungsgedichte, vraća u svijet djetinjstva, ratnog odrastanja, sela, provincije i obiteljskih odnosa. Početne koordinate čvrsto postavlja uvodna ‘Noć na selu’, koja svoj imaginarij i način donekle dijeli s (inače i geografski bliskim) ‘Početnim koordinatama’ mlađe kolegice Monike Herceg. Drveće se sada tijesni u šumu, rat se kovitla kao tihi šum u visokom lišću, krv ubijenih dolazi paralelno s menstrualnom krvi. U tekst citatno ulazi kultni njemački TV-serijal, to jest njegov dio pod naslovom ‘Die Zweite Heimat’ (druga domovina), pri čemu su neki motivi preuzeti izravno iz filma, a njegov ključni motiv – selidba mladog skladatelja sa sela u grad – funkcionira kao doppelgängerska, zrcalna struktura čitavog ciklusa. Korijeni interesa za glazbu dobivaju školske konture Schuberta i Mahlera, a pred kraj ciklusa kao motiv na velika vrata ulazi književnost.

‘Grad’ donosi dnevnu rutinu odrasloga života u urbanom okružju – pripremanje čaja, čitanje, uz pisanje vezane poslove, prijatelje i prijateljice, izlazak na kavu – ali se dominantni imaginarij ne mijenja: i dalje kroz beton probijaju biljke i zelene, osunčane čistine, a nad prolaznicima i tramvajima vrzina kola ispleću ptice. ‘Izlet u Jalšje’ ispisuje kroniku jednog vikenda u prirodi, varira nekoliko sličnih prizora, uklapajući ih u ranije uspostavljeni simbolički mozaik. On je možda i jedini za nijansu slabiji u inače vrlo kvalitativno ujednačenoj knjizi; kao da autorica nije točno znala što s njime, pa je dijelom, ne protegavši se do kraja u krošnje pojedinačnih pjesama, ostao u gustišu lirske bilješke. Zaključni ciklus, u svega pet sastavka, možda i nehotice još jednom sumira katalog već razvijenih motivskih jezgri – odnos majke i kćeri, odrastanje, obiteljsku idilu, izlet – funkcionirajući kao neka vrsta epiloga.

U ‘Vuku i brezi’ i autorica se – dozvolimo si u prikazu knjige u metaforu toliko uronjene maleni metaforički višak – uspjela još jednom učinkovito pjesnički presvući. Bez radikalnih zaokreta i ostajući vjerna vlastitom stilu satkala je još jednu elegantnu stihovnu haljinu; ispisala još jednu vrijednu knjigu, naravno, prije svega o pjesništvu samom.

Portal novosti - Marko Pogačar

Intervju - Vuk i breza

Ana Brnardić : Sviđa mi se ideja poezije kao lijeka, no koji nije za svakog u svakoj prilici

Ana Brnardić naša je pjesnikinja koja svakom novom zbirkom podiže letvicu hrvatskom pjesništvu malo više. Otkako se pojavila s knjigom "Pisaljka nekog mudraca" za koju je dobila nagradu Goran za mlade pjesnike, svaka zbirka donosi svježinu i novi svijet koji nas izmiče iz užurbane svakodnevice i sklanja u ptice, otoke, šumu,  naša djetinjstva. "Vuk i breza" (Hena com) nova je pjesnička zbirka izdana krajem prošle godine i naš povod da razgovaramo s autoricom.

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine. Pjesme su joj prevedene na petnaestak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama, časopisima i na internetskim stranicama. Dobitnica je Goranove nagradeNagrade Slavić i Kvirinove nagrade za mlade pjesnike. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis, u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Švedskoj, Sloveniji, Francuskoj i Makedoniji.

Uvrštena je u antologiju "Grand Tour: Reisen durch die junge Lyrik Europas" (prir. J. Wagner i F. Italiano, Carl Hanser Verlag GmbH & Co, 2019). Prevodi s rumunjskog jezika (u tandemu s Adrianom Oproiuom) te je dosad prevela nekoliko romana i izbore iz suvremene rumunjske poezije.

Objavila je knjige pjesama: "Pisaljka nekog mudraca" (SKUD IGK, Zagreb, 1998), "Valcer zmija" (Matica hrvatska, Sisak, 2005; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2018), "Postanak ptica" (HDP, Zagreb, 2009; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2014) i "Uzbrdo" (VBZ, Zagreb, 2015). Izbor iz prve tri knjige preveden je na rumunjski i objavljen pod naslovom "Hotel cu muzicieni" (prev. Dumitru M. Ion, Bukurešt, Rumunjska, 2009). Zbirka "Postanak ptica" prevedena je na švedski jezik i objavljena pod naslovom "Fåglarnas tillblivelse" (prev. Đorđe Žarković, Rámus förlag, Malmö, Švedska, 2016).

Monika Herceg: Već s 18 godina nagrađena si za "Pisaljku nekog mudraca" Goranom za mlade pjesnike, a druga zbirka "Valcer zmija" izašla je dosta kasnije. Koliko ti je tada ta nagrada bila bitna (za istu si knjigu dobila i Kvirinovu nagradu i nagradu Slavić) i koliko je možda bila i opterećujuća?

Ana Brnardić: Nagradu Goran dobila sam u razdoblju kad sam istovremeno otkrivala poeziju kao čitateljica i sebe kao nekog tko uživa u pisanju poezije. Dakle, bio je to početak, razdoblje istraživanja, iskušavanja, vježbe, teško da bih samu sebe ikada usudila nazvati pjesnikinjom, da to nije učinjeno nagradom za rukopis. Nagrada je u tom smislu bila opterećujuća, jer se dugo nisam mogla oteti dojmu da je postavila neki okvir unutar kojeg moram djelovati, dala neku čast koju moram opravdati. No to mi se sigurno ne bi tako činilo da sam za prvi rukopis nagrađena kasnije, nakon više godina „naukovanja“. S druge strane, širina puta koju je Goranova nagrada otvorila, pjesnikinje i pjesnici koje sam zahvaljujući njoj tako rano upoznala, čitala, dalje pratila, gledajući iz ove perspektive, dvadesetak godina poslije, sve to čini me zahvalnom, jer mogu u tu daljinu gledati sada već skoro pa teleskopom, a imam i relativno dobro pamćenje.

Začudnost prema svijetu uz bliskost s prirodom uvijek je bilo prisutno u tvojim zbirkama. Koliko je tvojoj poeziji bitno oslanjanje na takve motive, odnos s prirodom? Rekla bih da se zadnja  zbirka najviše zapravo vraća jednoj kooegzistenciji sa šumom...

Priroda nije odvojena od kulture, od jezika, samo su njihovi šavovi i dodiri toliko fascinantni i uzbudljivi u svojoj neuhvatljivosti, nemogućnosti da se preciziraju dostupnim načinima. Katkad mi se čini da je dobar dio moje inspiracije došao iz treniranja sluha. Otkako pišem, uvijek sam željela otkrivati i na koji se god način približiti stvarima sluhom, pa otkriti do koje je mjere jezik sposoban otisnuti taj doživljaj. Ono što najviše uzbuđuje je tišina, ona zaglušna, od koje prorade svi tjelesni motori. Od „Postanka ptica“ nekako mi je bilo jasno da sve teme koje ću htjeti dohvatiti polaze iz istog ishodišta, koje je „priroda“, ako imam njezino savezništvo, ako ne prestanem biti koncentrirana na njezino divlje i predjezično, mogu se, tako barem osjećam, domognuti svih drugih tematskih polja. Knjigu „Vuk i breza“ sam pisala tijekom godine dana i od trenutka kad me urednica, pjesnikinja Dorta Jagić, pozvala da je napišem, otvorio se neki prostor vlastite sobe u svakom slobodnom trenutku, u bilo kojem času dana-noći, u bilo kojem gradu, stanu, šumi, čak i tijekom razgovora s drugima, koji je bio prostor slobode, putovanja i otkrivanja.

Zanimljivo mi je da si spomenula prostor vlastite sobe što me sjetilo Virginije Woolf i njenog pisanja o ženskom stvaralaštvu. Čini mi se da mnoge od nas moraju otvoriti, najčešće u svojoj glavi, te vlastite sobe kako bi se bavile kreativnim radom? U razgovoru s mnogim umjetnicama nekako sam dolazila često do toga da se sve zapravo borimo za vrijeme u koje kreativno stvaramo, ali čini mi se da ženski glasovi, pogotovo u današnjoj poeziji, idu daleko i visoko...

Kad si već spomenula nezaobilazan esej, poticaj za odgovor na ovo pitanje nalazim u jednom dijelu "Vlastite sobe" gdje se Woolf gorko i duhovito osvrnula na Sveučilište (u čiju joj biblioteku nije bio dopušten ulazak bez muške pratnje ili pisanog dopuštenja) koje joj se najednom učini poput svetišta u kojem se smucaju rijetki tipovi koji bi, kad bi bili prisiljeni boriti se za opsatanak, postali zastarjeli i neupotrebljivi. To Sveučilište postoji i danas, u takvom ustroju i danas živimo. Ne postoji mirna, zajamčena, postojana vlastita soba, ona se svaki put mora iznova izboriti, a to je ono što je spisateljicama i umjetnicama osobito jasno, to je jedini način djelovanja.

Kad sam se pomalo počela snalaziti u književnom svijetu, negdje u početku studija književnosti, napipavajući prolaz za dalje, nesvjesno sam birala gotovo isključivo ženske autorice, pjesnikinje, prozaistice, esejistice. To je bilo štivo u kojem sam osim estetskog užitka tražila i nekakvu potajnu nadu, hrabrost da se piše bez zatomljivanja glasa, bez ustupaka službenom kanonu i bez tjeskobe i krivnje koju Sveučilište tako uspješno perpetuira. Mislim da postoji kontinuitet, da se ta borbenost i hrabrost ipak prenosi i da osnažuje (pritom sam se na vlastitoj koži uvjerila koliko je učinkovit taj osnažujući utjecaj i s mlađih pjesnikinja na starije) i da je to jedan od razloga postojanja tako samosvijesnih mladih ženskih glasova.

Sve dosadašnje zbirke zapravo su zatvoreni sustavi, pomalo hermetični, ali istovremeno i blještavi i topli, oni žubore i otvaraju svjetove. Čini mi se da jedino "Postanak ptica" nešto otvorenija knjiga. Nakon "Postanka ptica", u zbirci "Uzbrdo", opet se vraćaš dubljim vezama riječi i prirode na začudnije i kompleksnije načine. Kako to da je "Postanak" bio takav jedan izoliraniji slučaj? Kako to da se "Uzbrdo" vratilo jednom ipak osobnijem doživljaju svijeta na kraju?

Zbirka „Valcer zmija“ je meni bila nepodnošljivo zatvorena, potpuno izoliran svijet. Zatvorila se i mislila sam da je to nekakav kraj, barem što se tiče mene i pisanja poezije. Naime, tada sam vrlo duboko gajila predrasudu prema poeziji koja jasno komunicira. Nepronično je bilo autentično, razgovorno i zafrkantski bila je izdaja. U međuvremenu se kod mene odvilo slamanje otpora prema javnim nastupima i prema tzv. stvarnosnoj poeziji (a to prije svega čudesnoj zbirci „Nešto nije u redu“ Tatjane Gromače, koja je učvrstila termin istovremeno se izvlačeći iz bilo kakve kategorije). Sasvim jednostavno, otvaranje u pisanju i otvorenija komunikacija s čitateljem odvila se u „Postanku ptica“ nakon što sam, sudjelujući prvi puta na pjesničkim festivalima, upoznala pjesnike koji razmišljaju drugačije, pripadaju drukčijim scenama, kulturama, jezicima, i otkrila sam da je neka vrsta nehaja nužna, da je ključ u igri, koja se smije odvijati i na površini, koju može predstavljati i tijelo koje izgovara pjesnički tekst, a da nije stvar samo u potrazi za hermetičnim ključem svijeta.

U ovoj fazi da napustim stare obrasce pomoglo mi je i iskustvo prevođenja poezije, usporedbe originala i prijevoda, ustupci koji se pritom čine, spuštanje na zemlju koje se događa u sudjelovanju u prevođenju vlastite poezije. „Postanku ptica“ je čak jedan kritičar pripisao ustupke stvarnosnopoetičkoj struji, što je trebala biti negativna odlika, a ja sam na nju bila ponosna.

U novoj zbirci "Vuk i breza" puno je i motiva majčinstva koje se otvara kao neka vrsta čarobnjaštva, usudila bih se reći, i najbitnija obrana od svijeta. Da citiram stihove iz pjesme Slučajno drvo: "Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri./ Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen"  ili iz pjesme Osobna kora"Mislim da je mame potrebno izvaditi iz staklenki / i nježno ih poredati na kredenc. / Jedna mama dunja, jedna mama jagoda jedna višnja/". Koliko je majčinstvo utjecalo na pisanje? 

Iskustvo majčinstva je nedvojbeno utjecalo na pisanje, kao neka vrsta vertikalnog putovanja, ili možda napuštanja donedavne vertikale, nekakva transgresija. S jedne strane, tijelo prelazi neki zadani put, izmiče kontroli, postaje izvan sebe, divlje. To je zanimljivo iskustvo, i osobito je zanimljivo kad u tom kontekstu preplavljenosti izboriš položaj izvan sebe, odnosno kad postaneš promatrač. To je iskustvo donijelo temu i potrebe za rasvjetljavanjima. Promjena odnosa prema vlastitom tijelu, seksualnosti, starenju, o bizarnom podrazumijevanju pripadništva određenoj do kraja stratificiranoj kategoriji u koju sam, u stanovitim kontekstima, prenošena kao bespomoćno tjelešce pincetom kako bi bila primjerom, nositeljicom, što je pak iskustvo jeze. No, iskustvo majčinstva je i samo dio knjige, događaj koji sam uslijed idolizacije i danas sveprisutne reprezentacije majčinstva u tradicionalno-religijskom ključu, htjela rasvijetliti sebi samoj, osloboditi se na neki način preplavljenosti i vidjeti, u ovom času, od čega se sastoji i kako se može prenijeti na papir.

Prije pisanja „Vuka i breze“ čitala sam pjesme Sylvije Plath s temama i motivima majčinstva i zatim na njih zaboravila. Nedavno sam ponovno čitala Morning Song i shvatila da me na ton u jednom dijelu „Vuka i breze“ nadahnula upravo ona (I’m no more your mother / Than the cloud that distills a mirror to reflect its own slow / Effacement at the wind’s hand). A vjerojatno posredno i na druge razvoje. Tema majčinstva zahvalna je za beskrajne eksplikacije i rasvjetljavanja i s toga što nije fiksna (kako bi naše društvo htjelo da bude), nego izrazito nestabilna i promjenjiva, jedna eksplozivna naprava, čudovišna i mračna pojava, zapravo tabu koji se opetovano pripitomljava i fiksira u ikonama nasmiješenih i dotjeranih majki-dojilja lišenih rastrojstava, tuga, usamljenosti, beznadnosti. Vesele me sve nesputane eksplikacije te teme, od antike do danas.

Možda da odmah krenemo do još nekih ženskih tabua o kojima pišeš, kao što su menstruacija ili osjećaj dječaštva. U pjesmi Jednorog pišeš o prvoj menstruaciji kao o daru, a ne prokletstvu ili nečistoći žene, što se često kroz različite kulture javljalo "Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom: / zakopanom u šumi: evo, maleni darak.",  a u pjesmi Dječak pišeš: "Bila sam muško dijete, /djetinjstvo je bilo/otezanje s prelaskom / na drugu stranu, /gdje pupaju tijela u ulici/ i sve se voće već čupa iz zemlje/ radi udaje./ Meni se sviđalo u dječaku" Naravno, za djevojke je stvaran i stalan strah od promjene tijela, od osjećaja nepripadnosti u to tijelo koje se naočigled mijenja, ali se često u književnosti ne progovara o takvim osjećajima ili pojavama poput menstruacije.  Ovdje je također jaka slika čupanja iz zemlje radi udaje, kao nekog predodređenog kraja djevojaštva, nečeg temeljnog lijepog, ali pogrešno shvaćenog u društvu gdje su djevojke imale životnu svrhu udati se. Koliko ti je bilo bitno otvarati takve teme u poeziji?

Jako mi se sviđa ova interpretacija. Pišući te pjesme, otišla sam u potragu za djevojkom kojom sam u jednom periodu postajala u svijetu nad kojim se toj djevojci njezino djevojaštvo činilo načas nadmoćnim, a ne podređenim. Taj svijet djevojaštva ne poznaje tabue nego ih uklapa u vlastiti svijet kao geste, i to geste koje su negdje između praktičnog i svakodnevnog svijeta i onog sanjarskog i magičnog, izvoru neprekidne inspiracije i moći. Kad sam shvatila da me pisanje ove zbirke odvlači u tom smjeru, da želim nešto o toj temi reći, da je želim iskomunicirati, a ne zabašuriti, bila sam sretna (jer sam se time ujedno otela nekoj staroj, nespremnoj sebi). I pogotovo stoga što je ta tema neiscrpiva, a toj neiscrpivosti i nužnosti da je se izlaže pridonosi ovaj svijet i dalje duboko patrijarhalan i opresivan, a koji određuje u kojim se kontekstima i kako može spominjati menstruacija, smije li djevojčica biti dječak ili obrnuto, što je dopušteno činiti ili ne činiti s vlastitim tijelom, svijet gdje se položaji nameću a ne biraju i koji se regulira istančanim i složenim sustavom kažnjavanja i namicanjem krivnje. Osobito mi se izazovnim čini govoriti o tim temama u poeziji, iako, čim sam ih zagrebla, znala sam da bi mi one mogle otvoriti prolaz i u prozne tekstove.

Osim poezije, dakle, pišeš i prozu, ali i prevodiš s rumunjskog sa svojim partnerom. Kakvo je to iskustvo prevođenja? Otvara li ono neke nove uši za naše vlastito pisanje? Jedna od knjiga koje ste preveli je i knjiga Varujana Vosganiana, ali i mnoge druge...

Prevođenje je disciplina, ujedno vježba iz skromnosti, askeza dakle koja može dobro utjecati na vlastito pisanje. S Adrianom Oproiuom već desetak godina prevodim poeziju i prozu s rumunjskog, preveli smo izuzetne rumunjske pjesnike 20. stoljeća i nekoliko romana, među ostalim spomenutog Varujana Vosganiana („Knjiga šapata“, u izdanju Sandorfa) i nedavno je u našem prijevodu izašao roman Claudia M. Floriana „Doba igre“ (izdavač je Ljevak). Osobito smo ponosni na prijevod knjige Maxa Blechera „Događaji u neposrednoj irealnosti“ (Edicije Božičević), koja nam je oboma bila neopisiv izazov (gusto, organsko tekstualno tkivo), ali je ostavila i dubok trag na nama kao čitateljima i piscima.

Da se malo vratimo pjesničkim knjigama, kao čitateljici izuzetno mi je interesantno korištenje metafore, kako to tvoja urednica Dorta Jagić kaže, do samih granica. Ima li takvo pisanje više slobode od sklanjanja u stvarnostne obrasce?

Ne vjerujem u vrijednosne opreke kad je riječ o poetikama i načinima pisanja. Ne smatram da jedan način pisanja može nadilaziti drugi, već prije u neprekidnu komunikaciju, crpenje iz jednih registara za korist drugih, u dijalektičke napetosti. Kad se pojavila antologija stvarnosne poezije „Drugom stranom“ Damira Šodana i oko nje (a i godinama prije) rasprave u kojima su jedni navijali za metaforu a drugi govorili o zasićenju njome, smatrala sam da je važno upravo to što se rasprave vode i što se u njima izoštravaju perspektive pri čemu će i jedna i druga strana samo izvući korist. Ionako se u nekom razdoblju poetike iscrpe i pretvaraju u obrasce. Moj rani otpor prema demetaforiziranoj lirici slomile su izvrsne knjige „stvarnosne“ poezije poput „Nešto nije u redu“ Tatjane Gromače ili pak „1000 komada“ Vlade Bulića ili poezija Bojana Radašinovića. Ta izvrsna, snažna, rezonantna poezija morala je utjecati i na zagovornike metafore – ako ne i temeljitije nego na poklonike metonimičnosti u poeziji.

Poezija i prostor. Vidljivo je da prostor utječe na poeziju koju pišeš, tako je recimo cijeli jedan ciklus u "Postanku ptica" posvećen putovanju u SAD, u knjizi "Uzbrdo" velika je prisutnost Otoka, a u knjizi  "Vuk i breza" ulaziš dublje u šumu, separiraš Grad Zavičaj Izlet u Jalšje (tako su nazivi tri od pet ciklusa). Što prostor znači tvojoj poeziji i njegova promjena, izmještanje iz njega?

Sve navedene prostore stekla sam na putovanjima, a putovanja izbacuju iz svakodnevice i donose novu perspektivu. Ne pripadam onim piscima koji ne gube inspiraciju posađeni u jednu teglu cijeli život, i koji zapravo putuju dok im u zemlju urasta korijenje, ali im se divim. Svako putovanje ima nešto radikalno u sebi, mogućnost prekida, pobunu protiv herbarijske egzistencije, bio to put preko oceana, odlazak u obližnju šumu ili obilaženje boka planine čiju inače prepariranu figuru gledam svaki dan s kuhinjskog prozora. Prostori su i muzeji pamćenja i zahtijevaju da se s njima stupi u odnos – a takav gubitak neutralnosti (stečene ponavljanom svakodnevicom) pokreće, aktivira, uznemiruje i traži da se preispita (neis)korišteni jezik. Prostori (SAD, otok, grad, selo) scene su na kojima se odvijaju drame susreta, odnosa, geste postaju jasne i uvećane, i jednim se potezom razrješava neki davni čvor, neka tama koju čovjek dugo nosi u grlu.

Čest motiv tvoje poezije su i ptice, one su živo tkivo tvoje poezije. Kako su doletjele u tvoju poeziju  i iz kojih su ti sve razloga bitne kao motiv? Naravno, nužno je sjetiti se i ptica Danijela Dragojevića...

Ptice su slučajne. Kad sam završavala rukopis „Postanak ptica“ i tražila mu naslov, shvatila sam najednom da tekstovi vrve pticama, da su mi neke ptice uz malenu i dragocjenu pomoć figure personifikacije pomogle da razriješim neke dileme u obliku pjesme i da je logična stvar da ih ubacim u naslov. Možda i nisu sasvim slučajne. Možda je njihov simbolički potencijal tako sveprožimajuć, njihov jezik tako savršeno neproničan iako uz uho, njihova činjenica tako goruća, da su jednostavno odavno morale ući u poeziju i u glazbu (i druge umjetnosti). No ipak, slučajne su. Sastavljajući rukopis „Postanak ptica“, nisam ih imala na nišanu, nisam nikada pomišljala da bih napisala zbirku o pticama, nego su se samo počele pojavljivati na obzoru, ne baš u hičkokovskoj maniri, ali tom brzinom i gustoćom.

U zadnjoj zbirci, ali i onima prije, čest motiv je glazba i bitno je spomenuti da si po vokaciji i violinistica (završila si Glazbenu Akademiju). U zadnjoj zbirci pojavljuje se i cijeli niz pjesama o različitin skladateljima i kako su te taknuli, ili obrasli tvoj svijet. Gdje su po tebi sličnosti, a gdje razlike poezije i glazbe? Možemo li govoriti o istome na drugačijim jezicima?

U mom svijetu ne postoji nešto poput apsolutne askeze slušatelja glazbe. Učenje sviranja violine proizvelo je drukčiji odnos prema glazbi, povezan s dodirom, predmetom od drveta, od konjske dlake, mirisom smole, krčanjem ružnih tonova, klizanjem lijepih tonova, plesom, govorom, mrmljanjem, nespretnošću, nadilaženjem tjelesnih prepreka i uživanjem u sviranju, i taj sasvim konkretan odnos s glazbom ostao mi je kao prvo i najvažnije iskustvo. To iskustvo iz djetinjstva i kasnije odraslog razdoblja smatram svojim najvećim kapitalom, jer je nepresušno, višedimenzionalno, i nekako se mijenja pogled na nj tijekom vremena, dakle, neokamenjivo je. A prema tome je i uvijek moguć izvor pisanja.

Jedna pjesma iz "Vuka i breze" je i o pjesniku (Otmjeni pjesnik) i moram te pitati je li riječ o Adamu Zagajevskom jer se sjećam jednog našeg razgovora o tome kako si ga upoznala na Struškim večerima? Koliko nam za poeziju znače takvi susreti poetskih svjetova? Putovanja, poznanstva?

Putovanja su sjajne prilike za obilato vođenje bilježaka koje se kasnije mogu koristiti za oblikovanje tekstova (one su mi uvijek pomagale da se ohrabrim i krenem u neki novi rukopis). U Strugi sam upoznala poljskog pjesnika Adama Zagajewskog i on jest poslužio kao inspiracija za nekoliko stranica blokića, ali još mi je više značilo što sam ga u tom periodu ekstenzivno čitala i što me ohrabrio za neke dugačke pjesme (od kojih je većina ispala van), i što sam u razvoju tih duljina i tih razgovornih ritmova u stihu beskrajno uživala. A pisao je dosta i o kompozitorima i o glazbi, pa me privuklo da osluhnem njegovo iskustvo glazbe i na koji je način ohrabren da ga izvede u poeziji.

Mateja Jurčević u nedavno napisanoj kritici u časopisu "Poezija" govori o tvojoj poeziji kao nekoj vrsti obloga, lijeka i moram se složiti da ima taj divan učinak. Kako ti se čine ideje o poeziji kao jednom takvom lijeku?

Sviđa mi se ideja poezije kao lijeka – no koji nije za svakog u svakoj prilici (kao nijedan lijek uostalom). Za mene su primjerice u pisanju zbirke „Vuk i breza“ ljekovite bile poezije Anne CarsonJustyne BargielskeGüntera Eicha i Adama Zagajewskog, u smislu da kad bi mi glas postao hrapav ili ruka ukočena, onda bih se nalijevala čajem od Carson ili bih si stavljala obloge Zagajewskog na ruku. Šalu na stranu, tijekom pisanja, u mom slučaju, postoji neki nejasno formirani pomični cilj koji zapravo cijelo vrijeme buduću cjelinu zbirke drži na okupu. Kad negdje zapnem, uvijek se liječim uz pjesnikinje i pjesnike koji mi znaju pomoći da izgovorim to što sam naumila (ali se ljekovite lektire mijenjaju tijekom vremena), pri čemu u sebi neprestano zahvaljujem njihovim prevoditeljima i utjeloviteljima poput Trude StamaćĐurđice Čilić Škeljo ili Miroslava Kirina (u slučaju navedenih pjesnikinja i pjesnika). Na koncu, svidjela mi se i usporedba Mateje Jurčević, osobito što je argumentirano i čvrsto uzglobljena u dobro konstruiran književnokritički tekst.

Kakav je bio proces pisanja ove zbirke? Koliko si promišljala strukturu, zrcaljenje djelova zbirke oko centralnog ciklusa Grad, primjerice, je li došao prirodno ili? Često se pojavljuju motivi iz djetinjstva, ali i tvoje promatranje roditelja ili bliskih osoba. Čini mi se da je cijela ova knjiga jedno divno obiteljsko dvorište uspomena i odnosa...

Dio odgovora na ovo pitanje nalazi se u prethodnom – tekst zbirke se formirao oko nekog zamišljenog središta tijekom otprilike godine dana i težio je tome da osvijetli koliko je moguće širi prostor oko te zamišljene točke. Dakle, to je bio na neki način posao mapiranja svijeta, pa je nužno tako težio sveobuhvatnosti. Nakon toga pjesme nije bilo teško rasporediti u klasične cikluse, a odgovaralo mi je tako ritmički razložiti knjigu, s nekoliko duljih stanki.

Da se nadovežemo dalje, što će nam zapravo poezija? Koliko je ona od nas, koliko je za druge? Ima li recepata? Ima li pravila, ili nekih bitnih poetskih otoka na koja bi pjesnici trebali tu i tamo pristati?

Nema recepata ni pravila, i to je ono što čini poeziju moćnom. Kad bi bilo recepata i pravila, poezija bi sve vrijeme zvučala isto i prazno, odnosno bila bi, možda, čak i popularna. Potpuno se priklanjam Eichovoj tvrdnji koji kaže da je poezija suvišna i nekorisna i nedjelatna, što je upravo ono što je legitimira u utilitarističkom svijetu. To što joj ne pripada jezik moći (i dalje parafraziram Eicha) upravo je njezina skrovita, razorna snaga.

Kakvi su sada daljni spisateljski planovi?

Planiram nastavak na rukopisu kratkih priča.

Moderna vremena - Monika Herceg

Intervju - Vuk i breza

Večeras će na zagrebačkoj Opatovini u Klubu SKUD IGK biti predstavljena prije nekoliko mjeseci objavljena nova zbirka Ane Brnardić “Vuk i breza”, još jedna zaokružena poetska cjelina pjesnikinje koju je autorica djelom napisala ohrabrena i ponešto požurena i uredničkim interesom Dorte Jagić koja odnedavno uređuje novu pjesničku biblioteku Kaleidoskop u Hena comu.

Iznova je to rukopis u kojem se Brnardić napaja prirodom, i onime što s prirodom i oko prirode kroza život hoda - donosi slike djetinjstva, zavičaja, dječje zaigrane prošlosti, sekvence obitelji.

Govoreći o tome kako je gradila ovu zbirku, od čega ju stvarala, autorica kaže: “Nastajala je u periodu dok sam se uhodavala u ulozi majke, boreći se za svaki umoran djelić dana ili noći u kojem bih mogla bilježiti, bistriti ideje. Istini za volju, taj je dodatni angažman pojednostavio stvari - svaki slobodan čas uložiti u pisanje.

Kad sam na neki način osvojila prostor za rad - a to je apstraktan prostor, kao neko osigurano mjesto mimo soba, stanova, ureda, ulica, u koje se mogu povući kad god se ukaže prilika - znala sam da nastaje knjiga, i da će se kad tad završiti. To je povlašten prostor koji dijeliš samo s autorima koje čitaš, koji ti taj prostor prošire ili suze, kad zatreba, i zahvaljujući kojima možeš završiti pjesmu.”

Kičasta uprizorenja

Kako piše, kako čuje temu u sebi? Ima li “strategiju” kako od neke tek prepoznate slutnje stvoriti zaokruženu poetsku misao?

“Dok sam pisala zbirku ‘Vuk i breza’, pisanje samo vodilo me temama - htjela sam pisati o iskustvu majčinstva, jer je ono tako jedinstveno i zastrašujuće, nimalo nalik kičastim patrijarhalnim uprizorenjima kojima se diže narodni moral. Noseći se s tijelom koje je priroda otela i promijenila hrabrila sam se apartnom poezijom poljske pjesnikinje Justyne Bargielske (koju je prevela Đurđica Čilić Škeljo), ali i, recimo, Sylvije Plath Eveline Rudan. No vratila sam se i nekim prijašnjim temama, iz nove perspektive - djevojaštvu i razorivoj moći koju razdoblje djevojaštva/dječaštva nosi, a koju svijet ni ne sluti. Zanimalo me kako to ispisati u pjesmi, a da ostanem u svojim cipelama.

Pritom su na mene osnažujuće djelovali glasovi najmlađe pjesničke scene, poput Monike Herceg, Gorana Čolakhodžića, Marije Dejanović, Mateje Jurčević, Martine Vidaić, Alena Brleka i još mnogih - autorica i autora koji su otvorili vrata u novi beskrajno uzbudljiv svijet, svaki na osobit način. Zaokupljali su me i dalje odnosi (nikad fiksirani) prema majci, ocu, sestri...

Poljski pjesnik Adam Zagajewski kojeg sam tada mnogo čitala (u prijevodu Đ. Čilić Škeljo), i upoznala na festivalu u Strugi, ohrabrio me svojim tekstovima da ponovno pišem o glazbi - da postanem konkretnija, da pišem o kompozitorima koji su na mene utjecali i da se pritom ne obazirem na mogući proboj patetike. Ali kad bih se ipak prepala patetike, onda bih izvukla poeziju kanadske pjesnikinje Anne Carson (u prijevodu Miroslava Kirina), koja ima dovoljno razbora i protuteže prethodnom autoru, i prepuštala se njezinom vođenju (kako li je god to na koncu ispalo).”

Vlastiti glas

Što se presudno u njezinoj poetskoj percepciji svijeta mijenjalo sa životnim i autorskim sazrijevanjem?

“Možda je najpresudnija za moj pjesnički razvoj bila spoznaja o tome da sam dugo gajila predrasudu vezanu uz autentičnost. Više ne vjerujem u autentičnost ako ona nije tu i tamo osporena čitljivim utjecajima, ako je iz njezina povlaštena mjesta povremeno ne izbaci neki udar groma iz tuđeg teksta. Ako sam u prvoj zbirci ‘Pisaljka nekog mudraca’ još bila dovoljno bezbrižna da pišem uz otvorene knjige A. Žagar ili V. Krmpotić, tjeskoba zahtjeva koju su nametnule književne nagrade učinila me možda suviše zatvorenom u idućoj knjizi ‘Valcer zmija’, gdje je potraga za vlastitim glasom bila pomalo očajnička.

Izlazak iz bjelokosne kule na pjesničke festivale, razgovori s drugim pjesnicima, ali i jačanje scene stvarnosne poezije ohrabrili su me na to da prihvatim hibridne načine, a tako je nastala komunikativnija zbirka ‘Postanak ptica’, koja je lijepo prošla u Švedskoj, gdje je objavljena u prijevodu Đorđa Žarkovića i u izdanju malene i fine izdavačke kuće Rámus iz Malmöa.

Ovo otvaranje odvelo me i u pjesničke suradnje s drugim umjetnicima, primjerice s glazbenicom Ninom Romić, koja je uglazbila pjesmu ‘Tajna’ iz te zbirke ili s mladim švedskim kompozitorom Simonom Ragnarsonom koji piše skladbu prema pjesmi ‘Ljubav staraca’. Kad pišem novu knjigu, uvijek krećem ispočetka, jer u tom času nisam sigurna tko sam, to u pisanju moram provjeriti. Ali pritom u procesu rada figuriraju sva prethodna iskustva.”

Mnogo mladosti 

Bilo joj je svega 18 kad je dobila Gorana za mlade pjesnikinje. Je li je najprestižnija nagrada za prvi, neobjavljeni rukopis osokolila ili joj je donijela teret autorice od koje se očekuje puno?

“Goranovu nagradu dobila sam u času dok sam još bila zelena ali strastvena čitateljica poezije, u momentu dok sam zaigrano sagledavala čin pisanja - kao eksperiment, dijalog s pjesničkim uzorima, kao sidrenje krhkog ja, kao tajnu moć koja oslobađa od svakodnevice - sve to u igri. Goranova nagrada prekinula je tu privatnu igru, namećući, kako sam to tada ozbiljno shvatila, veliku odgovornost prema ‘ulozi pjesnikinje’. Tada sam već poznavala i čitala niz autora koji su dobili Gorana i bilo mi je i jasno zašto su ga dobili, a dodatno zastrašujući bili su i susreti na Goranovom proljeću s kanonskim pjesnicima, primjerice, Slavkom Mihalićem ili Nikolom Milićevićem.

1990-ih je taj ‘ulazak u književnost’ izgledao još prilično tradicionalno, uz svečane geste, pokroviteljska tapšanja autoriteta, ukratko, savršena podloga za obilje tjeskobe. No, s druge strane, Goranovo proljeće tada bilo je svečano i veličanstveno, dostojno imena pjesnika Ivana Gorana Kovačića - publika je bila golema, stjecao se dojam da se poezija čita, sjećam se nekih ljudi, poznanika starije sestre, koji su stopirali iz Zagreba da bi prisustvovali programu i dodjeli nagrada u Lukovdolu.

No, ono što je uistinu dragocjeno u tom slučaju ranog Gorana jest da sam upoznala mnogo mladih, tada stasajućih autora koji su poput mene napipavali svoj put i koje otad pratim i puštam da utječu na moj rad.”

Jutarnji list - Karmela Devčić

Kritički osvrt - Vuk i Breza

Presvlačenja, preobrazbe i izmišljene životinje

Krešimir Bagić, Republika stiha

Zavičajnost je tema kojoj se Ana Brnardić neprestano vraća. Ona ustrajno naglašava da je istinski čovjekov zavičaj priroda, da treba živjeti u simbiozi s njom te da je problem našeg vremena što smo se otuđili od prirode

Kada pjesnici i kritičari govore o istome, tj. o poeziji – različito govore. Nema u tome ništa sporno, jer su im različite i polazne pozicije. Pjesnici govore iz neposrednog iskustva, otkrivaju karakter svoje stvaralačke strasti, upućuju na ishodišta svoga lirskog mišljenja i dvojbe s kojima se suočavaju. Kritičari kruže oko stihova tražeći u njima „argumente“ za čitanja koja se – ovisno o interesima – mogu kretati između impresionističke pohvale ili retoričke analize i slobodnog „punjenja“ teksta filozofičnom ili političnom semantikom. Budući da je poezija bunar bez dna, i pjesnici i kritičari pomoći će nam da proniknemo u dio njezine tajne. No jeku, koja se iz bunara prikrada, svatko mora sam pokušati pretvoriti u glazbu.

Pročitavši petu pjesničku knjigu Vuk i breza Ane Brnardić (1980), potražih putokaze na obje strane, u kritici i kod autorice. Kritičari su u povodu njezine prethodne četiri zbirke (Pisaljka nekog mudraca, 1998; Valcer zmija, 2005; Postanak ptica, 2009; Uzbrdo, 2015) isticali da je u pitanju pjesnikinja prirode (Jagić), da „uzor njezinoj poeziji nije govor, nego glazba“ (Mrkonjić), u njezinim su stihovima prepoznavali „pohvalu antiesencijalizmu“ (Petković) i „maštovito preobražavanje zbilje“ (Šalat).

Sama je pak pjesnikinja u jednoj anketi neobično racionalno i jezgrovito sažela svoje dosadašnje pisanje:

Moj stil se mijenjao kroz četiri pjesničke zbirke. U prvoj, koja je mladenačka, očita je zaokupljenost stilovima tada otkrivenih suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, pa je i vidljiv pokušaj da se u njihovim (prevelikim) cipelama prijeđe komad vlastitog puta. Druga zbirka pokušaj je zasnivanja vlastitog autorskog glasa u formi pjesme u prozi, a rezultat su uglavnom hermetični tekstovi. Treća zbirka je otvaranje prema narativnoj i komunikativnijoj poeziji u stihovima, ali koja i dalje vjeruje u „vertikalu” i metaforu. Četvrta zbirka je pokušaj otvaranja više različitih smjerova, a većinom se zasniva na iskustvu „jezične poezije“.

Peta zbirka Ane Brnardić Vuk i breza donosi 47 pjesama podijeljenih u pet ciklusa: DrvećeZavičajGradIzlet u Jalšje i Kraj ljeta. Za njezino razumijevanje osobito se važnim čine tri stvari: razgranata simbolika, bogata metaforika i dikurzivna raspolućenost prikazivanja.

Simbolika

Naslov zbirke nedvojbeno poziva na tumačenje. U njemu su združeni kontrarni pojmovi bogate simbolike. Vuk je ambivalentna, demonska životinja koja sije strah i pustoš, ali i simbol snage i hrabrosti; u Ateni je bio posvećen Apolonu, bogu svjetlosti, a u Rimu Marsu, bogu rata. Breza je pak često smatrana svetim stablom koje štiti od zlih duhova. Iako se ti predstavnici flore i faune ne čine usporedivima, Ana Brnardić pjesmu Vuk i breza počinje ovako:

Mi vidimo šumu i vidimo stabla,

ali ne vidimo jednog u brezu presvučenog vuka,

a tako ga zovemo jer ima zelene iglice u očima

i tamne, u misli ukopane zube.

Breza je dakle predočena kao jedno od vučjih obličja. Ta neočekivana transformacija upozorava da je riječ o poeziji koja među ostalim tematizira ograničenost pogleda, jer se iza oku dohvativog kriju prizori koji obilježavaju promatračevu egzistenciju. Lirska protagonistica nastoji prodrijeti u taj mračni prostor i barem ga donekle osvijetliti. Pjesnički je svijet Ane Brnardić eteričan i trenutačan, pokreće ga vrtoglava igra presvlačenja, sve se u njemu mijenja i obnavlja, njegovi se stanovnici stalno kreću i metamorfoziraju. Potkraj naslovne pjesme izranjaju nove mogućnosti te igre: „vuk ili breza ili učitelj glazbe/ uzeo je predah da otpleše/ gavotu neke posuđene ptice“. Preobrazbe poput citiranih najčešće se događaju u šumi, prostoru u kojemu se posve oslobađa imaginacija lirske protagonistice.

O čemu god govorila, u stihove Ane Brnardić prodiru biljke (tisa, joha, vrba, oskoruša, dub, lipa, višnja, bukva, bazga) i životinje (zmija, srna, kos, čaplja, bumbar, vuga, vjeverica). Između brojnih tema koje njezini stihovi pokreću izdvojio bih majčinstvo i zavičajnost. Tema majčinstva, tj. odnos majke i kćeri predočen je pomoću slike stabla, „slučajnog drveta“ – majčini su prsti pritom korijen koji viri iz zemlje, a oči lišće koje podrhtava i okreće se za kćeri. Pjesnikinja aktivira stabiliziranu semantiku drveta kao simbola života, jer drvo raste i obnavlja se, povezuje zemlju i nebo, čovjeka i boga. Predočavanje ljudskog florističkim slikama zaštitni je znak njezina poetskog mišljenja. Takav analoški prijenos oneobičuje, uvećava i arhetipizira prikaz čovjeka, njegovih pokreta i emocija.

Jednorog

Zavičajnost je tema kojoj se Ana Brnardić neprestano vraća. Ona ustrajno naglašava da je istinski čovjekov zavičaj priroda, da treba živjeti u simbiozi s njom te da je problem našeg vremena što smo se otuđili od prirode. U ciklusu Zavičaj značenjski je najopterećenija pjesma Jednorog. Pođe li se od naslova, može joj se pripisati kompleksna semantika. Jednorog je izmišljena životinja, koja ima tijelo konja, jarčevu glavu i dugačak rog na čelu. Nakon što je u antici jednorog bio simbol napasne i pakosne životinje, slika se mijenja u srednjem vijeku kada u prvi plan izbija simbolika čednosti i čistote. Za taj je zaokret prilično zaslužan prevodilac bestijarija Pierre de Beauvais (13. st.), koji je prenio priču prema kojoj se ta krvoločna životinja može uhvatiti samo na jedan način – da lovci odvedu djevicu u šumu, posjednu ju na stolicu i ostave samu. Jednorog će, kaže priča, kad opazi djevojku, doći k njoj i zaspati joj u krilu jer ga neodovljivo privlači miris čednosti. U pjesmi Jednorog autorica oživljuje dio simboličkog potencijala te priče. Pjesma se otvara rečenicom „Rat drveća počinje s prvom menstruacijom:/ zakopanom u šumi“. Moguće ju je čitati kao storiju o odrastanju, sazrijevanju, ženstvu, identitetu uopće. Kako god ju čitali, mjesto događanja je šuma, koja je iskonski zavičaj čovjeka i jednoroga.

Završni ciklusi zbirke propituju dvojbenu zavičajnost ljudi koji obitavaju u gradu. Njihov odnos s prirodom sveden je na ladanjske izlete na kojima se – između parkiranih automobila i ruralnog krajolika – opušteno razgovara o hrani, poslu, politici i sl. I u tim tekstovima pjesnikinja ostaje vjerna svom karakterističnom jeziku, koji je višeznačan i nesvodiv na očitost. Ta se govorna ambivalentnost aktivira primjerice u trenutku kada se ljude, okupljene oko stola, prikazuje kako postaju nijeme zmije, vuge, vjeverice.

Metaforika

Opće je mjesto u napisima o poeziji Ane Brnardić sveprisutna metaforika. Njezina je kreativna strategija doista zasnovana na analoškom prikazivanju, na stalnom povezivanju udaljenih fenomena i različitih iskustvenih područja tako što se jedan fenomen predočava obilježjima i rječnikom drugog. Metaforička združivanja naizgled neusporedivoga nude silan spoznajni potencijal, stvaraju nova značenja i karakteriziraju funkcioniranje poetskoga svijeta. Poznate stvari i fenomeni dobivaju nepoznata obličja i konture, a govor poprima svježinu. Moglo bi se čak tvrditi da se pjesnikinja ne služi metaforom, nego da metaforički misli. Za nju „reći“ obično znači: proizvesti analogiju, preobraziti, otkriti prije neuočenu sličnost. Osobito su uspjele eksplicitne metafore, one u kojima su izravno prisutni i predmet metaforizacije i metafora, npr: „Oluja, lijepa djevojka s konjskim očima“; „Prijateljice su slijepa brda/ koja vatom oblažu cestu“, „Nedjelja je soba za ovcu, krošnju bazge i/ šumski put s jagodama“.

Proces metaforizacije u podlozi je nastanka duboko intimnoga svijeta lirske protagonistice. Njegovi se stanovnici neprestano traže, presvlače i zamjenjuju. Zbilja u taj svijet ulazi prerađena, izmijenjena, višestruko prelomljena kroz svijest protagonistice, lišena činjeničnih dimenzija i zakonitosti – onezbiljena. Čitatelj je od početka suočen s oniričkim rječnikom, koji se oko njega okreće kao vrtuljak. Želi li sudjelovati, mora se i sam zavrtjeti i nastojati komunicirati s lebdećim prizorima i značenjima.

Idila i kaos

Važno obilježje poetskog diskurza Ane Brnardić njegova je  raspolućenost. Dominiraju elementi bajkovitoga govora, a u kontrapunktu se pojavljuju uznemirujući kaotični prizori. Na jednoj su strani biserne sestreprohladna večernjicaseoska perina, Šuma Striborova, Modrobradi, Snjeguljica ili Pepeljuga, a na drugoj ratni pijevcirat drveća i uniforme zakučaste rodbine. Moglo bi se čak govoriti o svjesnom prepletanju i suradnji idile i kaosa, što za posljedicu ima nastanak jedinstvenih ikoničkih križanaca. Tako u pjesmi Sviranje harfe čitamo:

Kad jagodica dotakne h, površinu žice,

valić ušne školjke, prstom ustrijeli tri jarebice,

a padne i hrast i šuma se iz korijena izvali

da prstima omogući dovoljno ljutog i gorkog svjetla,

srebrnih metaka ususret noćnim životinjama.

Da bi naglasila učinak muziciranja, pjesnikinja poseže za glagolom ustrijeliti i sintagmom srebrni meci, padaju hrast i šuma, tj. osjećaj krajnjeg užitka predočen je riječima i slikama koje dolaze iz udaljenog semantičkog polja. Tako ugođen pjesnički jezik zahvaća temu spajajući glazbu i krik, svjetlost i tamu. Taj jezik zapravo otvara temu i ostavlja ju otvorenom različitim dopisivanjima.

Zbirka Vuk i breza Ane Brnardić obuzima čitatelja; štoviše nerijetko ga ostavlja bez teksta. Kritičar je samo jedan od znatiželjnika koji ulazi u taj lirski svijet, koji korača šumom i nada se da će se snaći ako ga uhvati ljetna oluja, ako nabasa na jednoroga ili mu smola počne curiti iz rečenica.

 

Matica hrvatska - Krešimir Bagić

Kritički osvrt - Vuk i Breza

Nove prašume

Ana Brnardić, Vuk i breza, Zagreb: Hena com, 2019.

Postoje organske knjige poezije čija pojava djeluje kao izrastanje još jedne grane na stablu izraza njihove autorice ili autora. One se u ostatak pjesnikinjina izraza uklapaju samorazumljivo i na neki način bešavno, što istovremeno ne znači da ne donose ništa novo, zanimljivo ili pomaknuto u drugačijem smjeru ili k drugačijoj optici. Svoje mjesto u zbiru autorovih knjiga pronalaze odmah, bez posebne potrebe za obrazlaganjem te pozicije ili kontrastiranjem s ostatkom radova. Takva je knjiga i nova zbirka poezije Ane Brnardić, jednog od ključnih imena suvremene hrvatske poezije, naslovljena Vuk i breza i objavljena u listopadu 2019. kod zagrebačkog izdavača Hena com.

Knjiga se sastoji od četrdeset i sedam pjesama podijeljenih u pet ciklusa, od kojih su prva tri podjednakog obima, dok su završna dva nešto kraća. Već iz sadržaja možemo primijetiti poveznice između naslova pojedinih ciklusa: Drveće, Zavičaj, Grad, Izlet u Jalšje, Kraj ljeta. Kad pogledamo i naslove pjesama, vidjet ćemo da se okus prirodnosti i zelenila, te miris životinjskog krzna provlače kroz cijelu knjigu.

Nema sumnje da je zbirka Vuk i breza proizvod jednog unificiranog i koherentnog – pa čak i ako je kronološki bilo isprekidano – stanja svijesti i poetskog raspoloženja. U tom smislu, knjiga je „konceptualna” istovremeno to nipošto ne bivajući, drugim riječima, taj koncept proizlazi iz nečega na finoj granici između književnog i izvanknjiževnog; on nije nametnut, već samo razotkriven, konturiran uredničkom rukom autorice. Način na koji se pojedine pjesme pretapaju jedna u drugu, slike koje se nadopunjuju i pletu kao provodni motivi, iako uvijek nove i vrlo često potpuno očuđujuće (tipično za autoricu, kojoj je metafora i rastezanje metaforičkog potencijala jezika jedno od ključnih izražajnih sredstava još od prve knjige), odaje jedan predan i udubljen proces pisanja na koji su možda utjecala i godišnja doba, polagana smjena svjetlosti, boja i temperatura, nailaženje specifičnih djelića godine koji ostavljaju traga, kao krhotine, u ovim pjesmama. Isto tako, možda i više nego druge pjesnikinjine knjige, Vuk i breza plod su izmijenjenih životnih okolnosti, unutarnjeg rasta i vanjskih, ponekad arhetipskih životnih događaja koji, dakako, dovode do pogleda unatrag i oko sebe, do „sređivanja računa” prije nastavka daljnjeg kretanja. U slučaju Vuka i breze, taj je veliki životni događaj majčinstvo.

Čitavim prvim ciklusom majčinstvo, odnosno novopreuzeta uloga majke, dominira pjesmama, a pojavljivat će se u raznim oblicima i intenzitetima i u ostatku knjige. Brnardić o svojoj kćeri piše začuđeno, oduševljeno, zadivljeno onako kako se (neka) djeca i mladi ljudi čude stvarima na koje prvi put nailaze ili ih prvi put doživljavaju, kao da je otkrivena nova vrsta, nova strana svijeta ili kao da promatra početak rasta nečeg potpuno vegetalnog, do srži sraslog s prirodnim svijetom (u smislu onog što se može suprotstaviti čovjeku kao nemušto, prepuno vitalnosti, svijetlo i mračno u isto vrijeme). Uostalom, kroz cijelu zbirku nailazimo na neprestano presijavanje i pretapanje ljudskog u biljno i životinjsko i obratno, pa čak i stapanje biljaka i životinja: pjesnikinja je „slučajno drvo svojoj kćeri”, mame su dunje, jagode i višnje, „sestra cvate rano, / prije biljaka”, a u šumi ne vidimo „jednog u brezu presvučenog vuka” – ovakvih primjera našlo bi se još na desetke. Sama naslovna pjesma zbirke, „Vuk i breza” (iz koje potječe i zadnji navedeni citat), bavi se primarno pretopljivošću stanja, uloga i identiteta posebno kroz odnos čovjek–životinja–biljka, miješanjem domene misli i djelovanja s domenom bivanja i prolaženja, stajanja i kretanja – s prirodom.

U drugom ciklusu, čiji naziv, Zavičaj, daje već prije čitanja naslutiti o čemu je riječ, pročitat ćemo najprije izvještaj ili ispovijest iz granica sjene, neka od prvih dječjih sjećanja i formativnih slika, u kratkom ciklusu ili višedijelnoj pjesmi „Noć na selu”. Zatim će uslijediti pjesma posvećena sestri, pa niz pjesama od kojih će se mnoge referirati na i udubljivati u ono što je svijest koja ispisuje knjigu proživjela u mladosti (ili općenito, prošlosti života), pri čemu važnu ulogu – što je kod Brnardić već mnogo puta podvučeno – igra glazba. Ovaj put, osim zvučne umjetnosti, svoju pojavu imaju i pjesništvo i književnost. Meditacije o skladateljima, koje su u rezultatu samo ovlaš s njima povezane, čine mi se među najslojevitijim sastavcima ove zbirke. U sredini ciklusa nalazi se pjesma „Zelene jabuke”, čije slike, u načelu jednostavne, meni osobno ostaju vrlo jasne u pamćenju. Ta zelene jabuke i šumski most na kojem ih jedemo postaju trenutak prividne suspenzije vremenitosti čiji se okus može usporediti jedino s onim zelenih jabuka: pauza, odmor usred ciklusa, popodneva, života.

Očit je prijelaz u trenutnost, u stanje veće užurbanosti i intenziteta međuljudskih komunikacija u trećem ciklusu, ponovno indikativnog naslovljenog Grad. I u tom gradu, međutim, priroda je jasno prisutna parkovima, lastavicama, južinom, smrću. Ciklus ostavlja dojam usporediv s posljednjim danima zime, danima pomaka i prevrata u dubini, a napučen je ljudima i ličnostima, kao uostalom i čitava knjiga. Iako sam dosad više govorio o prirodi i čovjeku kao o apstrakcijama, kao da je možda riječ o čovjeku koji toj prirodi pristupa pustinjački ili posve individualno, istovremeno je kod Brnardić izrazito važan i moment dodira, razmjene između ljudi. Možda zbog trenutka u životu pjesnikinje, pogled uokolo i unatrag posebno se dugo i intenzivno zadržava na onima bliskima: članovima obitelji, prijateljima, suprugu, odnosno liku srodne duše, ljubavnika (ovo posljednje naročito u svjetlu rođenja djeteta). Dirljiva, istovremeno bez ikakvih natruha sentimentalnosti i poprilično indirektna ili barem trezvena, pjesma je „Dan proveden s roditeljima”, locirana na tržnici, a unutar ciklusa – možda donekle značajno – smještena između pjesama „Smrt” i „Starenje”.

Ciklus ,,Izlet u Jalšjeˮ upravo i jest izlet, lagan odmak od tijeka zbirke do tog trenutka, ali opet i povratak u prva dva ciklusa, u intenzivno srastanje krvotoka ljudi i životinjama nastanjenog gustog zelenila. No prije svega, ovdje je riječ i opet o ljudima, bliskim ljudima, konkretno prijateljima i starim prijateljstvima, na neki način ukočenima, reumatičnima, koja treba razgibati, razgaziti i ugrijati pri novom susretu izvan svakodnevice. Gostoljubivi, velikodušni i prijazni, prijatelji ipak ostaju pomalo suzdržani, teško im je razbiti okvire vlastitih rutina kako bi se u potpunosti predali susretu i slušanju. Pjesnikinja tada kao da odlazi u samostalnu šetnju okolnom prirodom, susrećući životinje koje su istovremeno u potpunosti poštovane kao životinje i ništa drugo, živa bića, i duboki simboli nečeg drugog, osobnog, čovjekolikog, kao u kratkoj i nježnoj pjesmi „Jutro s okruglim pjevicama” koja, ponovno bez ikakve sentimentalnosti, govori o osjećaju da spašavanjem jednog malog stvorenja možemo smiriti i otkupiti sebe i svijet od svake promašenosti. Ovakvi motivi i osjećajan, a nesentimentalan pristup mogu usporediti najprije s onim karakterističnim za haiku majstore, primjerice za jednog od tzv. Velike četvorice japanskog haikua, Issu Kobayashija (1763.–1828.).

Završni ,,Kraj ljetaˮ suptilno je posvećen različitim formama i aspektima kraja, međutim otvorenog kraja koji je ustvari promjena i prilagodba, daljnji rast. Tu je i dalje, do samoga kraja zbirke, prisutna priroda, muž, majka, neki „mi” koji su bliski mi, gotovo stopljeni. Kao odjek završne pjesme prethodne autoričine zbirke, Uzbrdo, pretposljednja pjesma započet će sumirajućim perfektom koji bi, da su pisane na engleskom jeziku, mogao biti Present Perfect: „Bila sam drvo”. S ovoga proplanka ili brijega u šumi, putnica jasno vidi sebe i svoj dosad prijeđeni put i projicira ga dalje, baca cestu preda se kao dugačak svijetlo-tamni konopac, i nama se doista čini da „Sada je sve otvoreno: sunce je / ušlo u crniku (…)”.

Uspoređujući Vuka i brezu s drugim zbirkama Ane Brnardić, uspostavio bih eventualno poveznicu u tonu između onih „zagasitijih” (Valcer zmijaUzbrdo) i „svjetlijih”, među koje bih svrstao Postanak ptica i najnoviju zbirku (pri čemu prva, Pisaljka jednog mudraca, može biti svrstana u obje, odnosno nijednu od ovih kategorija). Formalno, Brnardić se u Vuku i brezi vraća prelomljenom stihu, zbog čega ćemo se ponovno sjetiti Postanka ptica, a nasuprot knjigama Valcer zmija i Uzbrdo, u kojima pjesma u prozi igra ključnu ulogu te su čak i sastavci u stihu razvedena, duga retka koji također odzvanja prozom. U Vuku i brezi, međutim, vidimo čak i ritmičke i glasovne efekte, elemente aliteracije i asonance, a zaigranost povremeno titra tik ispod površine. Možda ona i pristaje posebno knjizi u kojoj je bajkovitost – rahlo posuta i neforsirana – jedna od bitnih karakteristika velikog broja tekstova, a naznačena je i samim naslovom. Izraz zbirke, kao i izraz Ane Brnardić općenito, nije jednostavan niti je njezine pjesme dovoljno pročitati jedanput, ovlaš prije spavanja ili u javnom prijevozu: stalno grananje metaforike i očito uživanje autorice u jeziku samom traži podjednako posvećen i zainteresiran angažman i od čitatelja. Naravno, ponekad se jednostavnost i bistrina pojave u izravno dostupnom obliku, kao npr. u spomenutim kraćim pjesmama „Zelene jabuke” ili „Jutro s okruglim pjevicama”.

Svaka nova zbirka pjesama Ane Brnardić potpuno je samosvojan i prepoznatljiv književni događaj, a autoričin stil teško je zamijeniti za stil bilo kojeg pjesnika ili pjesnikinje u Hrvatskoj i u regiji. Ipak se pojava zbirke, široko shvaćeno, „uklapa” u pjesničku sadašnjost hrvatske scene utoliko što se može uvrstiti u nedavno prepoznatu izrazito metaforičnu, prirodom zaokupljeno, povremeno magično-realističnu i izrazitije „kozmičku” (nezgodan termin koji, barem za neke, nosi i negativne konotacije) struju mlađe hrvatske poezije kojoj su pridonijeli autori kao Monika Herceg, Marija Dejanović, Ivan Šamija i pisac ovih redaka. Višedijelnu pjesmu „Noć u selu” privlačno je i lako asocirati s pjesmama Monike Herceg iz njezina prvijenca Početne koordinate, dok me ciklus Izlet u Jalšje osobno vraća u svijet mojeg ciklusa ,,Spavačiˮ iz zbirke Na kraju taj vrt, s kojim, međutim, dijeli većinom tek ambijent i geografsku lokaciju: zagorsko selo Jalšje samo greben niskog brda dijeli od Selna, koje je nadahnulo ,,Spavačeˮ. Te daleke srodnosti, jasno, spontane su i organske, neupadljive i u biti nebitne, jer izraz i preokupacije Ane Brnardić svoje porijeklo vuku iz pokrajina i vremena starijeg, potpuno neovisnog postanka. Brnardić na nepretenciozan i potpuno uklopljen način, gdje malo što strši, pokreće ili barem naslućuje (i slutnju prenosi u tekst) neke od najkrupnijih tema, povremeno me podsjećajući na problematiku slavnih Rilkeovih Devinskih elegija (naročito na elegije koje se bave izravno djecom, čovjekom i sviješću, ljudskom i ne-ljudskom, kao što su IV., V. i VIII.), samo na u cijelosti suvremen, neretoričan, ne-veleban način.  Iako nije formalno, a ni sadržajno „revolucionarna” (niti bih želio da se shvati da ijedna zbirka kvalitetnog afirmiranog autora to mora biti), Vuk i breza donosi novi pogled u pjesnički svijet i time, na neki način, intimni dnevnik senzibilne svijesti koja fenomene svijeta – ljude, prirodu, događaje, spoznaje, predmete – uvezuje u sasvim specifičnu mrežu označitelja koja se uvijek pomalo pomiče nekamo drugamo (možda naprijed, možda uzbrdo) i u koju se uvijek užitak, pa nekako i čast iznova čitateljski uplesti.

Enklava - Goran Čolakhodžić

Književna kritika - Putovanje u Karabah

Gruzijski pisac Aka Morchiladze predstavit će roman 'Putovanje u Karabah' u utorak 25. rujna u 19 sati u zagrebačkom klubu Vinyl. Uz autora, na predstavljanju će sudjelovati rusistica Ivana Peruško i urednica Ana Hadžić. U srijedu 26. listopada u 19 sati u klubu Booksa na programu Autor vs. Autor s Morchiladzeom će razgovarati pisac Gordan Nuhanović. Donosimo književnu kritiku romana

Devedesetih godina, osobito u vrijeme ratnih sukoba, u domaćoj književnosti objavljeno je malo toga vrijednog trajanja. Hrvatski autori/ice, kao i mnogi u susjedstvu, pisali su redovito patriotske pjesmuljke, nacionalističke beletrizirane manifeste i tobože angažiranu prozu koja niti je imala snažnu mirovnu potku niti je literarno bila upečatljiva. Izuzev nekoliko djela – poput Radakovićeva romana Sjaj epohe (iz 1990.) i proznih knjiga više bosanskohercegovačkih autora koje čine daleko najbolje što se u to vrijeme pojavilo u Hrvatskoj (Sarajevski Marlboro objavljen je 1994.) – na književnom prostoru prevladavali su suša i korov. Četverored, Hrvatska Bogorodica, Smrt Vronskog i slična djela, po mome sudu, ostala su zanimljiva kao svjedočanstva političke instrumentalizacije književnosti, i ne puno više od toga. I u srpskoj je književnosti bilo slično, pa je roman U potpalublju Vladimira Arsenijevića (iz 1994.) po antiratnoj liniji, urbanom ambijentu i suvremenom jeziku bio 1990-ih iznimka u moru nacionalističkog i tradicionalističkog šunda.

Rat i književnost

No, takva situacija nije specifična samo za ovdašnje kulture. Rat često utišava književnost, nacionalistička buka i bijes zamagljuju pogled, a kolektivističke ideje zatiru individualizam i originalnost. Najbolja antiratna proza često nastaje godinama nakon rata, u grozničavom sjećanju na proživljeno, kao što je slučaj i s jednim od najpoznatijih antiratnih romana uopće, Remarqueovim Na zapadu ništa novo, objavljenom desetak godina nakon Prvog svjetskog rata u kojem je autor sudjelovao.

Razliku između vremena radnje književnog djela i vremena pisanja istog djela u slučaju pojedinih tema i pristupa navela sam ovdje kako bih naglasila drukčiji put romana koji je u fokusu ovog teksta. Naime, Putovanje u Karabah gruzijskog pisca Ake Morchiladzea odvija se u vrijeme građanskog rata u Gruziji i sukoba u cijeloj kavkaskoj regiji nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih, a napisan je i objavljen gotovo istovremeno, već 1992. godine. Riječ je o dubinski antiratnom romanu modernog izraza u kojem nema patetičnog patriotizma i ideološke demagogije. Uz to, on se redovito navodi kao najpoznatiji postsovjetski gruzijski roman, štoviše kao prijelomno djelo koje je potaknulo svojevrsno oslobođenje te književnosti od ideoloških natruha i tradicionalnih konvencija. Sudeći po nama dostupnim pregledima gruzijske književnosti, roman je važan u tamošnjem kontekstu i zbog svoje poetičke orijentacije: nepodržavanja sovjetskih literarnih kanona te okretanja zapadnim kulturnim utjecajima. I inače, pitanje čiji će utjecaj prevagnuti: onaj Istoka ili Zapada, odnosno složena tema odnosa europejstva i azijatstva (koji se često banalizira kao odnos civilizacije i barbarstva) zapravo je ključna za sve kulture na tome prostoru u dugom trajanju.

Anarhija i izgubljena generacija

Aka Morchiladze (pseudonim Giorgija Akhvledianija) rođen je Tbilisiju, a nakon studija povijesti neko je vrijeme radio na tamošnjem fakultetu. Uskoro se ubacio u novinarstvo, pa je godinama izvještavao o političkim i sportskim događanjima za ozbiljne novine, zatim uređivao popularni tabloid i vodio TV emisije o književnosti. Putovanje u Karabah njegov je prvi roman koji je odmah postao bestseler i preveden je na brojne jezike (na hrvatski s engleskoga, a ne originala). Do sada je Morchiladze objavio dvadesetak romana i tri zbirke proza za koje je dobio više puta najvažniju nacionalnu nagradu SABA (dodjeljuje je gruzijski PEN i TBC Banka). Za autorovu poetiku indikativan je i podatak da mu je jedan od omiljenih pisaca, kako navode neke službene biografije, Milorad Pavić, autor Hazarskog rečnika.

Usporedbe Hrvatske i Gruzije su neminovne

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu (10.-14. listopada) zemlja gost bit će Gruzija. Vrhunac je to promocije gruzijske književnosti i kulture koja traje cijelu godinu i uključuje njemačke, austrijske i švicarske gradove, a započela je gostovanjem 20-ak gruzijskih pisaca na sajmu u Leipzigu. Nastup na sajmu u Frankfurtu i najveću dosadašnju promociju gruzijske književnosti (jezika i njegova jedinstvenog pisma) prati i predstavljanje gruzijske umjetnosti, glazbe, arhitekture i filma (na Berlinskom filmskom festivalu). Aka Morchiladze, kao najpoznatiji suvremeni gruzijski autor, bit će također gost u Frankfurtu. O koliko važnoj promociji književnosti se radi pokazuje podatak da je od 2011. do 2017. u Njemačkoj objavljeno 65 knjiga gruzijskih autora, dok će se u 2018. pojaviti 60 novih njemačkih izdanja. Gruzija ima svoj Nacionalni centar za knjigu koji je osnovalo tamošnje Ministarstvo kulture i taj Centar stoji iza organiziranja frankfurtskoga gostovanja te brine o promociji i prevođenju gruzijske književnosti u svijetu.

Usporedbe su neminovne. Gruzija je mala i iz eurocentrične optike periferna zemlja: ima 3,7 milijuna stanovnika, kao samostalna država uspostavljena je 1991. raspadom Sovjetskog Saveza, u 1990-ima je prošla rat i kaos borbe za vlast, a cijela je regija još obilježena nacionalističkim politikama i sporom tranzicijom. Dakle, sličnosti postoje. Ipak, Hrvatska nije nikada bila zemlja gost na sajmu u Frankfurtu, Hrvatska nema Centar za knjigu (iako se njegovo osnivanje najavljuje godinama), nema nikakvu strategiju nastupa na književnim sajmovima, niti svoje kulturne ambasadore (iako ima golemu državnu upravu) koji bi ovdašnju književnost promovirali u svijetu. Hrvatski autori/ice ne prevode se ni približno u tom intenzitetu, a oni malobrojni čije su knjige prevedene na neki europski jezik i koji participiraju na široj kulturnoj mapi postigli su to zahvaljujući privatnim kontaktima. Ukratko, za hrvatsku državnu kulturnu politiku, izlazak iz nacionalne mišje rupe nije nikada bio niti trenutno jest prioritet.

Putovanje u Karabah je kombinacija romana ceste, psihološkog romana i antiratnog romana; u njemu samo putovanje u Karabah kao sižejni okvir predstavlja i svojevrsno unutarnje putovanje, otriježnjenje glavnog lika i priliku za kritiku hipokrizije tamošnjih društava. Roman prikazuje anarhiju društava zarobljenih u ratu i borbama elita za vlast, besmisao etničkih sukoba na širem prostoru te izgubljenost generacije koja u tome odrasta. U podtekstu se sugerira da iza borbi za samostalnost često stoji borba za novac, iza junaštva tek nasilništvo i kriminal, dok permanentna nesigurnost, teror i stagnacija odgovaraju određenim društvenim grupama. No, demokratizaciju i razvoj u Gruziji i okruženju nisu zaustavili samo ratni kaos, nacionalizam i frakcijske borbe, već je samo društvo dubinski patrijarhalno i tradicionalno, a rigidne društvene konvencije – pokazuje se u romanu – ograničavaju slobodu mladih. Sve skupa, dovoljno slično našoj (po)ratnoj stvarnosti – sukobima, patrijarhalnosti, hajdučkom naslijeđu i otporu modernizaciji – da nam bude razumljivo, ali i dovoljno različito da bismo pogriješili ako bismo tamošnju stvarnost mjerili svojim aršinom.

Kauboji i orijentalni otomani

Roman se odvija u dva zimska mjeseca građanskog rata u Gruziji i sukoba na širem kavkaskom prostoru. Glavni junak Gio i njegov prijatelj Goglik o politici ne razmišljaju, uglavnom gluvare po gradu, opijaju se, drogiraju, posjećuju prostitutke, dilaju na sitno, a Gioov utjecajni otac – bogataš i vođa paravojne skupine – osigurava im lakši prolaz. Jednog dana u staroj Ladi odlaze u Azerbajdžan kupiti veću količinu trave kako bi je prošvercali natrag u Gruziju, no u potrazi za selom dilera zalutaju i nađu se u ratnoj zoni, u Gorskom Karabahu. U stožeru armenske paravojske i izoliranoj seoskoj enklavi Gio se zapravo po prvi puta sabire: razmišlja, analizira i kritički vidi stvarnost. Osjeća da se nešto mora promijeniti, pa – djeluje. U završnici, nakon namjerno trijumfalističkih scena bijega na džipu, junaci se vraćaju u Gruziju. Ipak, vraćaju se na staro, u paralizirane odnose i svijet bez perspektive. (Gio kaže: „Ovaj grad se nikada ne mijenja – što god da se dogodi, nikad se ne mijenja – uvijek isti stari mentalitet, uvijek iste stvari koje potiču ljude“.) Važan motiv čini i Giova ljubav prema Yani koju brani njegova obitelj, a tu su i brojni signali koji ukazuju na kaotično društvo poremećenih vrijednosti u kojem se silno drži do starih obiteljskih, polu-plemenskih hijerarhija i istovremeno tone u kriminal i anarhiju.

Brza izmjena scena, vizualnost, dinamičan ritam, puno dijaloških dionica koje razvijaju dalje radnju, dominantni su u cijelome romanu. Naglašena narativnost ne umanjuje važnost emocija i psihologizacije, i autor uspijeva vrlo dobro, bez usporavanja priče i zamaranja opisima unutarnjih stanja, karakterizirati likove i njihova stanja. Značenja se lijepo otkrivaju kroz radnju, postupke likova, ambijente i razne kulturološke znakove u kojima se miješaju ono tipski istočno i zapadno. Gio je prikazan kao gruzijski „junak našeg doba“ (ležanje i kontemplacija na orijentalnom otomanu u armenskom zarobljeništvu posveta su sličnim scenama iz klasične ruske književnosti) i kao odraslo dijete izgubljeno u postsovjetskoj džungli koje sebe zamišlja kao usamljena kauboja. Prozapadna orijentacija vidljiva je i u karakterizaciji Goglika kao Jacka Nicholsona u Letu iznad kukavičjeg gnijezda i čestom variranju filmskih motiva. Roman se doista čini idealnim za jedan tip filmske adaptacije, pa je 2005. po njemu i napravljen uspješan film.

Teror bratstva

U pripovjedačkom tonu romana ima dosta cinizma, pa i hiperbolizacije koja ide u grotesku (votka, kalašnjikovi, blatnjave ceste), kako bi se pojačao dojam beznađa. Militantnost, zatucanost i neznanje nosive su oznake mentaliteta, pri čemu su primjetne spektakularizacija i autostereotipizacija. Gruzijsko i tamošnja kavkaska društva prikazuju se kao izrazito muška, mačistička i fatalistička; gotovo kao u stereotipnoj te u popularnoj kulturi dobrano iskorištenoj slici o crnačkom gangsterskom miljeu u kojem sve vrvi od opasnih, naoružanih tipova koji su međusobno u sukobu, ali jedan drugog stalno oslovljavaju s „brate“.

Žene, ženske perspektive i ženske želje u takvim „bratskim društvima“ Istoka i Zapada gurnute su na marginu. Iako su ženski likovi u romanu karakterizirani suviše tipski pa i karikaturalno (kurve, bivše kurve, požrtvovne maćehe), ipak se preko nekih signala (npr. činjenice da roditelji odvode svoje kćeri prije vjenčanja u Moskvu da ih „zašiju“ kako bi im vratili nevinost) i upečatljivih pasusa (npr. namjerno seksističkog unutarnjeg monologa glavnog lika o jednoj prostitutki) problematiziraju devijantna društvena nejednakost i uobičajeno podčinjavanje. U tom smislu, bilo bi doista zanimljivo vidjeti kako bi taj kavkaski krug rata, nasilja, anarhije i mačizma opisala neka literarno umješna autorica.

Putovanje kultura

Putovanje u Karabah roman je koji sigurno može privući široku publiku – priča je odlično i dinamično ispripovijedana; motivi, karakteri i društvo su nama i bliski i daleki, a jezik je (prividno) jednostavan. Uz to, čini se kao da je roman napisan „na mišiće“, u nekom stvaralačkom transu, iako je, naravno, takva pretpostavka najčešće pogrešna (osim u slučaju Kerouacova Na cesti). Ima dovoljno jurnjave, paravojski, droge, lažnog bratstva itd. da bi se neki slabo utrenirani čitatelj zakačio na priču, a opet te „atrakcije“ ne zasjenjuju temeljne motive i značenja i ne iskrivljuju prikaze društva koje je u kaosu i stagnaciji i emotivno rastrojenih likova koji u takvom društvu pokušavaju naći sreću.

Ipak, osobno imam dojam da sam dijelove ovog romana već čitala, samo što to nije bilo u jednom već u više romana, što oni nisu bili s takvom lakoćom ukomponirani, što njihovi junaci nisu ležali na orijentalnim otomanima i vozili stare Lade, a i nisu se odvijali u Karabahu niti je njihov autor bio Gruzijac. Zapravo, taj spoj poznatoga i nepoznatoga, odnosno način na koji se ono što poznajemo iz zapadne (pa i ruske) književne i popularne kulture transponiralo u novi, nepoznati ambijent i u njemu sasvim dobro funkcionira, po meni, čini najzanimljiviji dio ovog romanesknog putovanja.

Tportal - Katarina Luketić

Književni osvrt - Putovanje u karabah

jajan, izvanserijski roman najpoznatijeg gruzijskog pisca Ake Morchiladzea (rođ.1966.) „Putovanje u Karabah“, smješten je na područje Gruzije, Azerbajdžana i Gorskog Karabaha na početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Čisto da malo ponovimo suvremenu povijest, vrijeme je to raspada ogromnog Sovjetskog saveza i stvaranja mnogih, danas neovisnih (?!) država. Pa je tako nastala Gruzija, u kojoj je od 1992. pa do 1995. bjesnio građanski rat, a Armenija i Azerbajdžan su se do 1994. svađale oko Gorskog Karabaha, republike čiju je neovisnost priznao svega tri članice UN-a i čiji status (latentni sukob) i danas nije u cijelosti riješen. Dakle, vrlo slično kao kod nas na Balkanu, normalnim ljudima izvan okruženja, u potpunosti zbunjujuće i nejasno.

O ROMANU ‘PUTOVANJE U KARABAH’

Sad kad smo riješili društveno-politički kontekst (valjda), možemo se baciti na ovaj vrhunski roman, napisan daleke 1992., dakle u jeku svih ovih gore navedenih nezgodacija.

U Tbilisiju, taman usred građanskog rata, pratimo 24-godišnjeg Gia, pripadnika zlatne mladeži, bez egzistencijalnih problema (tatica se za sve pobrinuo), ali i bez ikakvih ambicija i interesa, osim da sa svojim (istim takvim) prijateljima pije, puši, povremeno se drogira i ševi. „Ako išta sa sigurnošću znam, to je da ništa ne znam. Nemam pojma ni o čemu. Znam da je moj život jedna hrpetina ničeg.“ Jedina svijetla točka u njegovom životu sasvim neočekivano postaje nježna, povučena, gotovo eterična prostitutka Yana, s kojom Gio doživljava romansu, koja mu mijenja život. S obzirom na oštro neodobravanje Giovog oca (a ocu ne možeš proturječiti, pogotovo ako te financira), ljubav s Yanom naprasno završava. Ionako besciljni život našeg antijunaka postaje gotovo nepodnošljiv, pa se da nagovoriti od prijatelja Goglika na lagan poslić – odlazak u Azerbajdžan, u neku selendru, kako bi hrpu novaca zamijenili za hrpu droge i dovezli ju nazad u Tbilisi. Vozeći po blatnom Azerbajdžanu dvojac se izgubi, i uskoro otkrivaju da se nalaze u Gorskom Karabahu, u kojem bjesni sukob između Azera i Armenaca. Spletom neobičnih okolnosti Gio završi kod paravojne formacije Armenaca, negdje usred Gorskog Karabaha, u avanturi svoga života…

 

Uslijed kratkotrajnog života u paravojnom leglu, u kojem mu je, neočekivano, bilo sasvim dobro, i u kojem je konačno osjetio kakav takav smisao, iz usta do tada nezainteresiranog i mlitavog bogataškog sina izlaze upravo genijalni uvidi. Pa tako otkriva da je nerazumljivi sukob u Gorskom Karabahu zapravo jezivi vašar, u kojem „obje strane ubijaju garave potomke svojih neprijatelja“, a pri tome je sukob, i s jedne i s druge strane, najobičnije „…razbojstvo, u kojem se kralo sve što se moglo od svakog od koga se moglo.“ Ali, tako to ide s ljudskim rodom, neprestano se uvaljujemo u besmislice, „počneš s prljavim noktima, i ubrzo si sretan i prljav od glave do pete.“

Ovaj relativno kratak roman, pisan u prvom licu, iz vizure razmaženog tatinog sina, je izuzetno oštar, brutalan, gorkohumoran, sirov i surov. Morchiladze piše jednostavnim (ne i banalnim!!) stilom, bez puno „mesa“, a s puno psovki i raznoraznih prostota, koje ovdje pašu kao budali šamar. Opisi i likova i mjesta su šturi i kratki, bez posebnih detalja, ali upravo mu to daje i posebnu čar. Prvo, bez detalja nam je ta priča, pisana u prvom licu, još uvjerljivija, i doista imamo osjećaj da je riječ o ispovijesti izgubljenog Gia (moram napomenuti da je Morchiladze, kad je pisao ovaj roman, imao 24 godine, tako da uvjerljivost zasigurno dugujemo i tome).

Drugo, ako izbrišemo mjesto i vrijeme radnje i imena protagonista, ovaj roman ima univerzalnu poruku – rat je sveprožimajuća besmisao, uvijek i svuda. Uvijek, ali beziznimno uvijek, na površinu isplivaju partikularni interesi pojedinaca, za koje se bore entuzijasti pod krinkom borbe za pravu stvar. „Ovi ratovi gurnu kalašnjikove u ruke običnih balavaca.“ Sve je isto, još vjerojatno od kad je naš majmunoliki predak oruđe kojim je do tada kopao povrtnjak potegao na svog brata. Ratna i poratna generacija je uvijek izgubljena i bez jasnog cilja (sjetimo se kako je to genijalno opisivao Hemingway u svojim romanima). Ali, nema veze, vidimo iz novije (zapravo, svekolike) nam povijesti da iz svega toga možemo naučiti samo to kako i opet, i ponovno – ništa nećemo naučiti…

 

„Putovanje u Karabah“ dinamičan je roman, koji se guta u nekoliko sati, i koji ćemo mi, iz balkanskog bureta baruta, itekako otkriti kao poznat i blizak. I sukob, i kalašnjikovi u rukama balavaca, i zlatna mladež, i tajkuni, droga, seks i kurve, beznadnost i besciljnost, sve je to nešto što smo, ili imali ne tako davno, ili još uvijek, nažalost, imamo u ovoj Lijepoj Našoj Tranzicijskoj (što je uostalom i Gruzija). Dosta je bilo priče, za ostalo krenite na uzbudljivo i neobično putovanje u Karabah, znate s kojeg perona…

Journal hr - Ilina Cenov

Putovanje u karabah

jajan, izvanserijski roman najpoznatijeg gruzijskog pisca Ake Morchiladzea (rođ.1966.) „Putovanje u Karabah“, smješten je na područje Gruzije, Azerbajdžana i Gorskog Karabaha na početku devedesetih godina prošlog stoljeća. Čisto da malo ponovimo suvremenu povijest, vrijeme je to raspada ogromnog Sovjetskog saveza i stvaranja mnogih, danas neovisnih (?!) država. Pa je tako nastala Gruzija, u kojoj je od 1992. pa do 1995. bjesnio građanski rat, a Armenija i Azerbajdžan su se do 1994. svađale oko Gorskog Karabaha, republike čiju je neovisnost priznao svega tri članice UN-a i čiji status (latentni sukob) i danas nije u cijelosti riješen. Dakle, vrlo slično kao kod nas na Balkanu, normalnim ljudima izvan okruženja, u potpunosti zbunjujuće i nejasno.

O ROMANU ‘PUTOVANJE U KARABAH’

Sad kad smo riješili društveno-politički kontekst (valjda), možemo se baciti na ovaj vrhunski roman, napisan daleke 1992., dakle u jeku svih ovih gore navedenih nezgodacija.

U Tbilisiju, taman usred građanskog rata, pratimo 24-godišnjeg Gia, pripadnika zlatne mladeži, bez egzistencijalnih problema (tatica se za sve pobrinuo), ali i bez ikakvih ambicija i interesa, osim da sa svojim (istim takvim) prijateljima pije, puši, povremeno se drogira i ševi. „Ako išta sa sigurnošću znam, to je da ništa ne znam. Nemam pojma ni o čemu. Znam da je moj život jedna hrpetina ničeg.“ Jedina svijetla točka u njegovom životu sasvim neočekivano postaje nježna, povučena, gotovo eterična prostitutka Yana, s kojom Gio doživljava romansu, koja mu mijenja život. S obzirom na oštro neodobravanje Giovog oca (a ocu ne možeš proturječiti, pogotovo ako te financira), ljubav s Yanom naprasno završava. Ionako besciljni život našeg antijunaka postaje gotovo nepodnošljiv, pa se da nagovoriti od prijatelja Goglika na lagan poslić – odlazak u Azerbajdžan, u neku selendru, kako bi hrpu novaca zamijenili za hrpu droge i dovezli ju nazad u Tbilisi. Vozeći po blatnom Azerbajdžanu dvojac se izgubi, i uskoro otkrivaju da se nalaze u Gorskom Karabahu, u kojem bjesni sukob između Azera i Armenaca. Spletom neobičnih okolnosti Gio završi kod paravojne formacije Armenaca, negdje usred Gorskog Karabaha, u avanturi svoga života…

 

Uslijed kratkotrajnog života u paravojnom leglu, u kojem mu je, neočekivano, bilo sasvim dobro, i u kojem je konačno osjetio kakav takav smisao, iz usta do tada nezainteresiranog i mlitavog bogataškog sina izlaze upravo genijalni uvidi. Pa tako otkriva da je nerazumljivi sukob u Gorskom Karabahu zapravo jezivi vašar, u kojem „obje strane ubijaju garave potomke svojih neprijatelja“, a pri tome je sukob, i s jedne i s druge strane, najobičnije „…razbojstvo, u kojem se kralo sve što se moglo od svakog od koga se moglo.“ Ali, tako to ide s ljudskim rodom, neprestano se uvaljujemo u besmislice, „počneš s prljavim noktima, i ubrzo si sretan i prljav od glave do pete.“

Ovaj relativno kratak roman, pisan u prvom licu, iz vizure razmaženog tatinog sina, je izuzetno oštar, brutalan, gorkohumoran, sirov i surov. Morchiladze piše jednostavnim (ne i banalnim!!) stilom, bez puno „mesa“, a s puno psovki i raznoraznih prostota, koje ovdje pašu kao budali šamar. Opisi i likova i mjesta su šturi i kratki, bez posebnih detalja, ali upravo mu to daje i posebnu čar. Prvo, bez detalja nam je ta priča, pisana u prvom licu, još uvjerljivija, i doista imamo osjećaj da je riječ o ispovijesti izgubljenog Gia (moram napomenuti da je Morchiladze, kad je pisao ovaj roman, imao 24 godine, tako da uvjerljivost zasigurno dugujemo i tome).

Drugo, ako izbrišemo mjesto i vrijeme radnje i imena protagonista, ovaj roman ima univerzalnu poruku – rat je sveprožimajuća besmisao, uvijek i svuda. Uvijek, ali beziznimno uvijek, na površinu isplivaju partikularni interesi pojedinaca, za koje se bore entuzijasti pod krinkom borbe za pravu stvar. „Ovi ratovi gurnu kalašnjikove u ruke običnih balavaca.“ Sve je isto, još vjerojatno od kad je naš majmunoliki predak oruđe kojim je do tada kopao povrtnjak potegao na svog brata. Ratna i poratna generacija je uvijek izgubljena i bez jasnog cilja (sjetimo se kako je to genijalno opisivao Hemingway u svojim romanima). Ali, nema veze, vidimo iz novije (zapravo, svekolike) nam povijesti da iz svega toga možemo naučiti samo to kako i opet, i ponovno – ništa nećemo naučiti…

 

„Putovanje u Karabah“ dinamičan je roman, koji se guta u nekoliko sati, i koji ćemo mi, iz balkanskog bureta baruta, itekako otkriti kao poznat i blizak. I sukob, i kalašnjikovi u rukama balavaca, i zlatna mladež, i tajkuni, droga, seks i kurve, beznadnost i besciljnost, sve je to nešto što smo, ili imali ne tako davno, ili još uvijek, nažalost, imamo u ovoj Lijepoj Našoj Tranzicijskoj (što je uostalom i Gruzija). Dosta je bilo priče, za ostalo krenite na uzbudljivo i neobično putovanje u Karabah, znate s kojeg perona…

Journal hr - Ilina Cenov

Intervju - Na križanju četiriju cesta

Na početku romana, preko dvije stranice, nalazi se fotografija sela. Prikazuje mjesto radnje, vaš rodni Kuusamo, a snimio ju je vaš djed. Fotografija je prisutna i u tekstu, u liku Lahje i očito vam je veoma važna. Jeste li se koristili njome u rekonstruiranju sela i načina života? Roman naime prati razdoblje od kraja 19. do kraja 20. stoljeća.

Da, spomenuta fotografija jedna je od mnogih fotografija našega starog obiteljskog fotostudija. Koristio sam se njome kao pomoći kad sam započeo pisati knjigu. Uz pomoć fotografija pisac može uroniti u vremena koja nije osobno doživio, kao i kad nema nikoga tko bi mu ispričao o tim vremenima.

Unatoč obiteljskoj posvećenosti fotografiji, kao i izreci da slika vrijedi tisuću riječi, odlučili ste se na pisanje kao način kojim ćete sačuvati rodno mjesto.

Ja sam čovjek od prošlosti. Možda baš zato pišem povijesne romane. Vjeran sam mjestima, a pisanje je moj način kako držati kuće prijašnjih generacija na nogama, bile one srušene u ratovima ili zamijenjene novima. Moj se otac sramio što sam bio tako loš u fotografiranju, ali možda je ovo moj način: slikati riječima umjesto fotoaparatom.

Koliko su vam u pisanju pomogle obiteljske priče i životi? U jednom intervjuu pročitao sam da vam je kao uzor za lik Marije, snažne i samosvjesne žene, poslužila prabaka.

Majka majke mojeg oca, prva primalja u Kuusamu, Hanna Aaltonen, bila je uzor za primalju Mariju u romanu. Nisam imao priliku upoznati prabaku, ali ona i dalje živi u pričama naše obitelji. Iz tih priča prenio sam mnoge epizode u knjigu: 260 kilometara duga vožnja biciklom uzbrdo iz obalnog grada u Kuusamo, ubojstvo mačke, sjeckanje fetusa. U knjizi ima i drugih paralela s mojom rodbinom kao što je fotografiranje kao profesija, vikendica neobična oblika, ili četiri djeteta, od kojih su dva starija djevojke, a dva mlađa dječaci.

Od četiriju glavnih likova, čak su tri žene. Roman prati život samohrane majke Marije, odlučne i snažne žene, zatim njezine kćeri Lahje, koja opet pokušava gotovo nemoguće – otvoriti vlastiti fotografski studio, odnosno uspjeti u muškom svijetu, a tu je i Lahjina snaha Kaarina, koja ima tradicionalnu ulogu u obitelji i koja se ne bori s društvenim poretkom, ali se bori sa suprugom. Pitanje je što vam je bio glavni impuls za pisanje romana, odnosno je li to bila želja za prikazivanjem snage žene da uspije unatoč svemu, u društvu kojim dominiraju muškarci?

Snaga, uspjeh ili vještine ne ovise o spolu nego o samom čovjeku. Htio sam opisati žene takvima kakve jesu, a ne tako da ih definiramo uvijek posredovanjem muškaraca kao majke, kćeri, sestre ili supruge. Finska književnost ima jaku tradiciju pisanja o snažnim ženama. Čak u našem nacionalnom epu, u Kalevali, Louhi je snažna gospodarica sjevera. Po mojem mišljenju priče muškaraca napisane su dovoljan broj puta i osobno više ne želim čitati ni jedan roman u kojemu je muškarac srednjih godina izgubljen u vlastitom životu. Došlo je vrijeme da se povijesni događaji opišu iz novoga kuta.

Predstavljaju li u tom smislu opisivanja povijesnih događaja, četiri lika i četiri različita smjera, ne samo životna nego i društvena, odnosno sve moguće smjerove i živote? Ili, da pojednostavnim, kriju li se u tim životima životi svih Finaca u razdoblju od kraja 19. do kraja 20. stoljeća? Jesu li oni arhetipski likovi?

Hmmm... To bi značilo da sve detaljno planiram i pišem s već gotovom idejom. Takav bi stil vodio do pedagoškog teksta, sa svrhom educiranja čitatelja kao u bajkama. No književna vrijednost bila bi na nuli. Za mene je književnost pričanje priče. Tumačenje je zadaća čitatelja.

Koliko je ideja čuvanja priča i nasljeđa, onog obiteljskog, bila važna u pisanju romana i koliko je knjiga, unatoč tomu što se bavi temama ili pitanjima važnim za čitav narod, identitetska i osobna, pokušaj da se sačuvaju određeni ljudi, prostor i vrijeme?

Priče moje prabake bile su itekako vrijedne pamćenja. U to vrijeme ona je bila utjecajna, obrazovana žena u svojem malom religioznom selu na sjeveru Finske. Htio sam pričati priče sa sjevera čitateljima na jugu Finske jer su npr. ratni događaji ili vatrom uništena Laponija nešto nepoznato na jugu zemlje. U Finskoj se cijela kulturna scena koncentrira na područje glavnoga grada, i zato je važno pobrinuti se da čujemo svačiju priču.

Dotaknut ćemo se još pitanja centralizacije kulture i uspjeha izvan nje, ali prije toga – čini mi se da je roman priča o ljudima, ali jednako tako i o kućama? Tomu pridonosi spomenuta fotografija na kojoj nema ljudi već samo kuća, a izgradnja kuća važan je element romana, kojim se postiže atmosfera. Ukratko, kuće u romanu kao da su žive. Čini mi se da je ovo također roman samoće.

Volim kuće! Volim priče koje su skrivene ispod oštećenih drvenih ploča ispred pećnice, iza puknutih vrata ili prozora zatvorena drvenim lamperijom. Prije nekoliko godina u Turkuu sam kupio kuću staru 150 godina i sad sam je renovirao. Iako ne znam ništa o povijesti te kuće, ona mi je već počela pričati novu priču, koju ću jednoga dana pretvoriti u knjigu.

Kad sam prošetao Zagrebom, vidio sam mnogo zanimljivih zgrada, koje su probudile moju maštu. Mislim da sam napravio sto fotografija.

Sigurno je da ta kuća pamti mnoge generacije te njihove odnose, kao i ona u romanu. Možda je najdojmljiviji opis sukoba dviju generacija onaj nabave frižidera i staklenke s krvavim ostacima kruha, a događa se između Kaarine i njezine svekrve Laahje. Njih su dvije u stalnom ili barem latentnu sukobu. Ipak, u jednom trenutku pripovjedač kaže kako su oni obitelj. Treba li, unatoč svemu, ovaj roman promatrati i čitati kao posvetu obitelji, kakva god ona bila? Kako roman čita i kako ga je doživjela finska publika?

Smatram da današnja kultura previše teži sreći. Mislimo da život mora biti stalna euforija, i kad nije, čudimo se gdje je problem. Život svakog čovjeka sastoji se od dobrih i loših dana. Bez sukoba, tuge i očaja ne bismo znali cijeniti te lijepe dane kad se sunce probija između grana i grije nam kožu. Zato moramo prihvatiti i nevolje. Posvađana je obitelj također obitelj.

Roman je doživio velik uspjeh, prodan je u 50.000 primjeraka i preveden na mnoge jezike, a negdje ste spomenuli da ste ga gotovo izbrisali. Naime, roman je nastao kao rad na tečaju kreativnog pisanja u Kuusamu. Je li vas uspjeh zatekao, pogotovo zbog činjenice što se bavi ruralnom tematikom, a na tribini održanoj u Booksi rekli ste kako nema književnoga života izvan Helsinkija, odnosno, tako se stvar barem doživljava iz perspektive glavnoga grada. Imajući na umu sve navedeno, kao i činjenicu da je riječ o prvijencu i da niste bili dio književnog života, što ste očekivali od romana?

Uspjeh romana nije iznenadio samo mene, nego i nakladnika. On je predvidio da prvijenac nepoznatog autora ne može prodati u više od tisuću primjeraka, a svi su bili zbunjeni zbog uspjeha. Nisam imao nikakvih očekivanja, i u to vrijeme nisam ni bio osobito zainteresiran za sve to. Po zanimanju sam učitelj i imam jak strukovni identitet učitelja. Zato ni danas sebe ne nazivam piscem, jer nisam takav. Ja sam samo učo koji noću piše priče o neobičnim ljudima. Zato se nekad osjećam neugodno zbog uspjeha romana.

Na hrvatski je proteklih godina preveden veći broj finskih autora, kao što su Kjell Westö, Sofi Oksanen, Kari Hotakainen ili Monika Fagerholm, čiji je roman Amerikanka objavljen nedavno, kao dio istog projekta Hena Coma. Priličan broj autora i naslova za zemlju koja ima tek pet i pol milijuna stanovnika. Je li zanimanje za finsku književnost plod samih djela ili je riječ i o dobroj kulturnoj strategiji odnosno promociji književnosti u inozemstvu? A jeste li vi čitali neke hrvatske autore?

Mislim da je i jedno i drugo. Finska kultura književnosti vrlo je originalna. Razlog je tomu osamljen položaj zemlje i rijetki jezik. Nakon uspona nordic noira u Europi i SAD-u, svi švedski i norveški kriminalistički romani bili su prevedeni. Nakladničke kuće obratile su pozornost na malu nepoznatu zemlju. Francuzi su zavoljeli finski smisao za humor, a anglosaksonske zemlje sliku šutljivoga naroda. Istovremeno država je počela ulagati u izvoz kulture pa su se ponuda i potražnja našle. To je ujedno razlog zašto učitelj finskog jezika daje intervjue u Zagrebu pa se čak i sam čudi kako je došlo do toga.

Kao srednjoškolac čitao sam roman Na Drini ćuprija Ive Andrića, ali nisam siguran smatra li se hrvatskim piscem. Od novijih pisaca pročitao sam na finskom jeziku Svaki dan, svaki sat Nataše Draganić, Buick Rivera Miljenka Jergovića i Ministarstvo boli Dubravke Ugrešić. Nema mnogo hrvatske literature na finskom. Ima interesa, ali, koliko sam shvatio, nedostaje profesionalnih prevoditelja.

Intervju - Ribari

Chigozie Obioma : Ribari se mogu dogoditi u Nigeriji, a možda su se i dogodili

Prije britanskog kolonijalizma, pecanje je na području današnje Nigerije bilo respektabilna karijera, kaže u svom romanu autor i profesor kreativnoga pisanja nigerijskog porijekla, Chigozie Obioma (1986., Akure). Ali ne i danas. Štoviše, kada četvorica braće potajno odluče postati ribari, sve krene nizbrdo, bez obzira (ili možda baš zato) što im je ribanje poslužilo i kao samonametnuti inicijacijski ritual u muškost, kao način da se povežu sa svojim korijenima.

Na rijeci od koje svi zaziru (opet zbog razloga koji imaju veze s kolonijalizmom), skitnica Abulu im prorekne da će najstarijega, Ikennu, ubiti ribar - netko od njegove vlastite braće. Ove riječi zatim polako počnu erodirati i komplicirati njihove odnose i pokrenu čitav niz nesretnih događaja.

Braću i živote njihove obitelji pratimo skačući u vremenu, oslikane na pozadini političkih prekretnica devedesetih. Obioma, kojeg su neki kritičari proglasili nasljednikom Chinue Achebea, čini to rečenicama istovremeno izravnim i raskošnim te opisima koji se ne libe, između ostalog, usredotočiti na mučne ili šokantne detalje. Ipak, zbog vještog pripovijedanja, autor time ne opterećuje čitatelje. Upravo suprotno: osjećamo se privilegiranima što možemo, barem na neko vrijeme, promatrati svijet kroz njegovu pronicljivu lupu. Nimalo stoga ne iznenađuje da je roman Ribari, koji je kod nas u prijevodu Mirne Čubranić izašao u nakladi Hena coma i s kojim autor trenutno gostuje na Festivalu svjetske književnosti, 2015. dospio u finale za nagradu Man Booker. A tek mu je prvi.

Prije početka Ribara citirate poslovicu naroda Igbo koja kaže kako koraci jednog čovjeka ne mogu uzrokovati stampedo. Čitav je roman, s druge strane, dokaz da mogu. O kakvom se tu odnosu radi?

Dobro pitanje i ne sjećam se da mi ga je itko do sada postavio. U narodu Igbo postoji oratorska praksa prema kojoj se izjave mogu učiniti efektnijima ili čak snažnijima ako ih se iskaže ironično. Doslovno, koraci jednog čovjeka zaista ne mogu prouzročiti stampedo pa kad se to ipak dogodi, poslovica poprima tragičniju konotaciju. 

Ribare čitaju i kao alegoriju političke i ekonomske situacije vaše zemlje, paradoksa koji je Nigerija. Tko je onda luđak-skitnica Abulu i koju funkciju imaju njegova proročanstva, posebno ono namijenjeno četvorici braće?

Znate, kad sam zamišljao roman, dijelom sam mislio o paradoksu bogate nacije koja je siromašna. Napravio sam i ozbiljno istraživanje o povijesti raznih nigerijskih plemena prije kolonijalizma i otkrio da je i onda, kada nismo bili tehnološki napredni, postojala usporediva razina oskudice i društvene neimaštine kao i danas u "modernoj" državi stvorenoj kao posljedica kolonijalizma. Prije nego što sretnu Abulua, momci imaju snove - Ikenna je htio biti pilot, Boja doktor itd. Ali dođe luđak i kaže: "Bit ćete ovakvi i onakvi" i životi su im inficirani od toga trenutka. To je metafora. Ali ne bih išao tako daleko da kažem da su Ribari alegorija jer ljudi počnu tražiti simbole u svemu. Više volim tematsku situaciju postaviti kao metaforu.

Opisi skitnice Abulua i njegovih akcija su upečatljivi, često šokantni i uvijek vrlo živopisni, a slično je i s drugim likovima. Na koje ste se izvore oslanjali? U kojoj mjeri crpite autobiografski materijal? 

Hvala ti. Ne, nisam radio nikakvo istraživanje da bih kreirao likove. I mene samog iznenađuje kako mi te stvari dolaze. No, ono što mogu reći je da sam uvijek viđao mentalno bolesne ljude po Akureu, gradu gdje sam odrastao i u kojem je smještena radnja romana. Ustvari, Akure je jedina stopostotna činjenica u knjizi. U Nigeriji nema društvenog sistema koji brine o skitnicama. Stoga, ako nemaju nekog člana obitelji koji bi ih maknuo s ulice, oni jednostavno lutaju, kao što to čini Abulu. Kao dijete često su me zbunjivali takvi ljudi i uvijek sam se pitao što bi se moglo učiniti da ih se spasi ili da im se pomogne. Vjerojatno su se detalji o njima nesvjesno utisnuli u moju psihu.

Što se tiče drugih dijelova romana, pokupio sam detalj ovdje ili ondje: nekog događaja, fenomena ili fragmente stvarnih ljudi i sastavio ih tako da tvore nove realnosti. Ali za mene to i jest bit fikcije: ponovno modeliranje proživljenog iskustva na način da često postane neprepoznatljivo onima koji su ga doživjeli. 

Negdje ste izjavili da je vaše pisanje oblikovano imaginacijom naroda Igbo, ili onim što nazivate zapadnoafričkim realizmom. Kako ono utječe na naraciju ili svjetonazor likova? 

Time sam mislio, i još uvijek mislim, da crpim iz filozofije i kozmologije naroda Igbo kako bih risao realnosti. Ono što se možda i ne čini mogućim Zapadnom umu, može se zaista dogoditi u svijetu o kojem pišem. Zato mi nema smisla kad mi netko kaže: vaš je roman bajka ili magični realizam. Ne, nije. Ribari se mogu dogoditi u Nigeriji, a možda su se i dogodili.

Što ste čitali kao dijete? Tko su vam bili književni utjecaji? Inspirirate li se i drugim oblicima umjetnosti? 

Bio sam fasciniran dijelima Amosa Tutuola, posebno prvim afričkim romanom na engleskom, Pijač palmina vina. S obzirom da je Nigerija nekoć bila britansko dijete, imao sam relativno lagan pristup djelima britanskih majstora poput Shakespearea, Miltona, Johna Bunyana, i mnogih drugih koje sam volio. Ali među tom galerijom lica, poseban sam užitak pronašao u romanu Thomasa Hardyja, Tessa iz porodice d'Uberville, koji, čak i sada, smatram remek djelom književnosti devetnaestog stoljeća. No ipak sam više rezonirao s djelima afričkih pisaca, koji su na mene kao dijete ostavili snažan dojam: Chinua Achebe, zbog bolnog, ekspanzivnog romana Božja strijela; Wole Soyinka, zbog Iskušenja brata Jeroa; Cyprian Ekwensi, zbog An African Night’s Entertainment (Zabava afričke noći); Camara Laye, zbog The African Child (Afričko dijete), i D. O. Fagunwa, zbog Ògbójú Ọdẹ nínú Igbó Irúnmalẹ̀ (Šuma tisuću demona), koji sam čitao u originalnoj verziji, na jorupskom jeziku. I, za kraj, gutao sam grčke mitove. S četrnaest sam u tri mjeseca pročitao Homerovu Odiseju jer mi knjižnica u mojoj školi nije dopuštala da je iznesem.

Što vas je potaknulo da napišete Ribare? 

Krenuo sam pisati roman nakon razgovora s ocem u kojem je spomenuo sve veću bliskost između moja dva starija brata koji su, dok su odrastali, bili ozbiljni rivali. Počeo sam razmišljati o toj bliskosti, o tome što znači voljeti brata, ali i o tome što bi bilo da do toga nikada nije došlo, da nikada nisu spoznali bratsku ljubav i bliskost obitelji. To me razmišljanje dovelo do ideje o bliskoj obitelji koja biva uništena. Čitao sam i The Great Civilizations (Velike civilizacije) Willa Duranta i nešto što je uvijek iznova ponavljao usjeklo mi se u pamćenje. Rekao je da "velika civilizacija ne može biti uništena izvana; to može doći jedino iznutra". Razmišljao sam o tome što bi to moglo doći izvana i uništiti obitelj - tu se rodilo sjeme ideje. Zadubio sam se u njih nekoliko, a onda konačno došao do proročanstva (jer htio sam pisati i o prisutnosti tih pojava u našoj svijesti) kao najkobnijeg alata koji može dovesti do poremećaja jedinstvo grupe. Takvo bi proročanstvo izrekao netko tko bi ostao nevin, ne znajući do koje je mjere oštetio druge.

U romanu se stalno referirate i na višejezičnost likova. Otac, koji želi da njegova djeca dobiju skupo Zapadno obrazovanje, govori na formalnom engleskom, majka na jeziku igbo, djeca na jorupskom. Engleski se također koristi kada se želi distancirati od osobe kojoj se obraća, iskopati kratere između sebe i njih, kako kažete. Kako je bilo odrastati u takvom višejezičnom okruženju? Kako jezik igbo, naprimjer, oblikuje vaš anglofoni izričaj? Pišete i da se o politici ne može raspravljati na jeziku igbo jer u njemu nema riječi poput administracija. Čini li to suvremenu nigerijsku politiku - kao što je ranije vjerojatno bio slučaj s kolonijalnim aparatom - nedokučivom masama? 

Kao i djeca u romanu, smatram da je jedna od stvari koje vam se dogode kada se rodite u okruženju poput ovoga ta da različiti jezici postanu međusobno odijeljeni, pripisani različitim funkcijama. Ali zanimljivo je primijetiti u kakvom su odnosu jedni s drugima. Razumijem i govorim i turski. I promatrao sam, recimo, kako je taj jezik zapravo počeo utjecati na sve druge u jednom trenutku, osobito na engleski. Ponešto se može reći i o tome kako ritam jednog jezika ponekad sipi u drugi i obogaćuje ga. Primjeri toga su svakako i neke od nijansi jezika igbo koje vidite u mojoj knjizi.

Na koji način biblijske priče, vrlo prisutne u Ribarima, interferiraju s afričkim vjerovanjima? Kršćanska vjerovanja i kolonijalizam pretvorili su rijeku, nekada mjesto štovanja, u zastrašujući, mračni entitet. Što se, u međuvremenu, dogodilo s Božicom-sirenom? 

Postoji opipljiva interakcija, čak i sraz ovih kultura, što je vidljivo u samoj strukturi raznih afričkih društava. To se zrcali i u romanu. Rijeka, Omi-Ala, vrsta je metafore za to, kao što si to dobro istaknula. Tako su duboko potisnute afričke tradicije i ideje, tako duboko zakopane da danas čak i sami Afrikanci gotovo sve afričko smatraju inferiornim. Dijelom je to zbog manjka ekonomske stabilnosti kod većine afričkih naroda. Ovo se odražava u obrazovnom sistemu, religiji i gotovo svemu drugome. Pa čak i naše elite inzistiraju - kao nekada kolonizatori - da su afrička kultura i ideje zaostale i loše. 

Ribari istražuju ideju podsvijesti ili sile koja se, jednom kada je se pokrene, čini nezaustavljivom i potiče likove da se ponašaju na određene načine. Dvije od tih sila su zasigurno strah i mržnja, i one su zarazne. Koliko su moćne priče koje si pričamo, ili nam se pričaju? Je li sve što radimo predodređeno? 

Ovo je jako dobro pitanje. Moja namjera i je bila istražiti strah i mržnju u ovom romanu. Vjerujem da su strah i mržnja sjeme koje, jednom kada se čvrsto ukorijeni u pojedincu, može postati neuništivo. To je ono što razjedinjuje obitelj u mom romanu, i što danas razjedinjuje suvremena društva.

Ideja predodređenosti je koncept naroda Igbo. Postoji vjerovanje da smo ustvari sudbinski predodređeni da postanemo ono što jesmo, tamo gdje jesmo. Ipak, nekad chi ili duh-zaštitinik u svima nama, igra ulogu u tim pregovorima da stvari ne krenu po zlu. Ali chi nije svjestan naše predodređene sudbine. Stoga često pregovara naslijepo. No, netko ponekad može i promijeniti tijek vlastite sudbine ako mu chi ima moć uvjeravanja. Mislim da je ideja ta da postoji apsolutna kontrola univerzuma - sve je isplanirano, kao njemački vlak strogo vjeran vremenu i rasporedu.

U intervjuima spominjete da Nigerijci ne znaju biti Nigerijci jer je Nigerija umjetan, kolonijalni konstrukt. Zapravo osjećaju odanost prema manjim cjelinama i geografskim područjima, ne prema onome što nazivamo nacijom. Možete li nam reći nešto više o tome? Hoće li se Nigerija u budućnosti okrenuti vlastitom naslijeđu ili će slijediti Zapadne vrijednosti, ili, možda, oboje? 

Da, Nigerija je arbitraran kostrukt koji je, u svom sadašnjem obliku, neodrživ. Trenutno imamo mješavinu Zapadnih i multikulturalnih sociopolitičkih struktura koja je kaotična, nerazumna i neuspješna. U nekoj smo vrsti limba i ne možemo van. Veoma tužno!

Kažete da je, da bi se pisalo o nekom mjestu, bolje biti daleko od njega. Zašto je tome tako?

Zato što vjerujem da retrospekcija posjeduje veću snagu. Razmisli o činjenici da je fikcija, sama po sebi, neka vrsta imaginacijske gimnastike. Pa zašto onda ne treniramo te mišiće? Ako želim pisati o nekom mjestu, a gledam ga, zaista samo zapisujem ono najočitije o njemu. Postoji određena ograničenost koju blizina, ili prisutnost, nameću okolini. Ali ako napustim to mjesto i pokušam scenu postaviti kasnije, noću, kada je sve završilo... svakako bih zaboravio aspekte stvarnih detalja. Zato ih spajam i koristeći, se retrospekcijom, ponovno kreiram fine detalje koji su tvar od koje je tkana dobra fikcija. Sjetim se, naprimjer, žvakaće gume zalijepljene na pod - nečeg najmanje očitog! To mi je draže. 

Imate li na umu neku određenu publiku dok pišete? Kako ostati "autentičnim" (ne objašnjavati se previše), a opet biti razumljiv širokoj publici? 

Ne uzimam publiku u obzir. Ne mislim ni da bih mogao jer me čitaju svugdje. Ali to ovisi i o perspektivi pojedinog djela. Ako lik priča priču drugom liku koji je Nigerijac, onda, naravno, nema potrebe za objašnjenjima. Ali ako priča priču Amerikancu, onda ih bude.

U eseju The Audacity of Prose (Odvažnost proze) govorite o kulturi nametnute književne poniznosti, koja se potiče na mnogim radionicama pisanja i koju promovira kultura neobjektivne književne kritike u porastu. Ona se odlučno priklanja ideji da je manje više i hvali minimalizam kanonskih pisaca poput Ernesta Hemingwaya, Raymonda Carvera, Johna Cheevera i, jednim dijelom, Chinue Achebea. Vi pišete da je zadaća umjetnosti da uveća obično, da pomoću umjetničkog istraživanja od nečeg banalnog stvori nešto veličanstveno. Što bi se još moglo reći o stilu?

Žao mi je da je jedino što sam pročitao od hrvatske literature Marulićeva Judita. Nadam se da ću sada u Hrvatskoj dobiti preporuke za hrvatske pisce čija su djela prevedena na engleski. Ali vratimo se na pitanje o odvažnoj prozi. Smatram da je porast škola kreativnog pisanja urodio ograničavajućim pravilima koja guše vrstu pisanja koju zagovaram u svom eseju. Iako se slažem da američki minimalizam 1980-ih i 1990-ih ima svoje jake strane, draža mi je "odvažna proza".

Na čemu trenutno radite?

Zapravo na ničem značajnom. Odmaram od pisanja nekoliko mjeseci, samo čitam i razmišljam o pričama koje ću eventualno napisati. 

Držite li se određenih rutina ili rituala dok pišete, i koji bi savjet dali piscima? 

Volim reći da treba jednostavno pisati ono što smatramo iskrenim i istinitim za sebe, i ne bojati se bijesnih hordi tviterovaca. Nikada

Moderna vremena - Lora Tomaš