Književna kritika “Rastapanje”

Osveta za okrutno prekinuto djetinjstvo

Mračna priča o univerzalnoj temi života u malom gradu u disfunkcionalnoj obitelji Lizi Spit donijela je priličnu slavu

Lize Spit je belgijska književna senzacija koja je s prvim romanom “Rastapanje” postala “najtraženija roba u gradu”, zbog koje su izdavači u cijelom svijetu stajali u redu kako bi njezin prvijenac objavili na svojem jeziku. Mračna priča o univerzalnoj temi života u malom gradu u disfunkcionalnoj obitelji Lizi Spit donijela je priličnu slavu i izvan Belgije, a samo kod kuće se njezin roman prodao u više od 100.000 primjeraka. To je itekako respektabilna brojka za državu u kojoj se svaka knjiga koja se proda u više od 10.000 primjeraka smatra velikih hitom. “Rastapanje” je pisala godinu dana, a toj je godini prethodilo više godina istraživanja, koje je Spit opisala kao godine “traženja vlastitoga glasa”.

Priča se odvija u gradu Bovenmeeru, malome mjestu u Flamanskoj, jednoj od triju belgijskih regija. Nakon što je 13 godina provela izvan Bovenmeera, Eva se vraća u mjesto iz kojeg je pobjegla, ali i koje ju je na kraju i oblikovalo. Odrasla je s Pimom i Laurensom, jedina dva dečka u mjestu koji su rođeni iste godine kad i ona te su bili najbolji prijatelji sve do pubertetskih godina. U ljeto 2002. Evino djetinjstvo okrutno prestaje, iako joj život ni do tada nije bio “med i mlijeko”. Eva se 13 godina kasnije vraća izravnati račune... Bovenmeer je izmišljeni grad koji je Lize Spit kreirala po gradu u kojem je odrasla, Vierselu, u Antwerpu. - Htjela sam se nekako odužiti Vierselu. To je grad u kojem sam odrasla i koji me inspirirao da napišem ‘Rastapanje’ - rekla je svojedobno Spit te dodala da u romanu ima mnogo autobiografskih elemenata, prvenstveno njezine povezanosti s rodnim gradom.

Kao i dobar dio flamanske literature, tako je i njezin roman mračan, na trenutke i depresivan, ali majstorski napisan s napetom pričom, koja je u nekim dijelovima pomalo i jeziva. Jesu li djeca od 13 do 14 godina zaista u stanju napraviti neke okrutne stvari o kojima se u romanu govori, a da stariji uopće na to ne reagiraju - pitanje je koje su brojni kritičari postavili oko Spitina romana. Odgovor je - jesu. Samo oni cijepljeni od stvarnosti koji ne prate doba u kojem živimo mogu reći da je Spit pretjerala u opisima nekih događaja ili su cijeli život živjeli pod staklenim zvonom zaštićeni od svakidašnjice. No knjiga ima nekoliko vrlo intenzivnih prikaza i, koliko god izgledali šokantni, kad malo bolje razmislite, nije to ništa što u današnjem svijetu ne postoji. Naravno, teško je ne zapitati se koliko priča ima veze s njezinim stvarnim životom, ali do danas pruža jak otpor na novinarska pitanja o privatnom životu i djetinjstvu. Još jedna zanimljivost oko ovog romana je što ga je objavila izdavačka kuća Das Mag, kojoj je “Rastapanje” bila tek druga knjiga koju su objavili. “Rastapanje” je atraktivno napisan triler, u kojem zaista želite znati što se dogodilo na kraju i Spit je to odradila majstorski.

Književna kritika “Molim te, pazi na mamu”

Bolno precizna priča o rastrganoj obitelji

Njegova je žena nestala s perona. Zvuči kao početak već pročitanog trilera, no premda se s mjestimice trilerskom napetošću ispisuje, granice žanra niti ne dotiče. Naime, važnije od pitanja 'gdje je mama' postaje 'tko je ona (bila)' kao i 'otkad je već nema'

Istraživanje nestalih osoba vrlo je zahvalna književna tema. Ne nužno samih trenutaka nestanka, čime se bave mahom žanrovski, kriminalistički romani i trileri, nego gotovo arheoloških posezanja, rudarenja u potrazi za esencijom onoga što su nestali bili, razlaganja svakog njihova atoma i ponovnog sastavljanja u novu, katkad i cjelovitiju sliku. Kao da nestanak, iako u stvarnom životu iziskuje promptnu reakciju, u književnosti stvara vremensko-prostorni mjehurić za temeljitu, detaljističku analizu i pretraživanje slijepih ulica onoga što drugi misle da o nestalome znaju. Oko nestanka svoje imenjakinje, Elena Ferrante je isplela već gotovo kanonsku tetralogiju, a probirljivi su čitatelji kroz slike četvorice sinova u „Izgubljenoj prtljazi“ Katalonca Jordija Puntija upoznali oca koji je i sinovima ostao zagonetka.


U 2009. objavljenom romanu „Molim te, pazi na mamu“ južnokorejske spisateljice Kyung-Sook Shin što ga je, u prijevodu Mirne Čubranić, netom objavio zagrebački Hena com nestala je, naslućuje se, majka obitelji. U kolodvorskoj košnici 69-godišnjakinja je na tren iz vidokruga izgubila supruga, on je ušao u vlak bez nje i, dok je shvatio što se dogodilo, bilo je prekasno. Njegova je žena nestala s perona. Zvuči kao početak već pročitanog trilera, no premda se s mjestimice trilerskom napetošću ispisuje, granice žanra niti ne dotiče. Naime, važnije od pitanja „gdje je mama“ postaje „tko je ona (bila)“ kao i „otkad je već nema“. Jer, sastavljajući letak o nestaloj, njezino se petero djece i suprug ne mogu dogovoriti niti o osnovnim biografskim podacima, kao što je datum rođenja, a čini se kako Park So-nyo i nije postojala izvan odnosa s drugima. Čak i njezino ime, „Mala djevojka“ ukazuje da negdje postoji i starija sestra, a kroz prva tri poglavlja romana, ispripovijedana kroz dvoje najstarije djece i supruga, postaje jasno kako nestala žena izvan obitelji i nije bila vidljiva. Bila je mama i žena. I to je otprilike sve što je bila.


Tek nakon nestanka, najstarija kći, poznata spisateljica (kojoj se, kao i ocu, pripovjedački glas oduzima neobičnom perspektivom drugog lica) osvješćuje da o svojoj majci ništa ne zna. I nije joj previše stalo da sazna, no pripovjedački glas tjera je da se prisjeti svih trenutaka u kojima majka, iako neobrazovana i vezana uz kuću, ističe važnost ženskog obrazovanja i u vrlo se feminističkom momentu bori za školovanje vlastite kćeri. Odrasla se žena prisjeća kako je mama za najstarijeg brata čuvala zdjelicu ramena zaboravljajući kako je zbog nje prodala svoj jedini nakit. Na molbe te majke mnogo je puta ostajala gluha, s njom je često ulazila u potrebne i nepotrebne sukobe i činila sve što svakodnevni život čini, a trenuci nedostajanja požale. Isto su činili i njezin stariji brat, majčino naizgled najdraže dijete i otac, nevjerni suprug, kojemu je supruga bila sigurna luka i davno stečena navika, no nije to njihov najgori prijestup prema nestaloj ženi. Taj je, pokazat će se u posljednjem, napokon prvim majčinim licem ispripovijedanom poglavlju, bilo nepoznavanje. Na njezinu su mjestu vidjeli slijepu pjegu, ona je za njih bila poput odavno naučenog gradiva presigurnom učeniku. Sad kad je nema, za njom žale kao što bi žalili za dragocjenošću čiju su vrijednost banalizirali.
 

Bilo bi lako reći kako je ovo slojevito ispisan roman o svakovrsnom nedostajanju, topla i dirljiva obiteljska priča. Ali nije. Ako išta, „Molim te, pazi na mamu“ emocijom je prožeta (i na čitateljevu emociju pozivajuća), ali bolno precizna priča o udaljenostima utkanim u jedan od najbliskijih društvenih odnosa, onaj obiteljski. Iako na površini prepuna iskrenog žaljenja i obećanja pozitivne promjene, u biti je premisa vrlo sebična – protagonisti mamu moraju pronaći ne bi li se oni osjećali bolje i samim sebi dokazali da mogu pronaći lijek svim vlastitim nerazumijevanjima. Pa se i njihova potraga ulicama milijunskog Seoula provodi u jednakoj mjeri kako bi doista urodila plodom kao i kako bi se pred pasivnijom braćom iskazali kao „oni kojima je više stalo“. U klupku opterećenosti vlastitim životima obećaju svašta, no sukus poruke romana sadržan je u njegovu naslovu, naoko toploj i prisnoj zamolbi što je kći spisateljica na samom završetku upućuje vrhovnoj, Svetoj Majci – „molim te, pazi na mamu“. Molim te, kao i toliko puta kad za svetačkim posredništvom posežem, obavi za mene nešto što sam trebala sama.

Književna preporuka “Volgina djeca”

"Volgina djeca" – Guzel Jahina – impresivan roman bajkovitog stila koji je ujedno i lekcija iz povijesti

Prije više od 250 godina, točnije 1763. ruska carica Katarina Velika pozvala je strance da nasele njeno golemo, ali zaostalo carstvo. Poziv je bio upućen osobito Nijemcima jer je carica i sama bila Nijemica – i mnogi su došli, ali su u 20. stoljeću itekako zažalili. Dogodilo se nešto nezamislivo i tragično. Danas je taj svijet izgubljen u prošlosti, a Nijemci su je skupo platili. Godine 1941. svi su Nijemci uz Volgu deportirani u Sibir i Kazahstan. O tome je napisala knjigu jedna od trenutno najboljih ruskih književnica Guzel Jahina. Njezina prva knjiga “Zulejha otvara oči” na mene je ostavila dubok dojam i predosjećala sam da će i ova knjiga imati “razoran” učinak. I, bilo je tako. “Volgina djeca ” još je snažniji, uzbudljiviji i iskreniji roman od Jahininog prvog romana. Usisao me, i to doslovno. Iako ima 500 stranica ovakav roman ne možete ispustiti iz ruke, kao da se vozite u nekom jurećem vlaku. Nižu se povijesni prizori, slike stepe, desne i lijeve obale rijeke Volge, sela, šume, ljudi, slike neimaštine, hladnoće, okrutnih zima i gladi. Jeste li znali da je na tom području 1920. i 1921. godine zavladala glad poznata pod nazivom “glad u Povolžju” i odnijela živote oko pet milijuna ljudi? Uslijed gladi je oko 1,5 milijuna djece ostalo bez roditelja i domova te su bila prisiljena lutati i krasti kako bi preživjela, ali su na kraju mnoga od njih umrla.

Istovremeno, ovo je snažna priča o tome kako velika ljubav rađa strahove u našim srcima, ali nam istovremeno pomaže da ih prebrodimo i nadrastemo. U romanu su, zapravo, u prvom planu ljubav, smrt, rađanje, odgoj i briga oko djece, ali i povijest, politika, rat i stvaralaštvo. Kroz knjigu se na kratko susrećemo s Lenjinom i njegovom teškom terminalnom bolešću, ali i njegovim nasljednikom i okrutnim vođom Staljinom. Toliko toga u samo 500 stranica. To može samo Jahina koja nas odvodi u njemačko živopisno, autentično i stvarno Povolžje gdje je s naseljavanjem samo na obalama Volge nastalo više od stotinu novih sela i time napipava ono njemačko u sebi. Jer Jahinin je djed bio učitelj njemačkog jezika na tom području, a njemu je i posvetila ovu knjigu. Kao napredni poljoprivrednici, marljivi obrtnici i vješti poduzetnici, ruski Nijemci su nakon početnih teškoća u ruskoj klimi uspjeli postići prilično blagostanje. Napoleon i novi rat u Europi naveli su još više ljudi na naseljavanje Rusije pa je tamo već sredinom 19. stoljeća živjelo oko pola milijuna “ruskih Nijemaca”. Postojala je i ruska škola i uspostavljena je Autonomna Sovjetska Republika. U romanu tako upoznajemo malo selo Gnadenthal na Volgi u kojem živi i Šulmajster (njemački školski učitelj) Jacob Ivanovič Bach, glavni junak ove knjige, a koji vodi skroman i pomalo dosadan život. Mještani ga cijene i uvažavaju. Jednog dana dobio je neobičnu ponudu koju ne može odbiti. Tu se roman pomalo počinje pretvarati kao u neku bajku. Sve postaje mistično i nestvarno, ali opet dovoljno životno. Bach tako upoznaje farmerovu kći Klaru Grimm (sva njemačka prezimena u knjizi imaju poveznicu s njemačkim bajkama) i smrtno se zaljubi. Život mu se iznenada mijenja, ljubav i politika počinju oblikovati njegov život iako je on uporno izbjegavao i jedno i drugo. Nakon brutalnog napada, Bach gubi sposobnost govora, počinje pisati bajke koje u Gnadentalu mijenja za mlijeko kako bi njegova djevojčica preživjela.

Priroda i njezine moći u ovom su romanu opisane na mističan i očaravajući način. Svi svakodnevni događaji slikovito su predstavljeni. Osjetila sam mirise, čula sam šumove rijeke i šuma, osjetila oluje, zimu i vjetar, okusila hranu i naježila se više puta čitajući. Knjiga je pisana “sočno” i osjetilno baš protrese. Moja velika preporuka za ovu knjigu. Nemoguće je prepričati sve što se u njoj krije, a i ne želim vam kvariti užitak čitanja i napetost koju ćete osjećati kroz cijeli roman. Ovo je fantastična priča u kojoj šuma odjednom postane beskonačna, poput bajke, u kojoj svi putevi vode natrag do kolibe. Bach je zaista poseban glavni junak koji ima toliko puno vještina i znanja, ali i ljubavi i empatije za sve što živi i što raste. Nevjerojatno je vrijedan i sposoban iako se na trenutke čovjeku čini da bi mogao i više i bolje. Najviše me se na kraju dojmila njegova kći Anna ili Anča kako ju je on zvao od milja. Ta mala mi se totalno podvukla pod kožu. Želim vam da se i vi uputite na ovo putovanje dijelom Rusije koji je meni do sada bio potpuno nepoznat. Zaplovite rijekom zajedno s Bachom, Ančom i Vaskom i spoznat ćete kako ljudi na ovoj Zemlji imaju teške živote i kako mi danas zaista živimo i bezbrižno, i u velikom blagostanju.

U Rusiji danas ima samo još oko 800.000 osoba koje su porijeklom iz Njemačke i većina još uvijek živi u Sibiru.

Upozorenje: knjiga zahtijeva potpunu koncentraciju i ne može se čitati usput. Trebate joj se posvetiti sto posto. Ona to zaista zaslužuje.

Književna kritika “Volgina djeca”

Lijepo napisana ruska bajka o strahu i bijegu

Prvi roman Guzel Jahine, ovogodišnje gošće pulskog sajma knjiga, bio je onaj sretan spoj za nakladnika i autora koji se rijetko događa – autorica je hrvatskoj čitateljskoj publici, kao i uostalom svjetskoj, bila nepoznata debitantica, ali je imala dobru priču, dijelom inspiriranu životom njezine bake Tatarke koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima, pa je "Zulejha otvara oči", uz to izvrsno napisana, praktički preko noći postala hit kod čitatelja najviše usmenom preporukom. Dobila je uz to i odlične kritike, a potom i cijeli niz nagrada, među njima i prestižnu rusku "Veliku knjigu".

Nagradom "Velika knjiga" ovih je dana ovjenčan i drugi roman Guzel Jahine, "Volgina djeca" (Hena com, 2019., prijevod Tatjana Radmilo), koji se također oslanja na povijesnu građu. U 18. stoljeću ruska carica Katarina Velika, porijeklom Njemica, manifestom je pozvala strance da nasele puste teritorije Ruskog Carstva. Obećala im je državljanstvo, zemlju za obrađivanje, a zadržali bi pravo na materinski jezik i kulturu. Njezinu pozivu najviše su se odazvali Nijemci, pa je od 1764. do 1773. godine osnovano 105 kolonija uz donji tok Volge, čime je postavljen temelj za njemačko Povolžje.

Kronike preseljenja njemačkih seljaka u Rusiju pripovijedale su o danima kad su prvi kolonisti stigli brodovima u Kronstadt na poziv carice Katarine. Monarhinja se u jednom trenutku i sama pojavila na pristaništu ne bi li pozdravila svoje odvažne sunarodnjake. "Djeco moja!" glasno je uzviknula, šepireći se pred doseljenicima promrzlima od puta. Taj povik objašnjenje je naziva drugoga romana Guzel Jahine: roman u ruskom originalu nosi upravo taj naslov, koji je u izvrsnom hrvatskom prijevodu Tatjane Radmilo pretvoren u "Volginu djecu", što ima opravdanja – između ostaloga i zato što su djeca, iako ne glavni junaci romana, opet prvi, možda i jedini motiv djelovanja nosećih likova. U prvom romanu sve što čini Zulejha čini poradi svog sina Jusufa; u "Volginoj djeci" glavni junak, seoski učitelj Jacob Ivanovič Bach, svoj život u potpunosti podređuje dvoje djece.

Priča počinje 1916. godine u njemačkoj koloniji Gnadenthal na lijevoj obali Volge kad šulmajster Bach dobije neobičnu ponudu. Tajanstveni stanovnik s desne obale Volge Udo Grimm uvjeren je da mu je kći glupača pa od Bacha zatraži da učini nešto kako se to ne bi vidjelo jer djevojku ipak treba udati. Tako Bach upoznaje Klaru Grimm: lekcije iz čitanja i pisanja odvijaju se isključivo tako da je djevojka zaklonjena paravanom, no Klara i Bach ipak uspijevaju više doznati jedno o drugom. U ovom slučaju doista vrijedi nomen est omen, ime je znak: pored toga što Klara nosi bajkovito prezime, i sama je nalik junakinji iz bajke, djevi uznici, a učitelja "zabavlja" upravo pričanjem priča; Bach pak dobro "utjelovljuje" – ne znam je li to bila i namjera autorice – jednu od najpoznatijih skladbi istoimenog njemačkog kompozitora, ujedno njegovo posljednje i nedovršeno djelo, "Umijeće fuge". Fuga je polifonski glazbeni oblik ali i disocijativni poremećaj u kojem osoba naglo i neočekivano bježi iz prijeteće ili nepoželjne životne okolnosti.

Fuga, odnosno bijeg Jacoba Bacha poprimit će neobičan oblik: isključit će se iz svijeta govora – onijemit će, ali će njegov najvažniji alat u godinama koje dolaze postati – riječi. S lijeve obale Volge preselit će se na desnu; tragičan događaj, koji je posljedica društvenih i političkih promjena ali i prirođene ljudske okrutnosti, ispunit će ga dubokim strahom; u Gnadenthal će se početi vraćati tek kad ga na to prisili glad, ali ne njegova, a hranu će "plaćati" upravo riječima. Tamo će ga dočekati novo društveno uređenje, najprije radna komuna povolških Nijemaca (1918), a pet godina kasnije i Autonomna Sovjetska Republika Povolških Nijemaca, čiju je uredbu o osnivanju potpisao Staljin.

Staljin je prijeteća prilika što se zlokobno nadvija nad sudbinama likova u oba romana Guzel Jahine – u "Zulejhi" protjeruje raskulačene seljake u Sibir, u "Volginoj djeci" se preko leđa povolških Nijemaca odvija njegova bitka s Hitlerom, no u drugom Jahininu romanu Staljin je i konkretan, utjelovljen lik čiju sudbinu pratimo u poduljim digresijama – od čekanja Lenjinove smrti do "njemačke operacije" u kojoj je, po završnom izvješću, skupno osuđeno 55.005 ljudi po njemačkom pitanju, od čega je najstrože kažnjeno njih 77 posto – što prekidaju pripovijedanje o životu Jacoba Bacha. Ta je intervencija modernistička, općenito su "Volgina djeca" roman u kojem se Guzel Jahina književno više poigrava nego što je to činila u "Zulejhi" gdje je pripovijedanje bilo čisto i pravocrtno. Stoga su "Volgina djeca" u većoj mjeri književno djelo, u smislu da Jahina ovdje više eksperimentira i kreativnija je, ali je "Zulejha" bolji roman, odnosno bolje ispričana priča.

U romanu "Zulejha otvara oči" autorica se obilato naslanja na bogati tatarski folklor – mitove, legende i narodne običaje; u "Volginoj djeci" ponešto koristi njemačko naslijeđe Povolžana, ali uglavnom pušta mašti na volju. Fuga je i u glazbi komplicirana forma – konačni dotjeran i složen oblik dao joj je upravo Johann Sebastian Bach, no Jahina u "slobodnim asocijacijama" ipak nije toliko uvjerljiva, iako vješta jest: njezin magijski realizam stilski je doista lijepa književnost, povremeno opeterećen pretjeranim nabrajanjem, mjestimično raspršen i predugačak što oslabljuje strukturu priče, a kako se ta maštovitost ne oslanja ni na kakav (mitološki) sustav, djeluje pomalo isprazno i meni na momente dosadno – kao dobro napravljena vježba iz literarizacije.

Bach kao junak veći je dio romana izgubljen, što je velika razlika naspram Zulejhi koja se od nepismene i praznovjerne seljanke transformira u snažnu ženu. Šulmajster je otpočetka ono što bismo kolokvijalno nazvali slabim karakterom – stidljiv i ustrašen ostat će praktički do kraja romana. U srcu "Zulejhe" strastvena je ljubavna priča, u "Volginoj djeci" ljubav je zaogrnuta radikalnom posesivnošću, šutnjom i nedjelovanjem. No baš zato su "Volgina djeca" istodobno i uvjerljiviji roman, usprkos manjkavostima pri korištenju fantastičnih elemenata: Bach je vrsta antijunaka kakvima smo okruženi u svakodnevnici, kakvi smo često i mi sami – tko od straha barem jedanput nije zanijemio, tko nije ljubav prešutio jer nije mogao naći riječi kojima bi nadmašio nedostatak djela a vjerno oslikao dubinu osjećaja? Onoliko koliko se Zulejha bori s vanjskim okolnostima, toliko se Bach bori s unutarnjim demonima. Jedna od najljepših slika u romanu jest kad Bacha noću probudi nevjerojatna lakoća: prva mu je pomisao da je umro, onda shvati da je nešto opipljivo i veliko otišlo iz njegova tijela – napustio ga je strah.

"Volgina djeca" prepuna su ovakvih, instinktivnih slika; bajka su od gotovo 500 stranica kakve su djeci nekad pričali, prije nego što su uplašeni odrasli počeli prekrajati priče i izbacivati dijelove što užasavaju i izazivaju noćne more želeći poštedjeti svoju djecu straha. Odsustvo straha ne čini nas neustrašivima, ali nas ni njegovo prisustvo ne čini moralnima. Strah duboko osiromašuje, na duge staze, naoko neprimjetno – otima život i prilike.

Književna kritika “Hana”

Zašto je Alena Mornštajnova napisala začudan roman o holokaustu?

O holokaustu su napisane brojne knjige, ali u roman češke autorice Alene Mornštajnove "Hana" izdavaja se literarnom strukturom i cizeliranim umijećem kojim je isklesan.

O holokaustu su napisane brojne knjige i snimljeni mnogi filmovi. Ali u cijelom tom umjetničkom obilju, roman češke autorice Alene Mornštajnove, jednostavno nazvan “Hana”, izdvaja se i literarnom strukturom i cizeliranim umijećem kojim je isklesan. Roman koji je u Češkoj objavljen prije samo tri godine objavio je zagrebački Hena com, prevela Sanja Milićević Armada i uredila Marina Negotić. U čemu je tajna “Hanine” literarne, ali i intelektualne zavodljivosti, iako je riječ o tako teškoj i već naširoko obrađenoj, netko će možda reći i potrošenoj temi kao što je to holokaust? Pa upravo u činjenici da Alena Mornštajnová nije pisala roman o holokaustu, nego o Hani, ženskom liku koji je obradila do najsitnijih fizičkih i psiholoških pojedinosti. Tu treba i naglasiti da čitatelj shvaća da je baš Hana glavni lik romana tek u trenutku dok se približava kraju. Jer na samom početku romana nesretna je Hana šutljiva i zapuštena, čudnjikava i nimalo zanimljiva teta koja u džepovima otrcane haljine krije mrvice kruha koje neprestano vrti po ustima i ide na živce svojoj malobrojnoj obitelji, sestri Rosi, šogoru Karelu, nećakinjama Miri i Dagmarki te nećaku Otu.
 

A kada se u veljači 1954. godine, na skromnoj rođendanskoj proslavi u gradiću Valašské Meziřiči svi članovi obitelji (osim nestašne Mire koja je bila kažnjena jer je pala u ledenu rijeku) otruju princes-krafnama, pa na životu ostaju samo Mira i Hana koja je imuna na tifus, počinje se okretati literarni i povijesni žrvanj Alene Mornštajnove o tri generacije židovske obitelji Heler. Naravno, češka autorica najviše se bavila ženama iz te obitelji, bakom Elsom, njezinim kćerima Hanom i Rosom te unukom Mirom koja je nesretnim stjecajem okolnosti ostala jedini nasljednik obiteljske premučne, surove povijesti, iako nije zanemarila ni utjecaj muškoga roda na njihovu sudbinu. A taj je bio presudan, primjerice u trenutku kada je Hana na početku Drugog svjetskog rata očekivala da će se udati za naočitog Čeha Jaroslava i tako spasiti obitelj od nacističkog pogroma, ali i sebe nagraditi idealnim suprugom i muškarcem. Ali jok. Sudbina je bila brutalna. Jaroslav je i zbog pritiska obitelji odustao od ideološki opasnog vjenčanja i napustio nesretnu Hanu koja je na njegovo “da” čekala predugo, do trenutka kada se njezina majka s dvije kćeri više nije mogla domoći spasa i Velike Britanije bježeći od Hitlerovih kandži.

Ipak, za svoju je ljubavnu strast i ljubavnu vjeru u sugrađanina s kojim je bez puno priče izgubila nevinost bila teško kažnjena. Dospjela je u koncentracijski logor, prvo u Terezin u Češkoj, a onda u Auschwitz u Poljskoj, zajedno s bakom, djedom i majkom. Mlađu sestricu Rosu skrili su na tavanu dobri češki sugrađani iz gradića Valašské Meziřiči, riskirajući vlastiti život, ali i spašavajući čast češkog naroda. A eto, cinična sudbina Rosu je spasila od nacističkih logora, ali je nije spasila od otrovne princes-krafne. Ali je zato spasila njenu nemirnu kćer Miru koja je na kraju krajeva svoje ljubavno gnijezdo savila baš uz Jaroslavova sina Gustava, iako se toj vezi teta Hana protivila, a da nećakinji nije mogla priznati zašto. Jer život tete Hane, logorašice i ljubavne izopćenice bio je posut tajnama od početka do kraja. Jedra gradska ljepotica postala je strašilo, peteespeovka od koje su bježali svi i s kojom je bolje bilo ne imati posla. A iza njezine tuge i grizodušja, o kojem nikome nije mogla ni htjela pričati, skrivala se topla i meka ljudska duša koju je civilizacija ni krivu ni dužnu osudila na najveće patnje. Ipak, svoju je starost provela u ljubavi prema nećakinji Miri i njenoj obitelji. Oni su barem donekle rastopili njezino olovno srce koje nekim čudom nije puknulo u logorskim užasima o kojima Alena Mornštajnová piše jasno, ali ipak diskretno, minimalistički, bez povišenog tona i ideologizacije, poštujući patnje svih žrtava nacizma koji je u jednom trenutku poput nezaustavljivog tsunamija gotovo cijelu Europu pretvorio u pakao i u čistilište. Roman “Hana” moćna je prozna rijeka koja svojim junacima ne krade dušu, i baš je u tome najveća tajna njezine opojnosti.

Književna preporuka “Hana”

"Hana" – Alena Mornštajnova – saga o češkoj židovskoj obitelji koju ne možete prestati čitati

Prevela: Sanja Miličević Armada

Kada sam počela čitati ovu fantastičnu knjigu koja me osvojila na prvu pomislila sam zašto je ime ove knjige  “Hana”, a ne na primjer “Mira” ili “Rose”. Knjiga je podijeljena u tri dijela i svako poglavlje se bavi sudbinom jedne od žena iz skromne češke židovske   obitelji  i pripadajućem vremenskom razdoblju:

Prvi dio – Ja, Mira 1954. – 1963.

Drugi dio – Oni prije mene 1933.-1945. u ovom poglavlju je riječ o sudbini Rose i čitave obitelji

Treći dio – Ja, Hana 1942.- 1963.

U prvom poglavlju autorica nas vodi u hladnu veljaču 1954. godine kad upoznajemo devetogodišnju Miru koja unatoč roditeljskoj zabrani odlazi skakutati po ledenim pločama uz lokalnu rijeku. Jedva se spašava od pada u hladnu vodu i tog dana dobiva zasluženu kaznu. Tada nitko i ne sluti da će joj upravo taj nedužni dječji nestašluk spasiti život. U ovoj knjizi se mi kao čitatelji više puta moramo zapitati: je li nešto što se dogodi sreća ili nesreća? To samo dragi Bog zna. U početku izgleda kao nesreća da bi se kasnije  pokazalo da je upravo taj događaj bio sretan za onog koji ga je proživio. I obrnuto. Ono što u početku izgleda kao sreća, prouzročit će najveću nesreću. Tako se i ono što slijedi nakon Mirine zaslužene kazne pokazuje kao najveća obiteljska tragedija.

U drugom poglavlju upoznajemo se s Mirinom majkom Rose, koja je Hanina mlađa sestra. Priču i dalje priča djevojčica Mira koja otkriva sve ključne trenutke u životima svoje obitelji –  majke, oca, bake Else, prabake Grete  i tete Hane. Mama joj je često govorila: “Da nije bilo njih, ne bi bilo ni tebe”. U drugom poglavlju saznajemo sve o predratnom razdoblju u Češkoj, o počecima progona Židova, o rastućoj mržnji ostalih građana prema njima, o nepravdi koja je svakim danom postajala neshvatljivija i grozomornija. Pratimo živote dviju sestara kroz njihovo odrastanje, zaljubljivanje, razočarenja i strahove. Situacija je za ovu obitelj svakim danom bila sve nepovoljnija. Jedna od kćeri odlazi s majkom transportom prema logorima smrti, a druga ostaje. Kako i zašto?  Kakva im je to sve iskušenja pripremila sudbina? Jesu li mogli utjecati na nju? Jesu li je mogli preskočiti? Zaobići? Ili su sve događaje koji su uslijedili sami izazvali? To je vječno pitanje u ovoj knjizi. Previše jada za jednu obitelj, a previše krivnje za jednu osobu. Je li to Hana mogla predvidjeti, spriječiti ili prekinuti? Ili je majka Elsa donijela ključne odluke?

U trećem i najpotresnijem poglavlju upoznajemo misterioznu tetu Hanu i njezinu stranu priče. Tada polako sve počinje sjedati na svoje mjesto. Tada nam bude jasno zašto ovaj roman nosi naziv „Hana“. Ona ledena ploča s ruba rijeke ima veliko simbolično značenje. Sudbina ove obitelji pretvorila se u jednu takvu veliku ledenu ploču. Tko će je na kraju  pomaknuti? Tko od njih će je otopiti?

Autorica prepričava sudbinu ove obitelju uz puno dramatičnosti i neobičnih preokreta koje kao čitatelji ne očekujemo. Ako išta provjerava autentičnost ljudskog života onda je to patnja. Ako postoji nešto što uništava život onda je to patnja koju čovjek nanosi drugima. Ali, što ako je on nevin? Što ako je sve to samo splet slučajnosti, a čovjek je samo bespomoćno oružje sudbine? Ili ipak svaka slučajnost u životu ima i svoje dublje značenje… Vječna su to pitanja koja sve nas muče i koje propitujemo svakodnevno. Mogu si zamisliti kako su si upravo ta pitanja postavljale Mira, Hana i Rose.  Jer, upravo ta patnja povezuje likove i njihove sudbine u ovom romanu. Na početku mi nije bilo jasno zašto autorica ulazi u neke detalje da bi kasnije sve sjelo na svoje mjesto. Iako kao čitatelji nismo direktno “odvedeni” u koncentracione logore postajemo svjedoci nepodnošljivog užasa kojeg je vrijedno prenijeti, kao i  borbe s vlastitom krivnjom koju je izazvao netko drugi. Priča je ovo o dubokoj hrabrosti, velikim srcima i neuništivoj nadi i uopće me ne čudi da je ovaj knjiga dobila hrpu nagrada. Iako vrvi patnjom i tragedijama ova nam knjiga svakom stranicom ulijeva sve više nade da će na kraju sve biti dobro.

Ova knjiga je u meni probudila mnoge duboke osjećaje te sam i ovaj puta zajedno sa židovskim stanovnicima gradića Meziříčea proživljavala sva vremenska ograničenja, zabrane i propise. Kroz njihove oči sam proživljavala njihove osjećaje prijetnje, boli, straha i poniženja. Zato je ova knjiga ušla u pet najboljih knjiga koje sam pročitala u ovoj godini. Duboko me dirnula i urezala mi se u pamćenje.

Ono što me na kraju dotuklo je bilo saznanje da se ova priča temelji na stvarnim događajima. To da život uvijek piše najbolje romane se i ovaj puta potvrdila.

Književna preporuka “Molim te, pazi na mamu”

"Molim te, pazi na mamu" – Kyung Sook Shin – nostalgičan roman o majčinskoj ljubavi

Ova knjiga me privukla na prvu zbog svoje prekrasne naslovnice, ali i zbog teme. Divna je ovo priča o obitelji, osjećajima, generacijama i problemima u braku.

Kyung Sook Shin je uspješna i poznata autorica u Koreji, a ovom je knjigom sasvim zasluženo postigla i svoj međunarodni uspjeh. Razlog je jednostavan –  tema je univerzalna iako je smještena u istočnjačku obitelj, a lijepo je saznati da ta se njihova kultura u ovom slučaju nimalo ne razlikuje od naše, zapadne. Koliko kao odrasli brinemo o roditeljima, koliko malo vremena imamo za njih i koliko smo ih spremni razumjeti kad su stari, spori i zaboravljivi? Jaz generacija je univerzalna pojava. Azijatski roditelji inače svojoj djeci žele najbolje i to čine drugačije nego Zapad. U Koreji smatraju da je djecu najbolje zaštititi pripremi li ih se za budućnost i naoruža ih vještinama, snažnim radnim navikama i samopouzdanjem. Tako je i bilo i u obitelji Park So-nyo koja je rođena 24. srpnja 1938. Kad god bi došla posjetiti svoje petero sada već odrasle djece u Seoul majka bi pucala od ponosa na svoja tri sina i dvije kćeri. Uža obitelj je ukupno brojala 28 članova. So-nyo  je svojoj petero djece dala život u ‘modernom’ svijetu: najstarija kći postala je međunarodno poznata spisateljica, druga  ljekarnica koja je nekoliko godina živjela sa svojom obitelji u Americi, a i sinovi su bili uspješni i radišni. Zanimljiv je taj odnos rodoslovnih rituala s jedne, i tehničkog napretka s druge strane.

Majka So-nyo bi redovno osim obaveznog svježeg kimchija pripremala sok od šljiva ili divljih jagoda, sok od luka te sok od bundeve sa sladićem. Mamina je kuća vječno sličila na tvornicu hrane jer je cijelu godinu pripremala umake i miso, čistila rižu i proizvodila hranu za cijelu obitelj. Kako su djeca počela sve rjeđe odlaziti u Chongup – selo gdje su živjeli roditelji i gdje su oni svi zajedno nekad odrastali, proslava rođendana nje i njezinog muža trebala se održati u Seoulu. Kad su njih dvoje pokušali ući u prepunu podzemnu željeznicu, majka se gubi u gomili i nestaje bez traga. Potraga traje tjednima i mjesecima i iz dana u dan postaje sve beznadnija. I  djeca i muž prvi put postaju svjesni što je ta žena za sve njih značila i, prije svega, tko je ona zapravo. Počinje  potraga. Štampaju letke s maminom slikom koje dijele po gradu. Djeca provjeravaju sve moguće tragove. Majka je viđena na više mjesta, ali joj se svugdje gubi trag. Članovi obitelji traže je iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. Dok je traže oni se – sjećaju. Poznato postaje neprimjetno.  Nepoznato je iznenada primjetno. Svi prolaze kroz kajanje i bol. Počinje putovanje u vlastitu prošlost koje budi želju da se učini ovo ili ono drugačije. Priču pratimo iz četiri perspektive: iz perspektive kćeri koja je spisateljica, najstarijeg sina, muža, ali i same So-nyo. Usput razotkrivamo složenost međuljudskih veza i upoznajemo ženu koja je čitavo svoje postojanje, bez obzira na skrivene želje i čežnje, posvetila samo djeci i mužu. Na taj duboko dirljiv način dobivamo uvid u život jedne jednostavne, ali vrlo snažne i marljive žene koja je cijeli život bila nepismena, kojoj je otac umro kad je imala tri godine, koja nije imala priliku obrazovati se, ali je ipak uspjela svo petero djece postaviti na noge. Ovo nije samo priča o odnosu majke i djece već i odnosu muža i žene. So-nyo je godinama bila nevidljiva svom mužu za kojeg se rano udala. Nije imala izbora. Zbog kompatibilnosti horoskopa i obećavajuće natalne karte, muškarac koji je postao njezinim mužem nametnut joj je kao jedina mogućnost. On nije  previše mario za nju i njezino postojanje je uzimao  zdravo za gotovo. Nažalost, i dan danas je u mnogim brakovima tako. Ovo je knjiga o teškoći života, o snazi žene, o jazu generacija i nabijena je emocijama. Dajem joj čistu peticu a vama toplu preporuku da je pročitate.

Ne znam tko sam ja tebi bila, ali ti si meni bio cjeloživotni prijatelj. Tko je mogao znati da ćemo prijateljevati sve ove godine.

Život je ponekad neobično krhak, ali neki životi zastrašujuće su snažni.

Bio si moja tajna. Bio si prisutan u mom životu, iako tvoju prisutnost nije naslućivao nitko tko me je poznavao.

Koliko je nepravedno da je sve žrtvovala za nas, a nju nitko nije razumio.”

Možda mama nije mogla reći da je boli jer su očeve bolesti bile na prvom mjestu. Brinula je o svima u obitelji, pa nije smjela biti bolesna.

Tek nakon mamina nestanka shvatila si da su u tebi beskonačne zalihe njezinih priča.

Prevela: Mirna Čubranić

Intervju - Dječaci

Toni Sala: Katalonci imaju dugu povijest otpora

U Zagrebu boravi katalonski pisac Toni Sala kojem je Hena com objavio roman “Dječaci” u prijevodu Nikole Vuletića u biblioteci Europa iznutra i izvana. U četvrtak će u Booksi Sala razgovarati sa Gordanom Nuhanovićem.

 U Zagrebu boravi katalonski pisac Toni Sala kojem je Hena com objavio roman “Dječaci” u prijevodu Nikole Vuletića u biblioteci Europa iznutra i izvana. U četvrtak će u Booksi Sala razgovarati sa Gordanom Nuhanovićem. Jeste li u “Dječacima” fokus stavili na društvene okolnosti ili na odnose između likova? Rekao bih da je naglasak na smrti ili točnije na utjecaju koji smrt ima na unutrašnji život čovjeka. Mislim da nas smrt oblikuje. Način na koji se nosimo sa smrću i na koji gledamo na smrt je način na koji percipiramo vlastiti karakter. Likovi iz mog romana su šokirani smrću i zbog te smrti se dešavaju promjene u njihovim karakterima. Kada se bilo kojem čovjeku dogodi nečija smrt, on tada uči neke nove stvari o sebi. Sada ste mi ukrali prvo pitanje, a mislio sam vas pitati zašto ste baš smrt izabrali za uvertiru romana? Roman počinje kada se smrt već dogodila. O smrti se u mom romanu može pričati samo kroz druge likove. Smrt nije nešto objektivno, nego je uvijek nešto što se vidi kroz nešto drugo, u ovom slučaju kroz književnost. Jeste li slučajno ili namjerno u roman stavili i elemente krimića, pa se čitatelj pita da li je prometna nesreća s dvije žrtve izazvana slučajno ili namjerno? Nije mi to bila namjera. Jasno mi je da kada čitatelj dođe do kraja romana može biti šokiran ishodom, ali nije mi bila namjera imati kriminalističe elemente. Ova knjiga zapravo istražuje odnos umjetnosti i zla. Bez zla ne bi postojao niti ovaj roman. Ne bih ga mogao napisati bez elemenata zla. Primo Levi koji je cijeli život pisao o Auschwitzu i posljedicama zla rekao je da čovjek mora biti pažljiv jer zaboraviti može značiti oprostiti. O tome djelomično pišem u ovom romanu. U romanu spominjete katalonske zastave koje ljudi stavljaju na kuće. Ima li roman i neki konkretni društveni kontekst? U katalonskom izdanju mog romana nalaze se fotografije koje sam snimio na kojima su lokacije iz romana u Vidreresu. Tu je i fotografija jezera koje se spominje u romanu. Namjerno sam fotografije stavio u knjigu kako bi čitatelj pomislio da je roman realističan i da se sve doista dogodilo u točno određenom mjestu i vremenu. Ta sam mjesta tražio preko Googleove tražilice i jako sam pazio na vrijeme. No, sve je to samo pomoćna dekoracija, baš kao i kriminalistički elementi. To su tehnike pisanja, a puno je važnija mašta. U Americi su, primjerice, ovaj roman doživjeli kao knjigu koja opisuje ekonomsku krizu u Španjolskoj. Meni se to ne čini. Mene su više zanimali odnosi između zla i umjetnosti koje sam ukomponirao u moju priču. DENIS DERK Intimistički roman koji se bavi egzistencijalnim pitanjima relativno mladog Novosađanina UČENICI OPTEREĆENI Kako su s popisa lektire izbrisani Pipi Duga Čarapa, Heidi, Anne Frank i Mali princ Otkuda vam je došla inspiracija za lik umjetnika Nila s kojim roman furiozno završava? Iz iskustva pisanja i vlastitih iskustava koje sam imao sa zlom. Je li taj lik metafora suvremenih zločinaca? Ne pišem u metaforama. Taj lik je plod istraživanja zla, a ne metafora. Volim književnost koja istražuje mračne stvari. To je svojevrsni paradoks jer želim osvijetliti stvari koje su jako mračne i zle, a pisanjem o njima činiš ih manje zlima i mračnima. Zašto je vaša knjiga o iskustvima srednjoškolskog profesora u Kataloniji bila proglašena kontroverznom? Sada će ta kronika biti ponovno otisnuta na španjolskom jer je od prvog izdanja prošlo dvanaest godina. To je bila važna knjiga za Kataloniju jer je u njoj prvi puta netko iz sustava objasnio zašto sustav obrazovanja ne funkcionira. U staroj Grčkoj je obrazovanje bilo temelj društva jer se bavilo budućim generacijama. I likovi iz “Dječaka” su posljedica obrazovnog sustava. To su ljudi koji su izgubili vjeru u cijeli sustav, ne samo obrazovni. I uspon fašizma bi se mogao povezati sa gubitkom zanimanja za obrazovanje. Da li je ta knjiga nešto promijenila? Nakon nje vlasti nisu više mogle govoriti da je sve u redu sa obrazovanjem. Izazvana je velika debata između političara i profesora. Mene je to iznenadilo jer sam samo htio napisati knjigu o svojoj profesiji. Nisam bio svjestan koju ulogu knjiga može dobiti u određenim okolnostima. Puno pišete i o afričkim imigrantima. Zašto? Živio sam u mjestu u kojem je bilo puno imigranata. Kada oni žive u vašoj fizičkoj blizini, u vama izazivaju moralna pitanja. Talijanski filozof Agamben je rekao da danas Auscwitz više nije ograničen na prostor logora, nego je svako mjesto gdje se imigranti nalaze, logor jer tu žive ljudi koji su ostali bez ljudskih prava. Imam psa kojeg jako volim, ali on ima puno više prava od imigranata. Mog psa u Kataloniji štite zakoni. Da li oduvijek pišete na katalonskom jeziku? Da. Ne bih mogao pisati na španjolskom jeziku jer mi je to predelikatno. Teško mi je pisati i na katalanskom, a kamoli na španjolskom. Što je značilo Kataloniji kada je bila zemlja gost na sajmu knjiga u Frankfurtu? To je imalo veliku važnost, jer smo shvatili da ne moramo biti prevođeni na strane jezike preko španjolskog, nego direktno. Koliko je frankizam i danas tabu u Španjolskoj i Kataloniji? Mi Katalonci smo izgubili Građanski rat. Sve vezano za našu kulturu je u frankizmu bilo zabranjeno. Ljudi su se bojali govoriti o tome. I danas u Španjolskoj postoje teme koje su tabu. Vlada sada želi ekshumirati Francovo tijelo iz monumentalnog mauzoleja. To je jedini fašistički diktator na svijetu koji ima tako veliki spomenik. Španjolska je nakon Koreje i zemlja koja ima najviše ljudi koji nisu pokopani i identificirani, a stradali su u Građanskom ratu. O tome se i ne priča, bez obzira na želje obitelji.


Večernji list - Denis Derk

Književna kritika - Dječaci

'Dječaci' su fluidni roman čiji furiozni kraj podsjeća na finale neke Rossinijeve opere

U ne predugom romanu okidač radnje je čudna prometna nesreća u kojoj u blizini grada Vidrereresa u gluho doba noći pogibaju dva mlada brata koji su neshvatljivo sletjeli s ceste

Katalonski prozaik Toni Sala za roman “Dječaci” dobio je prestižnu Nacionalnu katalonsku književnu nagradu. “Dječaci” su prevedeni i na brojne strane jezike, pa i na hrvatski zahvaljujući prevoditelju s katalonskog jezika Nikoli Vuletiću i izdavačkoj kući Hena com. Roman, koji je uredila Marina Negotić, objavljen je u hvaljenoj biblioteci Europa iznutra i izvana, a simpatični i pristupačni Sola je protekli tjedan nekoliko dana proveo u Zagrebu družeći se sa svojim potencijalnim hrvatskim čitateljima. BRUNA BAJIĆ Modri horizonti i njihovi čuvari - knjiga za djecu čiji roditelji često putuju Sve svoje knjige, a ima ih podosta, Sola je napisao na katalonskom jeziku. U Kataloniji je posebno odjeknula njegova kronika koju je napisao o vlastitim iskustvima srednjoškolskog profesora. Ta je knjiga izazvala veliku debatu o kvaliteti katalonskog obrazovnog sustava, a uskoro će izići i njezino novo izdanje, i to na španjolskom jeziku. U ne predugom romanu “Dječaci” Sali je okidač radnje čudna prometna nesreća u kojoj u blizini grada Vidrereresa u gluho doba noći pogibaju dva mlada brata koji su neshvatljivo sletjeli s ceste. Nesreća u maloj katalonskoj sredini odmah postaje tema dana i znatno utječe na život glavnih likova tog fluidnog romana koji iz stranice u stranicu dobiva na tempu, a završava rasnim furioznim galopom, kao u nekoj Rossinijevoj operi. Sala u “Dječacima” poput seizmografskog aparata bilježi što se nakon tragičnog događaja dogodilo u životima četiri lika koji su životom ili radom vezani uz inače podosta uspavani i ne baš razvijeni Vidrereres. U prvom planu tako su se našli povučeni i preoprezni provincijski bankarski službenik Ernest, mačistički raspoloženi kamionaš Miqui, interesantna djevojka jednog od poginulih mladića Iona, ali i neshvaćeni te krajnje ekscentrični umjetnik Nil koji se vratio u rodni kraj s puno zlokobnih ambicija. Ambicija u koje je, na žalost, uključena i ražalošćena Iona koja je naglo ostala bez svoje malograđanske budućnosti, sigurnog ženika i života koji su utabale generacije više ili manje zadovoljnih predaka. GORAN GEROVAC Duboko uznemirujuća knjiga o Margiti Stefanović i o tome kako su umirali gradovi i ljudi iz gradova Autor nas isprva lagano pa sve brže vodi kroz roman pričajući priču svakog od svojih glavnih likova, ubacujući u nju i neke kriminalističke elemente, pa se čitatelj može zapitati jesu li braća doista stradala u slučajno izazvanoj prometnoj nesreći ili je nesreća možda imala neki drugi uzrok... Kraj romana poprima i prave trilerske dimenzije čija je glavna antizvijezda zlokobni Nil koji ima više nego čudan i bizaran odnos prema kukcima, ali i životinjama i ljudima uopće, pa njegova žrtva vrlo lako može postati i Iona u koju su se, doduše svatko na svoj način, zagledali svi muški glavni junaci tog neobičnog romana koji se itekako bavi i katalonskom svakidašnjicom, ali i suvremenim zapadnjačkim društvom koje je prepuno otuđenja i usputnosti. Mlada i privlačna Iona svojevrsno je ljepilo koje povezuje sve druge likove izgubljene u vlastitim nesrećama i promašajima, tjerajući ih da budu zli i onda kada pokušavaju biti dobri. A osim opasnog Nila, sve su to ipak obični ljudi iz miroljubivog susjedstva koji imaju svoje male, prljave tajne, kontrolirane mržnje i prevelike ambicije koje u svakom trenutku mogu postati otponac nekog zločina. No, opasnost se i krije u običnosti i uspavanoj letargiji katalonske provincije koja je ponosno oblijepljena katalonskim nacionalnim zastavama iščekujući uspjeh neizvjesne borbe za državnu samostalnost od španjolske kraljevine. VEČERNJAKOV KOLUMNIST "Ristićeva knjiga dokaz da stvari idu na bolje" No, bez obzira na te političke dramatične ili ne baš tako dramatične okolnosti, likovi Tonija Sale žive svoje živote i moraju donositi teške odluke u kojima se na vagi vrlo lako mogu naći i oni najosjetljiviji djelići njihovih ionako krhkih karaktera. Moraju se boriti s odanosti prema prerano umrlim ljubavima ili s odanosti prema očajno racionalnim roditeljima koji žele naplatiti baš te ljubavi koje zbog prometne nesreće nisu mogle prerasti u brak koji donosi i okrupnjavanje posjeda i obećavajuće nasljednike. Moraju odlučiti hoće li pristati na plaćeni seks i hoće li uz pomoć oružja iskamčiti stari namještaj iz propalog restorana. Odluka je samo na njima.

Večernji list - Denis Derk

Književna kritika - Vuk i breza

Ana Brnardić, "Vuk i breza" (Hena Com, Zagreb 2019): Bez radikalnih zaokreta i ostajući vjerna vlastitom stilu autorica je satkala još jednu elegantnu stihovnu haljinu; ispisala još jednu vrijednu knjigu, naravno, prije svega o pjesništvu samom

Peta pjesnička knjiga Ane Brnardić – objavljena u novopokrenutoj biblioteci nakladnika Hena Com, pod selektorskom i uredničkom palicom Dorte Jagić, koja je i autorica pogovora – naslovom priziva bajku, basnu, dječju knjigu, ili možda slikovnicu. U pitanju je, naravno, tek konotacija, refleks koji ostaje iznevjeren, ali ipak, vjerojatno i sasvim intencionalno, ostaje lebdjeti nad iskustvom njezina čitanja, nalik na prozračnu, neopipljivu ali sveprisutnu auru. Ljepota njezinih metamorfoza krije se prije svega ipak u rafiniranosti pjesničkog jezika, preciznosti slike i metafore te nenametljivoj, ‘internaliziranoj’ ritmičkoj organizaciji, a tek potom i u specifičnom, za pjesnikinju već karakterističnom imaginariju. Vuk i breza tek su naizgled suprotstavljeni polovi, idealtipski simboli. U pitanju je neprestano presvlačenje jednog u drugo – statične nevinosti i naivnosti, svjetla i bjeline breze te lukavog, tamnog, predatorskog pokreta vuka. Znakovito je i da se kao jedno od izravno imenovanih lica potonjeg pojavljuje učitelj glazbe. Biljke i glazba na ove se stranice, otvorenih karata, šunjaju iz prethodnih autoričinih knjiga, tvoreći nestabilnu no gustu simboličku mrežu, pri čemu glazba ostaje presudno važnom i na formalnom planu. A nad svim se, kao još jedna konstanta, vrtlože ptice.

Pedesetak pjesama podijeljeno je u pet ciklusa, redom ‘Drveće’, ‘Zavičaj’, ‘Grad’, ‘Izlet u Jalšje’ i ‘Kraj ljeta’, s tim da su posljednja dva znatno kraća te su zajedno opsega nekog od prethodnih. Iako se najvećim dijelom odvija u eksterijerima, riječ je o izrazito komornoj knjizi, pri čemu bi ekvivalent glazbenom sastavu bila nuklearna, ili minimalno proširena obitelj. Posebno to do izražaja dolazi u prvom ciklusu, u kojem je dominantna dionica majke, u suzvučju s novopristiglom kćeri. Motiv je majčinstva otpočetka čvrsto uvezan s florom i nastavlja se na globalnometaforičke nizove prirodne reprodukcije: majka je slučajno drvo svojoj kćeri; one su urezane u svoju osobnu koru, pojavljuju se pupoljci na trbuhu. Niz dalje nastavljaju cvijeće, plodovi, ušećereno voće; njegova ljepljiva, viskozna melasa podvlači sveprisutan osjećaj harmonije, mirnoće, ispunjene pomirenosti sa stanjem i mjestom, ukratko: jednom običnom, blagom srećom.

‘Zavičaj’ nas, putem svojevrsnih Bildungsgedichte, vraća u svijet djetinjstva, ratnog odrastanja, sela, provincije i obiteljskih odnosa. Početne koordinate čvrsto postavlja uvodna ‘Noć na selu’, koja svoj imaginarij i način donekle dijeli s (inače i geografski bliskim) ‘Početnim koordinatama’ mlađe kolegice Monike Herceg. Drveće se sada tijesni u šumu, rat se kovitla kao tihi šum u visokom lišću, krv ubijenih dolazi paralelno s menstrualnom krvi. U tekst citatno ulazi kultni njemački TV-serijal, to jest njegov dio pod naslovom ‘Die Zweite Heimat’ (druga domovina), pri čemu su neki motivi preuzeti izravno iz filma, a njegov ključni motiv – selidba mladog skladatelja sa sela u grad – funkcionira kao doppelgängerska, zrcalna struktura čitavog ciklusa. Korijeni interesa za glazbu dobivaju školske konture Schuberta i Mahlera, a pred kraj ciklusa kao motiv na velika vrata ulazi književnost.

‘Grad’ donosi dnevnu rutinu odrasloga života u urbanom okružju – pripremanje čaja, čitanje, uz pisanje vezane poslove, prijatelje i prijateljice, izlazak na kavu – ali se dominantni imaginarij ne mijenja: i dalje kroz beton probijaju biljke i zelene, osunčane čistine, a nad prolaznicima i tramvajima vrzina kola ispleću ptice. ‘Izlet u Jalšje’ ispisuje kroniku jednog vikenda u prirodi, varira nekoliko sličnih prizora, uklapajući ih u ranije uspostavljeni simbolički mozaik. On je možda i jedini za nijansu slabiji u inače vrlo kvalitativno ujednačenoj knjizi; kao da autorica nije točno znala što s njime, pa je dijelom, ne protegavši se do kraja u krošnje pojedinačnih pjesama, ostao u gustišu lirske bilješke. Zaključni ciklus, u svega pet sastavka, možda i nehotice još jednom sumira katalog već razvijenih motivskih jezgri – odnos majke i kćeri, odrastanje, obiteljsku idilu, izlet – funkcionirajući kao neka vrsta epiloga.

U ‘Vuku i brezi’ i autorica se – dozvolimo si u prikazu knjige u metaforu toliko uronjene maleni metaforički višak – uspjela još jednom učinkovito pjesnički presvući. Bez radikalnih zaokreta i ostajući vjerna vlastitom stilu satkala je još jednu elegantnu stihovnu haljinu; ispisala još jednu vrijednu knjigu, naravno, prije svega o pjesništvu samom.

Portal novosti - Marko Pogačar