Književna kritika: “Vrijeme hladnijih snova”

Okupivši između korica šesnaest priča, zbirka Andyja Jelčića pod naslovom Vrijeme hladnijh snova nakon čitanja ostavlja dojam kao da smo upravo u rukama držali antologiju šesnaest ponajboljih autora u žanru kratkih pripovjednih formi.

Već dugo nismo imali zbirku tako raznovrsnih priča u kojima se vrijeme radnje proteže od zrinsko-frankopanske urote u 17. stoljeću, preko lokalnih pionira freudovske psihoanalize s početka 20. stoljeća, pa sve do internetskoga trolanja u novome mileniju. Za razliku od pretežite sklonosti naših novijih pripovjedača da svjetove svojih priča zatvaraju u granice ambijenta koji im je socijalno, biografski i generacijski najbliskiji, a to su mahom kafić, klapa, četiri kućna zida i zlatni kavez obiteljskog života s medijskim ekranima kao prostorom koji im filtrira ostatak svijeta, sve Jelčićeve izbore mjesta radnje najjednostavnije je sumirati narodskom izrekom „nema gdje ga nema“. Umobolnice i elektrane, kazališta i mafijaške tajkunare, domjenci i aukcije, gradsko komunalno poduzeće i školske učionice, korporativni uredi i paralelne egzistencije u virtualnosti internetske mreže – sve su to poprišta Jelčićeva pripovjedanja, ispunjenog nevjerojatno bogatom galerijom likova. Jelčićevim pričama defiliraju đaci, studenti, glumci, gradska administracija, menadžeri, estradno grlo nacionalističkih hitova i thompsonovskog imidža, srpska mafija, virtualni identiteti pod živopisnim nickovima, internetski forumaši, migranti, gejmeri, pa čak i jedan strvoder, a povrh svega još i jedan plišani medvjedić.

Ovakav ekstremno širok raspon tematskih interesa i motivskoga repertoara uobičajeno bi značilo da se u tom preobilju skrivaju i priče koje su uvrštene između korica samo radi dosezanja kvantitete prema mjerila standardnog knjiškog volumena, što bi onda rezultiralo tipičnom kritičkorecepcijskom ocjenom da je zbirka oscilirajuće kvalitete. Međutim, Jelčiću je to nemoguće prigovoriti jer je baš svaka priča, kako smo rekli na samome početku, antologijska.

Ma koliko god bila disperzna u sadržajima, ovu zbirku čini konzistentnom kvaliteta, pri čemu se kvalitativne ambicije ovoga autora ne zadovoljavaju samo originalnim idejama u smislu dosjetljivih zapleta i obrata ili tek efektnih poanti, nego se u ovom slučaju kvaliteta ostvaruje i superiornim vladanjem formom. Jelčić redovito uspijeva zaintrigirati već samim početkom priče i više ne pušta čitatelja, ponesenog svakom sljedećom rečenicom ka rastućoj groznici napetoga iščekivanja. Jelčiću to uspijeva u velikoj mjeri i zato što je svaka priča strukturirana gotovo matematičkom preciznošću, disciplinirano slijedeći zlatna pravila pripovjednoga komponiranja u kratkim formama. Jelčić toliko pedantno slijedi algoritamske formule pripovjednih zakonitosti da se u dubinskom iščitavanju njegovih maštovitih i dinamičnih priča ne razaznaje toliko apstraktna struktura pripovjedne metodičnosti koliko natuknice o uputama spisateljskih koraka s power point prezentacije na nekoj od danas popularnih radionica kreativnoga pisanja.

Ipak, imamo li na umu kakvi su se sve literarni debitanti izrodili s tih trendovskih radionica o tajnama književnoga zanata, onda nam kvalitativni jaz između njihovog trošenja papira i Jelčićeva umijeća otkriva da Jelčićeva temeljna organiziranost i discpliniranost u dubinskoj strukturi njegovih priča ne proizlazi iz instantnih kratkotečajnih instrukcija kako postati Raymond Carver u pet koraka ili kako postati Ante Tomić u tri vica, nego se otkriva da Jelčićevo bistro razumijevanje što svaku priču može uvijek učiniti dobrom pričom ima korijene u dubljim izvorima znanja.

Naime, nemoguće je ne vidjeti da Jelčić baš u svakoj priči doslovno vojnički izvršava Goetheovo pravilo da se u kratkim pripovjednim formama za temu uzima „neki neobični događaj“. Štoviše, čini se da Jelčićevi estetski kriteriji sežu čak do precizno pobrojanih uvjeta u antičkome poimanju lijepoga, preuzimajući iz tog drevnog vrela poetički diktat da se lijepo i dobro djelo odlikuje redom, granicom i mjerom. Između antike i Goethea kao inspirativni uzor Jelčiću je očito smještena i Boccacciova renesansna novelistika kao izvor kasnijeg pravila da „svaka novela mora imati svoga sokola“, što će u ovoj zbirci biti dosljedno provođeno iz priče u priču jer će se neki ranije spomenuti detalj ispostaviti fatalnim za daljnji tijek radnje, ili ključnim za efektni zaključak priče, ili će se pak domišljatim obratom antitetično preokrenuti u suprotnost ili se izmjestiti u neočekivani kontekst i tako dobiti na začudnosti. Jednom će ta slavna teorija i doslovno biti provedena pričom o plišanom medvjediću, ali ta doslovnost u Jelčićevoj izvedbi, dakako, nipošto neće biti banalna, nego će u format kratke pripovijetke komprimirati fabulu epskih proporcija.

Evidentna zastupljenost kanonskih pravila klasične književnosti definira Jelčića kao tradicionalnoga pripovijedača, mada se ta autorska disciplina u konvencionalnom strukturiranju pripovjedne forme ne zapaža pod spektaklom živopisnih sadržaja, neobičnih zapleta i nepredvidljivog fabuliranja. Možda se to najbolje manifestira činjenicom da Jelčićeve spisateljske ambicije uopće nisu usmjerene prema mikrostilističkim mogućnostima književnoga „uljepšavanja“, tako da u njegovim pričama ne svjedočimo istaknutijoj stilizaciji ili poetizaciji rečenica i leksika, što me osobno poprilično iznenadilo budući da sam zbog Jelčićeve prevoditeljske profesije očekivao naglašeniju demonstraciju osjetljivosti prema značenjskim nijansama svake riječi, kao i autorsku fokusiranost na rečeničnu sintaksu u kojoj bi bilo više retoričkih pirueta ili parade stilskih figura.

Ali Jelčić očito ne pripada onoj kategoriji autora koji u manjim pripovjednim formama vide priliku za potpuno koncentriranu posvećenost mikrostilističkim brušenjima i minucioznoj estetizaciji svakog detalja, nego je Jelčić strogo funkcionalan pripovjedač. Njega više zanima preciznost jezičnoga označavanja i ekonimičnost pripovijedanja, a nadasve svrhovitost, tako da je potpuno imun na pretjerivanja u leksičkim i sintaktičkim invencijama kako bi potencirao literarni identitet svoga pisma. U Jelčićevoj stilistici nema kićenoga ukrašavanja, niti retoričke bombastičnosti, posebice ne na mikrostrukturnoj razini kao što su spomenute dimenzije leksika i rečenične sintakse, nego su svi takvi aspekti teksta strogo podređeni ritmičnoj,  doziranoj i taktično raspoređenoj ekspoziciji pripovjedne ideje te fabularno jasno usmjerenom kazivanju. U tom smislu nema Jelčićeve priče u kojoj nema očuđenja, ali niti u jednoj nema baš nikakvog zastranjenja.

Budući da Jelčić u pripovjednu jezgru redovito smješta neobične, netipične, nesvakidašnje, izvanserijske zaplete, a fabularno razvija događaje koji se po svome karakteru kreću po spektru od anegdotalne komičnosti preko fantastičnih bizarnosti, pa sve do crnokronikaških horora, Jelčić ne dopušta da bilo kakva ekshibicionistička gesta literarne artificijelnosti svojim samodopadnim efektom ometa važnost same priče, prioritetne zbog njene zanimljivosti. Zbog te naglašene orijentacije da se u izvedbi bude vjeran zadatostima čvrsto strukturirane narativne okosnice, proizašloj iz kristalizirane pripovjedne ideje, kod Jelčića, unatoč sižejnom poigravanju osnovnom pričom, nema praznog hoda ili lutanja. On nije jedan od onih autora koji u kratkim formama rastežu priču o koječemu do stupnja kada se već na rubu tolerancije pitamo zna li autor o čemu zapravo želi pripovijedati da bi se onda ispostavilo kako je takva priča raspisana samo zbog zadnje rečenice, koja bi onda svojim efektnim poetskim potencijalom i visokom koncentracijom estetizacijskih ambicija trebala retroaktivno osmisliti ispripovijedano i tako opravdati dotadašnje mrcvarenje čitatelja pripovjedačevim promašenim pokušajima da na riječi i rečenice, kao na ljepljive trake muholovke, nahvata atmosferu, taj fantomski fetiš mnogih ambicioznih autora kratkih priča.

U Jelčićevom slučaju čitatelj već od prvih par rečenica može biti siguran da neće biti izložen gubitku vremena, niti razočaran jeftinim artističkim prijevarama ili iznevjeren slabim, odrađenim završetkom. Naprotiv, već nam prvih par rečenica s početka Jelčićeve zbirke jasno stvara dojam da ulazimo u svijet zanimljive priče, a nakon svega prvih par priča postajemo sigurni da inicijalno uspostavljeni standardi pripovjedačke kvalitete neće opadati zato što se iz Jelčićeve pripovjedne vještine osjeća autorova kapacitiranost kao dovoljno jamstvo da vjerujemo kako nas u ostatku zbirke neće dočekati nikakvi razočaravajući podbačaji.

Međutim, sve dosad rečeno ne znači da je Jelčić shematičan pisac, ma koliko se strogo držao sistematičnosti u narativnom strukturiranju, a pripovjednu ekonomiju rigidno kontrolirao imperativima funkcionalnosti kazivanja. Sve dosad rečeno također ne znači niti da je Jelčić pisac koji dinamiku zbirke gradi isključivo na atrakciji sadržaja, odnosno na obilju originalnih ideja za intrigantne zaplete i zavodljivi storytelling. Jelčić je, naime, i te kako sklon inventivnom eksperimentiranju, manifestirajući interese prema takvim ambicijama ponajviše u izmjenama diskurzivnoga registra, pa će tako, na primjer, cijelu jednu priču napisati kao neprekinuti monolog u modusu usmenog govora, bez poštivanja gramatike književnoga jezika, ali zato prenoseći karakterizacijsku ekspresiju lika koji govori na takav, nesređeni način oralne kulture. Kada priča to zatraži, Jelčić će posve kompetentno izmjenjivati dijaloške replike koje su u cijelosti impregnirane žargonom on line generacije novoga milenija, kao što će evocirati i anakroni retorički pathos s početka 20. stoljeća kada mu priča govori o pionirima freudovoskog nauka, ujedno posve vjerno simulirajući serioznost tadašnjeg znanstvenog jezika.

Ali takvi iskoraci nikada nisu u prvom planu, niti su primarni cilj priče. Takve stilske obrate Jelčić ne poduzima da bi demonstrirao vladanje različitim diskursima, niti da bi tijek priča u zbirci osvježio nekim novim jezikom. Nikad takve geste nisu samosvrhovite jer, kao što smo već rekli, kod Jelčića nema nepotrebnih ekshibicija, nego su svi takvi diskurzi mobilizirani isključivo zato što osnovne postavke priče traže takav angažman, te ih Jelčić koristi isključivo zato da tečno nose radnju i iz podređene pozicije svojim stilskim atributima funkcionalno, ali nenametljivo, dojmom prirodnoga govora, semantiziraju sadržaj i tako ga pripovjedno osnaže. U tom je smislu Jelčić fleksibilan pisac, spreman na potrebne promjene u pripovjednome komponiranju i strukturiranju prema zahtjevima sadržaja i osnovne priče, što ga u konačnici čini autorom koji superiorno vlada formom, toliko superiorno da smo mu kao čitatelji prinuđeni priznati kako je svaku priču iznio u najadekvatnijem obliku.

Na kraju, ma koliko je šesnaest Jelčićevih priča po mnogo čemu raznovrsnog karaktera, onako raznovrsnog kako smo to ilustrirali na samome početku ovoga prikaza, to ne znači da su njegove priče o svemu i svačemu. Ključ za dešifriranje univerzalnog zajedničkog nazivnika svih tih šesnaest priča diskretno je spomenut otprilike na polovici zbirke, kada Jelčić onako usput navede „Možda je Moravia zaista imao pravo. Možda o ljudskim sudbinama najviše odlučuje stanje pažnje ili nepažnje u ključnim trenutcima života“. Zbog tih riječi ova zbirka nije samo demonstracija jednog vrhunskog pripovjednog tehnicizma, nego nam je po toj egzistencijalnoj instruktivnosti i životno važna.

Igor Gajin