Književni osvrt - Zulejha otvara oči

Ena u zemlji knjiga (Zulejha otvara oči – Guzel Jahina)

Guzel Jahina ruska je književnica tatarskih korijena. Zulejha otvara oči njen je debitantski roman iz 2015. godine. Osvojio je mnoge istaknute književne nagrade, a zanimljiv je podatak da je inspiriran stvarnim iskustvom njene bake koja je kao i glavna protagonistica Zulejha bila prognana za vrijeme Staljinovog režima.

Roman predivnog naslova Zulejha otvara oči, što je ujedno i prva rečenica u romanu, na više od četiri stotine stranica prati buran život Tatarke Zulejhe. Tatari su narod pretežno naseljen u Rusiji i okolnim zemljama. Na svijetu ih je blizu sedam miliona, a većinski dio naroda su muslimani suniti ili u nešto manjem omjeru pravoslavci.

Radnja počinje u zimu 1930. godine u malom tatarskom selu gdje Zulejha živi sa 15 godina starijim suprugom Murtazom i svekrvom koju naziva Vampiricom iz čega je više nego jasno kakav je njihov odnos. Već 15 godina svaki joj je dan gotovo isti – većinu dana provodi radeći i udovoljavajući suprugovim i svekrvinim željama. Četiri puta rodila je djevojčice koje su ubrzo nakon rođenja umrle. Jednoga dana njenog supruga ubijaju koministi ili, kako ih nepismena Zulejha naziva, crvenohordaši nakon što otkriju da je na različite načine sakrivao hranu koje je imao, za to vrijeme bi se moglo reći, u izobilju. Optužen je da je kulak, odnosno klasni neprijatelj siromašnim seljacima sa kojima je trebao dijeliti višak dobara. S ubistvom njenog supruga završava se prvi dio romana Pokisla kokoš koji se proteže na svega pedesetak stranica, a naredna tri dijela, Kamo?, Život i Povratak smještena su u tajgu uz obalu rijeke Angare gdje je Zulejha skupa sa ostalim državnim neprijateljima prisilno odvedena.

“Dugo ste vi pili krv radnog seljaštva. Došao je trenutak da se iskupite za svoja zlodjela i dokažete da imate pravo na život u našoj teškoj sadašnjosti, kao i u prekrasnoj svijetloj budućnosti koja će bez sumnje nastupiti veoma, veoma brzo. Riječi su duge i teške. Zulejha jako malo razumije – jedino da Ignjatov obećava kako će se sve dobro završiti.”

Na području uz Sibir Zulejha je sa šačicom preživjelih nakon iscrpljujućeg višemjesečnog putovanja vozom prisiljena uspostaviti prihvatljive uslove za život. Kreću ispočetka praveći zemunice u zemlji u kojima bi mogli spavati, a sa njom su ljudi različitih profila, od poludjelog doktora, nekada uspješnog slikara, obrazovanog para, pa do kriminalca. Svi oni nalaze se pod nadzorom strogog komandanta Ignjatova, ubojice Zulejhinog supruga.

Sve ovo čini okosnicu romana, a na oko četiri stotine stranica pratimo izgradnju života u surovim predjelima prirode u kojima osim njih obitavaju još jedino vukovi, medvjedi i druge vrste životinja. Sama hrana u početku predstavlja luksuz, a takvi uvjeti natjerat će likove da se međusobno zbliže i da rade poslove koje do tada nisu. Svi oni na različit način dat će sve od sebe da, iako prognani i bez nade za bolju budućnost, za sebe stvore najbolje životne uslove zadrživši tako barem dio dostojanstva potrebnog čovjeku.

“Ovdje, na kraju svemira, nije bilo nikoga ni da je kazni ni da je pomiluje: pogled Svevišnjeg nije dopirao do obala Angare; čak nije bilo ni duhova u gluhom šipražju sibirske prašume. Ljudi su ovdje bili potpuno sami, jedan na jedan.”

Zulejha otvara oči višestruko je metaforičan naslov. Suočena s progonom i prisiljena sama izgraditi potpuno novi i drugačiji život, Zulejha odlaskom iz tatarskog sela iz kojeg nikada dalje nije putovala, po prvi put u životu stvarno otvara oči. Nepismena seljanka koja je svakodnevno bila meta supruga i svekrve zbog nemogućnosti podizanja djeteta, ona koja je komuniste zvala crvenohordašima, a zapravo istinski nije niti znala ko su oni i koliku opasnost po njen život predstavljaju, otvorila je oči u trenucima kada je postala samo jedna od potlačenih tadašnjeg staljinističkog režima. Dio kvalitete romana tako leži u oštroj kritici režima kroz priču o malim, običnim ljudima kojima je oduzeto baš sve. Još jedna kvaliteta romana je u pogledu stila jer Guzel Jahina gradi takve rečenice zbog kojih sam se na neke dijelove znala vraćati i po nekoliko puta. Zbog toga se ovaj roman čita polako i sa velikom pažnjom. Pored toga, u mnogim dijelovima oslanja se na tatarske narodne običaje, mitove i legende koji prate Zulejhu čak i kada je stotinama kilometara daleko od malog tatarskog sela. Ona će tada spriječena letjeti nastaviti hodati, baš kao ptice u staroj tatarskoj legendi.

“S vrha brežuljka ravnica pod njim pruža se kao divovski, bijeli stolnjak po kojem je ruka Svevišnjeg razbacala perle od drveća i trake od cesta. Karavana s bivšim kulacima vuče se poput tanke, svilene niti prema obzoru nad kojim svečano zalazi rumeno sunce”