Književna kritika: “Led”

Ulla-Lena Lundberg : Led

Na spomen skandinavske književnosti, većina nas pomisli na Ibsena i Strindberga te na trilere i krimiće, koji se obično nazivaju skandinavski noir. No, ta je književnost iznimno bogata i raznolika, makar je većina našeg čitateljstva ne poznaje dobro. Da bi to promijenila, Hena com je u prijevodu Edina Badića objavila važan roman finsko-švedske autorice Ulle-Lene Lundberg Led, koji je 2012. dobio najvišu finsku književnu nagradu Finlandia. Djelo nikako ne pripada žanru nordijskog trilera, ali s njim ipak dijeli dvije karakteristike.

Prva je činjenica da je i Led postao bestseller na svom govornom području, baš kao i trileri Joa Nesbøa (Crvendać, Snjegović) i Stiega Larssonsa (trilogija Milenium). Jedno je od ključnih obilježja skandinavskih krimića jest ukorijenjenost zbivanja u posebnostima skandinavskog krajolika i zime. Nesbøvi i Larssonsovi krimići tako svoju mračnu atmosferu ne duguju samo užasima počinjenim zločinima nego i negostoljubivosti i hladnoći podneblja u kojem se odvijaju.

Led je još u većoj mjeri usmjeren na povezanost ljudi i prirode u Finskoj, ali iz toga izvodi suprotne konzekvencije. Surovost prirodnih uvjeta kojima se roman bavi u ljudima koje opisuje stvara gotovo vedar i nesalomljiv duh, pa je opći ton romana vrlo daleko od mračnog. Led tematizira život na malom izoliranom otočju Orarni, koje se nalazi u Baltičkom moru između Finske i Švedske, u periodu neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Smještenost otočja daleko na sjeveru znači iznimnu hladnoću, pa se zimi more oko otoka smrzava. Led s jedne strane još više izolira ionako osamljene otoke, a s druge omogućuje lakše kretanje među njima; po zamrznutom moru se može hodati i voziti biciklom. Tako prisustvo i odsustvo leda bitno određuje živote otočana.

Zaplet epski zasnovanog romana počinje imenovanjem novog pastora Orarne. To je mladi Petter Kummel, koji sa suprugom Monom i kćerkom Sonnom na otoku počinje novi život. S obzirom da su dotada živjeli u većoj zajednici na kopnu, njihov boravak na Orarni traži dvostruku prilagodbu. S jedne se strane moraju uklopiti u život male kompaktne i zatvorene zajednice otočana, a s druge se moraju navići na osobitosti tamošnje surove klime. Postupno im uspijeva i jedno i druga, a fabula se razvija u opisu teškog i jednolično svakodnevnog otočkog života. Pripovijeda se tako o brodovima koji su jedina veza s kopnom, o stalnoj borbi stanovnika Orarne da nalove dovoljno ribe i tako prevladaju opću nestašicu nakon rata, o nedjeljnim pjevanim misama, košnji trave, te o međusobnim odnosim otočana i njihovim običajima. Tako, recimo, svi nedjeljom dolaze na kavu kod pastorove supruge, koja ih uvijek sjajno ugosti kolačima.

Pripovijedanje je u potpunosti usredotočeno na svakodnevnicu i ne govori o velikim događajima. Na otoku takvih zbivanja i nema; najveći je događaj dolazak novog pastora na početku romana. To uvjetuje polagani ritam pripovijedanja, što povremeno djeluje malo previše razvučeno, ali takav ritam odgovara polaganom protjecanju vremena na otoku. Da bi pripovijedanje dobilo potrebnu napetost, uvodi se razlika između prevladavajuće perspektive, one Petterove, i dijelova koji su otisnuti kosim slovima, a pripadaju jednom otočanu, poštaru Antonu. 

Anton je dio niza živopisnih likova na Orarni, poput trgovkinje Adele Bergman koja na neki način vodi otok, liječnice Irine koja je prebjegla iz Rusije, pastora sa susjednih otoka Frederika, Lyide Manstrom, koja vodi opoziciju Adeli i drugih. No, poštar u romanu ima posebnu važnost jer predstavlja pretkršćanska, animistička vjerovanja, koja na otoku još žive. On tvrdi da se uspijeva sigurno kretati ledom jer mu pomažu duhovi ljudi koji su prije tamo živjeli. Tako Anton i Petter predstavljaju dvije duhovne tradicije, no među njima nema sukoba, a još manje „konkurencije“; te se tradicije nadopunjuju. Pastor u ljepotama otočke prirode vidi izraz Božje ljubavi, a poetski opisi leda pripadaju Antonu. 

Mala je zajednica na otočju opisana s empatijom i dubokim razumijevanjem. Ulla-Lena Lundberg je sama odrasla na jednom takvom otoku baš u vrijeme o kojem roman govori; rođena je 1947. Led stoga sadrži mnogo autobiografskih elemenata, a kako je autorica po struci etnolog, jedan dio romana zapremaju opisi jela i pića ljudi. Tako se, recimo, maslac – koji pravi pastorova supruga – namazan na kruh smatra osobitom poslasticom.

Povijesni roman ili alegorija

Led se uspješno kreće uskom granicom između realističkih opisa surova načina života i poetskih opisa prirode, a može ga se tumačiti na dva načina: kao povijesni roman i kao alegoriju. Otok kao mjesto odvojeno od matice zemlje često je u književnosti mjesto tajne, a ona može biti stvarna, kao u bestseleru Vicorije Hislop Otok, ili se simbolički odnosi na nešto drugo, kao u romanima Anatola Francea Otok pingvina ili Swiftovim Gulliverovim putovanjima.

U samom tekstu Leda nema neke jasne naznake koja bi sugerirala alegoriju – to nije roman „s ključem“ – no preneseno tumačenje romana ide u dva različita smjera. Prvi se odnosi na vezu čovjeka i prirode, a drugi na složene odnose u ljudskoj zajednici.

Baš kao što stanovnici Orarne svojim domom zovu izolirani i negostoljubivi otok, tako čovječanstvo u cjelini stanuje na usamljenoj maloj planeti Zemlji u beskrajnom „moru“ svemira. I otočani i svi Zemljani naprosto žele preživjeti; to je njihova glavna i najteža zadaća, koju otežavaju uvjeti u kojima žive. Opstanak čovjeka i danas kao i u vremenu o kojem govori Led u prvom redu ovisi o prirodi. Problem je međutim u činjenici da je to većina ljudi vrlo uspješno zaboravila, te smatra da smo jači od prirode, da smo je tehnologijom pokorili. Zato je led ključni element na kojem se gradi alegorijsko tumačenje romana Ulle-Lene Lundberg: on sjedinjuje neizmjernu ljepotu, moć i neukrotivost prirode. Otočani su sa „svojim“ ledom razvili neku vrst prijateljskog poštovanja, što se kod suvremenih ljudi rijetko dešava.

Kao što jedan od važnih likova u romanu precjenjivanje vlastitih snaga u odnosu na led plaća životom, tako čovječanstvo danas plaća zapostavljanje bazičnog odnosa s prirodom. Čini se stoga da pandemija korona virusa predstavlja naš suvremeni „led“, koji nismo shvatili ozbiljno, a koji ima krajnje ozbiljne posljedice. Klimatske promjene, požari i poplave jasno  govore o tom poremećenom odnosu. Otapanje leda na Arktiku i Antarktiku uzrokovano je u prvom redu ljudskim djelovanjem, a smanjivanje ledenog pokrova može dovesti do katastrofalnih posljedica. Ipak, Led nije didaktična knjiga, koja želi svog čitatelja nešto izravno podučiti. Ne pripovijeda se o nekakvoj idiličnoj zajednici čovjeka i prirode, nego suptilno upozorava na „led nerazumijevanja“ koji je uvelike okovao čovjeka danas.

Osim skandinavske prirode, drugi element koji oblikuje živote stanovnika Orarne odnosi su unutar ljudske zajednice. Zajednica je mala, svi svakog poznaju, što onda rađa i neslaganja i svađe i raskole, no svi ipak znaju da moraju surađivati ako uopće žele živjeti. Odnos čovjeka i drugog čovjeka nije nužan samo za puko preživljavanje, već i za dublje prijateljske i ljubavne veze. U tom je smislu Led alegorija svake ljudske zajednice. U tom smislu zajedništvo otočana – koje nije nimalo idilično – može djelovati nadahnjujuće: oni ipak uspijevaju živjeti zajedno relativno sretno i zadovoljno.

Led Ulle-Lene Lundberg, roman koji se na prvi pogled može učiniti vrlo udaljenim od nas danas, otkriva se kao alegorijsko djelo, koje se izravno odnosi na situaciju u kojoj se svijet danas nalazi. To samo govori o nepresušnim mogućnostima tumačenja književnih djela, koja nam na neobične načine progovaraju upravo o onome što nas najviše muči. A umješnost i ljepota pripovijedanja tome bitno doprinose. 

Književna kritika- “Vuk i breza”

Samoća je legitimno stanje ili sreća kao nova ideja u Europi

Tiha i smirena, nepotrebno skromna pjesnikinja u novoj stihovnoj realizaciji Vuk i breza uvlači nas u opojnu bajkovitu prirodu (primjerice šuma, pripadna poetika i pjesnikinja Anka Žagar). Prvim stihom poetskog govora pjesnikinja kaže Ja sam drvo / slučajno drvo svojoj kćeri / koje i kao drvo i kao osoba – voli svoju kćer, pruža stabilnost i utjehu i sigurnost ukorjernjenosti.

Stopalima sviram po hladnim tipkama / i znam da je to jedna obična, blaga sreća. (Slučajno drvo) čini jednu dobronamjernu i udobnu bajku smirene poetike, a stihovni završetci vrlo su uspjeli naglasci u obliku semantičke dosjetke, ili – češće u obliku fabulativno-hrabre i burne fantastike i svojom izvedbom nadmašuju osobnu razinu uobičajene poetske dosjetke te su vrlo uspješan, temeljni semantički twist. U tekstu Druga domovina (Die zweite Heimat) glazbena podloga ujedno i glazbeno školovane autorice jest i Schubert u slijedećoj pjesmi. Lirski hermetizam Ane Brnardić smiren je lirski dnevnik zvučno-smisaonih slika inteligentne osobe koja u pisanju donosi svoje omiljene sklonosti i životne prakse (glazbu, skromnost, vlastitu slobodu) i prastara ljudska i autoričina ljubav spram pejzaža.

Tek mi je trinaest i žudim za drugim zavičajem,
da je siv, da je zelen, da nema dječaka,
Nego drveća s pupovima; osim pupova,
imam neke nosnice, vrbasto držanje
i dobro da nam pažnju odvlači neka muzika
jer ne znam kamo bih s rukama
osim da prekrivam obraze.

A sad slijedi vrlo uspjela završna slika: Obrazi su uvijek pod opsadom krvi, / dvije male lomače / roman o ruži.

Tek mi je trinaest i žudim, kaže autorica - za drugim zavičajem. U nastavku sukladno očekivanju želi. . . želim da je siv, da je zelen, i da tada u mladim godinama – kaže Brnardićka zanimljivo – da nema dječaka – jer ne znam kamo bih s rukama. Precizno i pomalo tajanstveno autorica upućuje na uočljive legitimacije svijeta i primarno ženski život i u najranijim godinama i – primjereno tome – govori se o zatomljivanju,  pa i nepotrebnog seksualnog profila u oređenom autoričinom razdoblju.

Svijet u kojem stanujem ostario je preko noći – u svom tekstu autorica upotrebljava katastrofički opis izabranoga predloška (životinja, šuma), zgoda u takvom tipu pjesme nije obavezno dosjetka, kao u nekim drugim a uspjelim sastavcima (Starenje)...

Bila sam drvo
Iz kojeg se neprestano cijedila smola

...

Sve te tišine samo su / strpljiva narav smole koja sada, pod korom nježno buja. rumeni se i cijedi dugo / cijedi niz lijevo rebro, pa / niz desno. (Dječak) – fantastičkim se jezikom ispisuje atmosfera bujanja iz životodajne smole: hvali se prednosti prirode, dok je i tu zapostavljen dječak, a honorira se tajanstvenost i nepoznati život šume i životinje. Dječak se ne traži, mladi (ženski) život se ne opterećuje dodatnim motrištem, i čisto mlado oko preuzima na sebe odgovornost izabranog predloška. Nevino oko može u mladosti štošta vidjeti i asocirati.

U sastavku Kiša u Jalšju autorica nadahnuto piše o bliskom, gotovo – rodnom pejzažu.

Iz brežuljaka pupaju ovce,
Neki čovjek izašao je iz olupine violine
I mahao nježnom dušicom.

Na vrhu brda svečanost ručka izvukla je / toplu nit iz naših glava i namatala je na preslicu / starog, drvenog napuklog / prijateljstva. U citiranim stihovima namjerno se spominju biofilne zgode (ručak, klopu) i preslicu koa znak života i – napuklog – dotrajalog prijateljstva.

Tretirajući rub bazgine šume kaže se turobno: stara prijateljstva teku uzvodno, šumskom stazom / prema vrhu vinnograda; (iz teksta Rub bazgine šume).

Drugi tip teksta o prirodi i zagonetnoj pripadnoj fabuli, autorica ne piše po modelu poetskog dosjećivanja. Druga tekstna konstrukcija, a pritom nije riječ o vrijednosnoj ocjeni, buja u fantastičkom tekstu, bez uobičajene dosjetke, koji slika atmosferu i priprema kompletnu tekstnu pologu za realizaciju magične i tajanstvene atmosfere.

Već rečeno glazbeno obrazovana, A.Brnardić sviranje harfe smješta u šumski pejzaž i njegove mogućnosti. Kad sviraju harfu, prsti su propeti, (Sviranje harfe).

Autorica veže slike uz slike i zgode iz prirode: Prsti su, o, otmjeni / istrznutii iz mirne peteljke u buket ruku / Kad jagodica dotakne h, površinu žice / valić ušne školjke, prstom ustrijeli tri jarebice / a padne i hrast i šuma se iz korijena izvali... / Klavirist napinje lopatice i jelenjim trkom / ulijeće u klavirski dvorac. / Violinist se s drugim nježnim algama / žilavim doduše, ziba iz pijeska ... / Šetali smo šumom i klatili rukama, jer / jesen je..

Violončelist i klavijaturist vežu se u autoričinoj mašti s notom h – jarebice se ustrijele pucnjem iz prsta, nastupa dalje vrijeme fantastike koja jamči svitanje harfe.

Opružene stabiljku šparoga, razgibane vlati hrane / ulaze u umukla ladanjsku usta, jer – oko stola / još smo samo nijeme zmije, vuge i vjeverice. / Zobljemo jagode, i ljubimo se. / Ladanje /.

U objekcijama o sreći: između turističke, kapitalističke sreće i filozofske vizije – sreća je nova ideja u Europi – kaže A. Badiou – Subjekt koji otkriva da može postati – Brnardićka i nehotice zastupa pojam sreće kao nastup čovjeka koji može biti i postati ... I ta je radikalizacija – pravo autorice da sudi o uobičajenoj i nadređenoj optici muško-ženskog prilično kompliciranog – suvremenog – svijeta. Sreća, jedna od definicija, jest utapanje, u pojedincu, Subjektu koji je svjestan da može postati. Jedno od klasičnih pitanja jest, kako promijeniti svijet? – Postajući subjektiviziranim posljedicama nekog lokalnog događaja.

Pjesnikinja očito poznaje obilje biljnog entiteta novog života – koje očito imaju pravo na biofilni izgled. Ta tko bi živio bez utjehe stabala! / posveta G. Eichu, Kraj jednog ljeta / nventuru je najbolje obaviti / na podlozi modrog popodnevnog neba: ovo je mama, odlazi. (Inventura jednog ljeta)

Leđa su posuđena od čaplje, kao i ponos, i miris perja. / Ovo je moj trbuh, mlak kao / sredina jabuke, / ljeto mu prija, iz njega / raste kržljavi hrast.

Pjesnikinja u stihovima spominje žarišta: ljeto, hrast, jabuku... i time trasira jednu novu podlogu za novu sreću i nagrađuje ljubav za život. O životu se dakako piše navedene točke... Pjesnikinja navija za biofilnost, usjeve koji u sebi skrivaju život, životinje... Bila sam drvo / s kojeg se neprestano cijedila smola – često kaže za sebe sama pjesnikinja.

Istinski život, kaže A. Rimbaud, je odsutan, učinite sve da je istinski život - prisutan!

Bila sam muško dijete.
djetinjstvo je bilo
otezanje s prelaskom
na drugu stranu.
gdje pupaju tijela u ulici
i sve se voće već čupa iz zemlje
radi udaje

(Dječak)

Dječaci, zaštitni znak muškog organiziranja svijeta, često je točni odjek svjetskoj pluraliteta – autoritaran i isključiv uz nužnu muško-žensku diferencijaciju te i takvih pripadnih izdiferenciranih pojava prirode, kulture... Značka muške komponentnosti je u tvarnom aktualnom svijetu pa ga odsada valja tako doživljavati. U tektsu u kojem pjesnikinja inicira fantastički okoliš koji, posljedično, stvara plodnu sredinu za realizaciju fantastičkog diskursa, autorica uspješno proizvodi obećavajući fantastički govor. Ostvarena podloga jamči za proizvodnju bajkovitog diskursa u ostvarenoj gesti čarobnosti i misterija snažna je podloga za tekstni aktivizam same autorice. Na dva načina autorica aktivira fantastički govor: 1) završnim twistom, tj.dosjetkom, i 2) kontinuiranim opisom (fantastičke zgode, likova i bajkovite fabule). Ana Brnardić je ponovno napisala vrlo dobru zbirku o vilinskoj prirodi i Subjektu u njoj; fantastika pomaže autorici, uz osnovne zahtjeve, da ostvari Sebe. U ponudi raznih pa i neprijateljskih informacija. 

Književna kritika: “Vošicki”

Roman o nama kakvi nismo smjeli biti

Uspješno izbalansiravši slojeve fikcionalnog i činjeničnog Gregur je napisao veliki roman o Čehu Vinku Vošickom, koprivničkom nakladniku, knjižaru i tiskaru, koji bismo s jedne strane mogli okarakterizirati kao romansiranu biografiju, a s druge kao povijesno-politički roman na najboljem Gjalskijevu i Krležinu tragu

Da će onaj tko se početkom prošlog stoljeća u Hrvatskoj želio baviti nakladništvom i knjižarstvom, pogotovo u provinciji, i pogotovo ako je došljak, nesretno završiti, nije teško pogoditi. Zato novi roman Marka Gregura, jednostavnog naslova Vošicki, s podnaslovom roman o nama kakvi smo bili (ur. Kruno Lokotar, nakladnik Hena com, 2020), i započinje krajem: godina je 1957. i naslovni, glavni lik romana, Vinko Vošicki, propali nakladnik, knjižar i tiskar, bolestan i osiromašen, rekapitulira vlastitu propast. Temeljno pitanje ovog romana, dakle, nije što se dogodilo tom češkom doseljeniku u Koprivnicu, nego kako mu se to dogodilo, što i saznajemo kroz ovaj uzbudljivi i potresni roman.

Vinko Vošicki inače je stvarna, široj javnosti premalo poznata ličnost hrvatske međuratne nakladničke i kulturne scene. Gregurov roman, koji prati Vošickijev život neposredno prije doseljenja iz Češke u Hrvatsku pa sve do smrti, u tom je smislu, iako romansirana, prva cjelovita rekonstrukcija njegova života i djela. Uz romansirane dijelove, roman se uvelike drži autentičnih, većinom po prvi put predstavljenih biografskih činjenica, a donosi i neke autentične dokumente, što svjedoči kako je Gregur uložio znatan istraživački trud prilikom pisanja romana. Povezano s tim nefikcionalnim slojem, Gregur u širokom zahvatu portretira i vrijeme u kojem je Vošicki djelovao, a radi se, dakle, o razdoblju obilježenom dvama svjetskim ratovima, koji su posebno tragične epizode imali upravo na koprivničkom području, zapečativši i Vošickijevu sudbinu.

Od Ledeča do Koprivnice

Glasom sveznajućeg pripovjedača Vošickijev život prikazan je kroz longitudinalnu vremensku perspektivu, koja se iz prošlosti svako malo vraća u pripovjednu sadašnjost. Tako se iz 1957, kada Vinko Vošicki nekoliko dana prije smrti u vinogradu ponad Koprivnice čita Krležino pismo, drugo poglavlje vraća na početak njegove agonije, u 1906. godinu, u češki Ledeč, gdje mladi tiskarski šegrt Vincenc Vošický lista knjigu Juliusa Zeyera. Na taj način odmah se u prvim poglavljima susreću Češka i Hrvatska, Ledeč i Koprivnica, Sazava i Drava, češki i hrvatski književni klasik, te češki jezik i koprivnička kajkavština, kojom govori lokalni poštar koji Vošickom donosi pismo. Iako djeluju udaljeno, češki i hrvatski prostor povezuje, kako komentira pripovjedač, barem jedna činjenica: „Sve je isto, stalno i posvuda, barem u ovoj srednjoistočnoj Europi. Jata strvinara koji čekaju propast, kako bi raznijeli ono što si stvorio“.

Iako je u Češkoj imao dobrih izgleda da razvije svoj zanat, u Vošickom se zbog neuzvraćene ljubavi javlja želja za odlaskom. Kako ipak nema novca za željenu Ameriku, preostaje mu Hrvatska, gdje ga je u svoju knjižaru spreman prihvatiti sunarodnjak Jaroslav Merhaut. Njegova tiskara, međutim, nije, kako je Čeňek, kako su ga zvali mislio, u Zagrebu (koji je bio podnošljivo rješenje), nego u nekakvoj stotinjak kilometara udaljenoj Koprivnici. Ali, u želji za odlaskom, na kraju ipak pristaje čak i na to.

Došavši na koprivnički kolodvor, dobrano naivan i vrlo buntovan, uopće ne reagira na zloguko pitanje lokalnog klošara Maxa Grossa, koji ga, na njegovo iznenađenje, iz vedra neba, i na tečnom njemačkom, upita „Zašto ste baš ovdje odlučili propasti?“ Vidjevši njegov čudan pogled, Gross mu pojašnjava: „Nemojte se ljutiti. Nije to ništa protiv vas. Ovdje se jednostavno propada, uz kreket žaba i sisanje pijavica“. Grossovih proročanskih riječi Vošicki će se prisjetiti mnogo put tijekom života, a pogotovo na njegovu kraju. No, isprva je krenuo svojim putem pa otkupljuje Merhautovu radnju i zasniva vlastitu knjižaru i tiskaru, uspostavivši i nakladničku djelatnost te posudbenu knjižnicu. Njegovo poslovanje, međutim, ubrzo bitno poremeti Prvi svjetski rat, koji dobrim dijelom provodi na fronti, gdje po prvi puta pomišlja kako će ga uništiti – olovo: ili ono iz oružja ili ono tiskarsko. No, entuzijazam još uvijek postoji pa svojim zaposlenicima, među ostalim, drži slovo: „Vidite, riječi su moćne, moćnije nego što mislimo, i mogu razoriti čovjeka, baš kao i olovo. Zato je na nama da radimo dobre knjige, kako bi svijet postao barem malo bolje mjesto“. Tome je korespondentan i pozdrav koji je – na iskrivljenom njemačkom – često koristio: „Got di kristi Kunst“ (Bog uskrisi umjetnost).

Inače, osim tog pozdrava, u romanu pronalazimo i druge jezične i ostale autorove doskočice, poput čeških jezikolomki (npr. bezvokalne češke riječi koje je nečesima teško izgovoriti, poput Strč prst skrz krk – hrv. Gurni prst kroz grlo) kojima Vošicki zabavlja društvo uz čašicu, ili rasprave o tome da bi se Podravina – budući da se nalazi uz Dravu – ustvari trebala zvati Uzdravlje itd.

„Prokleti Pemec“

Pored ratnih zbivanja, Vošickog pogađa i cijeli niz osobnih, pogotovo ljubavnih tegoba. Gotovo sličan scenarij kao i s Magdalénom zbog koje je napustio Ledeč pogađa ga s još nekoliko životnih družica, koje su svaka odnijele sa sobom i dio vjere u ljude i pospješile svekoliku propast. U tom je smislu točna pripovjedačeva konstatacija, koja se nalazi i na naslovnici romana: „Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti“.

Na Vošickijevu propast uz nacionalnu politiku i žene presudno je utjecao i lokalni kontekst, u kojem je zauvijek ostao „prokleti Pemec“, „samodopadni Čeh“ i slično. Oslikavanju podravskog podneblja posebno doprinose lucidne opaske već spomenutog Maxa Grossa, inače jednog od najzanimljivijih mi likova u romanu. Gross je beskućnik koji govori lokalnom kajkavštinom, ali je vrlo promućuran, a čini se i naobražen jer govori njemački, poznaje povijest itd., pa se očito radi o propalom intelektualcu ili poduzetniku. Svojim britikim izjavama Gross, čini mi se, predstavlja nastavak Gregurove kritike podravskog mentaliteta, koju smo mogli primijetiti i u njegovim prijašnjim romanima, a pogotovo u kajkavskom Kak je zgorel presvetli Trombetassicz. U Vošickom ključna je Grossova opservacija na Vošickijev početni nakladnički optimizam: „Ovo je ravničarski kraj, a politike, ideje, ratovi, kultura, sve je to veter nad ravnicom. Mi smo nisko dole, polegnute travke, čekamo i puštamo ga nek ide... Mi Podravci smo navek na margini. Tu nam je najbolše. Ako neki slučajno i završi v centru, to ga tolko zavrti da odma zaboravi otkud je došel i najgora stvar koja bi mu se mogla dogoditi je da neko od njegovih pruži ruku za njim. To mu se gadi, našem čoveku, te zmazane podravske ruke.“

U romanu se pojavljuje veći broj autentičnih povijesnih ličnosti, od političara do umjetnika i kulturnih djelatnika. Posebno mjesto u romanu dobiva Krleža, čija je povezanost s koprivničkim krajem, kao i sa samim Vošickim, i povijesno ovjerena (Vošicki je objavio nekoliko njegovih djela, kao i nekoliko brojeva njegove Književne republike). O Koprivnici i Podravini Krleža je, među ostalim, pisao u svojem Pismu iz Koprivnice i dnevnicima, na koje se i aludira u romanu („Znaš ti... što je naš veliki pisac rekao o nama? Da ovdje uvijek netko mokri, netko bljuje, a netko se njiše na vješalima...“), a boravkom u Koprivnici nedalekoj Dugoj Rijeci inspiriran je i Krležin Vučjak. Odnos Vošickog i Krleže Gregur, dakako, dodatno literarizira pa nakladnik pisca ponekad doživljava kao „prvoklasno zanovijetalo“ koje ga opterećuje razno-raznim prohtjevima. No, koliko god je vjerojatno i Krležu nerviralo to što mora objavljivati kod provincijskog nakladnika – radi se, naime, o vremenu Obznane kada ga zagrebački izdavači nisu htjeli/smjeli objavljivati – unatoč svemu uspostavljaju suradnju.

U vrtlogu politike

U romanu se uz Krležu pojavljuju npr. i August Cesarec (iz čije Careve kraljevine Gregur posuđuje podnaslov za svoj roman), spominje se i Milan Begović, koji je uređivao Vošickijevu Svjetsku biblioteku (u kojoj su izlazili Guy de Maupassant, Anton Pavlovič Čehov, Knut Hamsun...) itd. U koloplet autentičnih kulturnih ličnosti uključeni su i oni iz lokalnog miljea, poput poznatih podravskih pisaca Frana Galovića i Mihovila Pavleka Miškine, a tu su i glazbenik Tomo Šestak, slikar Stjepan Kukec, filozof Pavao Vuk-Pavlović, osnivač i prvi ravnatelj koprivničkog muzeja Leander Brozović, koprivnički tiskari Valko Loborec i Viktor Senjan itd. U tom smislu ovaj roman predstavlja i pravu malu kulturnu povijest koprivničkog podneblja međuratnog razdoblja, ali i svojevrsnu povijesnu razglednicu – roman donosi šetnju međuratnom Koprivnicom, prikazujući njezine najljepše vedute.

Osim Grossa, među fiktivnim likovima najviše pažnje dobivaju Vošickijevi susjedi, obitelji Rosenberg i Ružić, koje povijesna zbivanja tijekom Drugog svjetskog rata odvedu na suprotne polove. To je razdoblje bilo kobno i za Vošickog, koji nakon uspostave NDH prvo dolazi u neprilike jer je objavljivao lijeve pisce poput Cesarca i Krleže, da bi uskoro, kada grad osvoje partizani, došao u neprilike jer je surađivao s prevoditeljem Milanom Ljeskovcem koji je bio endehazijski propagandist. No, tu nije kraj. Grad uskoro zauzima Crna legija pa je opet u neprilikama, kao i kada ga uskoro ponovno zauzmu partizani, kojima sad smetaju i vesterni i ostali sveščići popularne književnosti kojima je kvario mladež. Da ovo nisu povijesne činjenice, bilo bi previše čak i za roman. Ali, nažalost, povijesni dokumenti govore da je upravo bilo tako. Novi režim Vošickom na kraju oduzima ne samo tiskaru i knjižaru, nego i stan, pa završava u vinogradu, daleko od sviju.

U svakom slučaju, uspješno izbalansiravši slojeve fikcionalnog i činjeničnog Gregur je napisao veliki roman, koji bismo s jedne strane mogli okarakterizirati kao romansiranu biografiju, a s druge kao povijesno-politički roman na najboljem Gjalskijevu i Krležinu tragu. Dobili smo istovremeno činjenično utemeljen i književno vrijedan portret jednog nepravedno zanemarenog aktera međuratne kulturne scene, ali i portret samog tog razdoblja, i to ponajprije na širem koprivničkom području.

Književna kritika: “Vošicki”

Marko Gregur : Vošicki

Daniel Wallace 1998. godine objavio je roman "Big Fish", po kojem će Tim Burton snimiti istoimeni film, i koji se između ostalog bavi odnosom maštovita glavnog junaka i njegova sina, koji njegove priče iz prošlosti smatra fantazmagorijama. U Burtonovoj varijanti, priča je ponešto empatičnija prema ocu, čija se mašta na kraju ipak pretvara u stvarnost. Glavni lik u romanu "Vošicki" Marka Gregura, koprivnički knjižar, tiskar i nakladnik Vinko Vošicki, nije fiktivni lik, za razliku od Wallaceova, no to ne znači da su njegove uspomene imalo manje dramatične, jer su ostavile dubok trag kako na Vinku, tako i na društvu u kojem živi. Zapravo, prije je riječ o ožiljcima, gdje bi se novi pojavili prije nego što stari uopće zacijele. Vošicki će ostati upamćen po objavljivanju nekih stvari koje su se kasnije čvrsto etablirale na intelektualnoj i kulturnoj mapi ne samo hrvatskog društva, nego i šire: u djelima Miroslava Krleže, Augusta Cesarca i časopisu Književna republika koji i danas izdaje zagrebačko Društvo hrvatskih književnika.

Biografski roman je jedan od najzanimljivijih romanesknih žanrova, jer uvijek iznova afirmira tezu da je stvarnost najbolja fikcija, i doista, u “Vošickom” se miješaju povijesno-biografske činjenice sa povremenim, efektnim “upadicama” imaginarnog. Problem kod Gregurova romana je taj što je biografija Vinka Vošickog tako nevjerovatna da je teško povjerovati da je riječ o stvarnoj osobi. No knjiga svjedoči o opsežnom istraživanju koje je bilo nužno kako bi se autentično prenijeli svi usponi i padovi glavnog lika. Gregur vrlo studiozno pristupa kako glavnom junaku, tako i kontekstu, poput kazališnog redatelja minuciozno slažući svoj narativni mizanscen. Nije to samo priča o Vošickom, nego i o ulozi knjižara, koje su tada još uvijek bile stjecište intelektualnog života sredine, poput javnog foruma gdje se moglo i uživati i nastradati: slično kao i u slučaju legendarne splitske knjižare Morpurgo, koja je također, i to prije samo nekoliko godina, zatvorila svoja vrata.

Tako smo došli do krajnje točke punog kruga: od vremena kada se objavljivanjem knjige riskirao život, do vremena kada je to nemoguće, jer ih ne čitaju ni oni koji bi ih inače cenzurirali, a kamoli kupci. No u svemu tome, autor uspije pronaći i humora, što je posebna vrijednost Gregurova stila: Da bi samo budala ovdje radila knjige i ako se već želim nečim baviti, a k tome još i zaraditi, neka se radije preorijentira na kvalitetne i ne previše skupe lonce i noćne posude, jer ljudi uvijek moraju imati ulaz i izlaz.

Doista, kroz cijeli roman, ili u ovom slučaju, cijeli svoj život, Vošicki se bori za pravo na svoje ideale i za nešto što u takvom društvu naprosto nije imalo perspektivu, a to su progresivne i prosvjetiteljske inicijative, koje su davale alternativu zatupljujućoj malograđanštini. Njegova biografija, prikazana ovdje, je poput lakmus papira ili freske na kojoj se ogledaju sve promjene, užici i užasi koje je preživjela Koprivnica, i cijena koju su zato platili, a posebno glavni lik. Kako bi smisao njegova života i njegov san preživjeli, pokušat će ih zaštiti prinudnom suradnjom s novim vlastima, kako je koja dolazila, no Gregur ga ne portretira kao oportunista, nego idealista, optimista koji vidi svjetlo na kraju tunela čak i kad ga nema. Ispričan dopadljivom kajkavštinom, roman nije samo priča o njegovom poslovnom nego i privatnom životu, ženama koje su obilježile njegov život i djeci, poput sina Borisa kojeg će život odvesti sve do Švicarske kako bi se bavio nečim što Vošicki ne zna ni pravilno izgovoriti, a kamoli do kraja razumjeti.

Gregur vjerno i uzbudljivu prenosi važne povijesne događaje koji će obilježiti vrijeme između dva svjetska rata, od sarajevskog atentata do Hitlerove aneksije Poljske i dalje. Njegov roman priča je o iznevjerenim obećanjima revolucija, oportunizmu junaka i licemjerstvu ljudi, proverbijalnim kosturima u ormaru, samo što njegovi junaci u svojim ormarima kriju cijele kosturnice tajni koje svi znaju, ali ih više nitko ne spominje. Nije to nikakva neobičnost, jer se ponovila i nakon rata devedesetih godina, kada su iz biografija izbrisana profitabilna članstva u Partiji, partizanskom pokretu i razne privilegije, da bi se pretvorilo u lamentiranje o komunističkim progonima, prodavaonicama bez jogurta i zabranjenim budnicama.

Možda su žrtve u tom pogromu povijesti nad malim, bidermajerskim svijetom jednog lijepog podravskog gradića upravo oni koji ni od jednog sustava nisu pretjerano profitirali, već više bili zaseban svijet koji se pokušavao izolirati od provincijskog pakla, o kojem je Krleža toliko volio pisati, i gdje se Vošicki čini gotovo poput junaka Krležinog remek-djela "Na rubu pameti". Njih dvojica doista dijele neke karakteristike, koje će ih obojicu koštati previše, a to je gotovo djetinji idealizam, paraliziran mravinjakom oportunista koji ih guši. Idealizam vjere u knjigu među ljudima koji su, kao što je Gregur ispravno dijagnosticirao, više mušterije za noćne posude nego Književnu republiku.

Pa ipak, ljudi poput Vinka Vošickog su ona esencija koja grad razlikuje od sela, ljudi koji se unatoč svemu bore za nešto bez čega takvih sredina nema, a to je duša, genius loci.  U bivšoj Jugoslaviji, sistem je izgradio gomilu domova kulture po manjim mjestima i selima, kako bi seljaci sa kuke i motike prešli na knjigu i motiku, koliko god je to bilo moguće. Upravo u to vrijeme iznikla su mnoga amaterska kazališta, muzički ansambli i plesnjaci. No to je tek šlag na torti, što će vrhunski portretirati Ivo Brešan u "Hamletu u selu Mrduša Donja". Koprivnica, naravno, nije Brešanovo vlajsko selo, ali jednako tako predstavlja mikroverziju mnogo šire slike, društvenopolitičke karte u kojoj su nanovo nacrtane linije razgraničenja između podobnih i nepodobnih, gubitnika i pobjednika.

Kao što će Vošicki sam iskusiti, mali, dobrohotni ljudi u svakom sustavu su donji, kakav god on bio, a varijante komfora su to veće što primirje dulje traje. Glavni junak i njegova knjižara imali su tu nesreću što je period između dva svjetska rata pojeo najbolje godine njegova života i potencijalno najproduktivniji period njegova biznisa. Unatoč svemu, Vošicki je uspio objaviti više od stotinu knjiga. Gregur nas vrlo suptilno uvodi u razvoj mindseta u kojem su čifuti krivi za sve, ili gdje su obični ljudi prisiljeni gledati javna smaknuća njihovih dojučerašnjih susjeda. Upravo zato scena vješanja na trgu, kada žene plačući miluju mrtva tijela svojih muževa i sinova, ima mitske proporcije Isusova skidanja s križa, i autor je nas nimalo ne štedi, gotovo do te mjere da se čitatelj osjeća kao da i sam stoji u masi koja gleda kako se osuđenici ritaju, boreći se za zrak prije nego im omče slome vrat.

Osim po periodima propasti i procvata glavnog junaka, roman koristi žene kao repere koje poput znakova obilježavaju faze njegovog života: Anuša, Terezija, Slavica itd. Svaka od njih sa sobom će donijeti i odnijeti nešto novo, što će ga upotpuniti, kulminirajući sa Slavicom, koju je htio zaštiti od svijeta u kojem nije bila poželjna i ponudio joj život koji bi joj inače bio uskraćen.

Rijetko koji lik uspijeva kod čitatelja izatvati toliku empatiju i simpatiju poput Vinka Vošickog, možda i zato što niti nije lik nego stvarna osoba koja je sve ovo proživjela, u pravom smislu riječi. Netko tako blag sasvim sigurno nije bio sposoban za slogane poput “Abzug Mađari!”, što mu neće pomoći u borbi s vjetrenjačama sustava, zbog čega će i sam reći: Umrijeti, što je utješnije? Bolje nego gubiti čast od trećerazrednih činovnika. Moliti se tim provincijskim kajfama koji ne znaju držati žlicu, ali zato savršeno barataju nožem.

Upravo ovo izvrsno sumira ne samo njegov život, nego i sudbinu intelektualaca o kojima je tako dobro pisala Svetlana Aleksijevič: njezini junaci su bivši sveučilišni profesori, umjetnici i pisci koje je Sovjetski savez prisilno pretvorio u piljarice i smećare. U jednoj sjajnoj sceni knjige Second hand vrijeme, bivša liječnica u stanu zatekne provalnika razočaranog  jer se tu nema što ukrasti. Zbog toga “Vošicki” nije samo priča o životu i tragičnoj borbi jednog dobrog čovjeka, to je priča o svima koji danas kompromitiraju sve što su naučili kako bi se izborili za vlastitu egzistenciju. Ona ne podliježe uobičajenoj podjeli vremena na prošlost, sadašnjost i budućnost, jer egzistira u obliku vječne sadašnjosti za one čiji moral nije dovoljno fleksibilan kako bi se u ludilu uspješno izborili za komadić normalnosti.

Marko Gregur napisao je još jednu uspješnicu nakon "Lede", profilirajući se kao izvrstan poznavatelj psihe svojih junaka. Vošickog, naravno, nije mogao spasiti, ali je zato jedan od onih koji su spasili uspomenu na jednog iznimnog čovjeka čije su brojne zasluge dolično obilježene tek nakon njegove smrti. Na nekadašnjem  mjestu njegove knjižare danas je jedna spomen ploča, a nekadašnja Udruga podravskih studenata 1996. je osnovala izdavačku kuću nazvanu po njemu. Tako da se, kao i uvijek, vrijeme samo pokazalo kao najbolji sudac, razlučivši prosvjetitelje od oportunističkih aparatčika koji su tek kotačići sustava. Ili, da parafraziram najbolji citat ove knjige: Svako dupe dođe na šekret.

Književna kritika - ‘Vuk i breza’

Vidarenje i druga pjesnička poslanja

Terapeutska uloga književnosti poznata je svakome tko se barem jednom usudio zaći u prostore onkraj institucijskih bedema. A s intelektualnih puškarnica uvijek netko prijeti vatrom i ratom i nemali je broj čitatelja na drugu stranu dospio osakaćen. Tamo smo konačno spoznali da se o književnosti, kao i o bogovima, mnogo pretpostavlja, a malo što zna. Književnost druge strane pokazala se blagom i mudrom u svome nastojanju da nas previje i iscijeli, zaustavljajući na tren svoj revolucionarni korak kojim zvoni pod prozorima svake vlasti. Više nego ijednom književnom rodu, sposobnost da u isto vrijeme ruši i obnavlja, rastvara gnjilost i čisti duh pripala je lirici. 

Nova knjiga pjesama Ane Brnardić Vuk i breza (izdanje Hena.com) zbir je ljekovitog bilja koje blaži i smiruje. Jasan i stabilan pjesnički glas, bez velikih tonalnih skokova, na insomničnog i svakodnevnim obavezama razdraženog čitatelja djeluje kao široko polje valerijane u kojemu se pronalazi dugo očekivani odmor. Blagost i oblost motivi su za kojima autorica, u ovom ili pak nekom variranom obliku, često poseže. Njezina je poezija upravo takva, bez oštrih bridova koji stvaraju modrice. Riječ je o pjesništvu mekih, jednostavnih izraza i o pretapajućim strukturama bez naglih rezova. 

Sama zbirka organizirana je u pet ciklusa koje je moguće tumačiti kroz dvije dimenzije, prostornu i vremensku. Kada govorimo o prostornoj dimenziji, ona se otkriva ne samo u kretanju subjekta u različitim okolinama, već i u zrcalnoj strukturi zbirke, pri čemu pandanima možemo smatrati prvi i posljednji ciklus (Drveće i Kraj ljeta) te drugi i četvrti ciklus (Zavičaj i Izlet u Jalšje), dok se treći ciklus, Grad, postavlja kao točka zrcaljenja, ali u isto vrijeme i točka preokreta nakon koje spoznajemo da je zbirka samo prividno linearna. Povratka na početak ipak nema, ali postoji nastojanje da se početak nanovo rekonstruira. Zbirka iscrtava kružnicu, no ona ostaje tek zakrivljena crta čije krajeve, premda su posve blizu, nije moguće spojiti. A nije ih moguće spojiti upravo zbog ranije spomenute vremenske komponente. U ciklusima se jasno opaža proces odrastanja i premda je već naglašeno da Brnardić nije sklona strogoj sistematizaciji možemo ipak reći da bi prvi ciklus tematizirao neku vrstu pred-doba i djetinjstva (ne nužno subjektova, već i djetinjstva kćeri), drugi ciklus otpočinje djetinjstvom i pretapa se u mladenaštvo, treći i četvrti ciklus predstavljali bi zrelu dob, a posljednji, ujedno i najkraći ciklus, starost. Neophodno je spomenuti da se reminiscencije na djetinjstvo, kojima uzrok možemo tražiti u promatranju novog djetinjstva, djetinjstva kćeri, protežu cijelom zbirkom i funkcioniraju kao svojevrsna  revizija života. Jasno je, dakle, da subjekt koji je koračajući zbirkom stekao određeno iskustvo ne može to isto iskustvo poništiti i tako zatvoriti krug. 

Zanimljivo je uočiti da autorica velik broj pjesama u zbirci otpočinje izjavnošću koja u svojoj jednostavnosti pojačava intenzitet doživljaja. To su ishodišta u kojima se točkom pokušava prikriti začudnost onoga što slijedi i čitatelju podvaliti svakodnevnost pridajući subjektu ravnodušan ton: "Planina se osvrnula.", "Srećem pjesnika koji u odijelu stare pume korača hotelskom sobom.", "Jedan dio prošlosti lako stane u jaje.", "Lijeganjem u krevet pripremam se za put." - ovo su samo neka od njih. Ipak, najdojmljivije se čini samo otvaranje zbirke koje je možda jedno od ponajboljih u posljednje vrijeme i glasi:
"Ja sam drvo, slučajno drvo svojoj kćeri."
Ovo poistovjećivanje s prirodom i ostavljanje čovjekolikosti po strani perpetuirat će se u svim ciklusima. Uvodna pjesma sve ljudske veze razotkriva kao nekontrolirane, kao sretne ili nesretne slučajnosti. Tijelo subjekta postaje prvo (taktilno) iskustvo svijeta svojoj kćeri.
"Dodirne me jer sam hrapavo, jer imam korijen"
Ona svijet, suprotno majci koja motri, ponajprije otkriva kožom i udovima. Iz primordijalne sljepoće izlazi se dodirom i kretnjom, osjetom topline i mrzlosti.
"Samo slijede listovima okrugle vatre / koje spuštaju se niz stabiljke, / trče niz obronke do mrzlog potoka, / u roju sitnih dlanova."
Toplina i hladnoća prva su podvojenost koja se javlja u zbircim u ulasku u svijet, ali i dva ključna elementa kojima se priroda vodi smjenjujući proljeće i zimu, cvatnju i zamiranje. Ti vječni ciklusi preslikavaju se na obiteljska stabla:
"I moja je majka slučajno drvo."
Ono što nije slučajno jest inzistiranje na lančanosti koja nas, u onoj osnovnoj slici poimanja Zemlje kao majke, može dovesti do zaključka da je i Zemlja tek slučajno drvo svima nama. 

Jedan od lajtmotiva zbirke koji pronalazimo odmah na početku jest korijen. Osim što ga možemo gledati genealoški, on sugerira i stabilnost, sigurnost koja je ključna u atmosferi zbirke, ali i mjesto na kojem se kretanje zaustavilo kako bi se moglo nastaviti na nekom drugom mjestu:
"hodam po njenom korijenju / u kojem su se ohladili vlakovi"
Vlakove se ovdje može shvatiti višeznačno, kao kraj životnog puta, smrt ili naprosto kao življenje kroz drugoga, pa i kao deindustrijalizacijski motiv u kojemu se divlja civilizacija povlači iz subjektova svijeta i prepušta mjesto prirodi ili bolje reći prirodnosti - blagoj sreći običnih stvari

Kao značajnu pjesmu prvoga ciklusa, konstitutivnu za cijelu zbirku, valja istaknuti Doba puževe kućice iz koje će se račvati dvije tematske linije zbirke: ona koja govori o subjektovu iskustvu vanjskoga svijeta i ona koja govori o iskustvu književnosti. Doba puževe kućice svakako je doba djetinjstva, zaštićenosti od upliva nepotrebnih nemira
"Od svijeta me dijeli porozna ljuska, / prozračni kalcij karbonat iz kojeg mi se ne da.",
ali i doba čitanja, vrijeme zatvorenosti u tekst koji postaje sredstvo za bijeg od stvarnosti.
"Nekoliko knjiga silazi s police i lista se, / [...] Ovdje ćemo prezimiti, preljetiti se, ne zanima nas / gibanje kalendara i ljutina kronika."
Književniku koji ne poznaje fazu puževe kućice neminovno će uzmanjkati pravih riječi. Njegovo povlačenje u vlastitu nutrinu može se smatrati toposom, ali to ga ne čini manje istinitim i manje potrebnim. 

Ova se zbirka odlikuje stalnim metamorfozama subjekta, dva najčešće oblika koja poprima jesu drvo i ptica. Prva pretvorba u pticu jest pretvorba u vranu u pjesmi Prije zime, a snažan kontrast crnoga i bijelog odaje dojam da je nužno obraniti se od svjetla koje prijeti razotkriti našu unutrašnjost i prisvojiti je. 

Premda se u ovoj zbirci ne može govoriti o konkretnoj simbolici boja, autorica u pjesmi Uspavanka uspostavlja obrazac koji će, svjesno ili ne, nastaviti pratiti do samog kraja. Ambijentalni ugođaj koji je sudbonosan ili svečan uglavnom se veže uz plavu boju, uz prozirnost i uz osjet hladnoće.
"Drugi rujna u četiri i četrdeset / na otoku su se oglasila zvona / i promiješala plavet / u mom velikom kristalnom tijelu."
Ovaj metafizički proboj stoji nasuprot zelenilu, zemlji, suncu i bilju koji supostoje u savršenoj logičnosti.

U pjesmi Divljina prvi put susrećemo vuka. Motiv vuka u zbirci nije posve arhetipski, kao što ni sam naziv zbirke ne treba nužno gledati kao polariziraciju nježnoga i okrutnoga, rasta i destrukcije, dobra i zla. Predlažem stoga, u duhu cijele zbirke, čitanje u ključu supostojanja. Vuk i breza tako su samo dvije sigurnosti, zaštite, dvije njezine manifestacije. Breza je ona vrsta sigurnosti koja s nježnošću prekriva korom i sklanja od tuđeg pogleda objekt svoje ljubavi, zadržavajući pritom na njemu svoje mnogostruke oči. Vuk je, s druge strane, sigurnost šume, hijerarhijski viši od breze, a možemo ga povezati s unutrašnjim instinktom koji nagoni na djelovanje. Ako je subjekt drvo svojoj kćeri, njezina sigurnost, onda je vuk sigurnost drveću, majkama - iskonski instinkt koji se temelji na potisnutom strahu. 

Temelji zbirke čvrsto su postavljeni u prvome ciklusu i zato je nužno dulje se zadržavati upravo na njemu kako bi se lakše mogli uočiti otkloni u nastavku zbirke. Posljednje pjesme ovoga ciklusa koje su važne za strukturu svakako su: Pastiri i Vuk i breza

Pastiri nas iznova vraćaju temi književnosti i odnosu pisaca i čitatelja. Piscima se dodjeljuje uloga mistika koji, penjući se na planinu, na Parnas, donose ljekovitu kadulju za puk, za pastire-čitatelje.
"Zatim su se popeli na planinu. Otac i sin / svako jutro osvoje planinu koja iznova sazrije. / Ima kadulje, i nabrat će nam je, i predati / kao stari zavjet [...].

Vuk i breza, pjesma po kojoj je naslovljena i sama zbirka, nježno je, duhovito i kritički nastrojeno pjesničko ostvarenje koje tematizira "neposluh", bijeg od civilizacije i njezinih normi i odbacivanje kolektivnog. Pojedinac koji grize i otima društveni mir, vrhovno građansko blago, u velikoj mjeri odgovara poimanju vuka u narodu. Stalni nadzor nad čovjekovim tijelom i duhom, naša zarobljenost društvom posljedično vodi ili u sretan povratak vlastitoj prirodi ili u lom i gubitak identiteta.
"Mi vidimo šumu i vidimo stabla, / ali ne vidimo jednog u brezu presvučenog vuka, / [...] A vuk je nekoć bio presvučen u učitelja glazbe. / Dao otkaz / [...] i ujeo svoju obitelj usred njenog građanskog kruha i statusa."

Drugi ciklus, Zavičaj, predstavlja pomak u prostoru. Iz prirode, iz šume, planine i divljine prelazi se u okvire sela koje je na vrsta polucivilizacije smještene na razmeđu "razvijenog svijeta" u kojemu bjesni rat i neobuzdane prirode koju se ostavilo za sobom. 

Krug važnih motiva proširuje se na obiteljskom planu, javljaju se otac, sestra i baka, a životinje se pripitomljavaju i svode uglavnom na one domaće koje su neka vrsta degradacije divljine. Nasuprot motivu vuka stoji motiv kokoši i premda priroda tvrdi da u tom sukobu vuk nije onaj koji treba strahovati, naše kokošima sklono društvo gotovo je istrijebilo vuka. 

Preko motiva bake proširuje se i ideja sigurnosti, ovaj put neophodna je zaštita od izvjesnosti ratnog nasilja. Ta se zaštita sugerira perinom (noćna, crna, seoska, zvjezdana) koja, premda bi trebala štititi od nasilja, biti barijera kroz koju ono ne može prodrijeti, u sebi sadrži nasilje druge vrste: "sapletene kokošje kosti, vonj svinjca i odrezanih vratova." Ne postoji, dakle, način da nas nasilje ne sustigne, da ga ne spoznamo na ovaj ili onaj način. Ono nas prekriva dok smo uljuljkani u san.

S pjesmom Jednorog otvara se tema mladenaštva, dovršavanja tijela, a s mladenaštvom paralelno dolazi i glazba. Ona se dvostruko opravdava time što je ptičja narav subjekta sklona pjevu, kao i prvom mladenačkom ljubavi koja trajno obilježava i određuje sudbinu subjekta, opravdavajući tako selidbu u treći ciklus, Grad
"Mladi kompozitor utekao je iz sela u veliki grad / i iznova tragao za prozirnosti. / Iza njegovih ramena glazba je izvirivala / kao jedno po jedno krilo, / jedna po jedna latica: promatrala sam ga / i rudjela."
(Die zweite Heimat)

Pjesma Zelene jabuke čini mi se kao osobito zanimljiv spoj prvog i drugog ciklusa. Fokus na prirodu zaklanja ideju mogućeg konačnog obračuna s ne(do)zrelošću. Nijemost subjekta i odlučivanje za promatranje umjesto za govor daju ovoj pjesmi impresionistički pečat.
"Gore su zlatne vune / a dolje žice crne šume. Na mostu koji spaja / dva ruba sjedimo i jedemo zelene jabuke."

Čitajući zbirku, uočava se da subjekt uvijek ostaje u međuprostoru, da nikada neće moći potpuno na jednu ili drugu stranu. Ta dijametralna, gotovo likovna suprotnost sunčanosti neba i crnine šume djeluje kao fatalna bipolarnost prirode. Pa ipak, mostovi nisu vertikalni i nužno se ostaje zarobljen usred šume, u svojoj unutrašnjosti, u nedozreloj nesvjesnosti (zelenim jabukama) koja nikada ne može postati crven, sladak plod. Uostalom, ovaj množinski subjekt mora se nužno vratiti u prostor zavičaja-sela. U prostoru šume nema jabuka, nedozrele jabuke dolaze iz ljudskom rukom uređenog prostora, subjekt ih donosi odande na mjesto koje bi moglo biti odraz nutrine, rascijepljenosti duha, jedini prostor u kojemu bi se istinski moglo dozreti kada ne bi postojala nužnost povratka. 

Povlasticu da se ne vrate imaju još možda tek pjesnici. Pjesnikinja nastoji izaći iz zavičaja, udati se za jezero, ako je već udaja jedini izlaz, spakirati kofer, preskočiti brdo, cestu, ogradu, ali sve to nije dovoljno da bi se pobjeglo od ljudi, od čitatelja koji bi je htjeli uljuditi.

Nasuprot neuljuđenoj pjesnikinji stoji Otmjeni pjesnik. Tako je, pomalo ironijski, naglašena dvostruka narav poezije, njezina lakoća i težina, praiskonska potreba za pjevom i pjev unutar društvenog okvira.
"Obraća se svima redom, laganim dodirom cvijeta, / slobodan i dražestan starac. // Pjesmu završava, nakon beskrajne patnje oko kraja, / prpošnim zamahom dlana."

Treći ciklus, Grad, ide još jedan korak dalje od prirode, ali ne možemo nikako reći da je urbanost njegovo obilježje. Doima se, naprotiv, da je subjekt taj koji prirodu nosi kamo god krene i prilagođavajući se okolini nastoji je u isto vrijeme modificirati. 
"A ja evo krojim već svoje odjelce od kazaljki / i mislim da ću na potiljku moći danas / dva pupa uzbibati. / Dva poput poljupca, samo neznancima, / samo stranim i nepoznatim došljacima."
(Motor)

Ishodišna točka postaje stan, mjesto se to s kojega se polijeće u svakodnevnicu, u kojemu se čita i čitajući spoznaje vlastiti položaj toliko udaljen od onog željenog.
"Kad otvorim knjigu, stidljivi valovi sijede Dąbrowske / koja ustaje iz dna tulipana i pošalje mi smiješak. / A zatim se vrati iza masne latice, gdje piše poeziju. / Ja radim u drugoj državi, u ekran umećem sijede oči / i redim razbacane cipele njenih poljskih stihova"
Stan je varijacija puževe kućice, vlastita soba, zidovi koji sprječavaju da gradska vreva uđe u subjekt i omogućavaju da glazba u njemu opstane.
"Ne izlazim van / umjesto toga otvorim muziku iz zvučnih kutija"

Kao što je drugi ciklus proširio svijest o onima koji su izvan subjekta, liku majke dodajući oca, sestru i baku, treći ciklus to čini uvodeći prijatelje. Prijateljstvo će kao motiv osobito biti razrađeno u četvrtom ciklusu gdje će poslužiti kao okidač za prisjećanje prošloga. U pjesmi Rame ono je zamjena za majčinu zaštitu ("Prijateljice su slijepa brda / koja vatom oblažu cestu dok po njoj miliš"). Prijateljstva o kojima autorica piše lijepa su, ali tjeskobna, svaka je strana na neki način defektna i nemoćna, osobito u govoru, u izražavanju sebe jezikom. 
"razgovaramo na narječju ponornica, / njena je tanka kao sljepić, / moja poslušno bijela."

Možda ne krucijalan, ali svejedno intrigantan moment zbirke jest često ispijanje ili pripravljanje napitaka, kave ili čaja, koji postaju jedan vid subjektova sidrenja, pronalaženja središnje točke i uspostavljanja ravnoteže. 
"Mogu te jednom pozvati da vidiš / kako pečem kolače i kuham kavu / i sve to u oblom i ravnodušnom tijelu, bez kušnji"
(Kosovi)

Jedno od ključnih mjesta u ciklusu, Dan proveden s roditeljima, položaj subjekta u gradu identificira kao položaj goluba na trgu, a grubosti grada suprotstavlja se golubinja narav ove poezije koja donosi mir i pitomi završetak gotovo svake pjesme.
"Ovo je kraj ili barem okrajak, / gdje rađamo se iz pjene, ugljena / i crvenkastih pijetlova / koji psuju pod šeširima, na ovaj nježni, / posrebreni dan utroje."

Međutim, ta nemogućnost prilagodbe, nemogućnost da se promijeni vlastita bit i postigne ono što se željelo završava u pesimizmu, u konačnom odbacivanju sna o srnećoj prirodi. Subjekt u gradu postaje tek blijeda djevojka s đurđicama, otkinuta je njegova kora i ogoljena unutrašnjost kako bi bila izložena svijetu. Identitet se gubi i gasi, a opstanak se može osigurati jedno bijegom u stare obrasce.
"Bez te kore koja štiti, ono unutra tamni i suši se / kao zaboravljeni planet, utrnula ruka zvijezde"
(Obećanje noći)

Izlet u Jalšje, četvrti ciklus, predstavlja pokušaj takvoga bijega. Turobna se atmosfera pojačava kišom, vlagom koja ulazi u svaku stvar i u klonulu biljku duha da je na koncu ili vrati u život ili uništi. Nemoguće je ne primijetiti da se u ovome ciklusu neprestano jede, kontekst ladanja i uporno hranjenje tijela daju se čitati kao prepuštanje dekadenciji koja je možda nužna za oporavak, za barem prividnu obnovu napuklih prijateljstava koje izjeda nepovjerenje: 
"Nema rečenice koju ne bismo pincetom prevrtali / zagledajući joj pod krilca, opipavajući joj zadak - / već smo iz opreza pred njom tamni, / jasniji paprati i čokotu / nego biću uz koje se priljubljujemo."
(Rub bazgine šume)

No osim toga, u odnosu prema drugome otkriva se da čovjek često posjeduje plemenitost neba i glupost ovce:
"Mi smo divna bića, potpuno prozračna, / spremna za veličanstveno opraštanje / i zaborav dostojan dvorišnog bunara."
(Ovce)

Nadu da će spasiti sebe i drugoga, ispuniti prazninu i otkloniti umor subjekt pronalazi u ideji povratka u prošlost, u "zlatno doba". Drugi, onaj kojega treba spasiti jest prijateljica-crvendać, životni plamen koji se ističe u mokrom, melankoličnom prostoru Jalšja. 
"Dok je on tinjao na pločniku, / ja sam pronašla dvjesto razloga / da je to moja prijateljica koju moram spasiti / [...] od njezina glupog srdašca. / Ako spasim crvendaća, / divlje kraljevstvo će nas obgrliti / i sastaviti u jedno, kao što smo bile na početku, / spašene."

Posljednji ciklus, Kraj ljeta, već samim svojim naslovom pokazuje da plamen nije moguće očuvati. Subjekt se odlučuje za inventuru koja bi pokazala što je nakon svega preostalo. Ponajprije tu je majka koja odlazi, majka bez čvrstog korijena kao što je bila ona s početka ove priče. Sigurnost je nestala, a melankoliju prethodnog ciklusa zamjenjuje osjećaj napuštenosti. Na koncu napušta nas i tijelo kakvo smo poznavali, pretvara se u hibrid ptice i drveta, čaplje i hrasta. Autorica uspostavlja dva moguća kraja:
"Mogli smo izabrati između dva kraja - / dva obla reljefa: / - brijeg s čovjekom i / štapom za koji su privezane ljetne munje / - brijeg s crkvicom svete Agneze pod kojim / bager slaže druge, sočne bregove / za korist"
Nezahvalno je nuditi jednostrano tumačenje, ali u duhu vlastitog čitanja čini mi se da subjekt spas od oluje/smrti ne pronalazi na čistini prirode, već na onome brijegu na kojemu se utvrdila civilizacija (crkvica svete Agneze). Čovjek može pripadati prirodi do onoga trenutka u kojemu se javlja njegov ljudski nagon za bijegom od smrti. U prijašnjim se ciklusima čeznulo da se odgodi odrastanje, ovdje se pak kraj života želi odgoditi regresijom. Promotrimo samo dijelove pjesme Dječak:
"Bila sam muško dijete, / djetinjstvo je bilo / otezanje s prelaskom / na drugu stranu"
Razlomljenost ove izjave u male odsječke samo je formalno otezanje koje podupire osnovnu misao. Regresiju pak možemo vidjeti u sljedećim stihovima:
"Meni se sviđalo u dječaku / pa sam otkrila da je glad / igra odgađanja, / čudesno bijelo sredstvo kotrljanja / unatrag, u dvorište, / u koru oraha, u pticu i / u psa, ispod kore / ploda, tik uz košticu."
Ipak, subjekt je svjestan da će vrijeme rastvoriti i njega i prostor pretvarajući civilizaciju u divljinu i tamu iz koje je i postala.
"Crkva svete Agneze savit će se, u pumu navrh brda, a bumbar će ostati / prirodni stroj za noć."

Naposljetku, treba reći da ovakva slojevita zbirka poezije nipošto ovime nije iscrpila sva moja moguća čitanja. Njezina je velika vrijednost upravo u tome što se birajući suodnose svih ponuđenih elemenata uvijek može stvoriti nova slika i otkriti posve druga priča. Jedina veća zamjerka zbirci ide na račun motivske nedosljednosti. Velik broj ponavljajućih motiva mijenja svoju ulogu iz pjesme u pjesmu noseći tako posve različita značenja. Na razini pjesme to je svakako nebitno, ali u kontekstu cijele zbirke takvo postupanje otežava predodžbu cjeline i donekle narušava kompoziciju, no nikako u toj mjeri da se ne bi isplatilo zaputiti među vukove i breze.

Mateja Jurčević

Književna kritika: “Veće od kuće”

Književna kritika: Baciti mobitel meduzama

Dorta Jagić, ‘Veće od kuće’ (Hena com, Zagreb 2018): Pomjereni i nerijetko psihodelični imaginarij u ovoj je knjizi uglavnom zatomljen u korist daleko transparentnije emocionalnosti i konvencionalnije estetike

Premda u književnom polju gotovo uvijek nastupa u ulozi pjesnikinje, dobitnica prošlogodišnjega Goranovog vijenca Dorta Jagić kao autorica se okušala u svim književnim rodovima. Njena najnovija knjiga, ‘Veće od kuće’, nastala je od tekstova objavljivanih u periodici i emitiranih na radiju, a koje sama autorica u popratnoj bilješci određuje kao ‘vrlo osobn[e] lirsk[e] esej[e] i prič[e]’. Doista: bez obzira na razlike u dužini, fokusu i strukturi tekstova – koje vjerojatno proizlaze i iz imanentnih razlika između medija u kojima su se prvobitno pojavili – zajednička im je prevlast prvoga lica jednine, kao i osobne, pa i intimne tematike. Borba s bolešću, osobna povijest ljubavno-erotskih razočaranja i obiteljska povijest samo su neke od tematsko-motivskih cjelina koje Jagić istražuje.

Pomjereni i nerijetko psihodelični imaginarij karakterističan za autoričin pjesnički izričaj u ovoj je knjizi uglavnom zatomljen u korist daleko transparentnije emocionalnosti, kao i konvencionalnije estetike (kao estetike lijepog). Dominiraju melankolični i kontemplativni tonovi: pišući o hotelima, kafanama, muzejima, o smjeni godišnjih doba, o nepcu, kavi i prazničnom danu u gradu, Jagić pokazuje ogromnu strast za detaljem, beskrajnu ljubav spram fragmenta svakodnevnice u njegovoj krhkosti i prolaznosti. Međutim, iza paravana trivijalnoga, gotovo kičastog imaginarija ona i dalje krije rezervu začudnih metafora i obrata, s kojima ponekad naprosto zaskoči čitatelja. Takav je slučaj u jednom od najuspjelijih eseja u knjizi, ‘Zagrebačke gorkičarnice’, koji kroz reminiscenciju na spoj (?) u slastičarnici razmatra slastičarsku kulturu u hrvatskoj prijestolnici. Tekst je izgrađen na tenziji između intimističke evokacije slastičarnice kao sigurnog prostora gastronomskog eskapizma i eksplozivne nadrealističke metaforike: ‘[…] sve je bilo maternički toplo, lica, zubi, kremšnite su drhturile, šećer je odzvanjao, odbijao se od zidove i pjevao ovo je dom, ovo je dom’; ‘ [k]ad zagrizaš u svoju golemu šampitu, erotičan si poput velike harmonike koja rasteže svoja crvena usta’.

Dva najopsežnija teksta u knjizi oblikovana su po putopisnoj matrici, po čemu ona nipošto nije usamljena u aktualnoj književnoj produkciji. Jedan od razloga za svojevrsni povratak putopisa u naše književnosti (Marko Pogačar, Dinko Telećan, Jerko Bakotin) mogli bismo naći u prekarizaciji spisateljskog poziva: književni rad postaje nerazdvojiv od festivala, rezidencija, gostovanja, dakle od putovanja i nomadskog načina bivanja, što čini i da se motivika putovanja nameće (u) tekstu. Istraživanje putopisne forme u ‘Veće od kuće’ je pak dalo podijeljene rezultate. Dok se tekst ‘Njemačkom neoromantičnom cestom, u noć’, strukturiran kroz niz vinjeta i fragmenata, unatoč mjestimičnim padovima nadaje kao dinamično i pamtljivo štivo, tekst ‘Pohvala povučenim gradovima’ zagušen je viškom faktografije i citata do te mjere da ga to čini možda i najmanje zanimljivom dionicom u knjizi.

‘Zamršene duge kose od vjetra s pramca, bacila bih najradije mobitel u tamnu, modru vodu da ga rastvore prastare i na naš svijet pravednički ljute meduze’, rečenica je koja zatvara ‘Veće od kuće’. Valja reći da ona slikovito sažima svojevrsni kulturpesimistički svjetonazor koji povezuje sve uvrštene tekstove. Pametni telefoni i društveni mediji, često implicitno a ponekad i kroz manifestnu elaboraciju, kod Jagić se pojavljuju kao latentno sukobljeni s kulturom, duhovnošću, intelektom i autentičnim življenjem uopće. Kao politička pozicija, takva optika bila bi problematična; kao poetička pozicija, međutim, rezultirala je dobrom književnošću.

Književna kritika: Sonjka

"Sonjku", knjigu mekog naslova ponijela sam s kratkog boravka u Rijeci, ne kao suvenir, jer čemu, pa brzo dolazim opet, naprosto kao društvo za povratak kući. Ispalo je sasvim naopako, tekst u vožnji nisam ni načela jer pokazalo se da ne trpi rastresene čitatelje, ali zato je on za mene u međuvremenu uspomena na svijet kakav je donedavno bio, a koji mi je odjednom manje stvaran od knjiških fikcija kojima se bulimično prehranjujem. 

Iz prisilne osame jasnije je zašto se ta "Sonjka" (Hena com, 2019), roman poljskog prevoditelja i pisca Ignacyja Karpowicza (1976.), opirala nehajnosti prelistavanja po autoputu; vez joj je folklorno raznobojan i vremenski raslojen, iskidan vrludanjima između prije i poslije, a s najkraćim zadržavanjima u 'sada'; rečenice podugačke, najprije grozničavo jedne u druge uvezane pa onda dubokim udasima iscjepkane. Onaj koji čita malko će se putem i pomučiti, ali knjizi ništa neće zamjeriti, pa ni pomisliti da je odloži za kasnije, jer shvatit će da ona takva, kuštrava a krhka, čitateljsko čupkanje i paranje ne bi lako podnijela. Ustvari, tempo i način kretanja kroz ovu prozu ne određuje čitatelj, pa nekako ni autor, nego aritmično srce pripovijesti koje treperi između znojnih dlanova dok strepimo da nam se ne rasprsne prije svršetka i kakvog takvog oslobođenja. 

Moje iskustvo "Sonjke" kolebalo se stoga između otpora i ushićenosti, razdraženosti i užitka, jer Karpowiczev pripovjedni modus – poetičan, bajkovit – u mnogočemu je zahtjevan, ponegdje i zbunjujuć; s njegovim se maštovitim slikarijama i vitičastim sklopovima nije jednostavno odmah sroditi, a sigurno ih ni Emiliju Nuiću, potpisniku profinjenog prijevoda romana, nije bilo najjednostavnije rasplitati. 

"Sonjka" se razmotava poput tkanina, i to dviju za zbivanja ključnih – šarene krpare na koju će vremešna pripovjedačica poleći svog mlađahnog gosta i modre haljine s cvjetnim dezenom u kojoj se toj starici poodavno dogodilo sve što je u njenom životu vrijedilo – razmotava se ova priča za kuhinjskim stolom sirotinjskog kućerka, o kojem autor navodi sljedeće: „četvrta kućica u Krolowom Stojlu je rupa u mreži mobilne telefonije i odsustvo u podacima statističkog ureda“, dakle, na rubu postojanja, na kraju vremena, da bi se zakratko zaustavila na uštirkanoj samrtnoj postelji u gostinjskoj sobi gdje prije toga nitko nikad nije prespavao. Tanka nit jednog do nestvarnosti mukotrpnog ženskog življenja blijedi na horizontu ravničarskog pejzaža, negdje za poljsko-bjeloruskom granicom, da bi se onda iznova pojavila pod svjetlima varšavskog teatra. Življenja, namjerno ne kažem životarenja, jer junakinji je za njenog dugog trajanja možda uskraćivana prilika za sreću, barem onakvu kakva bi izdržala duže od miga zvijezde padalice, ali ne i sposobnost za doživljaj lijepog, čak i kad ljepote oko nje nigdje nije bilo.

Dvjestotinjak stranica organizirano je u kraća poglavlja nejednake duljine, mahom od odlomka ili dva, ili tek jedne jedine rečenice. Kad se slučajnom namjerniku u Sonjkinom zaseoku pokvari luksuzni auto, ona ga počasti užinom i iznenađenjem: „I tako su sjedili od tog prvog susreta kad je izgubivši signal mobitela dobio lončić svježeg mlijeka i pripovijest u kojoj je pronašao i onaj izgubljeni djelić sebe.“ Ignacy Gyki, nekoć i sam dečko sa sela, prometnut će se međutim, i to kad u Varšavi počne graditi kazališnu karijeru, u Igora Grycowskog, urbanog, mondenog i pomalo blaziranog – kraljevića, kako ga vidi njegova domaćica. Upravo taj Sonjkin posjetitelj, čiji je dolazak ona, čitatelj naslućuje, predvidjela, ako već ne svjesno prizvala, pa onda i režirala, odigrat će ulogu staričina željno iščekivanog anđela smrti, s kojim će ona podijeliti svoju ispovijest i potom mirno usnuti. 

Eponimsku protagonisticu, Sonju Bijelu, Sonju Šepavu, srećemo, znači, na finalnoj točci njenog puta, da bismo je uistinu upoznali tek onkraj smrti, kad se u fabularnom okviru ukazuje posthumno, sada kao inspiracija za heroinu Igorovog eksperimentalnog komada koji će ovjekovječiti taj kratak susret dviju osobnosti jedva zamislivih u istom kadru, razmaženog kazalištarca u krizi identiteta i napaćene žene koja je visoku dob dočekala zahvaljujući jobovskom strpljenju i suživljenosti s prirodom. Mudra i plemenita starica naposljetku će otići onako kako su to činili srednjovjekovni junaci: „Sonja je stavila ruke na prsa. Umrla je kako se pristoji, kako treba, izjutra i na amen.“ Igor je ovu mističnu scenu popratio dramaturškom bilješkom: „Sonjka, Borbus i mačak umrli su isti tren, neka netko napokon isključi sunce.“  

Za Sonjkinih ranih dana zlostavljanje je mjerna jedinica malomišćanskog i obiteljskog života, vrijeđanje, batinanje, silovanje pa i ubijanje potka su sazrijevanja djevojke bez majke koja skromno domaćinstvo dijeli s nasilnim ocem i dvojicom priglupe i očevu autoritetu podložne braće. Takvo djevojačko bivanje noću je sretno, a danju neiskazivo nesretno, ali kako je u to doba zaljubljenost čini privremeno nepoderivom, mlada Sonja (svako)dnevna maltretirana ni ne primjećuje. Sonjkino djevojaštvo nekako sam spontano vizualizirala filmskim jezikom Pawela Pawlikovskog, ali kad nas autor s vremena na vrijeme iz analepsi prebaci u pripovjednu sadašnjost, tu bih odustajala od Pawlikovijewske monokromnosti jer paleta boja neophodna je kako bi se predočila umirujuća jednostavnost kolotečine te duhovne i duhovite babuške, raster pašnjaka, bod pletenine, potočnice na platnu potamnjenom davno osušenom krvlju kao tužan spomen na tegobnu žensku egzistenciju u poljskoj provinciji u godinama oko Drugog svjetskog rata.

U gvalji ratnog užasa dogodit će se nedozvoljena ljubav između mlade Poljakinje i Nijemca plavih očiju (kad su bili zajedno „zrak na [njenom] obrazu mirisao je kao na tanjuru, mirisao je na desert – jagode, slatko vrhnje i šećer) da bi Sonjkin Joachim jedne večeri neobjašnjivo prestao dolaziti, a onda joj s vremenom postao „ispran, distanciraniji od svetaca s ikona“. Ona bi napravila sve da joj se vrati, „mogla bi se promijeniti, prestati biti poljska, ruska ili svoja. Umjela bi prestati biti kakva god. Umjela bi skameniti se na zraku u pozi vilinskog konjica – dovoljno je pljesnuti dlanovima da me se smrska.“ Ipak, on se nije pojavljivao. „Srce mi je puklo“, ispovijedala se Sonjka, „nije prvi put. To je srce pucalo i pucalo, i činilo se kao da pucanje nikad neće završiti, kao što nosilica nikad ne završava s nesenjem jaja, kao što nikad ne završava ni bol, ni rijeka, ni prašuma, ni glad, ni škripanje leda po zimi.“ A onda, neočekivano, novi početak: „… povjerovala sam da mogu imati dobar život. Običan.“

Ne bi bilo u redu ovdje otkriti baš sve, pogotovo ne što će se još zbiti s nježnim mladićem u nacističkoj uniformi, no Sonjka se spletom neobičnih okolnosti udaje za pristojnog domaćeg momka i postaje majkom. Životna normalnost na nesreću ne traje dugo, sve što će joj ostati nakon tog rata u kojem su se prvi susjedi okrenuli jedni protiv drugih, težak je invaliditet, sjećanje na veliku ljubav i samovanje u derutnom domu ispunjenom ostarjelim životinjama koje je čuvaju.

A te životinjice, krava Mućka, Borbus dvanaesta (nasljednica šteneta koje je Sonja u mladosti dobila na dar od nepoznatog njemačkog vojnika i u oboje se istog trena zaljubila) i Jozik, mačak nadležan za mišje pitanje, znaju svašta, pa i govoriti, takvi su da na mahove više ne znamo gdje smo, u crno-bijelom Pawlikowskom ili u jarko obojenom Uspenskom (*dječja knjiga Stric Fjodor, pas i mačak, Algoritam, 2013). Za ilustraciju rečenog: „Uto se odazvao Jozik Pastir Miševa. Imao je pravo progovoriti jedan put u svakom od svojih devet života, ne uračunavajući, naravno, Badnjake, mada su tada obično krave bile te koje bi uvijek prve došle do riječi.“

"Sonjka" je istodobno šašavo suvremena i divno starinska, priča o nesretnom preklapanju pozicije žrtve i junakinje, o primitivizmu i svireposti, o banalnosti sitne ljudske zloće i  neiskorjenjivosti apsolutnog zla, a iznad svega, o radosti življenja, usprkos svemu. Karpowicz u ovoj poprilično hibridnoj prozi balansira između opore doslovnosti i značenjske zabašurenosti, dok nas šeće amo-tamo kroz Sonjkinu (nad)realnost u kojoj je ta žena bila i mogla sve, pa čak i osjetiti se sretnom. Bila je Sonjka kroz niz svojih desetljeća i seoska ljepotica i „skandalozna“ ljubavnica i predana supruga i tragična majka i lunjajuća luđakinja i svemoguća šaptačica; mogla je voljeti i uricati pogledom, vračati i liječiti. Kako bilo, iscijelila je jednog gradskog šminkera, a uspjelo joj je to, sudeći po osvrtima, i s brojnim čitateljima. Zagrizite u ponuđeni odlomak, ako vam se dopadne, Sonjkina pripovijest pisana je za vas.

Noć je bila duboka. Jozik Pastir Miševa razmišljao je treba li otići u sjenik i pozabaviti se miševima, prijelo mu se nešto živo i baršunasto, nešto hrskavo i piskutavo, toplina koja je izbijala iz ležajke uvjerila ga je da ostane u kuhinji. Predosjećao je nadolazeću smrt, iako nije znao po koga dolazi: po Bijelu Sonju, po Ignacyja, Igora, a možda upravo po njega?
Ignacy se vratio u kuhinju, sada je bilo više njega nego varšavskog Igora. Žarulja u zelenkastom sjenilu uljuljkivala je u san sjene na tijelu gradskog gosta. Njegov se lik sastojao od tamnih pruga. Mišići, kako-tako pričvršćene kosti, iščezavali su na tom čudnom svjetlu. Samo kosa, i to sijede na kojima je radio kojih trideset godina i posljednji dan, samo su se one svjetlucale: pomalo kao na vašaru, pomalo kao na slici, između brokata i laka.

Ignacy je sjeo na slončyk kod peći i pogledao Sonju. Sonju, čije je lice blago osvjetljivala mliječna juha. Sonju, bijelih pletenica i očiju od koji je svako oko svijetlilo drugom bojom.“

Književna kritika: Dva prsta iznad gležnja

Andrija Škare : Dva prsta iznad gležnja

Književnost, ukoliko želi ići u korak s vremenom, mora u svoj krvotok periodično uvoditi nove glasove, i otvoriti prostor za njihovu evoluciju u punokrvne nositelje budućih tokova iste, kako bi u budućnosti oni bili ti koji će igrati istu ulogu i otvarati vrata nekome drugome. Andrija Škare je, sada se to već može reći, evoluirao u nekoga tko je svojim dosadašnjim radom opravdao svoj status u mlađoj generaciji autora, pa je u nezahvalnoj situaciji da svakom novom knjigom pokuša nadmašiti prošlu, a u određenom smislu i sam sebe, što mu je doista pošlo za rukom već prijašnjom, zbirkom kratkih priča “Društvene igre” iz 2018. godine. U svom prvom romanu "Dva prsta iznad gležnja" Škare potvrđuje da je primarno kratkopričaš, jer je strukturno gledajući, roman pomalo raštrkana skupina proznih niti koje se preklapaju. Nije to samo po sebi loše, tek traži malo vremena da se čitatelj u svemu tome snađe, nakon čega stvari idu poprilično glatko.

Okosnica koja sve te priče povezuje je glavna junakinja Monika Mlinarić, koja odrasta u liberalnoj zagrebačkoj obitelji u kojoj su joj dopuštene mnoge stvari koje su u malograđanskom veltanšaungu nepojmljive, poput tetovaže kultnog indie rock benda The Velvet Underground.  Od tog detalja dolazi i naziv knjige, jer se ista nalazi upravo dva prsta iznad gležnja. Sama simbolika tetoviranja kao nečega što nas, poput žigosanja, trajno obilježava prirodno se nudi kao karakterni  reper kojem se autor u romanu uvijek iznova vraća. To je tek jedan od brojnih koji nam Škare prezentira, i koji se polako razvija u punokrvni bildungsroman. Sveznajući pripovjedač daje nam gotovo voajerski uvid u intimu likova, iako se time gubi aura misterioznog i nepredvidljivog. 

Monikini roditelji su bivši hipiji, što je u više navrata naglašeno, pa funkcioniraju kao suprotnost uobičajenih konzervativaca koji svoju djecu također usmjeravaju, ali u suprotnom smjeru. Problem je što je poanta bunta kao takvog postojanje prepreke koja je u slučaju njene obitelji labavija pa samim time u svojim malim pobjedama nad roditeljskim autoritetom manje i uživa. U tome pogledu ljudi konzervativnog miljea više profitiraju, jer je njihove pobjede mnogo teže izvojevati. Isprva je riječ o idiličnoj slici obitelji koja ljetuje na obali, bavi se svojim manje-više komfornim životom u velikom gradu i svakodnevnim stvarima koje sačinjavaju svačiju dnevnu rutinu. Priča postaje zatamnjena kada njen otac Josip oboli od teške bolesti koja će zakomplicirati ne samo njegov, nego i život cijele obitelji. To mijenja istovremeno i Monikin pogled na svijet oko sebe, na određeni način je prisiljena odrasti prije mnogih vršnjaka kako bi se borila sa problemima kod kuće, a najteži dio tog iskustva je nužno suočavanje sa krhkošću onih koje smo doživljavali kao čvrsti, nepokolebljivi oslonac. Prirodno se nameću određene asocijacije na roman “Nemirnica” Mihaele Gašpar, čiji je glavni junak također bolesni otac. Sada je kćer ta koja mora biti oslonac: Josip je uspio istisnuti smiješak. Shvatio je da je cijela priča glupa, shvatio je da je glupo pričati o životu i o smrti. Pomislio je da je život tu kako bi ga se živjelo, a ne pričalo o njemu i njegov je cinični duh istog trena reagirao predbacujući mu melodramatičnost ali ratio se nije dao.

Kao i u “Društvenim igrama” i u "Dva prsta..." glazba je od krucijalne važnosti, no iako knjiga ima preko 300 stranica, do konkretnog se narativnog tkiva doista mora probijati kroz šumu glazbenih referenci, žanrova, te povremenog koketiranja s glazbenom esejistikom što će iznenaditi samo one čitatelje koji su neupućeni u cjelokupno autorovo dosadašnje pisanje. Da bismo u potpunosti mogli kontekstualizirati identitet glavne junakinje treba biti barem okvirno upoznat sa opusom The Velvet Undergrounda i ostalih.  “Dva prsta iznad gležnja” doista i jesu generacijski roman u tom smislu - riječ je o portretu jednog miljea koji će najlakše razumjeti oni koji se u njemu kreću, pa tako zapravo Škare kao scenografiju priče postavlja kontekst u kojem se sam formirao. 

Kada bih sam sastavljao neku vrstu playliste za ovu knjigu, na njoj bi se sasvim sigurno našla “I’m Every Woman” od Whitney Houston. Prije svega zato što je knjiga doista kronologija Monikinog odrastanja iz djevojčice u ženu, razvijanja punkerice u majku. Pritom govori i o njenim ukusima van domene glazbe: čita autore poput Pascala Brucknera i filozofa Alaina de Bottona. Njena proverbijalna “every woman” od početka do kraja knjige proživljava ono što se u engleskom jeziku naziva “rite of passage”- trenuci koji nas formiraju i usmjeravaju, oblikuju naše stavove i vrijednosti. Autor i sam u tekstu koristi neke anglizme, u doslovnom prijevodu (“ukrasti šou”/steal the show). Jezik knjige prilagođen je miljeu u kojem se glavna junakinja kreće, pa ćemo sresti stvari poput “zahaltati”, “kulerština” isl. To je još jedna poveznica sa prethodnom knjigom jer roman možemo, u određenom smislu, tretirati kao prirodan nastavak “Društvenih igara”. Osim toga, Škare impresionira humornim konstrukcijama poput “udarničkog samozadovoljavanja” i dovitljivošću novotvorenica (“nekolikodnevna”), što njegov stil spašava od pretencioznosti, zamke u koju mlađi autori vrlo lako upadnu.

Roman je svojevrsni zemljovid zagrebačkog noćnog života, kroz čije se klubove i kafiće kreću glavni junaci, ostavljajući za sobom dugački trag opušaka i alkohola. Škare reafirmira svoju sklonost dramatičnom kroz grandiozne scene klupskih partya koje djeluju kao hommage njujorškom Studiju 54. Protagonistica knjige u gotovo svakoj sceni u ruci drži cigaretu, što djeluje više kao inzistiranje na “kulerštini” a manje stvarnoj ovisnosti. To je popraćeno i razvojem tehnologije, od walkmana, preko discmana, sve do najnovije mp3 tehnologije. Glazbena orijentacija u svijetu koji je Škare stvorio fluidna je poput seksualne: to je tematski okvir njezina odnosa sa Elenom, djevojkom koju upoznaje na koncertu u Grazu. Njihov odnos se razvija u nešto što će poput odnosa sa glazbom, utjecati i na odnos sa muškarcima, kao što su Zoran i Luka, druga dva kraka tog trokuta koji će obilježiti dugotrajnije čak i od tetovaže iznad gležnja.

Tu i tamo njen ljubavni život u svojoj eksperimentalnoj polivaletnosti igra se gotovo sa elementima sapunice. To ublažavaju neobične scene seksa koje odišu gotovo analitičkim pristupom nečemu tako strastvenom. Monika se naprosto uči kako biti društveno, etičko i seksualno biće istovremeno, što je dovoljno teško čak i sa tako liberalnim roditeljima poput njenih. U jednom trenutku moramo se emancipirati, jer bez toga ćemo se ugušiti, čega je svjesna i ona sama, da bi kasnije otkrila da je njezin otac također pronašao put ka emotivnoj emancipaciji, ali u digitalnoj sferi. Drugim riječima, ma koliko bili upućeni jedni na druge, kvalitet zajednice u kojoj živimo ovisit će o tome koliko prostora ostavlja da budemo ono što jesmo kada u njoj nismo.

Škare je svojim romanom izvrsno secirao zagrebačku subkulturu, njene potrebe, probleme, karakter. Poput eksponata u muzeju, u romanu su izloženi svi stereotipi o pankerskoj subkulturi, politički idealizam prezentiran je buntom prema vlastima, no sveden na gestu jer je lociran u komforu velegrada, miljama udaljenog od ruralnog gdje bi pobuna bila puno riskantnija. Tu se opet vraćamo na kratku priču “Golman” iz prethodne knjige, gdje je ta tema obrađena konciznije i oštrije. Škare nam pokazuje da je pogled urbanih liberala na konzervativnu provinciju jednako opterećen lošim stereotipima kao u obrnutom smjeru, te da u tom dvostrukom staklenom zvonu nema dijaloga, nego tek monolozi o vlastitoj nadmoći nad drugim i drugačijim, odsutnost inkluzivnog. S jedne strane, provincijska malograđanština, a s druge egoistični individualizam metropole.

Ipak, problem neprihvatljivosti “drugog” u društvu pokazuje se kao nešto što povezuje male i velike sredine, kroz priču o dvojbi druženja sa onima krive nacionalnosti, od Zagreba do Tribunja. Autor koristi smrt predsjednika Tuđmana kao politički lakmus papir zagrebačkih punkera: Svi mladi ljudi na tulumu imali su razlog da preziru Tuđmanov režim i njega samoga, osjećali su da je došao kraj jedne ere, mudriji među njima znali su da najveći posao tek predstoji, ali baš svatko je osjećao određenu uzvišenost, svi su bili svjesni da su dio povijesnog trenutka, da svjedoče nečemu o čemu će generacije i generacije učiti u školama i ništa im neće biti jasno.

"Dva prsta iznad gležnja"  do svoga vrhunca dolazi poimanjem da čovjek može biti potpun samo kao dio neke cjeline, kao ta poslovična “bolja polovica” koja služi istovremeno kao emotivni oslonac i korektiv. Dirljive scene obiteljske bliskosti Moniku ponovno spuštaju na zemlju, kada, uza sve ono što želi od Elene, ipak shvaća da su njeni najbliži oni koji imaju prioritet, ma koliko takav kompromis bio težak. Sve se poput mozaika slaže na svoje mjesto, krug se zatvara, djevojčica je postala žena. Kao što zmija guli kožu, tako je i ona uspjela odbaciti sve ono što ju je sprečavalo da doista bude ono što jeste, umjesto onoga što se od nje očekuje.

Na kraju dolazi neočekivani zaključak da su predrasude karakteristika ne samo onih protiv kojih se punkeri bune, nego i njih samih. A Elena ostaje poput vrata koja će, za svaki slučaj, ostati otvorena. Kao što je rekao Ernest Hemingway, nijedan čovjek nije otok. Ako je to doista tako, onda su "Dva prsta iznad gležnja" impresivan prozni arhipelag, skupina likova čiji su životi niz uzročno-posljedičnih razočaranja i užitaka.

Što će Škare nam servirati na svojoj sljedećoj literarnoj playlisti? Nadam se da nećemo predugo čekati da saznamo.  

Književna kritika “Tri Evine kćeri”

Elif Shafak : Tri Evine kćeri

Može li Bog kao predmet proučavanja ujediniti ljude? pita se kontroverzni oksfordski profesor Azuro, želeći si na njega odgovoriti svojim kolegijem o Bogu. Autor knjiga poput “Kako ostati trajno zbunjen” i osoba koju je časopis Time svrstao među sto najutjecajnijih, profesor Azuro u (donekle) kontroliranim uvjetima suočava svoje probrane studente s enigmom Boga i - ponajviše - jedne s drugima. Među njegovim dražim studenticama bit će i protagonistica Peri.

Najnoviji roman tursko-britanske spisateljice Elif Shafak ”Tri Evine kćeri“ nadograđuje njezine dosadašnje preokupacije, literarne i znanstvene. U nekim se aspektima i ponavlja. To je zato što je Shafak jedna od onih spisateljica koje pažljivo sastavljaju mozaik opusa i čije knjige tako treba i čitati, kao izraze prepoznatljiva svjetonazora. Zagovarateljica političkih i osobnih sloboda, nomatkinja i ljubiteljica stihova Hafiza i Rumija, Shafak smatra da svaka istinska debata, kao i zaljubljivanje, transformira sudionike. Na strani znatiželje i stalnoga pokreta kao opreka bolesti sigurnosti, slična je profesoru Azuru, a u nekoj mjeri i Peri.

U uvodnoj sceni romana, tridesetpetogodišnja kućanica Nazperi (Peri) Nalbantoğlu i njezina kćerka tinejdžerka zapele su u prometnom čepu u uvijek bučnom Istanbulu. Autorica koristi pauzu da progovori o ženskoj nelagodi u gradu na razmeđu Istoka i Zapada, kojim se generalno kreću spuštena pogleda i s nekom svrhom, barem naizgled, rijetko se bodlerovski ili bendžaminovski odajući flanerstvu jer je takvo što za jednu ženu društveno nepoželjno ili opasno ponašanje. S druge strane, muškarci grad tretiraju kao zanimljiviju inačicu vlastite dnevne sobe.

Iskoristivši priliku i otključana stražnja vrata Perina nepomična automobila, dvije male uličarke ukradu joj torbicu. Peri izlazi van, izuje štikle i daje se u potjeru. Uskoro dostiže i njih i skitnicu s kojim snifaju ljepilo i operiraju gradom, a nakon što on preokrene torbicu, Peri će ugledati polaroid-fotografiju iz svojih studentskih dana u Oxfordu - gotovo zaboravljen podsjetnik na događaje od kojih je bježala. U međuvremenu, u vili jednog od novopečenih istanbulskih bogataša sluškinje iz istočnoeuropskih zemalja brinu o šarolikom društvu. Kada im se, nešto kasnije, rastresena i zamrljana Peri napokon pridruži, prizor će je podsjetiti na renesansnu sliku, neku koja bi se mogla zvati Posljednja večera turske buržoazije.

Naracija je podijeljena na kraća poglavlja i naizmjence seli u vremenu i prostoru: iz Istanbula 2016. u doba Perina djetinjstva ili studija na Oxfordu. Priča je to o sasvim različitim, ali međusobno isprepletenim ljudima, s fokusom na one koji žive negdje između dviju apsolutnih pozicija (jer ove su prerušeni strah, kaže Shafak), na relacijama, izmješteni, neopredijeljeni, koji bi Boga radije podvrgnuli ispitivanju nego u njega bespogovorno vjerovali.

Peri se ponekad pita je li vjera snaga ili opijat za žene, supstitut za moć koje ih je patrijarhalno društvo u velikoj mjeri lišilo. Peri bi i radije čitala neki roman pod plahtom nego ćaskala s već spomenutom buržoazijom u čijim zahodskim akvarijima plivaju ribice u bojama nogometnih momčadi za koje njihovi vlasnici navijaju, slojem koji se koleba između elitizma koji ističe pojedinca, i etatizma koji pojedinca briše, kako kaže autorica, liberalnih vrijednosti i tradicije, tehnološkoga napretka i vidovnjaka, pečene janjetine sa šafranom i varijanti čokoladnih kuglica branda Les Bonbons du harem, nazvanih prema svjetskim metropolama.

Na polaroid-fotografiji koja sada kruži oko stola tri su djevojke i muškarac. Energična i slobodoumna Shirin, nomatkinja iranskoga porijekla; hidžabom pokrivena Mona, Amerikanka egipatskih korijena i feministkinja koja voli hip-hop; i Peri. Grešnica, Vjernica i Zbunjena - tri studentice i prijateljice, tri Evine kćeri. Muškarac je profesor Azuro.

Otprilike kao i njezin grad, Peri pokušava balansirati između nazora oca kemalista, racionalnoga materijalista, i tradicionalne majke, stroge vjernice, jednoga brata marksista i drugoga ultranacionalista. Silno želi izmiriti roditelje, a onda i braću, tako da izmiri njihove suprotstavljene slike svijeta, da među njima uspostavi dijalog. Kao i profesor Azuro, u potrazi je za Trećim putem, izvan dihotomija. A onih s Perinim ambicijama u Turskoj je, piše Shafak, u posljednje vrijeme sve manje, ili ih se sve manje čuje. Iako ne dijeli majčinu slijepu vjeru u onostrano, Peri se povremeno priviđa kerubinasto dijete u magli. Bez obzira što nikada neće biti uvjerena ni u očev pristup životu, kada joj je u sedmoj godini poklonio ručno šivanu tirkiznu bilježnicu za preispitivanje vlastitih misli, ma kakve one bile, tu je istu večer zapisala da je Bog komplet Lego kockica koje se može sastaviti po vlastitom nahođenju. Neodlučna i pasivna, ipak će biti uzrokom ključnoga događaja u romanu.

Izražavanje psihološkoga političkim jezikom, ili političkoga metaforom, svojstveno je Shafakinu pisanju i ne čudi s obzirom da je Shafak i popularna politička komentatorica. Dogodi se i da takav komentar nadglasa fikciju, mjestimice promijeni ton teksta na nekoliko redaka, ali dovoljno rijetko da ne remeti opću ravnotežu.

U memoaru o pisanju i majčinstvu, "Crno mlijeko" (2007.), autorica zaključuje da je demokracija jedino rješenje za njezine posvađane glasove, za te toliko različite žene njezina unutarnjega harema od kojih svako malo neka izvrši ili želi izvršiti coup d’etat da bi ušutkala ostale. Kako da se onda profesor Azuro najbolje uspije približiti Peri, koja ne vjeruje u dobrohotne diktature jer ne vjeruje da postoji mali bog, ako ne pohvalom decentraliziranom živčanom sustavu hobotnice? Zapravo je šteta što ovakvih dijaloga među njima u romanu nema više - ne samo zbog dosjetljivih stilskih figura, nego radi finijega osjenčavanja njihova odnosa.

Povijest nije linearna, već ciklična. U bilo kojem trenutku, društvo se može vratiti unazad: postati patrijarhalnije, zatvorenije, neslobodnije, ističe Shafak u svome pisanju i govorima. Roman "Tri Evine kćeri", kroz koji će se provući i rušenje Blizanaca, izbjeglička kriza i europski strah od imigranata, barata upravo tom činjenicom: da ne postoje garancije. Zašto ne upijati utjecaje izvana i crpiti iz tradicije, miješati sekularno i sakralno? Zašto su korijeni toliko cjenjeniji od grana i listova, ne razumije Peri. Stabla imaju mnoge mladice i vlakna koji se šire u svim smjerovima, ispod i iznad drevna zemljina tla. Ako čak i korijenje odbija ne mrdati s mjesta, zašto od ljudi očekivati nemoguće?

Uz ova i Azurovo pitanja s početka osvrta, roman postavlja i još jedno: može li izmještenost biti oblik slobode? Ne nudeći isključiva rješenja, osim da se takvih treba čuvati, knjiga "Tri Evine kćeri" poprilično je britko i aktualno štivo. Baš kakvo od Shafak ustvari i očekujemo.

Književna kritika “Rastapanje”

Osveta za okrutno prekinuto djetinjstvo

Mračna priča o univerzalnoj temi života u malom gradu u disfunkcionalnoj obitelji Lizi Spit donijela je priličnu slavu

Lize Spit je belgijska književna senzacija koja je s prvim romanom “Rastapanje” postala “najtraženija roba u gradu”, zbog koje su izdavači u cijelom svijetu stajali u redu kako bi njezin prvijenac objavili na svojem jeziku. Mračna priča o univerzalnoj temi života u malom gradu u disfunkcionalnoj obitelji Lizi Spit donijela je priličnu slavu i izvan Belgije, a samo kod kuće se njezin roman prodao u više od 100.000 primjeraka. To je itekako respektabilna brojka za državu u kojoj se svaka knjiga koja se proda u više od 10.000 primjeraka smatra velikih hitom. “Rastapanje” je pisala godinu dana, a toj je godini prethodilo više godina istraživanja, koje je Spit opisala kao godine “traženja vlastitoga glasa”.

Priča se odvija u gradu Bovenmeeru, malome mjestu u Flamanskoj, jednoj od triju belgijskih regija. Nakon što je 13 godina provela izvan Bovenmeera, Eva se vraća u mjesto iz kojeg je pobjegla, ali i koje ju je na kraju i oblikovalo. Odrasla je s Pimom i Laurensom, jedina dva dečka u mjestu koji su rođeni iste godine kad i ona te su bili najbolji prijatelji sve do pubertetskih godina. U ljeto 2002. Evino djetinjstvo okrutno prestaje, iako joj život ni do tada nije bio “med i mlijeko”. Eva se 13 godina kasnije vraća izravnati račune... Bovenmeer je izmišljeni grad koji je Lize Spit kreirala po gradu u kojem je odrasla, Vierselu, u Antwerpu. - Htjela sam se nekako odužiti Vierselu. To je grad u kojem sam odrasla i koji me inspirirao da napišem ‘Rastapanje’ - rekla je svojedobno Spit te dodala da u romanu ima mnogo autobiografskih elemenata, prvenstveno njezine povezanosti s rodnim gradom.

Kao i dobar dio flamanske literature, tako je i njezin roman mračan, na trenutke i depresivan, ali majstorski napisan s napetom pričom, koja je u nekim dijelovima pomalo i jeziva. Jesu li djeca od 13 do 14 godina zaista u stanju napraviti neke okrutne stvari o kojima se u romanu govori, a da stariji uopće na to ne reagiraju - pitanje je koje su brojni kritičari postavili oko Spitina romana. Odgovor je - jesu. Samo oni cijepljeni od stvarnosti koji ne prate doba u kojem živimo mogu reći da je Spit pretjerala u opisima nekih događaja ili su cijeli život živjeli pod staklenim zvonom zaštićeni od svakidašnjice. No knjiga ima nekoliko vrlo intenzivnih prikaza i, koliko god izgledali šokantni, kad malo bolje razmislite, nije to ništa što u današnjem svijetu ne postoji. Naravno, teško je ne zapitati se koliko priča ima veze s njezinim stvarnim životom, ali do danas pruža jak otpor na novinarska pitanja o privatnom životu i djetinjstvu. Još jedna zanimljivost oko ovog romana je što ga je objavila izdavačka kuća Das Mag, kojoj je “Rastapanje” bila tek druga knjiga koju su objavili. “Rastapanje” je atraktivno napisan triler, u kojem zaista želite znati što se dogodilo na kraju i Spit je to odradila majstorski.