Književna kritika “Pogledaj što je mačka donijela”

Što je mačka donijela? Tomićev "crossover" - od realizma do horora i satire

 

Tematski se Tomić u ovoj zbirci pripovijedaka dotaknuo raznih područja, a najbolji je u onima koje su obimom najdulje i vezane uz prikaz suvremene stvarnosti Hrvatske

Iako je puno poznatiji kao pisac satiričnih romana koji ruglu izvrgavaju suvremenu hrvatsku stvarnost, Tomić je i vrstan autor kraćih pripovijedaka, što je dokazao još davne 1997. godine odličnom zbirkom priča »Zaboravio sam gdje sam parkirao«, a potvrđuje to i novom zbirkom »Pogledaj što je mačka donijela«, koja je ovih dana doživjela svoje treće izdanje, iako je objavljena na samom kraju prošle godine. Riječ je o zbirci od 12 priča, koje će se itekako dopasti ljubiteljima Tomićeve proze, jer pružaju ono na što smo kod njega već navikli – kvalitetno pripovijedanje s posebno sjajnim dijalozima i umješnim korištenjem kolokvijalnog govora dalmatinske ikavice, zanimljive priče, duhovitost i ciničnost te uspješno uočavanje i kritiziranje općeljudskih i, posebno, negativnosti hrvatskog suvremenog društva.

Poznati likovi 

Tematski se Tomić u ovoj zbirci pripovijedaka dotaknuo raznih područja, a najbolji je u onima koje su obimom najdulje i vezane uz prikaz suvremene stvarnosti Hrvatske. Uvodna »Svatko je nečija budala« odličan je prikaz načina na koji mutni tipovi i prevaranti nastoje zaraditi velike novce u provinciji, pri čemu je sjajno oslikano i vođenje politike na malomišćanskoj razini, a dozu gorčine ovoj najdužoj priči zbirke daje osobna tužna ljubavna priča dvaju likova. Tematski joj je slična, ali uz dozu prepoznatljivog Tomićevog jetkog dalmatinskog humora, »Veliki šoping«, odličan prikaz jednog dijela života radništva, dok je odlična naslovna više okrenuta prikazu nekarakternog muškarca slabića i oslikavanju uglavnom nesretnog obiteljskog života. Oni koji Tomića vole zbog njegovih štorija iz Dalmatinske zagore uživat će u pričama »Sveta obitelj iz Smiljeva« i »Evakuacija Poskokove drage«, u kojima srećemo likove iz već znanih Tomićevih romana, a u središtu pažnje su duhovite i komične situacije kroz koje se ismijavaju crkva i državne institucije.

Ima i neobičnih 

Ne tako uobičajenog Tomića upoznajemo u pričama »Tomo i Kamičak«, »Zemlja naših djedova« te »Besmrtni Duduk«, u kojima uz obradu tema vezanih uz život ruralnih krajeva (uz Zagoru tu je ovog puta i Lika u »Tomi i Kamičak« te Baranja u »Zemlji naših djedova«) dio radnje veže i uz onostrano, odnosno elemente horora koji se, pomalo i neočekivano, lijepo sjedinjuju s elementima komike, zbog čega će ove tri priče svakako privući one koji vole otklone od uobičajene književnosti. Poznatoj Tomićevoj sklonost rock glazbi – uz to što je njome prožeta odlična uvodna »Svatko je nečija budala«, koja može poslužiti i kao mali savjetnik za slušanje dobre rock glazbe – u potpunosti su posvećene dvije pripovijetke. »Tri priče o teškom položaju muzičkih manjina u provinciji« kroz obradu života troje zaljubljenika u glazbu iz različitih dijelova bivše države (Sinj, Goražde, Smederevo) vraća nas na kraj osamdesetih, a još bolja »Ti ne ideš nikamo« ide i korak-dva natrag pa svjedočimo epizodi koja se odvija 1967. godine u mjestašcu West Saugerties, gdje je grupa The Band snimala svoj kultni album »Music From Big Pink«.

Za kraj Tomić ostavlja dvije neobične priče. »Karuzo« je nimalo ugodna priča o grubom splitskom humoru smještena u svibanj 1939. godine, a odlična minijaturna završna »Bog je ateist« donosi nam priču o Bogu koji živi u nekom splitskom neboderu, gleda svijet oko sebe i polako – gubi vjeru! Sve u svemu Tomić je dobro »složio« ovaj svoj novi »album«. Oslobođen okvira romana koji ipak mora radi koherentnosti ostati u okviru jasno ocrtanih granica, Tomić si je u ovoj zbirci dozvolio mali »crossover« pa uz klasične realistične priče imamo i dodire s elementima horora i satire, nostalgičnih prisjećanja na prošlost ili pak zahvaćanja u život Splita prije sedamdesetak godina. Naravno ova stilska raznolikost svakako je i posljedica činjenice da su priče nastajale kroz dulje vremensko razdoblje i da ih autor nije želio, nakon što su prikupljene i pripremljene za objavljivanje, mijenjati ni prilagođavati. No to nije greška. Naprotiv, ovako smo dobili realan uvid i u razvoj Tomića kao pisca i u »razvoj« Hrvatske.

 

Marinko Krmpotić, Novi list

Književna kritika “Divlje guske”

Julijana Adamović : Divlje guske

 

Zadnje što sam čitala od Julijane Adamović, nagrađivane kratkopričašice, romanospisateljice i pjesnikinje, bila je njezina zbirka kratke proze iz 2016., "Glineni anđeli" (Naklada Jurčić, 2016.) – vješto napisana knjiga koja me ipak nije skroz pripremila na njezin ovogodišnji roman. Iako je i iz njezinog prethodnog pisanja bilo jasno da Adamović izvrsno barata jezikom i da se ne boji uhvatiti teških tema, ponešto od onog čime je htjela štrecnuti čitatelje u "Glinenim anđelima", naprimjer, kao da joj je do kraja uspjelo tek u romanu "Divlje guske" (Hena com, 2018.). Jednako suverenim glasom, ali u nekom sasvim drugačijem registru. Štoviše, ova kronika ženskog djetinjstva i multietničkog, ali klaustrofobičnog fizičkog i emotivnog prostora nekog sela u Bačkoj među najboljim je knjigama koje sam pročitala u posljednjih nekoliko godina, i pritom ne mislim samo na domaću produkciju.
 

A to neimenovano selo izraslo je na močvarnom tlu punom komaraca (scenografija slična onoj kakvu je Amos Oz doveo do krajnjih posljedica u zadnjoj epizodi Prizora iz seoskog života), a neki od markera vremena su horor film Leptirica, socijalističke lutke Nada i Vesna i kudeljara koja zatvara i čiji će radnici otići u Njemačku, kamo su mnogi već pošli i otkuda su se poneki i vratili, sakati ili bolesni. Kao poludjela Bobe Mojzeš, koja poštara s njemačkom penzijom čeka na stepenicama kapelice, pušeći čikove. Kuće su švapske ili šokačke. Potonjima znaju narasti trbusi kad se napiju vode, a onda prsnuti, otvarajući rupu kroz koju se, kao na televizoru, može promatrati pokućstvo i ljudi. Na švapskim je kućama, doduše, žbuka mrvljiva, ali zidovi su solidni. Tu su bosanska i “naša” slova, čivutsko, švapsko i “naše” groblje; slušaju se i mađarske vijest i radio Tirana.

Pripovjedačice-junakinje su dvije djevojčice, koje žive u domu ispunjenom nasiljem i neizvjesnošću. Otac bijes ublažava i raspiruje alkoholom, jezikom skida s neba krvava sunca. Majka im je u jednom trenutku otišla pa ih je privremeno preuzela Baba. Baba je zla, kažu svi, ali voli djevojčice i one vole nju. Možda jer ih pažljivo češlja, možda i najviše, iako količina ljubavi za nekog varira, kao vodostaj, ovisno o trenutku i raspoloženju. Baba im ustvari nije prava baka, nego očeva baba-tetka. Jedan je djed u velikom ratu bio na krivoj strani. Otac ponekad obećava bolji život.

Iako se u romanu odvije nekoliko presudnih događaja (rođenje njihove sestre, recimo), naglasak nije na fabuli, već na vinjetama koje se nižu kao figure na ukrasnim papirnim trakama. Isprepliću se scene ispričane naturalističkom i nadrealnom poetikom. Mnoga poglavlja sadrže snove djevojčica koji recikliraju javu, a java je, zbog dječje percepcije određene metaforom i maštovitim poredbama, doživljena snolikom, rastezljivom. Baba im često prepričava epizode iz Biblije pa djevojčice razvijaju i vlastitu, dječju metafiziku. 

Opisi života na selu uključuju bezglave pijetlove što trče po dvorištu dok ne klonu, ostavljajući za sobom mrlje krvi po cipelama djevojčica. Na jeziku osjetimo svaku kokošju poru, mast nam se lijepi za zube i nepce, žalit će se kad ih otac natjera da pojedu kokošju kožu iz juhe. Zamišljamo kako nam u ustima raste perje. Zato zaključimo da je bolje skratiti muke i kožuricu progutati cijelu. Ali ne mogu progutati zazorne kožice – želudac ih sam vraća natrag, ravno na tanjur. Kao što ne mogu probaviti ni usputnost okrutnosti i smrti oko sebe, nepodnošljivu količinu stida, krivnje i ljubomore koju osjećaju, ili odrasle koji se vrijeđaju riječima što se kao udice zaglave negdje posred nepca ili među organima, parajući meko tkivo. Možda zato, ili zbog sirenske pjesme mađarskog skladatelja, takozvane himne samoubojica iz tridesetih koju im otac zapjeva jednom prilikom, djevojčice pomisle da bi mogle počiniti barem jedno malo samoubojstvo.

 

Seoski mikrokozmos romana podvrgnut je i rodnoj, intersekcionalnoj analizi - različite se kategorije ukrštavaju u kreiranju identiteta. Baba, reći će djevojčice, mrzi sve koji nisu “njihovi”, ali Nanu i Blumove pušta na miru jer su doktori – jer klasa i položaj često brišu etničke razlike. Teta Agata je direktorica s “muškom” frizurom i mladom sekretaricom kao ljubavnicom, što je tada bio stereotipno muški “poslovni model”. Zbog pijanih je ruskih vojnika nekada trebalo “poružnjivati” seoske cure – uzalud. 

Roman je pun tajnih ladica i soba u koje se ne ulazi. U jednoj takvoj, u njihovoj iznajmljenoj kući nakrcanoj nesvrstanim predmetima, velika je Guska od krep-papira, sveznajuća, urokljiva pogleda, kojoj djevojčice turaju crteže ispod zabravljenih vrata. (Guska i Baba jedine su pisane velikim početnim slovom.) Inozemstvo je livada s nekoliko breza, kamo se djevojčice povremeno odlaze odmoriti od disfunkcionalne živopisnosti sela, brisani prostor iza kojeg se proteže nasip, iza kojeg je romsko naselje Vranjak, potpuno drugi svijet, mračan i opasan, tajanstveniji od svih inozemstava na svijetu... Djevojčice prema njemu osjećaju i strah i fascinaciju. Ne čudi jer je seoski imaginarij pun cirkuskih ogledala: vrana zloslutnica i Cigana s crnom dušom, koji za selo, čini se, preuzimaju psihoanalitičku funkciju. Bez obzira što u seoskim podrumima skončavaju psi ili što veš koji Babi opere Ciganka Ilona nekako uvijek ispadne čist. 

Iznenađenje u obliku besprijekorne divlje ruže u čokanjčiću za rakiju koju djevojčice ugledaju posred jedne romske kućice bez stropa, među otvorenim konzervama sardina, bačvom prenamijenjenom u peć, perinama i porazbacanom odjećom, jednako iskače u logici svijeta koja im se potura kao i riječ babinje, koja ipak nema veze s Babom.

Jedan od ključnih sastojaka romana upravo je tretiranje “Drugog” i “Drugosti” kroz dječju perspektivu, čime je izbjegnuta bilo kakva didaktičnost ili politiziranje. Adamović radije defamilijarizira uvriježeno, izokreće konvencionalno. Uz bogat, idiomatski jezik, motiv blizanaštva (ili udvojenosti), “zabranjenu” ljubav i oštroumnu vivisekciju društva, time me podsjeća na Bookerom nagrađen roman "Bog malih stvari" (1997.) Arundhati Roy.

S druge se strane knjige potpuno razlikuju. No, ono što im objema jednako uspijeva je kombiniranje gravitacije mučnih motiva s gotovo bestežinskom zaigranošću jezika. A to je, osim glavnog koji ovdje nisam otkrila, trik koji malo kome pođe za rukom.

Lara Tomaš, "Moderna vremena"

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Poznati riječki roker i pisac napisao je našu ‘Apokalipsu danas’

Dobili smo našu “Apokalipsu danas”. Taj Coppolin film kao da se ogleda u novom romanu riječkog pisca Zorana Žmirića.

“Pacijent iz sobe 19” (Hena com) potresan je dokaz kako još uvijek postoje ljudi s dovoljno poštenja i moralnog integriteta da pišu knjige ne libeći se demaskirati užas kolektivnih stratišta koja niču u ime privatnih bogaćenja. Ljudi koji osim društvenoodgovornog nagona posjeduju i nagon vrhunskog spisateljskog umijeća. Jedan od takvih ljudi je i Zoran Žmirić.
Rođen u Rijeci 1969., Žmirić je karijeru pisca, novinara i glazbenika (bio je basist Laufera i drugih riječkih indie bendova: Grad, Grč) dosljedno kovao po špranci prave rockerske biografije. Lako ga mogu zamisliti u Seattleu ili Manchesteru, nekom od sličnih gradova propalih industrija u kojima se kalio rock’n’roll, kako iz socijalnog beznađa razvija rifove dostojne divljenja.

Neposredno frontovsko iskustvo, početkom devedesetih, u Žmirićevim je instinktima još više istesalo fajterski neprilagođeni stav (“A vojska kao vojska, to je jedna vrlo zatvorena skupina ljudi, vrlo destruktivne muške energije, razaralačke, rušilačke, u kojoj jedan nevini, mladi svijet, koji je izišao iz svijeta rock’n’rolla, u kojem ga u jednom trenutku zanima samo gitara, pivo i djevojka, ulazi u jedan zatvoreni skup i pokušava, zapravo, preživjeti…”, rekao je u intervjuu za portal Lupiga), gard koji je, kao i kod svih najvećih boraca, duboko prožet ranjivošću i empatijom prema bližnjem.

Ono što je Žmirić iz svojih trauma proizveo u literaturu, zasluženo je nagrađivano. Dobio je 2011. Godišnju nagradu Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi. Dva puta je bio finalist V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman – “Blockbuster” (2009) i “Putovanje desnom hemisferom“ (2014). “Blockbuster“ je dobio Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine, a isti je roman bio i u finalu T-portalove književne nagrade.

U mnogim svojim djelima (zbirka kolumni “Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man”, romani “Blockbuster” i “Putovanje desnom hemisferom”, zbirka antiratne poezije “Zapisano metkom”) ustrajava u borbi s društvenim šljamom. Bogme, “Pacijentom iz sobe 19” nadmašio je sve na što nas je dosad naučio. Virtuozno ulazi pod kožu 44-godišnjeg veterana Vanje Kovačevića, pankera u duši (dio romana su i autorove reference na engleski postpunk band Sisters of Mercy), brutalnog fajtera izvana a ranjivog emotivca iznutra, koji je na psihijatrijskom liječenju zbog pokušaja samokastracije.

U psihoanalitičkoj ispovijedi pred psihijatrom Vanja ogoljuje svoju gubitašku povijest koja kao da se zgusnula oko njegovog 19. rođendana. Toga dana se Vanja obreo na bojnom polju i sam ubio 19 neprijateljskih duša. Oduvijek drukčiji, tvrdoglav, senzibilan i samosvjestan, neukalupljen u kolektivitete, Vanja je prezirao idolopoklonstvo mase. Mi smo se na ovim prostorima navili da vlastodršci izbacuju sulude ideje da je rat najbolje što nam se dogodilo?!

Žmirić niti jednoga trenutka ne popušta bilo kakvom predznaku koji bi ratove i pokolje tumačio kao nešto plemenito i progresivno. Brutalno i hemingvejski jezgrovito on piše priču o još jednoj izgubljenoj generaciji. Izričući nemilosrdnu presudu ratu kao najstrašnijem porazu ljudskosti. U jednom od ključnih dijelova romana (u kojima bi se moralo ogledati svako duštvo koje doista želi povratiti vrijednosti humanizma i opstati) pisac ispisuje rafalnu lekciju o tome kako nasilje glođe posljednje bastione plemenitosti u ljudima: “Ja sam u rat išao kako bih branio zemlju, oni su u rat išli kako bi ubijali ljude.

Ja sam tamo došao kao branitelj, a oni kao zločinci. Problem je što i oni sebe danas zovu braniteljima pa ljudi misle da smo isti. No niti jesmo niti možemo biti isti. Zato i bježim glavom bez obzira gdje god čujem za njih. Ja sam prije rata u sebi imao mir, a oni su za vrijeme mira u sebi nosili rat. Nosili i hranili ga.

Ovo zvuči gotovo poetski, no ne mogu to drugačije objasniti. Vjeruj mi, bio sam tamo i vidio… jedva su dočekali kaos. Meni se rat dogodio, a oni su ga priželjkivali. Trčali su mu u susret s većim uzbuđenjem negoli sam ja trčao u trgovinu po novi album Sisters of Mercy (…) Ono drugo… to je došlo kasnije. Trenutak kad sam jasno povukao liniju nakon koje sam prestao biti čovjek i postao ono što su oni bili oduvijek.”

Mučna noseća tema nije Žmirića spriječila da je “hladi” sočnim oblozima groteske i anarhičnog crnog humora, što je samo dodatna vrijednost ovom sjajnom, društveno bitnom romanu. Osim toga, u finalu je, usred sve te destrukcije kojom je “Pacijent” natopljen, Žmirić ispisao genijalno pretapanje rodnih identiteta, poetski stapajući muške i ženske duše. Čitati, pamtiti, dugo nositi u sebi.

 

Davor Špišić, "Jutarnji list"

Književna kritika “Pacijent iz sobe 19”

Povijest srama i beščašća

 

Ovo je jedan od romana koje poželite imati u zalihama od nekoliko desetaka primjeraka, pa kadgod povedete razgovor s nekime kome nije baš jasno što je to kod nas točno bilo u zadnjih nekoliko desetljeća, kakva je ona bila država a kakva je ova sada, kako se to i zašto ratovalo i zašto taj i sve prethodne ratove današnji ljudi još uvijek nose u sebi – odustanete od bilo kakvog izlišnog objašnjavanja i sugovorniku naprosto tutnete ovu knjigu u ruke, neka je pročita, i neka shvati sve što treba shvatiti. Mislim da vam više nikad neće doći s takvim pitanjima.

Blockbuster
Prije nekoliko godina Žmirić je žestokim antiratnim romanom “Blockbuster” sasvim zasjenio obzore domaće pa i regionalne antiratne proze. Ovim je romanom postigao još jači učinak. Tko ovaj roman pročita s razumijevanjem, neće postati pametniji ni prosvjetljeniji, ali će dobiti veliku podršku vlastitim uvjerenjima da je rat, ali svaki rat, generalno zlo i generalno – ovdje nije moguće upotrijebiti drugi izraz – sranje, da svaki rat biva građen od straha i užasa, da svaki rat svoje sudionike pretvara u zločince, i da svako sudjelovanje u ratu na psihi ostavlja neizbrisive tragove. Glavnom junaku ovoga romana rat je naprasno i grubo prekinuo odrastanje, puška mu je u ruke gurnuta prije nego li je stigao i razmisliti, a kamoli iskušati, bi li mu u tim istim rukama život bolje odredila gitara, lopata iii tipkovnica. I kad je već dobio pušku u ruke, koristio ju je obilato, kao i svi oko njega, iako ne uvijek iz istih razloga kao svi oko njega.

Regionalna antiratna proza relativno je rano sazrela (iako je za naše čitateljske potrebe i to bilo poprilično kasno), i o posljednjim balkanskim ratovima počelo se pisati onako kako o ratu treba pisati relativno ranije nego što su se nakon Drugog svjetskog rata u regionalnoj književnosti pojavili iskreni književni glasovi o tome ratu.
Faruk Šehić, Veselin Gatalo, Josip Mlakić, da spomenem samo autore koji su mi prvi pali na pamet, među prvima su u regionalnoj književno­sti posljednji rat smjestili tamo gdje je najviše udarao: na osobne sudbine i mijene njegovih najneposrednijih aktera, onih s puškom u ruci, s kritičkom oštricom sasvim neskriveno usmjerenom spam ideologija koje su ratove započinjale i vodile, s bilo koje od zaraćenih strana, iz sigurnosti svojih fotelja. Najdojmljivije ratne književne teme obično su one kojima nema spomena u rubrikama “dogodilo se na današnji dan”, koje čak ni za crne kronike nisu sasvim podobne, one zahvaćaju ljude i događaje kojima se ne podižu spomenici, i koje po svom sadržaju spadaju u općeljudsku povijest srama, ludila i beščašća.
 

Rat nije igra 
Moram ovdje prizvati jednu epizodu iz nedavne prošlosti kojoj sam osobno svjedočio: kad je moja generacija stasala za vojsku, okupila nas je lokalna vlast na nekakvom skupu, i tadašnji komandant mjesne kasarne rekao nam je pred odlazak na služenje vojnog roka nešto što tada nikako nismo mogli shvatiti ozbiljno. Rekao je: ‘Vaša vas opština šalje da naučite kako se ubija!”, a mi smo to olako prečuli ne mogavši takvu poruku smjestiti u kontekst ičega što je tada predstavljalo našu životnu i društvenu zbilju. Svega desetak godina kasnije novim mladim generacijama itekakva je životna zbilja postala činjenica da se u ratu bija i može biti ubijen, da fijukanje metaka, eksplozije, rane, krv i smrti nisu samo prizori s filmskog platna, da rat nije igra u kojoj se poslije pogotka možeš ustati i nastaviti novu rundu s drugom ulogom. Rat ubija i onoga u koga se puca i onoga tko puca, o tome nam pripovijeda ovaj roman, a iako postoje mnogi predumišljaji o tome zašto se puca, kada takvi trenuci stvarno nastupe, puca se smo iz dva razloga: da seu bije, i da se ne bude ubijen. Toliko je duboko, toliko iskreno i potresno, toliko krvavo to ratno i poslijeratno preživljavanje i proživljavanje glavnog junaka ovoga romana, njegova transformacija u niz vlastitih suprotnosti, njegovo prekasno osvješćivanje kako je ubijanjem utjecao na čitav niz života, da ga na neki način moramo sažalijevati, iako ćemo ga kroz roman često osuđivati smatrajući da je mogao imati i drukčiji izbor. Nismo mi dovoljno pametni da bismo shvatili da je jedini pravi izbor rat ili mir, jer ako si u ratu, više izbora nemaš. Zato ovaj roman, a i svaki njegov razuman čitatelj, šalje do neba upozoravajuću poruku da svako ratno huškanje treba zatrti u samom začetku jer sjeme koje daje tako divlje i okrutne plodove doista nikome ne treba.

Davor Šišović, "Glas Istre"

 

 

Književna kritika “Divlje guske”

Roman oslobođen nebitnosti uronjen u vječnost nizine koju Dunav podsjeća na prolaznost

Ako sam dobro izbrojio, roman “Divlje guske” sedma je knjiga književnice i publicistkinje Julijane Adamović. Roman je uredila Marina Vujčić, a objavio Hena com, nakladnička kuća koja je postala pravi šampion u objavljivanju knjiga suvremenih domaćih autora. Od kolovoza kada je objavljen dobio je brojne pohvalne kritike, a vjerujem da je i dosadašnja prodaja bila odlična. U svakom slučaju, riječ je o jednoj od perjanica ovogodišnje prozne berbe u Hrvatskoj koja je u prvom dijelu godine bila prilično mršava, da bi onda negdje od ljeta, a pogotovo oko Interlibera zabljesnula u svojoj punini. A po čemu se to “Divlje guske” ipak izdvajaju od vrlo dobrih pa čak i odličnih domaćih romana koje smo imali prilike premijerno čitati proteklih mjeseci? Ovdje je riječ o proznom remek-djelu i to u svakom smislu. Romanu koji je svakako jedan od najemotivnijih romana hrvatske književnosti. Potpuno zaokruženom i dovršenom djelu u kojem nema ničega previše i ničega premalo. Romanu za koji mi se čini da je pisan cijeli autoričin život i duboko je urezan u njezine godove. Romanu koji ljubomorno čuva svoje tajne i to vjerojatno čak i od autorice same. Romanu koji bi bilo nepristojno, ali čak i nemoguće prepričavati i opisivati jer poanta ne leži u radnji i umjetno stvorenim dramatičnim efektima, nego u majstorskom, tečnom pripovijedanju o životima koji možda i jesu obični, ali su jedinstveni i autentični. Julijana Adamović u “Divljim guskama” opisuje panonsku nizinu u podunavskom slivu, dakle granično područje Hrvatske, Bosne, Vojvodine i Srbije. Mješavinu jezika, običaja, nacija, temperamenata, religija, predrasuda i mentaliteta. Svoju lirsku prozu ispisuje nježno i pažljivo, koristeći pritom skenerski precizne dječje oči koje upijaju puno više doživljaja nego to odrasli mogu i zamisliti. Doduše, i ti su odrasli također bili djeca i znaju kako djeca funkcioniraju, pa ipak, kad uđu u povlašteni svijet odraslih kao da im sjećanja naglo izblijede i oni postaju obične kopije svojih roditelja uporno ponavljajući njihove greške koje vrlo lako mogu ispasti i fatalne. “Divlje guske” jesu roman o djetinjstvu i odrastanju koji se bavi sedmogodišnjakinjama, smješten u vrijeme kada se u bivšoj Jugoslaviji, pa onda i na istoku Hrvatske ili još malo istočnije živjelo bez gotovo ikakvih natruha potrošačkog mentaliteta. Dakle uz domaće bakine kolače, ručno izrađene pite i pituljice i improvizirane skromne, ali maštovite igračke. Vrijeme je to kada su u ljudi, barem u seoskim sredinama, umirali u svojim kućama, pred dječjim očima i kada su izravno iz tih kuća ispraćani na svoja posljednja putovanja do groblja. Vrijeme je to kada su sela još bila puna života i slikovitih sudbina i likova i kada se živjelo ispod, a ne iznad mogućnosti. Ali, da se ne zavaravamo, ljudi su i tada bili isti kao danas. Iste su im bile mržnje i potkradanja. Ista su bila kažnjavanja i dječje nepodopštine. Iste su bile borbe za nasljedstva i obiteljske razmirice. Iste su bile predrasude o Bosancima i Ciganima. Ista su bila muška očajnička pijanstva i ženski privremeni odlasci iz loših brakova. I zbog svih tih istosti, roman “Divlje guske” i može računati na privrženost čitatelja jer se s njime lako identificirati. Roman Julijane Adamović dotiče sva ona naša sela koja su dio naših sjećanja, a vrijeme ih je pokušalo izbrisati i umanjiti. “Divlje guske” su stoga naša savjest i naša pokora na koju smo naišli poput ćorave kokoši, umorno čupkajući po književnim umotvorinama koje su prečesto samo konstrukcija bez istinskog sadržaja. Ali eto čuda. U “Divljim guskama” štima i konstrukcija i sadržaj, pa čak je i fasada impresivna. I da, kako je divno čitati roman bez političkih i ispolitiziranih natruha. Roman oslobođen nebitnosti i uronjen u vječnost nizine koju moćna rijeka neprestano podsjeća na prolaznost. Roman neopterećen političkom korektnošću koja ubija kreaciju i uštrojava talent. Roman koji ima moć i crne karaktere pretvoriti u bijele duše, makar na trenutak. I roman koji bezuvjetno poziva na razumijevanje i uvažavanje drugih i drugoga. Roman-molitva.

Književna kritika “Proroci fjorda Vječnost”

Danski povijesni roman koji postavlja hrabra pitanja o ljudskosti

Kad se Morten Falck u lipnju 1787. godine, u dobi od 31 godine, ukrca na nekadašnji kitolovac Der Frühling koji će zaploviti prema Grenlandu, najvažniji teret koji sa sobom ponese je – krava. Za tu će kravu, kojoj je nadjenuo ime Roselil, platiti još jednu kartu, kao za još jednog putnika, i potrošiti većinu ušteđevine. Što će vam krava na Grenlandu, s podsmijehom ga pita kapetan Valløe. To je krava muzara, ispravi ga Falck, pasmine Holstein.

Morten ponese i sijena i slame, držat će ga na palubi. Kapetan se izruguje da će se ta krava nagutati slanog sijena kad brod zavaljaju oluje i južni vjetar. I doista će biti tako, jer put do Grenlanda je dug, trajat će dva i pol mjeseca, no ta se krava - dobivši ime mljekarice iz djetinjstva što je radila na farmi Mortenova oca - združila s osobom, to je pak proizvelo nježnost, a nježnost je potaknula uspomene koje Falck cijeni i poštuje. Tako je jedna životinja postala simbol i čuvar ljudskosti u neljudskim uvjetima kojima je posada broda bila izložena više od sedamdeset dana.

Ljudskost je glavna tema podebelog romana „Proroci fjorda Vječnost“ dansko-grenlandskog pisca Kima Leinea koji je nedavno objavila nakladnička kuća Hena com u prijevodu Miše Grundlera. Kim Leine je rođen u Norveškoj 1961. godine, kao i njegov glavni junak, preselio se u Dansku u dobi od 17 godina i smatra se danskim piscem, no petnaest godina živio je na Grenlandu i tamo radio kao medicinski brat. Godine 2004. vratio se u Dansku, preciznije – deportiran je s Grenlanda u domovinu, i potom napisao svoj prvi, autobiografski roman „Kalak“. Taj roman nije preveden na hrvatski, ali je važan za ovaj roman. Kalak je naziv za „stvarnog“ ili „usranog“ Grenlanđanina; to je kompliment, znak divljenja, ali istodobno i uvreda, piše Tekke Terpstra 2008. godine u časopisu za kulturu Scandinavian Newsletter u članku u kojem recenzira Leineov prvi roman.

Zvuči kao da prepričavam indiskrecije, pritom ne osobito lijepe ni zabavne, no važno je za prikaz „Proroka“ jer je Kim Leine, u nekoliko navrata, otvoreno rekao da je Morten Falck ustvari on, a da su „Proroci fjorda Vječnost“ zapravo priča o njegovu životu na Grenlandu, osim što ju je on prebacio u 18. stoljeće i ispričao je kroz vizuru izmišljenog misionara koji odlazi u dansku otočku koloniju kako bi širio riječ Božju.

Što je, dakle, Leine činio na Grenlandu? Najprije, mnogo dobroga. Često je i sam, kao i njegov junak, bio i liječnik, i psihijatar, i vjerojatno duhovnik. Na Grenland je došao sa suprugom Laerke i dvoje djece. Uživa u životu na Grenlandu, no brak mu je pod pritiskom, upušta se u ljubavne veze s drugim ženama, što Laerke prihvaća. Obitelj se u jednom trenutku preseli u selo na istoku Grenlanda, ali to ne mijenja Leineove navike. Potom se vraćaju u Dansku, Leine je i dalje nemiran, nedostaje mu uzbudljiv život. Ostavlja ženu i djecu i vraća se na Grenland. Iako se uskoro i rastavi, i dalje održava ljubavne veze s nekoliko žena istodobno, ne predaje se nikome, ne može, možda zato što ga je kao dijete silovao otac. Predaje se alkoholu i drogi, to jedino, nagađam, može. Za neke od nas, u nekim fazama života, bijeg je jedini izlaz.

To rečeno, potrebna je golema hrabrost o tome ispričati priču, ali i zastrašujuća doza introspekcije; ona vrsta u kojoj čovjek sam sebe rastavi do poništenja. Mnogi to ne prežive, Kim Leine očito jest. Ako ste u međuvremenu pročitali „Proroke fjorda Vječnost“, sad će vam Morten Falck biti jasniji. Ako niste, ovo je blago uputstvo da budete blagi u procjeni tuđe čovječnosti.

U današnje doba – a ovo današnje treba shvatiti široko – jako je popularno naricati nad nestankom ljudskosti; u Hrvatskoj taj lelek „Gdje je nestao čovjek?“ odjekuje već barem dvadeset osam godina. No što znači biti čovjek, što je ljudskost? Morten Falck na početku romana, dok studira teologiju u Kopenhagenu, iako ustvari priželjkuje postati liječnikom, sam sebi u jednom trenutku, mimo morala i osjećaja stida, daje dopuštenje da istraži sve; ništa ne smije ostati nepoznato. U njegovu slučaju to znači secirati leševe koje nerijetko sam izvuče iz rijeke, potom si daje slobodu obilaziti dijelove grada u kojima rade kurve, konačno si dopušta i seksualno oslobođenje koje će mnogim čitateljima biti previše.

Iz Kopenhagena na kraju doslovce pobjegne, uvjeren kako slijedi Rousseauovu rečenicu iz njegova „Društvenog ugovora“: „Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima!“ Nekoliko puta će je ponoviti tijekom romana, vrlo često u pogrešnom kontekstu; ruku na srce, kao i većina nas, tumačio ju je kako je njemu odgovaralo. Ono što Falck ne citira, a Leine nesumnjivo zna jest Rousseauova „Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima“ koja se često nađe u istom izdanju kao i „Društveni ugovor“ (Školska knjiga, 1978., prijevod Dalibor Foretić). U toj prvoj raspravi Rousseau govori o „plemenitom divljaku“; ideji da je moderni čovjek evoluirao iz stanja životinje. Rousseauov prirodni čovjek – nešto o čemu Falck sanja i vjeruje da će takvog sebe pronaći na Grenlandu – identičan je ustvari čimpanzi, a „prirodna“ dobrota čovječnosti zapravo je dobrota životinje; koja nije ni dobra ni loša.

Zazivajući Rousseaua krivo, jer on je govorio o slobodi u okviru društvenog ugovora, koji neminovno nameće okove, Falck će na Grenlandu naći „prirodnog divljaka“, i u domorocima, i u samome sebi. Možemo nabrajati Falckove „grijehe“: od onog prvog u Kopenhagenu kad se upušta u seks s maloljetnicima; preko onoga na brodu, kad žmiri na zlostavljanje maloga od palube, ali miluje valovima uznemirenu kravu u pokušaju da očuva vlastitu ljudskost; do svih sedam smrtnih grijeha kojima svjedoči na Grenlandu, a u nekima i sudjeluje. Nije slučajno da se dobar dio „Proroka fjorda Vječnost“, romana od 565 stranica, sastoji od deset poglavlja koja nose naziv po deset Božjih zapovijedi. Svakako, poveznica je što je glavni junak svećenik, ali poveznica je i temeljno pitanje ovoga romana, na koje je šapu odavno položila religija: što znači biti čovječan, što znači biti dobar i jesu li moralan i dobar istoznačnice?

U stoljećima nakon imaginarnog putovanja Mortena Falcka na Grenland dogodio se kopernikanski obrat: na pitanje morala odgovor je dala biologija (i fiziologija). Mi jesmo životinje, u to nema nikakve sumnje, dokazuje to upravo organ koji nas je izdigao iznad životinja – mozak. U trenucima krize jedan njegov dio – onaj koji danas nazivamo reptilskim – prvi će reagirati. Nema tu volje, niti morala: u trenutku napada ili neke druge ugroze, iz nas će prvo iskočiti životinja. Onda će tek došetati neokorteks i možda sanirati štetu.

Možemo, dakle, nabrajati Falckove grijehe, još više one koje drugi Danci čine u svojoj sjevernoj koloniji, i zgražati se nad njima. (Za osjetljivije čitatelje napominjem da „Proroci“ posebno obiluju seksualnim nasiljem nad ženama i djecom.) No zašto ih nabrajati? Odnosno, zašto ih je autor odlučio nabrojiti u tolikom obimu i često s gnusnim detaljima? Možda zato, da ostanem u duhu Roussseauove misli, što samo patnja i svjedočenje patnji onog plemenitog divljaka pretvara u čovjeka.

Bez patnje nema sućuti, empatije. Empatija, koliko god mi to voljeli misliti, nije nešto što nam je prirođeno, to nije urođena osobina onih prirodno dobrih; takvi, naime, ne postoje. Empatija stanuje u neokortekstu, razvija se zajedno s prednjim dijelom našega mozga, uz pomoć zrcalnih neurona i učimo je od drugih ljudi ili pomoću drugih ljudi. Naš kapacitet za dobrotu određuju drugi ljudi. Osuđeni smo jedni na druge, u tom smo smislu, da obrnem Francuza, posvuda u okovima (drugih), tako se rađa sloboda da se bude čovjek.

„Proroci fjorda Vječnost“ mukotrpno su putovanje u potrazi za dušom i smislom, za moj ukus mjestimično predugačak roman neobične strukture u kojem glavni pripovjedač (a ima ih više) najprije izrekne osudu nad samim sobom, a onda vam detaljno izloži svoje podbačaje. Roman funkcionira kao ispovijed, s obzirom na Leineov život jasno je i zašto, a opet u jednom trenutku autor hvata zamah i pripovijedanje počinje teći glatko. Čitatelj je ulovljen u klopku empatije iako mu mnogi likovi neće biti dragi: hoće li na kraju biti sudac ili duhovnik? Hoće li baciti kamen ili pružiti ruku?

Roman Kima Leinea samo je u Danskoj prodan u više od sto tisuća primjeraka, preveden je na više od dvadeset jezika, redom je u kritikama ocijenjen superlativima. To nesumnjivo znači da se jednom izgubljeni momak konačno pronašao i potvrdio kao književnik, ali mislim da daje odgovor i na ono pitanje – gdje je nestala ljudskost. Nije nestala. Na svijetu je, čini se, dovoljno ljudi spremnih zagledati se u životinju što čuči u njihovu tijelu. Ti je ljudi, čitajući hrabro i čitajući hrabre knjige, polako i oprezno pokušavaju pripitomiti.

Tanja Tolić

Književna kritika “Divlje guske”

Anatomija naših privatnih i društvenih patologija

Julijana Adamović: Divlje guske. Zagreb, Hena com, 2018.

Unatoč činjenici da je Hrvatska i danas zemlja u kojoj oko pola stanovništva živi u ruralnim krajevima, ruralno se u novijoj hrvatskoj književnosti uglavnom zanemarivalo i zaobilazilo. Godinama su hrvatski pisci ispisivali cijele sage o pojedinim zagrebačkim blokovima, o (kvazi)urbanoj kulturi njihovih stanovnika, realno tek generaciju ranije pridošlih sa sela, što je uglavnom puka lokalna imitacija europskih trendova. Međutim, zadnjih godina je kroz djela Kristiana Novaka, Marka Gregura, Damira Karakaša, Zorana Malkoča, da nabrojimo samo neke autore, ruralno ponovo ozbiljno stupilo na scenu. Radnja romana Divlje guske Julijane Adamović smještena je u razdoblje poslije Drugog svjetskog rata u seosku sredinu u panonskoj ravni, gdje još uvijek vladaju tradicionalni odnosi, vrijednosti i obrasci života. U romanu pratimo život jedne obitelji, koja se sastoji od roditelja, djece i babe. Priču pripovijeda djevojčica predškolske dobi, čiji se otac upravo vraća iz bolnice nakon operacije, a majka čeka drugo dijete. Djevojčica slobodno baulja po prašnjavom selu, od kuće svojih roditelja do susjeda, posjećuje babu, istražuje okolinu, zaviruje u zabranjene i tajne prostore, tu i tamo ukrade ponešto, ponekad krišom promatra i nešto što ne bi smjela gledati i što ne razumije. Sve izgleda normalno, kako bi i trebalo biti u jednoj tradicionalnoj seoskoj zajednici, ali vrlo brzo se pokazuje da u romanu ništa nije kako izgleda na prvi pogled. Čitatelj već u startu primjećuje da djevojčica pripovijeda u prezentu i u prvom licu množine. Ako je prezent tu zbog nediferenciranih glagolskih vremena u umu djeteta, koje sve doživljava kao sada, zašto plural? S obzirom da plural nigdje nije eksplicitno objašnjen, čitatelj podrazumijeva da je riječ o sestrama blizankama, koje su od rođenja nerazdvojne, koje svuda idu zajedno, sve rade skupa, od lijeganja u krevet do raznih avantura, koje su toliko patološki povezane da sebe doživljavaju kao jedan entitet, međutim negdje oko polovice knjige radnja će ga istinski iznenaditi, te će početi shvaćati kakve sve tajne skriva to „mi“. Roditelji koji njenu dvostrukost prihvaćaju kao igru na kraju shvaćaju da je riječ o nečemu ozbiljnijem. Iako pokazuju brigu za dijete, ipak kao da nisu svjesni krize identiteta. Takvo dijete, sa svim svojim tajnama i preteškim psihološkim teretom, od početka je instrument u rukama babe, koja potajno spletkari i preko djeteta pokušava izazvati sukob u obitelji i dokazati bezvrijednost jednog roditelja, njene majke. Da bi to ostvarila, poklonima kao mitom osigurava naklonost djeteta. Iza fasade brižne seoske babe koja se brine za svoje unuče, nazire se podli manipulator koji je u stanju smisliti najgore podlosti kako bi zavadio njene roditelje, u čemu uglavnom i uspijeva.

Roman ima više slojeva koji se međusobno isprepliću. Intima jedne obitelji, odnosi sa susjedima, prijateljima i rodbinom su ključni sloj. Najviše je pažnje u pripovijesti posvećeno odnosu roditelja i babe, sitnim i krupnim trzavicama, nametnutoj krivnji, osjećaju neuspjeha, manipulacijama i podvojenoj lojalnosti. Ali iz pripovijesti djevojčice saznajemo i kakvi su odnosi unutar sela te nekoliko različitih zajednica koje tu koegzistiraju. Iza fasade normalnog seoskog ritma, brige za životinje, žetve i slično, uvjetovanog prirodnim mijenama, naziru se brojne pukotine intimne i društvene prirode. Malo pomalo dobivamo autentičan uvid u ono što je Krleža zvao „panonskim blatom“, u mračnu stranu seoskog života koji je opterećen teškim teretom tradicije, mržnje, zatomljenih nacionalnih i regionalnih šovinizama, pa i nezacijeljene posljedice rata. Saznaje se tko je bio u kojoj vojsci, što su Mađari radili u ratu, a što Rusi pred kraj rata. A u skoro svakoj kući, svakoj obitelji, poneki je etnički nepoćudan član.

U romanu Julijane Adamović smo u srcu Panonije, daleko od industrijaliziranih urbanih središta i medijski eksponiranih mikro uzoraka obećanog socijalističkog raja, koji su ideolozima i apologetima režima služili da uvjere narod da zapravo dobro živi i da „svakoga dana u svakom pogledu sve više i više napredujemo“. I dok je propaganda tog vremena prikazivala nerealnu sliku sretnog sela i kolektivističke privrede, u stvarnosti je većina ruralne i suburbane Jugoslavije živjela u krajnjoj bijedi, tek preživljavajući, a ljudi bez ikakve perspektive masovno su emigrirali u inozemstvo, odakle su financijski pomagali uzdržavanje svojih obitelji u Jugoslaviji. U romanu Julijane Adamović nema sindikalnih odmarališta u koja odlazi sretno radništvo s djecom (djevojčica usput napominje da je more vidjela samo na crnobijelim fotografijama, a otac napominje da je na moru bio samo jednom prije 10 godina), nema društvenih stanova koji se dijele svima, nema šarenih dječjih vrtića. Umjesto njih tu su baba i mreža neformalnih seoskih odnosa. Međutim Adamović ne pristupa ovom problemu napadno propagandistički, što je tipično za dobar dio suvremene hrvatske književne scene koja kroz književna djela plasira loše prikrivene aktivističke namjere, već suptilno, tek laganim potezima oslikavajući dramu ekonomske bijede u zaboravljenim dijelovima zemlje te implicitno utvrđujući ključnu činjenicu koja se danas olako prešućuje ili u dijelu javnosti čak otvoreno negira – većina stanovništva u Jugoslaviji nije živjela dobro.

Osim mita o socijalističkom prosperitetu, roman dekonstruira i nekoliko drugih zabluda prisutnih u hrvatskoj javnosti, poput mita o idili seoskog života. Seoska idila nije drugo do fantazija premorenih ljudi iz grada, iscrpljenih bukom prometa i veći dio dana zatvorenih u svoje male stanove, koji sanjaju o seoskoj kućici i dobrim, jednostavnim ljudima u susjedstvu. Tradicionalno selo daleko je od te umjetne slike, puno je šovinizma, mržnje, nasilja i podlosti. Dekonstruira se i mit o obiteljima koje žive u neimaštini, ali sretne. U stvarnosti nema sretne obitelji koja živi u siromaštvu i hrani se samo ljubavlju i međusobnom odanošću. Neimaština generira niz drugih problema, prisiljava ljude na kompromise koje inače ne bi napravili, ona je glavni uzrok svim mogućih obiteljskih razdora, nasilja, pa čak i raspada obitelji. Adamović na banalnim primjerima pokazuje kako obične stvari, poput nabave školske torbe, koju roditelji teško mogu priuštiti za svoje dijete, mogu postati sredstvo emotivnih ucjene od strane drugih članova obitelji, u ovom slučaju babe koja poput kakvog zloćudnog gospodara lutaka vješto vuče konce, te konačno i sloma obitelji. Poklon od babe nije samo poklon, torba je metafora, sredstvo beskrupulozne emotivne manipulacije najosjetljivijim članovima obitelji. Riječ je zapravo o grotesknom momentu, jer je torba u suštini gotovo bezvrijedna.

Ovaj roman je istovremeno intimna pripovijest o jednoj nesretnoj obitelji i socijalna drama poslijeratnog razdoblja, koje su temeljito isprepletene. Bez jednog ne bi bilo drugog. Čitatelju se neminovno nameću pitanje: što bi bilo da ja ova obitelj živjela u neko drugo vrijeme na nekom drugom mjestu? Možda se u prosperitetnoj sredini roditelji ne bi osjećali bezvrijedno, svaki bi dan odlazili na posao na kojem bi zarađivali dovoljno za sve potrebe, ne bi se svađali zbog sitnica, ne bi morali pristajati na ucjene radi materijalnih koristi i na kraju dijete ne bi sa sobom dalje u život ponijelo toliki teret. Roman „Divlje guske“ priča je o odrastanju, ali ne o sretnom odrastanju koje otvara neslućene mogućnosti, već o predestiniranosti pojedinca uslijed rođenja u određenoj obitelji i određenoj društvenoj sredini koji mu ostavljaju težak teret u naslijeđe, čak i u vidu psihičkih poteškoća. Julijana Adamović vješto je zaronila u dubinu nekoliko nama bliskih patologija, ali nedovoljno istraženih. Jezik kojim gradi svoju priču je začudan, pomalo na rubu realnosti, rečenice uglavnom kratke, iako su jasne i eksplicitne, često više ne govore nego što govore, a na čitatelju je da pronikne u dubinu njihovih slojeva. Činjenica da je roman ispripovijedan iz pozicije djeteta daje dodatnu vrijednost djelu, jer je svakom odraslom čovjeku, pa i piscu, iznimno teško ili gotovo nemoguće ponovno ući u dječji um i sagledati svijet očima djeteta. Julijana Adamović je u tome uspjela.

 

Ilija Aščić


 

Književna kritika “Divlje guske”

Oštećeno odrastanje

 

Julijana Adamović: "Divlje guske", roman, Hena com, Zagreb, 2018.

 

        Kada su se ono na televiziji prikazivale serije "Kapelski kresovi" i "U registraturi"? Koje je ono bilo doba kada se pred ekrane crno-bijelih televizora postavljala obojana folija kako bi se fingirao kolor-televizor? Koliko još općih mjesta iz materijalne i popularne kulture možete nabrojati iz tog maglovitog doba? Vjerojatno mnoge. A koliko se duševnih stanja, osjećaja, strahova i ljubavi, boli i ozljeda, otkrića, spoznaja i čuđenja možete baš onako zorno prisjetiti, ako ste negdje u tom vremenu odrastali? Vjerojatno ne baš mnogo. Jer, prošlost je sačuvana u sjećanju na stvari i njihova fizička svojstva, u sjećanju na ljude i na njihove oči, kožu, geste, način govora ili oblačenja, ali jako malo se prošlosti može oživjeti sjećanjem na osjećaje, jer njih su potisnuli drugi, oni koji su došli poslije. Predinamični su dani djeteta koje se u jednoj osjetljivoj životnoj dobi od primarno perceptivnog naglo počinje pretvarati u misleće biće. Tako intenzivnom učenju nismo podvrgnuti nikad kasnije u životu. Brzina kojom odrasli žele u dijete usaditi kojekakva pravila, od higijenskih do etičkih, često je zbunjujuća i djetetu ne ostavlja drugu mogućnost nego da samo popunjava rupe nastale nedostajućim naputcima i pojašnjenjima. Neke se rupe ipak ne uspijevaju popuniti, poglavito one koje u djetinjem umu izaziva iracionalno ponašanje njegovih odraslih uzora. Tu dijete ne može primijeniti naučenu logiku, već je prisiljeno na improvizaciju. Plodovi takve improvizacije mogu biti nevjerojatno bogati i začudni svjetovi kojima dominiraju obrambeni mehanizmi sigurnosti, ljubavi, ljepote i dobrote. Sraz tog unutrašnjeg djetinjeg svijeta s grubom stvarnošću stvara iskustva izuzetnog emocionalnog naboja, ne samo za dijete kao protagonista, već i, u slučaju ovog romana, na nas čitatelje koji se s tim svijetom upoznajemo, postupno sve više u njega uranjamo, odabiremo strane, zagovaramo u sebi željene rasplete, i strepimo hoće li istina na kraju doista biti baš takva kako se malo-pomalo nameće, podmeće i insinuira.

        Ovo je najneobičniji domaći roman o odrastanju kojeg ste ikada imali u rukama, a vjerojatno je i prvi koji je ispripovijedan u prvom licu – množine. Obitelj u kojoj odrastaju pripovjedačice odnosno junakinje ovog romana, i uža i šira, poprilično je oštećena, odnosi i između generacija i pod istim krovom solidno su poremećeni, a na nedostatak sreće bitno utječe i siromaštvo. Promatrane kroz djetinje oči i um, te su okolnosti filtrirane prema kriterijima utjecaja na osobnu ugodu ili neugodu, no pomalo u obzor ulazi i kriterij dobrobiti, naravno s dječjeg gledišta osviješten vrlo nesebično. Kako odrasli, naravno, nemaju dovoljno vremena posvetiti se djeci, a na nezgodna ili zabranjena pitanja daju dogmatske odgovore, i u dječjoj svakodnevici nastaju rupe koje dječji um popunjava prilagođavajući bića, stvari i pojave svojim potrebama. Tako ove male pripovjedačice kroz niz anegdota i doživljaja postupno nama čitateljima otkrivaju što su sve sebi izgradile, detektirale, objasnile, kome se obraćaju kada uobičajeni kanali povjerenja zakažu, pa čak i kako su naučile manipulirati tim čudnim i hirovitim svijetom odraslih.

        Pripovijedanje u ovome romanu ne teče linearno, već poput širećih koncentričnih kružnica postupno zahvaća sve više, kao da tehnikom odzumiravanja od prikaza detalja napreduje ka cjelovitoj slici i potpunoj istini. U tom odzumiravanju neminovno ćemo naići i na trenutak jeze kad se bude počelo naslućivati nekoliko tih mogućih potpunih istina i kada se počnemo pitati tko (ili što) nam zapravo pripovijeda tu sumornu, emotivnu i potresnu priču. Na tom stupnju uvučenosti ovaj se roman naprosto neće dati ispustiti iz ruku, a do raspleta ili bolje rečeno smiraja vodi nas baš trilersko uživljavanje u niz zamki u koje se naivno hvatamo dokučujući kako će sve to završiti.

        Dodatnu draž ovome romanu daju njegova lokalizacija u siromašni slavonski seoski ambijent, te predivan jezik kojim govore likovi, a natruhe socijalnih, političkih i vjersko-nacionalnih odnosa onoga doba dodatno doprinose autentičnosti i uvjerljivosti priče. Bit ću čak i skroman ako kažem da je ovo jedan od najboljih domaćih romana koje sam pročitao u zadnjih godinu-dvije.

 

Davor Šišović

Književna kritika “Divlje guske”

Tjeskobna saga i ne samo to…

 

Godine 2008. objavljen je u Vinkovcima (SN Privlačica) prozni prvijenac „blogerice iz Bačke“, Julijane Adamović, s ironijskim otklonom u naslovu: Kako su nas ukrali Ciganima. U tim napetim, pomalo hirovitim, moderno, ali i tradicionalno sročenim pričama, osjeća se pripovjedačica „po naturi“, u građenju kompozicije, u višeslojnosti opisanih doživljaja u kojima je circulus vitiosus tjeskobno bivstvovanje puno odricanja, patnje, a radosti „na kapaljku“. Naša spisateljica, Julijana Adamović, krenut će dalje svojim spisateljskim „hodom po mukama“ i objaviti novu zbirku priča Konzerviranje (2010) u kojoj autorica svoje nesretnom sudbinom povezane likove dovodi do katarze u kojoj razodijeva njihovu ljudskost rastočenu u zlu i nasilju, u svijetu patnje bez osmijeha i bez oprosta.


U najnovijoj prozi Divlje guske autoričina spisateljska nadarenost doseže kulminaciju u imaginativnim epizodama koje su povezane čudesnim naslovima. Nositeljice tih osebujnih kazivanja dvije su djevojčice, koje ne mogu ostvariti neizrecivu, a prigušenu želju za ljubavlju u stvarnosti i obmanama promašenog obiteljskog života. U romanu koji komunicira čudesnim, infantilnim otporom dviju djevojčica, bez krivnje uvučenih u psihološke konflikte pune neprijateljstva, zlobe i mrzovolje, vrijeme i život enigma su. Pritajene pobune i skriveni afiniteti personaliziraju aktivnu maštu djevojčica.

Baba, koju djevojčice obožavaju (zahvaljujući zamršenim obiteljskim odnosima to je tetka i nije baka, a prava baka pečalbari u inozemstvu), i majka djevojčica, u sukobu su koji vodi do neispisanih dubina – neljudskog. Baba i majka su likovi s negativnim predznakom, otac djevojčica diže ruke od svega i susjedi su tu da se „odahne“. Sav taj osjećajni „metež“ apsorbiraju djevojčice – sobom, povlačeći se u svoj burni unutrašnji život i takav život dobiva svoj smisao u govoru.

Roman Divlje guske živi život – jezika, u nijansama, u temperamentu. Personalizirani jezik odstranjuje uniformnost i monotoniju. Slike sjećanja novo su biće jezika i u tom žrvnju straha i zlobe, i posvemašnjeg nedostatka prave, iskrene ljudske dobrote, djevojčice sazrijevaju, prikrivajući rast svoje svijesti – svoga bića u gruboj sredini koja okoštalo „baulja“ prema katarzi. Sjediniti iracionalne snove s okrutnom realnošću života težak je i mučan duševni napor. Djevojčice kojima je uskraćena ljubav identificiraju zlo koje rastače i uništava obiteljsku auru.

Autoričina apsolutna spisateljska nadarenost osmišljava priču koja nas „uvlači u sebe“. Njezin način naracije „hvata se“ čitatelja poput magneta. I onda se vrijeme zaustavlja. Vidjeti sve uveličano ili uljepšano mogu samo djeca, koja su u ovom romanu prikraćena za običan, ljudski, iskren osmijeh. Mržnja, zabrane i kazne dominiraju. Ostaje tragičan osjećaj tjeskobe i napuštenosti. Samoće koja se gotovo fizički osjeća.

 

Ljerka Car Matutinović

 

Književna kritika “Pitanje anatomije”

Koncept samoće, dodir bajke

 

Marina Vujčić, Pitanje anatomije, Hena com, Zagreb, 2017.

 

Na pitanje kako objašnjava „tajnu svog uspjeha“ (čitanosti) kod publike Marina Vujčić odgovara vrlo suzdržano, stavljajući riječ uspjeh u navodnike zbog malih naklada knjiga, i pritom iznosi dva moguća razloga dobre prihvaćenosti svojih romana. Prvi je taj da piše o tzv. malim ljudima, o sudbinama pojedinaca na marginama života, a kako je društvo sve naše sudbine marginaliziralo, „valjda se ljudi s tim mogu poistovjetiti“. Njoj se također čini da je „tajna“ i u tome da „uvijek pišem neku vrstu bajki koje 'drže vodu'. Uzmem neku situaciju vrijednu fikcije koja djeluje poznato i svakodnevno, ali onda pišem na način na koji se to može dogoditi samo u fikciji. Svaka od tih priča međutim opet na neki čudan način djeluje uvjerljivo, odnosno dovoljno je realistična da čovjek može povjerovati u nju, ali zapravo je bajka jer se to u stvarnosti ne događa.“

Taj drugi razlog spisateljica ilustrira primjerom iz svog romana Susjed (2015): napominje da svi mi poznajemo neku ženu koja je u stanju zamisliti kako je susjed koji je pozdravlja na stubištu njezin budući partner, ali ne znamo nijednu koja tom susjedu kuha i ostavlja mu kriomice hranu pred vratima. Autorica smatra da publika kod nje voli upravo tu crtu bajkovitosti „koja se uvijek na nekom mjestu u mom romanu počne događati“. Shvatila je, kaže, već nakon svoga drugog romana (A onda je Božo krenuo ispočetka, 2014) da su čitatelji prihvatili njezinu iskrenu predanost temi, pisanju o onome što ih zanima, uzbuđuje i provocira.

Ove detalje, koji sugeriraju, među ostalim, i autoričinu visoku književnu osviještenost kad je riječ o aspektima odnosa pisca i publike, ne spominjem slučajno: jer i u Pitanju anatomije, njezinu novom romanu, udio „crte bajkovitosti“ ne samo da je primjetan nego je ona ugrađena u sam temelj teksta. Atmosferu nesvakidašnjeg, neobičnog sveznajući pripovjedač daje naslutiti već zagonetno intoniranim uvodnim paragrafom, osobito efektnom prvom rečenicom, čime odmah zaokuplja čitateljevu pažnju i vuče ga da čita dalje kako bi otkrio što stoji iza tajanstvenog oglasa:

         Gospođu Veroniku Vinter i gospodina Florijana Bauera spojila su leđa.

         Ne, nisu se negdje zajedno naslonili ili takvo što. Stvar je puno delikatnija i nema veze ni s čim što bismo mogli pomisliti ili smo već negdje čuli.

         Gospodin Bauer, naime, dao je neobičan oglas u novinama. Da, recimo, gospođa Vinter nije pasionirana čitateljica oglasnika, i to baš u novinama u kojima je gospodin Bauer dao objaviti oglas, te da je ne odlikuje stalna potreba za novim doživljajima i iskustvima, gospodin Bauer vjerojatno nikad ne bi dobio ni jedan odgovor na svoj neobičan oglas. Ne bi ga dobio ni da gospođa Vinter baš tada nije bila u potrazi za dodatnim poslom zbog financijskih problema u koje je zapala zbog sklonosti nerazumnim odlukama. I za gospođu Veroniku Vinter i za gospodina Florijana Bauera sve se u tom trenutku njihovih života posložilo baš onako kako se moralo posložiti da bi se oko tih leđa koja su ih spojila mogla zavrtjeti priča.

 

A iza teksta romana, na kraju knjige, u autoričinim Zahvalama, ima i jedna sasvim neobična: „Hvala i leđima na tome što su tamo gdje jesu – na mjestu za koje su nam potrebni drugi. Da nije tako, ovaj se roman ne bi morao napisati.“ To je završnica kruga u kojem se „zavrtjela priča“ inspirirana jednim bizarnim motivom – fizičkom nemogućnošću ljudskog bića da sámo pomiluje svoja leđa, što je, kako kaže jedan lik romana, „pitanje anatomije“. I doista, koliko god se sve to činilo uvrnuto, cijeli je roman proizašao i sagrađen upravo na toj manjkavosti anatomije ljudskog tijela, što je istodobno signal neodrživosti koncepta samoće koji zagovaraju glavni junaci romana Veronika Vinter i Florijan Bauer. Pritom je oboje protagonista, od početnog narušavanja ravnoteže do njezine stabilizacije i neke vrste hepienda (ili, kako bi se to ljepše reklo, nuđenja vedrije vizije budućnosti), prošlo niz krupnih preobrazbi odričući se, ne bez velikog otpora, mnogih svojih tvrdih svakodnevnih navika i dubokih životnih uvjerenja. Pripovjedač romana, koji inače ne pripada predočenom romanesknom svijetu i koji se voli upuštati u komentare postupaka glavnih junaka, odmah upoznaje čitatelje s njihovim polaznim pozicijama.

Gospođa Veronika Vinter i gospodin Florijan Bauer, kako ih narator najčešće oslovljava zadržavajući tako konvencionalni ton ophođenja da bi stvorio dojam o distanci prema njima, susreli su se prvi put u njegovu zagrebačkom stanu. Veronika se naime jedina javila na Florijanov čudan novinski oglas kojim traži gospođu za milovanje svojih leđa („isključivo leđa“), a on jamči sigurnost, diskreciju i dobru zaradu. Florijan je čovjek u pedesetima, čija je supruga, s kojom se dobro slagao i volio je, umrla prije desetak godina od posljedica moždanog udara. Izum što ga je patentirao omogućio mu je da napusti inženjerski posao jer su tantijeme redovito i obilato pristizale na njegov račun. S emocijama se „ponašao štedljivo“, bio je škrt na osjećajima, „duboko usmjeren na sebe“ i svijet koji je suzio na mjeru koja ga nije zamarala, prepustivši se programiranoj dnevnoj rutini – šetnjama, nabavi namirnica, kuhanju, čišćenju stana, čitanju. Nakon suprugine smrti odlučio je da je „jednina njegovo prirodno stanje i da to više nikad neće promijeniti“ pa se više ni s jednom ženom nije zbližio i tako priskrbio ruke koje bi mu u milovanju leđa zamijenile suprugine. Tek se sad, nakon toliko godina, dosjetio da mu bliskost i nije neophodna, nego da bi mu to netko mogao raditi za novčanu naknadu, pa je dao oglas u novine.

Veronika je bankovna službenica, četrdesetogodišnjakinja koja se osjećala profesionalno neostvarenom jer je svojim pravim pozivom smatrala slikarstvo. Na „ludi“ Florijanov oglas javila se – iako sa stanovitom rezervom, ali i radoznalošću i nadom – zato što je bila u velikim financijskim teškoćama zbog goleme rate stambenog kredita u švicarskim francima i nagomilanih neplaćenih računa za režije. Kao i Florijan, i ona se već bila čvrsto opredijelila za samački život: na tu je odluku uvelike utjecalo loše bračno iskustvo i rastava od muža kojemu je bila samo servis za njegove potrebe. Bila je uvjerena da je „zajedništvo čista prevara“ za ženu, da nema „množine bez kompromisa“, a ona više nije vidjela ni jedan dobar razlog za ustupke. S ljubavlju je davno raskrstila – „ostao je samo strah da bi joj se mogla dogoditi“. U takvom uvjerenju o pogubnosti braka za ženu i njezinu slobodu, svoj status ljubavnice, odnosno vezu koju održava s oženjenim muškarcem doživljavala je kao idealno rješenje jer je taj odnos ni na što nije obvezivao.

Za svoj honorarni posao milovanja leđa Veronika je pokazala ne samo dobru volju (jer je od tog prihoda podmirivala najhitnije račune) nego i talent da pronađe „pravu frekvenciju dodira“ Florijanovih leđa. On je pak bio vrlo zadovoljan, čak mu se činilo da je nova milovateljica dostigla pa i nadmašila virtuoznost njegove pokojne supruge Amalije. Veronika je Florijana doživljavala kao pacijenta koji treba njegu, a sebe kao medicinsku sestru ili njegovateljicu koja obavlja human posao. Bili su to dodiri u kojima nije bilo ničeg nedoličnog, dvosmislenog; pomislila je koliko samo ima ljudi kojima je u ovom otuđenom, virtualnom svijetu potreban takav nedužan, blizak dodir ili zagrljaj (da podsjetimo na jednu od tema Tuđeg života /2010/, prvog romana Marine Vujčić), dodir za koji bi bili spremni platiti kao što njoj plaća Florijan, pa joj je čak palo na um da bi mogla otvoriti „agenciju za parcijalno milovanje“.

Florijan bi, s druge strane, kad bi Veronika započela milovati njegova leđa, isključivao svaku misao iz svoje glave i prepuštao se ugodi. No cijelo bi vrijeme šutio, nikad nije izustio neki uzdah zadovoljstva ili izraz odobravanja, kompliment, samo bi joj na kraju zahvalio i dao novac. Veroniku je takva njegova neosjetljivost i ignorancija najprije čudila pa se pitala je li moguće da njezin posao nije vrijedan čak ni kurtoaznog razgovora? A onda više nije mogla izdržati, pobunila se i rekla da se, sjedeći iza njegovih leđa, osjeća kao „kućanski aparat“ koji on „uključuje na sat vremena tri puta tjedno“. Pale su teške riječi: optužila ga je da je njegovo „ignoriranje postalo monstruozno“, da je ona „ljudsko biće, osoba“ i da je „ne može tretirati kao stroj za milovanje koji je namjestio na bešumnu opciju“, na što ju je on potjerao iz stana, a ona izjurila zalupivši vratima.

Zaustavimo se malo kod ovog najdramatičnijeg prizora prve trećine romana, scene koju bismo mogli imenovati „zalupiti vratima“: citat koji slijedi zorno ilustrira dva autoričina karakteristična književna postupka. Jedan od njih upućuje na način izvođenja vremenskog reza u tekstu – skok iz vremena radnje romana u zbivanja koja su se dogodila u prošlosti, i to prema asocijativnom načelu (zalupila je vratima Florijanova stana u za nju važnom trenutku → kao što je davno zalupila vratima roditeljskog doma želeći naći bolji život). Drugo, otkriva se funkcija tih rezova u tekstu – takvi kratki analeptički izleti iznimno su važni za razumijevanje sadašnjih životnih situacija i psihičkih stanja protagonista:

Kad se našla na ulici, prva joj je misao bila da na putu kući mora kupiti voštanice.

Ta praktična misao prethodila je drugoj, sasvim drukčijeg karaktera. Bio je to svojevrstan déjà vu, prizor Veronike od prije dvadeset i pet godina kako – jednako ovako zalupivši vratima – zauvijek napušta roditeljski dom. Doduše, ovo roditeljski nije pristajalo stvarnom stanju stvari jer se ljudi koji su ostali iza tih vrata nikad nisu ponašali kao roditelji. Taj otac, koji ju je zanijekao još prije rođenja tvrdeći da ne može biti njegova, pa ta majka, koja se u strahu od njegova despotizma prema njoj ponašala kao da je doista tuđe, neželjeno dijete koje im je netko na prevaru podvalio – sve to vratilo se Veroniki Vinter u jednoj komornoj sekundi u koju je stalo puno više od onoga što je moguće u sekundu nagurati. Sve što je bilo zakopano u duboki zaborav. Zloćudne misli uspjele su, u toj jednoj sekundi, čak i povezati ignoriranje Florijana Bauera s onim koje je sustavno proživljavala kao djevojčica.

        

Iz ove retrospekcije čitatelj doznaje da Veronika potječe iz disfunkcionalne obitelji, od koje je još kao šesnaestogodišnjakinja pobjegla iz svoga provincijskoga gradića u Zagreb. Florijanov ignorantski odnos dozvao je u trenu njezino sjećanje na duboko u podsvijest potisnutu očevu i majčinu ignoranciju, i tek time učinio razumljivom, upravo sjajno motiviranom Veronikinu naprasnu reakciju na Florijanovu bešćutnost; jer, da pripovjedač nije uveo tu dotad čitatelju nepoznatu kardinalnu činjenicu iz njezina djetinjstva i rane mladosti (bijeg od kuće zbog osjećaja krajnje nelagode i ugroženosti u nesređenoj obitelji), neuvjerljivo bi ostalo Veronikino drugo zalupljivanje vratima.

Podatak da neki književni lik dolazi iz disfunkcionalne obitelji uvijek je važan jer najčešće stoji u pozadini nekih njegovih trenutnih postupaka ili sadašnjeg statusa. U ovom slučaju taj podatak ne čini uvjerljivom samo Veronikinu odbojnost prema Florijanovu ponašanju i odlučan, ponosan odlazak iz njegova stana, što, ne zaboravimo, podrazumijeva i odricanje od njegovih honorara koji joj omogućavaju da kako-tako pliva u svom dužničkom ropstvu i gomilama računa. To kratko sjećanje na užase djetinjstva objašnjava u dobroj mjeri i neke druge postupke u njezinu životu – da je morala prihvatiti bilo kakav posao kako bi uopće preživjela, da nije mogla na studij, pogotovo ne na studij slikarstva koje je osjećala svojim pozivom, da je neiskusna uletjela u brak s pogrešnim čovjekom. Otuda nezadovoljstvo i frustriranost sitnim činovničkim poslom u banci i oskudnom komunikacijom s kolegama, potreba da sve to kompenzira slikanjem za svoju dušu (završila je tečaj, proučavala tehnike, posjećivala izložbe), uvjerenje da je ljubav prijevara uperena protiv žena i odluka da živi samački i bez formalnih obveza prema muškarcima.

Kao i Veronika, i Florijan prolazi veliku životnu preobrazbu, možda i obuhvatniju i radikalniju nego glavna junakinja romana. Na kraju Florijanova „desetljeća hibernacije“, koliko je prošlo od prerane smrti njegove žene Amalije, a na početku romana, vidimo čovjeka sklonog izolaciji – koji teži životu bez drugih, bez vanjskog svijeta, bez izlaganja opasnostima, čovjeka s precizno programiranim životom u kojem su greške nepoželjne. Ponečemu od toga zacijelo uzroke valja tražiti u činjenici da Florijan također potječe iz disfunkcionalne obitelji, o čemu pripovjedač izvještava negdje oko polovice romana, kad je već dobrano krenuo proces protagonistove metamorfoze. On osjeća da se u njemu zbiva veliki prevrat, da se nešto zauvijek promijenilo. „Kao da se unutra otvorio neki ventil, nakon što je ne samo godinama, nego oduvijek, bio zaštopan i nepropustan.“ Poslije svega, Florijan je uvjeren da bi sada svojoj ženi, da je živa, ispričao punu, a ne friziranu priču o svojoj mučnoj obiteljskoj pretpovijesti, „sve što bi ga objasnilo, a možda i zaliječilo“.

Što je u Florijanu pokrenulo sve te promjene, novi, dojučer nezamisliv način razmišljanja i ponašanja? To da se pobunio protiv vlastitih rituala, da je prvi put u životu konobaru dao napojnicu, prosjakinji ostavio velik novac, da sad kadšto i opsuje u ljutnji, popije čašu vina. Da priznaje da je pogriješio s Veronikom – da se doista prema njoj ponašao kao da je kućanski aparat. Florijan drži da su „zahrđali mehanizam sata koji je stao prije deset godina“ pokrenule Veronikine ruke i poruke iz priča koje je čitao. Na svoj način, on time slavi moć dviju poluga koje su u stanju korjenito mijenjati čovjeka. Svijet u kojem živimo sve više čezne za dodirom, fundamentalnim, nenadomjestivim izrazom ljudske bliskosti, kojega u nadirućem virtualnom svijetu nema. U tom je smislu energija koju emitiraju Veronikini prsti milovanjem Florijanovih leđa obnoviteljska i iscjeliteljska.

Kao drugi pokretač Florijanova „zahrđalog mehanizma“ spominju se priče, pri čemu se misli na „moć knjige“ (vjerovanje da književnost može mijenjati svijet, ili bar utjecati na njega). Glavni junak romana ima veliku kućnu biblioteku koju je godinama nadopunjavao pa svaki dan poseže za ponekim sveskom i čita. U već spominjanoj Zahvali na kraju knjige stoji i ova rečenica: „Posebno hvala piscima koje fiktivni junak Florijan Bauer u ovom romanu čita: Darku Desnici koji nas je prerano napustio ali nam je ostavio svoju Pietù, te Semezdinu Mehmedinoviću, Tatjani Gromači i Miljenku Jergoviću, koji su svojim kratkim prozama moćno utjecali na mog junaka i na priču ovog romana – a prije toga i na mene, čitateljicu.“ U jednom intervjuu Vujčić pak „priznaje“,  s tim u vezi, da je „vjerojatno podsvjesno utkala vlastito uvjerenje koliko književnost može utjecati na život“. Autorica je u svoj roman uklopila desetak takvih epizoda, s različitim nakanama i funkcijama, pritom navodeći samo naslove priča i stranicu na kojoj se tekst nalazi; náslōvā knjîgā nema, a autori se spominju opisno („knjiga preminulog antikvara“ / D. Desnica; „pisac koji živi u SAD-u, iako je naše gore list“ / S. Mehmedinović; „knjiga autora koji inače piše romane“ / M. Jergović).

Lik svoga strojarskog inženjera Marina Vujčić, nasreću već dovoljno iskusna i tankoćutna spisateljica, nije pretvorila u književnog stručnjaka; dapače, pripisala mu je neke osobine simpatičnog amatera iskreno zaljubljenog u knjige, koji često ne može shvatiti odnos stvarnosti i mašte, ali nema pretenzija da arbitrira u stručnim pitanjima. Tako se kaže da je Florijan volio knjige bez fabule, jer ih je mogao čitati otvarajući ih nasumce; da je imao potrebu ono što čita povezati sa samim sobom i svojim životom; volio je priče u kojima se može prepoznati i s kojima se može poistovjetiti; dopadale su mu se priče koje nemaju „pravu radnju“, nego samo „prave rečenice“ jer bi ga uvijek navele na razmišljanje, na apstraktno mišljenje. Ponekad bi se i naljutio na kojeg pisca, kad bi ga svojom pričom odviše uznemirio ili ga naveo da se osjeća krivim: „Izabereš kratke proze za svoju literaturu kako bi spriječio druge da te uvuku u suvišna preispitivanja, a onda ti i one počnu zagorčavati život.“ Jednom je uzeo knjigu (riječ je o Levijevoj tkaonici svile) „autora koji inače piše romane“ i otvorio stranicu na kojoj je bila crtica Žena na prozoru. Pročitao je samo nekoliko redaka, i to je bilo dovoljno da ga uzdrma: radilo se o nekoj ženi koja je tugovala za umrlim mužem, a on je u njoj odmah, „na nepodnošljiv način“, prepoznao sebe „kao čovjeka kojemu je umrla žena i koji se nakon njezine smrti kažnjava nekom vrstom nepostojanja“:

Uskratio je sebi to pravo [pravo na žalost i tugovanje, S. P.] nakon Amalijine smrti, onako kako je uskraćivao sebi sav višak osjećaja, ali je sada, čitajući Ženu na prozoru, zavidio toj junakinji na njezinoj tuzi, i još više njezinu umrlome mužu na toj tuzi koja mu je dokazivala bol nedostajanja. I Amalija je to zaslužila, a on se junačio prihvaćanjem njezine smrti kao nečeg neminovnog što nije mogao ni spriječiti ni promijeniti. Odmah je sebi oblikovao zamjensku stvarnost i preselio se u nju ne osvrćući se na prošlost koju je s nekim dijelio. Suzu nije pustio, i još je pritom sebe uvjerio da baš tako treba, da bi ga i Amalija u tome podržala – a sad mu se činilo kako ona cijelo ovo vrijeme, tamo negdje, čeka svoju količinu zaslužene tuge čovjeka kojemu je život i prije i poslije nje bio tek mrtva priroda.

Ono što se nakon tog zaključka dogodilo na drugom katu u Šenoinoj 3, u stanu gospodina Bauera, nitko – a najmanje on sam – ne bi očekivao. Florijan Bauer je, naime, prvi put u svojoj odrasloj dobi, zaplakao.

 

I dok je u kratkim pričama nastojao pronaći neke sličnosti sa sobom i svojim životom, neku situaciju ili lik s kojim bi se mogao poistovjetiti, Florijanov je odnos prema Veronikinoj slikarskoj kreativnosti prošao neobičan put. Na početku toga puta stajalo je njegovo potpuno nerazumijevanje, nezainteresiranost, pa i odbojnost, a na kraju je pred njezinim leđnim ciklusom od dvadeset slika, inspiriranih upravo zajedničkim iskustvom u poslu milovanja leđa, stajao „potresen“, „uzburkanih emocija“. Na prvu, takav radikalan unutarnji preokret, i još u kratkom vremenu, čini se malo vjerojatnim. No spisateljica je, kao u slučaju s kratkim pričama, u prvi plan istaknula Florijanovu sklonost da sebe pokuša prepoznati u umjetničkom djelu, da na platnu nađe nešto s čim se može poistovjetiti. A glavni junak je, u autoričinoj literarno uvjerljivoj interpretaciji, na platnima vidio svoja leđa, vidio je Veronikine pokrete koje je pamtila njegova koža prenesene na slikarsko platno; „imao je osjećaj da je Veronika kroz špijunku virila u njegov život, a onda sve to lijepo stavila na platno“. Koliko je daleko, ili blizu, ta Florijanova laička definicija umjetničke prakse od Veronikina sofisticiranijeg shvaćanja da „umjetnost i ne treba činiti ništa drugo nego prenositi stvarni život dižući ga na višu, stvaralačku potenciju“?

Glavni junaci romana, i Veronika Vinter i Florijan Bauer, prošli su mučne preobrazbe i stigli na koncu do osobnog ispunjenja i zadovoljstva, i oboje su svjesni da su upravo oni jedno drugome u život unijeli pozitivne promjene. Florijan je sretan što je dobio priliku da nadoknadi sve one godine neosjetljivosti za druge – pa je tako, kao tajni mecena, organizirao Veroniki prvu izložbu slika i otvorio malu galeriju za neafirmirane umjetnike u kojoj će ona zacijelo postati voditeljica i tako krenuti „u svoju novu, željenu budućnost“. Što se Veronike tiče – a sličan je prevrat osjećao i Florijan – shvatila je da su leđa pouzdan dokaz da nas priroda nije oblikovala da budemo sami, a i stalno je nešto podsjeća na neodrživost njezina koncepta samoće. Na koncu, kao post scriptum izloženom leđnom ciklusu, naslikala je još jednu sliku, koja za roman ima simboličko značenje: na njoj su dvoja gola leđa iz profila, muška i ženska, naslonjena jedna na druga. Sliku je glavna junakinja objesila u dnevnoj sobi, kako bi je podsjećala na činjenicu da „možda i nije tako loše imati nekoga tko će ti oprati leđa. Nekoga na koga se možeš i osloniti i nasloniti.“

Na početku ovog teksta citirao sam izjavu Marine Vujčić u kojoj kaže da ona piše „neku vrstu bajki koje 'drže vodu'“. Nakon pojave Pitanja anatomije može se samo potvrditi da nitko točnije i preciznije u tako kratkom obliku nije opisao proznu formulu ove spisateljice od nje same. Toliko vjere u budućnost i pozitivne energije koju emitira ova suvremena bajka ne može se naći u cijeloj današnjoj smrknutoj hrvatskoj prozi. Možda nam je nedostajalo, kao kontrast, upravo ovakvo jedno obilje optimizma da shvatimo u kakvoj crnoj rupi živimo.

Pitanje anatomije ima posebno mjesto u našoj suvremenoj prozi, a kao i svi dosadašnji romani Marine Vujčić potvrđuje neprestan razvoj i rast njezina književnog umijeća.

Strahimir Primorac