“Svi mogu činiti obitelj.”
Bila sam djevojčica od kojih desetak godina kada smo stigli na groblje susjednog sela. Bio je to 1. studeni, Blagdan Svih Sveti, i tradicionalno smo ga provodili u automobilu, vozeći od jednog seoskog groblja do drugog, obilazeći grobove pokojnika, rođaka i obiteljskih prijatelja od kojih sam ja osobno poznavala možda tek nekolicinu.
Začudilo me kad smo lampaš ostavili kod groba mlade djevojke. Fotografija iznad imena pokazivala je djevojku tamne kose, s očima spremnim na osmijeh. Frizura iz nekog drugog desetljeća potvrdila je datume obilježene na grobu. Roditelji nikad nisu skrivali smrt od nas. Od malena nas se vodilo na sprovode i otvoreno pričalo o smrti kao dijelu životu. No, ova priča bila je malo drugačija od ostalih…
U grobu je ležala mamina najbolja prijateljica. Njezinog supruga znala sam kao predobrog čovjeka koji je sa svojom, tad sam saznala, drugom suprugom bio stalni gost u našoj kući. I majka mi je ispričala kako su ona i njezina najbolja prijateljica život dijelile skupa, čak su i svoje dječake rodile gotovo u isto vrijeme, zajedno su bile u bolnici. I tog dječaka sam znala kao bratovog najboljeg prijatelja. Ono što nisam znala jest da je taj dječak imao mamu koju nisam stigla nikad upoznati, jer se ta majka, majčina najbolja prijateljica, ubrzo nakon poroda ubila. Objesila.
Tu je priča stala i ja nikad nisam pitala za više detalja. Ako sam i pitala “Zašto?”, majka bi mi odgovorila jednostavnim odgovorom: “Postporođajna depresija.” U to vrijeme smo i saznali za taj termin i sve je nekako objasnio, zar ne? Ima li potrebe pitati dalje? Ima li potrebe ići u dubinu? Jesu li to doista bili samo hormoni ili nešto drugo ili, vrlo vjerojatno, kombinacija? Iskreno, ne znam niti ću ikada znati, i ako je moja majka imala svoje sumnje, nije ih nikada izrekla. Moram priznati, ova me knjiga jako brzo vratila u taj davni razgovor s mamom i na ta neizrečena pitanja.
“Ubij se, ljubavi” prvi je roman argentinske spisateljice koju mnogi uspoređuju s Virginijom Woolf i Sylvijom Plath. Roman je odmah sjajno kritički prihvaćen, a 2018. godine se našao i među nominiranim za nagradu “Man Booker International”. Riječ je o spisateljici specifičnog stila koja svojim pismom voli zadirati u tabue, osobito one koji se tiču obiteljskih odnosa.
A ima li većeg tabua od majke koja žali što je majka?
“Daj, dosta plača, a on plače i plače i plače i plače i izludjet će me. Ja sam majka i točka. Kajem se, ali to ne smijem reći. Kome?”
Ovaj roman najlakše je opisati kao djelo koje govori o postporođajnoj depresiji, ali taj opis definitivno podcjenjuje i simplificira ovu knjigu i teme kojima se bavi. Žena iz čije je perspektive ispričana ova priča definitivno vodi borbu s depresijom, ali ta depresija nije tek hormonalni disbalans žene koja je netom rodila – ova žena je trajno zapela u životu koji vidi isključivo kao kavez. Kojoj je roditeljstvo preteško. Koja nema potporu koju treba. No, najgore od svega, ona je majka malom djetetu i partnerica muškarcu, no ni s djetetom ni s partnerom ne osjeća nikakvu povezanost. Ova inteligentna i obrazovana žena prezire banalnost obiteljske svakodnevice koja bi je, po svim pravilima društva i unatoč svojim izazovima, trebala dubinski ispunjavati, dok nju prazni i uznemirava. U isto vrijeme, ona osjeća potrebu za povezanošću s dvjema najvažnijim osobama u svom životu, ali joj ta povezanost okrutno izmiče.
“Sigurno misli da ima običnu mamu, kojoj će dati svoje prve crteže iz vrtića. A pokraj njega se raspada stablo nekad puno života.”
Jedinu pravu povezanost osjeća s prirodom, šumom, biljkama i divljim životinjama, ta priroda je zove u slobodu koja joj neprestano uzmiče u stvarnosti.
Ova knjiga je kaotično, visceralno, kontradiktorno, a ponekad i mučno djelo o ženi o kojoj ne znamo započeti diskurs – to je žena koja dubinski žali što je postala majka. O majci koja nije trebala postati majka. O majci kojoj ljubav prema tom malom biću nije dovoljna da samu sebe uvjeri da je sretna i da joj je majčinstvo dovoljno.
“Probudila sam se u svojoj šumi. Primijetila sam, kao što se događa ljudima koji ostanu bez ruke ili oka, da više ne osjećam ljubav svoga sina.”
Neimenovana žena iz čije perspektive čitamo ovu priču nezaboravan je, iako odbojan lik. Njezina destrukcija na stranicama ove knjige nešto je poput prometne nesreće s koje nisam mogla odvratiti pogled. Ne mali broj puta osjećala sam zahvalnost prema autorici što ova knjiga ima samo 167 stranica, jer ne znam koliko bih dulje izdržala.
Ipak, hrabrost ove knjige plijeni pozornost, teme o kojima autorica autobiografskom uvjerljivošću progovara možda i postanu dio naših razgovora, ova knjiga tek je početak. Društvo zazire od mentalne bolesti, ali još i više od činjenice da je roditeljstvo teško i zahtjevno, i da doista nije za svakoga. Roditeljstvo je preteško da bi se podrazumijevalo. I ne treba svatko biti roditelj.
Knjige su moj svijet - Ana Jembrek
Elif Shafak turska je spisateljica koja je obradila jednu tursko-armensku priču i zamalo završila u zatvoru. Bila je optužena za pomanjkanje turskosti i vrijeđanje turske nacije, no nakon što je cijela svjetska javnost stala u njezinu obranu, oslobođena je optužnice. Zbog pisanja, zbog riječi na papiru, skoro osuđena u svojoj vlastitoj zemlji. U romanu spojila sadašnjost i prošlost, naravno, prošlost s početka 20. stoljeća tijekom i nakon propasti Otomanskog carstva. Turci su na to još uvijek osjetljivi, a djela njihovih predaka i dalje se pokušavaju zataškati. Ovo nije turska sapunica koju ćete pročitati tek toliko da vam prođe vrijeme.
Iako sam ovu knjigu pročitala prije više od godinu dana, čak napisala i recenziju, ipak nisam bila zadovoljna, pa nije bila objavljena. Sada, nakon što sam pročitala drugu knjigu koja obrađuje istu povijesnu temu, vjerujem da je i njoj vrijeme za izlazak iz ormara. Nadam se da neće biti konfuzno jer ima dosta likova koje treba popratiti i povezati.
Zeliha – devetnaestogodišnjakinja u Istanbulu koja je konstantno vodila rat protiv tradicionalnog društva: pušila je na ulici, nosila izrazito visoke pete i izrazito kratke suknje, psovala u javnosti i jedino što je htjela – obaviti pobačaj. Predomislila se baš dok je ležala u bolnici i u zadnjem trenutku odlučila zadržati dijete.
Rose – Amerikanka, mlada majka, rastavljena. Bivši muž je Armenac i nije podnosila njegovu obitelj koja je konstantno zabadala nos. Željela im se osvetiti udajom za Turčina Mustafu. Mnogi možda ne znaju koliko je veliki ponor između Armenaca i Turaka, toliki je procjep da su ga uspjeli prenijeti i daleko od domovine, na druge kontinente.
Obje ove žene bile su blagoslovljene majčinstvom. Zeliha je rodila Asyu, koja je bila slika i prilika svoje majke. Izluđivala je tete, baku i prabaku dok ju majka držala na distanci. Nezadovoljna sobom i okolinom dane je provodi u kafiću, ponekad čak i u tuđem krevetu. Naime, njihova obitelj Kazanci brojala je samo ženske članove i samo jednog muškog koji se odselio na drugi kraj svijeta. Zbog prokletstva. Naime, muški članovi obitelji bili su pokojni, otišli su neobičnim smrtima i u najboljim godinama.
Povijest obitelji Kazanci je komplicirana i lakše se prati kroz roman, nego kroz kratku recenziju, pa ću samo navesti da je Mustafa Zelihin brat koji je pobjegao od obitelji bojeći se prokletstva muških članova.
Rosina kćer (Mustafina pokćerka), Armanoush obožavala je knjige, studirala je uspješno, ali je silno bila nezadovoljna svojom armenskom stranom. Ponajviše jer ju je boljela armenska prošlost. Osjećala je da nešto nedostaje njenom identitetu, njoj samoj. Od kada se rodila osjećala je kao da je zapela na pragu i stalno se kolebala između ponosne armenske obitelji i histerične antiarmenske majke. Odlučila je potražiti to nešto što joj je silno nedostajalo u Istanbulu! Mala laž povlačila je veliku; majci je rekla kako ide k ocu, a ocu je lagala da će biti s majkom, a ona je sjela na avion i uputila se u Istanbul. U tajnosti je posjetila Mustafinu obitelj i otvoreno im priznala svoje armenske korijene.
Dok smo upoznali sve likove, njihove priče, dio prošlosti, radnja se konačno počela kotrljati, iako bez tih priča ne bi ništa razumjeli. Armanoush je pripovijedala o svojoj prošlosti; ubojstvu pradjeda koji je bio intelektualac i među prvima odveden; o progonima njezinih predaka; o baki koja je kao dijete izgladnjela morala hodati kroz sirijsku pustinju i koja je prošla put od sirotišta do Amerike.
Armanoush je htjela ispriku, priznanje od tih Turkinja koje nikada nije vidjela, a dobila je samo samilost i sažaljenje. Cilj njenog putovanja je bio da upozna Turke, ali i da dobije priznanje za zločine koje je država godinama nijekala. No rezultat njezinog putovanja ipak je bilo nešto veće, nešto iznenađujuće, neočekivani obrat kako za lik tako i za nas čitatelje.
“Ondje je jedno uže, debelo, čvrsto s omčom na kraju. Vas dvije djevojke biti ćete spojene jedna uz drugu snažnom sponom. Vidim duhovnu sponu!”
Ta duhovna spona koju će otkriti biti će vrlo jaka. I to ona obiteljska. Nakon što je Rose spoznala laž vlastite kćeri, ona i Mustafa su se pojavili u Istanbulu. Mustafa je bio u dobi od četrdeset i jedne godine te se bojao za vlastiti život, bojao se da se više neće vratiti u Ameriku. Dvije obitelji s različitih dijelova svijeta ipak je vezalo puno više od Mustafe – postupci predaka, ponašanje potomaka koji su odrasli s pričama – jer svaka verzija ima svoj početak i kraj.
Kako izdvojiti teme romana? Njih je nekoliko i mnogi bi ovo štivo mogli smatrati zanimljivim: povijesna tema, sukob generacija, sukob nacionalnosti ali i obiteljski odnosi. Uopće ne nedostaje bogatstvo boja, mirisa i okusa u romanu, što odlikuje većinu romana Bliskog Istoka. Željni ste sve to probati, mmmm, još sanjam o tim delicijama. Moram samo napomenuti da nikako nisam zadovoljna završetkom. Ne znam da li moja online verzija ima isti završetak kao što je u tiskanom izdanju, no čini mi se kao da je roman morao biti završen i da se nije pridonijelo mnogo pažnje kako bi i završetak bio u skladu s ostatkom. Kao da je odrezan škarama i ostatak je bačen u Bospor. Po mom mišljenju, nedostaju dva poglavlja kako bi sve sjelo na svoje mjesto i roman od dobrog postao izvrstan!
Završit ću pisanje s citatom o turskom genocidu prema armenskom narodu 1915. godine, kako bi čitateljima bilo lakše povezati odnose Turaka i Armenaca danas. Sam genocid nije opisan opširno, spominje se i imamo par epizoda iz prošlosti gdje saznajemo vrlo malo.
Armenski genocid je sistematsko istrebljenje koje se dogodilo za vrijeme Prvog Svjetskog rata, a najudarnija godina bila je 1915 . Prva faza je započela masovnim ubojstvima radno sposobnih odraslih Armenaca, a ubojstva su se vršila prisilnim radom i sveopćim masakrima. Nakon toga u drugoj fazi Turci su počeli deportirati žene, djecu, starije i nemoćne, a odradili su to tako što su ih poslali na marševe smrti u Sirijsku pustinju.
Postoji opća suglasnost da je stotinu tisuća Armenaca ubijeno kada su ih otomanski Turci masovno deportirali iz istočne Anatolije u Sirijsku pustinju i drugdje od 1915 – 1916. godine. Bili su ubijeni ili bi umrli od gladi i bolesti. Konačan broj ubijenih Armenaca osporen je od strane Turaka. Armenci tvrde kako je tih godina ubijeno 1,5 milijuna ljudi. Turska republika navodi kako ih je bilo samo 300 tisuća. Ubijali su ih na sve moguće načine uključujući i medicinske eksperimente koji su se vršili na žrtvama. Armenski genocid bio je preteča genocidu koji su nacisti vršili nad Židovima.
Bibliovca - Antonija
Zahvaljujući nakladničkoj kući Hena com nedavno je u hrvatskom izdanju objavljena knjiga „Majčino mlijeko“, roman bestseler nama slabo poznate latvijske književnosti. Nakon dvoje autora, Estonca i Litvanke, koji su me osvojili svojim knjigama – nedavno objavljene „Pčele“ Meelisa Friedenthala (Estonija) i knjiga eseja Giedre Radvilavičiūtė „Noćas ću ja spavati do zida“ (Litva) – vrijeme je za upoznavanje književnosti još jedne od baltičkih zemalja – Latvije, koja je za vrijeme komunizma bila dio SSSR-a, a od njegova raspada 1991. godine samostalna država. Zlatno razdoblje Latvijske samostalnosti bilo je između 1918. i 1939., razdoblje kojeg se mnogi Latvijci s nostalgijom sjećaju i koje je djelomično evocirano i kroz sjećanja nekih od junaka(inja) romana „Majčino mlijeko“.
U romanu pratimo paralelne priče žena dviju generacija – majke i kćeri. Majka je nadarena i ambiciozna liječnica, ginekologinja i porodničarka, koja je, zbog postupaka nepogodnih sovjetskom sistemu, prisiljena prihvatiti posao u bezimenom selu u ruralnoj Latviji. Kraj je sedamdesetih, i ona sa sobom sa sobom iz rodne Rige, gdje je živjela s majkom i očuhom, odvodi kćer, desetogodišnju djevojčicu koju su do tada uglavnom odgajali oni, dok je ona sama prema djetetu oduvijek imala usputan i ambivalentan odnos. Naime još kao bebi pristigloj iz rodilišta uskratila joj je svoje, majčino, mlijeko, kako sama kaže „gorko, puno neizvjesnosti, mlijeko uništenja. Spasila sam svoje dijete od toga.“
Može li se mlijekom dijete „zaraziti“ gorčinom života, može li tako zauvijek upiti loša životna iskustva? Ili mu se na taj način samo uskraćuje toliko potrebna ljubav i bliskost? I njezino djetinjstvo nastavilo se uz majku vječito odsutnu, depresivnu, suicidalnu, posvećenu svojim istraživanjima, svojoj znanosti, svojim preokupacijama, svojim pacijenticama, a ljubav i potrebnu stabilnost dobivala je od brižne bake i njezina supruga.
Svi odnosi u obitelji dodatno su opterećeni bremenom prošlosti koju je obilježilo stradanje junakinjina oca od strane Crvene armije, njegovo izgnanstvo u Sibir i njegov povratak baš u trenutku kada je život trebao krenuti u nekom boljem smjeru. Umjesto da odabere život pod vječitom sumnjom uz muža povratnika iz Sibira, majka se ponovno udaje, ali sjena očevih postupaka u ključnim trenucima života njegove kćeri i unuke uvijek će biti iznova izvučena na svjetlo dana kao argument straha i iznude priznanja.
Teško je u nekoliko rečenica iznijeti svu složenost ovoga romana. Od povijesne pozadine u kojoj saznajemo podosta o sudbini Latvije u dvadesetom stoljeću, najviše o sovjetskoj represiji, te o putu ka nezavisnosti, do sudbine pojedinca, intelektualca u diktatorskom sistemu, o ljudskom strahu za goli život i o svemu na što nas on može natjerati da činimo. No ponajviše to je roman o odnosu majke i kćeri, o ljubavi, bliskosti i strahu od ljubavi i bliskosti istodobno. I pruža nam dosta materijala za razmišljanje o tome jesu li stvari ipak mogle biti postavljene drukčije za ovaj neobičan, čak i slučajan obiteljski par. Je li ova žena zaista zaslužila imati ovakvu kćer (pa i majku prije toga) kakva ju je dopala? U kolikoj mjeri psihički slomljena i društveno izopćena osoba može, ako može uopće, konstruktivno utjecati na daljnji tok svoga života, ako ne zbog sebe, a ono barem zbog onih koji ga okružuju, zbog vlastitog djeteta, kojemu je u samom početku, pobjegavši, uskratila ono prvo i osnovno što majka može djetetu dati? Zanimljivo je da roman otvara mnoga pitanja, ali na njih ćete si nakon čitanja odgovore morati dati sami.
Kronikevg - Ivana Grubačević
IGOR GRYCOWSKI: SONJKA
Roman suvremenog poljskog pisca (putopisca i prevoditelja, rođ. 1976.) “Sonjka” započinje nezgodom – mladi, uspješni redatelj Igor Grycowski zapne jednog toplog, ljetnog popodneva usred ničega, nakon iznenadnog kvara automobila. Nezgoda, koja bi u nekim normalnim okolnostima predstavljala bezveznu smetnju, koju se što prije treba otkloniti, za Igora se prometne u avanturu života. Mladi Igor susreće staricu, Sonju, ženu staru kao stoljeće, koja sama živi u selu od ukupno četiri kuće, na rubu poljsko-bjeloruske granice. Sonja, Sonjka ga pozove u svoj skromni dom (znam, nismo u Ježevoj kućici, i da, znam da skromni dom zvuči kao isprani, otužni i otrcani kliše, ali Sonjina kuća je baš to: skromni dom), prastaru kolibu, prastaru baš kao i osoba koja ju nastanjuje.
Sonjka odmah shvaća da pred sobom ima čeljade (kraljevića – kako ga ona doživljava), koje sigurno nije ovdje baš tako slučajno. Igor to shvaća tek neznatno kasnije, i zatim kreće njihova nevjerojatna interakcija. Sonja Igoru priča svoju životnu priču, zapravo gotovo da mu polaže račune, jer zna da će ovo ujedno biti i posljednja storija njezinog života. Sonjina saga seže u ono „nekada davno“ vrijeme, vrijeme 2. Svjetskog rata, gdje se djevojka Sonjka na razmeđu država zaljubljuje u njemačkog vojnika Joachima. Ali, u gadnim vremenima, a 1941. godina je sigurno bila gadna, njihova ljubav neće izići na dobro, što Sonja zna od samog početka…
Igor upija Sonjinu priču, zapravo upija samu neobičnu staricu. Riječi koje izgovara Sonja postaju njegove, dok Sonja pripovijeda, Igor ih pretvara u svoju sljedeću kazališnu predstavu, znajući da će to biti prava bomba.
Ali, Igor shvaća i kako je Sonjka puno više od materijala za kazalište, shvaća kako sa sijedom, bezubom staricom, on, uspješni kulturnjak, ima puno više toga zajedničkog nego je mislio – naime, oni dijele manjinsko (bjelorusko) porijeklo, kojeg se Sonja (prije bez mogućnosti izbora, nego svjesno) držala čitav život (ona i priča na bjeloruskom), dok ga se Igor, kako bi mu životni uspjeh bio bliže, odrekao, promijenivši čak i ime i prezime iz bjeloruske u poljsku inačicu. „Ponekad mu je prevođenje Sonjinih misli predstavljalo veliku muku. U teoriji to nije smjelo predstavljati nikakav problem. Njezin jezik i njegov nisu toliko udaljeni, stanuju u sličnim jamama, to je ta ista skliskost, to je to isto učvršćivanje svoda, isti strah od poniženja. Njezine emocije čine mu se pristupačnima.“
„Sonjka“ je neobično i vješto pisan roman, prepun predivnih rečenica, fragmentaran, nelinearne strukture, koja nas neprekidno iznenađuje: šetamo od sadašnjosti do prošlosti, pa opet nazad, malo nam priča Sonjka, malo čitamo isječke Igorove predstave, koju nam riječ prozbore i Sonjin mačak i pas (u off-u, bez brige, nismo u basni). Sonjina životna priča, koja se otkriva polako i suptilno, tužna je i tragična, baš kao i gotovo čitavo stoljeće u kojem je osebujna djevojka, žena, starica Sonja Bijela, Sonja Šepava (kako su ju zvali sumještani) imala prilike živjeti…
Ovo ekstraordinarno djelo propitkuje i rat, i krvoločnost ljudi, ne samo u ratu, nego i „onako“, ljubav (predivna priča Sonje i Joachima koji su doživjeli upravo kozmičku povezanost, bez da su razumjeli išta što bi pričali, obzirom na jezičnu barijeru), mržnju, strast, smrt, pitanje nacionalne manjine („Kakav je to narod prognan izvan dosega jezičnih priručnika? Kakva je to nacija bez povijesti?“), položaj žene koja je u tim nesretnim vremenima vrijedila manje od koze. Ovo je tužan roman, ali i roman koji je ujedno i sanjiv, i bajkovit, i koji je pravi užitak čitati. O „Sonjki“ ćemo još dugo razmišljati, nakon što sklopimo posljednju stranicu.
U „Sonjki“ ćemo vidjeti da se „kraj susretao s početkom, smrt s rođenjima, prošlost s budućnošću, i jedno i drugo mjereno vrećicama pepela.“ I upravo zato ovo djelo otvara mnoga pitanja, ali odgovore ostavlja nekako zastrtima… Možda odgovora i nema, možda nisu jednoznačni, možda nam je Karpowicz jednostavno dao da sami ispišemo odgovore, istražujemo, propitkujemo dalje, razmišljamo, mijenjamo se… Ne znam. Prosudite sami. Zaključno, „Sonjka“ možda i nije roman za svačiji ukus, ali, zapravo, zašto bi on to, a da bismo rekli da je vrijedan, i bio?
Journal hr - Ilina Cenov
Chinonso Olisa najviše od svega volio je svoje ptice. Ptice su bile ognjište na kojem je spaljeno njegovo srce i – istodobno – pepeo koji je ostao kad je drvo izgorjelo. Volio ih je, iako su one bile raznolike, a on jedan i jednostavan. Pa kad je Chinonso jedne noći žrtvovao dva pijetla, bacivši ih s mosta u rijeku, a sve da spriječi jednu mladu ženu da se ubije, jer „ništa, ništa ne bi smjelo natjerati čovjeka da se baci u rijeku i umre“, to nije bila mala stvar. Kokoši su, naime, bile jedina obitelj koja je Chinonsu preostala nakon što mu je u djetinjstvu umrla majka, potom njega i oca napustila sestra, a onda je i otac, izmučen tugom zbog gubitka kćeri, preselio u Benmuo, svijet duhova
Devet mjeseci nakon tog bizarnog događaja kojim je Chinonso iznenadio samog sebe, ali i svojeg chija, duha čuvara, na benzinskoj crpki ugledat će onu mladu ženu. I ona se, ispostavlja se, nadala da će ga ponovno sresti i zahvaliti mu. I tako počinju tragedije: jednog dana slučajno na benzinskoj crpki sretnemo želju svojega srca. Chinonsova se zvala Ndali, studirala je farmaciju, lakirala nokte i oblačila se moderno, na nogama nosila ono što se naziva „štiklama“, govorila jezik bijelog čovjeka jer je jezik predaka, igbo, gotovo zaboravila. A kao svatko tko voli, i Chinonso je želio da njegova ljubav bude uzvraćena.
Ponovnim susretom siromašnog nigerijskog mladića i djevojke iz bogate i obrazovane obitelji počinje drugi roman Chigozieja Obiome „Orkestar manjina“ (Hena com, 2019., prijevod Mirna Čubranić), hrvatskim čitateljima poznatog po romanu „Ribari“ koji je prevela ista nakladnička kuća prije tri godine. Obiomin debitantski roman ušao je u finalni izbor prestižne nagrade Man Booker 2015. godine, a kao i ovaj za temu je imao tragične događaje na koje se ne može utjecati. Vjerojatno je do stvarnosti koja se onda neminovno prelije i u književnost: u Obiominoj je Africi sudbina elementarna sila od koje se čovjek ne može sakriti a ne može joj se ni mirno prepustiti; uglavnom zahtijeva mnogo aktivne patnje.
Iako se radnja „Orkestra manjina“ zbiva početkom 2000-ih godina, čitatelju se čini da je duboko zašao u prošlost. Vani je svijet interneta, društvenih mreža i mobilnih telefona, globalno selo koje gazi geografske i državne granice, a Chinonso je iscrtao svoj mali krug tuge i napuštenosti u koji gotovo ništa ne prodire: jednostavan je i priprost junak, vlasnik male peradarske farme kojem dani prolaze u hranjenu kokoši, čišćenju njihovih kljunova i krila, tjeranju jastreba praćkom. Ima jednog prijatelja i mucava strica koji, zabrinut Chinonsovom nepopustljivom tugom zbog smrti oca, predloži mladiću da si nađe ženu.
„Samoća je divlji pas koji neprestano laje kroz dugu noć tuge“, pa kad Chinonso susretne Ndali, dogodi se ljubav, a kao što dični očevi često kažu, ljubav mijenja temperaturu ljudskog života, donese toplinu i ta toplina svojom snagom mijenja ga kao osobu. Ndali se pojavila kao neobično, nenadano svjetlo zbog kojeg su iz svega ostalog niknule sjene. Zaljubio se u nju. Njihova veza bila je toliko snažna da je ozdravio. „Gurnula je ruku u tamna i mračna mjesta u njegovu životu i dodirnula sve u njemu. I s vremenom je postala ono za čim je njegova duša sa suzama u očima godinama čeznula.“
U nedavnoj debati Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, kanadski psiholog je kao prvi korak na putu do zadovoljstva – jer sreća je samo nuspojava, u tome su se složili – preporučio da svatko najprije „počisti u vlastitom dvorištu“, da krene od osobne preobrazbe. Žižek mu je dovitljivo oponirao pitajući ga bi li takav savjet dao i, recimo, nekom tko živi u Sjevernoj Koreji. Osobne preobrazbe same su po sebi teške pa time i rijetke, jer teško je biti sobom, čak i kad čovjek ima maglovitu predodžbu o tome što jest i što je moguće, no biti (čovjek) u Sjevernoj Koreji ili, recimo, Nigeriji, možda je i nemoguće.
Nigerija je zemlja – piše Obioma koji trenutno živi u Sjedinjenim Američkim Državama, iako često napominje da se želi vratiti kući - u kojoj su čovjekovi najveći neprijatelji članovi njegova kućanstva; zemlja otimača, obrednih ubojica, policajaca koji maltretiraju ljude na koje naiđu na cesti i ustrijele one koji im ne daju mito, zemlja vođa koji se prema onima koje vode odnose s prezirom i otimaju im opća dobra; zemlja čestih nemira i kriza, dugih štrajkova, nestašice benzina, nezaposlenosti, začepljenih jaraka, cesta punih rupa, mostova koji se ruše, prljavih ulica i sirotinjskih četvrti; zemlja stalnih nestašica struje.
Usprkos tome, Chinonso se želi preobraziti. Iako se čini da to želi potaknut ljubavlju koja ga je preplavila i onemoćala, prava je istina da to želi jer ga njezina obitelj ne prihvaća. Problem nije toliko što je siromašni vlasnik peradarske farme, koliko to što je neobrazovan, ima samo završenu srednju školu i položenu državnu maturu, kako sa sramom odgovara na pitanje Ndalina oca kad dođe na obiteljski ručak u smrdljivu odijelu. To je prvo u nizu njegovih poniženja.
Drugoga nije ni svjestan, jer je sistemsko. Nije, naime, shvaćao da je odrastao u nesreći i pomirio se s njom. „Zbog nje je živio drukčije od većine svojih vršnjaka, samotnim, provincijalnim životom, koji u svojim pristašama razvija prirodnu sklonost da u nedaćama budu strpljivi i staloženi, da ne žure. Ako ga ništa ne potakne, neće se pokrenuti. Njegova postignuća, ako ih je bilo, bila su spora i troma, a njegovi snovi dugih udova.“
Samo netko toliko depriviran životom kao Chinonso može ljubav priželjkivati s tolikom glađu. No jesmo li razmotrili fizionomiju ljubavi – da su neke veze mrtvorođene, druge zaostale i ne rastu, a neke se razviju u odrasle osobe i traju cijeli život ljubavnika? Ljubavi gladan ne zna za ove slojeve i nijanse, umjesto toga će ponuditi sve što ima. „Ti si se zbog mene upropastio“, kaže mu Ndali oblivena suzama kad je Chinonso obavijesti da je prodao farmu i ptice; odlazi studirati na Cipar. Eto mene nazad za tri godine, s diplomom, radosno govori ova budala, samo ti mene čekaj, bit ću ti odan tamo, preko mora.
„Orkestar manjina“ poput je grčke tragedije, samo što umjesto kȏra upozorenja izvikuje chi, duh zaštitnik i pripovjedač u ovome romanu. Počinje prvim zazivanjem u kojem se Chinonsov chi obraća u molitvi stvoritelju svemira koji nosi mnoga imena – Chukwu, Egbunu, Obasidinelu, Ijango-ijango... tražeći milost za svojeg domaćina koji je učinio nešto strašno iako to nije htio a nije ni znao da je učinio. Te će se inkantacije nastaviti kroz ovaj podugačak roman (484 stranice) – nešto slabiji u srednjem, ciparskom dijelu gdje gubi na tempu i kvaliteti pripovijedanja; ponavljati ritmično i uporno, dijelom ritualno, dijelom kao tješenje, često rečenicom: „Vidio sam to mnogo puta.“
Dirljiva ljubavna priča Chinonsovim odlaskom na Cipar pretvorit će se u povijest pada u tamu, ekstremnu priču koja poništava i Chinonsovu i čitateljevu naivnost: iako to volimo vjerovati, prirođena dobrota – ako tako nešto uopće postoji – ne može nas spasiti od zle sudbine. Još gore, čini se da dobar karakter ima granice podnošljivosti – i dobro srce može se napuniti mržnjom i ugušiti, bijesno zbog nečega što je mrtvo i više se ne može vratiti u život. Najgore što nesreća čovjeku može učiniti jest to da ga pretvori u nešto što on nije; to je konačni poraz.
„Čuvati mržnju u srcu značu čuvati nenahranjenog tigra u kući punoj djece i slabih, jer on ne može komunicirati s ljudima, niti može biti ukroćen. Čim se dovoljno odmori i probudi ponovno gladan, napast će čovjeka koji ga je hranio i proždrijeti ga. I doista, mržnja je vandalizam ljudskog srca.“
Kad jastreb odnese pticu iz jata, ptice plaču. Primijeti to Ndali jedne večeri, nakon što su ona i Chinonso vatreno vodili ljubav. Ta privilegirana djevojka šokirana je lelekom ptica, šokirana je jer ih razumije. Chinonso joj objašnjava da je njegov otac to neobično kokodakanje nazivao Egwu umu-obere-ihe. Orkestar manjina. „Otac je uvijek govorio da kokoši znaju da je to jedino što mogu učiniti: plakati. Kuku, kuku!“
U očaju, Chinonso će – ne na Cipru, nego po povratku u domovinu – shvatiti da nije izmakao sudbini, iako nije ni znao da se protiv nje bori, da je i on manjina na ovome svijetu prepunom manjina i da se sve te manjine mogu tek pridružiti tom univerzalnom orkestru u kojem im je preostalo samo plakati i lelekati. Iako tek peradar, Chinonso je time preskočio granice siromašne Nigerije, granice Cipra, Turske i Europe, i ušao u globalno selo koje ne povezuju internet, društvene mreže i mobilni telefoni, nego univerzalnost ljudskog iskustva, koja ne posustaje pred stoljećima; sve ostaje isto. Tako je moguće da se u nigerijskoj nigdini dogodi punokrvna grčka tragedija, nikad napisana: što bi se dogodilo Odiseju da ga Penelopa nije dočekala?
Najbolje knjige - Tanja Tolić
Chinonso Olisa najviše od svega volio je svoje ptice. Ptice su bile ognjište na kojem je spaljeno njegovo srce i – istodobno – pepeo koji je ostao kad je drvo izgorjelo. Volio ih je, iako su one bile raznolike, a on jedan i jednostavan. Pa kad je Chinonso jedne noći žrtvovao dva pijetla, bacivši ih s mosta u rijeku, a sve da spriječi jednu mladu ženu da se ubije, jer „ništa, ništa ne bi smjelo natjerati čovjeka da se baci u rijeku i umre“, to nije bila mala stvar. Kokoši su, naime, bile jedina obitelj koja je Chinonsu preostala nakon što mu je u djetinjstvu umrla majka, potom njega i oca napustila sestra, a onda je i otac, izmučen tugom zbog gubitka kćeri, preselio u Benmuo, svijet duhova
Devet mjeseci nakon tog bizarnog događaja kojim je Chinonso iznenadio samog sebe, ali i svojeg chija, duha čuvara, na benzinskoj crpki ugledat će onu mladu ženu. I ona se, ispostavlja se, nadala da će ga ponovno sresti i zahvaliti mu. I tako počinju tragedije: jednog dana slučajno na benzinskoj crpki sretnemo želju svojega srca. Chinonsova se zvala Ndali, studirala je farmaciju, lakirala nokte i oblačila se moderno, na nogama nosila ono što se naziva „štiklama“, govorila jezik bijelog čovjeka jer je jezik predaka, igbo, gotovo zaboravila. A kao svatko tko voli, i Chinonso je želio da njegova ljubav bude uzvraćena.
Ponovnim susretom siromašnog nigerijskog mladića i djevojke iz bogate i obrazovane obitelji počinje drugi roman Chigozieja Obiome „Orkestar manjina“ (Hena com, 2019., prijevod Mirna Čubranić), hrvatskim čitateljima poznatog po romanu „Ribari“ koji je prevela ista nakladnička kuća prije tri godine. Obiomin debitantski roman ušao je u finalni izbor prestižne nagrade Man Booker 2015. godine, a kao i ovaj za temu je imao tragične događaje na koje se ne može utjecati. Vjerojatno je do stvarnosti koja se onda neminovno prelije i u književnost: u Obiominoj je Africi sudbina elementarna sila od koje se čovjek ne može sakriti a ne može joj se ni mirno prepustiti; uglavnom zahtijeva mnogo aktivne patnje.
Iako se radnja „Orkestra manjina“ zbiva početkom 2000-ih godina, čitatelju se čini da je duboko zašao u prošlost. Vani je svijet interneta, društvenih mreža i mobilnih telefona, globalno selo koje gazi geografske i državne granice, a Chinonso je iscrtao svoj mali krug tuge i napuštenosti u koji gotovo ništa ne prodire: jednostavan je i priprost junak, vlasnik male peradarske farme kojem dani prolaze u hranjenu kokoši, čišćenju njihovih kljunova i krila, tjeranju jastreba praćkom. Ima jednog prijatelja i mucava strica koji, zabrinut Chinonsovom nepopustljivom tugom zbog smrti oca, predloži mladiću da si nađe ženu.
„Samoća je divlji pas koji neprestano laje kroz dugu noć tuge“, pa kad Chinonso susretne Ndali, dogodi se ljubav, a kao što dični očevi često kažu, ljubav mijenja temperaturu ljudskog života, donese toplinu i ta toplina svojom snagom mijenja ga kao osobu. Ndali se pojavila kao neobično, nenadano svjetlo zbog kojeg su iz svega ostalog niknule sjene. Zaljubio se u nju. Njihova veza bila je toliko snažna da je ozdravio. „Gurnula je ruku u tamna i mračna mjesta u njegovu životu i dodirnula sve u njemu. I s vremenom je postala ono za čim je njegova duša sa suzama u očima godinama čeznula.“
U nedavnoj debati Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, kanadski psiholog je kao prvi korak na putu do zadovoljstva – jer sreća je samo nuspojava, u tome su se složili – preporučio da svatko najprije „počisti u vlastitom dvorištu“, da krene od osobne preobrazbe. Žižek mu je dovitljivo oponirao pitajući ga bi li takav savjet dao i, recimo, nekom tko živi u Sjevernoj Koreji. Osobne preobrazbe same su po sebi teške pa time i rijetke, jer teško je biti sobom, čak i kad čovjek ima maglovitu predodžbu o tome što jest i što je moguće, no biti (čovjek) u Sjevernoj Koreji ili, recimo, Nigeriji, možda je i nemoguće.
Nigerija je zemlja – piše Obioma koji trenutno živi u Sjedinjenim Američkim Državama, iako često napominje da se želi vratiti kući - u kojoj su čovjekovi najveći neprijatelji članovi njegova kućanstva; zemlja otimača, obrednih ubojica, policajaca koji maltretiraju ljude na koje naiđu na cesti i ustrijele one koji im ne daju mito, zemlja vođa koji se prema onima koje vode odnose s prezirom i otimaju im opća dobra; zemlja čestih nemira i kriza, dugih štrajkova, nestašice benzina, nezaposlenosti, začepljenih jaraka, cesta punih rupa, mostova koji se ruše, prljavih ulica i sirotinjskih četvrti; zemlja stalnih nestašica struje.
Usprkos tome, Chinonso se želi preobraziti. Iako se čini da to želi potaknut ljubavlju koja ga je preplavila i onemoćala, prava je istina da to želi jer ga njezina obitelj ne prihvaća. Problem nije toliko što je siromašni vlasnik peradarske farme, koliko to što je neobrazovan, ima samo završenu srednju školu i položenu državnu maturu, kako sa sramom odgovara na pitanje Ndalina oca kad dođe na obiteljski ručak u smrdljivu odijelu. To je prvo u nizu njegovih poniženja.
Drugoga nije ni svjestan, jer je sistemsko. Nije, naime, shvaćao da je odrastao u nesreći i pomirio se s njom. „Zbog nje je živio drukčije od većine svojih vršnjaka, samotnim, provincijalnim životom, koji u svojim pristašama razvija prirodnu sklonost da u nedaćama budu strpljivi i staloženi, da ne žure. Ako ga ništa ne potakne, neće se pokrenuti. Njegova postignuća, ako ih je bilo, bila su spora i troma, a njegovi snovi dugih udova.“
Samo netko toliko depriviran životom kao Chinonso može ljubav priželjkivati s tolikom glađu. No jesmo li razmotrili fizionomiju ljubavi – da su neke veze mrtvorođene, druge zaostale i ne rastu, a neke se razviju u odrasle osobe i traju cijeli život ljubavnika? Ljubavi gladan ne zna za ove slojeve i nijanse, umjesto toga će ponuditi sve što ima. „Ti si se zbog mene upropastio“, kaže mu Ndali oblivena suzama kad je Chinonso obavijesti da je prodao farmu i ptice; odlazi studirati na Cipar. Eto mene nazad za tri godine, s diplomom, radosno govori ova budala, samo ti mene čekaj, bit ću ti odan tamo, preko mora.
„Orkestar manjina“ poput je grčke tragedije, samo što umjesto kȏra upozorenja izvikuje chi, duh zaštitnik i pripovjedač u ovome romanu. Počinje prvim zazivanjem u kojem se Chinonsov chi obraća u molitvi stvoritelju svemira koji nosi mnoga imena – Chukwu, Egbunu, Obasidinelu, Ijango-ijango... tražeći milost za svojeg domaćina koji je učinio nešto strašno iako to nije htio a nije ni znao da je učinio. Te će se inkantacije nastaviti kroz ovaj podugačak roman (484 stranice) – nešto slabiji u srednjem, ciparskom dijelu gdje gubi na tempu i kvaliteti pripovijedanja; ponavljati ritmično i uporno, dijelom ritualno, dijelom kao tješenje, često rečenicom: „Vidio sam to mnogo puta.“
Dirljiva ljubavna priča Chinonsovim odlaskom na Cipar pretvorit će se u povijest pada u tamu, ekstremnu priču koja poništava i Chinonsovu i čitateljevu naivnost: iako to volimo vjerovati, prirođena dobrota – ako tako nešto uopće postoji – ne može nas spasiti od zle sudbine. Još gore, čini se da dobar karakter ima granice podnošljivosti – i dobro srce može se napuniti mržnjom i ugušiti, bijesno zbog nečega što je mrtvo i više se ne može vratiti u život. Najgore što nesreća čovjeku može učiniti jest to da ga pretvori u nešto što on nije; to je konačni poraz.
„Čuvati mržnju u srcu značu čuvati nenahranjenog tigra u kući punoj djece i slabih, jer on ne može komunicirati s ljudima, niti može biti ukroćen. Čim se dovoljno odmori i probudi ponovno gladan, napast će čovjeka koji ga je hranio i proždrijeti ga. I doista, mržnja je vandalizam ljudskog srca.“
Kad jastreb odnese pticu iz jata, ptice plaču. Primijeti to Ndali jedne večeri, nakon što su ona i Chinonso vatreno vodili ljubav. Ta privilegirana djevojka šokirana je lelekom ptica, šokirana je jer ih razumije. Chinonso joj objašnjava da je njegov otac to neobično kokodakanje nazivao Egwu umu-obere-ihe. Orkestar manjina. „Otac je uvijek govorio da kokoši znaju da je to jedino što mogu učiniti: plakati. Kuku, kuku!“
U očaju, Chinonso će – ne na Cipru, nego po povratku u domovinu – shvatiti da nije izmakao sudbini, iako nije ni znao da se protiv nje bori, da je i on manjina na ovome svijetu prepunom manjina i da se sve te manjine mogu tek pridružiti tom univerzalnom orkestru u kojem im je preostalo samo plakati i lelekati. Iako tek peradar, Chinonso je time preskočio granice siromašne Nigerije, granice Cipra, Turske i Europe, i ušao u globalno selo koje ne povezuju internet, društvene mreže i mobilni telefoni, nego univerzalnost ljudskog iskustva, koja ne posustaje pred stoljećima; sve ostaje isto. Tako je moguće da se u nigerijskoj nigdini dogodi punokrvna grčka tragedija, nikad napisana: što bi se dogodilo Odiseju da ga Penelopa nije dočekala?
Tanja Tolić
10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu – Elif Shafak – Istanbul je ženskog roda i ženske energije
Ova fenomenalna knjiga počinje sa svršetkom. “Ime joj je bilo Leila. Odnosno Leila Tekila.” Tako su je zvali prijatelji i klijenti. Pogađate, jer se o njoj priča u prošlom vremenu, Leila je mrtva. Brutalno ubijena. U predgrađu Istanbula u metalnom kontejneru za smeće je Leilino tijelo. Vire joj noge i potpetice njezinih ljubičastih cipela. Evidentno je po opisu tijela i odjeće da je Leila bila prostitutka, bavila se najstarijim zanatom na svijetu. Iako joj je koža počela sivjeti i hladiti se, stanice njezina tijela još uvijek su neumorno radile. Leila je bila svjedok da leš vrvi životom. Željela se vratiti i svima poručiti da mrtvi ne umiru odmah. Da zapravo i dalje razmišljaju o koječemu, a ponajviše o svom proteklom životu i ključnim događajima. Smrt nije trenutačna, iako se to na van tako čini.
Zatim slijede minute. Minute nakon Leiline smrti i njezina sjećanja. Kako je mogao nastupiti taj čin? Leila se grozničavo vraća na ključne trenutke svog iscrpljujućeg života, na okus sezonskog kozjeg gulaša iz djetinjstva, na smrad ulice u bordelima u kojima je radila uz miris kave i kardamona, te najljepše ljubavne priče koju je dijelila s čovjekom koji je bio ljubav njezinog života.
Leila je odrasla u malom turskom selu u vrlo neobičnoj obitelji gdje su se stvari redovito gurale pod tepih, a živjelo se pod okriljem laži i glumatanja. Njezin je otac živio s dvije žene od kojih jedna nije mogla imati djecu. Kad mu je mlađa žena rodila djevojčicu, on prvu ženu proglašava majkom, razočaran što nije dobio toliko željenog sina. Posljedica je da Leila svoju rođenu majku smatra samo tetom. Ali nije to jedina tajna. Ima tu i obiteljskog nasilja i njegovog prikrivanja, odbacivanja vlastitog djeteta zbog straha od gubitka časti, zanemarivanja mentalno bolesnog djeteta. Kao čitatelji svjedočimo da Leila nije imala nimalo lagan život, ali i da se nikada nije predavala. Podržavali su je oni od kojih bi se to najmanje nadali, dok se ona borila bez predaha, pomagala drugima, da bi nju ponovno spašavali ljudi iz najnižih društvenih slojeva. Leila istovremeno podiže samopoštovanje i interes za politiku koju je imala kao predmet u vrijeme dok je još bila u školi, ali nije bila u stanju progovoriti o zločinu u svojoj obitelji.
Najljepši dio knjige je meni u tome što ju je na tom njezinom turbulentnom životnom putu pratilo pet “malih”, a tako važnih i fascinantnih ljudi. U minutama nakon smrti Leila se prisjeća svojih pet prijatelja koji su dijelom započeli slična zanimanja kao i Leila. Tako upoznajemo Humeyru koja se rodila u Mezopotamiji, Jameelah iz Somalije čiji je otac musliman, a majka kršćanka, Sinana Sabotažu, dječaka iz Leilinog sela s kojim je išla u razred i koji je cijeli život bio zaljubljen u nju, Nalan Nostalgiju i Zaynab 122 koja je rođena u zabačenom selu u Libanonu. Oni joj nakon smrti žele odati posljednje poštovanje, da ne samo njezina duša, nego i njezino tijelo bude u nebeskom carstvu. Pogrebi jesu za žive, ali važno je organizirati pristojan pogreb inače nikad ne možeš zacijeliti iznutra, mišljenja su Leilini prijatelji. I tako počinje neobična potjera za Leilinim lešom na Groblju samotnika u Istanbulu na kojem uvijek ima mjesta za one koji umiru sami. Toliko čarobnih metafora u ovom divnom romanu u kojem Elif Šafak progovara o ženi koja nastoji biti na margini društva, gdje su prijateljstva duboka, a sreća prolazna. I uspijeva. Nisam nimalo sumnjala jer sve Elifine knjige koje sam dosada pročitala su me oduševile i ispunile.
Svaka Elifina knjiga nas ponovno na zanimljiv i zastrašujući način vodi u zemlju koja s jedne strane pokušava biti što bliže Europi i njezinim vrijednostima, ali je s druge strane miljama udaljena od nje. Ovaj roman je ponovno hrabar pogled autorice na njezinu domovinu, na državu Tursku. Poznato je da je Elif hrabra u progovaranju o aktualnom onesposobljavanju pravnih i političkih mehanizama koji čine demokraciju u Turskoj mogućom. Nacionalizam je u porastu kao i u ostalim dijelovima svijeta. Pri tome se Elif ne boji mogućih neprijatelja i protivnika. Nakon objavljivanja ove knjige dobila je mnoge uvrede, pogrdne riječi i prijetnje. Kroz čitanje sam dobila uvide u određene povijesne obrise, pogled na politiku Turske, pogled u udaljena područja istočne Anatolije, pogled na život obitelji obrazovanih i praznovjernih, ali isto tako i onih strogih vjernika. Glavna junakinja Leila luta Istanbulom u potrazi za otvorenijim životom i s jedne strane ulazi u malo moderniji svijet, no s druge tu su i reakcionarni krugovi. Struktura knjige je baš zanimljiva. Višeslojna je i pokazuje čovjeka u svoj svojoj slavi, ali i tami. Sviđa mi se kako Elif ne filozofira previše, ne opisuje mnogo, ali kada napiše onda točno koristi riječi potrebne kako bismo kao čitatelji stekli predstavu o situaciji, mjestu i ljudima u priči. Elif jako vješto svoju političku i ljudsku poruku kombinira s nepolitičkom i neljudskom poviješću čineći je tako savršenom i genijalnom. Iako je radnja postavljena u prošlost (krajem 1980tih) jednako je aktualna i danas. Život se opisuje sa stanovišta žena u kojem isključivo dominiraju muškarci. Elif vrlo jasno iznosi svoj feministički pogled na grad Istanbul koji je prema njenom mišljenju “grad žena” i to je oduvijek i bio. Roman je ne samo zbog svoje aktualnosti tako važan i značajan, već je i književno i duhovno štivo nezamjenjivo i izuzetno vrijedno čitanja!
Čitaj knjigu - Alis Marić
Mapiranje gubitaka
Recentna češka romaneskna produkcija iznjedrila je korpus djelâ koje povezuje zaokupljenost kolektivnim povijesnim traumama dvadesetoga stoljeća. Broj ostvarenja koja bi se u njega mogla svrstati u posljednjih je desetak godina nabujao do te mjere da se slobodno može govoriti o tendenciji, ako ne i modi. Njihov je uspjeh kako kod kritike tako i kod publike značajan, nerijetko privlače medijsku pozornost, pa i književne nagrade, a neki od njih prevedeni su i objavljeni i u Hrvatskoj. Boginje sa Žítkove Kateřine Tučkove, Seoski barok Jiříja Hajíčeka, Ljubavno pismo klinopisom i Životopis crno-bijeloga janjeta Tomáša Zmeškala, Ponosni Budi Irene Douskove, Laku noć, slatko sanjajte Jiříja Kratochvila… neki su od njih koje su hrvatski čitatelji imali priliku upoznati. Usporedo s razvijanjem pripovijedanja o sudbinama malih ljudi koje su obično determinirane tragičnim, a nerijetko i apsurdnim lomovima, u njima se istovremeno projiciraju velike povijesne traume prošloga stoljeća, u kojima se ti mali ljudi najčešće nisu mogli ili znali snaći. U ovu se romanesknu liniju u suvremenoj češkoj književnosti može svrstati hvaljeni i nagrađivani roman Nijemci (2012) Jakube Katalpe (1979; pravim imenom Tereza Jandová), doduše s jednom važnom razlikom. Naime, dok u većini navedenih djela svjedočimo tematiziranju i problematiziranju čehoslovačke komunističke ere, kod Katalpe je u fokusu Drugi svjetski rat.
Nijemci su osmišljeni kao dvorazinski roman. Prvu razinu čine prvo i posljednje, deveto poglavlje romana. To su poglavlja u kojima istupa pripovjedačica u prvome licu i u koje je smještena njezina dvogodišnja (2002-2004) istraga o vlastitoj baki Klari i njezinu životu. Druga razina obuhvaća sedam poglavlja između prvog i devetog, u kojima pripovjedač u trećem licu pripovijeda život Klare, njezinih predaka i likova koji su na ovaj ili onaj način povezani s njome. Na rubovima Klarine osobne priče, kao i čitavog niza mini-priča vezanih za druge likove, ispisuje se povijest uspona i pada nacizma, Drugog svjetskog rata i razdoblja neposredno nakon njegova svršetka. Kompozicija je, kao što vidimo, prstenasta: prvo i posljednje poglavlje čine svojevrsni narativni prsten unutar kojeg je u ukupno sedam poglavlja stiješnjena životna priča Klare Reissmann, bake pripovjedačice iz narativnog prstena. Roman počinje smrću, odnosno pogrebom oca pripovjedačice u ožujku 2002. godine, nakon kojeg ona predloži svojoj braći da će srediti stvari u njegovu praškom stanu. Očevi remenčići za ispravljanje displazije kukova, koje ondje pronalazi, navode je da zagrebe dublje u obiteljsku prošlost, u prošlost bake Klare koja je napustila svoga sina i koju nikada nije upoznala, premda je u vrijeme istrage još uvijek živa. Pripovjedačica tada odlučuje posjetiti Klaru u njemačkom Lahnsteinu. Ondje doznaje da joj baka boluje od Alzheimerove bolesti, stoga je osuđena na informacije koje joj pruža Klarina kći Gertrude, što će činiti građu sedam narednih poglavlja ispripovijedanih u trećem licu. U devetom poglavlju roman se simbolički zaključuje ne samo povratkom u prvo lice pripovijedanja, već i viješću o Klarinoj smrti. Krug je time zatvoren: roman počinje i završava smrću, koja je u Nijemcima pokretač radnje, ali i njezina „točka na i“.
Radnja Nijemaca većim je dijelom vezana za češke Sudete, točnije za rudarsko selo Rzy kamo Klara odlazi kao učiteljica nakon što joj Gestapo zbog protudržavne djelatnosti pogubi zaručnika i gdje popunjava prazno učiteljsko mjesto nakon zagonetnog nestanka učiteljice Anne Gerling. Rzy, u kojima većinsko stanovništvo čine sudetski Nijemci, zatvorena su i prema došljacima nemilosrdna sredina, no Klara u njima s vremenom pušta životne korijene, a naposljetku čak izgradi prisne, pa i burne odnose s nekim starosjediocima. Uspostavlja, primjerice, pomalo neobično prijateljstvo s učiteljem Fuchsom, a zatim i ljubavni (točnije seksualni) odnos sa živoderom Weissmannom. Upravo će joj potonje zapečatiti sudbinu: na samom izmaku rata Klara doznaje da je trudna, a Weissmann, koji se još prije Klarina dolaska odrekao vlastite supruge zbog njezinog židovskog podrijetla, s kćerkom napušta Rze i trudnu Klaru. No uskoro se u obližnji grad Tichý Brod vraća Anna Gerling, koja je, kako nam se otkriva, pobjegla iz Rza noseći Weissmanovo dijete. Njezin povratak za Klaru predstavlja svojevrsni deus ex machina – ali samo naizgled. Anna naime Klari nudi smještaj u Pragu kod svoje sestre Hedvike i njezina muža, što Klara naposljetku prihvaća. U Pragu će tako roditi sina Konrada (oca pripovjedačice iz prvog i devetog poglavlja), kojeg će ubrzo ostaviti na brizi Hedviki i njezinu suprugu te otići u Njemačku s namjerom da se ondje zaposli i nakon toga se vrati po sina. A kad do toga dođe, Hedvika joj sina odbija dati. Budući da su kao Konradovi roditelji službeno navedeni Hedvika i njezin suprug, Klara je bespomoćna i svoju bespomoćnost naposljetku prihvaća kao životnu zadanost, a njezin će sin Konrad tek dvadesetak godina poslije od Hedvike doznati da mu je ona biološka majka.
Annin povratak u Rze višestruko je zanimljiv. Prije svega, on predstavlja svojevrsno zatvaranje kruga, tako da je i unutar narativnog prstena radnja zaokružena. S Anninim povratkom Klara kao da preuzima na sebe njezinu sudbinu te, baš kao što je to svojevremeno učinila Anna, utočište pronalazi kod Hedvike, također noseći Weissmannova sina. Sudbine dviju žena podudaraju se tako u svojoj apsurdnosti, koja je samo preslika apsurdnosti povijesti. Činjenica da se Anna vraća u Sudete s neželjenim Weissmannovim sinom, a da istovremeno Klara nosi njegovog drugog neželjenog sina, i da se njih dvije sreću te međusobno zamijene uloge, na granici je nevjerojatnog, ali ta nevjerojatnost u Nijemcima se doima ne samo mogućom, već i logičnom. Anna i Klara kao da sudjeluju u igri koja nije ništa manje pomaknuta od one u kojoj glavne uloge imaju ideološki sistemi onoga vremena i u kojoj je jedan oblik terora nadomješten drugim: Nijemci, još donedavni gospodari svijeta, pa tako i sela Rzy, u duhu poratnog češkog revanšizma suočeni su s masovnim egzodusom iz Sudeta, što će predstavljati jednu od većih mrlja u češkoj povijesti dvadesetoga stoljeća.
U Nijemcima bi svakako valjalo izdvojiti igru s pripovjedačem, koje čitatelj nerijetko možda i nije svjestan. Kao što je već rečeno, radnju narativnog prstena, u koji spadaju prvo i posljednje poglavlje, pripovijeda pripovjedačica u prvome licu koja pokušava doći do informacija o Klarinu životu. Te joj informacije naposljetku pruža Gertrude i one bi načelno trebale činiti građu sedam poglavlja unutar narativnog prstena. Pripovjedač je u tih sedam poglavlja anoniman i istupa u trećem licu, i lako ćemo zaključiti da taj pripovjedni glas pripada Gertrude ili eventualno Klari koja sluša Gertrudina pripovijedanja. Ipak, za razliku od pripovjedačice iz narativnog prstena, koja je s obzirom na logiku vlastite pripovjedne situacije (sudjeluje u radnji kao jedan od likova) nužno ograničena u svome znanju, u poglavljima u kojima se rekonstruira Klarin život pripovjedač je sveznajući. Njegovo sveznanje ne odnosi se samo na život Klare, nego na sveukupnost informacija o svijetu i vremenu kao takvima. On zna sve, neprestano šeće po sinkronijskoj i dijakronijskoj osi, razotkrivajući nam osobne priče, emocije i misli pojedinih likova s kojima Klara ili Gertrude nikako nisu mogle biti upoznate, npr.:
„Da se na trenutak zaustavi vrijeme, situacija bi izgledala ovako:
Klara Kolmann – u dobi od dvadeset godina i dva mjeseca – stoji na prozoru i razmatra mogućnost samoubojstva, zato što joj roditelji nisu dopustili da ide u cirkus. Nakraju se odlučuje otrovati fosforom sa žigica.
Istovremeno Albert Högl, vlasnik velike berlinske knjižare, dovozi u svoju trgovinu pakete s knjigama koje je podigao iz tiskare na Annabergstrasse. Kad mu u ruke padne knjiga u dva dijela Mein Kampf, sprema je na sam kraj police, jer je uvjeren da nikoga neće zanimati.
U tom se istom trenutku Franziska Kolmann, koja se odmara prije večere, prebacuje na bok i u snu ugura dlanove među bedra.
Nijednoj od sluškinja koje žive i rade u Beču smrt nije ni na kraj pameti.“
Tko popunjava narativne praznine, nadograđujući pripovijedanje Gertrude o životu njezine majke i povezujući kaleidoskop mnoštva mini-priča u sveobuhvatnu sliku svijeta? Je li to učinila sama Gertrude, ili možda Klara? Ako je tome tako, ako je jedna od njih dvije sama začinjavala fabulativni kostur, upotpunjujući ga sukladno vlastitoj mašti, nije li posrijedi tek fikcija o fikciji? Ili ovdje – a to se također nameće kao mogući odgovor – imamo posla s klasičnim sveznajućim pripovjedačem, s nekim tko je iznad svih likova u romanu i tko se u njemu ne pojavljuje kao jedan od sudionika? U slučaju da se priklonimo ovom rješenju (koje je logički gledano možda prihvatljivije), ostaje nam za zaključiti da znamo jako malo o saznanjima Gertrude i pripovjedačice o Klarinu životu, jer ono što nam se u sedam poglavlja o Klari pripovijeda nije njihovo znanje o njoj, već znanje sveznajućeg pripovjedača.
Da ne bi bilo zabune, daleko do toga da je pitanje pripovjedača jedino zanimljivo u romanu Nijemci. Na gotovo petstotinjak stranica Katalpa suvereno ispreda zanimljivu i uvjerljivu priču koja je kompozicijski dobro osmišljena i realizirana, s karakterima koji su nerijetko psihološki efektno razrađeni na vrlo malom prostoru, s konkretnim i nepretenciozno tematiziranim povijesnim dekorom na kojem će prodefilirati mnoštvo likova i njihovih životnih sudbina. A te su sudbine redom tragične: u Nijemcima su svi likovi naposljetku na gubitku, kao što je na gubitku i sama povijest, kao što su, na kraju krajeva, na gubitku Nijemci iz naslova romana. Katalpu pritom ne zanima plitko i jeftino moraliziranje ili povijesno uopćavanje. Ona ne preispituje moment krivnje, ne čini to čak ni kad je posrijedi Klara kao centralni lik, koja bi za takvo što bila prilično zahvalna, posebice ako se uzme u obzir da se u izvjesnoj mjeri angažirala za „njemačku stvar“, da je bila članica Saveza žena Nacionalsocijalističke partije, da je jednom prilikom odbila pomoći svojoj učenici židovskog podrijetla ili da je iz Rza slala anonimna doušnička pisma u njemačko ministarstvo. Sve to u romanu se ne valorizira, ne stavlja se na vrijednosnu vagu niti komentira. Nijemci ni u jednom trenutku ne prerastaju u povijesnu osudu određene ideologije ili kritiku postupaka pojedinih likova, crno-bijelu karakterizaciju ili raspodjelu krivnje. Sve to prepušteno je čitatelju koji sam za sebe odlučuje hoće li uopće nečemu takvome pribjegnuti ili ne, a ta je nenametljivost spram čitatelja, koja se može shvatiti i kao autorska zrelost, nedvojbeno prednost ovoga romana – i to samo jedna u nizu.
Ena u zemlji knjiga (Zulejha otvara oči – Guzel Jahina)
Guzel Jahina ruska je književnica tatarskih korijena. Zulejha otvara oči njen je debitantski roman iz 2015. godine. Osvojio je mnoge istaknute književne nagrade, a zanimljiv je podatak da je inspiriran stvarnim iskustvom njene bake koja je kao i glavna protagonistica Zulejha bila prognana za vrijeme Staljinovog režima.
Roman predivnog naslova Zulejha otvara oči, što je ujedno i prva rečenica u romanu, na više od četiri stotine stranica prati buran život Tatarke Zulejhe. Tatari su narod pretežno naseljen u Rusiji i okolnim zemljama. Na svijetu ih je blizu sedam miliona, a većinski dio naroda su muslimani suniti ili u nešto manjem omjeru pravoslavci.
Radnja počinje u zimu 1930. godine u malom tatarskom selu gdje Zulejha živi sa 15 godina starijim suprugom Murtazom i svekrvom koju naziva Vampiricom iz čega je više nego jasno kakav je njihov odnos. Već 15 godina svaki joj je dan gotovo isti – većinu dana provodi radeći i udovoljavajući suprugovim i svekrvinim željama. Četiri puta rodila je djevojčice koje su ubrzo nakon rođenja umrle. Jednoga dana njenog supruga ubijaju koministi ili, kako ih nepismena Zulejha naziva, crvenohordaši nakon što otkriju da je na različite načine sakrivao hranu koje je imao, za to vrijeme bi se moglo reći, u izobilju. Optužen je da je kulak, odnosno klasni neprijatelj siromašnim seljacima sa kojima je trebao dijeliti višak dobara. S ubistvom njenog supruga završava se prvi dio romana Pokisla kokoš koji se proteže na svega pedesetak stranica, a naredna tri dijela, Kamo?, Život i Povratak smještena su u tajgu uz obalu rijeke Angare gdje je Zulejha skupa sa ostalim državnim neprijateljima prisilno odvedena.
“Dugo ste vi pili krv radnog seljaštva. Došao je trenutak da se iskupite za svoja zlodjela i dokažete da imate pravo na život u našoj teškoj sadašnjosti, kao i u prekrasnoj svijetloj budućnosti koja će bez sumnje nastupiti veoma, veoma brzo. Riječi su duge i teške. Zulejha jako malo razumije – jedino da Ignjatov obećava kako će se sve dobro završiti.”
Na području uz Sibir Zulejha je sa šačicom preživjelih nakon iscrpljujućeg višemjesečnog putovanja vozom prisiljena uspostaviti prihvatljive uslove za život. Kreću ispočetka praveći zemunice u zemlji u kojima bi mogli spavati, a sa njom su ljudi različitih profila, od poludjelog doktora, nekada uspješnog slikara, obrazovanog para, pa do kriminalca. Svi oni nalaze se pod nadzorom strogog komandanta Ignjatova, ubojice Zulejhinog supruga.
Sve ovo čini okosnicu romana, a na oko četiri stotine stranica pratimo izgradnju života u surovim predjelima prirode u kojima osim njih obitavaju još jedino vukovi, medvjedi i druge vrste životinja. Sama hrana u početku predstavlja luksuz, a takvi uvjeti natjerat će likove da se međusobno zbliže i da rade poslove koje do tada nisu. Svi oni na različit način dat će sve od sebe da, iako prognani i bez nade za bolju budućnost, za sebe stvore najbolje životne uslove zadrživši tako barem dio dostojanstva potrebnog čovjeku.
“Ovdje, na kraju svemira, nije bilo nikoga ni da je kazni ni da je pomiluje: pogled Svevišnjeg nije dopirao do obala Angare; čak nije bilo ni duhova u gluhom šipražju sibirske prašume. Ljudi su ovdje bili potpuno sami, jedan na jedan.”
Zulejha otvara oči višestruko je metaforičan naslov. Suočena s progonom i prisiljena sama izgraditi potpuno novi i drugačiji život, Zulejha odlaskom iz tatarskog sela iz kojeg nikada dalje nije putovala, po prvi put u životu stvarno otvara oči. Nepismena seljanka koja je svakodnevno bila meta supruga i svekrve zbog nemogućnosti podizanja djeteta, ona koja je komuniste zvala crvenohordašima, a zapravo istinski nije niti znala ko su oni i koliku opasnost po njen život predstavljaju, otvorila je oči u trenucima kada je postala samo jedna od potlačenih tadašnjeg staljinističkog režima. Dio kvalitete romana tako leži u oštroj kritici režima kroz priču o malim, običnim ljudima kojima je oduzeto baš sve. Još jedna kvaliteta romana je u pogledu stila jer Guzel Jahina gradi takve rečenice zbog kojih sam se na neke dijelove znala vraćati i po nekoliko puta. Zbog toga se ovaj roman čita polako i sa velikom pažnjom. Pored toga, u mnogim dijelovima oslanja se na tatarske narodne običaje, mitove i legende koji prate Zulejhu čak i kada je stotinama kilometara daleko od malog tatarskog sela. Ona će tada spriječena letjeti nastaviti hodati, baš kao ptice u staroj tatarskoj legendi.
“S vrha brežuljka ravnica pod njim pruža se kao divovski, bijeli stolnjak po kojem je ruka Svevišnjeg razbacala perle od drveća i trake od cesta. Karavana s bivšim kulacima vuče se poput tanke, svilene niti prema obzoru nad kojim svečano zalazi rumeno sunce”
TATARSKA SPISATELJICA ZA GLOBUS: Moja je baka djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu. To me potaknulo na pisanje romana
Guzel Jahina, 40-godišnja tatarska spisateljica iz Kazanja, postala je zvijezda u književnom svijetu objavivši 2015. godine svoj debitantski roman “Zulejha otvara oči” (izdavač Hena com, u prijevodu Tatjane Radmilo). Kroz priču o tatarskoj seljanki prognanoj u sibirsko naselje 1930. godine Jahina opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a. Roman je osvojio brojne ruske književne nagrade i preveden je na 29 jezika. Njezin drugi roman bit će objavljen u svibnju, a zove se “Djeco moja” i govori o sudbini ruskih Nijemaca i životu njemačke komune na Volgi u razdoblju od 1918. do 1941. godine.
U romanu ima mnogo tatarskih riječi, je li to otežavalo posao prevoditeljima?
- Da, tijekom pisanja stopila sam podosta turkijskog leksika s ruskim tekstom kako bih što bolje dočarala atmosferu tatarskog svijeta na početku romana. Međutim, te su riječi ubačene veoma pomno - razumljive su bez prijevoda (iz konteksta) te stoga nisu predstavljale problem prevoditeljima.
Tatarski je vaš materinski jezik, no pišete na ruskom?
- Ja sam, kao i mnoga djeca u Tatarstanu, odrasla kao dvojezično dijete, govoreći i tatarski i ruski. Do treće sam godine govorila samo tatarski jezik, i to dvije njegove inačice: “gradsku” i “seosku” (razlike nisu velike, uglavnom se odnose na upotrebu riječi, ali one postoje). S tri godine krenula sam u dječji vrtić, a u moj je život ušao ruski jezik. Obrazovanje mi je bilo na ruskom jeziku - i u školi, i na fakultetu. Stoga se sada ruskim koristim mnogo češće nego tatarskim i pišem samo na ruskom.
Naravno da je odrastanje u dvojezičnom i dvokulturnom svijetu velika sreća. Meni moj rodni grad Kazanj predstavlja najbolji primjer skladne zajedničke koegzistencije dvaju naroda, ruskog i tatarskog. Vojske Ivana Groznog osvojile su Kazanjski Kanat i pripojile ga Rusiji 1552. godine. Otad je prošlo već 500 godina te su sada, nakon mnogo poteškoća, dva naroda napokon dostigla sklad. Zamislite samo da na teritoriju Kazanjskog kremlja jedna pored druge stoje džamija i pravoslavna crkva, a udio miješanih tatarskih i ruskih brakova postojan je još od sovjetskih vremena i iznosi oko 30 posto. Inače, moj je suprug Rus, kao i supruga mog brata. Odrastanje među dvjema kulturama za pisca je isto što i piti s dvaju izvora.
Roman je nastao prema iskustvima vaše bake koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima. Koje dijelove ste preuzeli iz njezine priče? Kako vam je uspjelo tako dobro predstaviti život 1930-ih godina?
- U siječnju 1930. godine u SSSR-u je počela masovna kampanja protiv bogatih seljaka - ljudima su otimali imovinu i iseljavali ih u udaljene, nenaseljene krajeve Sovjetskog Saveza: u Sibir, u Kazahstan, na Altaj. Moj roman govori o tim događajima. Ona su se dotakla čitavog seljaštva SSSR-a: raskulačeno je tri milijuna ljudi, šest milijuna prošlo je kroz tzv. radna naselja (specijalna naselja za prognanike). Moja baka bila je jedna od tih šest milijuna. Njezini roditelji bili su raskulačeni kad je njoj bilo sedam godina. Poveli su ih na put: iz njihova sela do Kazanja na konjima, nakon čega su dugo putovali željeznicom do Krasnojarska te dalje rijekom Jenisej do Angare.
Baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu. Ondje je završila Pedagoški fakultet i tek se 1946. godine vratila u rodno selo. Počela je predavati ruski jezik u nižim razredima osnovne škole, upoznala je djeda, koji je bio učitelj njemačkog jezika i ravnatelj škole. Tada je počeo bakin treći život: prvi je bio u selu do progona, drugi u Sibiru, treći - miran, s djecom, unucima, zahvalnim učenicima... Baka je preminula prije sedam godina. U početku me zanimala samo tema Staljinove represije, isključivo kako bih i sama razumjela i osjetila što je ona proživjela u progonstvu. Mnogo kasnije palo mi je na pamet da napišem knjigu. Zbog toga je ova priča za mene vrlo osobna.
Moja junakinja tek lagano podsjeća na moju baku. Baka je u Sibir otišla kao djevojčica, ondje je odrasla i postala žena. Meni je mnogo zanimljivije bilo pripovijedati o tome kako se mijenja već odrasla žena - na početku romana Zulejhi je već 30 godina. Iz bakina sam života uzela razdoblje (1930. do 1946.) i rutu putovanja: selo - Kazanj - Krasnojarsk - rijeka Angara - zabitno mjesto u tajgi u koje su bacili ljude bez sredstava za život. Također sam iz bakinih sjećanja uzela dvije epizode: potonuće barže u kojoj je bilo nekoliko stotina zatvorenika, zaključanih pod palubom, i kako je baku matematici iz vlastitog udžbenika podučavao profesor u progonstvu. Sve ostalo izvučeno je iz memoara raskulačenih, preseljenika i onih koji su prošli kroz gulag, iz disertacija i znanstvenih radova, iz dokumentarnih filmova, materijala muzeja Gulag u Moskvi…
Za mene je važnija bila Zulejhina osobna priča. Htjela sam pisati o metamorfozi poganske spoznaje u suvremeno, mentalno putovanje junakinje iz prošlosti u sadašnjost. Zato je ona i bila takva od samog početka - žena koja je duboko zarobljena u arhaičnom svijetu, negdje u srednjem vijeku, koja se postupno iščeprkava iz tog srednjovjekovlja dok uči kako biti slobodna i voljeti. Niz tragedija koje joj se događaju na čudesan je način vode do unutarnjeg oslobađanja te je uvelike mijenjaju kao osobu.
Čitali ste i memoare prognanih kulaka. Koliko dugo ste morali istraživati povijesne činjenice?
- Rusija ima bogatu tradiciju romana o vremenima gulaga i Staljina. U romanu sam pisala o poznatim stvarima (raskulačivanje, progon kulaka, život u radnim naseljima) i nisam si zadala prepričavanje ili prepisivanje povijesti. Prvi i glavni izvor - čak ne informacija, već nadahnuća - za mene su bila sjećanja moje bake. Ona je opširno pripovijedala o tome kako su preseljenike iskrcali na obalu Angare, u zabitnoj tajgi, te im naredili da izgrade naselje. O tome kako su iscrpljeni ljudi kopali zemunice i u njima živjeli. Umirali. Bojali su se ići u bolnicu i uzimati lijekove jer se stalno govorilo da je medicinskom osoblju bilo naređeno ubiti svu djecu u naselju. O tome kako su djeca u plava, zimska jutra, pod mjesečinom, bojeći se vukova, trčala tajgom pet kilometara do škole u susjednom naselju. Svi su imali lošu obuću, baka bi povremeno skidala kapu i navlačila je na ukočene noge ne bi li se ugrijala… To je ono što sam htjela prenijeti: s jedne strane užas i mrak, težak život u sibirskoj tajgi, a s druge strane neke svijetle trenutke. Osobito sam željela iskazati taj duh bratstva koji je baka opisivala: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Baka je odande otišla 1946. godine, no do kraja života dopisivala se s prijateljima iz progonstva. Stoga je naselje prognanika u romanu Noina arka. Seljaci, kažnjenici, inteligencija, muslimani i kršćani, vjernici i nevjernici prisiljeni su se držati zajedno ne bi li preživjeli.
Posebno želim naglasiti okruženje romana. Na primjer, da bih shvatila kako su se osjećali ljudi u stočnim vagonima tijekom transporta do Sibira, otišla sam u Muzej željezničkog prijevoza na otvorenom. Ondje sam dugo stajala ispred stočnog vagona i zamišljala kako je bilo putovati u tim dupkom napunjenim daščanim vagonima. Tijesni, uski prostor, prozorčić, slabe svjetiljke, svjetla je bilo dovoljno tek toliko da se razaznaju lica, sićušna peć buržujka u sredini…
Studirali ste na Moskovskoj školi filma, a vaš roman prvotno je bio scenarij za film?
- Završila sam obuku na Odjelu za scenarij 2015. godine. Neko sam vrijeme htjela raditi u televizijskoj produkciji, no scenaristika zahtijeva određene karakterne crte: sposobnost brzog predlaganja velike količine alternativnih rješenja za likove junaka, razvoj sižea, smjer dijaloga ili bilo koju sastavnicu priče na traženje redatelja ili producenta. Ja nemam takvu fleksibilnost, pišem dugo, popravljam teško. Za mene je muka čak i izbaciti suvišan odlomak, a da ne govorimo o tome da scenu u potpunosti ponovo napišem. Ili dodam novi lik. Ili promijenim kraj. “Zulejha” je u početku bila napisana kao scenarij koji mi je pomogao izgraditi fabulu, shvatiti povijesne granice i pronaći rješenja za glavne scene. Do tog sam trenutka dvije godine pokušavala napisati roman, međutim zbog neiskustva izgubila sam se u ogromnoj količini informacija, mnogim važnim i nevažnim likovima, pojedinostima, narativnim i tematskim pravcima. Nakon pisanja scenarija bilo mi je jednostavnije pretvoriti povijest u književni tekst.
Mitologija i praznovjerje igraju veliku ulogu u romanu - je li to nešto specifično za tatarski narod ili je bilo specifično za bilo koju ruralnu regiju toga doba? Je li puno žena živjelo kao Zulejha, vjerujući u bajke i trpeći nasilje?
- U pravu ste, mitologija igra jako veliku ulogu u priči o Zulejhi. U temelju romana leže dvije istočne legende koje oblikuju siže: priča o šah-ptici Simurg i legenda o Jusufu i Zulejhi - priča o strasnoj ljubavi bogate žene prema svom mladom i prelijepom robu. Htjela sam na drugi način ispričati taj klasični mit: glavna junakinja mog romana strasno voli svoga sina, Jusufa. U tekstu romana postoje izravne poveznice s legendom, na primjer, kad Zulejha, pokušavajući zadržati Jusufa koji je zauvijek napušta, raspara ovratnik njegove košulje.
Što se tiče patrijarhalnog, arhaičnog svijeta u kojem Zulejha živi na početku priče, u prvim poglavljima čak i nisam opisivala konkretnu stvarnost, već uvjetnu prošlost: htjela sam da čitatelj na prvim stranicama uopće ne shvati kad se događa radnja - prije 100, 200 ili 500 godina. Iz te se prošlosti počinje odmotavati radnja - junakinja se premješta u sadašnjost.
Naslov romana vrlo je dvoznačan - Zulejha otvara oči svijetu te se, paradoksalno, “budi” tek u Sibiru, gdje se oslobađa patrijarhalnih okova i stalnih misli o grijehu. Je li glavna tema djela prevladavanje mitova?
- Zulejha otvara oči je, naravno, metafora. Ta rečenica otvara roman i ponavlja se četiri puta: na početku romana oko Zulejhe caruje tama, a u posljednjem poglavlju zasljepljujuća svjetlost. Da, može se reći da je to knjiga o prevladavanju poganske spoznaje jer je upravo uklanjanje te poganske spoznaje odbacivanje okova patrijarhalnog svijeta i napuštanje položaja žrtve Zulejhi podarilo istinsku slobodu.
