Književna kritika “Isijavanje”

Čovjek bi za života trebao makar jednom izlijevati betonsku ploču

Riječ trvor posljednji put sam čuo prije trideset i pet, četrdeset godina. Bila je vrlo živa i frekventna među Stublerima i Rejcima, u generaciji mojih None i Noneta. Nikad ne bi govorili nered, to je bila mrtva administrativna riječ, niti bi rekli gužva, bila je to riječ bez zraka i zvuka, nego bi i za nered i za gužvu, kakokad i kako ustreba, kazali trvor. I ja sam, osjećam to, govorio trvor, ali kako su oni jedno za drugim pomrli, tako mi je ta riječ potonula u dublje slojeve znanja, nisam je se nikad više sjetio, premda sam, naišavši na nju na 148. stranici knjige Namika Kabila “Isijavanje” (Hena com, 2019.) odmah znao što znači. I ispunilo me je ono unutarnje ozarenje, kakvo čovjek osjeti kada sretne nekoga dragog koga nije vidio pola života ili, još tačnije, kada pronađe onoga sebe za kojeg više nije znao da postoji.

“Isijavanje” je roman o Trebinju i Hercegovini, o pripadanju, progonstvu iz rodnog kraja i pokušaju da se konačno i zauvijek ode, roman o pokušaju da se proda rodna kuća i o razlozima, kojih je mnogo i uglavnom su neizrecivi, zbog kojih ti ne uspijeva. Također, roman o razlikama i o razlikovanju, o tome što zapravo znači biti Bošnjak, hercegovački musliman, koji je 1992. izgnan u Švedsku i koji svakoga ljeta dolazi na odmor u rodni grad i tu neko kraće vrijeme živi među ljudima među kojima je odrastao i koji su ga, možda ne baš oni osobno, protjerali, ili su se od njega uzrazlikovali po tome što su mogli da ostanu, ali “Isijavanje” je i roman o tome što u Trebinju i u Hercegovini znači biti Srbin, što je značilo nekad, a što znači danas, kada onih drugih više nema, ili ih samo sezonski ima, i kada je čovjek već samome sebi pomalo onaj drugi.

Namik Kabil napisao je roman koji je osovljen na razumijevanju te dvije suprotstavljene perspektive, koje su zapravo oduvijek bile suprotstavljene, a sad ih nesravnjivim čini i ta egzistencijalna suprotstavljenost. Jedni su tamo u Švedskoj, gdje po švedskim standardima žive svoje prethodne trebinjske živote, dok su drugi tu u Trebinju, ali više im nije dato da žive po trebinjski. Sasvim uživljen u Besima, koji bi nakon majčine smrti da proda kuću, i u Besimovog birvaktilskog najboljeg prijatelja Mladena, koji je time, i ne samo time, duboko povrijeđen, Kabil veze priču, a ustvari niz različitih priča, na način koji je posve izniman u bosanskohercegovačkoj i u svim preostalim našim književnostima. Kabil želi, i to mu na najbolji način uspijeva, da ne piše bošnjački roman, nego da piše trebinjski roman, što onda znači da to mora biti i – srpski roman. Ali nije samo do Trebinja, nego i do nečega drugog, o čemu dobar pisac mora voditi računa, a Kabil je jako dobar pisac: da bi se doista ispričala priča trebinjskog Bošnjaka u Švedskoj i u doživotnom izgnanstvu, ona ne samo da mora biti i priča o Srbinu iz Trebinja, nego taj Srbin po cijenu života ne smije biti negativac, nego s onim prvim mora biti u savršenoj moralnoj, emocionalnoj i egzistencijalnoj ravnoteži. Mora biti i malo bolji od njega, upravo zato što je njegov položaj unaprijed moralno diskvalificirajući.

Kabil je školovan za filmskog redatelja, pa još po nevolji američkoga filmskog redatelja. Nikad to u Bosni neće postati. Možda će mu se posrećiti da za života snimi još poneki film, ali svi ostali njegovi filmovi završit će kao romani. “Isijavanje” je kompleksan film, krajnje jednostavne priče. Mogao bi biti snimljen u Iranu. Ali kako već nije snimljen – ne zato što Kabil nije Iranac, nego zato što Trebinje nije iranski grad – pisac koristi niz elemenata kojim stvara filmsku atmosferu, a koji nisu filmski. Recimo, ta jezična raskoš, taj trvor kojim je ovog čitatelja izuo iz cipela i izbacio iz epohe, vrativši mu jednu njegovu izgubljenu riječ.

Poglavlja u “Isijavanju” su vrlo kratka – kratak je i roman, jedva da je u njemu sto i pedeset stranica – i vrlo su često posvećena nekom specijalističkom poslu. Recimo, ribolovu na Trebišnjici te razlici, koja je stvarna, nije mistificirana, u odnosu na ribolov na Neretvi, tamo kod Čapljine, gdje se lovi vršom i gdje se rijeka već kovitla s morem. Najdojmljivije, barem ovom čitatelju, poglavlje je o izlijevanju ploče. “Čovjek bi za života trebao makar jednom ploču izlijevati, svoju ili tuđu, tu se na licu mjesta vidi kako se ljudi betoniraju za ovu našu zemlju i puštaju armirano korijenje.” Dalje piše konkretne savjete o poslu: “Sutra je zorom domaćin uranio da prvi svojom nogom stane na ono što mu nije dalo spavati cijele noći. Stepenicama sklepanim od greda i dasaka popeo se na ploču, sa svakim korakom osjetio je treptaj u stomaku i konačno je zakoračio u to. Doduše još uvijek bez zidova, ali mu je upravo ovaj novi prostor otvorio i novi vidik da lakše zamišlja buduće sobe i pregrade. Radost je hodati po ovoj površini i slušati beton kako prašnjavo diše i žedno pucketa. Samo ti njoj vode daj i ništa se ne brini, ponovio je majstor iz Bileće više puta. Zato domaćin razmotava gumeni šlauf, spušta ga na ploču i odvrće česmu, a voda se laganim bešumnim mlazom počinje razlijevati u širinu.” I onda, nakon tog lijepog i poetičnog uvoda, slijedi udar. Priča Srbin, ako je to čitatelju važno naglasiti: “Kad ti prebiju kičmu, ploču na kući, poruka je jasna kao sjeverom umiveno zimsko jutro u Hercegovini. Ne dolazi više, ovdje nema te. Kako ti je kuća uništena podsjeti te kako se zoveš i gdje ti je mjesto, džaba što si mislio da to kako se zoveš nije najvažnija stvar na svijetu.”

Kabil vrlo precizno razlaže međusobne predrasude onoga prethodnog trebinjskog svijeta: muslimana o pravoslavcima, pravoslavaca o muslimana, Trebinjaca o Dubrovčanima, Dubrovčana o Trebinjcima. Kada to radi, on niti kome drži stranu – romanopisac će ubiti roman čim naumi da nekome izvan romana drži stranu, a nije dobro ni kad među vlastitim junacima odabire one kojima će držati stranu – niti se bavi posljedicama tih davnih, danas sasvim beskorisnih, nikom upućenih ni namijenjenih predrasuda. “Isijavanje” je roman u kojem se pisac bavi poslijeratnim svijetom i njegovim prijeratnim sjećanjima i refleksima. Rat je tu sveden na najmanju moguću mjeru, zato što je osnovni preduvjet za komunikaciju među tim ljudima taktično izbjegavanje te teme. Ali ne samo to: tema rata je i za jedne, i za druge, i za treće suštinski neiskaziva. Rat je nedovršena i nedovršiva priča o sebi i svojoj slabosti.

Između Trebinja i Dubrovnika vazda je bila granica. Samo što ta granica nije nužno značila i neprijateljstvo. Značila je drukčijost. Nigdje se na finiji i gospodskiji način nije prikazivala drukčijost kopna i zaleđa kao nekad između Trebinja i Dubrovnika. Tako je bilo u stvarnosti, o tome čitatelj mnogo zna iz jednoga prethodnog života. Onda je došao rat, i Trebinje se ogriješilo o Dubrovnik, da bi zatim od tog ogrešenja bio stvoren mit. Pa su prošle godine prije nego što je život sažvakao i probavio mit, koji je ostao da vlada samo na razini državnih i nacionalnih ceremonijala. Kabil tu dubrovačku priču upliće u roman, ali ne kao sporedni tok, nego kao trag čistoga i jasnog svjetla, što probija iz prošlosti i mladosti. Ljetna scena s trebinjske tržnice, vjerojatno najljepše koju se na ovim stranama može vidjeti: “Zanimljivo je kako su se gospari vratili na pijacu i dolaze u spenzu. To što je Trebinje u ratu napalo Dubrovnik nema veze, boga ti, vazda se ratovalo i kralo, nije svijet od juče. A baš danas, nakon svih Ilijada i Odiseja, valja opet jesti. Dubrovčani se vratili, a mi nismo, ali zašto bi se vraćali kad je gore bolje, valjda nije upitno da je Skandinavija kvalitetnija za život od Balkana. Tačno je da ima ljubavna veza sa zemljom po kojoj si mlad hodao, mimo trezvene priče kako je negdje bolje, ali to je poezija od koje se ne živi. U međuvremenu, gore u Skandaliji, prilažemo uredno prikupljenu dokumentaciju kako smo izgorjeli u etničkom čišćenju, mi smo ugljenisani ostaci nekadašnjih ljudi, podastiremo na uvid ožiljke i rane, bezočno upoređujemo dubinu svoje i tuđe boli jer sve to zajedno nosi dosta poena za prijevremenu penziju. A pijaca ova, to smo mi, trgovina nasitno i malo krupnije.”

Onda izvanredni likovi dvije matere, Besimove i Mladenove, lik taksista, Srbina s prezimenom Gotovina, likovi bivših ljubavi, likovi žena koje zazivaju razum ili baštine mržnju kojom svoje sinove spašavaju od života… Namik Kabil pisac je kojeg će se pamtiti i koji će nas se na više načina ticati. Jedan od najvažnijih pisaca poslijeratnog svijeta, među rijetkima koji su se odvažili da im rat prođe.

Miljenko Jergović, Jutarnji list

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Veliki antiratni roman i čovjek koji ne vjeruje u mit “mi Hrvati”

 

„No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni svijet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju.” Ovo je samo jedna od rečenica koje podjednako ubojito gađaju i u srce i u glavu; rečenica iz romana “Pacijent iz sobe 19” Zorana Žmirića (Hena com, urednica Marina Vujčić, 119 kuna).

Supermen bi u našem svijetu ostao bez svih svojih supermoći Knjiga je to koju mora pročitati svako misleće biće s ovih prostora jer to je roman o Domovinskom ratu, ali i u posljedicama svih ratova, onog što osjećaju generacije koje dolaze nakon ratnika. Priča koja u 39 poglavlja (neka od tih poglavlja funkcioniraju i kao kratke priče) donosi ispovijed pacijenta iz sobe 19 i psihijatru (koji to možda i nije) govori o tome zašto si je odsjekao spolovilo. Njegov monolog, liječnik naime ne izgovori ni jednu jedinu riječ, počinje na njegov 19. rođendan. Bio je to dan kada je kao golobradi mladić, koji je večer prije toga bio na rock-koncertu u nekom riječkom klubu, u ruke dobio pušku, dan kada je krenuo u Domovinski rat, došao na bojište i doslovno bio bačen u rat. Taj prvi dan, dan devetnaestog rođendana, on je ubio devetnaestoro ljudi, a spoznaja tko je bila ta devetnaesta žrtva postaje trenutak u kojem se počinje rasipati njegov život. I dok sredstva protiv bolova teku u njegovu venu, on priča o djetinjstvu, prijeratnom životu u Rijeci, roditeljima, prijateljima, školi, glazbi, šopingu u Trstu... Kroz tu se priču, posebno uz vrlo jake glazbene reference, stalno i uporno probija rat – Domovinski rat.

Žmirić je ovim jedinstvenim djelom, koje se, budimo iskreni, neće baš svima svidjeti jer nije crno-bijelo i u njemu nema zaklinjanja na temu “mi Hrvati”, stvorio iznimno djelo. Prvi veliki antiratni roman koji za temu, mjesto i vrijeme radnje, ima Domovinski rat. Time nastavlja niz Remarquea i “Tri ratna druga”, Hemingwaya i “Zbog oružje”, Krleže i “Barake 5B”... 

 

Bojana Radović, Večernji list

 

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Anne-Kathrin Godec ima videoblog na kojem recenzira knjige. Njemica koja živi u Triblju gdje s obitelji vodi turistički objekt “Hotel Balatura” koji je prava pravcata kulturna oaza glazbenih i književnih programa i radionica, Anne između ostaloga i sama piše poeziju i prozu, te prevodi i objavljuje u raznim njemačkim časopisima.

Anne je odabrala zanimljiv datum kako bi recenzirala moj roman “Pacijent iz sobe 19″…. 19.1.19. Taj datum s devetkama i jedinicama je do prošle godine bio Međunarodni dan izbjeglica i migranata, skupine ljudi koja u najvećem broju slučajeva bježi od rata.

Anne kaže: “Zoran Žmirić je neumoran i angažiran kritičar ovog društva, dobar promatrač i duhovit pisac… jedan od najuvjerljivijih i najvažnijih glasova književnosti ovih prostora…. Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala tako potresnu, pametnu i točnu knjigu na tu temu.” Poslušajte.

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Demoni prošlosti i sadašnjosti

Najnoviji roman Zorana Žmirića Pacijent iz sobe19 svojevrsni je nastavak bavljenja temama koje su obilježile cijelo Žmirićevo književno stvaralaštvo – rat i ljudski identitet.

Rat je, primjerice, bio glavna tematska preokupacija romana Blockbuster (2009., VBZ) i zbirke pjesama Zapisano metkom (2015., Studio TiM), dok se romani Snoputnik (2014., HDP) i Putovanje desnom hemisferom (2017., Hena com) fokusiraju na pitanje ljudskog identiteta, stoga se može reći da Pacijent iz sobe 19 objedinjuje ove dvije univerzalne teme.

Protagonist romana, a ujedno i pripovjedač, četrdesetčetverogodišnji je branitelj Vanja Kovačević koji završava na psihijatriji jer si je odsjekao spolovilo. Ovaj je okrutan čin, kako ćemo kasnije saznati, zapravo krajnja posljedica 25 godina Vanjina osobnog pakla. Sve je počelo kada je na svoj devetnaesti rođendan (broj 19 ima simboličnu vrijednost za Vanju zbog ponavljanja u bitnim trenucima njegova života, a iz toga proizlazi i naslov romana) odveden u Domovinski rat.

Roman je ispričan u prvome licu, i to kao monolog koji Vanja drži dodijeljenom mu psihijatru. Taj se monolog sastoji od 39 kratkih i kronološki nelinearnih poglavlja kroz koje ispovijeda svoj životni put i objašnjava što ga je ponukalo na to da si naudi.

Iako je čitatelju odmah na početku jasno da se radi o mentalno i emocionalno rastrojenoj osobi, Vanja kroz svoje pripovijedanje pokazuje oštroumnost, nepristranost i objektivnost, pogotovo u poglavljima u kojima opisuje svoja stravična ratna iskustva. Ove karakteristike Vanjina pripovijedanja čitatelje s lakoćom transponiraju u svijet rata pa se čini kao da su čitatelji na ratištu s njim.

Spomenute značajke otvaraju i prostor za izražavanje njegovih stavova o Domovinskom, ali i ratu općenito: Vanja je prema ratu i kontekstu unutar kojeg se događao izrazito kritičan. Ništa ne promiče njegovoj kritičkoj oštrici – umjetno stvoren nacionalizam, mržnja Hrvata prema Srbima i obratno (odlično prikazano i sažeto u poglavlju o odnosu susjeda Hrvata prema Vanjinom prijatelju Srbinu koji je ratovao na hrvatskoj strani), koncept stvaranja hrvatske države („Mi smo je branili, ne stvarali"), a konačno i ideja rata kao nečeg svetog i uzvišenog.

Upravo uvjetno rečeno zahvaljujući mučnom i traumatičnom iskustvu rata, Vanja prolazi kroz bolnu transformaciju svojeg identiteta, što je, kako je već navedeno, druga važna tema Žmirićeva romana. Analizirajući svoju prošlost, Vanja shvaća da je cijeli život prihvaćao sve ono što mu je društvo – svjesno ili nesvjesno – nametnulo. Shvaća, promatrajući sebe, ali i ljude koji su mu obilježili život (roditelji, dijete, suborci, neprijatelji), da upravo nametnuta očekivanja kolektivne svijesti (odabir generičnog, prosječnog životnog puta – škola, posao, brak, djeca; strogo pridržavanje socijalno prihvatljivih oblika ponašanja, pa i prihvaćanje uloge branitelja) skrivaju ono istinsko ja – ono što čini svaku osobu jedinstvenom.

Taj je proces utoliko bolniji jer je rat zatekao Vanju kao sasvim prosječnog, ponešto naivnog i jedva punoljetnog mladića iz Rijeke koji je uživao u svojoj mladosti – izlascima, glazbi i djevojkama. Vanja se, barem na površini, situaciji rata uspijeva prilagoditi („Bačen sam u vatru i morao sam djelovati. I jesam"), ali duboko u sebi osjeća gađenje prema onome što je prisiljen raditi – ubijati ljude protiv kojih nema ništa.

On se, iako okaljan krvlju nevinih, strogo ograđuje od sudionika rata koji su ratovali samo da bi ubijali („Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci.") Vanja se naprosto borio samo da preživi rat, a odluka da preživi je bila „(...) jedina stvar koju sam za sebe odabrao." Ironično je, i zapravo stravično, što, iako Vanju na ubijanje ne potiče mržnja, on ubija s jednakom hladnokrvnošću i neosjetljivošću kao i oni od kojih se ograđuje. To najbolje ilustrira poglavlje koje se sastoji od Vanjinog  preciznog i slikovitog opisivanja kako je nožem klao vojnika protivničke strane.

Sposobnost zatomljivanja svoje ljudskosti Vanji omogućuje da preživi rat (on se nakon rata naoko uspješno rehabilitira u društvo – nađe posao, oženi se i dobije dijete), ali ga sva ta zlodjela koja je počinio i doživio nastavljaju uhoditi i ne dopuštaju mu da opet bude "običan" čovjek.

Osim nagona za preživljavanje, ono što ga u ratu najviše od svega drži i veže za njegovo doba "nevinosti", život prije rata, jest engleska rock grupa Sisters of Mercy. Važnost ove grupe za Vanju se opetovano ističe kroz cijeli roman – on u sebi pjevuši stihove pjesme Walk Away u trenucima smrtne opasnosti, sinu daje ime Andrej (prema pjevaču grupe Andrewu Eldritchu), i uopće se često referira na njihove stihove u razgovoru. Sam o njima kaže da je u ratu pjevao njihove pjesme „(…) da se umirim, da odagnam strah. (…) To je bilo jedino u što sam vjerovao."

Bitno mjesto u romanu zauzimaju i Vanjini odnosi s ljudima koji su obilježili važna razdoblja u njegovu životu. Kroz odnose s njima, ali i samo promatranjem svojim analitičkim okom, on dolazi do mnoštva uvida o ljudskoj naravi koja se voli predstavljati sasvim drukčijom nego što jest (npr. nakon pogibije jednog ratnog druga koji je uvijek davao drugima sve što ima, Vanja među njegovim stvarima otkrije golišave slike djece), ali zbog svega prethodno navedenoga, shvaća da ni on nije onakav kakvim se predstavlja („Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji, upiši mi je.")

Poglavlja posvećena sporednim likovima, ali nimalo sporednima što se tiče njihova utjecaja na Vanju, minijaturne su, no ništa manje impresivne studije ljudske prirode. U ovim je poglavljima Žmirić pokazao svoju vještinu prikazivanja kompleksnih tema (smrt, roditeljska ljubav, pedofilija, ubojstvo) u samo nekoliko stranica i to kroz slikovite i dinamične scene, uvjerljive dijaloge i realistične likove. Mnogo je ovih likova prikazao u njihovom prijeratnom „izdanju", ali i u onom ratnom. Rat i njihove identitete stubokom mijenja pa, primjerice, glupasti i bezopasni mladići postaju ubojice roditelja, a dobroćudni šaljivci postaju silovatelji.

Sve su priče o tim ljudima, pa i priča o Vanji, tu da se postavi pitanje tko smo mi zapravoKoja je naša prava slikaJe li to ono što osjećamo ili mislimoIli ono što govorimoIli možda ipak ono što činimo? Vanja nam želi reći da sve ono što mislimo da jesmo jest lažno, samo persona(lat. maska) – skup društvenih očekivanja, „imputiranih uvjerenja", a naše pravo ja koprca se negdje duboko ispod svih tih slojeva.

Samokastracija je Vanjin pokušaj doslovnog i simboličkog odstranjenja svojeg lažnog, nametnutog identiteta koji mu je donio toliku patnju i bol. Postaje, kako sam kaže, „novo biće". Nakon tog čina Vanja je „čist i nedodirnut ograničavajućim pravilima", no takvo radikalno raskrštavanje s prošlošću nije dovelo do smirenja, nade u novi život. Naime, prema indijskoj filozofiji, u trenutku kada pojedinac spozna svoje pravo ja, odbacuje svoj ego i ovu stvarnost kao iluzije i tada nestaje ikakva mentalna i emocionalna identifikacija s njime. Vanja, s druge strane, ipak ostaje ukorijenjen u svojoj stvarnosti. Od borbe sa svojim unutrašnjim demonima i onim vanjskima koji se utjelovljuju u društvu, Vanja ostaje samo umoran i iscrpljen.

Pacijent iz sobe 19 doživio je izrazito pozitivan odjek među čitateljstvom i kritikom, najviše zbog uspješnog problematiziranja rata iz perspektive osobe koja je u njemu sudjelovala. Mislim da je to zato što Žmirić o ratu piše iskreno, hrabro i ne libi se razotkriti svu njegovu besmislenost i destruktivnost. Najveća je vrijednost ovog romana u tome što autor uspijeva spojiti u koherentnu cjelinu kompleksne teme rata i ljudskog identiteta, a da rezultat bude pritom čitljiv, na trenutke smiješan i zabavan te da konstantno potiče čitatelje da preispituju sebe i društvo u kojem žive.

Upravo je zato ovaj roman itekako potreban ovoj zemlji (ali i šire) čiji se stanovnici još grčevito drže nametnutih im mjerila i očekivanja.
 

Luca Kozina, portal Booksa

Književna kritika “Putovanje desnom hemisferom”

Voda koja vječno teče
 
Prošlo je više od dvadeset godina otkad je ovaj svet napustio Hugo Eugenio Pratt, sjajni italijanski umetnik koji je svoj život i vlastite pustolovine iskoristio da kreira jednog od najpoznatijih strip junaka, zgodnog mornara sa Malte – Corta Maltesea. Premda autor više nije među nama, njegov junak je ostao tu da zauvek reprezentuje njegovu imaginativnost, ali i nastavi svojim autohtonim, individualnim, fikcijskim životom u stripovima, interpretacijama te inspiracijama drugih stvaralaca. Na jedan takav sličan način Corto Maltese se indirektno u obliku inspiracije nastanio i u poslednjem romanu Zorana Žmirića "Putovanje desnom hemisferom". 
Zoran Žmirić je autor iz Rijeke čija su dela prevođena na više jezika, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a ovim ostvarenjem bio je finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2014. Putovanje desnom hemisferom predstavlja izvestan romaneskni omaž Cortu Malteseu jer je protagonista romana zapravo personifikacija istog: pustolov sa filozofskom znatiželjom da dosegne duhovne tajne sveta. Roman u svakom od 14 poglavlja prati po jednu avanturu glavnog junaka. Od ranog detinjstva i prve dogodovštine (prelaska preko pruge do drugog naseljenog mesta) pa sve do najudaljenijih delova sveta, od Saint-Jean-Pied-de-Porta na granici Španije i Francuske, preko Nepala, Afrike, Indonezije, Aljaske, Kamčatke, Australije do Indije, Jermenije i Sibira, junak dela odolijeva izazovima u susretima sa najmudrijim, najduhovnijim i najčudnovatijim ljudima. 
Svako poglavlje u romanu otvara po jedna izreka, poslovica koja poput teasera nagovešta suštinu radnje poglavlja. U tim pričama protagonista pokušava kroz razne fizičke i metafizičke vratolomine (neretko preko ruba racionalnog) doći do rešenja zadate enigme kako bi se na kraju svake priče domogao naravoučenija iste. Ove se poslovice i naravoučenija doimaju poput dva tasa koji poravnjavaju vagu te uspostavljaju balans između nagoveštenog i uspostavljenog. 
Premda je svaka glava romana priča za sebe te se naratorski može posmatrati samostalno, ipak se u službi celovitosti fabule moraju gledati sva poglavlja skupa jer se lanac pripovedanja ne može zaokružiti bez svih karika. Razlog tome predstavlja ciklična struktura romana koja omogućava da čitatelj može početi bilo kojom glavom i opet se poput bumeranga vratiti na početak. No takva mogućnost ostaje samo u domenu tehničkog karaktera, jer suštinski roman se mora pročitati linearno onako kako je odštampan kako bi se shvatila njegova osnovna poruka koja se ne tiče samog putovanja kao takvog već specifične prirode glavnog junaka. 
Putovanje desnom hemisferom može se čitati bez ikakvog predznanja o Cortu Malteseu i to neće ni na koji način uticati na užitak u delu. Pored inicijalne inspiracije strip junakom, protagonist ovog romana je posve samostalan, poseban i nezavisan. Žmirić opisuje pre svega čoveka koji juri svoje lične odgovore, bije svoje bitke, sledi svoja interesovanja i inspiracije te odiše potpunom autohtonošću. 
Njegova specifičnost utkana je i u maloj klopci koju je autor postavio imenujući svoj roman ovim naslovom. Putovanje desnom hemisferom nagovešta fizičko kretanje po desnoj hemisferi naše loptaste planete, u čemu leži osnovna varka autora. Naime, davne već 1981. Roger W. Sperry dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zbog studije o epilepsiji. Otkrio je puno toga o korpusu kalozumu te napisao brojne studije o moždanim hemisferama i lateralizaciji dveju celebralnih hemisfera. Po tim studijama, u kratkim crtama, desna hemisfera ljudskog mozga upravlja intuitivnim i osećajnim segmentima čoveka dok je leva zadužena za logiku i racionalnost. Iako je ovo moja surova simplifikacija tih teorija, nesumnjivo je da se Žmirić latio sličnih saznanja kada je birao naslov svog romana, pa i generalno prilikom odabira same tematike. 
Ne mogu se oteti utisku da, iako je protagonista sve zagonetke u romanu rešavao matematički precizno, logički i racionalno, na koncu su uvek osnovne vodilje ka rešenjima bile zapravo imaginacija, intuicija, kreativnost, osećajnost, iliti elementi za koje je zadužena upravo desna hemisfera možga. Stoga glavni junak ne putuje radi putovanja, već traga za odgovorima do kojih se doista može doputovati i bez fizičkog pomeranja, o čemu svedoče dva poslednja poglavlja koja su zapravo jezgro centripetalnih sila naracije. 
U svojim fantazmagoričnim intervencijama i mistifikacijama autor je uspeo podmetnuti još varki kao što su anagrami imena 'Corto Maltese' koje autor koristi u funkciji izmišljenih toponima. Primer tome je izmišljena crkva Celeste Tormo koja se navodno nalazi na putu za Santiago. Takvih anagrama u romanu ima petnaestak, ali su uspešno kamuflirani napetošću priče te se vešto i mimikrično razvodnjavaju u celovitom plotu romana.
Žmirić je roman napisao u opuštenom i razigranom maniru sa dovoljno humora koji relativizuje 'ozbiljnost' situacije u kojoj se junak nalazi. Poglavlja odišu ujednačenim pulsom, izgledaju kao da ih je pisac pisao u jednom dahu, odnosno kao da je udisao vazduh samo između njih. Autor se nije libio koristiti mistiku, onostrano i transcedentno u svrhu koherentnosti priče, pa se ti elementi ne doimaju poput stranog tela već imaju funkciju vezivnog tkiva. 
Međutim čini se da je osnovna potka ovog ostvarenja činjenica da je autor pripovedao povrh svega o jednom metafizičkom, transcendentalnom putovanju, o temi koja je svevremenska i sveprostorna te seže sinhronijski i dijahronijski dokle god idu tragovi ljudskog bića. Reč je o putu ka sebi, o večitom pitanju da li možemo stići do sebe, o istraživanju makrokozmosa kako bismo bolje upoznali mikrokozmos. 
Možda najbolje o tome govori dijalog sa paterom Dionom iz prve glave: "Mogu vam reći tko nisam i to bih mogao nabrajati od sad pa do kraja svijeta i lakše bi mi bilo nego reći vam tko sam. Lakše je objasniti kroz ono što nismo, nego kroz ono što jesmo ili mislimo da jesmo. Mislim kako je istina da smo svi tragači za istinom, no budući da je tragamo i da je još nismo našli, mislim da smo ono što mislimo da jesmo." (str. 51)
Reklo bi se da je čitavo delo Zorana Žmirića zapravo više omaž ovoj rečenici nego Cortu Malteseu jer se u toj potrazi za samim sobom upućujemo na jedini put koji nema svoj kraj te koji je "voda koja teče, a ne zaleđeno jezero." (str. 164) Upravo su na tom putu najveće i najzanimljivije pustolovine koje vredi proći ili makar pročitati o njima.
 
Dalibor Plečić, Booksa

Književna kritika “Neispričane priče”

Direktan i beskompromisan pisac

Autobiografska knjiga Rajka Grlića ima obilježja povijesnog dokumenta recentnih filmskih epoha s eminentnim sineastima u glavnim ulogama

Rajko Grlić: Neispričane priče, Hena com, Zagreb, 2018, 388 str.

Rajko Grlić, jedan od najznačajnijih filmskih redatelja hrvatskog i jugoslavenskog filma, predstavnik takozvane Praške škole, režirao je nekoliko antologijskih i nagrađenih filmova (Samo jednom se ljubi, 1981; Čaruga, 1991; Karaula, 2006; Ustav Republike Hrvatske, 2016, i drugi ) kojima je privukao domaću i međunarodnu pažnju, ali i bijes kako jugoslavenskih tako i hrvatskih nacionalističkih kulturnih i političkih struktura u razdoblju prije i poslije 90-ih godina prošlog stoljeća. Ovaj intrigantan i provokativan autor, u svojim se filmovima nije libio otvoreno progovoriti o aktualnoj društveno-političkoj situaciji vješto podrivajući temelje dominantne ideologije, uvijek uz dozu manje ili više suptilne ironije i umjereno doziranog humora.

Baš kao što je u svojim filmovima na ironičan i humorističan, ali istovremeno ozbiljan, angažiran i detaljan način otkrivao pukotine u dominantnim povijesnim narativima, diskursima i ideologijama kroz crtice iz svakodnevnog života (ne)običnih ljudi, istom ležernom preciznošću detaljno raščlanjuje vlastiti život u autobiografskoj knjizi Neispričane priče, dokumentirajući sudbine nekoliko generacija svoje obitelji povezujući ih s društveno-političkim kontekstom odgovarajućeg povijesnog razdoblja. Knjiga je ujedno gorak, duhovit i emotivan zapis o filmskim epohama u povijesti jugoslavenskog i hrvatskog filma kroz zabilješke i anegdote o kolegama i prijateljima iz svijeta filma: od praških đaka s kojima je studirao na FAMU u Pragu i crnovalnih redatelja kojima se divio, a s nekima i surađivao, pa do suvremenih filmaša i glumaca iz država bivše Jugoslavije.

Knjiga je sastavljena kao filmski leksikon u kojem se abecednim redom navode termini iz filmskog jezika koji figuriraju kao naslovi poglavlja ispod kojih se po principu asocijativne montaže u filmu navode situacije iz privatnog i profesionalnog života autora. Neispričane priče ne samo da su pisane filmskim jezikom, nego i svojom strukturom često nalikuju skicama i zabilješkama nekog budućeg scenarija koji, međutim, često ostaje nedovršen i neispričan do kraja, baš kao i život, a i cjelokupno štivo ostaje, rečeno Ecovim rječnikom, otvoreno djelo. Nepredvidivost života tako se pretače i na narativnu strukturu djela koje ne teži linearnoj naraciji već se unutar pojedinih mikropoglavlja isprepleću (ili filmskim jezikom rečeno pretapaju) sadašnjost i nekoliko razina prošlosti. Grlić se u ovoj knjizi dokazuje kao vrsni pripovjedač, baš kao i scenarist na filmu, pa osim stvarnih flash backova dodaje i izmišljene dijelove kako bi ili upotpunio nepoznate dijelove iz obiteljske prošlosti ili iz mašte rekonstruirao „rupe“ u pričama.

Upravo zato Neispričane priče nalikuju napetoj fikciji koja se, kao i svaka autobiografija temelji na autentičnim faktografskim podacima, fragmentima sjećanja, anegdotama, ali i na izmišljenim događajima i likovima koji dopunjuju praznine u sjećanju te čine štivo dinamičnijim. Veći dio proznih priča su kronološki nepovezane natuknice iz režijske bilježnice – ideje za nikad snimljene filmove – koje u knjizi dobivaju konture i postaju kratke priče. Autor se na nekoliko mjesta osvrće na svoj stil pisanja pokazujući kroz nekoliko skica iz prošlosti kako je s odmakom gotovo nemoguće ne fabulirati vlastita, naročito daleka, sjećanja, kao što je gotovo nemoguće lučiti fikciju od faktuma, tuđe iskustvo od vlastitoga. Kao što autor kaže u uvodu knjige, svoje neispričane priče godinama je čuvao zatvorene u boci dok je on pisao priče i živio živote svojih filmskih junaka, a kad ih je polako pustio da iziđu ispričao ih je baš kao na filmu, miješajući zbilju i fikciju.

Upravo tim principom Grlić se vodio u većini svojih filmova. Njegovi najpoznatiji filmovi nisu dokufikcije; oni su igrani filmovi, ali su istovremeno dokumenti nekoliko posljednjih desetljeća, koji su zbog svoje direktnosti i kritičkog stava spram zbilji Grliću donijeli slavu, ali ga i prisilili na egzil početkom 90-ih godina. Grlić se često u knjizi vraća na taj period opisujući prilagodbu novoj sredini i radnoj okolini najprije u Los Angelesu, potom u New Yorku i na koncu u Ohiju, a jedan od najdirljivijih trenutaka u knjizi je pismo kćeri navedeno u poglavlju naslovljenom Documentary (Autobiographical). To je testament i dirljiva ispovijest u kojoj autor sebi i kćeri pokušava objasniti razloge odlaska iz Hrvatske. U ovom pismu, kao i u ostatku knjige, autor izbjegava patetičan ton i samoviktimizaciju tako svojstvenu postjugoslavenskom nacionalističkom diskursu od kojeg Grlić javno i privatno zazire. I on je, baš kao i njegovi uzori – ili mavericki kako ih naziva u knjizi (Branko Bauer, Dušan Makavejev, Žika Pavlović) – bio i ostao nekonformist, nediscipliniran i svojeglav umjetnik koji je pokušao „zadržati jedan princip samostalnosti, neovisnosti o vlasti, mogućnosti da sam radim ono što mislim da treba činiti i to onako kako mislim da valja činiti. Pokušavao sam dakle, ponekad i uz nemale muke, zadržati pravo pojedinca na vlastito mišljenje i na vlastiti rad.“ (68), a to je na ovim prostorima značilo i znači da „nećemo imati što jesti ako ja pokušam zadržati neke osnovne principe, neka osnovna etička načela do kojih mi je minulih dvadesetak godina bilo vrlo stalo.“ (69) A taj isti princip zadržao je i kod pisanja ove knjige u kojoj beskompromisno, imenom i prezimenom nabraja politički podobne kulturne radnike u oba sistema koji su nanijeli štetu ne samo njemu, nego cijeloj generaciji jugoslavenskih praških đaka. 

Rajko Grlić i njegovi praški kolege (Goran Marković, Srđan Karanović, Lordan Zafranović i drugi) bili su i ostali nepodobni i „opasni“ redatelji u oba sistema od kojih je nekolicina dijelila sličnu sudbinu u egzilu kao i on. Autor na nekoliko mjesta povlači paralele između svog i njihovih života prije i poslije 90-ih godina ironično naglašavajući sličnosti u obračunavanju s nerežimskim umjetnicima na ovim prostorima gdje se „zaigrala stara igra službenog zaborava u kojoj povijest uvijek počinje dolaskom onih novih“. (13) Međutim, autor čak i te mučne epizode, baš kao i u svojim filmovima, u knjizi prepričava uz dozu ironije i humora. Dobar primjer je anegdota s filmom Samo jednom se ljubi, snimljenom 1981. u Jugoslaviji. Nakon zatvorene projekcije za partijski i policijski vrh, jedan od policajaca je komentirao: „Da smo od ustaške emigracije naručili film o Službi, ne bismo ovo dobili“ (58) Dan nakon projekcije policija je zaključala negativ filma, ali je Grlić, pretpostavljajući što bi se moglo dogoditi, drugu kopiju filma istog jutra poslao avionom sestri u Pariz i film je ušao u službeni program festivala u Cannesu. Nakon hvalospjeva inozemne kritike jugoslavenska politička vrhuška bila je primorana stati iza filma navodeći ga kao dokaz slobode stvaranja u socijalističkoj Jugoslaviji. Gotovo identična situacija ponovila se deset godina kasnije, 1991. godine, na premijeri filma Čaruga kada je jedan od savjetnika predsjednika Tuđmana izjavio: „Da smo od četnika iz Knina naručili film, ne bismo ovo dobili!“ (59) Tijekom montaže Čaruge u Jadran filmu, neposredno prije pretvorbe i privatizacije te najveće hrvatske filmske kuće, Grlić je bio izložen najprije indirektnim, a kasnije i direktnim napadima iz tadašnjeg državnog vrha. Jednu od tih epizoda s redateljem Antunom Vrdoljakom, istaknutim članom HDZ-a i tadašnjim potpredsjednikom Republike Hrvatske koji će kasnije obnašati niz drugih funkcija vezanih za filmsku umjetnosti, Grlić je djelomično ubacio u film citirajući Vrdoljakovu prijetnju upućenu njemu: „Perje će letjeti“ (78) u sceni jedne pljačke u filmu.

Posljedice svog nekonformizma Grlić je osjetio odmah. Tijekom 90-ih njegovi filmovi, kao ni filmovi Lordana Zafranovića, nisu bili prikazivani, bili su uklonjeni iz enciklopedija i Društva umjetnika, a većina bivših suradnika ih je izbjegavala. Usprkos prijetnjama Grlić je do danas ostao dosljedan svojim životnim i umjetničkim principima koji su se stvarali pod utjecajem čehoslovačkih profesora Elmara Klosa i Jána Kadára, njegovih kolega s FAMU koji će kasnije postati predvodnici čehoslovačkog novog vala, ali i jugoslavenskih crnovalnih redatelja od kojih preuzima društvenu kritičnost i političku oštricu. Svojim kolegama i prijateljima koji su kao i on ostali vjerni beskompromisnom filmskom izričaju opetovano se vraća u knjizi kroz niz zajedničkih dogodovština tijekom posljednjih pet desetljeća.

Jedna od posljednjih natuknica u knjizi (Twist ending) kratka je posveta srpskom redatelju Goranu Markoviću, također praškom đaku i Grlićevom kolegi na FAMU, poznatom po antirežimskim političkim filmovima, naročito nakon 90-ih godina. Zanimljivo je da Grlić završava knjigu kratkim emotivnim osvrtom na Markovićev dokumentarni film Srbija godine nulte (2001) u kojem se prikazuje bijeda svakodnevnog života pod Miloševićevim režimom. Film se na trenutke pretvara u film-esej; audiovizualni dnevnički zapis u kojem Marković u razgovoru s kćerkom preispituje koliko su on sam i njegova generacija odgovorni za rat i što su mogli napraviti da se on spriječi. Pa tako Grlić, prisjećajući se projekcije tog subverzivnog dokumentarca na filmskom festivalu u Motovunu, piše: „Gledajući ga u Motovunu, na prepunom trgu, mislio sam kako bi svatko od nas tko se igra filmom morao snimiti takav zapis o sebi i vremenu beščašća u kojem smo živjeli. Da ne ostavimo nenaplaćen račun, sumnju u to kako smo preživjeli.“ (366)

Prvotno zamišljena kao niz natuknica koje je Grlić pisao za sebe, ova knjiga je postepeno prerasla u zapis o sebi i jednom vremenu. Zbog detaljnoj presjeka posljednjih pedesetak godina jugoslavenske i hrvatske kinematografije, Neispričane priče nadilaze obično autobiografsko pismo i mogu se čitati i kao povijesni dokument recentnih filmskih epoha s eminentnim sineastima u glavnim ulogama, a Grlić se dokazuje kao direktan i beskompromisan pisac koji je ovom knjigom, baš kao i Marković svojim filmom, izravnao račune iz prošlosti. Upravo zbog toga i on zaslužuje da se pridruži svojim uzorima i da zasluženo nosi nagradu Maverick, koja se već godinama dodjeljuje na filmskom festivalu u Motovunu čiji je Grlić osnivač, a namijenjena je autorima koji su individualnošću, slobodnim duhom i inovativnošću ostavili traga u filmskoj umjetnosti.

Etami Borjan, "Gordogan"

Etami Borjan zaposlena je kao docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje održava nastavu iz filmoloških kolegija na Doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture i na Odsjeku za talijanistiku. Magistrirala je filmologiju na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, a doktorirala je filmologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija usavršavala se na nekoliko stranih sveučilišta u Europi te je boravila na istraživačkoj stipendiji kao Fulbright Visiting Scholar na New York Universityu. Objavila je znanstvene radove iz područja etnografskog, dokumentarnog, talijanskog, autohtonog i postjugoslavenskog filma te knjigu Drugi na filmu: etnografski film i autohtono filmsko stvaralaštvo (2013). Izlagala je radove iz područja filmologije na konferencijama u SAD-u, Novom Zelandu, Europi i Aziji. Često sudjeluje na međunarodnim filmskim festivalima kao članica žirija ili kao selektorica filmova.

Književna kritika “Pogledaj što je mačka donijela”

Što je mačka donijela? Tomićev "crossover" - od realizma do horora i satire

 

Tematski se Tomić u ovoj zbirci pripovijedaka dotaknuo raznih područja, a najbolji je u onima koje su obimom najdulje i vezane uz prikaz suvremene stvarnosti Hrvatske

Iako je puno poznatiji kao pisac satiričnih romana koji ruglu izvrgavaju suvremenu hrvatsku stvarnost, Tomić je i vrstan autor kraćih pripovijedaka, što je dokazao još davne 1997. godine odličnom zbirkom priča »Zaboravio sam gdje sam parkirao«, a potvrđuje to i novom zbirkom »Pogledaj što je mačka donijela«, koja je ovih dana doživjela svoje treće izdanje, iako je objavljena na samom kraju prošle godine. Riječ je o zbirci od 12 priča, koje će se itekako dopasti ljubiteljima Tomićeve proze, jer pružaju ono na što smo kod njega već navikli – kvalitetno pripovijedanje s posebno sjajnim dijalozima i umješnim korištenjem kolokvijalnog govora dalmatinske ikavice, zanimljive priče, duhovitost i ciničnost te uspješno uočavanje i kritiziranje općeljudskih i, posebno, negativnosti hrvatskog suvremenog društva.

Poznati likovi 

Tematski se Tomić u ovoj zbirci pripovijedaka dotaknuo raznih područja, a najbolji je u onima koje su obimom najdulje i vezane uz prikaz suvremene stvarnosti Hrvatske. Uvodna »Svatko je nečija budala« odličan je prikaz načina na koji mutni tipovi i prevaranti nastoje zaraditi velike novce u provinciji, pri čemu je sjajno oslikano i vođenje politike na malomišćanskoj razini, a dozu gorčine ovoj najdužoj priči zbirke daje osobna tužna ljubavna priča dvaju likova. Tematski joj je slična, ali uz dozu prepoznatljivog Tomićevog jetkog dalmatinskog humora, »Veliki šoping«, odličan prikaz jednog dijela života radništva, dok je odlična naslovna više okrenuta prikazu nekarakternog muškarca slabića i oslikavanju uglavnom nesretnog obiteljskog života. Oni koji Tomića vole zbog njegovih štorija iz Dalmatinske zagore uživat će u pričama »Sveta obitelj iz Smiljeva« i »Evakuacija Poskokove drage«, u kojima srećemo likove iz već znanih Tomićevih romana, a u središtu pažnje su duhovite i komične situacije kroz koje se ismijavaju crkva i državne institucije.

Ima i neobičnih 

Ne tako uobičajenog Tomića upoznajemo u pričama »Tomo i Kamičak«, »Zemlja naših djedova« te »Besmrtni Duduk«, u kojima uz obradu tema vezanih uz život ruralnih krajeva (uz Zagoru tu je ovog puta i Lika u »Tomi i Kamičak« te Baranja u »Zemlji naših djedova«) dio radnje veže i uz onostrano, odnosno elemente horora koji se, pomalo i neočekivano, lijepo sjedinjuju s elementima komike, zbog čega će ove tri priče svakako privući one koji vole otklone od uobičajene književnosti. Poznatoj Tomićevoj sklonost rock glazbi – uz to što je njome prožeta odlična uvodna »Svatko je nečija budala«, koja može poslužiti i kao mali savjetnik za slušanje dobre rock glazbe – u potpunosti su posvećene dvije pripovijetke. »Tri priče o teškom položaju muzičkih manjina u provinciji« kroz obradu života troje zaljubljenika u glazbu iz različitih dijelova bivše države (Sinj, Goražde, Smederevo) vraća nas na kraj osamdesetih, a još bolja »Ti ne ideš nikamo« ide i korak-dva natrag pa svjedočimo epizodi koja se odvija 1967. godine u mjestašcu West Saugerties, gdje je grupa The Band snimala svoj kultni album »Music From Big Pink«.

Za kraj Tomić ostavlja dvije neobične priče. »Karuzo« je nimalo ugodna priča o grubom splitskom humoru smještena u svibanj 1939. godine, a odlična minijaturna završna »Bog je ateist« donosi nam priču o Bogu koji živi u nekom splitskom neboderu, gleda svijet oko sebe i polako – gubi vjeru! Sve u svemu Tomić je dobro »složio« ovaj svoj novi »album«. Oslobođen okvira romana koji ipak mora radi koherentnosti ostati u okviru jasno ocrtanih granica, Tomić si je u ovoj zbirci dozvolio mali »crossover« pa uz klasične realistične priče imamo i dodire s elementima horora i satire, nostalgičnih prisjećanja na prošlost ili pak zahvaćanja u život Splita prije sedamdesetak godina. Naravno ova stilska raznolikost svakako je i posljedica činjenice da su priče nastajale kroz dulje vremensko razdoblje i da ih autor nije želio, nakon što su prikupljene i pripremljene za objavljivanje, mijenjati ni prilagođavati. No to nije greška. Naprotiv, ovako smo dobili realan uvid i u razvoj Tomića kao pisca i u »razvoj« Hrvatske.

 

Marinko Krmpotić, Novi list

Književna kritika “Divlje guske”

Julijana Adamović : Divlje guske

 

Zadnje što sam čitala od Julijane Adamović, nagrađivane kratkopričašice, romanospisateljice i pjesnikinje, bila je njezina zbirka kratke proze iz 2016., "Glineni anđeli" (Naklada Jurčić, 2016.) – vješto napisana knjiga koja me ipak nije skroz pripremila na njezin ovogodišnji roman. Iako je i iz njezinog prethodnog pisanja bilo jasno da Adamović izvrsno barata jezikom i da se ne boji uhvatiti teških tema, ponešto od onog čime je htjela štrecnuti čitatelje u "Glinenim anđelima", naprimjer, kao da joj je do kraja uspjelo tek u romanu "Divlje guske" (Hena com, 2018.). Jednako suverenim glasom, ali u nekom sasvim drugačijem registru. Štoviše, ova kronika ženskog djetinjstva i multietničkog, ali klaustrofobičnog fizičkog i emotivnog prostora nekog sela u Bačkoj među najboljim je knjigama koje sam pročitala u posljednjih nekoliko godina, i pritom ne mislim samo na domaću produkciju.
 

A to neimenovano selo izraslo je na močvarnom tlu punom komaraca (scenografija slična onoj kakvu je Amos Oz doveo do krajnjih posljedica u zadnjoj epizodi Prizora iz seoskog života), a neki od markera vremena su horor film Leptirica, socijalističke lutke Nada i Vesna i kudeljara koja zatvara i čiji će radnici otići u Njemačku, kamo su mnogi već pošli i otkuda su se poneki i vratili, sakati ili bolesni. Kao poludjela Bobe Mojzeš, koja poštara s njemačkom penzijom čeka na stepenicama kapelice, pušeći čikove. Kuće su švapske ili šokačke. Potonjima znaju narasti trbusi kad se napiju vode, a onda prsnuti, otvarajući rupu kroz koju se, kao na televizoru, može promatrati pokućstvo i ljudi. Na švapskim je kućama, doduše, žbuka mrvljiva, ali zidovi su solidni. Tu su bosanska i “naša” slova, čivutsko, švapsko i “naše” groblje; slušaju se i mađarske vijest i radio Tirana.

Pripovjedačice-junakinje su dvije djevojčice, koje žive u domu ispunjenom nasiljem i neizvjesnošću. Otac bijes ublažava i raspiruje alkoholom, jezikom skida s neba krvava sunca. Majka im je u jednom trenutku otišla pa ih je privremeno preuzela Baba. Baba je zla, kažu svi, ali voli djevojčice i one vole nju. Možda jer ih pažljivo češlja, možda i najviše, iako količina ljubavi za nekog varira, kao vodostaj, ovisno o trenutku i raspoloženju. Baba im ustvari nije prava baka, nego očeva baba-tetka. Jedan je djed u velikom ratu bio na krivoj strani. Otac ponekad obećava bolji život.

Iako se u romanu odvije nekoliko presudnih događaja (rođenje njihove sestre, recimo), naglasak nije na fabuli, već na vinjetama koje se nižu kao figure na ukrasnim papirnim trakama. Isprepliću se scene ispričane naturalističkom i nadrealnom poetikom. Mnoga poglavlja sadrže snove djevojčica koji recikliraju javu, a java je, zbog dječje percepcije određene metaforom i maštovitim poredbama, doživljena snolikom, rastezljivom. Baba im često prepričava epizode iz Biblije pa djevojčice razvijaju i vlastitu, dječju metafiziku. 

Opisi života na selu uključuju bezglave pijetlove što trče po dvorištu dok ne klonu, ostavljajući za sobom mrlje krvi po cipelama djevojčica. Na jeziku osjetimo svaku kokošju poru, mast nam se lijepi za zube i nepce, žalit će se kad ih otac natjera da pojedu kokošju kožu iz juhe. Zamišljamo kako nam u ustima raste perje. Zato zaključimo da je bolje skratiti muke i kožuricu progutati cijelu. Ali ne mogu progutati zazorne kožice – želudac ih sam vraća natrag, ravno na tanjur. Kao što ne mogu probaviti ni usputnost okrutnosti i smrti oko sebe, nepodnošljivu količinu stida, krivnje i ljubomore koju osjećaju, ili odrasle koji se vrijeđaju riječima što se kao udice zaglave negdje posred nepca ili među organima, parajući meko tkivo. Možda zato, ili zbog sirenske pjesme mađarskog skladatelja, takozvane himne samoubojica iz tridesetih koju im otac zapjeva jednom prilikom, djevojčice pomisle da bi mogle počiniti barem jedno malo samoubojstvo.

 

Seoski mikrokozmos romana podvrgnut je i rodnoj, intersekcionalnoj analizi - različite se kategorije ukrštavaju u kreiranju identiteta. Baba, reći će djevojčice, mrzi sve koji nisu “njihovi”, ali Nanu i Blumove pušta na miru jer su doktori – jer klasa i položaj često brišu etničke razlike. Teta Agata je direktorica s “muškom” frizurom i mladom sekretaricom kao ljubavnicom, što je tada bio stereotipno muški “poslovni model”. Zbog pijanih je ruskih vojnika nekada trebalo “poružnjivati” seoske cure – uzalud. 

Roman je pun tajnih ladica i soba u koje se ne ulazi. U jednoj takvoj, u njihovoj iznajmljenoj kući nakrcanoj nesvrstanim predmetima, velika je Guska od krep-papira, sveznajuća, urokljiva pogleda, kojoj djevojčice turaju crteže ispod zabravljenih vrata. (Guska i Baba jedine su pisane velikim početnim slovom.) Inozemstvo je livada s nekoliko breza, kamo se djevojčice povremeno odlaze odmoriti od disfunkcionalne živopisnosti sela, brisani prostor iza kojeg se proteže nasip, iza kojeg je romsko naselje Vranjak, potpuno drugi svijet, mračan i opasan, tajanstveniji od svih inozemstava na svijetu... Djevojčice prema njemu osjećaju i strah i fascinaciju. Ne čudi jer je seoski imaginarij pun cirkuskih ogledala: vrana zloslutnica i Cigana s crnom dušom, koji za selo, čini se, preuzimaju psihoanalitičku funkciju. Bez obzira što u seoskim podrumima skončavaju psi ili što veš koji Babi opere Ciganka Ilona nekako uvijek ispadne čist. 

Iznenađenje u obliku besprijekorne divlje ruže u čokanjčiću za rakiju koju djevojčice ugledaju posred jedne romske kućice bez stropa, među otvorenim konzervama sardina, bačvom prenamijenjenom u peć, perinama i porazbacanom odjećom, jednako iskače u logici svijeta koja im se potura kao i riječ babinje, koja ipak nema veze s Babom.

Jedan od ključnih sastojaka romana upravo je tretiranje “Drugog” i “Drugosti” kroz dječju perspektivu, čime je izbjegnuta bilo kakva didaktičnost ili politiziranje. Adamović radije defamilijarizira uvriježeno, izokreće konvencionalno. Uz bogat, idiomatski jezik, motiv blizanaštva (ili udvojenosti), “zabranjenu” ljubav i oštroumnu vivisekciju društva, time me podsjeća na Bookerom nagrađen roman "Bog malih stvari" (1997.) Arundhati Roy.

S druge se strane knjige potpuno razlikuju. No, ono što im objema jednako uspijeva je kombiniranje gravitacije mučnih motiva s gotovo bestežinskom zaigranošću jezika. A to je, osim glavnog koji ovdje nisam otkrila, trik koji malo kome pođe za rukom.

Lara Tomaš, "Moderna vremena"

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Poznati riječki roker i pisac napisao je našu ‘Apokalipsu danas’

Dobili smo našu “Apokalipsu danas”. Taj Coppolin film kao da se ogleda u novom romanu riječkog pisca Zorana Žmirića.

“Pacijent iz sobe 19” (Hena com) potresan je dokaz kako još uvijek postoje ljudi s dovoljno poštenja i moralnog integriteta da pišu knjige ne libeći se demaskirati užas kolektivnih stratišta koja niču u ime privatnih bogaćenja. Ljudi koji osim društvenoodgovornog nagona posjeduju i nagon vrhunskog spisateljskog umijeća. Jedan od takvih ljudi je i Zoran Žmirić.
Rođen u Rijeci 1969., Žmirić je karijeru pisca, novinara i glazbenika (bio je basist Laufera i drugih riječkih indie bendova: Grad, Grč) dosljedno kovao po špranci prave rockerske biografije. Lako ga mogu zamisliti u Seattleu ili Manchesteru, nekom od sličnih gradova propalih industrija u kojima se kalio rock’n’roll, kako iz socijalnog beznađa razvija rifove dostojne divljenja.

Neposredno frontovsko iskustvo, početkom devedesetih, u Žmirićevim je instinktima još više istesalo fajterski neprilagođeni stav (“A vojska kao vojska, to je jedna vrlo zatvorena skupina ljudi, vrlo destruktivne muške energije, razaralačke, rušilačke, u kojoj jedan nevini, mladi svijet, koji je izišao iz svijeta rock’n’rolla, u kojem ga u jednom trenutku zanima samo gitara, pivo i djevojka, ulazi u jedan zatvoreni skup i pokušava, zapravo, preživjeti…”, rekao je u intervjuu za portal Lupiga), gard koji je, kao i kod svih najvećih boraca, duboko prožet ranjivošću i empatijom prema bližnjem.

Ono što je Žmirić iz svojih trauma proizveo u literaturu, zasluženo je nagrađivano. Dobio je 2011. Godišnju nagradu Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi. Dva puta je bio finalist V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman – “Blockbuster” (2009) i “Putovanje desnom hemisferom“ (2014). “Blockbuster“ je dobio Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine, a isti je roman bio i u finalu T-portalove književne nagrade.

U mnogim svojim djelima (zbirka kolumni “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man”, romani “Blockbuster” i “Putovanje desnom hemisferom”, zbirka antiratne poezije “Zapisano metkom”) ustrajava u borbi s društvenim šljamom. Bogme, “Pacijentom iz sobe 19” nadmašio je sve na što nas je dosad naučio. Virtuozno ulazi pod kožu 44-godišnjeg veterana Vanje Kovačevića, pankera u duši (dio romana su i autorove reference na engleski postpunk band Sisters of Mercy), brutalnog fajtera izvana a ranjivog emotivca iznutra, koji je na psihijatrijskom liječenju zbog pokušaja samokastracije.

U psihoanalitičkoj ispovijedi pred psihijatrom Vanja ogoljuje svoju gubitašku povijest koja kao da se zgusnula oko njegovog 19. rođendana. Toga dana se Vanja obreo na bojnom polju i sam ubio 19 neprijateljskih duša. Oduvijek drukčiji, tvrdoglav, senzibilan i samosvjestan, neukalupljen u kolektivitete, Vanja je prezirao idolopoklonstvo mase. Mi smo se na ovim prostorima navili da vlastodršci izbacuju sulude ideje da je rat najbolje što nam se dogodilo?!

Žmirić niti jednoga trenutka ne popušta bilo kakvom predznaku koji bi ratove i pokolje tumačio kao nešto plemenito i progresivno. Brutalno i hemingvejski jezgrovito on piše priču o još jednoj izgubljenoj generaciji. Izričući nemilosrdnu presudu ratu kao najstrašnijem porazu ljudskosti. U jednom od ključnih dijelova romana (u kojima bi se moralo ogledati svako duštvo koje doista želi povratiti vrijednosti humanizma i opstati) pisac ispisuje rafalnu lekciju o tome kako nasilje glođe posljednje bastione plemenitosti u ljudima: “Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude.

Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima pa ljudi misle da smo isti. No niti jesmo niti možemo biti isti. Zato i bježim glavom bez obzira gdje god čujem za njih. Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat. Nosili i hranili ga.

Ovo zvuči gotovo poetski, no ne mogu to drugačije objasniti. Vjeruj mi, bio sam tamo i vidio… jedva su dočekali kaos. Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali. Trčali su mu u susret s većim uzbuđenjem negoli sam ja trčao u trgovinu po novi album Sisters of Mercy (…) Ono drugo… to je došlo kasnije. Trenutak kad sam jasno povukao liniju nakon koje sam prestao biti čovjek i postao ono što su oni bili oduvijek.”

Mučna noseća tema nije Žmirića spriječila da je “hladi” sočnim oblozima groteske i anarhičnog crnog humora, što je samo dodatna vrijednost ovom sjajnom, društveno bitnom romanu. Osim toga, u finalu je, usred sve te destrukcije kojom je “Pacijent” natopljen, Žmirić ispisao genijalno pretapanje rodnih identiteta, poetski stapajući muške i ženske duše. Čitati, pamtiti, dugo nositi u sebi.

 

Davor Špišić, "Jutarnji list"

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Povijest srama i beščašća

 

Ovo je jedan od romana koje poželite imati u zalihama od nekoliko desetaka primjeraka, pa kadgod povedete razgovor s nekime kome nije baš jasno što je to kod nas točno bilo u zadnjih nekoliko desetljeća, kakva je ona bila država a kakva je ova sada, kako se to i zašto ratovalo i zašto taj i sve prethodne ratove današnji ljudi još uvijek nose u sebi – odustanete od bilo kakvog izlišnog objašnjavanja i sugovorniku naprosto tutnete ovu knjigu u ruke, neka je pročita, i neka shvati sve što treba shvatiti. Mislim da vam više nikad neće doći s takvim pitanjima.

Blockbuster
Prije nekoliko godina Žmirić je žestokim antiratnim romanom “Blockbuster” sasvim zasjenio obzore domaće pa i regionalne antiratne proze. Ovim je romanom postigao još jači učinak. Tko ovaj roman pročita s razumijevanjem, neće postati pametniji ni prosvjetljeniji, ali će dobiti veliku podršku vlastitim uvjerenjima da je rat, ali svaki rat, generalno zlo i generalno – ovdje nije moguće upotrijebiti drugi izraz – sranje, da svaki rat biva građen od straha i užasa, da svaki rat svoje sudionike pretvara u zločince, i da svako sudjelovanje u ratu na psihi ostavlja neizbrisive tragove. Glavnom junaku ovoga romana rat je naprasno i grubo prekinuo odrastanje, puška mu je u ruke gurnuta prije nego li je stigao i razmisliti, a kamoli iskušati, bi li mu u tim istim rukama život bolje odredila gitara, lopata iii tipkovnica. I kad je već dobio pušku u ruke, koristio ju je obilato, kao i svi oko njega, iako ne uvijek iz istih razloga kao svi oko njega.

Regionalna antiratna proza relativno je rano sazrela (iako je za naše čitateljske potrebe i to bilo poprilično kasno), i o posljednjim balkanskim ratovima počelo se pisati onako kako o ratu treba pisati relativno ranije nego što su se nakon Drugog svjetskog rata u regionalnoj književnosti pojavili iskreni književni glasovi o tome ratu.
Faruk Šehić, Veselin Gatalo, Josip Mlakić, da spomenem samo autore koji su mi prvi pali na pamet, među prvima su u regionalnoj književno­sti posljednji rat smjestili tamo gdje je najviše udarao: na osobne sudbine i mijene njegovih najneposrednijih aktera, onih s puškom u ruci, s kritičkom oštricom sasvim neskriveno usmjerenom spam ideologija koje su ratove započinjale i vodile, s bilo koje od zaraćenih strana, iz sigurnosti svojih fotelja. Najdojmljivije ratne književne teme obično su one kojima nema spomena u rubrikama “dogodilo se na današnji dan”, koje čak ni za crne kronike nisu sasvim podobne, one zahvaćaju ljude i događaje kojima se ne podižu spomenici, i koje po svom sadržaju spadaju u općeljudsku povijest srama, ludila i beščašća.
 

Rat nije igra 
Moram ovdje prizvati jednu epizodu iz nedavne prošlosti kojoj sam osobno svjedočio: kad je moja generacija stasala za vojsku, okupila nas je lokalna vlast na nekakvom skupu, i tadašnji komandant mjesne kasarne rekao nam je pred odlazak na služenje vojnog roka nešto što tada nikako nismo mogli shvatiti ozbiljno. Rekao je: ‘Vaša vas opština šalje da naučite kako se ubija!”, a mi smo to olako prečuli ne mogavši takvu poruku smjestiti u kontekst ičega što je tada predstavljalo našu životnu i društvenu zbilju. Svega desetak godina kasnije novim mladim generacijama itekakva je životna zbilja postala činjenica da se u ratu bija i može biti ubijen, da fijukanje metaka, eksplozije, rane, krv i smrti nisu samo prizori s filmskog platna, da rat nije igra u kojoj se poslije pogotka možeš ustati i nastaviti novu rundu s drugom ulogom. Rat ubija i onoga u koga se puca i onoga tko puca, o tome nam pripovijeda ovaj roman, a iako postoje mnogi predumišljaji o tome zašto se puca, kada takvi trenuci stvarno nastupe, puca se smo iz dva razloga: da seu bije, i da se ne bude ubijen. Toliko je duboko, toliko iskreno i potresno, toliko krvavo to ratno i poslijeratno preživljavanje i proživljavanje glavnog junaka ovoga romana, njegova transformacija u niz vlastitih suprotnosti, njegovo prekasno osvješćivanje kako je ubijanjem utjecao na čitav niz života, da ga na neki način moramo sažalijevati, iako ćemo ga kroz roman često osuđivati smatrajući da je mogao imati i drukčiji izbor. Nismo mi dovoljno pametni da bismo shvatili da je jedini pravi izbor rat ili mir, jer ako si u ratu, više izbora nemaš. Zato ovaj roman, a i svaki njegov razuman čitatelj, šalje do neba upozoravajuću poruku da svako ratno huškanje treba zatrti u samom začetku jer sjeme koje daje tako divlje i okrutne plodove doista nikome ne treba.

Davor Šišović, "Glas Istre"