Književna kritika: “Nebeska tijela”

Krute tradicije i labilne slobode

Jokha al-Harthi doista ispisuje priču o povijesti omanskog društva, ali čini to ne kako bi se dodvorila zapadnom čitatelju, nego kako bi o istoj toj povijesti ostavila drugačiji trag

Posve neuobičajeno, pri samom otvaranju knjige Nebeska tijela, prije nego što će samoj autorici prepustiti pažnju čitatelja, prevoditeljica, čijim je posredstvom Jokha al-Harthi postala „prva arapska spisateljica prevedena na engleski jezik“, osjetila je potrebu čitatelju objasniti o čemu je u romanu riječ. Da je doslovno pratila original, roman o sudbinskim pričama triju generacija jedne obitelji nazvala bi Mjesečevim ženama i time dodatno naglasila sudbinu žena zatočenih u čemerom ispunjenim brakovima. No takva prevoditeljičina intervencija, kao ni ocjena odbora za dodjelu međunarodne Bookerove nagrade prema kojem je riječ o „bogatom i poetskom prikazu društva u tranziciji i dotad skrivenih života“, ne pomaže čitateljevu boljem razumijevanju teksta. Štoviše, u njihovoj komunikaciji djeluje kao zloćudan posrednik i čitateljsko oko nagoni da na prvim stranicama traga za odsječcima orijentalizma. Njega, unatoč otvaranju ispripovijedanom iz perspektive djevojke udane u susjedsku obitelj, za dobrog mladića, ali bez ljubavi, nema. Jer taj će mladić, Abdallah, kao muškarac čiji se život primiče zalasku uskoro profunkcionirati kao glavno „nebesko tijelo“, kao os ove priče, kao jedini pripovjedač kojemu je dopušteno govoriti iz neposredne, „ja“ forme, dok su svi ostali osuđeni na prikazivanje u trećem licu, no njegova će vrtnja istodobno udariti najveću pljusku tradiciji i patrijarhatu te pokazati kako, sapeti čvrstim okovima tradicije, i sami muškarci pate.

Više od toga, preplićući cestu između prošlosti i sadašnjosti, suvereno se krećući različitim perspektivama i dajući glas različitim pripadnicima Abdallahove okoline (porobljenoj sluškinji, supruzi cijepljenoj protiv potrebe da voli i bude voljena, samoživoj šogorici, despotskom ocu, izgubljenoj majci, čarobnoj beduinki...), Jokha al-Harthi doista ispisuje priču o povijesti omanskog društva, ali čini to ne kako bi se dodvorila zapadnom čitatelju, nego kako bi i o istoj toj povijesti ostavila drugačiji trag. Taj trag, uistinu, vodi do prostora kuće i duboke intimnosti kakav je u gotovo svim književnostima svijeta još namijenjen ženskoj perspektivi, no u svojem strukturom vrlo složenom romanu autorica u pripovjedačku poziciju postavlja muškarca i time ga oslobađa istodobno pred njega postavljajući teret da priču kao jedini glavni njezin subjekt iznese s nježnošću i oštrinom, uz rastvaranje najbolnijih pukotina kakve postoje u svakoj obitelji i svakom društvu. To Nebeska tijela ipak ne čini univerzalnom pričom, autorica je vrlo svjesna geografskog okružja u koje se smješta i značenja kojim je isti nabijen pa na arapskoj pripovjednoj tradiciji (u koju, kao doktorica tradicionalne arapske književnosti, ima dublji uvid) djelomično gradi i začudnu čaroliju svojeg, drugog po redu, romana koji jednako dobro funkcionira kao prozor u svijet i pogled prema drugome te kao djelo proizišlo iz čvrste i bogate pripovjedačke tradicije na koju se, bogatim opisima i doista raskošnim poetskim stilom, autorica ovog slojevitog romana kao na potporanj naslanja.

Petra Miočić Mandić

Kritika je preuzeta iz časopisa BestBook objavljenog 9. listopada 2020.