Književna kritika “Kaleidoskop”

Mini štorije s riječkoga asfalta

 Pažljivo promatranje svijeta oko sebe rezultiralo je mini štorijama s riječkog asfalta, koje je Zoran Žmirić složio u svoj kaleidoskop, nazvavši baš tim imenom i svoju novu zbirku kratkih pripovijedaka. Žmirićeva kaleidoskopska stakalca kratki su isječci izdvojeni iz suvremene stvarnosti, male kratke epizode s jasnim porukama i zaključcima te s puno elementa lirskog, refleksivnog i duhovitog. Mjesta radnje na kojima svjetlucaju djelići Žmirićeva kaleidoskopa su semafori i pješački prijelazi, parkirališta, stanovi, uredi, knjižare i knjižnice, trgovački centri, čekaonice u ambulantama, parkovi, trgovine, banke... jednom riječju sva ona mjesta koja čine život čovjeka današnjice i na koja dolazimo gotovo pa svakodnevno. Likovi o kojima Žmirić piše smo svi mi jer, kako kaže u jednoj priči: »Gledajući druge, gledam sebe«, a poruke koje nam upućuje pune su empatije i suosjećanja prema čovjeku, razumljive bojazni zbog prolaznosti, potrebe da se pomogne onima kojima je pomoć potrebna.

«Likovne« cjeline

Sve to Žmirić je čitatelju ponudio kroz vrlo kratke pripovijetke koje su odvojene u »likovne« cjeline (Žuto, Crveno, Plavo, Zeleno, Ljubičasto te završna Kaleidoskop), ali se mogu čitati i zasebno jer je svaka od njih sama po sebi svoj mali svijet, trenutak svakodnevnice uhvaćen okom promatrača i sačuvan za vječnost. Budući da je razina kvalitete literarnog prenošenja ideja, misli i osjećaja na visokoj razini u svakom od spomenutih dijelova ove zbirke mini priča, ponajprije o čitatelju ovisi čemu će biti skloniji i što će ga više pogoditi, a dojam je da je Žmirić posebno dobar kad piše priče u kojima su glavni likovi djeca.

Tako je upravo briljantna priča »Popust 90 %«, u kojoj pratimo očigledno jako siromašnu riječku obitelj kojoj otac i majka za posjete trgovačkom centru ugledaju vrlo povoljnu, za 90 posto smanjenu cijenu demodirane zelene tenisice i požele je kupti svojoj djevojčici. No, uskoro uz pomoć prodavačice shvaćaju kako je u izlogu postavljena zelena tenisica tu boju dobila zbog izloženosti fluorescentom svjetlu, a njen parnjak je još uvijek originalne, ljubičaste boje. Djevojčica na nogu navlači ljubičastu tenisicu i oduševljena je, ali roditelje brine kupiti dvije bojom različite tenisice. Pitanje koje može voditi u nakaradan humor i ismijavanje siromašnih, Žmirić rješava na emocionalno zadivljujući način: »Svi gledamo u ljubičastu tenisicu koja kao salivena stoji na sitnom stopalu, pa zatim mjerkamo izlog gdje se izdajnički pružila njezina zelena družica. Ljudi šute i pogledavaju se. (...) Čovjek neprimjetno vraća novčanicu u džep dok se prodavačica ispričava. Roditelji je ne čuju. Gledaju u djevojčicu. Majka joj spušta dlan na glavu i miluje je. Djevojčica je prima za ruku i kroz osmijeh kima glavom i kaže: »Meni ne smeta!«

Efektno i emocionalno

Ovako efektnih i emocionalno vrlo dojmljivih trenutaka u ovoj je maloj zbirci još puno, kao što je puno i dobro sročenih misli i analiza života suvremenog čovjeka. »Uvaljen u lažni osjećaj bliskosti na društvenim mrežama, čovjek i ne primijeti da je odjednom ostao sam.«, piše u jednom trenutku Žmirić koji konstatira i to kako je »vrijeme najvrednija valuta koju možete dijeliti s nekim«. Žmirićev »Kaleidoskop« usmjeren je, usprkos svim negativnostima današnjice, ka onoj boljoj, humanijoj i pozitivnoj strani svakog čovjeka pa je i stoga riječ o dragocjenoj i svake pažnje vrijednoj knjizi čije nas čitanje oplemenjuje i obogaćuje, istodobno nas upućujući i na to da i sami pokušamo stvarati svoje kaleidoskope trudeći se uočiti u svijetu oko nas ono dobro i lijepo te, naravno, nastojati tim djelićima ljepote i dobrote darivati i samoga sebe i svoju okolinu.

http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Citali-smo-Kaledioskop-Zorana-Zmirica-Mini-storije-s-rijeckoga-asfalta?meta_refresh=true

Književna kritika “Divlje guske”

Vrh obrasca

Može li se preživeti detinjstvo?

Poštar je razroksin mu je lupeža Bobe prima mirovinu iz NjemačkeTamou Njemačkojživi i naša druga bakamamina mamaOna još nema mirovinuveć radi kao kuharica.

"Krvavo", kaže mama. "Ko nije tamo radione zna što znači pišati krv".

Zamišljamo baku iz Njemačke kako piša krvPrije nego otrči na zahodkolje male pilićevadeći im želučiće i jetrica golim prstimaa potom mrtve ptice ubacuje u kotao pun ključale vodeMiješa velikom drvenom kuhačomGadi nam se toNajviše nam se gadi kuhana pileća kožaJetricu i kuhani želudac još nekako možemo pojestiali samo kod Babe u juhi.

Ako preživiš detinjstvo, posle je sve lako. Ali, kako preživeti detinjstvo? Malo kome to uspe, a i ako uspe, cena je previsoka. Danilo Kiš je, recimo, preživeo detinjstvo, ali da li ga je nadživeo? O čemu govori Porodični ciklus/cirkus, kao okosnica Kišovog dela, ako ne o tome da je možda neka, a možda i sva detinjstva nemoguće preživeti. A detinjstvo Kišovo je panonsko, blatno, predratno i ratno, prljavo, nasilno, čulno, bogohulno, to je detinjstvo od kakvog beži svaka poštena i čedna "književnost za decu", jer ni deca ni "pisci za decu" (čast izuzecima, ako ih slučajno ima) ne znaju ništa o detinjstvu: prava muka detinjstva nastaje tek kasnije. Za pisca osobito. Zato se ono doživotno preživljava, s neizvesnim ishodom. Uostalom, nema veze, a nema ni nade: ako ga nekim slučajem i nadživiš, rana mladost će te dokrajčiti – od toga nema oporavka...

Hrvatska književnica Julijana Adamović, Vukovarčanka "rođena 1969. u Bačkoj", ispisuje roman Divlje guske (hrvatsko izdanje: HENA Com, Zagreb 2018; srpsko izdanje: Laguna, Beograd 2019) u narativno-reminiscentno-ispovednom dvoglasu, u prvom licu množine u koje će čitalac poverovati otprve, pa se dugo postepeno razuveravati, da bi naposletku... pa, videćete već šta, nije u redu da se takve stvari serviraju već sažvakane potencijalnoj publici novog izdanja. Kako god, neka bude da ih je dve, da su nekako i više nego sestre jer kao da baš ni u jednom trenutku ne postoje u odvojenim jedninama, kao da će im se čitav svet od rođenja do večnosti – jer, smrti (još) nema, ne u ključu Crnjanskog, nego u ključu Olovke koja piše srcem – dešavati u isto vreme i na istom mestu, a oko njih je jarki metež detinjstva, u kojem baš ničeg raspilavno "detinjeg" boguhvala nema, mada je samo to detinjstvo takvo da detinjije ne može biti, ako ga iz jednog ugla, pomalo spoljnog, pogledate, jer nije da nisu i mažene i pažene i ispod glasa ucenjivane ljubavlju većih i jačih od sebe – a ne rade li nam to svima, dok još mogu? – ali ako na njega škiljnete iz drugog ugla, odakle se bolje i dublje vidi, to je detinjstvo provedeno u oku oluja koje besne među Odraslima, i to onim najbližim, a ne može biti takvog detinjstva, vetrometnog, a da bude infantilno-idilično, nego je to detinjstvo u kojem se svedoči stalnom jadu i ograničenosti, a tek povremenoj svetosti i uzvišenosti ljubavi i nepodnošljivoj lakoći netrpeljivosti i mržnje, ili pre će biti mržnji, u množini, jer i njih ima raznih, ali dve su najvažnije: mržnja i pakost prema bliskom i svom, i mržnja i zlost prema dalekom, nepoznatom, drugačijem, onim-koje-nismo-mi, ili bar "mi" tako volimo da verujemo, tako su nas učili oni koji inače ništa ne znaju, ali pošto su nas oni učili onda ni mi ne znamo ništa, nego njihovo neznanje držimo za drevnu mudrost...

"Mesto radnje" jeste Panonija, kišovski uzbudljiva, duboka i brutalno meka, i jeste neka Vojvodina, pače i gušče Bačka, mada se nikakvi pobliži toponimi ne spominju ni u naznakama ili šiframa, nego se to samo raspoznaje po muklim i tanušnim nagoveštajima, prepoznatljivim kanda samo onima među nama koji smo i sami na te frekvencije zarana i odrana štelovani pa nam malo treba, a vreme je ono neko poslednje dok je još Tito zemljom hodao, to su neke beskrajne sedamdesete, ozvučene raskokodakanim radio prenosima nezanimljivih nederbija tipa Olimpija-Osijek ili Vojvodina-Čelik u duga nedeljna popodneva dok gugutka guče pod krovom a jara izbija iz asfaltiranog šora kojim lenjo biciklaju građani i seljani sveživotno narihtani na cca osamdeset pet metara nadmorske visine, to je dakle omamna i tusta pauza istorije, sredokraća između dvaju njenih najburnijih poglavlja, pa su stara zla već bezbedno daleko u prostoru i vremenu, a o novima, nerođenim, koja će tek doći, i za koje se noževi već oštre u promajnim i skučenim glavama a da toga ni te glave još nisu pošteno svesne, još se ništa ne zna, čak se u njih ne veruje, jer čovek inače nikad ne veruje u buduća zla, što je baš ono što ih čini mogućim, verovatnim, na koncu neizbežnim.

U tom su mikrosvetskom, da izvinete, "kontekstu" i njih dve, sićušne i nemoćne, između Majke, Oca i Babe (koja to nije, no je baba-tetka...); Baba ne voli i ne ceni Majku, Majka Babu očima ne može da vidi, Otac bi da voli obe, i kćeri, i još poneku ženu, ali nekako mu ništa od toga ne uspeva kako treba, to jest sve se pre ili kasnije dade na zlo jer je Otac, kondukter i gubitnik, loše uzemljen u sebe i u svet, i nikako da se preregistruje za neku višu životnu kategoriju, jedva i ovu nosi, ako ćemo pravo; Majka je, kad pogledaš, žena novog vremena, i čini ti se da bi u nekim drugačijim okolnostima sasvim lepo prosperirala, ali ne i tu, najedena prašine, naslušana gakanja gusaka, izjedena sitnoćom prilika i krupnoćom nevolja; a Baba, eh., Baba... Ona kao da nikoga ne voli osim njih dve, a njih zato voli toliko i tako da ta ljubav prekriva nebo i zemlju, a druge nenavidi, naročito Bosance, što je isto jedna tako panonska zanimacija, izabrati neki kolektivni predmet netrpeljivosti – jer, znate, ponuda je u nas velika, nema čega nema! – pa ga prezirati tiho ili glasno, sve dok ne saznaš da si možda i sam od takvih, u šta nećeš hteti da poveruješ, ali nećeš moći ni da se o to kobno saznanje oglušiš, mada će ti život opustošiti od ono malo logičkog poretka i smisla... A tu je i selo, kao ceo svet, osim onoga što je negde drugde, a što je lakše videdi na televizoru nego u stvarnosti, i u tom je selu i okruženju svakakvih, i Madžara, i pravoslavnih, i Cigana i nesvrstanih, i Ovdašnjih i Tamošnjih, a Babi je lako jer o svakima od njih Ima Mišljenje, ali to ne vredi za razrogačene devojčičke oči, koje taj šokantno neobuhvatljivi svet primaju kako znaju i umeju, prepuštajući mu se da ih zapanjuje.

Divlje guske su, ne znam jesam li stigao da vam kažem, izvanredan, vanserijski roman; budućnost će pokazati navješćuje li on isto tako veliku spisateljicu ili je to samo onaj jedan veliki roman koji svako nosi u sebi, ali tek malo ko uspe i da ga napiše, to sada naposletku nije ni bitno: važno je uživati u ovom velikom daru koji nam je dat, u Divljim guskama, u književnosti koja ne izdiše u samozadovoljstvu, nego nas potresa iz temelja ne nudeći nam "ništa novo": sve je ovo tu oduvek, samo ga je valjalo napisati. A sva je umetnost u tome, drugo su dronjci, kao oni iz supe, samo bezukusni.

Književna kritika “Priča pravoga čovjeka”

Onako ugrubo, književnike bismo mogli podijeliti u dvije skupine: one koji cijeloga života pišu, zapravo dopisuju jednu te istu knjigu, i one koji vole iznenađivati i sebe i čitatelje mijenjajući motive, teme, poetike i žanrove. Potonjoj grupaciji pripada i Slovak Pavel Vilikovský (rođen 1941.), koji je na našemu tržištu debitirao prije otprilike godinu i pol romanom "Pas na cesti".

Premda se u suštini radilo o ljubavnoj priči, ona je funkcionirala tek kao dobrodošla dramska izlika koja će na okupu držati britke i duhovite komentare na račun slovačkih kompleksa. Naime, narod koji s Česima dijeli jednaku razinu infišanosti u naše more, nije nam blizak samo zbog turističkih razloga ili zato što su i oni jednom također imali Hrvata na dužnosti predsjednika Republike. Mi sa Slovacima dijelimo i kompleks grandece, tako tipičan za malešne narode koji se ne mogu pomiriti s vlastitom neutjecajnošću. Vilikovský - kojemu je i samo pitanje nacionalne identifikacije duboko suspektno – blistavo se i nadmoćno narugao svojim zemljacima koji se tuku u patriotska prsa, ultimativno tražeći da ih drugi narodi vole.

Iz naše perspektive, libar o Slovacima mogao se – zapravo morao – čitati kao knjiga o Hrvatima. Jer, sve što je ovaj pisac uz puno humora i, bogu hvala, vrlo malo obzira sasuo u brk svojim sunarodnjacima, moglo bi se – zapravo moralo - odbrusiti i nama. Pa i malo više od toga. Sve u svemu, Pavel Vilikovský već se prvom prevedenom knjigom pozicionirao među pisce koje je naša publika imala dobrih razloga posvojiti.

"Priča pravoga čovjeka" (prijevod potpisuje Sanja Milićević Armada) na prvi, a bogami i drugi pogled, ima malo veze s "Psom na cesti".

Bratislavska jesen

Za početak, ne tematizira suvremenost, nego, recimo to tako, bratislavsku jesen koja je nastupila ukazom nakon sloma praškog proljeća. Potom, priča se izlaže u formi dnevnika što ga vodi glavni junak, sitni službenik koji bi htio biti manje sitan. Za četrdeseti rođendan sin srednjoškolac kupio mu je dnevnik, a supruga nalivpero, pa se on odlučuje bilježiti svoju svakodnevicu, da bi njegov sin jednoga dana, kad odraste i dostigne punu zrelost, mogao shvatiti s kakvim mu se problemima otac hrvao i koliko je zapravo bio dobar i važan čovjek. Tajming nije mogao biti bolji, jer se glavnom junaku njegova do jučer zamorna rutina preko noći preobrazila u svoju suštu suprotnost: na poslu su mu se otvorile lijepe šanse za napredovanje, naravno, ako bude spreman još gorljivije nego prije držati partijski kurs; bolju profesionalnu budućnost naviješta mu i operativac tajne službe koji ga želi unovačiti kao konfidenta; najzgodnija mačka u poduzeću otvoreno mu se nabacuje.

Oduševljeni dnevničar bacit će se u naručaj svakoj prilici da promijeni svoj do tada neuzbudljivi život. To će mu, za početak, stvoriti probleme u komunikaciji sa svojim bližnjima: najužom obitelji, znancima i jedinim pravim prijateljem. A za kraj? E to vam ne smijem otkrivati. Sami ćete morati do odgovora na pitanje je li glavni junak na koncu osvojio prestižni položaj i zanosnu ljepoticu.

Znamo li da je Pavel Vilikovský imao nemalih okapanja s komunističkom vlašću, zbog čega je do Baršunaste revolucije objavio samo dvije knjige, "Priča pravoga čovjeka" mogla bi se doimati kao neka vrsta zakasnjelog (izvorno je objavljen 2014. godine) lustracijskog romana kojim autor pokazuje figu nekadašnjim drmatorima. No, taj interpretativni ključ, bojim se, neće otključati piščevu poetičku bravu koja je kudikamo sofisticiranija. Premda su ovaj roman i "Pas na cesti" skoro pa neusporedivi i u formi i u sadržaju, oni ipak dijele jedno važno, zapravo presudno svojstvo. U oba slučaja radi se o knjizi koja je nemilosrdna ne prema ovom ili onom društvenopolitičkom poretku (svejedno radi li se o komunizmu ili "mladom", tranzicijskom kapitalizmu), nego prema onima koji u pravilu oduševljeno plješću svakome poretku. Povijest književnosti puna je primjera plemenitih autora koji su svoje karijere posvetili uzdizanju malog čovjeka u nebeske vrhunce, trseći se dokazati njegovu važnost i zatajenu veličinu. Vilikovský radi nešto potpuno suprotno. Naći ćete vrlo malo pisaca koji tako razorno odvaljuju šljage po obrazu famoznog malog čovjeka – dakle, uplašenog oportunista bez moralnog kompasa, socijaldarvinista koji samo želi preživjeti, ne pitajući za cijenu.


Netko će možda poslije svega reći da je Vilikovský zapravo mizantrop, i neće puno pogriješiti. Ali uz toliko čovjekoljubaca koji nas dave svojim zagrljajima, dragocjeno je, upravo ljekovito, uza se imati nekog takvog.

Književna kritika “Divlje guske”

Roman Divlje guske Julijane Adamović, koji se našao u ovogodišnjem najužem izboru za tportalovu književnu nagradu, a ovih dana objavljuje se i u beogradskoj izdavačoj kući Laguna, prikazuje žensko odrastanje u klaustrofobičnom svijetu socijalističke Bačke sedamdesetih godina prošlog vijeka. Pripovijedan iz neobičnog prvog lica množine i sa početkom in medias res u svakodnevicu pripovjedačica/e i junakinja/e, tekst odmah uvlači u jezovitu šizofrenu atmosferu.

 

 Dr. Jekyll

To dvojno "mi" iz kojeg se pripovijeda proizvodi konstantnu nelagodu jer je vrlo brzo jasno da se ono ne odnosi na bliznakinje (zaključak na koji navodi i naslovnica), već na neko čudno stanje, na unutrašnju podvojenost pripovjedačice/a. Ipak, kako se eksplicitno ta sumnja do pred kraj ne razrješava, oni koji i koje čitaju moraju da prođu isto iskustvo nesigurnosti koje obilježava odrastanje one/ih koja/e pripovijeda/ju. Doslovno smo zarobljeni u tu rascijepljenu svijest koja pripovijeda. Time se podstiče osjećaj zazornosti, rečeno jezikom Julije Kristeve, i očito je u pitanju tehnika karakteristična za tradiciju psihološkog trilera. Nije čudo onda što se baš Leptirica, kultni jugoslovenski horor, pominje kao jedna od referentnih tački kojim se mapira vrijeme radnje.
A ne samo što je to "mi" udvojeno, već je ono dodatno pomjereno pošto je u pitanju dječja perspektiva. Takođe, pretpostavljena dječja nevinost u stalnom je sukobu sa različitim stepenima nasilja u knjizi, od psihičkog i emotivnog, preko lova na životinje, do niza smrti koje se do kraja romana umnožavaju. Čak ni junakinja/e nisu izuzete od činova nasilja. Svakako u pitanju jeste roman o odrastanju, ali je aspekat trilera podjednako važan za konstituisanje ovakvog fikcionalnog svijeta.


Kakav je taj svijet, koji događaji oblikuju junakinju/e? Ona/e živi/e sa Ocem i Majkom, a često ih posjećuje Baba. Otac, kada nije bolestan, lovi i ubija životinje, čak i komšijskog psa, dok se dvije žene uglavnom prepiru i otimaju oko pripovjedačice/a. Osim što dobiju sestru, važan događaj je polazak u školu, koji je takođe obilježen ključnim sukobom u knjizi. Naime, Baba im kupuje ljepšu torbu, nosi užinu u školu, pripovjedačica/e mijenja/ju torbu na putu između kuće i škole kako Majka ne bi vidjela da ne nosi/e onu koju su im ona i Otac kupili.


Osim ove porodice, upoznajemo se i sa porodicom došljaka iz Bosne, čija ćerka Mara se druži sa pripovjedačicom/ama. Marina majka je jako bolesna, leži u krevetu, ne može da se pomjera i umire tokom većeg dijela knjige. U romanu se pojavljuju i drugi manje ili više usputni likovi, poput Majčine prijateljice Drene, koja trpi nasilje u porodici, ali i pored toga pokušava da se održi u životu. U posljednjem dijelu romana, i baka sa majčine strane se vraća iz Njemačke, te saznajemo i njenu priču. Ukratko, svi su likovi sa društvene margine, u različitim stupnjevima raspadanja i očaja.


U takvoj atmosferi ređaju se smrti ljudi i smrti životinja. Dvije kratke epizode sa životinjama dobro odslikavaju atmosferu ovog fikcionalnog svijeta. U jednoj, propovjedačica/e sa ocem odlaze u lov. Lov se isprva čini uspješnim, otac je srećan što je upucao gusku, zbog čega je na putu do kuće veoma raspoložen. Surov obrt nastupa kada gusku izvadi iz torbe i shvati da je ona bila slijepa i stara. Znači, njegov lovački trijumf je u stvari neuspjeh.
Drugi slučaj vezuje se za još jedan neuspjeh. Dok je/su u posjeti Mari, pripovjedačica/e pokušava/ju da spase/u skoro mrtvu ptičicu koju je/su našla/e ispred vrata. U trenutku kada se čini da je ptičica spašena, mačak je otima i guta. Tako je sa svim likovima iz romana; mogućnost da u nečemu uspiju im surovo biva otrgnuta u posljednjem trenutku. U jednom trenutku Majka stavlja petrolej na glavu pripovjedačice/a kako bi joj/im uklonila vaške iz kose, ali i ta dobra namjera polazi po zlu i ona/e ostaje/ju sa opekotinama na glavi.

Do kraja romana, sele se u drugi, radnički i siromašni kraj, ali se odvajaju od Babe, što im omogućava da na neki način barem ostave porodični sukob iza sebe.

 

Mr. Hyde

Prema svim školskim kriterijumima, u pitanju je dobro osmišljen i odlično izveden tekst. Na strukturnom nivou, sve naizgled rascjepkane epizode imaju funkciju u široj slici, i uvezuju se do kraja teksta. Ista vrsta promišljenosti očigledna je i kada je u pitanju liričan stil. On je zasnovan na ključnim metaforama, koje se taktički ponavljaju i variraju, ujednačavajući specifičnu atmosferu knjige. I to je ono što je do sada već primijetila i s pravom pohvalila kritika. Ta vrsta autorske koncentrisanosti i ambicije u izrazu u našim regionalnim književnostima nije česta. Iz tih razloga, teško je oduprijeti se čitateljskom instinktu da se analiza knjige završi na pohvalama i zahvalnosti što se u rukama konačno drži tekst koji ima sve elemente koji nam se još od osnovnoškolskog obrazovanja usađuju kao kriterijumi za vrednovanje književnosti.
Međutim, kada se ispune svi ti nužni uslovi, onda je sljedeće ključno pitanje o poetičkim izborima, o tome kako se vrednuje književnost i sagledava njen dalji razvoj, u krajnjem, potrebno je propitati ono što se putem knjige želi komunicirati sa publikom.


Poetički izbor i ono što se otkriva iza stilske umješnosti ove autorke može se porediti sa pisanjem drugih savemenih autorica. U slučaju hrvatske književnosti, pisanje Julijane Adamović, pored svih njihovih osobenosti, moglo bi se porediti sa pisanjem Mihaele Gašpar. Naime, obje autorice biraju da prikazuju kompleksna ženska iskustva, ali psihologizujući ih i smještajući ih u neke svjetove koji jedva da se mogu vremenski i prostorno odrediti. Istina, iako u ovom romanu društvena pozadina osoba sa margine jeste prisutna, ona i dalje djeluje kao izvučena iz konkretnog konteksta i prilično uopštena. Ili, kako to u svojoj kritici Divljih guski piše Lora Tomaš:


"Jedan od ključnih sastojaka romana upravo je tretiranje 'Drugog' i 'Drugosti' kroz dječju perspektivu, čime je izbjegnuta bilo kakva didaktičnost ili politiziranje. Adamović radije defamilijarizira uvriježeno, izokreće konvencionalno. Uz bogat, idiomatski jezik, motiv blizanaštva (ili udvojenosti), 'zabranjenu' ljubav i oštroumnu vivisekciju društva, time me podsjeća na Bookerom nagrađen roman Bog malih stvari (1997.) Arundhati Roy."


Da, može "podsjećati", ali s jednom velikom razlikom. Kada se završi sa čitanjem romana Arundati Roj, jasno je da je riječ o ljevičarskom i feminističkom tekstu jer ona ne izbjegava da politizuje svoje pisanje. Kada se zatvore stranice Divljih guski, u najboljem slučaju je jasno da postoje različita iskustva u odnosu na rodne, nacionalne i klasne identitete, da nije lijepo mrziti druge. Međutim, zašto je realsocijalizam prikazan kao vanvremenska distopija, zašto je u središtu zapleta maltene arhineprijateljstvo između snahe i svekrve, to je već manje jasno. Šta je bio autorkin cilj? O čemu je htjela da progovori? Da li o tome kako je žensko odrastanje obilježeno rascijepljenošću između dvije jake ženske figure, majke i babe?


Kako bi se ovaj aspekat romana bolje objasnio, može se uporediti sa poetikom još jedne savremene autorke, Elene Ferante. Naime, već je svima poznato kako ona piše o napetim i kompetitivnim ženskim odnosima i, malo manje poznato, kako junakinje prvo otkrivanju, a potom i prihvataju žensku istoriju. Žensko-ženski odnosi nikada nisu samo kompetitivni, oni nisu ni idealizovani, ali krajnji autorkin cilj jeste da predstavi mogućnosti i granice ženske solidarnosti naspram savremenog kapitalističkog patrijarhata. Zato i ona, kao i Arundati Roj, vrlo svjesno svoje pisanje politički određuje i društvena pozadina romana se jasno povezuje sa položajem žena.
U romanu Divlje guske, sukob između Majke i Babe kontekstualizovan je na način da se Majka opire Babinom nacionalizmu, a zauzvrat Baba zavidi zato što nema svoju rođenu djecu, već je ona u stvari baba-strina. Međutim, svi ti razlozi djeluju kao da su samo na površini sukoba jer među njima vlada duboka, gotovo mitska kompeticija. Slično kao što ona/e koja/e pripovijeda/ju osjeća/ju ljubomoru prema mlađoj sestri.


Između tih, uslovno rečeno, jakih ženskih likova ne uspostavlja se nikakva dinamika sem neprijateljske. Zato pred kraj romana razrješenje djeluje mlako. Pripovjedačica/e je/su raspolućena/e između Majke i Babe, sve do posljednje dvije rečenice. Na kraju, junakinja/e i ujedno pripovjedačica/e odrasta/ju, prihvata/ju i Majku i Babu, ili samo jednu ili drugu, ili svoj ženski identitet sa obje strane, sve to može da se podvede kao manje-više očekivan, ali i ujedno zagonetan zaključak romana. Barem je tako kada je riječ o formalnoj zaokruženosti knjige.


S druge strane, manje je opravdana i u disproporcionalnosti sa tehničkom ambicijom obrada centralne teme romana. Prikazivanje žensko-ženskih odnosa kao imanentno i vječito kompetitivnih, koje od mlađih generacija žena stvara šizofreno podvojene subjekte, vrlo je skromnih dometa. Na to se samo nadovezuje pisanje o klaustrofobičnosti manjih jugoslovenih mjesta iz druge polovine 20. vijeka.


Pojedine uspjele epizode sa marginalnim likovima u ovom su romanu mnogo važnije nego sve stilsko umijeće koje ne može biti dovoljno da maskira ključni nedostatak feminističke perspektive, kao i hrabrijeg iskoraka u političko. Dokle god se savremeno pisanje žena u regiji bude bavilo psihologizovanjem položaja žene i skoro dekontekstualizovanim patrijarhatom, dok se bude zadržavalo na manje-više poznatim frazama o realsocijalizmu i umotavalo ove izanđale ideje u ukrase visokog stila, ono će biti daleko od savremenih tokova u književnosti i neće uspjeti da odgovori na društvene izazove sadašnjeg trenutka.

Književna kritika “Proroci fjorda vječnost”

Kad se Morten Falck u lipnju 1787. godine, u dobi od 31 godine, ukrca na nekadašnji kitolovac Der Frühling koji će zaploviti prema Grenlandu, najvažniji teret koji sa sobom ponese je – krava. Za tu će kravu, kojoj je nadjenuo ime Roselil, platiti još jednu kartu, kao za još jednog putnika, i potrošiti većinu ušteđevine. Što će vam krava na Grenlandu, s podsmijehom ga pita kapetan Valløe. To je krava muzara, ispravi ga Falck, pasmine Holstein.

Morten ponese i sijena i slame, držat će ga na palubi. Kapetan se izruguje da će se ta krava nagutati slanog sijena kad brod zavaljaju oluje i južni vjetar. I doista će biti tako, jer put do Grenlanda je dug, trajat će dva i pol mjeseca, no ta se krava - dobivši ime mljekarice iz djetinjstva što je radila na farmi Mortenova oca - združila s osobom, to je pak proizvelo nježnost, a nježnost je potaknula uspomene koje Falck cijeni i poštuje. Tako je jedna životinja postala simbol i čuvar ljudskosti u neljudskim uvjetima kojima je posada broda bila izložena više od sedamdeset dana.

Tanja Tolić, "Najbolje"

Književna kritika “Isijavanje”

Čovjek bi za života trebao makar jednom izlijevati betonsku ploču

Riječ trvor posljednji put sam čuo prije trideset i pet, četrdeset godina. Bila je vrlo živa i frekventna među Stublerima i Rejcima, u generaciji mojih None i Noneta. Nikad ne bi govorili nered, to je bila mrtva administrativna riječ, niti bi rekli gužva, bila je to riječ bez zraka i zvuka, nego bi i za nered i za gužvu, kakokad i kako ustreba, kazali trvor. I ja sam, osjećam to, govorio trvor, ali kako su oni jedno za drugim pomrli, tako mi je ta riječ potonula u dublje slojeve znanja, nisam je se nikad više sjetio, premda sam, naišavši na nju na 148. stranici knjige Namika Kabila “Isijavanje” (Hena com, 2019.) odmah znao što znači. I ispunilo me je ono unutarnje ozarenje, kakvo čovjek osjeti kada sretne nekoga dragog koga nije vidio pola života ili, još tačnije, kada pronađe onoga sebe za kojeg više nije znao da postoji.

“Isijavanje” je roman o Trebinju i Hercegovini, o pripadanju, progonstvu iz rodnog kraja i pokušaju da se konačno i zauvijek ode, roman o pokušaju da se proda rodna kuća i o razlozima, kojih je mnogo i uglavnom su neizrecivi, zbog kojih ti ne uspijeva. Također, roman o razlikama i o razlikovanju, o tome što zapravo znači biti Bošnjak, hercegovački musliman, koji je 1992. izgnan u Švedsku i koji svakoga ljeta dolazi na odmor u rodni grad i tu neko kraće vrijeme živi među ljudima među kojima je odrastao i koji su ga, možda ne baš oni osobno, protjerali, ili su se od njega uzrazlikovali po tome što su mogli da ostanu, ali “Isijavanje” je i roman o tome što u Trebinju i u Hercegovini znači biti Srbin, što je značilo nekad, a što znači danas, kada onih drugih više nema, ili ih samo sezonski ima, i kada je čovjek već samome sebi pomalo onaj drugi.

Namik Kabil napisao je roman koji je osovljen na razumijevanju te dvije suprotstavljene perspektive, koje su zapravo oduvijek bile suprotstavljene, a sad ih nesravnjivim čini i ta egzistencijalna suprotstavljenost. Jedni su tamo u Švedskoj, gdje po švedskim standardima žive svoje prethodne trebinjske živote, dok su drugi tu u Trebinju, ali više im nije dato da žive po trebinjski. Sasvim uživljen u Besima, koji bi nakon majčine smrti da proda kuću, i u Besimovog birvaktilskog najboljeg prijatelja Mladena, koji je time, i ne samo time, duboko povrijeđen, Kabil veze priču, a ustvari niz različitih priča, na način koji je posve izniman u bosanskohercegovačkoj i u svim preostalim našim književnostima. Kabil želi, i to mu na najbolji način uspijeva, da ne piše bošnjački roman, nego da piše trebinjski roman, što onda znači da to mora biti i – srpski roman. Ali nije samo do Trebinja, nego i do nečega drugog, o čemu dobar pisac mora voditi računa, a Kabil je jako dobar pisac: da bi se doista ispričala priča trebinjskog Bošnjaka u Švedskoj i u doživotnom izgnanstvu, ona ne samo da mora biti i priča o Srbinu iz Trebinja, nego taj Srbin po cijenu života ne smije biti negativac, nego s onim prvim mora biti u savršenoj moralnoj, emocionalnoj i egzistencijalnoj ravnoteži. Mora biti i malo bolji od njega, upravo zato što je njegov položaj unaprijed moralno diskvalificirajući.

Kabil je školovan za filmskog redatelja, pa još po nevolji američkoga filmskog redatelja. Nikad to u Bosni neće postati. Možda će mu se posrećiti da za života snimi još poneki film, ali svi ostali njegovi filmovi završit će kao romani. “Isijavanje” je kompleksan film, krajnje jednostavne priče. Mogao bi biti snimljen u Iranu. Ali kako već nije snimljen – ne zato što Kabil nije Iranac, nego zato što Trebinje nije iranski grad – pisac koristi niz elemenata kojim stvara filmsku atmosferu, a koji nisu filmski. Recimo, ta jezična raskoš, taj trvor kojim je ovog čitatelja izuo iz cipela i izbacio iz epohe, vrativši mu jednu njegovu izgubljenu riječ.

Poglavlja u “Isijavanju” su vrlo kratka – kratak je i roman, jedva da je u njemu sto i pedeset stranica – i vrlo su često posvećena nekom specijalističkom poslu. Recimo, ribolovu na Trebišnjici te razlici, koja je stvarna, nije mistificirana, u odnosu na ribolov na Neretvi, tamo kod Čapljine, gdje se lovi vršom i gdje se rijeka već kovitla s morem. Najdojmljivije, barem ovom čitatelju, poglavlje je o izlijevanju ploče. “Čovjek bi za života trebao makar jednom ploču izlijevati, svoju ili tuđu, tu se na licu mjesta vidi kako se ljudi betoniraju za ovu našu zemlju i puštaju armirano korijenje.” Dalje piše konkretne savjete o poslu: “Sutra je zorom domaćin uranio da prvi svojom nogom stane na ono što mu nije dalo spavati cijele noći. Stepenicama sklepanim od greda i dasaka popeo se na ploču, sa svakim korakom osjetio je treptaj u stomaku i konačno je zakoračio u to. Doduše još uvijek bez zidova, ali mu je upravo ovaj novi prostor otvorio i novi vidik da lakše zamišlja buduće sobe i pregrade. Radost je hodati po ovoj površini i slušati beton kako prašnjavo diše i žedno pucketa. Samo ti njoj vode daj i ništa se ne brini, ponovio je majstor iz Bileće više puta. Zato domaćin razmotava gumeni šlauf, spušta ga na ploču i odvrće česmu, a voda se laganim bešumnim mlazom počinje razlijevati u širinu.” I onda, nakon tog lijepog i poetičnog uvoda, slijedi udar. Priča Srbin, ako je to čitatelju važno naglasiti: “Kad ti prebiju kičmu, ploču na kući, poruka je jasna kao sjeverom umiveno zimsko jutro u Hercegovini. Ne dolazi više, ovdje nema te. Kako ti je kuća uništena podsjeti te kako se zoveš i gdje ti je mjesto, džaba što si mislio da to kako se zoveš nije najvažnija stvar na svijetu.”

Kabil vrlo precizno razlaže međusobne predrasude onoga prethodnog trebinjskog svijeta: muslimana o pravoslavcima, pravoslavaca o muslimana, Trebinjaca o Dubrovčanima, Dubrovčana o Trebinjcima. Kada to radi, on niti kome drži stranu – romanopisac će ubiti roman čim naumi da nekome izvan romana drži stranu, a nije dobro ni kad među vlastitim junacima odabire one kojima će držati stranu – niti se bavi posljedicama tih davnih, danas sasvim beskorisnih, nikom upućenih ni namijenjenih predrasuda. “Isijavanje” je roman u kojem se pisac bavi poslijeratnim svijetom i njegovim prijeratnim sjećanjima i refleksima. Rat je tu sveden na najmanju moguću mjeru, zato što je osnovni preduvjet za komunikaciju među tim ljudima taktično izbjegavanje te teme. Ali ne samo to: tema rata je i za jedne, i za druge, i za treće suštinski neiskaziva. Rat je nedovršena i nedovršiva priča o sebi i svojoj slabosti.

Između Trebinja i Dubrovnika vazda je bila granica. Samo što ta granica nije nužno značila i neprijateljstvo. Značila je drukčijost. Nigdje se na finiji i gospodskiji način nije prikazivala drukčijost kopna i zaleđa kao nekad između Trebinja i Dubrovnika. Tako je bilo u stvarnosti, o tome čitatelj mnogo zna iz jednoga prethodnog života. Onda je došao rat, i Trebinje se ogriješilo o Dubrovnik, da bi zatim od tog ogrešenja bio stvoren mit. Pa su prošle godine prije nego što je život sažvakao i probavio mit, koji je ostao da vlada samo na razini državnih i nacionalnih ceremonijala. Kabil tu dubrovačku priču upliće u roman, ali ne kao sporedni tok, nego kao trag čistoga i jasnog svjetla, što probija iz prošlosti i mladosti. Ljetna scena s trebinjske tržnice, vjerojatno najljepše koju se na ovim stranama može vidjeti: “Zanimljivo je kako su se gospari vratili na pijacu i dolaze u spenzu. To što je Trebinje u ratu napalo Dubrovnik nema veze, boga ti, vazda se ratovalo i kralo, nije svijet od juče. A baš danas, nakon svih Ilijada i Odiseja, valja opet jesti. Dubrovčani se vratili, a mi nismo, ali zašto bi se vraćali kad je gore bolje, valjda nije upitno da je Skandinavija kvalitetnija za život od Balkana. Tačno je da ima ljubavna veza sa zemljom po kojoj si mlad hodao, mimo trezvene priče kako je negdje bolje, ali to je poezija od koje se ne živi. U međuvremenu, gore u Skandaliji, prilažemo uredno prikupljenu dokumentaciju kako smo izgorjeli u etničkom čišćenju, mi smo ugljenisani ostaci nekadašnjih ljudi, podastiremo na uvid ožiljke i rane, bezočno upoređujemo dubinu svoje i tuđe boli jer sve to zajedno nosi dosta poena za prijevremenu penziju. A pijaca ova, to smo mi, trgovina nasitno i malo krupnije.”

Onda izvanredni likovi dvije matere, Besimove i Mladenove, lik taksista, Srbina s prezimenom Gotovina, likovi bivših ljubavi, likovi žena koje zazivaju razum ili baštine mržnju kojom svoje sinove spašavaju od života… Namik Kabil pisac je kojeg će se pamtiti i koji će nas se na više načina ticati. Jedan od najvažnijih pisaca poslijeratnog svijeta, među rijetkima koji su se odvažili da im rat prođe.

Miljenko Jergović, Jutarnji list

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Veliki antiratni roman i čovjek koji ne vjeruje u mit “mi Hrvati”

 

„No ja sam shvatio da nije najgore to što ćemo djeci ostaviti porušeni svijet, već to što oni neće doživjeti da ga za nama popravljaju.” Ovo je samo jedna od rečenica koje podjednako ubojito gađaju i u srce i u glavu; rečenica iz romana “Pacijent iz sobe 19” Zorana Žmirića (Hena com, urednica Marina Vujčić, 119 kuna).

Supermen bi u našem svijetu ostao bez svih svojih supermoći Knjiga je to koju mora pročitati svako misleće biće s ovih prostora jer to je roman o Domovinskom ratu, ali i u posljedicama svih ratova, onog što osjećaju generacije koje dolaze nakon ratnika. Priča koja u 39 poglavlja (neka od tih poglavlja funkcioniraju i kao kratke priče) donosi ispovijed pacijenta iz sobe 19 i psihijatru (koji to možda i nije) govori o tome zašto si je odsjekao spolovilo. Njegov monolog, liječnik naime ne izgovori ni jednu jedinu riječ, počinje na njegov 19. rođendan. Bio je to dan kada je kao golobradi mladić, koji je večer prije toga bio na rock-koncertu u nekom riječkom klubu, u ruke dobio pušku, dan kada je krenuo u Domovinski rat, došao na bojište i doslovno bio bačen u rat. Taj prvi dan, dan devetnaestog rođendana, on je ubio devetnaestoro ljudi, a spoznaja tko je bila ta devetnaesta žrtva postaje trenutak u kojem se počinje rasipati njegov život. I dok sredstva protiv bolova teku u njegovu venu, on priča o djetinjstvu, prijeratnom životu u Rijeci, roditeljima, prijateljima, školi, glazbi, šopingu u Trstu... Kroz tu se priču, posebno uz vrlo jake glazbene reference, stalno i uporno probija rat – Domovinski rat.

Žmirić je ovim jedinstvenim djelom, koje se, budimo iskreni, neće baš svima svidjeti jer nije crno-bijelo i u njemu nema zaklinjanja na temu “mi Hrvati”, stvorio iznimno djelo. Prvi veliki antiratni roman koji za temu, mjesto i vrijeme radnje, ima Domovinski rat. Time nastavlja niz Remarquea i “Tri ratna druga”, Hemingwaya i “Zbog oružje”, Krleže i “Barake 5B”... 

 

Bojana Radović, Večernji list

 

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Anne-Kathrin Godec ima videoblog na kojem recenzira knjige. Njemica koja živi u Triblju gdje s obitelji vodi turistički objekt “Hotel Balatura” koji je prava pravcata kulturna oaza glazbenih i književnih programa i radionica, Anne između ostaloga i sama piše poeziju i prozu, te prevodi i objavljuje u raznim njemačkim časopisima.

Anne je odabrala zanimljiv datum kako bi recenzirala moj roman “Pacijent iz sobe 19″…. 19.1.19. Taj datum s devetkama i jedinicama je do prošle godine bio Međunarodni dan izbjeglica i migranata, skupine ljudi koja u najvećem broju slučajeva bježi od rata.

Anne kaže: “Zoran Žmirić je neumoran i angažiran kritičar ovog društva, dobar promatrač i duhovit pisac… jedan od najuvjerljivijih i najvažnijih glasova književnosti ovih prostora…. Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala tako potresnu, pametnu i točnu knjigu na tu temu.” Poslušajte.

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Demoni prošlosti i sadašnjosti

Najnoviji roman Zorana Žmirića Pacijent iz sobe19 svojevrsni je nastavak bavljenja temama koje su obilježile cijelo Žmirićevo književno stvaralaštvo – rat i ljudski identitet.

Rat je, primjerice, bio glavna tematska preokupacija romana Blockbuster (2009., VBZ) i zbirke pjesama Zapisano metkom (2015., Studio TiM), dok se romani Snoputnik (2014., HDP) i Putovanje desnom hemisferom (2017., Hena com) fokusiraju na pitanje ljudskog identiteta, stoga se može reći da Pacijent iz sobe 19 objedinjuje ove dvije univerzalne teme.

Protagonist romana, a ujedno i pripovjedač, četrdesetčetverogodišnji je branitelj Vanja Kovačević koji završava na psihijatriji jer si je odsjekao spolovilo. Ovaj je okrutan čin, kako ćemo kasnije saznati, zapravo krajnja posljedica 25 godina Vanjina osobnog pakla. Sve je počelo kada je na svoj devetnaesti rođendan (broj 19 ima simboličnu vrijednost za Vanju zbog ponavljanja u bitnim trenucima njegova života, a iz toga proizlazi i naslov romana) odveden u Domovinski rat.

Roman je ispričan u prvome licu, i to kao monolog koji Vanja drži dodijeljenom mu psihijatru. Taj se monolog sastoji od 39 kratkih i kronološki nelinearnih poglavlja kroz koje ispovijeda svoj životni put i objašnjava što ga je ponukalo na to da si naudi.

Iako je čitatelju odmah na početku jasno da se radi o mentalno i emocionalno rastrojenoj osobi, Vanja kroz svoje pripovijedanje pokazuje oštroumnost, nepristranost i objektivnost, pogotovo u poglavljima u kojima opisuje svoja stravična ratna iskustva. Ove karakteristike Vanjina pripovijedanja čitatelje s lakoćom transponiraju u svijet rata pa se čini kao da su čitatelji na ratištu s njim.

Spomenute značajke otvaraju i prostor za izražavanje njegovih stavova o Domovinskom, ali i ratu općenito: Vanja je prema ratu i kontekstu unutar kojeg se događao izrazito kritičan. Ništa ne promiče njegovoj kritičkoj oštrici – umjetno stvoren nacionalizam, mržnja Hrvata prema Srbima i obratno (odlično prikazano i sažeto u poglavlju o odnosu susjeda Hrvata prema Vanjinom prijatelju Srbinu koji je ratovao na hrvatskoj strani), koncept stvaranja hrvatske države („Mi smo je branili, ne stvarali"), a konačno i ideja rata kao nečeg svetog i uzvišenog.

Upravo uvjetno rečeno zahvaljujući mučnom i traumatičnom iskustvu rata, Vanja prolazi kroz bolnu transformaciju svojeg identiteta, što je, kako je već navedeno, druga važna tema Žmirićeva romana. Analizirajući svoju prošlost, Vanja shvaća da je cijeli život prihvaćao sve ono što mu je društvo – svjesno ili nesvjesno – nametnulo. Shvaća, promatrajući sebe, ali i ljude koji su mu obilježili život (roditelji, dijete, suborci, neprijatelji), da upravo nametnuta očekivanja kolektivne svijesti (odabir generičnog, prosječnog životnog puta – škola, posao, brak, djeca; strogo pridržavanje socijalno prihvatljivih oblika ponašanja, pa i prihvaćanje uloge branitelja) skrivaju ono istinsko ja – ono što čini svaku osobu jedinstvenom.

Taj je proces utoliko bolniji jer je rat zatekao Vanju kao sasvim prosječnog, ponešto naivnog i jedva punoljetnog mladića iz Rijeke koji je uživao u svojoj mladosti – izlascima, glazbi i djevojkama. Vanja se, barem na površini, situaciji rata uspijeva prilagoditi („Bačen sam u vatru i morao sam djelovati. I jesam"), ali duboko u sebi osjeća gađenje prema onome što je prisiljen raditi – ubijati ljude protiv kojih nema ništa.

On se, iako okaljan krvlju nevinih, strogo ograđuje od sudionika rata koji su ratovali samo da bi ubijali („Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci.") Vanja se naprosto borio samo da preživi rat, a odluka da preživi je bila „(...) jedina stvar koju sam za sebe odabrao." Ironično je, i zapravo stravično, što, iako Vanju na ubijanje ne potiče mržnja, on ubija s jednakom hladnokrvnošću i neosjetljivošću kao i oni od kojih se ograđuje. To najbolje ilustrira poglavlje koje se sastoji od Vanjinog  preciznog i slikovitog opisivanja kako je nožem klao vojnika protivničke strane.

Sposobnost zatomljivanja svoje ljudskosti Vanji omogućuje da preživi rat (on se nakon rata naoko uspješno rehabilitira u društvo – nađe posao, oženi se i dobije dijete), ali ga sva ta zlodjela koja je počinio i doživio nastavljaju uhoditi i ne dopuštaju mu da opet bude "običan" čovjek.

Osim nagona za preživljavanje, ono što ga u ratu najviše od svega drži i veže za njegovo doba "nevinosti", život prije rata, jest engleska rock grupa Sisters of Mercy. Važnost ove grupe za Vanju se opetovano ističe kroz cijeli roman – on u sebi pjevuši stihove pjesme Walk Away u trenucima smrtne opasnosti, sinu daje ime Andrej (prema pjevaču grupe Andrewu Eldritchu), i uopće se često referira na njihove stihove u razgovoru. Sam o njima kaže da je u ratu pjevao njihove pjesme „(…) da se umirim, da odagnam strah. (…) To je bilo jedino u što sam vjerovao."

Bitno mjesto u romanu zauzimaju i Vanjini odnosi s ljudima koji su obilježili važna razdoblja u njegovu životu. Kroz odnose s njima, ali i samo promatranjem svojim analitičkim okom, on dolazi do mnoštva uvida o ljudskoj naravi koja se voli predstavljati sasvim drukčijom nego što jest (npr. nakon pogibije jednog ratnog druga koji je uvijek davao drugima sve što ima, Vanja među njegovim stvarima otkrije golišave slike djece), ali zbog svega prethodno navedenoga, shvaća da ni on nije onakav kakvim se predstavlja („Postoji li dijagnoza licemjer? Ako postoji, upiši mi je.")

Poglavlja posvećena sporednim likovima, ali nimalo sporednima što se tiče njihova utjecaja na Vanju, minijaturne su, no ništa manje impresivne studije ljudske prirode. U ovim je poglavljima Žmirić pokazao svoju vještinu prikazivanja kompleksnih tema (smrt, roditeljska ljubav, pedofilija, ubojstvo) u samo nekoliko stranica i to kroz slikovite i dinamične scene, uvjerljive dijaloge i realistične likove. Mnogo je ovih likova prikazao u njihovom prijeratnom „izdanju", ali i u onom ratnom. Rat i njihove identitete stubokom mijenja pa, primjerice, glupasti i bezopasni mladići postaju ubojice roditelja, a dobroćudni šaljivci postaju silovatelji.

Sve su priče o tim ljudima, pa i priča o Vanji, tu da se postavi pitanje tko smo mi zapravoKoja je naša prava slikaJe li to ono što osjećamo ili mislimoIli ono što govorimoIli možda ipak ono što činimo? Vanja nam želi reći da sve ono što mislimo da jesmo jest lažno, samo persona(lat. maska) – skup društvenih očekivanja, „imputiranih uvjerenja", a naše pravo ja koprca se negdje duboko ispod svih tih slojeva.

Samokastracija je Vanjin pokušaj doslovnog i simboličkog odstranjenja svojeg lažnog, nametnutog identiteta koji mu je donio toliku patnju i bol. Postaje, kako sam kaže, „novo biće". Nakon tog čina Vanja je „čist i nedodirnut ograničavajućim pravilima", no takvo radikalno raskrštavanje s prošlošću nije dovelo do smirenja, nade u novi život. Naime, prema indijskoj filozofiji, u trenutku kada pojedinac spozna svoje pravo ja, odbacuje svoj ego i ovu stvarnost kao iluzije i tada nestaje ikakva mentalna i emocionalna identifikacija s njime. Vanja, s druge strane, ipak ostaje ukorijenjen u svojoj stvarnosti. Od borbe sa svojim unutrašnjim demonima i onim vanjskima koji se utjelovljuju u društvu, Vanja ostaje samo umoran i iscrpljen.

Pacijent iz sobe 19 doživio je izrazito pozitivan odjek među čitateljstvom i kritikom, najviše zbog uspješnog problematiziranja rata iz perspektive osobe koja je u njemu sudjelovala. Mislim da je to zato što Žmirić o ratu piše iskreno, hrabro i ne libi se razotkriti svu njegovu besmislenost i destruktivnost. Najveća je vrijednost ovog romana u tome što autor uspijeva spojiti u koherentnu cjelinu kompleksne teme rata i ljudskog identiteta, a da rezultat bude pritom čitljiv, na trenutke smiješan i zabavan te da konstantno potiče čitatelje da preispituju sebe i društvo u kojem žive.

Upravo je zato ovaj roman itekako potreban ovoj zemlji (ali i šire) čiji se stanovnici još grčevito drže nametnutih im mjerila i očekivanja.
 

Luca Kozina, portal Booksa

Književna kritika “Putovanje desnom hemisferom”

Voda koja vječno teče
 
Prošlo je više od dvadeset godina otkad je ovaj svet napustio Hugo Eugenio Pratt, sjajni italijanski umetnik koji je svoj život i vlastite pustolovine iskoristio da kreira jednog od najpoznatijih strip junaka, zgodnog mornara sa Malte – Corta Maltesea. Premda autor više nije među nama, njegov junak je ostao tu da zauvek reprezentuje njegovu imaginativnost, ali i nastavi svojim autohtonim, individualnim, fikcijskim životom u stripovima, interpretacijama te inspiracijama drugih stvaralaca. Na jedan takav sličan način Corto Maltese se indirektno u obliku inspiracije nastanio i u poslednjem romanu Zorana Žmirića "Putovanje desnom hemisferom". 
Zoran Žmirić je autor iz Rijeke čija su dela prevođena na više jezika, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a ovim ostvarenjem bio je finalista VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis 2014. Putovanje desnom hemisferom predstavlja izvestan romaneskni omaž Cortu Malteseu jer je protagonista romana zapravo personifikacija istog: pustolov sa filozofskom znatiželjom da dosegne duhovne tajne sveta. Roman u svakom od 14 poglavlja prati po jednu avanturu glavnog junaka. Od ranog detinjstva i prve dogodovštine (prelaska preko pruge do drugog naseljenog mesta) pa sve do najudaljenijih delova sveta, od Saint-Jean-Pied-de-Porta na granici Španije i Francuske, preko Nepala, Afrike, Indonezije, Aljaske, Kamčatke, Australije do Indije, Jermenije i Sibira, junak dela odolijeva izazovima u susretima sa najmudrijim, najduhovnijim i najčudnovatijim ljudima. 
Svako poglavlje u romanu otvara po jedna izreka, poslovica koja poput teasera nagovešta suštinu radnje poglavlja. U tim pričama protagonista pokušava kroz razne fizičke i metafizičke vratolomine (neretko preko ruba racionalnog) doći do rešenja zadate enigme kako bi se na kraju svake priče domogao naravoučenija iste. Ove se poslovice i naravoučenija doimaju poput dva tasa koji poravnjavaju vagu te uspostavljaju balans između nagoveštenog i uspostavljenog. 
Premda je svaka glava romana priča za sebe te se naratorski može posmatrati samostalno, ipak se u službi celovitosti fabule moraju gledati sva poglavlja skupa jer se lanac pripovedanja ne može zaokružiti bez svih karika. Razlog tome predstavlja ciklična struktura romana koja omogućava da čitatelj može početi bilo kojom glavom i opet se poput bumeranga vratiti na početak. No takva mogućnost ostaje samo u domenu tehničkog karaktera, jer suštinski roman se mora pročitati linearno onako kako je odštampan kako bi se shvatila njegova osnovna poruka koja se ne tiče samog putovanja kao takvog već specifične prirode glavnog junaka. 
Putovanje desnom hemisferom može se čitati bez ikakvog predznanja o Cortu Malteseu i to neće ni na koji način uticati na užitak u delu. Pored inicijalne inspiracije strip junakom, protagonist ovog romana je posve samostalan, poseban i nezavisan. Žmirić opisuje pre svega čoveka koji juri svoje lične odgovore, bije svoje bitke, sledi svoja interesovanja i inspiracije te odiše potpunom autohtonošću. 
Njegova specifičnost utkana je i u maloj klopci koju je autor postavio imenujući svoj roman ovim naslovom. Putovanje desnom hemisferom nagovešta fizičko kretanje po desnoj hemisferi naše loptaste planete, u čemu leži osnovna varka autora. Naime, davne već 1981. Roger W. Sperry dobio je Nobelovu nagradu za medicinu zbog studije o epilepsiji. Otkrio je puno toga o korpusu kalozumu te napisao brojne studije o moždanim hemisferama i lateralizaciji dveju celebralnih hemisfera. Po tim studijama, u kratkim crtama, desna hemisfera ljudskog mozga upravlja intuitivnim i osećajnim segmentima čoveka dok je leva zadužena za logiku i racionalnost. Iako je ovo moja surova simplifikacija tih teorija, nesumnjivo je da se Žmirić latio sličnih saznanja kada je birao naslov svog romana, pa i generalno prilikom odabira same tematike. 
Ne mogu se oteti utisku da, iako je protagonista sve zagonetke u romanu rešavao matematički precizno, logički i racionalno, na koncu su uvek osnovne vodilje ka rešenjima bile zapravo imaginacija, intuicija, kreativnost, osećajnost, iliti elementi za koje je zadužena upravo desna hemisfera možga. Stoga glavni junak ne putuje radi putovanja, već traga za odgovorima do kojih se doista može doputovati i bez fizičkog pomeranja, o čemu svedoče dva poslednja poglavlja koja su zapravo jezgro centripetalnih sila naracije. 
U svojim fantazmagoričnim intervencijama i mistifikacijama autor je uspeo podmetnuti još varki kao što su anagrami imena 'Corto Maltese' koje autor koristi u funkciji izmišljenih toponima. Primer tome je izmišljena crkva Celeste Tormo koja se navodno nalazi na putu za Santiago. Takvih anagrama u romanu ima petnaestak, ali su uspešno kamuflirani napetošću priče te se vešto i mimikrično razvodnjavaju u celovitom plotu romana.
Žmirić je roman napisao u opuštenom i razigranom maniru sa dovoljno humora koji relativizuje 'ozbiljnost' situacije u kojoj se junak nalazi. Poglavlja odišu ujednačenim pulsom, izgledaju kao da ih je pisac pisao u jednom dahu, odnosno kao da je udisao vazduh samo između njih. Autor se nije libio koristiti mistiku, onostrano i transcedentno u svrhu koherentnosti priče, pa se ti elementi ne doimaju poput stranog tela već imaju funkciju vezivnog tkiva. 
Međutim čini se da je osnovna potka ovog ostvarenja činjenica da je autor pripovedao povrh svega o jednom metafizičkom, transcendentalnom putovanju, o temi koja je svevremenska i sveprostorna te seže sinhronijski i dijahronijski dokle god idu tragovi ljudskog bića. Reč je o putu ka sebi, o večitom pitanju da li možemo stići do sebe, o istraživanju makrokozmosa kako bismo bolje upoznali mikrokozmos. 
Možda najbolje o tome govori dijalog sa paterom Dionom iz prve glave: "Mogu vam reći tko nisam i to bih mogao nabrajati od sad pa do kraja svijeta i lakše bi mi bilo nego reći vam tko sam. Lakše je objasniti kroz ono što nismo, nego kroz ono što jesmo ili mislimo da jesmo. Mislim kako je istina da smo svi tragači za istinom, no budući da je tragamo i da je još nismo našli, mislim da smo ono što mislimo da jesmo." (str. 51)
Reklo bi se da je čitavo delo Zorana Žmirića zapravo više omaž ovoj rečenici nego Cortu Malteseu jer se u toj potrazi za samim sobom upućujemo na jedini put koji nema svoj kraj te koji je "voda koja teče, a ne zaleđeno jezero." (str. 164) Upravo su na tom putu najveće i najzanimljivije pustolovine koje vredi proći ili makar pročitati o njima.
 
Dalibor Plečić, Booksa