Književna kritika: “Veće od kuće”

Književna kritika: Baciti mobitel meduzama

Dorta Jagić, ‘Veće od kuće’ (Hena com, Zagreb 2018): Pomjereni i nerijetko psihodelični imaginarij u ovoj je knjizi uglavnom zatomljen u korist daleko transparentnije emocionalnosti i konvencionalnije estetike

Premda u književnom polju gotovo uvijek nastupa u ulozi pjesnikinje, dobitnica prošlogodišnjega Goranovog vijenca Dorta Jagić kao autorica se okušala u svim književnim rodovima. Njena najnovija knjiga, ‘Veće od kuće’, nastala je od tekstova objavljivanih u periodici i emitiranih na radiju, a koje sama autorica u popratnoj bilješci određuje kao ‘vrlo osobn[e] lirsk[e] esej[e] i prič[e]’. Doista: bez obzira na razlike u dužini, fokusu i strukturi tekstova – koje vjerojatno proizlaze i iz imanentnih razlika između medija u kojima su se prvobitno pojavili – zajednička im je prevlast prvoga lica jednine, kao i osobne, pa i intimne tematike. Borba s bolešću, osobna povijest ljubavno-erotskih razočaranja i obiteljska povijest samo su neke od tematsko-motivskih cjelina koje Jagić istražuje.

Pomjereni i nerijetko psihodelični imaginarij karakterističan za autoričin pjesnički izričaj u ovoj je knjizi uglavnom zatomljen u korist daleko transparentnije emocionalnosti, kao i konvencionalnije estetike (kao estetike lijepog). Dominiraju melankolični i kontemplativni tonovi: pišući o hotelima, kafanama, muzejima, o smjeni godišnjih doba, o nepcu, kavi i prazničnom danu u gradu, Jagić pokazuje ogromnu strast za detaljem, beskrajnu ljubav spram fragmenta svakodnevnice u njegovoj krhkosti i prolaznosti. Međutim, iza paravana trivijalnoga, gotovo kičastog imaginarija ona i dalje krije rezervu začudnih metafora i obrata, s kojima ponekad naprosto zaskoči čitatelja. Takav je slučaj u jednom od najuspjelijih eseja u knjizi, ‘Zagrebačke gorkičarnice’, koji kroz reminiscenciju na spoj (?) u slastičarnici razmatra slastičarsku kulturu u hrvatskoj prijestolnici. Tekst je izgrađen na tenziji između intimističke evokacije slastičarnice kao sigurnog prostora gastronomskog eskapizma i eksplozivne nadrealističke metaforike: ‘[…] sve je bilo maternički toplo, lica, zubi, kremšnite su drhturile, šećer je odzvanjao, odbijao se od zidove i pjevao ovo je dom, ovo je dom’; ‘ [k]ad zagrizaš u svoju golemu šampitu, erotičan si poput velike harmonike koja rasteže svoja crvena usta’.

Dva najopsežnija teksta u knjizi oblikovana su po putopisnoj matrici, po čemu ona nipošto nije usamljena u aktualnoj književnoj produkciji. Jedan od razloga za svojevrsni povratak putopisa u naše književnosti (Marko Pogačar, Dinko Telećan, Jerko Bakotin) mogli bismo naći u prekarizaciji spisateljskog poziva: književni rad postaje nerazdvojiv od festivala, rezidencija, gostovanja, dakle od putovanja i nomadskog načina bivanja, što čini i da se motivika putovanja nameće (u) tekstu. Istraživanje putopisne forme u ‘Veće od kuće’ je pak dalo podijeljene rezultate. Dok se tekst ‘Njemačkom neoromantičnom cestom, u noć’, strukturiran kroz niz vinjeta i fragmenata, unatoč mjestimičnim padovima nadaje kao dinamično i pamtljivo štivo, tekst ‘Pohvala povučenim gradovima’ zagušen je viškom faktografije i citata do te mjere da ga to čini možda i najmanje zanimljivom dionicom u knjizi.

‘Zamršene duge kose od vjetra s pramca, bacila bih najradije mobitel u tamnu, modru vodu da ga rastvore prastare i na naš svijet pravednički ljute meduze’, rečenica je koja zatvara ‘Veće od kuće’. Valja reći da ona slikovito sažima svojevrsni kulturpesimistički svjetonazor koji povezuje sve uvrštene tekstove. Pametni telefoni i društveni mediji, često implicitno a ponekad i kroz manifestnu elaboraciju, kod Jagić se pojavljuju kao latentno sukobljeni s kulturom, duhovnošću, intelektom i autentičnim življenjem uopće. Kao politička pozicija, takva optika bila bi problematična; kao poetička pozicija, međutim, rezultirala je dobrom književnošću.

Književna kritika: Sonjka

"Sonjku", knjigu mekog naslova ponijela sam s kratkog boravka u Rijeci, ne kao suvenir, jer čemu, pa brzo dolazim opet, naprosto kao društvo za povratak kući. Ispalo je sasvim naopako, tekst u vožnji nisam ni načela jer pokazalo se da ne trpi rastresene čitatelje, ali zato je on za mene u međuvremenu uspomena na svijet kakav je donedavno bio, a koji mi je odjednom manje stvaran od knjiških fikcija kojima se bulimično prehranjujem. 

Iz prisilne osame jasnije je zašto se ta "Sonjka" (Hena com, 2019), roman poljskog prevoditelja i pisca Ignacyja Karpowicza (1976.), opirala nehajnosti prelistavanja po autoputu; vez joj je folklorno raznobojan i vremenski raslojen, iskidan vrludanjima između prije i poslije, a s najkraćim zadržavanjima u 'sada'; rečenice podugačke, najprije grozničavo jedne u druge uvezane pa onda dubokim udasima iscjepkane. Onaj koji čita malko će se putem i pomučiti, ali knjizi ništa neće zamjeriti, pa ni pomisliti da je odloži za kasnije, jer shvatit će da ona takva, kuštrava a krhka, čitateljsko čupkanje i paranje ne bi lako podnijela. Ustvari, tempo i način kretanja kroz ovu prozu ne određuje čitatelj, pa nekako ni autor, nego aritmično srce pripovijesti koje treperi između znojnih dlanova dok strepimo da nam se ne rasprsne prije svršetka i kakvog takvog oslobođenja. 

Moje iskustvo "Sonjke" kolebalo se stoga između otpora i ushićenosti, razdraženosti i užitka, jer Karpowiczev pripovjedni modus – poetičan, bajkovit – u mnogočemu je zahtjevan, ponegdje i zbunjujuć; s njegovim se maštovitim slikarijama i vitičastim sklopovima nije jednostavno odmah sroditi, a sigurno ih ni Emiliju Nuiću, potpisniku profinjenog prijevoda romana, nije bilo najjednostavnije rasplitati. 

"Sonjka" se razmotava poput tkanina, i to dviju za zbivanja ključnih – šarene krpare na koju će vremešna pripovjedačica poleći svog mlađahnog gosta i modre haljine s cvjetnim dezenom u kojoj se toj starici poodavno dogodilo sve što je u njenom životu vrijedilo – razmotava se ova priča za kuhinjskim stolom sirotinjskog kućerka, o kojem autor navodi sljedeće: „četvrta kućica u Krolowom Stojlu je rupa u mreži mobilne telefonije i odsustvo u podacima statističkog ureda“, dakle, na rubu postojanja, na kraju vremena, da bi se zakratko zaustavila na uštirkanoj samrtnoj postelji u gostinjskoj sobi gdje prije toga nitko nikad nije prespavao. Tanka nit jednog do nestvarnosti mukotrpnog ženskog življenja blijedi na horizontu ravničarskog pejzaža, negdje za poljsko-bjeloruskom granicom, da bi se onda iznova pojavila pod svjetlima varšavskog teatra. Življenja, namjerno ne kažem životarenja, jer junakinji je za njenog dugog trajanja možda uskraćivana prilika za sreću, barem onakvu kakva bi izdržala duže od miga zvijezde padalice, ali ne i sposobnost za doživljaj lijepog, čak i kad ljepote oko nje nigdje nije bilo.

Dvjestotinjak stranica organizirano je u kraća poglavlja nejednake duljine, mahom od odlomka ili dva, ili tek jedne jedine rečenice. Kad se slučajnom namjerniku u Sonjkinom zaseoku pokvari luksuzni auto, ona ga počasti užinom i iznenađenjem: „I tako su sjedili od tog prvog susreta kad je izgubivši signal mobitela dobio lončić svježeg mlijeka i pripovijest u kojoj je pronašao i onaj izgubljeni djelić sebe.“ Ignacy Gyki, nekoć i sam dečko sa sela, prometnut će se međutim, i to kad u Varšavi počne graditi kazališnu karijeru, u Igora Grycowskog, urbanog, mondenog i pomalo blaziranog – kraljevića, kako ga vidi njegova domaćica. Upravo taj Sonjkin posjetitelj, čiji je dolazak ona, čitatelj naslućuje, predvidjela, ako već ne svjesno prizvala, pa onda i režirala, odigrat će ulogu staričina željno iščekivanog anđela smrti, s kojim će ona podijeliti svoju ispovijest i potom mirno usnuti. 

Eponimsku protagonisticu, Sonju Bijelu, Sonju Šepavu, srećemo, znači, na finalnoj točci njenog puta, da bismo je uistinu upoznali tek onkraj smrti, kad se u fabularnom okviru ukazuje posthumno, sada kao inspiracija za heroinu Igorovog eksperimentalnog komada koji će ovjekovječiti taj kratak susret dviju osobnosti jedva zamislivih u istom kadru, razmaženog kazalištarca u krizi identiteta i napaćene žene koja je visoku dob dočekala zahvaljujući jobovskom strpljenju i suživljenosti s prirodom. Mudra i plemenita starica naposljetku će otići onako kako su to činili srednjovjekovni junaci: „Sonja je stavila ruke na prsa. Umrla je kako se pristoji, kako treba, izjutra i na amen.“ Igor je ovu mističnu scenu popratio dramaturškom bilješkom: „Sonjka, Borbus i mačak umrli su isti tren, neka netko napokon isključi sunce.“  

Za Sonjkinih ranih dana zlostavljanje je mjerna jedinica malomišćanskog i obiteljskog života, vrijeđanje, batinanje, silovanje pa i ubijanje potka su sazrijevanja djevojke bez majke koja skromno domaćinstvo dijeli s nasilnim ocem i dvojicom priglupe i očevu autoritetu podložne braće. Takvo djevojačko bivanje noću je sretno, a danju neiskazivo nesretno, ali kako je u to doba zaljubljenost čini privremeno nepoderivom, mlada Sonja (svako)dnevna maltretirana ni ne primjećuje. Sonjkino djevojaštvo nekako sam spontano vizualizirala filmskim jezikom Pawela Pawlikovskog, ali kad nas autor s vremena na vrijeme iz analepsi prebaci u pripovjednu sadašnjost, tu bih odustajala od Pawlikovijewske monokromnosti jer paleta boja neophodna je kako bi se predočila umirujuća jednostavnost kolotečine te duhovne i duhovite babuške, raster pašnjaka, bod pletenine, potočnice na platnu potamnjenom davno osušenom krvlju kao tužan spomen na tegobnu žensku egzistenciju u poljskoj provinciji u godinama oko Drugog svjetskog rata.

U gvalji ratnog užasa dogodit će se nedozvoljena ljubav između mlade Poljakinje i Nijemca plavih očiju (kad su bili zajedno „zrak na [njenom] obrazu mirisao je kao na tanjuru, mirisao je na desert – jagode, slatko vrhnje i šećer) da bi Sonjkin Joachim jedne večeri neobjašnjivo prestao dolaziti, a onda joj s vremenom postao „ispran, distanciraniji od svetaca s ikona“. Ona bi napravila sve da joj se vrati, „mogla bi se promijeniti, prestati biti poljska, ruska ili svoja. Umjela bi prestati biti kakva god. Umjela bi skameniti se na zraku u pozi vilinskog konjica – dovoljno je pljesnuti dlanovima da me se smrska.“ Ipak, on se nije pojavljivao. „Srce mi je puklo“, ispovijedala se Sonjka, „nije prvi put. To je srce pucalo i pucalo, i činilo se kao da pucanje nikad neće završiti, kao što nosilica nikad ne završava s nesenjem jaja, kao što nikad ne završava ni bol, ni rijeka, ni prašuma, ni glad, ni škripanje leda po zimi.“ A onda, neočekivano, novi početak: „… povjerovala sam da mogu imati dobar život. Običan.“

Ne bi bilo u redu ovdje otkriti baš sve, pogotovo ne što će se još zbiti s nježnim mladićem u nacističkoj uniformi, no Sonjka se spletom neobičnih okolnosti udaje za pristojnog domaćeg momka i postaje majkom. Životna normalnost na nesreću ne traje dugo, sve što će joj ostati nakon tog rata u kojem su se prvi susjedi okrenuli jedni protiv drugih, težak je invaliditet, sjećanje na veliku ljubav i samovanje u derutnom domu ispunjenom ostarjelim životinjama koje je čuvaju.

A te životinjice, krava Mućka, Borbus dvanaesta (nasljednica šteneta koje je Sonja u mladosti dobila na dar od nepoznatog njemačkog vojnika i u oboje se istog trena zaljubila) i Jozik, mačak nadležan za mišje pitanje, znaju svašta, pa i govoriti, takvi su da na mahove više ne znamo gdje smo, u crno-bijelom Pawlikowskom ili u jarko obojenom Uspenskom (*dječja knjiga Stric Fjodor, pas i mačak, Algoritam, 2013). Za ilustraciju rečenog: „Uto se odazvao Jozik Pastir Miševa. Imao je pravo progovoriti jedan put u svakom od svojih devet života, ne uračunavajući, naravno, Badnjake, mada su tada obično krave bile te koje bi uvijek prve došle do riječi.“

"Sonjka" je istodobno šašavo suvremena i divno starinska, priča o nesretnom preklapanju pozicije žrtve i junakinje, o primitivizmu i svireposti, o banalnosti sitne ljudske zloće i  neiskorjenjivosti apsolutnog zla, a iznad svega, o radosti življenja, usprkos svemu. Karpowicz u ovoj poprilično hibridnoj prozi balansira između opore doslovnosti i značenjske zabašurenosti, dok nas šeće amo-tamo kroz Sonjkinu (nad)realnost u kojoj je ta žena bila i mogla sve, pa čak i osjetiti se sretnom. Bila je Sonjka kroz niz svojih desetljeća i seoska ljepotica i „skandalozna“ ljubavnica i predana supruga i tragična majka i lunjajuća luđakinja i svemoguća šaptačica; mogla je voljeti i uricati pogledom, vračati i liječiti. Kako bilo, iscijelila je jednog gradskog šminkera, a uspjelo joj je to, sudeći po osvrtima, i s brojnim čitateljima. Zagrizite u ponuđeni odlomak, ako vam se dopadne, Sonjkina pripovijest pisana je za vas.

Noć je bila duboka. Jozik Pastir Miševa razmišljao je treba li otići u sjenik i pozabaviti se miševima, prijelo mu se nešto živo i baršunasto, nešto hrskavo i piskutavo, toplina koja je izbijala iz ležajke uvjerila ga je da ostane u kuhinji. Predosjećao je nadolazeću smrt, iako nije znao po koga dolazi: po Bijelu Sonju, po Ignacyja, Igora, a možda upravo po njega?
Ignacy se vratio u kuhinju, sada je bilo više njega nego varšavskog Igora. Žarulja u zelenkastom sjenilu uljuljkivala je u san sjene na tijelu gradskog gosta. Njegov se lik sastojao od tamnih pruga. Mišići, kako-tako pričvršćene kosti, iščezavali su na tom čudnom svjetlu. Samo kosa, i to sijede na kojima je radio kojih trideset godina i posljednji dan, samo su se one svjetlucale: pomalo kao na vašaru, pomalo kao na slici, između brokata i laka.

Ignacy je sjeo na slončyk kod peći i pogledao Sonju. Sonju, čije je lice blago osvjetljivala mliječna juha. Sonju, bijelih pletenica i očiju od koji je svako oko svijetlilo drugom bojom.“

Književna kritika: Dva prsta iznad gležnja

Andrija Škare : Dva prsta iznad gležnja

Književnost, ukoliko želi ići u korak s vremenom, mora u svoj krvotok periodično uvoditi nove glasove, i otvoriti prostor za njihovu evoluciju u punokrvne nositelje budućih tokova iste, kako bi u budućnosti oni bili ti koji će igrati istu ulogu i otvarati vrata nekome drugome. Andrija Škare je, sada se to već može reći, evoluirao u nekoga tko je svojim dosadašnjim radom opravdao svoj status u mlađoj generaciji autora, pa je u nezahvalnoj situaciji da svakom novom knjigom pokuša nadmašiti prošlu, a u određenom smislu i sam sebe, što mu je doista pošlo za rukom već prijašnjom, zbirkom kratkih priča “Društvene igre” iz 2018. godine. U svom prvom romanu "Dva prsta iznad gležnja" Škare potvrđuje da je primarno kratkopričaš, jer je strukturno gledajući, roman pomalo raštrkana skupina proznih niti koje se preklapaju. Nije to samo po sebi loše, tek traži malo vremena da se čitatelj u svemu tome snađe, nakon čega stvari idu poprilično glatko.

Okosnica koja sve te priče povezuje je glavna junakinja Monika Mlinarić, koja odrasta u liberalnoj zagrebačkoj obitelji u kojoj su joj dopuštene mnoge stvari koje su u malograđanskom veltanšaungu nepojmljive, poput tetovaže kultnog indie rock benda The Velvet Underground.  Od tog detalja dolazi i naziv knjige, jer se ista nalazi upravo dva prsta iznad gležnja. Sama simbolika tetoviranja kao nečega što nas, poput žigosanja, trajno obilježava prirodno se nudi kao karakterni  reper kojem se autor u romanu uvijek iznova vraća. To je tek jedan od brojnih koji nam Škare prezentira, i koji se polako razvija u punokrvni bildungsroman. Sveznajući pripovjedač daje nam gotovo voajerski uvid u intimu likova, iako se time gubi aura misterioznog i nepredvidljivog. 

Monikini roditelji su bivši hipiji, što je u više navrata naglašeno, pa funkcioniraju kao suprotnost uobičajenih konzervativaca koji svoju djecu također usmjeravaju, ali u suprotnom smjeru. Problem je što je poanta bunta kao takvog postojanje prepreke koja je u slučaju njene obitelji labavija pa samim time u svojim malim pobjedama nad roditeljskim autoritetom manje i uživa. U tome pogledu ljudi konzervativnog miljea više profitiraju, jer je njihove pobjede mnogo teže izvojevati. Isprva je riječ o idiličnoj slici obitelji koja ljetuje na obali, bavi se svojim manje-više komfornim životom u velikom gradu i svakodnevnim stvarima koje sačinjavaju svačiju dnevnu rutinu. Priča postaje zatamnjena kada njen otac Josip oboli od teške bolesti koja će zakomplicirati ne samo njegov, nego i život cijele obitelji. To mijenja istovremeno i Monikin pogled na svijet oko sebe, na određeni način je prisiljena odrasti prije mnogih vršnjaka kako bi se borila sa problemima kod kuće, a najteži dio tog iskustva je nužno suočavanje sa krhkošću onih koje smo doživljavali kao čvrsti, nepokolebljivi oslonac. Prirodno se nameću određene asocijacije na roman “Nemirnica” Mihaele Gašpar, čiji je glavni junak također bolesni otac. Sada je kćer ta koja mora biti oslonac: Josip je uspio istisnuti smiješak. Shvatio je da je cijela priča glupa, shvatio je da je glupo pričati o životu i o smrti. Pomislio je da je život tu kako bi ga se živjelo, a ne pričalo o njemu i njegov je cinični duh istog trena reagirao predbacujući mu melodramatičnost ali ratio se nije dao.

Kao i u “Društvenim igrama” i u "Dva prsta..." glazba je od krucijalne važnosti, no iako knjiga ima preko 300 stranica, do konkretnog se narativnog tkiva doista mora probijati kroz šumu glazbenih referenci, žanrova, te povremenog koketiranja s glazbenom esejistikom što će iznenaditi samo one čitatelje koji su neupućeni u cjelokupno autorovo dosadašnje pisanje. Da bismo u potpunosti mogli kontekstualizirati identitet glavne junakinje treba biti barem okvirno upoznat sa opusom The Velvet Undergrounda i ostalih.  “Dva prsta iznad gležnja” doista i jesu generacijski roman u tom smislu - riječ je o portretu jednog miljea koji će najlakše razumjeti oni koji se u njemu kreću, pa tako zapravo Škare kao scenografiju priče postavlja kontekst u kojem se sam formirao. 

Kada bih sam sastavljao neku vrstu playliste za ovu knjigu, na njoj bi se sasvim sigurno našla “I’m Every Woman” od Whitney Houston. Prije svega zato što je knjiga doista kronologija Monikinog odrastanja iz djevojčice u ženu, razvijanja punkerice u majku. Pritom govori i o njenim ukusima van domene glazbe: čita autore poput Pascala Brucknera i filozofa Alaina de Bottona. Njena proverbijalna “every woman” od početka do kraja knjige proživljava ono što se u engleskom jeziku naziva “rite of passage”- trenuci koji nas formiraju i usmjeravaju, oblikuju naše stavove i vrijednosti. Autor i sam u tekstu koristi neke anglizme, u doslovnom prijevodu (“ukrasti šou”/steal the show). Jezik knjige prilagođen je miljeu u kojem se glavna junakinja kreće, pa ćemo sresti stvari poput “zahaltati”, “kulerština” isl. To je još jedna poveznica sa prethodnom knjigom jer roman možemo, u određenom smislu, tretirati kao prirodan nastavak “Društvenih igara”. Osim toga, Škare impresionira humornim konstrukcijama poput “udarničkog samozadovoljavanja” i dovitljivošću novotvorenica (“nekolikodnevna”), što njegov stil spašava od pretencioznosti, zamke u koju mlađi autori vrlo lako upadnu.

Roman je svojevrsni zemljovid zagrebačkog noćnog života, kroz čije se klubove i kafiće kreću glavni junaci, ostavljajući za sobom dugački trag opušaka i alkohola. Škare reafirmira svoju sklonost dramatičnom kroz grandiozne scene klupskih partya koje djeluju kao hommage njujorškom Studiju 54. Protagonistica knjige u gotovo svakoj sceni u ruci drži cigaretu, što djeluje više kao inzistiranje na “kulerštini” a manje stvarnoj ovisnosti. To je popraćeno i razvojem tehnologije, od walkmana, preko discmana, sve do najnovije mp3 tehnologije. Glazbena orijentacija u svijetu koji je Škare stvorio fluidna je poput seksualne: to je tematski okvir njezina odnosa sa Elenom, djevojkom koju upoznaje na koncertu u Grazu. Njihov odnos se razvija u nešto što će poput odnosa sa glazbom, utjecati i na odnos sa muškarcima, kao što su Zoran i Luka, druga dva kraka tog trokuta koji će obilježiti dugotrajnije čak i od tetovaže iznad gležnja.

Tu i tamo njen ljubavni život u svojoj eksperimentalnoj polivaletnosti igra se gotovo sa elementima sapunice. To ublažavaju neobične scene seksa koje odišu gotovo analitičkim pristupom nečemu tako strastvenom. Monika se naprosto uči kako biti društveno, etičko i seksualno biće istovremeno, što je dovoljno teško čak i sa tako liberalnim roditeljima poput njenih. U jednom trenutku moramo se emancipirati, jer bez toga ćemo se ugušiti, čega je svjesna i ona sama, da bi kasnije otkrila da je njezin otac također pronašao put ka emotivnoj emancipaciji, ali u digitalnoj sferi. Drugim riječima, ma koliko bili upućeni jedni na druge, kvalitet zajednice u kojoj živimo ovisit će o tome koliko prostora ostavlja da budemo ono što jesmo kada u njoj nismo.

Škare je svojim romanom izvrsno secirao zagrebačku subkulturu, njene potrebe, probleme, karakter. Poput eksponata u muzeju, u romanu su izloženi svi stereotipi o pankerskoj subkulturi, politički idealizam prezentiran je buntom prema vlastima, no sveden na gestu jer je lociran u komforu velegrada, miljama udaljenog od ruralnog gdje bi pobuna bila puno riskantnija. Tu se opet vraćamo na kratku priču “Golman” iz prethodne knjige, gdje je ta tema obrađena konciznije i oštrije. Škare nam pokazuje da je pogled urbanih liberala na konzervativnu provinciju jednako opterećen lošim stereotipima kao u obrnutom smjeru, te da u tom dvostrukom staklenom zvonu nema dijaloga, nego tek monolozi o vlastitoj nadmoći nad drugim i drugačijim, odsutnost inkluzivnog. S jedne strane, provincijska malograđanština, a s druge egoistični individualizam metropole.

Ipak, problem neprihvatljivosti “drugog” u društvu pokazuje se kao nešto što povezuje male i velike sredine, kroz priču o dvojbi druženja sa onima krive nacionalnosti, od Zagreba do Tribunja. Autor koristi smrt predsjednika Tuđmana kao politički lakmus papir zagrebačkih punkera: Svi mladi ljudi na tulumu imali su razlog da preziru Tuđmanov režim i njega samoga, osjećali su da je došao kraj jedne ere, mudriji među njima znali su da najveći posao tek predstoji, ali baš svatko je osjećao određenu uzvišenost, svi su bili svjesni da su dio povijesnog trenutka, da svjedoče nečemu o čemu će generacije i generacije učiti u školama i ništa im neće biti jasno.

"Dva prsta iznad gležnja"  do svoga vrhunca dolazi poimanjem da čovjek može biti potpun samo kao dio neke cjeline, kao ta poslovična “bolja polovica” koja služi istovremeno kao emotivni oslonac i korektiv. Dirljive scene obiteljske bliskosti Moniku ponovno spuštaju na zemlju, kada, uza sve ono što želi od Elene, ipak shvaća da su njeni najbliži oni koji imaju prioritet, ma koliko takav kompromis bio težak. Sve se poput mozaika slaže na svoje mjesto, krug se zatvara, djevojčica je postala žena. Kao što zmija guli kožu, tako je i ona uspjela odbaciti sve ono što ju je sprečavalo da doista bude ono što jeste, umjesto onoga što se od nje očekuje.

Na kraju dolazi neočekivani zaključak da su predrasude karakteristika ne samo onih protiv kojih se punkeri bune, nego i njih samih. A Elena ostaje poput vrata koja će, za svaki slučaj, ostati otvorena. Kao što je rekao Ernest Hemingway, nijedan čovjek nije otok. Ako je to doista tako, onda su "Dva prsta iznad gležnja" impresivan prozni arhipelag, skupina likova čiji su životi niz uzročno-posljedičnih razočaranja i užitaka.

Što će Škare nam servirati na svojoj sljedećoj literarnoj playlisti? Nadam se da nećemo predugo čekati da saznamo.  

Književna kritika “Tri Evine kćeri”

Elif Shafak : Tri Evine kćeri

Može li Bog kao predmet proučavanja ujediniti ljude? pita se kontroverzni oksfordski profesor Azuro, želeći si na njega odgovoriti svojim kolegijem o Bogu. Autor knjiga poput “Kako ostati trajno zbunjen” i osoba koju je časopis Time svrstao među sto najutjecajnijih, profesor Azuro u (donekle) kontroliranim uvjetima suočava svoje probrane studente s enigmom Boga i - ponajviše - jedne s drugima. Među njegovim dražim studenticama bit će i protagonistica Peri.

Najnoviji roman tursko-britanske spisateljice Elif Shafak ”Tri Evine kćeri“ nadograđuje njezine dosadašnje preokupacije, literarne i znanstvene. U nekim se aspektima i ponavlja. To je zato što je Shafak jedna od onih spisateljica koje pažljivo sastavljaju mozaik opusa i čije knjige tako treba i čitati, kao izraze prepoznatljiva svjetonazora. Zagovarateljica političkih i osobnih sloboda, nomatkinja i ljubiteljica stihova Hafiza i Rumija, Shafak smatra da svaka istinska debata, kao i zaljubljivanje, transformira sudionike. Na strani znatiželje i stalnoga pokreta kao opreka bolesti sigurnosti, slična je profesoru Azuru, a u nekoj mjeri i Peri.

U uvodnoj sceni romana, tridesetpetogodišnja kućanica Nazperi (Peri) Nalbantoğlu i njezina kćerka tinejdžerka zapele su u prometnom čepu u uvijek bučnom Istanbulu. Autorica koristi pauzu da progovori o ženskoj nelagodi u gradu na razmeđu Istoka i Zapada, kojim se generalno kreću spuštena pogleda i s nekom svrhom, barem naizgled, rijetko se bodlerovski ili bendžaminovski odajući flanerstvu jer je takvo što za jednu ženu društveno nepoželjno ili opasno ponašanje. S druge strane, muškarci grad tretiraju kao zanimljiviju inačicu vlastite dnevne sobe.

Iskoristivši priliku i otključana stražnja vrata Perina nepomična automobila, dvije male uličarke ukradu joj torbicu. Peri izlazi van, izuje štikle i daje se u potjeru. Uskoro dostiže i njih i skitnicu s kojim snifaju ljepilo i operiraju gradom, a nakon što on preokrene torbicu, Peri će ugledati polaroid-fotografiju iz svojih studentskih dana u Oxfordu - gotovo zaboravljen podsjetnik na događaje od kojih je bježala. U međuvremenu, u vili jednog od novopečenih istanbulskih bogataša sluškinje iz istočnoeuropskih zemalja brinu o šarolikom društvu. Kada im se, nešto kasnije, rastresena i zamrljana Peri napokon pridruži, prizor će je podsjetiti na renesansnu sliku, neku koja bi se mogla zvati Posljednja večera turske buržoazije.

Naracija je podijeljena na kraća poglavlja i naizmjence seli u vremenu i prostoru: iz Istanbula 2016. u doba Perina djetinjstva ili studija na Oxfordu. Priča je to o sasvim različitim, ali međusobno isprepletenim ljudima, s fokusom na one koji žive negdje između dviju apsolutnih pozicija (jer ove su prerušeni strah, kaže Shafak), na relacijama, izmješteni, neopredijeljeni, koji bi Boga radije podvrgnuli ispitivanju nego u njega bespogovorno vjerovali.

Peri se ponekad pita je li vjera snaga ili opijat za žene, supstitut za moć koje ih je patrijarhalno društvo u velikoj mjeri lišilo. Peri bi i radije čitala neki roman pod plahtom nego ćaskala s već spomenutom buržoazijom u čijim zahodskim akvarijima plivaju ribice u bojama nogometnih momčadi za koje njihovi vlasnici navijaju, slojem koji se koleba između elitizma koji ističe pojedinca, i etatizma koji pojedinca briše, kako kaže autorica, liberalnih vrijednosti i tradicije, tehnološkoga napretka i vidovnjaka, pečene janjetine sa šafranom i varijanti čokoladnih kuglica branda Les Bonbons du harem, nazvanih prema svjetskim metropolama.

Na polaroid-fotografiji koja sada kruži oko stola tri su djevojke i muškarac. Energična i slobodoumna Shirin, nomatkinja iranskoga porijekla; hidžabom pokrivena Mona, Amerikanka egipatskih korijena i feministkinja koja voli hip-hop; i Peri. Grešnica, Vjernica i Zbunjena - tri studentice i prijateljice, tri Evine kćeri. Muškarac je profesor Azuro.

Otprilike kao i njezin grad, Peri pokušava balansirati između nazora oca kemalista, racionalnoga materijalista, i tradicionalne majke, stroge vjernice, jednoga brata marksista i drugoga ultranacionalista. Silno želi izmiriti roditelje, a onda i braću, tako da izmiri njihove suprotstavljene slike svijeta, da među njima uspostavi dijalog. Kao i profesor Azuro, u potrazi je za Trećim putem, izvan dihotomija. A onih s Perinim ambicijama u Turskoj je, piše Shafak, u posljednje vrijeme sve manje, ili ih se sve manje čuje. Iako ne dijeli majčinu slijepu vjeru u onostrano, Peri se povremeno priviđa kerubinasto dijete u magli. Bez obzira što nikada neće biti uvjerena ni u očev pristup životu, kada joj je u sedmoj godini poklonio ručno šivanu tirkiznu bilježnicu za preispitivanje vlastitih misli, ma kakve one bile, tu je istu večer zapisala da je Bog komplet Lego kockica koje se može sastaviti po vlastitom nahođenju. Neodlučna i pasivna, ipak će biti uzrokom ključnoga događaja u romanu.

Izražavanje psihološkoga političkim jezikom, ili političkoga metaforom, svojstveno je Shafakinu pisanju i ne čudi s obzirom da je Shafak i popularna politička komentatorica. Dogodi se i da takav komentar nadglasa fikciju, mjestimice promijeni ton teksta na nekoliko redaka, ali dovoljno rijetko da ne remeti opću ravnotežu.

U memoaru o pisanju i majčinstvu, "Crno mlijeko" (2007.), autorica zaključuje da je demokracija jedino rješenje za njezine posvađane glasove, za te toliko različite žene njezina unutarnjega harema od kojih svako malo neka izvrši ili želi izvršiti coup d’etat da bi ušutkala ostale. Kako da se onda profesor Azuro najbolje uspije približiti Peri, koja ne vjeruje u dobrohotne diktature jer ne vjeruje da postoji mali bog, ako ne pohvalom decentraliziranom živčanom sustavu hobotnice? Zapravo je šteta što ovakvih dijaloga među njima u romanu nema više - ne samo zbog dosjetljivih stilskih figura, nego radi finijega osjenčavanja njihova odnosa.

Povijest nije linearna, već ciklična. U bilo kojem trenutku, društvo se može vratiti unazad: postati patrijarhalnije, zatvorenije, neslobodnije, ističe Shafak u svome pisanju i govorima. Roman "Tri Evine kćeri", kroz koji će se provući i rušenje Blizanaca, izbjeglička kriza i europski strah od imigranata, barata upravo tom činjenicom: da ne postoje garancije. Zašto ne upijati utjecaje izvana i crpiti iz tradicije, miješati sekularno i sakralno? Zašto su korijeni toliko cjenjeniji od grana i listova, ne razumije Peri. Stabla imaju mnoge mladice i vlakna koji se šire u svim smjerovima, ispod i iznad drevna zemljina tla. Ako čak i korijenje odbija ne mrdati s mjesta, zašto od ljudi očekivati nemoguće?

Uz ova i Azurovo pitanja s početka osvrta, roman postavlja i još jedno: može li izmještenost biti oblik slobode? Ne nudeći isključiva rješenja, osim da se takvih treba čuvati, knjiga "Tri Evine kćeri" poprilično je britko i aktualno štivo. Baš kakvo od Shafak ustvari i očekujemo.

Književna kritika “Rastapanje”

Osveta za okrutno prekinuto djetinjstvo

Mračna priča o univerzalnoj temi života u malom gradu u disfunkcionalnoj obitelji Lizi Spit donijela je priličnu slavu

Lize Spit je belgijska književna senzacija koja je s prvim romanom “Rastapanje” postala “najtraženija roba u gradu”, zbog koje su izdavači u cijelom svijetu stajali u redu kako bi njezin prvijenac objavili na svojem jeziku. Mračna priča o univerzalnoj temi života u malom gradu u disfunkcionalnoj obitelji Lizi Spit donijela je priličnu slavu i izvan Belgije, a samo kod kuće se njezin roman prodao u više od 100.000 primjeraka. To je itekako respektabilna brojka za državu u kojoj se svaka knjiga koja se proda u više od 10.000 primjeraka smatra velikih hitom. “Rastapanje” je pisala godinu dana, a toj je godini prethodilo više godina istraživanja, koje je Spit opisala kao godine “traženja vlastitoga glasa”.

Priča se odvija u gradu Bovenmeeru, malome mjestu u Flamanskoj, jednoj od triju belgijskih regija. Nakon što je 13 godina provela izvan Bovenmeera, Eva se vraća u mjesto iz kojeg je pobjegla, ali i koje ju je na kraju i oblikovalo. Odrasla je s Pimom i Laurensom, jedina dva dečka u mjestu koji su rođeni iste godine kad i ona te su bili najbolji prijatelji sve do pubertetskih godina. U ljeto 2002. Evino djetinjstvo okrutno prestaje, iako joj život ni do tada nije bio “med i mlijeko”. Eva se 13 godina kasnije vraća izravnati račune... Bovenmeer je izmišljeni grad koji je Lize Spit kreirala po gradu u kojem je odrasla, Vierselu, u Antwerpu. - Htjela sam se nekako odužiti Vierselu. To je grad u kojem sam odrasla i koji me inspirirao da napišem ‘Rastapanje’ - rekla je svojedobno Spit te dodala da u romanu ima mnogo autobiografskih elemenata, prvenstveno njezine povezanosti s rodnim gradom.

Kao i dobar dio flamanske literature, tako je i njezin roman mračan, na trenutke i depresivan, ali majstorski napisan s napetom pričom, koja je u nekim dijelovima pomalo i jeziva. Jesu li djeca od 13 do 14 godina zaista u stanju napraviti neke okrutne stvari o kojima se u romanu govori, a da stariji uopće na to ne reagiraju - pitanje je koje su brojni kritičari postavili oko Spitina romana. Odgovor je - jesu. Samo oni cijepljeni od stvarnosti koji ne prate doba u kojem živimo mogu reći da je Spit pretjerala u opisima nekih događaja ili su cijeli život živjeli pod staklenim zvonom zaštićeni od svakidašnjice. No knjiga ima nekoliko vrlo intenzivnih prikaza i, koliko god izgledali šokantni, kad malo bolje razmislite, nije to ništa što u današnjem svijetu ne postoji. Naravno, teško je ne zapitati se koliko priča ima veze s njezinim stvarnim životom, ali do danas pruža jak otpor na novinarska pitanja o privatnom životu i djetinjstvu. Još jedna zanimljivost oko ovog romana je što ga je objavila izdavačka kuća Das Mag, kojoj je “Rastapanje” bila tek druga knjiga koju su objavili. “Rastapanje” je atraktivno napisan triler, u kojem zaista želite znati što se dogodilo na kraju i Spit je to odradila majstorski.

Književna kritika “Molim te, pazi na mamu”

Bolno precizna priča o rastrganoj obitelji

Njegova je žena nestala s perona. Zvuči kao početak već pročitanog trilera, no premda se s mjestimice trilerskom napetošću ispisuje, granice žanra niti ne dotiče. Naime, važnije od pitanja 'gdje je mama' postaje 'tko je ona (bila)' kao i 'otkad je već nema'

Istraživanje nestalih osoba vrlo je zahvalna književna tema. Ne nužno samih trenutaka nestanka, čime se bave mahom žanrovski, kriminalistički romani i trileri, nego gotovo arheoloških posezanja, rudarenja u potrazi za esencijom onoga što su nestali bili, razlaganja svakog njihova atoma i ponovnog sastavljanja u novu, katkad i cjelovitiju sliku. Kao da nestanak, iako u stvarnom životu iziskuje promptnu reakciju, u književnosti stvara vremensko-prostorni mjehurić za temeljitu, detaljističku analizu i pretraživanje slijepih ulica onoga što drugi misle da o nestalome znaju. Oko nestanka svoje imenjakinje, Elena Ferrante je isplela već gotovo kanonsku tetralogiju, a probirljivi su čitatelji kroz slike četvorice sinova u „Izgubljenoj prtljazi“ Katalonca Jordija Puntija upoznali oca koji je i sinovima ostao zagonetka.


U 2009. objavljenom romanu „Molim te, pazi na mamu“ južnokorejske spisateljice Kyung-Sook Shin što ga je, u prijevodu Mirne Čubranić, netom objavio zagrebački Hena com nestala je, naslućuje se, majka obitelji. U kolodvorskoj košnici 69-godišnjakinja je na tren iz vidokruga izgubila supruga, on je ušao u vlak bez nje i, dok je shvatio što se dogodilo, bilo je prekasno. Njegova je žena nestala s perona. Zvuči kao početak već pročitanog trilera, no premda se s mjestimice trilerskom napetošću ispisuje, granice žanra niti ne dotiče. Naime, važnije od pitanja „gdje je mama“ postaje „tko je ona (bila)“ kao i „otkad je već nema“. Jer, sastavljajući letak o nestaloj, njezino se petero djece i suprug ne mogu dogovoriti niti o osnovnim biografskim podacima, kao što je datum rođenja, a čini se kako Park So-nyo i nije postojala izvan odnosa s drugima. Čak i njezino ime, „Mala djevojka“ ukazuje da negdje postoji i starija sestra, a kroz prva tri poglavlja romana, ispripovijedana kroz dvoje najstarije djece i supruga, postaje jasno kako nestala žena izvan obitelji i nije bila vidljiva. Bila je mama i žena. I to je otprilike sve što je bila.


Tek nakon nestanka, najstarija kći, poznata spisateljica (kojoj se, kao i ocu, pripovjedački glas oduzima neobičnom perspektivom drugog lica) osvješćuje da o svojoj majci ništa ne zna. I nije joj previše stalo da sazna, no pripovjedački glas tjera je da se prisjeti svih trenutaka u kojima majka, iako neobrazovana i vezana uz kuću, ističe važnost ženskog obrazovanja i u vrlo se feminističkom momentu bori za školovanje vlastite kćeri. Odrasla se žena prisjeća kako je mama za najstarijeg brata čuvala zdjelicu ramena zaboravljajući kako je zbog nje prodala svoj jedini nakit. Na molbe te majke mnogo je puta ostajala gluha, s njom je često ulazila u potrebne i nepotrebne sukobe i činila sve što svakodnevni život čini, a trenuci nedostajanja požale. Isto su činili i njezin stariji brat, majčino naizgled najdraže dijete i otac, nevjerni suprug, kojemu je supruga bila sigurna luka i davno stečena navika, no nije to njihov najgori prijestup prema nestaloj ženi. Taj je, pokazat će se u posljednjem, napokon prvim majčinim licem ispripovijedanom poglavlju, bilo nepoznavanje. Na njezinu su mjestu vidjeli slijepu pjegu, ona je za njih bila poput odavno naučenog gradiva presigurnom učeniku. Sad kad je nema, za njom žale kao što bi žalili za dragocjenošću čiju su vrijednost banalizirali.
 

Bilo bi lako reći kako je ovo slojevito ispisan roman o svakovrsnom nedostajanju, topla i dirljiva obiteljska priča. Ali nije. Ako išta, „Molim te, pazi na mamu“ emocijom je prožeta (i na čitateljevu emociju pozivajuća), ali bolno precizna priča o udaljenostima utkanim u jedan od najbliskijih društvenih odnosa, onaj obiteljski. Iako na površini prepuna iskrenog žaljenja i obećanja pozitivne promjene, u biti je premisa vrlo sebična – protagonisti mamu moraju pronaći ne bi li se oni osjećali bolje i samim sebi dokazali da mogu pronaći lijek svim vlastitim nerazumijevanjima. Pa se i njihova potraga ulicama milijunskog Seoula provodi u jednakoj mjeri kako bi doista urodila plodom kao i kako bi se pred pasivnijom braćom iskazali kao „oni kojima je više stalo“. U klupku opterećenosti vlastitim životima obećaju svašta, no sukus poruke romana sadržan je u njegovu naslovu, naoko toploj i prisnoj zamolbi što je kći spisateljica na samom završetku upućuje vrhovnoj, Svetoj Majci – „molim te, pazi na mamu“. Molim te, kao i toliko puta kad za svetačkim posredništvom posežem, obavi za mene nešto što sam trebala sama.

Književna preporuka “Volgina djeca”

"Volgina djeca" – Guzel Jahina – impresivan roman bajkovitog stila koji je ujedno i lekcija iz povijesti

Prije više od 250 godina, točnije 1763. ruska carica Katarina Velika pozvala je strance da nasele njeno golemo, ali zaostalo carstvo. Poziv je bio upućen osobito Nijemcima jer je carica i sama bila Nijemica – i mnogi su došli, ali su u 20. stoljeću itekako zažalili. Dogodilo se nešto nezamislivo i tragično. Danas je taj svijet izgubljen u prošlosti, a Nijemci su je skupo platili. Godine 1941. svi su Nijemci uz Volgu deportirani u Sibir i Kazahstan. O tome je napisala knjigu jedna od trenutno najboljih ruskih književnica Guzel Jahina. Njezina prva knjiga “Zulejha otvara oči” na mene je ostavila dubok dojam i predosjećala sam da će i ova knjiga imati “razoran” učinak. I, bilo je tako. “Volgina djeca ” još je snažniji, uzbudljiviji i iskreniji roman od Jahininog prvog romana. Usisao me, i to doslovno. Iako ima 500 stranica ovakav roman ne možete ispustiti iz ruke, kao da se vozite u nekom jurećem vlaku. Nižu se povijesni prizori, slike stepe, desne i lijeve obale rijeke Volge, sela, šume, ljudi, slike neimaštine, hladnoće, okrutnih zima i gladi. Jeste li znali da je na tom području 1920. i 1921. godine zavladala glad poznata pod nazivom “glad u Povolžju” i odnijela živote oko pet milijuna ljudi? Uslijed gladi je oko 1,5 milijuna djece ostalo bez roditelja i domova te su bila prisiljena lutati i krasti kako bi preživjela, ali su na kraju mnoga od njih umrla.

Istovremeno, ovo je snažna priča o tome kako velika ljubav rađa strahove u našim srcima, ali nam istovremeno pomaže da ih prebrodimo i nadrastemo. U romanu su, zapravo, u prvom planu ljubav, smrt, rađanje, odgoj i briga oko djece, ali i povijest, politika, rat i stvaralaštvo. Kroz knjigu se na kratko susrećemo s Lenjinom i njegovom teškom terminalnom bolešću, ali i njegovim nasljednikom i okrutnim vođom Staljinom. Toliko toga u samo 500 stranica. To može samo Jahina koja nas odvodi u njemačko živopisno, autentično i stvarno Povolžje gdje je s naseljavanjem samo na obalama Volge nastalo više od stotinu novih sela i time napipava ono njemačko u sebi. Jer Jahinin je djed bio učitelj njemačkog jezika na tom području, a njemu je i posvetila ovu knjigu. Kao napredni poljoprivrednici, marljivi obrtnici i vješti poduzetnici, ruski Nijemci su nakon početnih teškoća u ruskoj klimi uspjeli postići prilično blagostanje. Napoleon i novi rat u Europi naveli su još više ljudi na naseljavanje Rusije pa je tamo već sredinom 19. stoljeća živjelo oko pola milijuna “ruskih Nijemaca”. Postojala je i ruska škola i uspostavljena je Autonomna Sovjetska Republika. U romanu tako upoznajemo malo selo Gnadenthal na Volgi u kojem živi i Šulmajster (njemački školski učitelj) Jacob Ivanovič Bach, glavni junak ove knjige, a koji vodi skroman i pomalo dosadan život. Mještani ga cijene i uvažavaju. Jednog dana dobio je neobičnu ponudu koju ne može odbiti. Tu se roman pomalo počinje pretvarati kao u neku bajku. Sve postaje mistično i nestvarno, ali opet dovoljno životno. Bach tako upoznaje farmerovu kći Klaru Grimm (sva njemačka prezimena u knjizi imaju poveznicu s njemačkim bajkama) i smrtno se zaljubi. Život mu se iznenada mijenja, ljubav i politika počinju oblikovati njegov život iako je on uporno izbjegavao i jedno i drugo. Nakon brutalnog napada, Bach gubi sposobnost govora, počinje pisati bajke koje u Gnadentalu mijenja za mlijeko kako bi njegova djevojčica preživjela.

Priroda i njezine moći u ovom su romanu opisane na mističan i očaravajući način. Svi svakodnevni događaji slikovito su predstavljeni. Osjetila sam mirise, čula sam šumove rijeke i šuma, osjetila oluje, zimu i vjetar, okusila hranu i naježila se više puta čitajući. Knjiga je pisana “sočno” i osjetilno baš protrese. Moja velika preporuka za ovu knjigu. Nemoguće je prepričati sve što se u njoj krije, a i ne želim vam kvariti užitak čitanja i napetost koju ćete osjećati kroz cijeli roman. Ovo je fantastična priča u kojoj šuma odjednom postane beskonačna, poput bajke, u kojoj svi putevi vode natrag do kolibe. Bach je zaista poseban glavni junak koji ima toliko puno vještina i znanja, ali i ljubavi i empatije za sve što živi i što raste. Nevjerojatno je vrijedan i sposoban iako se na trenutke čovjeku čini da bi mogao i više i bolje. Najviše me se na kraju dojmila njegova kći Anna ili Anča kako ju je on zvao od milja. Ta mala mi se totalno podvukla pod kožu. Želim vam da se i vi uputite na ovo putovanje dijelom Rusije koji je meni do sada bio potpuno nepoznat. Zaplovite rijekom zajedno s Bachom, Ančom i Vaskom i spoznat ćete kako ljudi na ovoj Zemlji imaju teške živote i kako mi danas zaista živimo i bezbrižno, i u velikom blagostanju.

U Rusiji danas ima samo još oko 800.000 osoba koje su porijeklom iz Njemačke i većina još uvijek živi u Sibiru.

Upozorenje: knjiga zahtijeva potpunu koncentraciju i ne može se čitati usput. Trebate joj se posvetiti sto posto. Ona to zaista zaslužuje.

Književna kritika “Volgina djeca”

Lijepo napisana ruska bajka o strahu i bijegu

Prvi roman Guzel Jahine, ovogodišnje gošće pulskog sajma knjiga, bio je onaj sretan spoj za nakladnika i autora koji se rijetko događa – autorica je hrvatskoj čitateljskoj publici, kao i uostalom svjetskoj, bila nepoznata debitantica, ali je imala dobru priču, dijelom inspiriranu životom njezine bake Tatarke koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima, pa je "Zulejha otvara oči", uz to izvrsno napisana, praktički preko noći postala hit kod čitatelja najviše usmenom preporukom. Dobila je uz to i odlične kritike, a potom i cijeli niz nagrada, među njima i prestižnu rusku "Veliku knjigu".

Nagradom "Velika knjiga" ovih je dana ovjenčan i drugi roman Guzel Jahine, "Volgina djeca" (Hena com, 2019., prijevod Tatjana Radmilo), koji se također oslanja na povijesnu građu. U 18. stoljeću ruska carica Katarina Velika, porijeklom Njemica, manifestom je pozvala strance da nasele puste teritorije Ruskog Carstva. Obećala im je državljanstvo, zemlju za obrađivanje, a zadržali bi pravo na materinski jezik i kulturu. Njezinu pozivu najviše su se odazvali Nijemci, pa je od 1764. do 1773. godine osnovano 105 kolonija uz donji tok Volge, čime je postavljen temelj za njemačko Povolžje.

Kronike preseljenja njemačkih seljaka u Rusiju pripovijedale su o danima kad su prvi kolonisti stigli brodovima u Kronstadt na poziv carice Katarine. Monarhinja se u jednom trenutku i sama pojavila na pristaništu ne bi li pozdravila svoje odvažne sunarodnjake. "Djeco moja!" glasno je uzviknula, šepireći se pred doseljenicima promrzlima od puta. Taj povik objašnjenje je naziva drugoga romana Guzel Jahine: roman u ruskom originalu nosi upravo taj naslov, koji je u izvrsnom hrvatskom prijevodu Tatjane Radmilo pretvoren u "Volginu djecu", što ima opravdanja – između ostaloga i zato što su djeca, iako ne glavni junaci romana, opet prvi, možda i jedini motiv djelovanja nosećih likova. U prvom romanu sve što čini Zulejha čini poradi svog sina Jusufa; u "Volginoj djeci" glavni junak, seoski učitelj Jacob Ivanovič Bach, svoj život u potpunosti podređuje dvoje djece.

Priča počinje 1916. godine u njemačkoj koloniji Gnadenthal na lijevoj obali Volge kad šulmajster Bach dobije neobičnu ponudu. Tajanstveni stanovnik s desne obale Volge Udo Grimm uvjeren je da mu je kći glupača pa od Bacha zatraži da učini nešto kako se to ne bi vidjelo jer djevojku ipak treba udati. Tako Bach upoznaje Klaru Grimm: lekcije iz čitanja i pisanja odvijaju se isključivo tako da je djevojka zaklonjena paravanom, no Klara i Bach ipak uspijevaju više doznati jedno o drugom. U ovom slučaju doista vrijedi nomen est omen, ime je znak: pored toga što Klara nosi bajkovito prezime, i sama je nalik junakinji iz bajke, djevi uznici, a učitelja "zabavlja" upravo pričanjem priča; Bach pak dobro "utjelovljuje" – ne znam je li to bila i namjera autorice – jednu od najpoznatijih skladbi istoimenog njemačkog kompozitora, ujedno njegovo posljednje i nedovršeno djelo, "Umijeće fuge". Fuga je polifonski glazbeni oblik ali i disocijativni poremećaj u kojem osoba naglo i neočekivano bježi iz prijeteće ili nepoželjne životne okolnosti.

Fuga, odnosno bijeg Jacoba Bacha poprimit će neobičan oblik: isključit će se iz svijeta govora – onijemit će, ali će njegov najvažniji alat u godinama koje dolaze postati – riječi. S lijeve obale Volge preselit će se na desnu; tragičan događaj, koji je posljedica društvenih i političkih promjena ali i prirođene ljudske okrutnosti, ispunit će ga dubokim strahom; u Gnadenthal će se početi vraćati tek kad ga na to prisili glad, ali ne njegova, a hranu će "plaćati" upravo riječima. Tamo će ga dočekati novo društveno uređenje, najprije radna komuna povolških Nijemaca (1918), a pet godina kasnije i Autonomna Sovjetska Republika Povolških Nijemaca, čiju je uredbu o osnivanju potpisao Staljin.

Staljin je prijeteća prilika što se zlokobno nadvija nad sudbinama likova u oba romana Guzel Jahine – u "Zulejhi" protjeruje raskulačene seljake u Sibir, u "Volginoj djeci" se preko leđa povolških Nijemaca odvija njegova bitka s Hitlerom, no u drugom Jahininu romanu Staljin je i konkretan, utjelovljen lik čiju sudbinu pratimo u poduljim digresijama – od čekanja Lenjinove smrti do "njemačke operacije" u kojoj je, po završnom izvješću, skupno osuđeno 55.005 ljudi po njemačkom pitanju, od čega je najstrože kažnjeno njih 77 posto – što prekidaju pripovijedanje o životu Jacoba Bacha. Ta je intervencija modernistička, općenito su "Volgina djeca" roman u kojem se Guzel Jahina književno više poigrava nego što je to činila u "Zulejhi" gdje je pripovijedanje bilo čisto i pravocrtno. Stoga su "Volgina djeca" u većoj mjeri književno djelo, u smislu da Jahina ovdje više eksperimentira i kreativnija je, ali je "Zulejha" bolji roman, odnosno bolje ispričana priča.

U romanu "Zulejha otvara oči" autorica se obilato naslanja na bogati tatarski folklor – mitove, legende i narodne običaje; u "Volginoj djeci" ponešto koristi njemačko naslijeđe Povolžana, ali uglavnom pušta mašti na volju. Fuga je i u glazbi komplicirana forma – konačni dotjeran i složen oblik dao joj je upravo Johann Sebastian Bach, no Jahina u "slobodnim asocijacijama" ipak nije toliko uvjerljiva, iako vješta jest: njezin magijski realizam stilski je doista lijepa književnost, povremeno opeterećen pretjeranim nabrajanjem, mjestimično raspršen i predugačak što oslabljuje strukturu priče, a kako se ta maštovitost ne oslanja ni na kakav (mitološki) sustav, djeluje pomalo isprazno i meni na momente dosadno – kao dobro napravljena vježba iz literarizacije.

Bach kao junak veći je dio romana izgubljen, što je velika razlika naspram Zulejhi koja se od nepismene i praznovjerne seljanke transformira u snažnu ženu. Šulmajster je otpočetka ono što bismo kolokvijalno nazvali slabim karakterom – stidljiv i ustrašen ostat će praktički do kraja romana. U srcu "Zulejhe" strastvena je ljubavna priča, u "Volginoj djeci" ljubav je zaogrnuta radikalnom posesivnošću, šutnjom i nedjelovanjem. No baš zato su "Volgina djeca" istodobno i uvjerljiviji roman, usprkos manjkavostima pri korištenju fantastičnih elemenata: Bach je vrsta antijunaka kakvima smo okruženi u svakodnevnici, kakvi smo često i mi sami – tko od straha barem jedanput nije zanijemio, tko nije ljubav prešutio jer nije mogao naći riječi kojima bi nadmašio nedostatak djela a vjerno oslikao dubinu osjećaja? Onoliko koliko se Zulejha bori s vanjskim okolnostima, toliko se Bach bori s unutarnjim demonima. Jedna od najljepših slika u romanu jest kad Bacha noću probudi nevjerojatna lakoća: prva mu je pomisao da je umro, onda shvati da je nešto opipljivo i veliko otišlo iz njegova tijela – napustio ga je strah.

"Volgina djeca" prepuna su ovakvih, instinktivnih slika; bajka su od gotovo 500 stranica kakve su djeci nekad pričali, prije nego što su uplašeni odrasli počeli prekrajati priče i izbacivati dijelove što užasavaju i izazivaju noćne more želeći poštedjeti svoju djecu straha. Odsustvo straha ne čini nas neustrašivima, ali nas ni njegovo prisustvo ne čini moralnima. Strah duboko osiromašuje, na duge staze, naoko neprimjetno – otima život i prilike.

Književna kritika “Hana”

Zašto je Alena Mornštajnova napisala začudan roman o holokaustu?

O holokaustu su napisane brojne knjige, ali u roman češke autorice Alene Mornštajnove "Hana" izdavaja se literarnom strukturom i cizeliranim umijećem kojim je isklesan.

O holokaustu su napisane brojne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Ali u cijelom tom umjetničkom obilju, roman češke autorice Alene Mornštajnove, jednostavno nazvan “Hana”, izdvaja se i literarnom strukturom i cizeliranim umijećem kojim je isklesan. Roman koji je u Češkoj objavljen prije samo tri godine objavio je zagrebački Hena com, prevela Sanja Milićević Armada i uredila Marina Negotić. U čemu je tajna “Hanine” literarne, ali i intelektualne zavodljivosti, iako je riječ o tako teškoj i već naširoko obrađenoj, netko će možda reći i potrošenoj temi kao što je to holokaust? Pa upravo u činjenici da Alena Mornštajnová nije pisala roman o holokaustu, nego o Hani, ženskom liku koji je obradila do najsitnijih fizičkih i psiholoških pojedinosti. Tu treba i naglasiti da čitatelj shvaća da je baš Hana glavni lik romana tek u trenutku dok se približava kraju. Jer na samom početku romana nesretna je Hana šutljiva i zapuštena, čudnjikava i nimalo zanimljiva teta koja u džepovima otrcane haljine krije mrvice kruha koje neprestano vrti po ustima i ide na živce svojoj malobrojnoj obitelji, sestri Rosi, šogoru Karelu, nećakinjama Miri i Dagmarki te nećaku Otu.
 

A kada se u veljači 1954. godine, na skromnoj rođendanskoj proslavi u gradiću Valašské Meziřiči svi članovi obitelji (osim nestašne Mire koja je bila kažnjena jer je pala u ledenu rijeku) otruju princes-krafnama, pa na životu ostaju samo Mira i Hana koja je imuna na tifus, počinje se okretati literarni i povijesni žrvanj Alene Mornštajnove o tri generacije židovske obitelji Heler. Naravno, češka autorica najviše se bavila ženama iz te obitelji, bakom Elsom, njezinim kćerima Hanom i Rosom te unukom Mirom koja je nesretnim stjecajem okolnosti ostala jedini nasljednik obiteljske premučne, surove povijesti, iako nije zanemarila ni utjecaj muškoga roda na njihovu sudbinu. A taj je bio presudan, primjerice u trenutku kada je Hana na početku Drugog svjetskog rata očekivala da će se udati za naočitog Čeha Jaroslava i tako spasiti obitelj od nacističkog pogroma, ali i sebe nagraditi idealnim suprugom i muškarcem. Ali jok. Sudbina je bila brutalna. Jaroslav je i zbog pritiska obitelji odustao od ideološki opasnog vjenčanja i napustio nesretnu Hanu koja je na njegovo “da” čekala predugo, do trenutka kada se njezina majka s dvije kćeri više nije mogla domoći spasa i Velike Britanije bježeći od Hitlerovih kandži.

Ipak, za svoju je ljubavnu strast i ljubavnu vjeru u sugrađanina s kojim je bez puno priče izgubila nevinost bila teško kažnjena. Dospjela je u koncentracijski logor, prvo u Terezin u Češkoj, a onda u Auschwitz u Poljskoj, zajedno s bakom, djedom i majkom. Mlađu sestricu Rosu skrili su na tavanu dobri češki sugrađani iz gradića Valašské Meziřiči, riskirajući vlastiti život, ali i spašavajući čast češkog naroda. A eto, cinična sudbina Rosu je spasila od nacističkih logora, ali je nije spasila od otrovne princes-krafne. Ali je zato spasila njenu nemirnu kćer Miru koja je na kraju krajeva svoje ljubavno gnijezdo savila baš uz Jaroslavova sina Gustava, iako se toj vezi teta Hana protivila, a da nećakinji nije mogla priznati zašto. Jer život tete Hane, logorašice i ljubavne izopćenice bio je posut tajnama od početka do kraja. Jedra gradska ljepotica postala je strašilo, peteespeovka od koje su bježali svi i s kojom je bolje bilo ne imati posla. A iza njezine tuge i grizodušja, o kojem nikome nije mogla ni htjela pričati, skrivala se topla i meka ljudska duša koju je civilizacija ni krivu ni dužnu osudila na najveće patnje. Ipak, svoju je starost provela u ljubavi prema nećakinji Miri i njenoj obitelji. Oni su barem donekle rastopili njezino olovno srce koje nekim čudom nije puknulo u logorskim užasima o kojima Alena Mornštajnová piše jasno, ali ipak diskretno, minimalistički, bez povišenog tona i ideologizacije, poštujući patnje svih žrtava nacizma koji je u jednom trenutku poput nezaustavljivog tsunamija gotovo cijelu Europu pretvorio u pakao i u čistilište. Roman “Hana” moćna je prozna rijeka koja svojim junacima ne krade dušu, i baš je u tome najveća tajna njezine opojnosti.

Književna preporuka “Hana”

"Hana" – Alena Mornštajnova – saga o češkoj židovskoj obitelji koju ne možete prestati čitati

Prevela: Sanja Miličević Armada

Kada sam počela čitati ovu fantastičnu knjigu koja me osvojila na prvu pomislila sam zašto je ime ove knjige  “Hana”, a ne na primjer “Mira” ili “Rose”. Knjiga je podijeljena u tri dijela i svako poglavlje se bavi sudbinom jedne od žena iz skromne češke židovske   obitelji  i pripadajućem vremenskom razdoblju:

Prvi dio – Ja, Mira 1954. – 1963.

Drugi dio – Oni prije mene 1933.-1945. u ovom poglavlju je riječ o sudbini Rose i čitave obitelji

Treći dio – Ja, Hana 1942.- 1963.

U prvom poglavlju autorica nas vodi u hladnu veljaču 1954. godine kad upoznajemo devetogodišnju Miru koja unatoč roditeljskoj zabrani odlazi skakutati po ledenim pločama uz lokalnu rijeku. Jedva se spašava od pada u hladnu vodu i tog dana dobiva zasluženu kaznu. Tada nitko i ne sluti da će joj upravo taj nedužni dječji nestašluk spasiti život. U ovoj knjizi se mi kao čitatelji više puta moramo zapitati: je li nešto što se dogodi sreća ili nesreća? To samo dragi Bog zna. U početku izgleda kao nesreća da bi se kasnije  pokazalo da je upravo taj događaj bio sretan za onog koji ga je proživio. I obrnuto. Ono što u početku izgleda kao sreća, prouzročit će najveću nesreću. Tako se i ono što slijedi nakon Mirine zaslužene kazne pokazuje kao najveća obiteljska tragedija.

U drugom poglavlju upoznajemo se s Mirinom majkom Rose, koja je Hanina mlađa sestra. Priču i dalje priča djevojčica Mira koja otkriva sve ključne trenutke u životima svoje obitelji –  majke, oca, bake Else, prabake Grete  i tete Hane. Mama joj je često govorila: “Da nije bilo njih, ne bi bilo ni tebe”. U drugom poglavlju saznajemo sve o predratnom razdoblju u Češkoj, o počecima progona Židova, o rastućoj mržnji ostalih građana prema njima, o nepravdi koja je svakim danom postajala neshvatljivija i grozomornija. Pratimo živote dviju sestara kroz njihovo odrastanje, zaljubljivanje, razočarenja i strahove. Situacija je za ovu obitelj svakim danom bila sve nepovoljnija. Jedna od kćeri odlazi s majkom transportom prema logorima smrti, a druga ostaje. Kako i zašto?  Kakva im je to sve iskušenja pripremila sudbina? Jesu li mogli utjecati na nju? Jesu li je mogli preskočiti? Zaobići? Ili su sve događaje koji su uslijedili sami izazvali? To je vječno pitanje u ovoj knjizi. Previše jada za jednu obitelj, a previše krivnje za jednu osobu. Je li to Hana mogla predvidjeti, spriječiti ili prekinuti? Ili je majka Elsa donijela ključne odluke?

U trećem i najpotresnijem poglavlju upoznajemo misterioznu tetu Hanu i njezinu stranu priče. Tada polako sve počinje sjedati na svoje mjesto. Tada nam bude jasno zašto ovaj roman nosi naziv „Hana“. Ona ledena ploča s ruba rijeke ima veliko simbolično značenje. Sudbina ove obitelji pretvorila se u jednu takvu veliku ledenu ploču. Tko će je na kraju  pomaknuti? Tko od njih će je otopiti?

Autorica prepričava sudbinu ove obitelju uz puno dramatičnosti i neobičnih preokreta koje kao čitatelji ne očekujemo. Ako išta provjerava autentičnost ljudskog života onda je to patnja. Ako postoji nešto što uništava život onda je to patnja koju čovjek nanosi drugima. Ali, što ako je on nevin? Što ako je sve to samo splet slučajnosti, a čovjek je samo bespomoćno oružje sudbine? Ili ipak svaka slučajnost u životu ima i svoje dublje značenje… Vječna su to pitanja koja sve nas muče i koje propitujemo svakodnevno. Mogu si zamisliti kako su si upravo ta pitanja postavljale Mira, Hana i Rose.  Jer, upravo ta patnja povezuje likove i njihove sudbine u ovom romanu. Na početku mi nije bilo jasno zašto autorica ulazi u neke detalje da bi kasnije sve sjelo na svoje mjesto. Iako kao čitatelji nismo direktno “odvedeni” u koncentracione logore postajemo svjedoci nepodnošljivog užasa kojeg je vrijedno prenijeti, kao i  borbe s vlastitom krivnjom koju je izazvao netko drugi. Priča je ovo o dubokoj hrabrosti, velikim srcima i neuništivoj nadi i uopće me ne čudi da je ovaj knjiga dobila hrpu nagrada. Iako vrvi patnjom i tragedijama ova nam knjiga svakom stranicom ulijeva sve više nade da će na kraju sve biti dobro.

Ova knjiga je u meni probudila mnoge duboke osjećaje te sam i ovaj puta zajedno sa židovskim stanovnicima gradića Meziříčea proživljavala sva vremenska ograničenja, zabrane i propise. Kroz njihove oči sam proživljavala njihove osjećaje prijetnje, boli, straha i poniženja. Zato je ova knjiga ušla u pet najboljih knjiga koje sam pročitala u ovoj godini. Duboko me dirnula i urezala mi se u pamćenje.

Ono što me na kraju dotuklo je bilo saznanje da se ova priča temelji na stvarnim događajima. To da život uvijek piše najbolje romane se i ovaj puta potvrdila.