Zoran Žmirić piše o romanu Đavolja simfonija (Davor Mandić)
Pula '90-e. Damir Žagarić ima 14 godina i ne pamti majku. Umrla je od zatajenja srca kad je imao samo dvije godine. Kao da pubertet sam po sebi nije dovoljno stresan, Damir razmišlja o svojoj srčanoj mani za koju vjeruje da je naslijedio od majke, a istovremeno strahuje nad sudbinom svog osam godina starijeg brata. Sebastijan Žagarić je u posljednjoj generaciji JNA vojnika. Ne javlja se i o njemu se ne zna ništa. Njihov otac je isključen iz svijeta, pa se Damir u formativnim godinama za svoje mjesto pokušava izboriti sam. Kreće u srednju školu, stvara nove veze, po prvi put izlazi na kultna okupljališta mladih, no gdje god se makne u stopu ga prati bratova sjena. Sebi je bio faca, uvijek u društvu atraktivnih djevojaka, dobro se tukao, razumio se u motore i glazbu, ukratko imao je sve što jedan mladi gradski roker treba imati kako bi bio cijenjen.
U jednom trenutku Sebi bježi iz JNA i vraća se kući. Damirov život dobiva toliko traženi oslonac i odjednom se čini kako je sve opet u redu. Damir ulazi u ljubavnu vezu, jurca motorom po skrovitim pulskim kvartovima, stariji ga primjećuju, a njemu se čini da ga i uvažavaju. U trenutku kad Damir umišlja kako je pronašao svoje mjesto u društvu, Sebastijan se prijavljuje u ZNG i odlazi na ličko bojište. Našavši se licem u lice sa stvarnosti, Damir je opet prepušten sebi. Nemir je vakuumirao grad koji puca po šavovima. Puležanima egzistencijalno tlo puca pod nogama. Sebastijan Žagarić je dragovoljac koji puca na ličkoj bojišnici, dok se Damir Žagarić puca opijatima.
Godine prolaze. S vremenom Sebastijanovi pozivi bivaju sve rjeđi, razgovori između braće sve kraći, a Damir suočen s novim izazovima više ne propitkuje što bi na njegovom mjestu učinio Sebi. Početni entuzijazam podgrijan oblačenjem rokerske odjeće iz bratovog ormara koja ga ne čini tek nalik Sebastijanu već mu daje misliti kako je on sam nastavio biti Sebastian dok se u Lici bori nekakav demonski alter ego, s vremenom se hladi i za Damira postaje frustracija koja ga gura u razrješenje nekih drugih pitanja, među njima i mračne obiteljske tajne. Damir u atmosferi trilera svakim korakom otvara nova vrata, ulazi u do tad nevidljive prostore, u njima pali svjetla i po prvi put se suočava s hrpom smeća koju nema gdje ukloniti. Na koncu uspijeva otkriti prave razloge majčine smrti, pa mu nakon cijelog niza zahvata, za katarzu preostaje još samo suočavanje s izgubljenim bratom.
Prvi dio knjige, inače precizno podijeljene na dva dijela od po sedam poglavlja, tematizira Damirovo odrastanje, dok drugi prati njegovo sazrijevanje. Roman presijeca strip kojeg je Damir pronašao među bratovim stvarima, a u kojem je na desetak tabli Sebastijan opisao bizaran susret koji mu se dogodio prilikom bijega iz JNA i koji se tijekom romana pokazao kao njegov motor pokretač. Iako ovakva podjela sugerira suprotnosti, a one su pažljivijem čitatelju vidljive tijekom cijelog romana, Mandićevi likovi čine čvrste spajalice koje na okupu drže sve varijante ispisane stvarnosti; one koje Damir proživljava, kao i one koje umišlja da su se dogodile.
Mandić se igra konceptima stvarnosti, znatiželjan je i tom znatiželjom uspijeva zaraziti i zabaviti čitatelja. Iako to eksplicitno ne ispisuje, vješto nas vodi u podsvijest protagonista u kojoj pokazuje sve mogućnosti kojom pojedina odluka ili tek misao, može stvoriti nove rukavce, neke nove stvarnosti, a kojima ne daje manji značaj od onih koje su se doista i zbile. Time nas čini suučesnikom i pomagačem u Damirovom sazrijevanju, pa iako ne razumijemo svaku njegovu odluku, vjerujemo da je ona za njega ona najbolja, čak i onda kad i on sam dvoji u njezinu ispravnost.
Odjavnim tekstom Mandić nudi razrješenje, ali to čini podmuklo, nekorektno i prevarantski, dosljedno ideji kaosa i beznađa u koji su njegovi likovi kroz čitav roman umočeni. Posljednje poglavlje pisano je bez interpunkcije, dokument je to koji je istrpio tok svijesti glavnog junaka, testament pisan drhtavom rukom i u hipu, jer vrijeme je odavno iscurilo, ispred nas je kraj romana, čeka nas ništavilo, valja nam se vratiti na početak, u prošlost koja zaslužuje nešto više od varljivog sjećanja Damira Žagarića. Time Mandić čitatelja čini gotovo protagonistom koji će sam morati pronaći razrješenje, moguće čak i na način da vlastoručno intervenira u roman, možda postavljanjem interpunkcijskih znakova onako kako on misli da je ispravno, pa neka se sa stvorenim krajem nosi svatko kako god mu drago. Jer kako Mandić na početku romana sugerira Camusovim citatom „Stvarati, znači dva put živjeti“, jednako i Đavolja simfonija zaslužuje drugo čitanje, drugi život, ili pak isti, ali iz drugog rakursa. Zaslužuje privilegij kojeg mi nemamo, vratiti se i neke stvari posložiti drugačije. Riječ je o rizičnom zahvatu, no Mandić ga se hrabro dohvatio. Hoće li i čitatelji, to s ovim autorom i romanom više nema veze.
Zoran Žmirić
Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski. Dosad je objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002.), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.), Blockbuster (VBZ, 2009., AdPublik 2012., Brambles / Amazon, 2015., Фaбула 2018.), Riječke rock himne (KUD Baklje, 2011.), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.), Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.), Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018.). Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: finalist VBZove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis - Blockbuster (2009.), finalist tportalove književne nagrade za najbolji roman - Blockbuster (2010.), dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine - Blockbuster (2010.), dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis - Putovanje desnom hemisferom (2014.), pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe (2013.), finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču književnog festivala Odakle zovem (2016.), dobitnik nagrade Fran Galović po glasovima čitatelja - Pacijent iz sobe 19 (2019.).
Dosad objavljena djela u nakladi Hene com:
Na farmi riže kod nekadašnjeg Saigona (od 1976. Ho-Chi-Minh) rodio se dječak kojeg će svijet nekoliko desetljeća kasnije poznavati po imenu Ocean Vuong (rođ. 1988). Njegova majka bila je dijete Vijetnamke i američkog vojnika – u Socijalističkoj Republici Vijetnam takvo kršenje „rasne čistoće“ nije se moglo tolerirati i dvije godine nakon dječakova rođenja obitelj preko Filipina emigrira u Sjedinjene Američke Države – gdje se trajno nastanjuju u Hartfordu, glavnom gradu savezne države Connecticut. Sklon kriminalu, Oceanov otac ubrzo nestaje iz njegova života, odgajaju ga majka i baka. Nitko od Vuongovih nije govorio engleski jezik, ovladavši čitanjem tek s jedanaest godina, Ocean je prvi kojem to polazi za rukom. Poslije navodi sumnju u disleksiju u obitelji.
Kako god, Ocean Vuong itekako je nadoknadio sporiji početak. Ako ne prije, postalo je to jasno s njegovom debitantskom zbirkom poezije Night Sky With Exit Wounds iz 2016. godine, za koju je dobio niz priznanja, uključujući prestižne Whiting Award for Poetry i T. S. Eliot Prize. Godine 2019. dodijeljena mu je izdašna stipendija zaklade MacArthur. Zanimljivo, četiri godine ranije nagrađen je i njegov mentor na Brooklyn College-u, književnik Ben Lerner koji se isprva također javlja kao pjesnik. Imajući na umu Lernerove preokupacije jezikom u književnom djelu, taj odnos zasigurno može poslužiti i kao putokaz prema Vuongovu pristupu književnosti. „Jezik je stvaran, prodire dublje od bilo kakvog ljudskog dodira“, istaknuo je Vuong jednom prilikom. Kao što je slučaj s Lernerom, Vuongovo stvaralaštvo možemo definirati kao autofikcijsko pismo.
Njegov debitantski roman Na zemlji smo nakratko predivni (Hena com, 2020, prev. Mirna Čubranić) u određenoj mjeri nastavlja tematske preokupacije, ali i ponavlja pojedine formalno-stilske postupke navedene zbirke poezije. Primjerice, naslov romana preuzet je iz jedne njezine pjesme, strukturalno također dolazi do preklapanja (oba djela podijeljena su u tri cjeline označene rimskim brojevima), a pojedine pjesme u prozi iz zbirke anticipiraju stilske elemente ovog romana, koji pak povremeno poprima karakteristike poetskog teksta. Nadalje, ponovno osobna i obiteljska povijest čine tematsku okosnicu.
Na osnovnoj razini, roman je zamišljen kao „pismo“ (ili niz pisama) protagonista njegovoj majci, pismo koje ona zbog nepoznavanja jezika ne može pročitati. Protagonist, Mali Pas, mladi vijetnamsko-američki pisac s diplomom iz engleskog jezika, na samom početku to pojašnjava ovako: „Draga, mama, pišem da ti se približim, čak i ako je svaka riječ koju napišem jedna riječ dalje od tebe.“ (str. 9). Iza njegova neobičnog imena stoji zanimljiva crtica iz vijetnamske kulture gdje se najmanjem ili najslabijem djetetu u selu nerijetko daje ime po „nedostojnim stvarima“ (demon, svinjska njuška, bivolja glava...) kako bi ga zaobišli zli duhovi u potrazi za lijepom, zdravom djecom. Među takvim imenima, pojašnjava protagonist, Mali Pas „jedno je od nježnijih“ („Dakle, nešto voljeti znači nazvati ga po nečem tako bezvrijednom da može ostati nedirnuto – i živo.“).
U prvom dijelu romana naglasak je na klasno-rasnim pitanjima, na genezi (traume) jedne vijetnamske imigrantske obitelji, njihovu procesu prilagodbe na američki način života i (ne)usvajanju jezika. Mali Pas odrasta s majkom Rose i bakom Lan nakon što je otac brzo po dolasku u SAD napustio obitelj (njega donekle nadomješta protagonistov djed po majčinoj strani). Obilježene Vijetnamskim ratom, žene oko Malog Psa nose se s posttraumatskim stresnim poremećajem (baka i sa shizofrenijom); tako je upravo on sam nerijetko bio žrtvom majčinih izljeva bijesa, iako je njihov odnos dobrim dijelom ispunjen nježnostima i dragocjenim trenucima sreće koje su ljudi poput njih mogli tražiti samo u malim stvarima. „Ovako se uživa u životu“, izgovara Rose priuštivši im nekoliko čokoladica iz trgovine slatkišima.
Naslanjajući se na to, druga cjelina analizira protagonistovo iskustvo otkrivanja seksualnosti; povjeravanje majci („Ne sviđaju mi se djevojke“) koja ga ne razumije, ali se prije svega boji za njega: „Reci mi, hoćeš li sad nositi haljinu? [...] „Ljude ubijaju zato što nose haljine. Bilo je na vijestima. Ne znaš kakvi su ljudi. Ne poznaješ ih.“ (str. 137). Kako autor rasvjetljava odnos Malog psa i njegova ljubavnika Trevora, bijelog mladića sklonog oružju i jurnjavi automobilima, otvaraju se nove tematske dionice teksta – hartfordska adolescentska svakodnevica, nefunkcionalne obitelji, sveprisutnost nasilja i droge – a posebice ovisnost o opioidima među njegovim poznanicima. Velik dio odgovornosti prebacuje se na farmaceutsku industriju koja sustavno promovira upotrebu legalnih narkotika: „Želim upoznati milijunaša američke tuge. Želim ga pogledati u oči, protresti mu ruku i reći, 'Bila je čast služiti domovini.'“ (str. 187). Tužno raspleteni, u posljednjoj cjelini svi se navedeni tematski kompleksi isprepliću u naizmjeničnim refleksijama o mogućnostima zaborava i pamćenja (traume, života i smrti).
Metodičnost literarnih postupaka je ono što Vuongu omogućava da tematska ambicioznost ne proguta opseg teksta (252 stranice), pri čemu posebno treba naglasiti nekoliko segmenata. Organizacija teksta kao niza reminiscencija („Ne pričam ti toliko priču, koliko brodolom – naplavine plutaju, napokon čitljive.“, str. 196) omogućava mu slobodno kretanje po dijakronijskoj osi i postupno „razmatanje“ različitih narativnih niti s naglim tematskim prijelazima, a da se to ne pretvori u nepovezano nizanje nasumično odabranih epizoda autor postiže promišljenom selekcijom detalja i dosljednom upotrebom (leit)motiva višestrukim ulančavanjem i poigravanjem s njihovim literarnim potencijalom. Osim u nekoliko fragmenata koji možda suviše „strše“ ili repeticijom ne ostvaruju značajnije semantičke pomake, roman u tom smislu funkcionira više nego dobro. Kao u spomenutoj pjesničkoj zbirci, česti su motivi životinja; na samom kraju romana dolazi i svojevrsni autopoetički iskaz: „Majmuni, losovi, krave, psi, leptiri, bizoni. Što bismo dali da uništeni životinjski životi pričaju ljudsku priču – kad su naši životi sami po sebi priča o životinjama.“ (str. 246).
Ovaj epistolarni roman izvrsnost postiže specifičnom senzibilnošću, promišljenošću literarnih postupaka i gotovo besprijekornim stilom koji u svojim najboljim dionicama predstavlja visoko estetsko iskustvo.
Nadalje, jedno od ključnih obilježja ove proze sklonost je kontrastiranju na mikro i makrorazini (primjerice: SAD/Vijetnam, visoka kultura/popularna kultura, pisana riječ/usmena tradicija, lijepo/ružno). Posljednje navedena distinkcija uočljiva je i na razini stila gdje autor nekom vrstom bodlerijanske manire opise ljubavničke karnalnosti naizmjence gradi grubim „naturalističkim“ slikama i profinjenim metaforama. Osim toga, Vuong se često koristi varijacijama (s gradacijskim efektom): „Istina je da nitko od nas nije dovoljno dovoljan. Ali ti to već znaš.“ (str. 181.) / „Istina je da možemo preživjeti svoje živote, ali ne i svoju kožu. Ali ti to već znaš.“ (str. 188) / „Istina je da nas sjećanje nije zaboravilo.“ (str. 196.). Cikličnost se u ovom romanu pokazuje kao važno načelo na više razina, a mnogi dijelovi ostavljaju dojam zaokruženosti kakav inače pronalazimo uglavnom samo u lirici. To je još jedan pokazatelj umješnosti autora.
Kao što bi se moglo pretpostaviti, najveća je snaga ove proze autorovo jezično majstorstvo. Treba nadodati, metaforičko bogatstvo leksika i domišljate igre riječima ne iscrpljuju se u čisto larpulartističkom ludizmu; naprotiv, kao što je moguće iščitati iz ranije citiranih dijelova, oštroumnim opservacijama ljudske psihe Vuong ispisuje uglavnom kratke, ali impresivne rečenice, ponekad gotovo aforističke kvalitete: „Kažu da je svaka snježna pahuljica različita – ali mećava nas sve jednako prekriva.“ (str. 179) / „Kažu da ništa ne traje vječno, ali samo se plaše da će to što vole trajati duže nego što to budu mogli voljeti.“ (str. 182). Neizbježno, prijevodom s izvornika gubi se dio obilježja Vuongova jezika, što je brzo uočljivo paralelnim čitanjem na engleskom i hrvatskom jeziku. U tom smislu, treba nadodati da je prijevod Mirne Čubranić tek korektan; povremeno se čini da je ipak nedostajalo nešto više poetskog senzibiliteta za zahtjeve ovog teksta.
Na zemlji smo nakratko predivni ambiciozno je djelo na tragu ranije Vuongove poetike, a osim manjih „poskliznuća“ koja ipak ne narušavaju opću kohezivnost teksta, autoru se ne može previše toga prigovoriti. Relativno konvencionalno zamišljen, ovaj epistolarni roman izvrsnost postiže specifičnom senzibilnošću, promišljenošću literarnih postupaka i gotovo besprijekornim stilom koji u svojim najboljim dionicama predstavlja visoko estetsko iskustvo.
Dino Staničić
Ksenija Kušec piše o romanu Molim te, pazi na mamu (Kyung-sook Shin)
Mama koja je nestala u gužvi na kolodvoru lik je koji upoznajemo kroz priče njezine djece. Samozatajna i požrtvovna, prepuna ljubavi i snage, toliko će nam ući pod kožu da ćemo na kraju knjige okretati korice da vidimo ima li ipak još neki zapis o njoj.
Majčinstvo je jedan dio života, a djeca vrlo često na onaj zdravo sebični način misle da nije tako. Rjeđe im padne na pamet da je majka osoba koja ima i druge misli, želje, pa čak i neki drugi život, a ne samo onaj kojem su bili svjedoci. Niti u svakodnevnom životu dok su djeca, niti kasnije kad ih majka kao odrasle zove u drugi grad, kad im šalje obroke i proizvode sa sela, kad se okupe na nekom obiteljskom ručku, nikad je ne dožive drugačije. To se dogodi samo ponekad: ako djeca nađu dnevnik, ako im se iznenada pojavi bivši majčin ljubavnik ili ako neka njezina prijateljica ispriča neobičnu priču o njoj.
Djeca ne žele te neobične situacije jer se tada otkrivaju majke onakvima kakve ih ne znaju, a oni nisu sigurni žele li promijeniti sliku kakvu imaju o njoj. Djeci je najjednostavnije misliti da majka voli taj život neprestane brige i žrtve.
Ova knjiga govori o majci. Korejska kultura nije nam bliska, ne znamo mnogo o njoj, ali majka je ista. Osjećamo to dok čitamo priče njezine djece, a ona kroz njih shvaćaju koliko je ne shvaćaju.
Molim te, pazi na mamu divna je knjiga koja nam otkriva mnogo o nama samima, a vlastitu ćemo majku svakako zbog nje paziti.
Ksenija Kušec
Ksenija Kušec je arhitektica, saksofonistica, spisateljica. Dosad je objavila nekoliko djela: Priče iz Sunčeva sustava (2010.), Janko i stroj za vrijeme (2013.), Reci mi sve (2013.), Sobe (2014.), Prozirna Lili (2015.), Nije moglo bolje (2016.), Opća opasnost (2019.)
Dosad objavljena djela u nakladi Hene com:
Hrvoje Kovačević piše o romanu Petlja (Franjo Janeš)
Čitatelj brzo shvati kako ništa nije onako kako se čini na prvi pogled. Zatim postane znatiželjan: A kako zapravo jest?
Franjo Janeš izuzetno vješto tu znatiželju održava do posljednje stranice nudeći čitateljima tragove koji ih vode do rješenja tajni. Pri tome, što je i najvažnije kod ovakvih romana, on ispuni očekivanja.
Petlja ima petero glavnih junaka. Svaki od njih dobije priliku ispričati svoju priču, otkriti svoje tajne. Najveća je tajna to na koje je sve načine njih petero povezano – dvije žene, mladić i dva muškarca.
Hrvoje Kovačević
Hrvoje Kovačević rođen je 1966. u Požegi. 1996. objavljuje roman Tajna Ribljeg Oka, prvu u nizu od dvadesetak knjiga za djecu, od kojih je šest danas u školskoj lektiri. Naslove za odrasle objavljuje od 2001. godine. U tom opusu ističe se serija od pet kriminalističkih romana u kojima inspektor Odjela za seksualne i krvne delikte Policijske uprave požeško-slavonske Robert Vidmar uz pomoć kvartovskog policajca Mladena Crnkovića rješava slučajeve složenih ubojstava. Objavio je devet proznih knjiga za odrasle i jednu knjigu drama: Ingin bijeg i Naserova smrt (kratki romani, Naklada Strijelac, 2001.), Putnikova smrt (roman, Fraktura, 2003.), Tanga boy (roman, Mlinarec&Plavić, 2005., Znanje, 2008.), Neuspjeli pokušaj (roman, Nova knjiga Rast, 2005; Znanje 2008.), Jedan manje (roman, Herceg tisak, 2005.; Znanje 2008.), Dora Mali Otrov (roman, Nova knjiga Rast, 2007.; Znanje 2008.), Ciganska nevjesta (roman, Znanje, 2008.), Dragi pokojnik (knjiga drama, HZKD, 2008.), Zvijer, anđeo, sudac (zbirka priča, Fraktura, 2009.), Šesti pisac (roman, AGM, 2016.). U raznim časopisima objavljeno je stotinjak njegovih priča za djecu i odrasle, a Hrvatski radio emitirao je dvadesetak njegovih dramskih tekstova.
Dosad objavljena djela u nakladi Hene com:
Julijana Adamović piše o romanu San Sela Ding (Yan Lianke)
U selu Ding jednom su djetetu zauvijek utrnuli zubi zbog kiselog grožđa koje je jeo njegov otac. Ali otac nije čovjek koji se okreće iza sebe.
U selu Ding starac Ding, školski podvornik i zamjenski učitelj, djed mrtvog djeteta, sanja strahote koje će zadesiti njegovu užu i širu obitelj, njegovu školu i sumještane. On sanja rijeke krvi, guste i ustajala mirisa; sanja tisuće crnih ljesova i svoga prvijenca koji se, bilo da je u tom snu u bijeloj kuti i s priborom za vađenje krvi ili je direktor tvornice za masovnu proizvodnju posmrtnih pokrova, uglavnom smije „ha ha ha“.
U selu Ding ljudi zbog pošasti, kojoj u početku ni imena ne znaju, umiru kao psi. Ali to nije najgore što će im se dogoditi. Najgore dolazi tek iduće godine ili one nakon nje. Ljudi će tada umirati kao noćni leptiri na žarulji. Sada umiru kao psi, „a znamo da na ovome svijetu ljudi drže više do pasa nego do noćnih leptira.“
Sve to saznajemo od mrtvog dvanaestogodišnjeg djeteta, pripovjedača u potresnom romanu San sela Ding nagrađivanog, ali našem čitateljstvu ne baš poznatog kineskog književnika Yan Liankea.
Pisac nam kroz sudbinu mještana fiktivnog sela Ding i obitelji mrtvog dječaka podastire tragičnu, ali istinitu priču o epidemiji HIV-a koja se kao posljedica nekontrolirane trgovine krvlju početkom 90-tih razbuktala u ruralnim dijelovima Kine, devastirajući brojne obitelji, pa i brišući s lica zemlje cijela sela.
Premda je na koricama hrvatskog izdanja kao blurb istaknut citat iz članka The Guardiana: „ Zabranjeni kineski roman, žestoka kapitalizma i korupcije“, priča je mnogo kompleksnija. Trgovinu krvlju (prizori koje opisuje Lianke isuviše su sirovi da bismo koristili izraz „krvni derivati“) dopuštala je, bolje reći bezočno poticala, kineska vladajuća struktura, koristeći moć koju je nad svakim segmentom života imala Partija. Zbog te „mrlje“, roman je u Kini zabranjen.
Yan Lianke kroz jednostavno i ponekad zaigrano pripovijedanje dvanaestogodišnjeg mrtvog dječaka secira kinesko društvo podastirući nam ne samo negativni utjecaj društvenog uređenja u kojem je, pojednostavljeno rečeno, sve na prodaju, a novac bog (dakle, kapitalizam), već jasno ukazuje na bolesti komunizma, gdje je politička moć put do boga (dakle, novca). Za siromašne i neobrazovane seljane Dinga ta je moć, konkretno, u rukama općinskog načelnika, odnosno u rukama onoga tko ima općinski ili neki drugi pečat, pa čak i kad je krivotvoreno porijeklo žiga svima više nego poznato. Pred njegovom snagom sve se ruke dižu na predaju, pa i ruke starca Dinga, osobe koja je u tom vrtlogu pohlepe i smrti, uspijevala zadržati ono najdragocjenije u sebi: empatičnost, poštenje i pravičnost. Sve do jednom.
Kad se na pola stoljeća takve političke manipulacije ljudima doda teško siromaštvo, neobrazovanost, tradicija i praznovjerje ukorijenjeno stoljećima, priča postaje gotovo groteskna. U selu Ding trgovina krvlju postaje trgovina smrću, ne samo u prenesenom značenju, neće proći dugo pa da gramzivi trgovci krvlju promjene zanimanje i počnu „povoljno“ prodavati ljesove, a nakon toga i trgovati kostima pokopanih. Kupaca neće nedostajati. Kad selo potpuno usahne, krpelji koji su isisali krv toj živini, sad već dobro uhranjeni, prelaze na druge organizme.
Yan Lianke u jednom od intervjua izjavljuje da je roman mogao biti puno bolji, da se nije toliko samocenzurirao. No unatoč samocenzuri kažiprst je nedvosmisleno uperen na odgovorne za tragediju u kojoj su mnogi snovi o boljem životu pretvoreni u košmare i smrt. Autor pritom ne pada u zamku patetike. Nema poštede ni za žrtve. Većina njih ni nakon saznanja da je smrt skora i neminovna ne prestaje biti pohlepna, jalna i osvetoljubiva. Možda čak i više nego što je to bila za života, jer kad svijet već propada, neka propadne kako spada.
San sela Ding roman je koji vas neće ostaviti ravnodušnima.
Julijana Adamović
Julijana Adamović rođena je 1969. u Bačkoj. Njezina prva zbirka priča, Kako su nas ukrali Ciganima (SN Privlačica, Vinkovci, 2008.), nagrađena je nagradom Kiklop za najbolju debitantsku knjigu 2008., te nagradom Ivana i Josipa Kozarca kao najbolji prvijenac Slavonije 2008., a ušla je i u finale književnog festivala Galovićeve jeseni, na temu „Dvojni identiteti”. 2009. u izdanju V.B.Z.-a izlazi joj zbirka kratkih priča Konzerviranje. 2013. godine u nakladi Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade objavljuje roman Da ti pamet stane, te zbirku kratkih priča za djecu Dnevnik sivog mačka i druge priče, u koautorstvu sa svojim tada dvanaestogodišnjim sinom koji se potpisao pseudonimom Sergei Chatgris. U nakladi Semafora 2015. izlazi joj zbirka poezije Sunce na šalteru, a u 2016. treća zbirka kratke proze, Glineni anđeli, proglašena uspješnicom na književnim susretima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima 2017., te nagrađena stimulacijom Ministarstva kulture RH za najbolja ostvarenja u 2016. godini. Proznim djelima zastupljena je u brojnim skupnim zbirkama i na portalima. Vanjski je suradnik T-portala, gdje objavljuje osvrte na društveno-političke prilike u Hrvatskoj. Živi i radi u Vukovaru.
Dosad objavljena djela u nakladi Hene com:
.jpg)
Karmela Špoljarić piše o romanu Dvoslojno staklo (Halldóra Thoroddsen)
„Ovo je knjiga koja dobro liježe“, napisao je jedan islandski kritičar, i doista dobro liježe „u svijest, u ruku i u torbu“. Treba li jednoj knjizi danas više? Knjiga malena formom a velika sadržajem, kakve osobno obožavam. To je knjiga s kojom se možete družiti noseći je sa sobom, čitati je pomalo i usput jer precizno je i točno napisana, i tek stranica, ili odlomak, pa i samo nekoliko rečenica, dovoljno je da biste taj dan imali o čemu razmišljati.
Sve što je o nekoj temi važno može se reći u stotinjak kartica ako je autor dovoljno vješt, a Halldora Thoroddsen upravo jest takva spisateljica, pa će tako, baš prema onom dobrom „manje je više“ motivu, majstorski odbaciti sve viškove, patetiku, klišeje i potrošene riječi opisujući jednu starost, što doista nije lako jer tema sama po sebi vuče na naglašenu (su)osjećajnost. No glavna junakinja ove knjige sa svojih sedamdeset i osam godina drukčije promatra svijet – bez ikakvog žaljenja i suvišnosti („Vješta je u sprečavanju života da je dotakne.“), jer sad već zna da je tajna dobrog života ipak bila, i još uvijek jest, u jednostavnosti. Misao joj je zato jasna, rečenica kratka, a pozicija koju zauzima, zahvaljujući godinama i iskustvu, nadmoćna.
„Zahvaljujući samoći stekla je poseban, dragocjen položaj. Vidik.“
No ipak „jedino što ne pita za godine jest ljubav“, a to se dogodi i junakinji ovog romana u obliku iznenadne sreće, ali i nedoumica, pa tako o svojoj novoj ljubavi čak razgovara i sa svojim bivšim, iako pokojnim mužem. Zanimljivo je ipak to da okolina u pravilu ne podržava toliko „poznu“ ljubav, a i „nasljednici se uznemire“. No ona ipak odabire svoj put sa svim posljedicama svojeg izbora jer, kako sama kaže:
„Savijanje gnijezda, kad je ono dovršeno?“
Karmela Špoljarić
Karmela Špoljarić rođena je u Zagrebu. Maturirala je u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije te magistrirala na poslijediplomskom znanstvenom studiju književnosti na FF-u u Zagrebu. Piše prozne i dramske tekstove. Za tinejdžersku dramu Nula kuna po minuti dobila je nagradu MK-a Marin Držić, a za roman Nije ovo Twin Peaks nagradu DHK-a Slavić. Objavila je i zbirku priča Pazi što ćeš poželjeti te romane Major Tom i Rašomon. Uz pisanje, autorica vodi i razvija specifične radionice kreativnog pisanja. Osmislila je prvu dopisnu radionicu Kako početi te radionicu bajki za odrasle Bajkanje. Koautorica je tekstualno-vizualnog projekta Izložba priča te kreativno-terapijske radionice 4priče.put. Živi i radi u Zagrebu i na Krku. Voli putovati i fotografirati. S ljubavlju renovira jednu staru kamenu kuću. Obožava životinje i način života u skladu s prirodom.
Dosad objavljena djela u nakladi Hene com:
Teško je povući jasnu crtu razdvajanja između stvarnosti i nadrealnog, sve teže je reći: "Evo, ovdje prestaje jedno i počinje drugo", a posebice je to teško, i oduvijek je i bilo, u zemljama Latinske Amerike. Svi oni koji su odvojili dio života i utrošili ga na lutanje beskrajnim, divljim i zastrašujućim krajolicima latinoameričke književnosti – znaju da je tako. Stoga književnice i književnici L'Americe već generacijama niti ne pokušavaju geometrijski precizno iscrtati te granice. Nije nužno, nema potrebe razdvajati vino od vode, paleta južnoameričke književnosti prebogata je bojama, a oni ih, već prema tradiciji, koriste sve.
Naravno, povijest latinoameričke književnosti usko je povezana s poviješću političkog nasilja čiju nevjerojatnu okrutnost argentinska književnica Mariana Enríquez uspoređuje s crnom magijom. Ovo je vjerojatno jedna od najtočnijih definicija nasilnih političkih režima i ne samo argentinskih ili južnoameričkih. U srcu svake diktature leži to nešto potpuno suludo i nadrealno, nešto toliko opako da je usporedivo samo s najstrašnijim i najporemećenijim okultnim obredima. Radnja jedne od priča iz zbirke Što smo izgubili u vatri Mariane Enríquez, Hotel Hostería, smještena je upravo na mjestu gdje su pripadnici onodobne diktature zvjerski mučili i ubijali političke neistomišljenike. Strava navire iz samog tog mjesta iz prostora nepovratno zatrovanog okrutnim iživljavanjem.
Enríquez nema milosti, od prve do posljednje priče nigdje nema predaha za sirotog čitatelja – živopisne krvave, zloslutne razglednice nižu se jedna za drugom sve do velikog finala i pripovijesti po kojoj cijela zbirka nosi ime, a koja je zapravo svojevrstan feministički poziv na naoružavanje.
Prizori strave i užasa u kratkoj prozi Mariane Enríquez nisu svrha samima sebi, nisu tu samo zbog toga da bi šokirali ili uznemirili, ne, svaki od tih prizora pomno je osmišljen i iščitava se kao nešto posve prirodno. Buneos Aires i Argentina koju upoznajemo u ovoj knjizi nešto su potpuno drugačije i suprotno od uobičajenih, dražesno našminkanih turističkih promotivnih spotova. Svaka zemlja izgleda bajkovito kada je predstavljamo u propagande svrhe. Enríquez nas, međutim, vodi na mjesta za koja nismo ni sanjali da postoje (ili nam je lakše kada se pravimo da ne znamo za njih), u samo srce tame, u slamove gdje caruje beznađe i bijeda, i kada shvatimo gdje smo – kasno je, nema povlačenja.
Teško je odbaciti ovu knjigu, ono što vas plaši i uznemiruje, u isto vrijeme vas i magnetski privlači – kao da želite testirati sami sebe i doznati gdje je granica i koliko još izravnih udaraca u lice možete podnijeti. Enríquez vas, u biti, brutalno nokautira u prvoj rundi i poslije toga samo poslušno glavinjate za njom, a ako katkad i poželite okrenuti glavu na drugu stranu- shvatite da to zbog nečega nije moguće.
U meni osobno najdražoj priči Pavao čavao čekićem čekićao: prizivanje velikouhog malca odlazimo na pravi turistički obilazak Buenos Airesa. Na ovoj konkretnoj ruti upoznajemo se s mjestima najopakijih zločina u povijesti grada, a velikouhi malac šampion je u kategoriji gnjusnog. Majstorija u ovoj priči jest u tome što prava, istinska strava dolazi tek na kraju i još bolje – izvire iz onog što nije ni napisano. Mi sami prisiljeni smo u svojim glavama dovršiti priču. Scena koja se neumoljivo rađa pred nama, iz naše svijesti, zaslužuje istaknuto mjesto u Muzeju strave i užasa. Dribling Mariane Enríquez u finalu Velikouhog malca na razini je onog epskog driblinga koji je njezin zemljak Diego Armando izveo 1986. u Meksiku na utakmici protiv Engleza.
Ukratko, dok mi pred zrcalom dokono fitiljimo brkove i raščešljavamo svoje (post)hipsterske-korona brade misleći kako je sve pod kontrolom, žene su zauzele još jedno važno područje – područje horora. Pitanje je jesmo li ikada uopće i imali kontrolu nad svim tim područjima ili smo samo živjeli u uvjerenju da je to neosporno naše? Što se tiče horora, imamo najnovije vijesti – Mariana Enríquez je ondje na vlasti!
Čitajući Što smo izgubili u vatri, Stephen King, pa čak i Clive Barker, doimaju nam se kao dva zaigrana dječačića koja negdje na omiškoj plaži pokušavaju izgraditi kulu od pijeska, a onda dođe val i sve im rasturi.
Velika, bloody-hell preporuka!
F.B.
Staša Aras piše o romanu Divlje guske (Julijana Adamović)
U romanu Divlje guske autorica vješto, kroz glas djeteta koje za sebe govori mi, raspliće gusto klupko problema pojedinca, obitelji, društva, prostora i vremena. Sve što se može iščitati iz ovog romana već odnekud znamo, paperje duboko utisnutih problema leti nam pred očima svakodnevno. Julijana Adamović kreće iz početka, rekli bismo iz primordijalnog blata prostora ravnice, da bi iz perspektive djeteta koje za sebe uzima dvojni identitet, i time si ublažilo egzistencijalnu samoću i strah, dovelo u red kašu iz koje smo stvoreni. Animoziteti uloga u odgoju, moć primitivnih snaga ruralne sredine, zakukuljene predrasude i disfunkcionalna obitelj, siromaštvo, alkohol, rat, naslijeđe – sve je ispisano u snovitoj poetičnoj atmosferi koja, kao i u bajci, brutalnost transferira u svoju suprotnost, u sliku bjeline koja dovodi u red sve što je izmiješano i što se nikada nije moglo na vrijeme komunikacijom dovesti u mir. Radnja se zapliće i otpliće logikom i percepcijom djeteta, pa nema središnjeg događaja oko kojega se nižu epizode. Središnji je događaj sam život u specifičnoj sredini u kojoj se miješaju predrasude, siromaštvo, patrijarhalni odgoj, skučena perspektiva, nemogućnost izlaska začaranog kruga. Život je grub, prljav, nasilan i surov, autorica iz perspective infantilnog svjedoka skalpelom razdvaja događaje i vraća njihove uzroke na svoje mjesto.
U roman Divlje guske uranjamo naglo i čitajući stalno imamo osjećaj stiskanja uslijed psiholoških trauma stida, grižnje savjesti i dječjeg straha, tumačenja tih obrazaca linijom dječjeg crteža koje nas, pojednostavljujući maglu svih činitelja kompleksnog naslijeđa specifičnog prostora ruralne Bačke, polako izvodi u perspektivu rješenja. Prepoznajemo i u vlastitom naslijeđu slične obrasce, slično okretanje očiju na unutra.
Literatura je otkrivanje, ovaj roman pomaže omekšati tvrdu ljusku psiholoških zadanosti ljudi koji se u životu snalaze instinktom, strahom i spontanom reakcijom. Julijana Adamović, poput simbola guske skrivene u zaključanoj sobi, prati pogledom te omekšava čak i kada ulazi u grubost. Čitajući sam imala osjećaj da je posegnula u žitko blato naslijeđa, kao kad djevojčice kroz rupu poljskog zahoda gledaju kako se obavlja nužda. Samo je dijete dovoljno malo da može ući u tako uske prostore, provući se kroz ušicu igle poput konca koji će povezati sve rasporeno, odvojeno, odbačeno. I ovaj roman, poput sličnih, “teških” romana, izvlači poput psihoterapijske seanse na površinu ono što je mutno i što je zbog svoje težine zadobilo u našoj svijesti neki drugi, lakši oblik.
Ono što je važno u ovoj teškoj priči jesu jezik i perspektiva zbog kojih ulazimo u svijet sela i disonantnih tonova lako, sigurno vođeni glasom autorice koja niže epizode kao na traci i provlači svilenu nit logikom dječje igre. Ne bismo tamo išli da nemamo tako dobrog vodiča. A jednom kad smo zašli u svijet trauma, otvara se i vlastiti svijet Divljih gusaka, stražara i simbola, svjetla i sjene, tuge i sreće, odrastanja.
Staša Aras
Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras) rođena je u Trogiru 1972. Profesorica je hrvatskog jezika. Bavi se književnim moderiranjem i organizacijom književnih susreta (Kalibar, književni festival u Zadru) te je urednica književnog programa u Art radionici Lazareti, u Dubrovniku. Piše eseje za Treći program hrvatskog radija te književne kritike i prikaze na portalu Najbolje knjige. Objavljivala je u gotovo svim hrvatskim relevantnim časopisima za književnost (Quorum, Forum, Poezija, Tema, Fantom slobode, Zadarska smotra, Dubrovnik, Literat itd.). Objavila je dvije zbirke poezije, Takve se stvari događaju ljudima (Algoritam 2014.) Nedolično i vrijedno spomena (Durieux 2015.), i knjigu kratkih priča Meke granice (Algoritam 2015.). Za kratke priče dobila je nagradu „Vranac“ na festivalu Odakle zovem (Podgorica 2015. i 2016.), a ovjenčana je i nagradom „Mate Raos“ za najbolju kratku priču. Živi i radi na relaciji Dubrovnik – Zadar.
Dosad objavljena djela u nakladi Hene com:
Marko Gregur piše o romanu Sestrinska zvona (Lars Mytting)
Djed glavne junakinje Sestrinskih zvona, mlade seljanke Astrid, u jednom trenutku kaže da se u svakom dobu nauči nešto novo, ali i zaboravi nešto iz starih vremena, a ta se rečenica može uzeti kao lajtmotiv romana. Myttingov roman priča je o transmisiji. Kroz rušenje drvene srednjovjekovne norveške crkve koja bi se trebala preseliti u Njemačku, autor progovara o vječnim temama poput ljubavi, prijateljstva i obitelji, ali jednako tako i izdaji te praštanju. Uz zvona koja neobjašnjivo zvone navješćujući tragediju, zahvaljujući znalačkom pripovijedanju neobjašnjivo se čini sasvim normalnim kao što se moralo činiti stanovnicima zabačenog sela Butangen 1880. godine. Sestrinska zvona možda jesu mit, ali zahvaljujući Myttingu zvone i vibriraju sasvim stvarno i uvjerljivo.
Marko Gregur
Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski studij odnosa s javnošću i medija na Visokoj školi za odnose s javnošću i studij medija Kairos (VERN) te specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u časopisima u desetak stranih zemalja (SAD, Austrija, Crna Gora, Srbija, Rusija, Bugarska, Španjolska, Slovenija, Kanada…). Dobitnik je više nagrada među kojima su: "Fric" (2020.) i "Nagrada Vladimir Nazor" (2021.) za roman Vošicki, nagrada „Ivan vitez Trnski“, „Ulaznica“ te nagrada „Prozak“ za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.) te zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetasicz koji je uvršten među 12 finalista nagrade "Fric", dobio nagradu "Katarina Patačić" za najbolju knjigu na kajkavskom dijalektu i preveden na slovenski. Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.). Pokretač je festivala „Alpe Jadran Festival mladih pisaca“, član je i predsjednik odbora međunarodnoga festivala književnosti „Galovićeva jesen“, voditelj književne tribine „Libarenje“, jedan od pokretača i glavni urednik časopisa Artikulacije.
Dosad objavljena djela u nakladi Hene com:
Lora Tomaš piše o romanu San sela Ding (Yan Lianke)
Omađijani retorikom vlasti o neiscrpnim prirodnim i ljudskim resursima, siromašni stanovnici kineskoga sela Ding upuštaju se u prodavanje svoje krvi biotehničkim tvrtkama, pritom gomilajući artefakte uspjeha. Surovu realnost seljana koji umiru kao noćni leptiri na žarulji, jer su se zbog nehigijenskih uvjeta usput zarazili isprva misterioznom „groznicom“, AIDS-om, Yan Lianke slika bajkovitim jezikom koji crpi i iz konvencija klasične kineske poezije.
Iako sumorne tematike, roman je prožet humorom, crnim dakako, a gorka ironija lijepo podcrtava apsurd kapitalističkog vampirizma, u kojem poduzetništvo i dobra pogodba poprimaju sasvim neočekivana značenja. No kad smrt postane jedno opće mjesto, grozničavo proplamsa i život.
Liankeov je posao istraživanje sjene – tako nekako kaže u intervjuima – koju baca svjetlo ekonomskog napretka. U romanu San sela Ding, utemeljenom na istinitim događajima, fantastično mu uspijeva dočarati što se događa kad naše najstrašnije metafore poprime doslovna obličja.
Lora Tomaš
Lora Tomaš diplomirala je indologiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a na Centralnom europskom sveučilištu u Budimpešti magistrirala je rodne studije. Suuredila je i suprevela dvije antologije suvremene indijske kratke proze i poezije - Popodnevni pljuskovi: izbor iz indijskoga ženskog pisanja (V.B.Z., 2011.) i Lotosi od neona: indijski autori o gradovima i drugim ljubavima (Studio TiM & Indijski kulturni centar, 2017.). Rana verzija njezina prvog romana, Slani mrak, ušla je u finale V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman 2019., a kasnije mu je pridodana i kratka priča Prozor s pogledom, odabrana za finale natječaja Festivala europske kratke priče 2018. Nekoliko je godina provela u južnoj Aziji pišući reportaže i književnu kritiku za tamošnje publikacije, sad se u Zagrebu bavi književnim prevođenjem i podučavanjem jezika.
Djela:
