Staša Aras o romanu “Divlje guske”
Staša Aras piše o romanu Divlje guske (Julijana Adamović)
U romanu Divlje guske autorica vješto, kroz glas djeteta koje za sebe govori mi, raspliće gusto klupko problema pojedinca, obitelji, društva, prostora i vremena. Sve što se može iščitati iz ovog romana već odnekud znamo, paperje duboko utisnutih problema leti nam pred očima svakodnevno. Julijana Adamović kreće iz početka, rekli bismo iz primordijalnog blata prostora ravnice, da bi iz perspektive djeteta koje za sebe uzima dvojni identitet, i time si ublažilo egzistencijalnu samoću i strah, dovelo u red kašu iz koje smo stvoreni. Animoziteti uloga u odgoju, moć primitivnih snaga ruralne sredine, zakukuljene predrasude i disfunkcionalna obitelj, siromaštvo, alkohol, rat, naslijeđe – sve je ispisano u snovitoj poetičnoj atmosferi koja, kao i u bajci, brutalnost transferira u svoju suprotnost, u sliku bjeline koja dovodi u red sve što je izmiješano i što se nikada nije moglo na vrijeme komunikacijom dovesti u mir. Radnja se zapliće i otpliće logikom i percepcijom djeteta, pa nema središnjeg događaja oko kojega se nižu epizode. Središnji je događaj sam život u specifičnoj sredini u kojoj se miješaju predrasude, siromaštvo, patrijarhalni odgoj, skučena perspektiva, nemogućnost izlaska začaranog kruga. Život je grub, prljav, nasilan i surov, autorica iz perspective infantilnog svjedoka skalpelom razdvaja događaje i vraća njihove uzroke na svoje mjesto.
U roman Divlje guske uranjamo naglo i čitajući stalno imamo osjećaj stiskanja uslijed psiholoških trauma stida, grižnje savjesti i dječjeg straha, tumačenja tih obrazaca linijom dječjeg crteža koje nas, pojednostavljujući maglu svih činitelja kompleksnog naslijeđa specifičnog prostora ruralne Bačke, polako izvodi u perspektivu rješenja. Prepoznajemo i u vlastitom naslijeđu slične obrasce, slično okretanje očiju na unutra.
Literatura je otkrivanje, ovaj roman pomaže omekšati tvrdu ljusku psiholoških zadanosti ljudi koji se u životu snalaze instinktom, strahom i spontanom reakcijom. Julijana Adamović, poput simbola guske skrivene u zaključanoj sobi, prati pogledom te omekšava čak i kada ulazi u grubost. Čitajući sam imala osjećaj da je posegnula u žitko blato naslijeđa, kao kad djevojčice kroz rupu poljskog zahoda gledaju kako se obavlja nužda. Samo je dijete dovoljno malo da može ući u tako uske prostore, provući se kroz ušicu igle poput konca koji će povezati sve rasporeno, odvojeno, odbačeno. I ovaj roman, poput sličnih, “teških” romana, izvlači poput psihoterapijske seanse na površinu ono što je mutno i što je zbog svoje težine zadobilo u našoj svijesti neki drugi, lakši oblik.
Ono što je važno u ovoj teškoj priči jesu jezik i perspektiva zbog kojih ulazimo u svijet sela i disonantnih tonova lako, sigurno vođeni glasom autorice koja niže epizode kao na traci i provlači svilenu nit logikom dječje igre. Ne bismo tamo išli da nemamo tako dobrog vodiča. A jednom kad smo zašli u svijet trauma, otvara se i vlastiti svijet Divljih gusaka, stražara i simbola, svjetla i sjene, tuge i sreće, odrastanja.
Staša Aras
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) rođena je u Trogiru 1972. Profesorica je hrvatskog jezika. Bavi se književnim moderiranjem i organizacijom književnih susreta (Kalibar, književni festival u Zadru) te je urednica književnog programa u Art radionici Lazareti, u Dubrovniku. Piše eseje za Treći program hrvatskog radija te književne kritike i prikaze na portalu Najbolje knjige. Objavljivala je u gotovo svim hrvatskim relevantnim časopisima za književnost (Quorum, Forum, Poezija, Tema, Fantom slobode, Zadarska smotra, Dubrovnik, Literat itd.). Objavila je dvije zbirke poezije, Takve se stvari događaju ljudima (Algoritam 2014.) Nedolično i vrijedno spomena (Durieux 2015.), i knjigu kratkih priča Meke granice (Algoritam 2015.). Za kratke priče dobila je nagradu „Vranac“ na festivalu Odakle zovem (Podgorica 2015. i 2016.), a ovjenčana je i nagradom „Mate Raos“ za najbolju kratku priču. Živi i radi na relaciji Dubrovnik – Zadar.
Dosad objavljena djela u nakladi Hene com:
- Premještanja, 2020.