Recenzija: “Vošicki”

Recenzija: “Vošicki”, Marko Gregur

Kada je mladi hrvatski pisac, Koprivničanin Marko Gregur, nakon prvijenca “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” (2017.) te izvrsnog psihološkog romana “Mogla bi se zvati Leda” (2018.) sjeme svog trećeg književnog uratka “posijao” na ne uvijek plodnom tlu biografske književnosti napisavši nagradom Fric za najbolju knjigu fikcijske proze ovjenčano djelo “Vošicki”, vjerojatno nije niti slutio kako će život i ime Vinka (Vincenca) Vošickog, poznatog koprivničkog tiskara i izdavača, ponovno izniknuti u svojoj punoj slavi.

Naime, životna priča ovog nakladnika, “zlatnog tiskara”, koji je u razdoblju između dva svjetska rata imao povlasticu, ali i odvažnost izdavati časopis takvog značaja i snage kao što ga je imala “Književna republika”, odnosno objavljivati djela uglednih autora poput Miroslava Krleže ili Augusta Cesarca (primjerice, samo prvo izdanje Cesarčeve “Careve kraljevine” otisnuto je u 4000 primjeraka, što je za ono vrijeme predstavljalo gotovo nedostižnu nakladu, op.a.), u svojoj srži slijedi poznati, tužni obrazac po kojemu su mnogi njemu slični svojim djelovanjem iznimno zadužili hrvatsku kulturu, istodobno nikada ne naplativši te dugove. Mahom su svršetak svojih plodnih, vrijednih života dočekivali u neimaštini i zaboravu, a gorčini njihova kraja svjedočili su tek malobrojni, njima bliski ljudi.

Marko Gregur ovim djelom nije pao u zamku dosade pukog nabrajanja povijesnih činjenica, biografskih podataka do kojih bi mogao doći svaki gorljiviji i znatiželjniji istraživač prošlosti, već je u pripovijest o čovjeku koji je i dušom, ne samo riječima, vjerovao kako Bog doista uskršnjava umjetnost – Got di Kristi Kunst – kako je Vošicki često običavao pozdravljati suradnike i prijatelje, unio spisateljsku slobodu i literarne manevre kakvih se ne bi postidjeli niti književnici s mnogo više “stranica u rukama”.

Pišući o čovjeku koji je 1909. godine iz rodne Češke došao u Koprivnicu “kako bi na nepoznatom jeziku radio knjige”, Gregur niti na trenutak ne zanemaruje činjenicu kako je Vinko Vošicki, osim poduzetnika koji se u vremenima obilježenim ratovima i velikim gospodarskim krizama te slabom interesu za knjige zbog posvemašnje nepismenosti i siromaštva odvažio na tako riskantan pothvat poput izdavanja knjiga, prije svega ipak bio samo čovjek, sa svim slabostima i vrlinama svojstvenim ljudima. Upravo stoga autor u središte života Vinka Vošickog osim knjige stavlja i njegove “svakidašnje jadikovke”, bračne nedaće i brodolome, obiteljske afere koje su ga koštale ugleda te borbu s hrvatskom malograđanštinom, političkim spletkama i ideologijama. Vješto Marko Gregur isprepliće fikciju i povijest, stvarne osobe i događaje čvrsto povezujući sa onima proizašlim iz njegove spisateljske mašte te oživljavajući ponovno lik i djelo Vinka Vošickog, čovjeka koji je imao ambiciju u vrijeme kada je posjedovanje pogrešne ambicije bilo opasnije od posjedovanja oružja.

Naime, u vrijeme kada nitko nije htio tiskati Krležina i Cesarčeva djela, kada su se jugoslavenske vlasti okomile na komuniste i internacionaliste, Vošicki se beskompromisno uhvatio tog nadasve riskantnog posla, posebice ako se uzme u obzir da je Krleža već tada bio poznat kao lijevi pisac, registriran u policiji kao “opasni komunistički vođa.” Krležina “Književna republika” tiska se sve dok i sam Vošicki ne ukaže na nezavidno stanje s obzirom na gospodarsku krizu, ali i sve uži krug čitatelja, pa kada predloži povećanje formata “Književne republike”, kao i promjenu jedinstvenog smjera kako bi isti svima bio prihvatljiv, ostaje iznevjeren Krležinom odlukom o tiskanju časopisa u zagrebačkoj knjižari Hoffmann umjesto u Koprivnici. No, u smiraj života Vinka Vošickog 1957. godine (s kojom Gregur i počinje svoju biografiju), Krležino slanje oveće svote novca onemoćalom i siromašnom nakladniku pokazuje kako je slavni pisac ipak bio svjestan usluge koju mu je Vošicki učinio tiskajući njegova izdanja od 1923. do 1926. godine.

Iznimna snaga Gregurovog djela, osim u pamtljivim i zanimljivim prikazima koprivničkog kraja, jest i u vrlo spretnom stavljanju naglaska na nakladničku politiku kao srž uspješnosti Vinka Vošickog koji je, kao komercijalni izdavač, vješto pratio knjiško tržište i potrebe čitateljske publike nastojeći knjigu učiniti dostupnom svima te svojim izdanjima utirući put različitim žanrovskim smjerovima, ali i estetskim vrijednostima same literature. Unatoč naporima koje je ulagao u ostvarenje svog cilja, “ne pristajući na prosjek”, Vošicki se neprestano spoticao o prepreke koje mu je podmetala politika, odabiranje “pogrešnih strana” zbog kojih je ostajao bez podrške vladajućih, a samim time i bez svih dobrobiti koje je to suglasje donosilo. U novoj socijalističkoj Jugoslaviji Vinka Vošickog doživljavalo se kao malog tiskara čija tiskara nužno mora čim prije postati narodno dobro, a takav je tretman nakon izvjesnog vremena ambicioznog Čeha posve obeshrabrio i iscrpio. Konačan kraj, starost, bolest, a naposljetku i oduzimanje stana u kući gdje je bila tiskara te selidba u vinograd, “na bilogorske obronke”, samo je potvrdio kako je Vošickog društvo jednostavno odbacilo. Potrošilo ga je mnogo više nego li je to njegova ambicija mogla podnijeti ne odavši mu poštovanje koje je zaslužio.

No, povijest ne zaboravlja koliko god je pokušavali promijeniti i prilagoditi sebi. Barem ne dok god postoje pisci poput Marka Gregura koji je, više od šezdeset godina nakon smrti Vinka Vošickog, ovom iznimnom čovjeku odao poštovanje kakvo je zaslužio. Jedno davno putovanje sa sprudova beskrajne Vltave do muljevitih dravskih obala nije bilo uzaludno. Ostalo je od njega više od slova na papiru. Ostalo je djelo čiji opus daleko nadilazi korice knjiga između kojih se skrilo. Pa kad otvorimo “Vošickog” neka nas iz tišine čitanja prene jedino oštri štropot pokretanja velikih tiskarskih strojeva. Još jedan put, da se ne zaboravi.

“Tiskara i knjižara bile su puls njegova života, a žene i politika žileti.”

(“Vošicki”, Marko Gregur)

Biljana Gabrić