U podloj Dolini ravnodušnosti, govori Zulejha sinu Jusufu, palo je najviše ptica, sve koje nisu mogle uravnotežiti u svojem srcu tugu i radost, ljubav i mržnju, neprijatelje i prijatelje, žive i mrtve. Usprkos zabrani, Jusuf je opet dočekao Zulejhu na povratku iz lova, u tajgi u kojoj vrebaju mnoge opasnosti, no to je rijedak trenutak kad mogu biti sami, na putu kući majku mu priča bajke i legende. Najdraža mu je ona o Semrugu, čarobnoj ptici koja je živjela na vrhu najviše planine.
Nitko nije mogao vidjeti Semruga, ni životinje ni ptice ni ljudi, no znali su da je njegovo perje ljepše nego svi zalasci i izlasci sunca zajedno. Zavađene ptice odlučiše odabarati među sobom šaha koji će ih voditi, a tko bi mogao biti bolji od izvanredno lijepog i beskrajno mudrog Semruga? Jato je sunulo uvis u potragu za sjajnom čarobnom pticom, veliko i crno kao oblak letjelo je dan i noć do podnožja planine gdje se moralo odreći krila – ptice su dalje morale pješice.
Na planinu su se mogle uspeti samo putem patnje, staza ih je prvo dovela do Doline potrage, potom su prošle Dolinom ljubavi, a onda ušle u Dolinu spoznaje. „Kako se srce može otvoriti spoznaji?“ razmišlja Zulejha dok sinu pripovijeda priču koju je zapamtila iz djetinjstva. „Srce je dom osjećajima, a ne razumu.“ I kako se, što je pouka Doline ravnodušnosti, ptica ili čovjek može jednako odnositi prema dobrom i lošem? Još gore, smatrati to ispravnim i nužnim? To je, čini mi se, središnje pitanje prelijepog romana „Zulejha otvara oči“ ruske književnice Guzel Jahine, koji je u izvrsnom prijevodu Tatjane Radmilo nedavno objavila nakladnička kuća Hena com. Odgovor na pitanje je ono što Zulejhi nekoliko puta tijekom romana otvara oči; odgovor nije svaki put isti jer ni život nije pravocrtna linija.
Lik Zulejhe je, rekla je to Guzel Jahina i u intervjuu objavljenom na ovom portalu (www.najboljeknjige.com/content/intervjui_opsirnije.aspx), oblikovan prema njezinoj baki. U siječnju 1930. godine u SSSR-u je započela masovna kampanja protiv dobrostojećih seljaka – ljudima su oduzimali imovinu i preseljavali ih u daleke, nenastanjene krajeve Sovjetskog Saveza: Sibir, krajnji sjever Rusije, Kazahstan, gorje Altaj. Tri milijuna stanovnika bilo je raskulačeno, šest milijuna prošlo je kroz takozvana „radna naselja“ (posebna naselja za prognane). Autoričina baka bila je jedna od tih šest milijuna. U siječnju 1930. godine njezini su roditelji bili raskulačeni kad je njoj samoj bilo sedam godina. Baka je cijelo djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu i tek se 1946. godine vratila u rodno selo.
No Guzel Jahina nije željela napisati priču o djetetu u progonstvu, bilo joj je mnogo zanimljivije pripovijedati o tome kako se mijenja odrasla žena. Pa tako u romanu, koji je 2015. požnjeo veliki uspjeh i osvojio brojne književne nagrade, u zimu 1930. godine u tatarskom selu Julbašu Zulejhina muža ubijaju komunisti pod optužbom da je kulak, a ona, samo sa zavežljajem, biva prognana u nepoznato. Zulejha u tom trenutku ima trideset godine, a nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja, zajedno sa šačicom preseljenika, prisiljena je prilagoditi se surovim životnim uvjetima tajge uz obalu rijeke Angare. Pored sitne, zelenooke Tatarke u toj su se šarolikoj zajednici obrele najrazličitije osobnosti i profesije – poludjeli liječnik, nekoć uspješni slikar, obrazovani građanski par iz Lenjingrada, beskrupulozni kriminalac – a svima njima na čelu je komandant Ignatov, ubojica Zulejhina muža.
Na početku romana Zulejha je nepismena seljanka. Za bogatog seljaka udala se kad je imala svega 15 godina, u braku je provela još toliko i rodila četiri kćeri koje su umrle odmah po rođenju. Svekrva je prema njoj okrutna, Zulejha je potajice naziva Vampiricom, u strahu je od njezinih proročanskih snova. U strahu je i od duhova koji upravljaju njihovim životima. Primjerice, tu je basu kapka ijase, duh seoske ograde, kojem je posao tjerati zle duhove od sela, a ako seljani imaju kakvu molbu za šumske duhove – pomoći im i posredovati. Ugoditi duhu nije lako jer treba znati što koji duh voli.
Bičura ili domovoj, kućni duh, nije zahtjevna, ostaviš joj par neopranih tanjura s ostacima kaše ili juhe – ona ih noću poliže i zadovoljna je. Kupaonska bičura hirovitija je, njoj Zulejha daje orahe ili sjemenke. Duh štale voli sve od brašna, duh vrata – istucanu koru jajeta. A duh seoske ograde voli slatko. Tako ju je mama učila. Od basu kapka iajesa želi da porazgovara sa zirat iajesom, duhom groblja, kako bi joj pripazio na grobove kćeri, da ih toplije snijegom pokrije i otjera zle i neposlušne šurale, duhove šume.
Kad u selo dođu crvenohordaši, kako ih naziva Zulejha Valijeva koja slabo govori ruski, silom prilika zaboravit će na duhove, Vampiricu, supruga pa i pokopane kćeri. Nema u Zulejhi neke posebne želje da preživi, ali uskoro doznaje da je na put krenula trudna, poludjeli liječnik Voljf Karlovič Lejbe kojeg upoznaje u tamnici u Kazanju samouvjereno joj kaže da nosi dječaka. Da je trudna, otkriva u vlaku, u ešalonu K-2437 koji vodi okrutni Ignatov najprije do Sverdlovska – u separator. Tamo će se vlak s malo više od 800 raskulačenih i uvaljenih mu lenjingradskih ostataka – građana koji su proglašeni antisovjetskim elementima - zaustaviti i čekati daljnji raspored.
Ešalon K-2437 mjesecima će lutati, četiristo ljudi putem će umrijeti. Kad konačno Ignatov stigne na napuštenu obalu rijeke Angare, njegov će ešalon brojiti svega dvadeset i devet duša, s njime trideset. S njima će usred hladnoće i gladi, duboke samoće i bijede, podići naselje koje će slovoslagarskom pogreškom biti nazvano Semruk, iako će naziv ustvari prikrivati imena četvorice koja su spasila živote svih tridesetero one prve teške zime. Da bi Semruk izrastao, bit će potrebno upravo ono što su ptice otkrile tragajući za Semrugom u Dolini ravnodušnosti – da se treba jednako odnositi prema dobrom i lošem; još gore, smatrati to ispravnim i nužnim. Možda nije do srca, ali je do onoga nepravocrtnog života – on na kraju uravnotežuje tugu i radost, ljubav i mržnju, neprijatelje i prijatelje, žive i mrtve.
Je li to doista ravnodušnost? Guzel Jahina u intervju kaže da je okrutni sovjetski eksperiment raskulačenima dao veliku životnu pouku – na granici života i smrti sve površinsko je otpalo, ostao je samo čovjek, jedan uz drugoga, licem u lice. Njezina je baka, kaže, opisivala taj duh bratstva izrastao u užasu i mraku: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali i ta je veza bila jača od rodbinske.
„Zulejha otvara oči“ izvrstan je spoj povijesne građe i intimnog svjedočenja, vješto literariziran u štivo koje se obilato naslanja na bogati tatarski folklor – mitove, legende i narodne običaje. Ipak, „Zulejha“ nije bajka, daleko od toga, nego iskustvo prošlosti vješto posredovano u sadašanjost. Ako išta možemo naučiti iz vremena olova i nasilja onda je to ne samo kako ne ponoviti to iskustvo – iako je to vjerojatno naivno, jer ljudska je priroda nesavršena i sklona nasilju - nego kako ostati humanim, a u rijetkim prilikama i kako postati čovjekom. „Zulejha“ zaslužuje sve pohvale i nagrade kojima je ovjenčana, rijetko je dirljiv roman koji doista govori o čudima života kojima svjedočimo na najčudnijim mjestima. Svakako ga pročitajte!
Najbolje knjige - Tanja Tolić
Kontroverzni roman o kojem će čitatelji žestoko raspravljati
„Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.“ Tako gospodin Cheong opisuje čitatelju svoju suprugu Yeong-hye. Vegetarijanka je, doznajemo, bila žena od malo riječi. Fantastično je kuhala; gospodin Cheong orgazmički nabraja rebarca, prženo carsko meso, goveđe odreske tanke kao oblatne, gusto varivo od piletine i pikantnu čorbu od mekih školjki i dagnji koje je pojeo. Orgazmički, jer gospodin Cheong očito količinama hrane kompenzira, po vlastitom priznanju, mali penis.
A onda je jedne noći čučnula ispred hladnjaka, potrpala u crne vreće govedinu, svinjsku potrbušinu, dvije koljenice crnog goveda, nekoliko liganja, narezanu jegulju, sušenu ribu, smrznute okruglice... i sve to bacila u smeće. Idući dan za večeru ga je dočekala zelena salata i sojina pasta, rijetka juha od algi bez uobičajene govedine ili školjaka. U svakoj poštenoj kulturi u kojoj se hranom maskiraju osjećaji koji se ne daju izraziti, ovo je znak za uzbunu i poziv za obiteljski samit.
„Vegetarijanka“, međutim, nije smiješna. Roman južnokorejske književnice Han Kang nagrađen Bookerom 2016. godine, a koji je upravo objavila Hena com u prijevodu Mirne Čubranić, nije društvena ni obiteljska satira, nego leglo zmija koje će vam se zavući u srce i siktati toliko glasno da nećete čuti vlastite misli.
Kad je izvrsna, književnost je nerijetko uznemirujuća. Sjetimo se, primjerice, gospođe Bovary koja se u istoimenom romanu Gustava Flauberta pitala: „Bože, zašto sam se udala?“ Javni tužitelj optužio je pisca za povredu morala pa se Flaubert našao i na sudu u siječnju 1857. Sličnu je sudbinu doživio i Baudelaire sa svojim „Cvjetovima zla“; Nabokova su gotovo stotinu godina poslije optuživali da je napisao „pornografsko smeće“, pa je „Lolita“ dvije godine bila zabranjena u Francuskoj gdje je originalno objavljena. Uzalud je Humbert Humbert vapio: „Lolita, svjetlo mojeg života, oganj mojih prepona...“
Zašto sve ovo spominjem? Pa zato što će „Vegetarijanka“ većini čitatelja biti uznemirujuća na sličan način, iz različitih razloga. Postoje knjige, nema ih mnogo, koje vam izmaknu tlo pod nogama; čitatelj se nađe na brisanom prostoru, čita izvan pozicije ugode. „Vegetarijanka“ je pritom perfidno strukturirano štivo: Yeong-hye se, naime, niti u jednom trenutku ne obraća čitatelju, umjesto nje o njezinu vegetarijanstvu govore drugi – suprug, šogor i sestra, a u tri rijetka trenutka kad nam se obraća, ni onda ne govori što joj se dogodilo, nego nam prepričava svoje snove. Bizarno noćne more potvrđuju ono što je jasno od početka: Yeong-hye nije postala vegetarijanka, ustvari veganka, iz moralnih uvjerenja, s njom doista nešto duboko nije u redu.
Činjenica da nema svoj glas, da joj ga autorica nije dopustila, dodatno je poništava, ionako submisivnu, no to je ujedno i vrlo svjestan autorski odabir, piščeva manipulacija ili literarni mindfuck: na mjestu glavne junakinje Han Kang ostavila je veliku prazninu, što znači da čitatelj u nju upisuje vlastita značenja. Niste došli ni do 30. stranice, a ta luda žena koja odbija jesti najprije meso, a s vremenom i sve ostalo, dapače mašta o tome da se pretvori u stablo, odjednom ste – vi.
I, što ćete učiniti? Jeste li uplašeni? Hoćete li od tjeskobe koju u vama budi odustati od romana? Možda ste bijesni na tu bespomoćnost i defetizam. Moguće je da vas ta njezina slabost iritira, da vam je cijela ta priča o vegetarijanstvu glupa, bizarna i neshvatljiva. Ili se branite time da je „Vegetarijanka“ ustvari jedna velika metafora? Čak i književno obrazovan i dobro načitan čitatelj teško će se obraniti od manipulacije u koju ga uvlači Han Kang. Osobno sam na početku romana bila duboko uznemirena, ali me toliko opčinio da ga nisam spustila dok ga nisam pročitala. Strah od naizgled besmislenog ludila glavne junakinje do kraja romana prometnuo se u sućut i razumijevanje; mogu sada shvatiti zašto je Yeong-hye odlučila postati biljkom. Moja prijateljica, po prirodi rijetko dobar čovjek, idealistica i natprosječno empatična, još je ljuta na Han Kang. Ona bi se – prijateljica, ne književnica – borila, pa makar i umrla.
„Vegetarijanka“, naime, uopće nije roman o vegetarijanstvu. Nejedenje mesa ovdje je doista samo metafora. Iako su neki strani kritičari, šokirani pričom o ženi koju obitelj zlostavlja jer se izgladnjuje a ona se ne buni nego to zlostavljanje apatično „prihvaća“, sve to pokušali objasniti kulturnim razlikama između istoka i zapada, esktremnom pristojnoću i neizražavanjem emocija što navodno karakterizira istočnjake, mislim da to nije slučaj.
Čini mi se da je „Vegetarijanka“ toliko uznemirujuća zbog sličnosti a ne razlika. Priča Han Kang ustvari je priča o institucionaliziranom nasilju: kulturna kohezija uvijek dolazi uz cijenu, normalnost je stvar dogovora – kako sama riječ kaže, nije normalno sve ono što odstupa od norme; od toga što zajednica zahtijeva, a ne kako zaista jest. Južnokorejsko društvo opisuju kao visoko uređeno i skladno, no društveni sustav, da bi se održao, zahtijeva veliku količinu strukturnog nasilja. Ali koje društvo nije takvo?
Tvrdnje da su zapadnjačka društva liberalnija u osnovi su samo bajke koje si pričamo jer svako društvo ima svoje neuralgične točke. Primjerice, zamijenite vegetarijanku ženom koja ne želi imati djecu ili se u izrazito katoličkoj sredini odlučila na pobačaj, a obitelj je to nekako saznala. Kulturne razlike istog se trena brišu, lako je zamisliti da bi ta žena bila izložena pritiscima obitelji, osudi i nerazumijevanju, a možda i fizički spriječena da počini ono što njezina obitelj percipira kao zločin.
Han Kang od djetinjstva je „opsjednuta“ nasiljem. Kao djevojčica 1980. godine svjedočila je pobuni u rodnom gradu Gwangjuu, u kojoj su se prodemokratske demonstracije pretvorile u krvoproliće nakon što su vladine snage napale demonstrante. Iako je tada imala svega devet godina, događaj je snažno utjecao na njezin pogled na ljudski kapacitet za nasilje, ali i žrtvovanje i sućut. Time se bavi u „Vegetarijanki“ - što bi se dogodilo kad bi pojedinac odabrao živjeti potpuno nenasilan život? A postoji li išta nenasilnije od stabla u šumi?
Bračno i obiteljsko nasilje tek je prvi sloj ovoga romana. Yeong-hye suprugu je objekt; križanac između kuharice i čistačice. Njezina šutnja nije samo dobrodošla nego je i poželjna. Nema strpljenja kad mu pokuša objasniti da je postala vegetarijanka zbog niza nasilnih snova koje sanja. On ne želi razumjeti, pa Yeong-hye još dublje tone u šutnju. Ljudi, naime, često ne govore ne zato što nisu u stanju artikulirati svoje misli i osjećaje, nego upravo zato što jesu, ali ih druga strana odbija čuti. Paradoksalno, jedini oblik otpora za vegetarijanku tako postaje izostanak otpora, povlačenje u samu sebe, apatija i radikalni pacifizam.
Njezina obitelj staje na suprugovu stranu, u jednom trenutku otac čak udari vegetarijanku, a ona nasilje istoga trenutka, po uhodanom obrascu, zrcali i pred svima si, na obiteljskom ručku, prereže vene na zapešćima. Nakon toga završi u ludnici, no kako priča odmiče, njezino ludilo sve manje je bezrazložno, u bljeskovima reminiscencija, uglavnom njezine starije sestre, postaje jasno da je Yeong-hye u djetinjstvu bila žrtva zlostavljanja.
U tom smislu, u „Vegetarijanki“ najviše uznemiruje ono što nije izrečeno, a što čitatelj sluti. Psihički bolesni ljudi, kao i „zdravi“, imaju svoje narative; kad drugi odbijaju čuti ranjeni glas, on počinje govoriti u metaforama. A kad drugi dobije ključ za metaforu – u ovom slučaju čitatelj i na kraju romana vegetarijankina sestra, bolest prestaje biti bolest, smisao se odjednom jasno rastvara, postaje lako razumjeti zašto se netko želi pretvoriti u stablo. Dapače, stablo doista postaje jedino rješenje.
Prije sućuti sestre, Yeong-hye dobit će neočekivanog „saveznika“ u drugom dijelu romana, onom u kojem o njoj pripovijeda njezin šogor. „Lolitu“ ranije nisam slučajno spomenula; i „Vegetarijanka“ će vas natjerati da se svrstate u jedan od dva polarizirana tabora. Je li „Lolita“ najljepši ljubavni roman ikad napisan ili pedofilija zamaskirana u literarno remek-djelo? Istom logikom: je li vegetarijankin šogor za nju bio spas u ljubavi, dvije slabosti koje su se mogle pretvoriti u zajedničku snagu, ili je taj muškarac, videoumjetnik bizarnih ideja, gnjusni manipulator koji je seksualno iskoristio psihički nestabilnu ženu?
Osobno, „Vegetarijanka“ mi je najkontroverznija u dijelu kojim se najmanje bavi. Slučaj Yeong-hye ustvari je školski primjer anoreksije, poremećaja koji uzima sve više maha. Na nekoliko mjesta u romanu, različiti likovi izgovaraju istu misao: sve bi to bilo razumljivo da je Yeong-hye odlučila smršavjeti. Jer ako je željela biti lijepa, onda bi bilo razumljivo i opravdano što odbija jesti meso. Ljepota je imperativ koji svi prihvaćaju, bez obzira na kulturne razlike. No, kao što sam već spomenula, „Vegetarijanka“ nije roman o vegetarijanstvu, na jednak način na koji anoreksija nije (samo) poremećaj apetita niti posljedica iskrivljene slike o vlastitu tijelu. Iza razloga postoje uzroci, duboko potisnuti i razarajući, zbog čega su anoreksija i bulimija među poremećajima koje je najteže liječiti. Kontroverza „Vegetarijanke“ skriva se u tome što čitatelj nalazi opravdanje za radikalni čin Yeong-hye pa ovo nije literature za one čija se psiha još razvija.
Ne mogu uopće predvidjeti kakve će biti reakcije čitatelja na ovaj roman, ali nagađam da će biti snažne i da će se o ovoj knjizi dugo i strastveno raspravljati. Komercijalnim jezikom rečeno, Hena com ima hit. Rijedak je slučaj da hit ujedno ima i potencijala upisati se u književni kanon.
Najbolje knjige - Tanja Tolić
Nedavno se u nas pojavio neobičan roman koreanske autorice Han Kang, "Vegetarijanka", za kojim će većina posegnuti prvenstveno zato što je 2016. dobio nagradu „Man Booker International“. Na sramotu naše europocentričnosti, tradicija te azijske književnosti gotovo nam je potpuno nepoznata, pa tako i rad Južnokoreanke Han Kang. Već njezina debitantska kratka priča "Grimizno sidro" dobila je uvaženu nagradu „Yi Sang“, nakon čega ona počinje ozbiljnu i hvaljenu spisateljsku karijeru. Ipak, vrlo je vjerojatno da i "Vegetarijanka" - ma kako dobro napisana – ne bi izazvala takvo zanimanje da nije prevedena na engleski.
Tek je prijevod Deborah Smith doveo do internacionalnog uspjeha djela, do njegovog daljnjeg prevođenja na „manje“ jezike i u konačnici do „Bookera“. Uostalom, i prijevod na hrvatski Mire Čubranić je prijevod s engleskog. Čini se tako da je Deborah Smith u jednakoj mjeri zaslužna za priznanja kojima je roman ovjenčan kao i sama Han Kang, iako se prilično prašine diglo baš oko tog prijevoda: uspijeva li on doista prenijeti izvornik ili je previše „engleski“? Problem je naime u nizu kulturalnih razlika između nas i Koreje, pa se smatra da zapadni čitatelj ne može shvatiti niz suptilnih aluzija i simbola prisutnih u djelu.
Hrvatski čitatelj zasigurno neće uspjeti „pohvatati“ sva značenja koja lako iščitava onaj azijski, ali od ključne je važnosti što je "Vegetarijanka" odličan roman i nudi čitav niz tumačenja. Prava je književnost uostalom oduvijek uspijevala prelaziti granice država, jezika i nacija, a problemi koje otvara ovo djelo čine se iznimno bliski upravo našoj suvremenoj javnosti.
Junakinja romana je Južokoreanka Yeong-hye, žena u tridesetim godinama, koja jednog jutra odluči izbaciti iz hladnjaka sve namirnice životinjskog porijekla. Njezino radikalno veganstvo nije tek uvođenje novog tipa prehrane, nego tijekom posve netradicionalno shvaćenog zapleta prerasta u iznimno složenu i snažnu metaforu otpora nasilju općenito. Roman s jedne strane „izvana“ opisuje način na koji okolina Yeong-hye reagira na njenu odluku, a s druge se bavi postupnim fizičkim i psihičkim raslojavanjem glavne junakinje te njezinom konačnom željom za metamorfozom u biljku.
Suprug i rođaci Yeong-hye jednodušno oštro osuđuju njezino ponašanje. Ne samo da je ne razumiju, nego im ni ne pada na pamet da je pitaju za motivaciju, što i nije neobično ako pažljivo pročitamo prve rečenice djela koje izgovara junakinjin muž: „Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.“ Njega zabrinjava jedino što ga Yeong-hye „sramoti“ na službenim večerama. Roditelji, sestra i šogor je na različite prilično šokantne načine pokušavaju prisiliti na povratak na staro, ali i na poslušnost mužu. No njezin je pasivni otpor uporan, što dovodi do postupnog raspada čitave porodice – muž se razvodi od nje, šira je se obitelj odriče – a junakinja kopni fizički, ali i psihički. Ukratko, Yeong-hye pomalo napušta sve životne konvencije i na kraju se nađe na zatvorenom odjelu bolnice za psihički bolesne.
Da bi opisao stupnjeve nenasilja, roman je organiziran u tri relativno odvojena dijela, Vegetarijanka, Mongolska pjega i Plamteće drveće, pri čemu ni jedan od njih ne pripada doista Yeong-hye. Prvi govori o suprugu Yeong-hye g. Chengu, drugi o mužu sestre Yeong-hye, a treći o njezinoj sestri In-hye. Svi oni u tekstu kao da kruže oko Yeong-hye, ali nitko ne ulazi u njezinu svijest i njezine motive. Ipak, povremeno se pojavljuju dijelovi napisani u kurzivu koji pripadaju Yeong-hye, a to su jedina mjesta u kojima ona progovara, u kojima zapravo dobiva „pravo na glas“. Ti kratki odlomci otkrivaju postupni rasap njezine osobe, ali i objašnjavaju motivaciju njezinog veganstva, i pretvaraju ga u metaforu.
Roman s jedne strane „izvana“ opisuje način na koji okolina Yeong-hye reagira na njenu odluku, a s druge se bavi postupnim fizičkim i psihičkim raslojavanjem glavne junakinje te njezinom konačnom željom za metamorfozom u biljku.
Sama Yeong-hye naime kaže da je sanjala strašne snove, u kojima se miješaju meso, krv i ubojstvo, pri čemu se čini da je ona istovremeno i žrtva i ubojica. Nakon toga meso za nju postaje metafora nasilja, i to ne samo nasilja nad životinjama nego i nad ljudima. Izuzetno je dojmljiva stravična epizoda u kojoj se ona sjeća kako je kao dijete morala pojesti psa koji ju je ugrizao, a tog su psa najprije strašno mučili. Veganstvo ipak ne zaustavlja njezine snove, a ona se sve više povlači u sebe ne bi li postigla unutarnji mir.
To vodi odbacivanju svih društvenih konvencija, da bi na kraju shvatila da je jedini način da se doista živi nenasilno – biti stablo, biti biljka. Njezina pretvorba se međutim ne zbiva doslovno, iako ona čak i to pokušava; ovo nije fantastični roman, a niti je Yeong-hye Kafkin Gregor Samsa. Radi se prvenstveno o psihičkoj metamorfozi.
Nama nepoznati, ali zapravo slavni južnokorejski pjesnik prve polovice 20. stoljeća Yi Sang pisao je kako bi ljudi trebali biti biljke, i do tog zaključka dolazi Yeong-hye na kraju romana u kojem svi ostali provode nasilje nad njom. Nju obitelj fizički i psihički prisiljava na jelo, vlastiti suprug je prisiljava na seks, čitava je okolina osuđuje i zatvara u ludnicu. Na kraju se to sveprisutno i kumulativno nasilje očituje čak i u pokušajima liječnika u bolnici da je prisilno hrane, koju ona odbija. Ona pak – sva ozarena – dolazi do konačnog zaključka kako uopće ne treba jesti, jer treba biti poput stabla u šumi, koje živi od svjetla i zemlje.
Kako njezin pokušaj da zaustavi nasilje i doista živi nenasilno dovodi i do psihičkog rasapa i do fizičkog propadanja, ovaj relativno kratki roman postavlja niz vrlo uznemirujućih pitanja. Ako nenasilan život prema drugima vodi u neku vrstu nasilja prema sebi, znači li to da je nasilje u korijenu ljudskog života samog? Možemo li jesti, ali izbjegavati nasilje? Postoji li mogućnost nenasilnog života bez izvođenja krajnjih konzekvencija, kao što to čini Yeong-Hye? Može li postojati doista nenasilan čovjek? I kako uopće provesti nenasilje, kad se čini da je nemoguće živjeti nenasilno, a nemoguće je živjeti i u nasilju? Ne zaboravimo da Yeong-hye i sebe vidi kao nasilnu osobu. I, na kraju, može li se čovjek, i treba li se, pretvoriti u biljku? Znači li to negacija života samog, kao što u neku ruku sugeriraju crvene korice djela na kojima leži žena iz koje raste cvijeće?
Na ta pitanja dakako nema u romanu odgovora. Ovo nije nekakav filozofski roman, iako se može tumačiti i u doslovnom i u prenesenom smislu. No činjenica da je "Vegetarijanka" uspjela neobičnom romanesknom formom, sažetim izrazom koji teče naizgled lako te nizom metafora, postaviti temeljna pitanja o ljudskoj biti, o međuljudskim odnosima, odnosima ljudi i prirode, nasilja i radikalnog nenasilja čini je iznimno uspjelim književnim djelom, koje bi trebali čitati i vegetarijanci i mesojedi, i oni između.
Moderna vremena - Vesna Solar
Neki ljudi nikad ne dobiju priliku odrasti i sazreti, ili poživjeti dovoljno dugo da dobiju priliku opravdati se – ili objasniti. Privremeno ćemo na stranu staviti činjenicu da to znači da su umrli jako mladi; kao adolescenti ili još gore djeca, a usmjerit ćemo se na ovo: tamo gdje smrt nastupi rano nerijetko se rađa mit, u ovom slučaju i mitologizacija i mitomanija. U Okolici – izmišljenom finskom krajoliku za koji znamo da je smješten pored grada na moru u zapadnom dijelu južne finske obale, i da je nakon Drugog svjetskog rata dvanaest godina bio pod sovjetskom okupacijom – ionako se ne događa bogznašto, pa je smrt devetnaestogodišnje Eddie de Wire i samoubojstvo njezina dečka Björna iz tragedija prerasla u priču koja će se žvakati još desetljećima.
Eddie je Amerikanka iz naslova istoimena romana Monike Fagerholm, finske autorice koja pripada tamošnjoj švedskoj manjini, a što ga je nedavno objavila nakladnička kuća Hena com u sklopu svojeg projekta "Europa iznutra i izvana" u izvanrednom prijevodu Sare Profete. Eddie se utopila u obližnoj Bulskoj močvari, no vjerojatno je ubijena. Vjerojatno, jer nema svjedoka, a s obzirom da se iste noći objesio njezin momak, istragom je zaključeno da ju je u močvaru gurnuo temperamentni i ispadima bijesa sklon Björn. No Eddie je volio i četiri godine mlađi Bengt, Björnov bratić koji ga je i pronašao obješenoga u štaglju, a nakon tragedije Bengt je, smatraju mještani i njegova obitelj, "prolupao". Kako znamo da je Eddie završila u močvari? Tako što će njezino tijelo u crvenoj kabanici nakon nekoliko godina isplivati. Dok ne ispliva, o Eddie, Björnu i neobičnom Bengtu, jedinom preživjelom, rojit će se priče, glasine i izmišljotine, najviše zato što se ispostavlja da je svjedoka ipak bilo i da ih je nešto, ili netko, obvezao na šutnju.
Ovako ispričano, "Amerikanka" se na prvi dojam čini kao triler, a kad se tome pridoda i skandinavsko ime autorice, čitatelj bi mogao pomisliti da se pred njim krije novi Kepler, Nesbø ili, u najboljem slučaju, Henning Mankell. Volite li takvu literaturu, "Amerikanka" nije knjiga za vas. Volite li linearnu naraciju, "Amerikanka" također nije knjiga za vas, dapače mogla bi vam izazvati ozbiljnu glavobolju. Monika Fagerholm, da se poslužim riječima njezine junakinje Eddie, "neobična je ptica", ne mogu reći da "nitko nije poznavao njezinu ružu, osim nje" – ako ružu uzmemo kao metaforu za (post)modernističko pripovijedanje – jer cijeli niz autora preferirao je struju svijesti, intertekstualnost, razbijanje konvencionalnih književnih formi i nepouzdane pripovjedače, koristio jezik i ritam kao organske elemente pripovijedanja. Malo je nategnuta usporedba, no recimo ovako: nestrpljivom i nezahtjevnom čitatelju "Amerikanka" će biti finski "Uliks", od čitanja će dobiti žuljeve na ganglijima.
Zašto onda čitati? Zato što ipak rijetkima uspijeva od postmoderne u književnosti stvoriti pamtljiv i upečatljiv roman, a ako se tome pridoda da je Fagerholm po struci psihologinja, onda čitatelj dobiva rijetko iskreno štivo – ne pamtim kad sam zadnji put, ako sam ikad, u književnosti čitala tako vjeran prikaz dječje i adolescentske psihe, bez bajanja o djeci kao anđeoskim bićima i floskula o tome kako su jedino djeca iskrena i autentična (i dar su svojim roditeljima koji od njih mogu mnogo naučiti). Drugim riječima, ako tražite triler, on se upravo tu skriva: u pedantnom psihologiziranju dvaju parova djevojčica – prijateljicama Sandri i Doris i blizankama Riti i Solveig.
Rita i Solveig Bengtove su sestre, a sve troje ih odgaja rođakova majka, odnosno majka samoubojice Björna, nakon što su ostali siročad. U tu obitelj rođakove majke uvući će se djevojčica iz močvare, Doris, koja je naprije počela bježati od svoje nasilne mulj-majke, a nakon što ju je ova opekla rešetkom i završila u zatvoru (i nakon što ih je otac/muž obje nekoliko puta pokušao zapaliti), rođakova majka se na sudu izborila da Doris postane njezina. U Okolicu će nekako u to vrijeme, u alpsku kuću u močvari, doći živjeti Sandra s majkom i ocem. Majka će uskoro nestati, pobjegla je s austrijskim ljubavnikom helikopterom, a Sandra će se spasiti grozne samoće kad se počne družiti s brbljavom Doris.
Srce romana upravo je simbiotski odnos Doris i Sandre: dviju djevojčica koje je život opako ošinuo, odmah na početku, dubokim traumama koje će njih dvije intuitivno, kao životinjice, pokušati razriješiti maštovitim, mračnim i bizarnim igrama. Središnja igra koju igraju upravo je ona o Amerikanki: je li se utopila ili je ubijena, ako je ubijena, tko su mogući sumnjivci? Obje su djevojčice opsjednute bizarnim smrtima, ubojstvima i nasiljem; svaka ima svoju bilježnicu i torbu u koju trpaju memorabilije (časopise o kriminalu, isječke iz novina...) i iz kojih izrastaju priče i igre.
Te su priče i igre iracionalne i fantastične, ipak su u pitanju djeca koja u toj dobi još magijski razmišljaju, no istodobno imaju i svoju unutarnju logiku, koja se primarno manifestira kroz specifičan jezik i strukturu igara: igre se uvijek moraju igrati na jednak način, po zadanom scenariju, najprije se igra jedna pa druga igra (svaka djevojčica ima svoju igru, obje u njoj imaju determinirane uloge), uvijek se koriste iste rečenice, nerijetko ritmične, poput inkantacija. Te igre prvenstveno služe da bi se suočile sa strahom i gubitkom, no traume se duboke; ovo je vrsta traume koja se ne može zaliječiti dječjom maštom nego jedino intervencijom odrasle stručne osobe koja je objema nedostupna, najviše zato što su odrasli koji bi trebali brinuti o njima zatrpani vlastitim brigama. Kad Sandra i Doris dođu na prag adolescencije, nedostatnost starih igara postat će očita, a nova, seksualna igra obje će ispuniti ekstazom ali i uznemirenošću.
Ako ste iskreni prema sebi i ako sram nije nadvladao sjećanja, lako ćete dozvati vlastite bizarne igre iz djetinjstva. Te se igre odvijaju prije praga svijesti, dakle prije ulaska u pubertet, prije kontekstualiziranja vlastite smrtnosti ili, primjerice, procjene u kakvoj se obitelji živi. Mnogi odrasli žele živjeti i žive u uvjerenju kako se djeca ne bave teškim temama, no činjenica je djeca smrti, recimo, prvi put postaju svjesna negdje oko treće godine života, da dječja seksualnost oživi prije polaska u školu, da djeca dobro pamte što im roditelji govore i čine. Monika Fagerholm besprijekorno prikazuje taj dječji svijet i prelazak u pubertet kad mnogi ljudi doživljavaju svoje prve psihološke krize.
Naravno, tu je i pitanje majki i vjerojatno najkompleksnijeg odnosa koji postoji: onoga roditeljice i kćeri. I za Sandru i za Doris taj je odnos crna rupa, tama u koju propadaju, tajna koja se ne može izreći: iz toga se ne može ispričati nikakva suvisla priča. A kad nema priče, znamo, nema zacjeljivanja. Slijedom toga, ovaj roman će se najviše svidjeti onima koji se psihom bave bilo profesionalno, bilo amaterski zato što ih je život tako složio.
"Amerikanka" bi se labavo mogla uklopiti i u trend književnog stvaralaštva koji nosi odrednicu "gurlesque", što je kovanica nastala od riječi "girl" (djevojka) i "burlesque" (burleska). Riječ je o književnoj poetici koja je definirana tek prije kojih desetak godina, a opisuje umjetničko polje u kojem stvaraju mlađe žene – u dvadesetima, tridesetima i ranim četrdesetima, što Moniku Fagerholm, koja ima 58 godina, čini dodatno suvremenom. Novom ženskom poetikom umjetnice rastvaraju prihvatljivo žensko ponašanje – i u formi i u sadržaju, iskazuju ženstvenost kroz grotesku i kič, nerijetko, kako kaže Maria Margareta Österholm sa Stockholmskog sveučilišta, "miješaju feminističku i queer teoriju sa slatkoćom i gađenjem".
Fagerholm se na fotografijama čini prilično dostojanstvenom (čitatelji će ju imati prilike upoznati i uživo u Zagrebu 28. i 29. svibnja, kamo dolazi promovirati upravo "Amerikanku"), no poetika se očituje u njezinim junakinjama, Doris i Sandri – njihovim igrama s tkaninama iz dućana Sandrine majke i fetišem prema stvarnim zločinima – što je naoko paradoks s obzirom da se radnja romana zbiva u 70-im godinama prošlog stoljeća.
Kažem naoko, zato što sam uvjerena da je riječ o autentičnom "ženskom materijalu", o neosviještenim i potisnutim sadržajima – dobrim dijelom potisnutima društvenom zabranom i rodno uvjetovanim ulogama – koje volimo nazivati našom "tamom" ili "mrakom". Dorisine i Sandrine igre djeluju bizarno i mračno – kao i mnoge naše odrasle "igre" – "samo" zato što su skrivene, a skrivene su zato što se o sadržaju koji ih je uzrokovao ne smije govoriti. Kod djece je sve to kompliciranije zato što im je zabranjeno govoriti ili su uvjerena da će izgubiti ljubav (odraslih) ako progovore pa sama sebe ušutkaju. Da citiram svoju prijateljicu psihoterapeutkinju: nema demona, postoje samo potisnuti i neosviješteni sadržaji.
Zbog svega ovoga "Amerikanka" je prevedena na petnaest jezika i ovjenčana najvećim skandinavskim literarnim priznanjima. Godine 2009. roman je dobio i nastavak, "Glitterscenen", no "Amerikanka" se može čitati samostalno, pa čak i trilerski – jer na kraju ipak doznajemo kako je i zašto umrla Eddie de Wire iako je, sudeći po recenzijama engleskog izdanja "Glitterscenena", i taj svršetak, na kraju ovog književnog diptiha, izmijenjen. "Amerikanka" je, ukratko, netipična književna gozba: za promjenu je doista osvježavajuće pročitati nešto do te mjere emocionalno iskreno da vam se duh zatrese u kostima.
Najbolje knjige - Tanja Tolić
Roman o lutajućem dervišu, ljubavi, prijateljstvu i neočekivanoj preobrazbi
Napisati preporuku za knjigu izuzetno je teška zadaća. Napisati dobru preporuku, još i teža, budući da svaka knjiga dodiruje srca čitatelja na različite načine. Kada sam odlučila pisati o ovoj knjizi, isključila sam mogućnost pisanja dobre preporuke iz više razloga. Jedan od njih je taj što je ovo djelo samo po sebi preporuka te si ja, prilikom pisanja o njemu, mogu jedino pripisati ulogu nagovarača. Drugi, puno važniji, jest taj što ova knjiga isijava mudrost o kojoj bi svaki sud, ma koliko objektivan, bio suvišan i, moguće, pogrešan. Stoga ću samo pokušati prenijeti dio osjećaja koji su me pratili dok sam je čitala i nadati se da ću biti dovoljno uvjerljiva, jer mislim kako bi ova izuzetna knjiga trebala postati dijelom srca svakog njezinog čitatelja, pa makar bila prikazana i na siromašan način.
Prije svega želim reći: ovo je knjiga za svakoga. Bilo da je vaše srce dobilo očekivani odgovor na traženu ljubav, bilo da ste još uvijek u potrazi za njim; bilo da ste vjernik ili nevjernik, primatelj, davatelj ili ravnodušno promatrate svijet oko sebe - poruka je za svakoga ista. Treba je samo prepoznati i implementirati.
Na početku 21. stoljeća, u američkoj saveznoj državi Massachussets, Ella Rubinstein stigla je do prekretnice. Djeca su odrasla, suprug je sklon trčanju za suknjama, a ona, na pragu četrdesetih, polako počinje shvaćati kako joj život izmiče ispod stopala dok mirno stoji u mjestu. U potrazi za samom sobom, zapošljava se u nakladničkoj kući koja je angažira da napiše recenziju knjige “Slatko bogohuljenje“ stanovitog Aziza Z. Zahare. “Slatko bogohuljenje“ naočigled je roman o životu islamskog pjesnika i mistika Rumija i njegovog duhovnog učitelja i prijatelja Šemsa iz Tabriza, koje sudbina spaja osamstotinjak godina prije Ellinog vremena.
Ali iza površnog opisa prijateljstva između sufije i propovjednika krije se mudrost koju mogu shvatiti samo oni čije je srce dovoljno otvoreno za primanje života sa svim njegovim nedaćama i uspjesima i dovoljno veliko za davanje dobrote i susretljivosti novim spoznajama, ljudima i iskustvima. Šems iz Tabriza pronašao je prijatelja s kojim će ravnopravno podijeliti znanje stečeno tokom dugih godina lutanja i traženja vlastitog sebstva, ali na svom putu posijat će klicu promjene u svima koje uspije dotaći. Među njima i u Elli Rubinstein u dalekoj, dalekoj budućnosti.
“Četrdeset pravila ljubavi“ roman je o kojem je izuzetno teško pisati. Lak kao pero, a istovremeno bremenit osjećajima, kroz usta lutajućeg derviša pokušava nas poučiti o načinima potrage za ljubavlju, istinom i Bogom, a kroz prikaz života šačice likova koji pričaju svoje priče pokušava nam poručiti kako na svijetu postoji mirijada ljudskih sudbina i puteva. Koji ćemo odabrati, na nama je da odlučimo.
Čitajući ovaj roman naučila sam kako životna sreća ne leži u visokim ciljevima i materijalnim zadovoljstvima, već u malim stvarima koje nam se, često slijepima, pružaju svaki dan u bezbroj različitih oblika. Kako za neuspjehe ne treba okrivljavati druge ljude i okolnosti koje nas okružuju, već ih treba prihvaćati kao dragocjeno iskustvo na kojem ćemo izgraditi bolju/boljeg sebe. Naučila sam i to da i prije nego što se uopće javi potreba za opraštanjem treba naučiti kako se bezuvjetno davati; kako se ne treba osvrtati u prošlost niti planirati budućnost, nego živjeti za trenutak i cijeniti sitnice koje nam život daje i nosi, jer se na njima gradi duhovno bogatstvo koje će nam donijeti unutarnji mir i zadovoljstvo. Kako svako iskustvo treba objeručke prigrliti i potpuno mu se otvoriti, bez obzira na ono što nam nosi, jer jedino tako možemo spoznati sebe i stvarati vlastite životne filozofije kroz koje bismo, možda, mogli oplemeniti i druge oko sebe.
Šems iz Tabriza na svom je putovanju shvatio smisao postojanja i pretočio ga u četrdeset jednostavnih pravila koja su, naočigled, općepoznata i prečesto ponavljana. Ali utkana u priče o “malim“ ljudima, ova pravila poprimaju sasvim drugu dimenziju.
“Čitav svemir sadržan je u jednom jedinom biću - tebi. Sve što vidiš oko sebe, uključujući i one stvari koje ne voliš, čak i ljude koje prezireš ili ih se gnušaš, nazočno je u tebi u različitim stupnjevima. Stoga, ne traži ni šejtana izvan sebe. Vrag nije neka izvanredna sila koja te napada izvana. On je običan glas iznutra. Ako se u cijelosti upoznaš, ako se iskreno i odlučno suočiš i sa svojom mračnom i sa svojom svijetlom stranom, stići ćeš do uzvišenog oblika svijesti. Kad osoba upozna samu sebe, spoznala je Boga.“
Elif Shafak napisala je priču o ljubavi i prijateljstvu koja nas uči da svaki čovjek negdje u svemiru ima svoju zrcalnu projekciju. Kada je pronađemo, moramo se istinski truditi da je zadržimo i njegujemo jer, pronašavši svoju srodnu dušu, pronašli smo dio sebe. Također, ova nas knjiga uči kako među ljudima nema razlike, kako treba izbjegavati sve podjele i predrasude, a u cilju postizanja unutarnjeg mira. Kada je čovjek zadovoljan sobom, može živjeti u miru s drugima.
“Ako želiš promijeniti odnos na koji se drugi ponašaju prema tebi, najprije bi trebao promijeniti odnos na koji se sam ponašaš prema sebi. Ne naučiš li voljeti sebe, u cijelosti i iskreno, nema načina da možeš biti voljen. Međutim, jednom kad postigneš tu fazu, budi zahvalan za svaki trn koji drugi možda baci na tebe. On je znak da ćeš ubrzo biti obasut ružama.“
I na kraju, kao zaključak, dajem vam još jednu misao koja se može implementirati na sve aspekte života: “Svaka istinska ljubav i prijateljstvo priča je o neočekivanoj preobrazbi. Ako smo ista osoba prije i nakon što smo voljeli, to znači da nismo voljeli dovoljno.”
Budete li ista osoba prije i nakon čitanja ove knjige, to znači da niste čitali dovoljno pažljivo.
Najbolje knjige - Lidija Deduš
Leptirov efekt, tako to zovu. Toliko je malo potrebno; tek tiho izgovorena izjava s golim okom nevidljivim “a ja?” u sebi, tek titraj otpora u izrazu. Tek toliko je dovoljno da se uruši tlo pod nogama svima onima koji je okružuju.
Toj čudnovatoj transformaciji je prvi svjedok – ili prva žrtva? – bio njezin suprug. On prvi zna što je izgubio onoga trena kada je, gotovo pred svitanje, zatekao svoju suprugu u kuhinji, kako zagledana u hladnjak govori te jednostavne, obične riječi koje su pokrenule potpuni slom svjetova koji su nastanjivali.
“Imala sam jedan san”, rekla je Yeong-hye. Ili možda “Sanjala sam jedan san”. Ne znam kako će stajati u prijevodu, ali ja sama sebi to prevodim kao “imala sam”, jer u tom “imala” stoji jedno malo “to je moje, samo moje”. Bilo tko može sanjati i bilo tko može sanjati različite snove. Sanjamo stalno, prirodan je to proces, ali samo neki snovi ostanu zabodeni u naše srce i odatle nas mijenjaju… Samo neke “imamo” i nosimo i njegujemo. Tako je Yeong-hye tiho rekla da je imala jedan san… I san je od tog trenutka potpuno zaposjeo nju.
A nije se to smjelo dogoditi. Mr. Cheong, Yeong-hyein suprug, mislio je da se prilikom izbora svoje žene pobrinuo za to da mu barem s te strane nikada ne zaprijeti ikakva promjena, ikakvo ugrožavanje njegovih životnih rutina.
Sam vam to priznaje, zatečeno i pomalo ljutito, već u prvim paragrafima knjige. Pa, upravo ju je i odabrao stoga što ni po čemu nije bila posebna; bila je obična, lako zanemariva, podatna i savršeno prilagodljiva, žena bez posebnih odlika ili zahtjeva kojima bi bježala iz mrtvog kuta braka kamo ju je on tako ugodno smjestio.
Kada ju je pronašao baš takvu, gotovo da nije mogao vjerovati svojoj sreći. Evo žene koja ne traži ništa, baš ništa, i šutke čini sve što se od nje traži, ostajući pritom savršeno nevidljiva, savršeno neutralna, savršeno korisna, savršeno neopterećujuća.
Sve do sada, dovraga! Sada se, evo, mijenja i svaka njezina promjena remeti NJEGOV život.
Yeong-hye imala je san. San joj je prikazao nju samu koja više nije željela biti. Ali ne radi se o tome da Yeong-hye nije više željela biti iskorištavana, podčinjena. Yeong-hye imala je sasvim neki drugi san – željela je postati nešto blago, benevolentno, bez trunke krvi i agresije u svom postojanju. Željela je ne trebati nikoga da bi postojala.
Premda sve započinje njezinim odbijanjem mesa kao izvora hrane, ta faza vegetarijanstva je tek uvodna etapa njezine transformacije i traje vrlo kratko. To je onaj dio koji ljudi koji je okružuju još i mogu razumjeti. Nju, zapravo, ne zanima vegetarijanstvo kao stil života koji ne škodi drugom živom biću. Uskoro čitatelju postaje jasno da je to tek prva stuba ne prema preobražaju u ženu, čovjeka, koji ne nanosi bol i ne treba, već u želja da se iskorači iz svoje biologijske sudbine i da se postane nešto novo, nešto drugo.
Znači li i to da je više od svega željela postojati izvan matrice uloga i definicija koje su joj kao supruzi, ženi, sestri, kćeri i prijateljici stajale na raspolaganju? Možda, a ako u temelju prije i jest ovakav protest, onda je on vrlo suptilan, ali se jasno čita, ako čitatelj tako poželi.
Yeong-hye želi postati nešto na što se ništa ljudsko ne odnosi, nešto što ni zbog čega ljudskog ne ispašta, nešto što se ničega ljudskog ne boji, nešto čemu ništa ljudsko ne izaziva gađenje; posjeduje li biljka takvu savršenu slobodu?
Znate li koliko je Yeong-hye malena i nebitna? Ona nam ne pripovijeda svoju priču; njoj nije stalo da nam se opravdava, da nam tumači svoje razloge i objašnjava svoje postupke.
Sve o Yeong-hye (nije li to uznemiravajuće? nije li to najprovokativnije u čitavoj knjizi?) doznajemo od onih kojima je služila kao nešto i koji su od nje očekivali štošta i koji su bili – da, ONI su bili – duboko pogođeni, duboko oštećeni njezinom promjenom, njezinim bizarnim ponašanjem.
Ono što Yeong-hye prolazi doznajemo iz ljutitih tirada onih koji su joj najbliži. Sve što o njoj znamo saznajemo od onih koji je koriste kao sredstvo svoje stagnacije, ali i kao sredstvo svoga kreativnog izražavanja.
Knjiga je podijeljena u tri poglavlja; u prvom poglavlju o Yeong-hye i početku njezine transformacije govori nam indignirani suprug. Drugo poglavlje nam razotkriva ovu ženu u stadiju pupanja, u stadiju u kojemu gotovo zaneseno napreduje prema onome što želi postati. O njoj nam tada pripovijeda suprug njezine sestre kojega je Yeong-hye potpuno očarala. U trećem poglavlju i mi, čitatelji, i Yeong-hyeina sestra pokušavamo zajedno razmrsiti ono što je (p)ostalo od Yeong-hye; gledamo li trijumf transformacije koja je u nanometar pratila vlastitu volju ili promatramo nezaustavljiv psihički slom?
Drugo poglavlje mi je, premda najljepše, ujedno i najpotresnije. U njemu se u prasku blistavih boja sljubljuju jedna novopronađena nevinost, jedna zavidna sloboda i okrutno koristoljublje zamaskirano u stvaralački zanos. Način na koji je Yeong-hye iskorištena – i njezina reakcija na sve to – naprosto lomi čitatelja na neki čudan način, puštajući da iz tog prijeloma kapa takva jedna bizarna mješavina osjećaja.
Nije morala Yeong-hye postati vegetarijanka da bi ova priča bila ispričana; mogla je odlučiti postati bilo tko, bilo što. Ako bi se njezina transformacija zadržala na temi vlastitog tijela i vlastite volje, bila bi to ista priča, a pitanja koja bi cvjetala u glavi za vrijeme čitanja bila bi, mislim, sasvim jednaka.
Tko je vlasnik svoga tijela? Mi? Zaista? U kojoj mjeri smo potpuno slobodni rapolagati vlastitim tijelom? Koliki stupanj autonomije posjedujemo kada su u pitanju odluke o vlastitom tijelu?
Što mislite, smijete li išta poduzeti po pitanju vlastitoga tijela, a da netko o tome nema pravo nešto reći? Što mislite, smijete li pomisliti ili izreći nešto po pitanju vlastitoga tijela, a da svijet to ne shvati kao napad na njihovo shvaćanje toga što je za vas najbolje i na što vi imate ili nemate pravo?
Pada nam na pamet onaj primjer koji je u kolektivnom pamćenju najdostupniji procesima dosjećanja – imamo li pravo na pobačaj? Da, i to može biti jedno od pitanja, ali ima još stotine drugih…
Imamo li pravo i slobodu (čak i od osude, prozivke – zapravo, slobodu od bilo kakve reakcije okoline) posjedovati maternicu, a ne odlučiti se za majčinstvo?
Imamo li pravo potpuno autonomno odlučiti o doniranju vlastitih organa ili živih tkiva, a da o tome baš ni sa kime ne moramo naći kompromis?
Imamo li pravo biti nezadovoljni vlastitim tijelom u kulturi koja forsira prihvaćanje? Imamo li pravo biti savršeno zadovoljni vlastitim tijelom premda većina prešućenih reakcija na takav naš stav glasi: “OČITO se ne sagledavaš realno…”?
Imamo li pravo raspolagati vlastitim tijelom čak i kada mu, po kriterijima društva u kojem živimo, nanosimo štetu?
Isto tako, hoće li naše tjelesno propadanje ikoga uznemiriti samo po sebi ili tek onda kada zbog tog tjelesnog propadanja nekome prestanemo biti korisni? Mr. Cheong je primjećivao da njegova žena pati od nesanice, gledao je kako kopni i postaje kostur, no tek onoga trena kada mu je počela seksualno uskraćivati to svoje izmijeneno tijelo, koje očito ne funkcionira normalno, tek onda se pobunio.
Da, pobunio. Nije se zabrinuo za suprugu…
Vrijedi li to naše tijelo kada drugima prestane biti korisno – kao kolijevka, kao erotski stimulans, kao sustav za obavljanje brojnih fizičkih poslova, kao arbitrarna nula po joj drugi procjenjuju svoj položaj i kretanje kroz svijet i kroz život?
Mnoga su pitanja vezana za problem tjelesne autonomije, pogotovo ako se radi o tijelu žene. Ozbiljan razgovor se treba samo malo zahuktati i vrlo brzo ćemo će nam biti jasno da ovo nikako nije banalno pitanje koje se zatvara diktiranjem dobro nam poznatih odgovora koje nam u svojim šarenim knjižicama nude duhovni učitelji i popularna psihologija. Ako išta, onda se zbog buke tih ispraznih odgovora ne može povesti ozbiljna diskusija o ovoj temi.
Također, polje utjecaja ovog pitanja (i odgovora na ta pitanja) ne zadržava se samo na “ženskom” svijetu i nije samo “ženski” problem. Kada bi se zaista primili intenzivnog traženja odgovora na ova pitanja i restrukturiranja svijeta prema pronađenim odgovorima, doživjeli bi upravo ono što su doživjeli likovi čiji su se svemiri zanjihali kada im je ispod stopala izvučen tepih, šuškajući tiho: “Imala sam jedan san…”
Nije ovu knjigu lagano čitati, premda je proza prekrasna. U kvalitetu prijevoda, koji stiže u ožujku 2018. godine, ne sumnjam. Onima koji i inače vole promišljati o ovim temama, a ne nalaze kvalitetnog, upućenog i strpljivog sugovornika, ova knjiga će biti pravo blago.
Prvi put je objavljena u listopadu 2007. godine, a čak ju je i korejska publika, ako je to moguće zamisliti, proglasila poprilično bizarnom. Knjiga je tek 2015. godine došla u ruke čitaocima u Velikoj Britaniji, a za vrlo hvaljen – i zaista divan – prijevod zaslužna je Deborah Smith. Već sljedeće, 2016. godine, ova knjiga osvojila je Man Booker International nagradu. Još malo, pa je evo i u Hrvatskoj. Jedva čekam!
Bibliovca - Iva
Međunarodna Bookerova nagrada za književno stvaralaštvo od 2005. dospijevala je u ruke najrazličitijih nacionalnih književnosti pisanih ili prevedenih na engleski jezik. Kada je dobitnik jedne od najuglednijih književnih nagrada na svijetu iz Albanije, Nigerije, Mađarske, Izraela ili Dalekog istoka poput Južne Koreje – to zaokuplja osobitu pozornost. Osim toga Vegetarijanka južnokorejske spisateljice Han Kang dovoljno je kontroverzan roman da pobudi znatiželju, dovoljno ekstreman i bizaran da ga mnogi nisu očekivali od odmjerene ”gospođe Kang”.
Svaki put kada bi uzela prijevod svoje knjige u ruke, osjećala bi se čudno jer bi uz svoju sliku vidjela nerazumljive riječi. To je, prema Han Kang, zahtijevalo određeno povjerenje u prevoditelja. Engleski je napokon razumjela, ali je zanimljivo što je knjigu prevela mlada Britanka Deborah Smith koja je tek prije devet godina počela učiti korejski, kada se uvjerila u manjak takvih prijevoda. Hrvatski prijevod Mirne Čubranić izdala je ove godine HENA COM.
Spisateljica je rođena 1970. godine u Gwangju. Kada je imala devet godina, njezina se obitelj preselila u Seoul, samo četiri mjeseca prije pobune u Gwangju 1980. godine, kada su vladine postrojbe napale prodemokratske prosvjednike, pucali na mnoštvo i ubili stotine. Iako masakru nije izravno svjedočila, duboko ju je obilježio i trideset je godina nastajao lik dječaka koji ga je preživio (u njezinu romanu Here comes the boy). Tri je godine radila na Vegetarijanki kojom se htjela nadovezati na svoju raniju priču (The Fruit of My Woman) o ženi koja fizički postaje biljkom, a muž ju zalijeva i stavlja u žardinijeru.
Nadahnuo ju je korejski pjesnik Yi Sang riječima: ”Vjerujem da ljudi trebaju biti biljke”. Kang to tumači kao obrambeni stav protiv nasilja te buđenje suprotnih impulsa za suosjećanje i otkupljenje. Autorica predaje kreativno pisanje na Umjetničkoj akademiji u Seoulu, a prirodno nam se nameće i zanimanje za njezino stajalište o vegetarijanstvu. Naime, u svojim kasnim dvadesetima nekoliko je godina bila vegetarijanka te je i sama iskusila osjećaje svoje junakinje. Zbog zdravlja je ipak počela jesti meso u malim količinama, iako ga ne voli i ima grižnju savjesti dok ga jede jer je svjesna kako smo ”žrtvovali tuđi život da bi sačuvali svoj”.
Je li zaista moguće da ljudi žive savršeno nevinim životom u ovom nasilnom svijetu? Što će se dogoditi ako netko to pokuša postići? Ako budemo stremili tome da nikome ne naudimo? Što je grijeh? Što je život? Što je smrt? Tko sam ja?
Zašto Han Kang šokira – znat ćete već ako vam kažemo da je odgovore na tako velika pitanja povjerila rubnoj, pasivnoj i šutljivoj junakinji koja tek za malo vode otvara usta i koja želi postati biljka – stoji na rukama kako bi se duboko ukorijenila u zemlju u psihijatrijskoj bolnici Ch’ukseong. Liječnici tvrde da nije samo riječ o tome da odbija hranu već je i ”shizofreničarka”. Malo tko ima vremena za detaljnu analizu njezinih snova, a još manje krikova. Kako riječi nikada neće biti dovoljne da se iskomuniciraju neizreciva potraživanja istine (Paul Gilroy), junakinja pribjegava tom spontanom, iskonskom, ljudskom i subjektivnom izrazu čovjeka.
Ne možemo pročitati krik, ali ćemo ga itekako doživjeti i s njim se solidarizirati. Uostalom, nije stvar u tome da nam junakinja odgovori na postavljena pitanja, nego da nam pokaže što znači biti čovjekom, a Han Kang nevjerojatno ispunjava tu zadaću koju si je zadala. Piše iznimno pronicljivo, sa senzibilitetom za ljudsko i s iznimnim razumijevanjem čovjekove patnje. Odlučna je analitičarka nutrine, i pod cijenu da sve krinke padnu, i pod cijenu napora da se uoče detalji. Oduševljava izborom marginaliziranih, ali važnih životnih situacija, jednostavnim stilom kojim uspijeva izreći zapetljan život, objektivnošću i istovremeno osjetilnošću koja ipak premašuje sve i preplavljuje čitav tekst. I razum se sklanja pred njom. Ovaj put mozak ustupa prednost drugim moćnim organima, srcu i želudcu.
Yeong-hye najprosječnija je žena na svijetu, srednje visine, ni duge ni kratke, ravno ošišane kose, žutičave kože kao da je bolesna. Svaki je dan ustajala u šest ujutro da skuha rižu i juhu i obično malo ribe. Od mladosti je pridonosila obiteljskom budžetu povremenim honorarnim poslovima, na kraju je završila kao asistentica na visokoj školi za računalnu grafiku i na ugovor uređivala oblačiće s tekstom za nekog izdavača stripa. To je mogla raditi i od kuće.
Nikad nije zanovijetala, od muža je rijetko što tražila. Kolegice ju ne zivkaju od jutra do sutra, a jedini joj je hobi bio čitanje. Sada se počela čudno ponašati. Najednom baca paketiće smrznutog mesa u crne vreće za smeće, a suprug nakon pet godina prvi put ide na posao bez opeglane košulje. Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu ni po čemu nije smatrao posebnom. S velikim zanimanjem i znatiželjom iščekivali smo kako će se on kao ratio snaći u ovoj situaciji, ali prije negoli se udalji kao i Yeong-hyeini roditelji, zaprepašćuje nas hladnoćom kojom će ju pokušati racionalizirati.
Ponekad sam si govorio da, iako je žena s kojom živim malo čudna, iz toga se neće izroditi ništa posebno loše. Mislio sam da ću se lako izvući budem li o njoj razmišljao kao o neznanki, ili ne, kao o sestri, ili čak kao o kućnoj pomoćnici, nekome tko stavlja hranu na stol i održava stan urednim.
Han Kang, Vegetarijanka
Dok Yeong-hye osvaja simpatije svojom iskrenošću, autentičnošću, neposrednošću, djetinjastim i ludošću, njezin je suprug ”debelokožac po prirodi” i nesklon prepuštanju nerazumnim slutnjama. Misli da ženino vegetarijanstvo nema nikakve veze s njim i uspješno odolijeva samoispitivanjima.
Nemojte da ja sad ispadnem negativac. Svima je jasno da sam u ovoj priči ja prava žrtva.
Han Kang, Vegetarijanka
Nerazumijevanje tuđe patnje u romanu vodi osamljenosti. Junakinja ima osjećaj da sve oko nje počinje nestajati, ”kao odneseno plimom koja se povlači”, ”blagovaonički stol, ti, sav kuhinjski namještaj”, da je ”jedino što je preostalo u cijelom, beskonačnom svemiru”. S druge strane, u kontrastu s potresnim odbacivanjem osobe ”kao da je to nešto posve prirodno”, kao neispravnog sata ili kućanskog aparata, još je utješnija i dirljiva In-hyeina briga za sestru kada su ju svi drugi napustili, unatoč tome što i sama In-hye pati, napuštena i ostavljena sama s djetetom.
U toj osamljenosti, Han Kang jedina joj pridaje pozornost i suptilno odaje priznanje. Pronicljivost znači pratiti junakinju na naizgled posve uobičajenom povratku s posla, u koračanju sparnim ulicama ”koje su odjekivale glazbom i bile krcate parovima u večernjem izlasku” i proniknuti u njezinu usamljenost na kraju dana. Proniknuti u njene stvarne granice izdržljivosti i onda kada je sama forma zadovoljena, a junakinja izvana funkcionalna.
Stoji i promatra kišnu ulicu. Nalazi se na autobusnoj stanici preko puta terminala Maseok. Golemi teretni kamioni grme ispred nje, jureći brzom cestom. Kišne kapi bubnjaju o njezin kišobran tako žestoko da joj se čini da će probiti tkaninu. (…) Otresa kišne kapi sa sklopljenog kišobrana. Pod autobusa već je mokar, crn i sjajan. Od ovakve kiše koja sad pada kišobran nije dovoljna zaštita, pa su joj i bluza i hlače promočili. Autobus ubrzava, juri mokrom cestom. Ona se trudi sačuvati ravnotežu dok korača između sjedala (…) S nepomućenom mirnoćom svojstvenom samo onima koji su naviknuti na samoću, promatra kišu koja bičuje prozor.
Han Kang, Vegetarijanka
Pronicljivost znači pridati pozornost sivim licima zagledanim u kišu na prozorima psihijatrijske bolnice i jedinom svjetlu u golemoj stambenoj zgradi koje je In-hye upalila pred zoru dok su svi drugi spavali jer se tamo kuha u nutrini što drugi ne mogu ni zamisliti.
Da možda trenutačno Yeong-hyeino stanje nije prirodni razvoj onoga što i ona sama osjeća u posljednje vrijeme? Možda je u nekom trenutku Yeong-hye jednostavno pustila iz ruke tanku nit koja ju je povezivala sa svakodnevnim životom. (…) Da nije bilo Jiwooa – da nije bilo osjećaja odgovornosti prema njemu – možda bi i ona popustila stisak oko te niti. Jedini trenuci kad je ta bol nekim čudom sama od sebe prestajala bili su oni netom nakon što bi se nasmijala. Nasmijala bi se nečemu što bi Ji-woo rekao ili učinio, i netom nakon toga bila bi posve prazna, u njoj ne bi bilo čak ni boli. (…) Život je tako čudan, pomislila bi kad bi se prestala smijati. Čak i nakon što im se dogode neke stvari, bez obzira koliko grozne, ljudi nastave jesti i piti, ići na zahod i prati se – drugim riječima, nastave živjeti. A ponekad se čak i glasno smiju.
Han Kang, Vegetarijanka
Neće nas Han Kang poštedjeti ni truda malog djeteta da svim silama izmami iz mame mrvicu očite sreće, ni noći koja ponovno počinje, kada In-hye ne vidi i ne čuje nijedno drugo živo biće, ”duge kao vječnost, duboke kao močvara”, ni Ji-Wooove vrućice, ni noći provedene u brizi za drugog u vlastitoj patnji, ni zazornog, ni rana, ožiljaka, zabranjenog, tjelesnih izlučina, ni migoljenja nagih tijela isprepletenih ”kao povijuše u džungli”, nutarnjeg vrenja, tjeskobe, neispavanosti, opipljive usamljenosti koja se može nožem rezati, udaljenosti ljudi pod istim krovom, sporog protjecanja vremena, kazaljki na satu koje se pomiču kao ”komično zaustavljeni pokreti u nekom dosadnom plesu”, iznenadnog osjećaja da nikad nisi živio, udaljavanja od sebe i od sestre, nasilja, tuge, melankolije, krvarenja iz rodnice, vađenja polipa, hladnog spekuluma, povraćanja krvi, oštećenih žila, rezanja zapešća…
I još se štošta može iskopati, ali to sve okopnjuje od topline In-hyeina suosjećanja, od nutkanja Yeong-hye hranom i podsjećanja da je kao dijete voljela kompot od breskve, od zagrljaja, iako natapajući bluzu krvlju koju je njezina sestra povratila, od sjećanja na zajednička večernja kupanja u djetinjstvu, na hod po planinskoj stazi, gdje ranojutarnja rosa vlaži sandale i hladi bosa stopala, od razumijevanja tamo gdje se ono činilo nemogućim. Od nadolazećeg sunca na kojem će se sunčati Yeong-hye, uvjerena da može živjeti bez hrane i da joj treba samo sunčeva svjetlost. Pitala ju je sestra kako biljka može govoriti, ali uskoro će nestati i riječi, i misli… A kada i želudac postane manje važan, ostaje samo srce. I život, jer Han Kang nije htjela ubiti svoju junakinju, nego joj dati život. Odricanje od hrane simbolizira odricanje i pročišćavanje od sve ljudske okrutnosti i svakog oblika nasilja.
Vidi, sestro, stojim na rukama; lišće raste iz mog tijela, korijenje niče iz mojih ruku… ponire duboko u zemlju. Sve dublje i dublje… Da, raširila sam noge jer sam željela da iz mojih prepona procvjeta cvijeće; širom sam ih razdvojila…
Han Kang, Vegetarijanka
Nakon Kafke, dolazi nam iz Južne Koreje simbolična preobrazba u biljku. Iako je proljeće, hladnoća kasne zime još se uvijek osjeća u zraku i idealno je vrijeme za Vegetarijanku.
”Sanjam svoje ruke oko nečijeg vrata, sanjam kako nekog davim, hvatam ga za neposlušne vrhove duge kose i divljački je čupam, prodirem prstom u njegovu sklisku očnu jabučicu. Sati budnosti dugi su kao vječnost, ulica je dosadne boje golubljeg perja i moja odlučnost slabi, moji prsti savijaju se da ubiju. (…) Da barem mogu spavati. Da se barem mogu otresti svjesnosti barem na sat vremena. U stanu je hladno u ovakvim noćima, a takvih je noći više nego što mogu izbrojati, kad se probudim i bosonoga koračam naokolo. Hladnoća kao riža ili juha koja je ostavljena da se ohladi. S druge strane crnog prozora ništa se ne vidi. mračna ulazna vrata povremeno se zatresu, ali nitko ne pokuca. Kad se vratim u krevet i gurnem ruku ispod pokrivača, sva toplina već je nestala.”
”I ja imam snove. Sanjam… i mogla bih se pustiti i izgubiti u tim snovima, dopustiti im da me preuzmu… Ali san nije sve što postoji, zar ne?”
Han Kang, Vegetarijanka
Arteist - Marijana Ivić
Vegetarijanka – Han Kang – genijalno napisana knjiga koja me je ostavila bez daha.
Sve je počelo jednim zbunjujućim i kaotičnim snom koji je duboko uznemirio mladu Koreanku Yeong-Hye koja je do tada sa svojim mužem živjela običnim i pomalo dosadnim životom, u glavnom gradu Južne Koreje, Seoulu. Nakon toga ništa više nije bilo isto. Monotonija njihovog braka tim snom postaje ugrožena jer Yeong-Hye odluči jesti isključivo vegetarijansku hranu pa uklanja sve životinjske proizvode iz kućanstva. “Imala sam san,” njezino je jedino objašnjenje. Mali čin nezavisnosti, ali koban, jer u zemlji poput Južne Koreje, gdje prevladavaju stroge društvene norme, vegetarijanstvo se smatra razornim i neprihvatljivim. Ali, to nije sve. Uskoro njezina pasivna pobuna poprima tragikomične proporcije. Ona, koja nikada nije voljela nositi grudnjak, počinje se u javnosti skidati gola do pasa izlažući svoje dojke suncu, sve manje spava i govori, te sanja o životu kao biljka. Njezina obitelj odluči da je njihova “odgovornost” vratiti Yeong-hye na “pravi put” po njima normalne prehrane, ali ono što slijedi je nevjerojatna spirala ljutnje, nasilja i uništavanja.
“Vegetarijanka” je ispričana u tri dijela i to je ono što mi se posebno sviđa, jer svaki dio nosi svoju poruku i ima određenu energiju. U prvom dijelu koji je isti kao i naslov romana „Vegetarijanka“ svoje viđenje novonastale situacije pripovijeda Yeong-Hyeov muž, neiskren i kontrolom opsjednut biznismen koji se osjeća uvrijeđen zbog neposlušnosti svoje žene. On cijelo vrijeme ignorira njene osjećaje, i povrijeđen je jer se njihov seksualni život potpuno gasi. Prisiljava je da nosi grudnjak i vodi je na večere s poslovnim partnerima gdje se isključivo konzumira meso. Kulminacija prvog dijela je obiteljska večera povodom useljenja sestrine obitelji u novi stan.
U drugom dijelu „Mongolska pjega“, priča se nastavlja iz kuta gledanja Yeong-Hyeovog šogora, ovaj put u trećem licu. Sestrin muž je vizualni umjetnik koji snima umjetničke video uratke. On postaje opsjednut svojom šogoricom, sanja o zajedničkom filmu vođenja ljubavi u kojem će oslikati njezino golo tijelo. Ovaj dio priče pun je erotskog naboja. Nakon burnih događaja koji se počinju nizati dolazi treći, završni dio ove zaista zanimljive priče, “Plamteća stabla “. U trećem djelu saznajemo što se dalje događalo s Yeong-Hye iz kuta njezine starije sestre koja nas upoznaje s pojedinim detaljima iz njihovog teškog djetinjstva s nasilnim ocem alkoholičarom, a kako bismo shvatili kad se zapravo sve počelo raspadati.
Kakav duboki, poetski i filozofski stil pisanja! Meni ovaj roman prvenstveno govori o raspadu jedne obitelji u kojem jedna sasvim bezazlena odluka donosi nevjerojatno razorne posljedice koje su se kao nezaustavljiv niz zlokobno naslagale jedna na drugu. Svi životi predstavljaju djelovanje zakona akcije i reakcije. To djelovanje počinje malo dublje, u uzročnom tijelu, koje skupljamo tokom života. Izbor je uvijek u nama. Yeong-hye je izabrala i to je izazvalo provalu reakcije. Njen suprug je izabrao, njen šogor kao i njena sestra. U ovoj knjizi je posebno naglašen i upečatljiv sestrinski odnos u kojem starija sestra nije mogla mlađoj oprostiti veličanstvenu neodgovornost koja joj je omogućila da odbaci društvene spone, a nju ostavi iza sebe, još uvijek zarobljenu.
Za mene je ovo priča o karmi, sramoti i požudama, moći i opsjednutosti, te našim neuspjelim pokušajima da razumijemo Drugoga, onoga tko ostaje zarobljenik u svojoj duši a time i tijelu.
Han Kang (r. 1970., Gwangju) jedna je od najcjenjenijih suvremenih južnokorejskih autorica. Studirala je književnost na Sveučilištu Yonsei u Seoulu, a na literarnu scenu kročila je kao pjesnikinja 1993. Prvi roman, Red Anchor objavila je 1994., a do danas je objavila još nekoliko romana, novela i kratkih priča. Engleski prijevod romana Vegetarijanka (2015.) ostvario je golem međunarodni uspjeh te 2016. osvojio nagradu „Man Booker International“. Motivski naslonjen na prethodno objavljenu novelu, hvalospjevi književne kritike pozicionirali su ovaj roman u sam kanon suvremene književnosti. S punim pravom.
Čitaj knjigu - Alis Marić
Sve ovo pripada meni – Petra Hulova – pet generacija žena između mongolske stepe i glavnog grada.
Prevela: Sanja Miličević Armada
S ovom knjigom prvenstveno sam putovala. I to u daleku Mongoliju o kojoj ne znam baš ništa. To me potaklo da malo googlam i na karti pogledam gdje sam to ovih par dana bila. Tako sam mogla barem malo vizualizirati ovu priču. Kažu da je Mongolija zemlja Džingis Kana i “zemlja plavog neba” te da u njoj živi više konja nego ljudi. Mongoli su narod bez prezimena, ali zato su im imena dugačka i drugačija. Doista sam se namučila dok sam povezala i usvojila sva imena u ovom pomalo tužnom i tragičnom romanu u kojem pratimo sudbine pet generacija žena u najrjeđe naseljenoj mongolskoj stepi između tradicije i modernosti. Autorica nam dočarava živote pet osebujnih i snažnih žena koje su povezane najbližim rodbinskim vezama.
Srednje dvije od četiri kćeri iz pastirske obitelji bez prezimena vanbračne su. Dzaja je plod zabranjene ljubavi, a Nara rezultat silovanja. Obje iako drage i dobre djevojke osjećaju se otuđenima od roditelja pa se zato drže zajedno. Vrlo rano odlaze u glavni grad Mongolije Ulan Bator koji podsjeća na neki europski grad iz 1950-ih godina. Magi – obožavana i prelijepa prvorođena kći umire prerano u padu s konja, dok Ojuna, najmlađa, jedina zauvijek ostaje u mongolskoj stepi podno Crvenih planina gdje živi s roditeljima i svojom obitelji. Dzaja, mješanka koja neprestano sama sebe žali, čim postaje punoljetna prva odlazi u grad kako bi pronašla sreću, ali ubrzo spoznaje sve okrutnosti grada i zauvijek se osjeća strankinjom. I ona i njezina sestra Nara bave se najstarijim zanatom na svijetu. Dzajina kći Dolgorma koja je dobila ime po mudroj prabaki, iako odrasta uz majku, rano je napušta i još ranije od majke nastoji pronaći svoj vlastiti put. Dzaja je vječni stranac u gradu, a Dolgorma je vječni stranac u stepi. Samo generacija ih dijeli. Iako se životi ovih žena odvijaju tisućama kilometara daleko od nas i iako o toj pustoj zemlji koja graniči s Kinom i Rusijom ne znamo gotovo ništa, ubrzo uviđamo koliko bliskosti svi imamo. Vidimo da nas more iste brige, da svi isto žudimo za ljubavlju i pripadnošću, priželjkujemo sigurnost i iskrenost i težimo ponosu i dostojanstvu.
Na kraju, svaka od ovih triju žena mora pronaći svoj vlastiti put i odreći se nečega što je neophodno: starog u korist novog, slobode u korist senzualnosti. Novi život udara ih poput čekića, a one se bore da ne izgube svoj integritet iako nam se stalno čini da su potonule na dno. Ovo je priča o korijenima, tradiciji, ženskoj snazi, slabostima, osobnoj tragediji i gubitku, ali i velikoj volji za životom. Jedino što me pomalo začudilo je da niti jedna od ovih žena nije žudila za obrazovanjem i školovanjem. Ono se ne spominje u ovom romanu.
Suvremena češka spisateljica Hulova u ovom zanimljivom i egzotičnom romanu vješto kombinira svoja izvrsna znanja o suvremenoj Mongoliji (diplomirala je mongolske studije i provela godinu dana u Ulan Batoru), s univerzalnim istinama i problemima ljudi koji se moraju prilagoditi novim, vanjskim nametnutim uvjetima, te koji su prisiljeni napustiti svoje korijene i običaje, iako su upravo ti korijeni ono što ih održava zdravima. Njezina priča može se čitati kao glas ljudi iz bilo koje potisnute nacije.
Velika preporuka osobito ako volite egzotične ženske priče.
Čitaj knjigu - Alis Marić
„Ribari“ – Chigozie Obioma – Četiri brata i strašno proročanstvo – Afrički Hosseini
Strastveno i blistavo djelo nigerijskog profesora književnosti koji predaje u Americi. Afrički Hosseini!
Ovako dirljivu knjigu već dugo nisam pročitala. Na mene je ostavila zaista neizbrisiv trag. Nikada je neću zaboraviti. To je jedna od onih (rijetkih) knjiga koje pamtite cijeli život, knjiga koja se podvuče pod kožu i trajno ostaje duboko u nama. Moram dodati i važnu i mnogima od nas potpuno jasnu stvar: Svemir na kraju sve izravna – i ono dobro, ali i ono zlo.
Roman „Ribari“ je bio veliki prošlogodišnji hit u anglosaksonskom svijetu, a s kojim je Chigozie Obioma 2015. godine ušao u finale za „Man Booker“, dapače postao je time najmlađi autor koji je ikad stigao nadomak te bitne nagrade. Književna kritika Obiomu uspoređuje sa Zolom i Dreiserom, a to zaista nije mala stvar i ne kaže se olako. I, potpuno su, po mom mišljenju, u pravu.
Sredinom devedesetih godina 20.stoljeća devetogodišnji Benjamin s naoko normalnom obitelji uživa u bezbrižnom djetinjstvu rastući uz tri starija brata u Akureu, gradiću u Nigeriji. Braća su jedno drugom uho do uha. Najstariji Ikenna ima 15 godina, potom je tu Boja, pa Obembe i najmlađi Ben. Nakon što njihov strogi otac dobije premještaj na novi posao u drugi, udaljeni grad Yolu na sjeveru Nigerije, braća koriste njegovo odsustvo i bježe iz škole, rade razne nepodopštine i idu na pecanje. Majka uz dvoje mlađe djece i rad u trgovini gubi kontrolu nad dječacima čije pustolovine traju šest tjedana prije nego im se dogodi nešto zaista čudno. Dok pecaju, na zlokobnoj, zabranjenoj obližnjoj rijeci susreću opasnog gradskog čudaka, Abulu koji najstarijem brata Ikenni prorekne da će umrijeti od ruke jednog od braće, „ribara“. Taj neobični susret pokrenut će neslućeni i gotovo mitski slijed događaja čije će posljedice – kako tragične tako i iskupiteljske – prerasti živote i maštu junaka, ali i čitatelja. Ovo je priča o odrastanju, bratskoj solidarnosti i obitelji koja se nehotice raspada na komadiće i koju više nikada neće biti moguće sastaviti. Pratimo kako se ljubav pretvara u mržnju, vjera u praznovjerje. Tko je na kraju kriv, tko je pokrenuo lavinu nevolja? Što je jače proročanstvo jednog lokalnog čudaka ili strah jednog dječaka u pubertetu pred kojim je život i toliko otvorenih pitanja koja nema kome postaviti? Koliki utjecaj na nas ima strah, neznanje, podsvjesna uvjerenja i pomanjkanje sigurnosti od strane osoba kojima vjerujemo i koje bi nas trebale zaštititi? Zapanjit će vas razvoj događaja u ovom romanu. Mene svakako jest.
Sve što se dogodilo pripovjeda nam odrasli Benjamin i ovo je roman s mnogo slojeva, elegija o izgubljenim obećanjima, odrastanju i tom proročanstvu koje kao da razbije sasvim nevine dane djetinjstva…
Afrika ima svog Hosseinija.
Chigozie Obioma je rođen 1986. u Akureu, u Nigeriji, u obitelji s 12 djece a trenutno živi u Americi. Odrastao je učeći tri jezika, svoj Igbo, Yoruba i engleski. Kao dijete bio je fasciniran grčkim mitovima, velikanima engleske književnosti poput Shakespearea, Miltona… Završio je master studije kreativnog pisanja na Sveučilištu Michigan, a sada radi kao asistent na katedri za književnost i kreativno pisanje na Sveučilištu Nebraska-Lincoln. „Ribari“ su njegov prvi roman. To je zapanjujuće. Roman počinje kao klasični engleski roman, a onda se isprepliću usmene predaje kojima afrički kontinent obiluje, čime se pojačava drama između klasičnog i tradicionalnog s jedne a modernog s druge strane. Ali, mnogi su rekli kako „ribari“ imaju i mnogo više – gotovo aristotelovski koncept tragedije. „Ribari“ su prevedeni na 22 jezika i knjiga je osvojila nekoliko nagrada, a najboljom knjigom 2015. proglasili su je i engleski „Observer“,, The Economist, The Financial Times, Wall Street Journal, Apple/iBook, Book Riot, Minnesota Star Tribune, NPR,Library Journal, Canadian Broadcasting Corporation, New Zealand Listener, Relevant Magazine, British GQ……..
Chigozie je za mene genijalac.
Čitaj knjigu - Alis Marić
