Književna kritika “Molim te, pazi na mamu”

Bolno precizna priča o rastrganoj obitelji

Njegova je žena nestala s perona. Zvuči kao početak već pročitanog trilera, no premda se s mjestimice trilerskom napetošću ispisuje, granice žanra niti ne dotiče. Naime, važnije od pitanja 'gdje je mama' postaje 'tko je ona (bila)' kao i 'otkad je već nema'

Istraživanje nestalih osoba vrlo je zahvalna književna tema. Ne nužno samih trenutaka nestanka, čime se bave mahom žanrovski, kriminalistički romani i trileri, nego gotovo arheoloških posezanja, rudarenja u potrazi za esencijom onoga što su nestali bili, razlaganja svakog njihova atoma i ponovnog sastavljanja u novu, katkad i cjelovitiju sliku. Kao da nestanak, iako u stvarnom životu iziskuje promptnu reakciju, u književnosti stvara vremensko-prostorni mjehurić za temeljitu, detaljističku analizu i pretraživanje slijepih ulica onoga što drugi misle da o nestalome znaju. Oko nestanka svoje imenjakinje, Elena Ferrante je isplela već gotovo kanonsku tetralogiju, a probirljivi su čitatelji kroz slike četvorice sinova u „Izgubljenoj prtljazi“ Katalonca Jordija Puntija upoznali oca koji je i sinovima ostao zagonetka.

U 2009. objavljenom romanu „Molim te, pazi na mamu“ južnokorejske spisateljice Kyung-Sook Shin što ga je, u prijevodu Mirne Čubranić, netom objavio zagrebački Hena com nestala je, naslućuje se, majka obitelji. U kolodvorskoj košnici 69-godišnjakinja je na tren iz vidokruga izgubila supruga, on je ušao u vlak bez nje i, dok je shvatio što se dogodilo, bilo je prekasno. Njegova je žena nestala s perona. Zvuči kao početak već pročitanog trilera, no premda se s mjestimice trilerskom napetošću ispisuje, granice žanra niti ne dotiče. Naime, važnije od pitanja „gdje je mama“ postaje „tko je ona (bila)“ kao i „otkad je već nema“. Jer, sastavljajući letak o nestaloj, njezino se petero djece i suprug ne mogu dogovoriti niti o osnovnim biografskim podacima, kao što je datum rođenja, a čini se kako Park So-nyo i nije postojala izvan odnosa s drugima. Čak i njezino ime, „Mala djevojka“ ukazuje da negdje postoji i starija sestra, a kroz prva tri poglavlja romana, ispripovijedana kroz dvoje najstarije djece i supruga, postaje jasno kako nestala žena izvan obitelji i nije bila vidljiva. Bila je mama i žena. I to je otprilike sve što je bila.

Tek nakon nestanka, najstarija kći, poznata spisateljica (kojoj se, kao i ocu, pripovjedački glas oduzima neobičnom perspektivom drugog lica) osvješćuje da o svojoj majci ništa ne zna. I nije joj previše stalo da sazna, no pripovjedački glas tjera je da se prisjeti svih trenutaka u kojima majka, iako neobrazovana i vezana uz kuću, ističe važnost ženskog obrazovanja i u vrlo se feminističkom momentu bori za školovanje vlastite kćeri. Odrasla se žena prisjeća kako je mama za najstarijeg brata čuvala zdjelicu ramena zaboravljajući kako je zbog nje prodala svoj jedini nakit. Na molbe te majke mnogo je puta ostajala gluha, s njom je često ulazila u potrebne i nepotrebne sukobe i činila sve što svakodnevni život čini, a trenuci nedostajanja požale. Isto su činili i njezin stariji brat, majčino naizgled najdraže dijete i otac, nevjerni suprug, kojemu je supruga bila sigurna luka i davno stečena navika, no nije to njihov najgori prijestup prema nestaloj ženi. Taj je, pokazat će se u posljednjem, napokon prvim majčinim licem ispripovijedanom poglavlju, bilo nepoznavanje. Na njezinu su mjestu vidjeli slijepu pjegu, ona je za njih bila poput odavno naučenog gradiva presigurnom učeniku. Sad kad je nema, za njom žale kao što bi žalili za dragocjenošću čiju su vrijednost banalizirali.
 

Bilo bi lako reći kako je ovo slojevito ispisan roman o svakovrsnom nedostajanju, topla i dirljiva obiteljska priča. Ali nije. Ako išta, „Molim te, pazi na mamu“ emocijom je prožeta (i na čitateljevu emociju pozivajuća), ali bolno precizna priča o udaljenostima utkanim u jedan od najbliskijih društvenih odnosa, onaj obiteljski. Iako na površini prepuna iskrenog žaljenja i obećanja pozitivne promjene, u biti je premisa vrlo sebična – protagonisti mamu moraju pronaći ne bi li se oni osjećali bolje i samim sebi dokazali da mogu pronaći lijek svim vlastitim nerazumijevanjima. Pa se i njihova potraga ulicama milijunskog Seoula provodi u jednakoj mjeri kako bi doista urodila plodom kao i kako bi se pred pasivnijom braćom iskazali kao „oni kojima je više stalo“. U klupku opterećenosti vlastitim životima obećaju svašta, no sukus poruke romana sadržan je u njegovu naslovu, naoko toploj i prisnoj zamolbi što je kći spisateljica na samom završetku upućuje vrhovnoj, Svetoj Majci – „molim te, pazi na mamu“. Molim te, kao i toliko puta kad za svetačkim posredništvom posežem, obavi za mene nešto što sam trebala sama.