Recenzija: “Među ženama”

Recenzija: “Među ženama”, John McGahern

Kada je te 1990., nakon deset godina spisateljske stanke, irski pisac John McGahern objavio najvažnije djelo svog književnog opusa – roman “Među ženama”, posve sigurno nije mogao naslutiti kako će isti postati onom vrstom knjige koja se svojom promišljenom, nenametljivom naracijom postupno uvlači pod kožu čitatelja već od prve rečenice.

“Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri.”
Riječ je o rečenici koja je sve samo ne obična, ona je zametak McGahernovog divnog, subverzivnog spisateljskog spiritus movensa, briljantne ideje koja se razvija svakom novom stranicom da bi u svom konačnom obličju otkrila kako nam “Među ženama” ne pripovijeda o Irskoj u terminologiji nacije, pa čak niti zajednice, već kao o mjestu u kojem žive obitelji koje grade svoj svijet strogo odijeljen od društva koje ih okružuje, kao mjestu u kojem žive ogorčeni pojedinci, kao mjestu u kojem su obiteljske i partnerske veze zamršene, bremenite prošlošću i težinom ljudske naravi.

John McGahern uvodi nas u dom Michaela Morana, veterana Irske republikanske armije, udovca i oca tri kćeri i dva sina, dom u kojem prisila i robovanje ritualima udara ritam života, zorno i dramatično prikazujući što sve ljubav i zajedništvo mogu učiniti jednoj obitelji. Postavlja pitanje što se događa kada niti jedan njezin član, posebno kćeri, ne posjeduje sposobnost bivanja kao samostalna jedinka, već snagu crpi iz tog složenog mehanizma očevih prijekora, nasilnih tišina i varljivog veselja, pazeći da “njihova prisutnost nikada ne osporava njegovu”. McGahern nevjerojatnu moć pridaje detaljima, sitnicama u kojima i mi sami osjećamo neodoljiv poriv pognuti glavu jer je Michael Moran ušao u prostoriju, kleknuti na beton i pomicati usne u obiteljskoj molitvi krunice, napeti svaki mišić u iščekivanju odobravanja ili udarca.

“…sve što su činile ta je svijest zaogrtala opasnošću da će nešto ispustiti iz ruku i razbiti, i time u svoju malu mrežu privući težinu njegova neodobravanja. Svi njihovi pokreti temeljili su se više na navici, nagonu i strahu nego na ikakvoj stvarnoj prijetnji, ali bili su stvarno fizičko stanje. Posuđe bi prale i pospremale na isti način i da ih on nije gledao.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Upitat ćemo se nebrojeno puta kakva to tamna materija pokreće Michaela Morana, ima li njegova ogorčenost uporište u stvarnosti ili je svoje sidrište pronašla negdje duboko u izgubljenom svijetu vojničke stege i predanosti vjeri, svijetu u kojem Moran prebiva toliko dugo da se prirodnije osjeća prosipajući otrov potisnutog bijesa, nego održavajući prisnost sa vlastitom obitelji.

“Bavio se samo sobom i proširenim ja koje sačinjava obitelj nastala brakom ili slučajem: nikad nije uspio izaći iz ljušture svog bića.”

(“Među ženama”, John McGahern)

Obitelj je, dakle, kako to McGahern vješto pripisuje Moranu, tek “šira inačica njega samog – njegova obitelj”, a sve ono što okružuje zidove između kojih se svojevoljno zatvorio, strah je kako će svaki član obitelji malo-pomalo izmaknuti njegovu dohvatu, strah od samoće u kojoj tako gorljivo odlučuje o(p)stajati. Neumitno starenje za sobom ostavlja “mladost i slavu” koju je nekoć imao, a kako njegova priroda “ne želi prihvatiti manje važan položaj”, nagon za samoćom, ali i strah od nje, postaju jedinom konstantom njegova života. I u konačnici, kad godine udovištva zamijeni brakom s Rose Brady, čini to samo kako bi tom strahu uskratio osjećaj samoće kojim se hrani, svakodnevno obogaljujući Roseinu predanost i ljubav jedinim što je sposoban pružiti – ogorčenošću.

“Nagonski je uvijek postupala unutar uobičajenih društvenih okvira: obitelji, veza, položaja, običaja, utvrđenih obrazaca koji se mogu koristiti kao oružje kad ih čovjek svlada… S Moranom te vještine nije mogla upotrijebiti.”

(“Među ženama”, John McGahern)

John McGahern svojim je romanom vjerno portretirao suživot odanosti “beskompromisno obećane jednoj kući i jednom muškarcu” i svu mučnost spoznaje kako si junak Irskog rata za nezavisnost svojom borbom od nove irske države nije priskrbio ništa više od poražavajuće činjenice kako je njegova jedina pobjeda i jedino čime je ikada vladao bila njegova obitelj. Jezgra koja je svakom svom članu pružala osjećaj pripadanja i u kojoj “nikome nije smjelo biti dopušteno da jednostavno ode.”

Michael Moran sa životom je imao vlastiti dogovor – “ma koliko se kolo sreće okretalo u njegovu korist, uvijek je nalazio način da bude u stalnoj opoziciji”, pa kada je pomirenje sa istim dočekao ispod jedne tise na crkvenom groblju, njegove su kćeri dio te pomirbe ponijele sa sobom, “kao da je svaka od njih na svoj način postala tata.”

Johnu McGahernu trebalo je deset godina da napiše “Među ženama”, no to je vrijeme tek treptaj naspram svih onih desetljeća u kojima će ovaj roman ostavljati svoj trag.

Biljana Gabrić