U bibliografiju Ivice Ivaniševića – novinara, urednika, publicista, kolumnista, scenarista i dramatičara – u 2015. godini neočekivano se upisala proza. Počelo je u ožujku zbirkom kratkih proza Ulaz za djecu i vojnike koju je i kritika i čitateljska publika dočekala s oduševljenjem, a sad je pred nama i njegov prvi roman, U sedlu je tijesno za dvoje, kojim je isprve zaslužio status punokrvnog romanopisca kojemu sad više nema natrag jer je i taj njegov dar napokon izašao na vidjelo.
Ovaj roman, čija se radnja zbiva u autentičnom Splitu iz 1969. godine, u onih nekoliko dana kad je cijeli svijet bio zaokupljen iščekivanjem prvih čovjekovih koraka na Mjesecu, ima sve odlike sjajne proze – i dramaturški preciznu strukturu fabule, i vještinu pripovijedanja zbog koje se čita u dahu, i majstorski okarakterizirane junake koji odolijevaju svim tipskim obrascima, i šarm osebujnog ivaniševićevskog humora, i jezičnu slojevitost u kojoj se dijalekt, strani jezici i književni standard na neočekivan način isprepliću i pridonose uvjerljivosti priče.
Priča je to o jednoj samo naizgled običnoj obitelji, ispričana iz perspektive njezinog najmlađeg člana – dječaka Tome. Uz oca zaokupljenog neočekivanom ljubavnom zavrzlamom koja mu je poremetila životnu rutinu, majku koja po cijele dane opsjednuto sjedi pred tek nabavljenim televizorom ne propuštajući ni jednu emisiju, starijeg brata zauzetog romansom s Njemicom koja je došla ljetovati u Split i djeda koji nepokolebljivo šuti još od završetka Drugog svjetskog rata, Toma ostaje posve sam s dvojbama odrastanja, prepušten sebi, kolekciji svojih stripova i uznemirujućim pitanjima na koja mu nema tko odgovoriti. Tako će Toma svog zaštitnika i savjetnika pronaći u omiljenom strip-junaku koji se kao dobar duh pojavljuje u kriznim situacijama – kojih u ovom romanu ne nedostaje. No čak i Arizona Džo, nepokolebljivi strašni kauboj koji s lakoćom izlazi na kraj s opasnim, naoružanim negativcima koji strepe od njegove čizme i njegovih koltova, morat će se suočiti s činjenicom da je sređivanje situacije u Tominoj obitelji daleko veći izazov od svih s kojima se dosad morao nositi u svojoj junačkoj stripovskoj biografiji.
Iz teme dječačke zaljubljenosti u crtane romane Ivica Ivanišević gradi ozbiljan roman o prijateljstvu, o obiteljskim i društvenim odnosima, o ljubavi, o odrastanju koje uključuje lekciju o ljudskoj nesavršenosti – roman koji nosi dirljivu nostalgiju za vremenom u kojem se činilo da je učinjen mali korak za čovjeka a veliki za čovječanstvo. Iz pozicije te nostalgije ovaj nas roman ostavlja u osjećaju da je čovječanstvo otad koračalo naprijed (pre)velikim koracima, ostavivši „malog“ čovjeka na brisanom prostoru čežnje za pravim vrijednostima – koje preživljavaju još samo u ovakvim romanima.
Marina Vujčić, urednica
Muškarac s britvom smatra se vrhunskim dometom pripovjednog umijeća Jaroslava Putika, čiji je cjelokupan književni rad, a ovaj roman pogotovo, obilježen neprestanim prožimanjem ozbiljnosti i humora te tematizacijom pojedinčeva suprotstavljanja političkoj moći.
Roman je to koji započinje naivno i pomalo nevino te se u početku doima predvidljivim, naoko nalik mnoštvu proza koje donose prikaz anegdotama ispunjenog života čovjeka uronjenog u Povijest, ali autorsko majstorstvo i fabularna kombinatorika Jaroslava Putika roman odvode u neslućenim smjerovima, a svakom novom stranicom rukopis dobiva na slojevitosti.
Roman donosi životopis Jana Baudyša, skromnoga seoskog brijača, originalnoga, pomalo čak šašavoga čovjeka. Takvime ga naime smatraju sumještani zbog njegova pregnuća da proživi život izvan okvira propisanih konvencijama.
Jana Baudyša, provincijskog bricu, krasila je iznimna radoznalost i zanimanje za različite vrste ljudske djelatnosti, kao i prometejska težnja za širenjem vlastitih spoznaja, ali i strast za bilježenjem svojih misli i zapažanja. Zato romanu – pisanu u obliku životopisa kojega ispisuje junakov nećak – posebnu draž priskrbljuju kratke miniesejističke dionice u kojima na opušten, neopterećujući način čitatelj biva upoznat s mnogokojom manje poznatom činjenicom iz svijeta znanosti, prirode, biologije i politike – od povijesti esperanta, preko zanimljivih podataka o perzijskim mačkama i iscrpnih analiza razlika u ponašanju i „psihologiji“ između mačaka i pasa, pa sve do slikovite analize „duše biljaka“ itd. koje junakov nećak prenosi iz stričevih brojnih zapisa istovremeno rekonstruirajući stričev životni put ispunjen brojnim zabavnim zgodama. Osim glavnoga junaka Jaroslav Putik s iznimnom dobrohotnošću opisuje galeriju običnih tzv. malih ljudi koji nastanjuju mjestašće na obali Labe, vrlo blagonaklon spram različitih osebujnosti njihovih naravi. Na taj način autor oplemenjuje svoje stranice dubokim i istinskim humanizmom i podsječa kako u svakome od nas postoji cijeli jedan univerzum, kako nitko od nas nije lišen mana, ali vrline su ipak ono što prevladava, a bez zajedništva, strpljivosti, međusobnog uvažavanja i solidarnosti ovozemaljski dani, i inače ispunjeni brojnim nedaćama, bili bi nam nepodnošljivi.
Iznoseći zgode iz junakova osebujnog života i brojne njegove dogodovštine autor ne zanemaruje podrobnosti i psihološku pozadinu, znajući da su one te koje događajima daju boju i okus. Svakom novom zgodom stričev lik pomalo se mijenja, poneke dotad skrivene crte izlaze na površinu a druge, prividno već poznate, zalaze u sjenu, pa se tako, postupno, iz stranice u stranicu glavni lik promeće u pirandelovskog junaka u raznim kostimima. No, unatoč svestranosti i neuhvatljivosti njegova karaktera kojega je nemoguće svesti na jednu dimenziju, baš kao što je i njegovu narav bilo nemoguće ukrotiti, a radoznalost ugasiti, stric Jan Baudyš bio je uvijek svoj. Prateći ga kroz pedesetogodišnje razdoblje (od vremena pred Prvi svjetski rat pa sve do 1960-ih), kroz brojne mijene, kroz vrijeme raspada vrijednosti te vrijeme „kositrenih vojnika“ i mlitavih karaktera, Jan Baudyš sačuvao je unutarnje jedinstvo i cjelovitost. Bio je to uvijek on, svoj i neponovljiv, bilo da se saginjao nad kugle s biljarskim štaopm u ruci, oštrio britvu, razgovarao s mačkom Lolom, kozom Micom ili ljekarnikom Pipotom, bilo da je palio plamenike ispod retorte u još jednom u nizu svojih kemijskih eksperimenata, ili pak pratio tragove proletuše na kolovoškom nebu – Janove su plave oči uvijek plamtjele neugasivim žarom intelektualne znatiželje i glađu za znanjem.
Muškarac s britvom dojmljiva je, topla, humoristična romaneskna oda osebujnostima ljudske naravi, ali posebice ljudskoj radoznalosti, svojstvu koje je ljudskom rodu ali i društvu omogućilo razvoj i izlaz iz mraka neznanja i zabluda. Jer, bez znatiželje još uvijek bismo vitlali toljagama i živjeli u pećinama, bez znatiželje ni knjigu koju držite u ruci ne bismo bili u stanju kreirati - slova, papir, tisak... sve to i još mnogoštošta bilo bi u sferi nepoznanice.
Posebno uspjelom sastavnicom Putikova rukopisa nadaje se psihološka iznijansiranost likova koji nisu nikad crni ili bijeli već autor naglašava kako je svatko od nas sastavljen od množine različitih, često čak i međusobno kontradiktornih svojstava stopljenih u unikatno jedinstvo, uz implicitnu poruku kako osebujnosti ne treba osuđivati već, naprotiv, njegovati, a intelektualnu radoznalost poticati i nagrađivati.
A kako je protagonistov um kružio iznad različitih područja spoznaje, tako bi se ponekad našao i iznad češke historiografije, pa roman, uz to što oslikava političko-društvene mijene kroz koje je češko društvo prolazilo tijekom protagonistova života, donosi i zanimljiva promišljanja o brojnim epizodama iz češke povijesti. Pritom je vrlo zanimljivo i proročansko autorovo upozorenje o manipulaciji politike povijesnim činjenicama, jer iz povijesti svatko uzima što mu odgovara, nauštrb historijske istine prilagođavajući podatke svojim trenutnim dnevnopolitičkim potrebama. Kao čovjek koji „pokazuje sve znake nacionalne neopredijeljenosti“ pa tako i nesklon nacionalističkim pobudama potaknutom iskrivljavanju povijesnih činjenica, Putikov junak ismijava navadu svojih sunarodnjaka da „sve poraze računovodstveno vode na strani prihoda“. Također se intrigantnima pokazuju junakova filozofska razmatranja (npr. njegova argumentacija o tome „kako vrijeme ne postoji“) a dodatnom slojevitošću autor obogaćuje svoje djelo u dionicama u kojima pripovjedač (junakov nećak, a zapravo autorov alter-ego) konfrontira svoja stajališta pojedinim protagonistovim tvrdnjama. Vrhunac ironije roman doživljava na stranicama posvećenima vremenu Hitlerove okupacije Češke, gdje Putik oštro ironizira „opravdanost stava malog čovjeka koji se, svjestan svoje nemoći, zavukao iza peći, iščekujući što će od njega povijest učiniti, vođen neuništivom vjerom da će sve dobro završiti.“ Pritom je ta odrednica – tj. tematizacija odnosa pojedinca i moći – kao i lirsko-meditativan tom njegova rukopisa, ono što Jaroslava Putika svrstava uz bok Bohumilu Hrabalu s kojim ga češka kritika najčešće i uspoređuje.
Muškarac s britvom slojevita je priča o ustrajnosti i nepokolebljivosti ljudskog duha, o ambicijama koje ne uspijeva ugasiti tegobna svakodnevica ni nipodištavanje nesklone okoline te o životnome elanu koji se opire unaprijed zadanoj pravocrtnosti linije života i pojedinčevu nagnuću da usmjeri njezin tijek u željenome pravcu kako se sudba ne bi morala podnositi u svojoj zadanosti, već je hrabar pojedinac oblikuje prema vlastitoj viziji životne putanje.
No, Putik nikako ne ispisuje hagiografiju, naprotiv, rukopis je obilježen obilnom dozom ironije, a protagonist je oslikan podjednakim omjerom vrlina i mana. Dapače, upravo osebujnosti junakove naravi, a koje je većina njegovih sumještana smatrala manama i zbog kojih mu bijahu neskloni, ono je što romanu priskrbljuje draž i slikovitost.
Božidar Alajbegović, urednik
„Zlatni Mjesec“ se bavi na neki način društveno tabuiziranom temom, no to je prije svega izvrstan i potpuno nepredvidljiv psihološki triler čija završnica doslovno ostavlja bez teksta, servirajući potpuno nepredvidivi kraj
Književni dvojac Larí Marí (Larissa Kunić i Marieta Kola), dobitnice Kiklopa za najbolji debitantski roman „Bez ljubavi i mržnje“ 2014. godine, objavile su drugi roman pod naslovom „Zlatni Mjesec“. Ovo izdanje Hena coma u vrlo kratko vrijeme postalo je književna uspješnica: Čitaj knjigu uvrstio je „Zlatni Mjesec“ u top 10 najboljih izdanja u 2015, Dobro jutro Hrvatska proglasila ga je bestselerom, a roman je na promocijama u Zagrebu, Splitu i Opatiji doslovno razgrabljen. Svojim dosad objavljenim knjigama popularni književni dvojac iz Opatije pretvorio se u pravi književni fenomen, koji pobija tvrdnju da Hrvati ne čitaju knjige.
Prvim romanom „Bez ljubavi i mržnje“ Larí Marí započele su ciklus Proze koja liječi, povezujući u svojim knjigama na zanimljiv način književnost i psihoanalizu. Njihov drugi roman „Zlatni Mjesec“ može se doživjeti na nekoliko razina – književnoj, simboličkoj, psihoanalitičkoj i mitološkoj. Pođemo li od književne razine, pratimo misterioznu i intrigantnu fabulu koja čitatelja već kroz prvih dvadesetak stranica uvlači u kuću grčke obitelji Kristatos u koju dolazi nadobudni inkasator Kiron kako bi naplatio enormni dug za televizijsku pretplatu koji ni policija godinama nije uspjela naplatiti. Dobroćudni Kiron je tridesetpetogodišnjak kojeg život nije mazio; odgojen u dječjem domu cijelu se mladost dokazivao žudeći za ljubavi i samoostvarenjem, no kad je postao uspješan pravnik i sportaš prometna ga je nesreća skinula s tračnica sreće i pet je godina proveo u komi.
Luna
Privatna TV kuća ponudila mu je posao koji nitko od njegovih kolega ni za kakvu povišicu nije želio prihvatiti, znajući da je zadatak mukotrpan jer kod tiranina i zlostavljača Konstantina Kristatosa zvanog Cuba – koji na račun njihove firme koristi kodirane programe – nitko nikada nije pronašao televizor. Međutim, Kiron na njega pristaje jer su mu ukoliko naplati dug obećali posao pravnika kojim bi se vratio na svoj životni put. Ulaskom u kuću strave u jednoj od soba pronalazi nijemu, uplakanu petogodišnju djevojčicu Lunu za koju se ne zna čije je dijete i istoga je trenutka emocionalno uvučen u priču koja se i njemu kao petogodišnjaku na sličan način dogodila. Zarekne se da iz te kuće neće izaći dok je ne spasi, baš zato što za njega to nitko nikada nije učinio.
Spašavajući Lunu Kiron na neki način spašava i svoj život, ostajući u toj čudnovatoj obitelji puna dva dana u kojima se odvija cijela radnja ovog napetog psihološkog trilera od 358 stranica punog neočekivanih obrata.
Pristupimo li romanu s psihološke strane, riječ je o nekoj vrsti teatra apsurda ispunjenog vrlo kompleksnim karakterima uz pomoć kojih autorice suptilno pokazuju što se sve događa kad duševna patnja izmijeni mnoge osobnosti. Dubokom prozom koja liječi uvode nas u svijet psihoanalize i potisnutih trauma koje eskaliraju i donose razorne posljedice po Cubine kćeri blizanke Moon-Li i Zan-Li koje je dobio s Kineskinjom koja ih je naprasno napustila, ali se odražavaju i na duši uspješnog Cubinog bratića Lea, stomatologa koji novčano već godinama pomaže ovu obitelj na rubu propasti. Potaknut inkasatorovim istraživanjem njihove duboke obiteljske tajne i sam dolazi do važnih odgovora za njegovo emocionalno spasenje.
Put ka sreći
Glavni lik Kiron Catuni ime je dobio po astrološkom značenju za najdublju emocionalnu i psihološku ranu koju neki čovjek može imati na duši i dok se s njom ne suoči ne može se spasiti i krenuti u svoj život. Zato je kuća strave za njega veliko čistilište u kojemu doživljava duboke spoznaje. Nijema djevojčica Luna u sebi pak nosi simboliku Mjeseca, ženskog principa, a sam naslov objedinjuje Sunce i Mjesec, dva svjetla koja jedan drugom kao Kiron i Luna osvjetljavaju put prema sreći i spasenju, a isto se tako jedan u drugome ogledaju. Sunce Kiron je pokretač promjena, a Mjesec Luna simbol rasta te njihova simbioza prerasta zlostavljanje, traume i potisnute boli jer ta dva borca samo žele živjeti život koji im je dan.
Nastajući na matrici grčke mitologije i slijedeći obiteljsku genaologiju, roman „Zlatni Mjesec“ na literaran način interpretira skriveno obiteljsko nasilje koje se odvija unutar obitelji i proteže se s koljena na koljeno, što je najbolje opisano rečenicom „Činim zlo jer ti uporno šutiš o tome“. Roman ima iscjeljujući učinak na čitatelja koji nesvjesno postaje sudionik te obiteljske drame i od njega se očekuje da si da odgovor kako bi postupio da je na inkasatorovom mjestu, da li bi imao hrabrosti prijaviti zločine? To je i glavno pitanje koje muči Kirona i koji se dvoumi znajući da će Luna završiti u domu za nezbrinutu djecu u kojem je on proveo ružno djetinjstvo.
Psihološki triler
„Zlatni Mjesec“ se bavi na neki način društveno tabuiziranom temom, no to je prije svega izvrstan i potpuno nepredvidljiv psihološki triler čija završnica doslovno ostavlja bez teksta, servirajući potpuno nepredvidivi kraj koji cijeloj priči daje novu dimenziju. Sve ono u što smo do tada bili uvjereni ruši se poput kule od karata, a književni dvojac Larí Marí svojim drugim romanom dokazuje svoju spisateljsku zrelost. Promotori romana, glumci Nina Violić, Nikša Kušelj i Bruna Bebić, koji su oduševljeni knjigom, istaknuli su da je „Zlatni Mjesec“ izvrstan predložak za kazališnu predstavu. Mi bismo ovome dodali i da je ovaj roman vrlo podatan i za film, jer mnogi prizori i napeta krimi priča djeluju upravo filmski.
Kim Cuculić, Novi list
Otkad pamtim, za vrijeme dobrih umjetničkih izvedbi gubio bih se zamišljen nad svojim životom, potpuno nebitnim sitnicama, ili u nekim sasvim proizvoljnim mislima. Takva dodatna i intenzivna misaona aktivnost i dan-danas je pouzdan znak opće kvalitete djela, oznaka da je nešto dobro. Radi li se tu o operi, klasičnoj glazbi ili teatru, to je manje važno.
Nekako se tijekom izvedbe kad-tad pronađem izgubljen, i u naknadnom trenutku lucidnosti ponovno shvatim gdje sam, nakon neočekivanog lutanja umjetnim prostorima koji su nastali isključivo zbog glazbe, glasa ili teatra, zbog tog kondenziranog prikaza života, situacija i ideja.
Upravo je taj dodatni poticaj koji se doživljava prilikom konzumiranja uspjelijih djela ono zbog čega poželim otići u kazalište, na koncert ili na bilo koje drugo mjesto izvedbe, no postoji i druga strana priče, ono zbog čega ostajem doma. To su naravno ljudi, koji se mogu okupiti u prevelikim količinama, i dosada i suicidalnost, kao rezultat lošeg umjetničkog proizvoda.
Ponekad je teško znati što se skriva iza određenog naslova ili predstave, no u slučaju Zijaha Sokolovića, tu su stvari sasvim jasne.
"CABAres, CABArei“ gledao sam čak dva puta, jer mi se njegova "životna komedija“ prilično svidjela, dok uprizorenje teksta o kojem pišem nikad nisam pogledao u kazalištu. No kako Zijah A. Sokolović ne odustaje lako od svojih predstava, siguran sam kako ću uskoro imati priliku nadoknaditi propušteno.
Dapače, poznajem puno ljudi koji su mi govorili o opetovanim odlascima u Teatar Exit na Zijahove predstave, i kako u tome uvijek pronađu nešto novo, a da ih i razina izvedbe toliko fascinira da moraju otići ponovno.
Čak i kad ovo pišem, pada mi na pamet kako bih i ja mogao učiniti isto. Prvog srpnja, u srijedu, Zijah Sokolović je u MUO, s "CABAres, CABArei“. Možda je vrijeme da se podsjetim o čemu se točno radi.
Utoliko, pisati o Sokoloviću nije pretjerani izazov, i nema se previše novoga reći o tekstu "glumac... je glumac... je glumac“. Sve je jasno. Sokolović je sjajan, a tekst je zaista dobar, premda tekst bez pravog Sokolovića da ga izvede nije ista stvar.
Središnji lik iskorišten je na zanimljiv način, skače iz jedne uloge u drugu, mijenja se kako je u određenom trenutku potrebno kako bi se održala unutarnja dramaturgija i interes publike.
Monodrama "Glumac... je glumac... je glumac“ objavljena je kao knjiga u travnju ove godine, a posvećena je svima onima s kojima Glumac nije mogao biti, jer je morao igrati predstave po svijetu. U tekstu nema velikih slova iza točke, ali ima puno kratkih rečenica i apsurda.
Na razini radnje gotovo sve se odvija oko imaginarne predstave koja se ne može izvesti jer se nema novaca za prijevoz scenografije, i to je alibi za cijeli monolog. Čak ni u imaginarnom Ministarstvu nemaju razumijevanja za glumce i njihove potrebe. Govore im da treba pričekati neko vrijeme, koju godinu, i da će onda zasigurno biti love za sve. U jednom trenutku, nakon oštrije replike, ministar se čak prima za štok, jer "on je mislio da smo mi iz druge stranke, pa smo došli da ga jebemo. tek poslije mu se povratilo rumenilo na obrazima, ono isto rumenilo kao kada je čuvao ovce i bila zima.“
Ipak je najzanimljivije kod ovog teksta kako se središnji položaj glumca, koji utoliko nema potporu u drugim likovima, već je prepušten sâm sebi, koleba između teatarskog i stand-upa, izvedbenog i intimnog, humorističnog i redateljskog (koje dolazi do izražaja kad glumac pozove pojedince iz publike na pozornicu, pa zatim njima upravlja), ali u sebi ima i puno onog spontanog, što je prilično očigledno i iz samog teksta koji u sebi sadrži varijacije ovisno o mogućoj situaciji, primjerice prilikom interakcije s publikom.
No, ono što je kod ovog izdanja utoliko hvalevrijedan dodatak su brojni tekstovi Zijahovih kolega i prijatelja o samoj predstavi, njihovom doživljaju iste, a u kojima se ponekad spominju i intimne zgode koje možda i nisu toliko poznate.
Središnji lik iskorišten je na zanimljiv način, skače iz jedne uloge u drugu, mijenja se kako je u određenom trenutku potrebno kako bi se održala unutarnja dramaturgija i interes publike. A kad se uz to prisjetimo i načina izvedbe samog Sokolovića, jasno je da se autor prilikom izvedbe snažno oslanja i na improvizaciju.
No sve navedeno nije nimalo novo, ali ni čudno – s obzirom da se u jednu ruku već radi i o općem mjestu, predstavi koja je premijerno izvedena 30. ožujka 1978. u Sarajevu, na MESS-u. Dakle, predstava igra već preko 37 godina, ponavljala se preko 1500 puta, odigralo ju je 15 glumaca na 5 jezika u 20 zemalja svijeta, uključujući premijerne izvedbe u Beču, Parizu, Varšavi, Londonu, New Yorku, Sidneyu, Berlinu, Stuttgartu i Trstu.
Dakle, svi oni koji se bave teatrom pogledali su je, i znaju tekst, te im utoliko možda više i nije ni najmanje zanimljiv.
No, ono što je kod ovog izdanja utoliko hvalevrijedan dodatak su brojni tekstovi Zijahovih kolega i prijatelja o samoj predstavi, njihovom doživljaju iste, a u kojima se ponekad spominju i intimne zgode koje možda i nisu toliko poznate.
Slovenski redatelj Zvone Šedlbauer pitao je Sokolovića do kada misli izvoditi ovu predstavu, koliko stotina ih je točno potrebno. Upitao ga je jer je već "ponio gorko neraspoloženje vezano uz pojam kazalište jednoga“. Sokolović je u odgovoru izrazio svoju želju da dotjera svoju formu do savršenstva, i da se nikako ne vidi u "nekomu dosadnu ansamblu, čekajući da o meni odlučuju neki ljudi bez vizije i inspiracije... Ne, ja gradim svoje kazalište.“
Bosanskohercegovački redatelj Gorčin Stojanović sjeća se Zijaha još iz djetinjstva kad je "svijet već izgledao kao istovremeno nezanimljivo i nesrećno mjesto“. Odmah je poželio zapamtiti ovu predstavu napamet, i ne želi je zvati monodramom, koja "u svijetu teatra nije ozbiljna riječ“. To što Zijah radi Stojanović radije zove terminom koji je predlagao njegov pokojni otac, također dramski radnik, "teatrom jedne osobe“.
Pero Kvrgić kaže kako je Sokolović utjelovio "teatar jednog glumca koji je i autor i redatelj i glumac i publika“. Fabijan Šovagović piše o "njegovoj trostrukoj igri“, a Rade Šerbedžija kaže da je Zijah Sokolović luđi i od Jacka Nicholsona.
U cjelini knjige "Glumac... je glumac... je glumac" na sâm Sokolovićev tekst otpada nekih osamdesetak stranica. Ostatak od stotinu i četrdeset stranica su osvrti i svjedočanstva njegovih dramskih kolega, dok je na samom kraju knjige povijest izvođenja ove predstave, od 1978. godine i premijere, do danas, 2015. godine i pitajbogakoje izvedbe.
Utoliko, radi se i o ažuriranoj povijesti vrijednog dijela teatarskog kanona koji je izvođen po cijeloj regiji, ali i puno šire.
Portal Moderna vremena, Neven Vulić
Ionako zgusnuto zbivanje romana Ricarda Piglia dodatno se zgušnjava kako priča ide prema svom kraju, da bi svoj vrhunac dosegnulo izvan samog tijela romana, u pogovoru. Ovdje argentinski književnik objašnjava da je "Spaljeni novac“ rekonstrukcija istinite priče.
Između 27. rujna i 6. studenog 1965. grupa pljačkaša presrela je u Buenos Airesu vozilo za prijevoz novca s plaćama za zaposlenike lokalnog poglavarstva, hladnokrvno ubila jednog i ranila drugog zaštitara i nestala s pola milijuna dolara preko granice, da bi im policija ušla u trag u Montevideu, gdje su trojica do zuba naoružanih pljačkaša zabarikadirali u okruženom stanu, i do smrti vodili bitku s 300 policajaca. Vrhunac otpora dogodio se drugog dana opsade kada su pljačkaši pred televizijskim kamerama počeli bacati kroz prozor zapaljene novčanice, koje su poput „gorućih leptira“ letjele uokolo ratne zone.
Mediji su odmah taj čin prozvalo nihilističkim, bezosjećajnim i nehumanim. Jedan televizijski novinar spaljivanje "nevinog novca“ je nazvao "kanibalističkim“. Beskonačnih petnaest minuta, koliko je trebalo da se spali ta silna količina papira, paralizirali su u užasu čitav grad, čitavu zemlju. Građani su dobacivali riječi užasa i mržnje, davali medijima ogorčene izjave. Novac nije bačen okupljenim građanima, niti je upotrijebljen kao iskupljenje. Mediji su neprestano ponavljali snimke paleža, kombinirajući ih s nevjericom svjedoka. Nitko nije mogao shvatiti čin argentinskih pljačkaša, ali svi su ga zapravo razumjeli: bila je to jasna „objava totalnog rata, frontalnog rata uperenog protiv cijelog društva“.
U pogovoru Ricardo Piglia dodatno pojašnjava kako u knjizi pokušava imati na umu stilistički registar i "metaforičku gestu“ (kako je to zvao Brecht) socijalnih priča čija je tema protuzakonito nasilje. Rekonstrukcija događaja je precizna, naizgled rudimentarna, ali jasno je, već od naslova pa nadalje, gdje se nalazi jezgra romana. Opkoljeni pljačkaši duhovito se deklariraju kao "peronistički političari, u egzilu, koji se bore za povratak Generala“. Posrijedi je zastrašujući čopor psihopata i sociopata, narkomana i homoseksualaca, no oko njih se nalazi nekoliko koncentričnih krugova političkog konteksta.
Prije svega, pljačka je isplanirana s političarima i murjacima, mozgovima operacije, kojima je trebalo pristati pola plijena ali ih je banda odlučila prevariti i pobjeći u Urugvaj. Piglia neće posebno objašnjavati ovaj "politički“ i "revolucionarni“ kontekst. U tekstu će otvorenije intervenirati tek kod spominjanja "nevinog novca“ – tobože nevinog, "iako je bio rezultat smrti i zločina“.
"Spaljeni novac“ stilski je iskovan poput oštrice samurajske katane; poput sjene jahača na pustinjskom suncu, rekao bi McCarthy. No u konačnici roman dobacuje onoliko daleko koliko ga nosi Brechtova „metaforička gesta“ i pop-mitologija odmetnika i antijunaka.
Ali vratimo se ponovo pogovoru. Godine 1966. Piglia je kao mlad pisac slučajno u vlaku sreo Blancu Galeano, tzv. „urugvajsku priležnicu“ jednog od razbojnika. "Imala je šesnaest godina, ali je izgledala poput tridesetogodišnjakinja, i bila je u bijegu“, pisati će trideset godina kasnije Piglia. Malo kojeg mladića se takva pojava ne bi dojmila. Uz upečatljivu pojavu išla je i priča o bandi pljačkaša i njihovom posljednjem otporu. Pobožno slušajući, Piglia je imao osjećaj kao da se nalazi „pred argentinskom verzijom neke grčke tragedije“. Odmah je započeo istraživati događaj, napisavši i prvu verziju romana.
Negdje u to vrijeme, krajem šezdesetih, s filmom "Bonnie i Clyde“ rođen je novi Hollywood. Kina su punili glamurozni krimići koji su mitologizirali pljačkaše, revolveraše, gangstere i odmetnike. Ideološka potka je bila jasna: u kriminalistički čin učitavao se kod društvene pobune. Piglia je jednu takvu priču imao pred nosom; i već u obliku rukopisa. No ovdje dolazi do neobičnog obrata. Početkom sedamdesetih Piglia napušta projekt, a vraća mu se tek sredinom devedesetih (baš kada američki film kreće s novim valom mitologiziranja odmetnika, u sličnom ideološkom ključu kao i trideset godina ranije).
Kada "Spaljeni novac“ konačno izlazi nikome nije teško proniknuti njegovu značenjsku, prvenstveno kulturološku razinu. Dapače, koncept romana već je pročitan, bezbroj puta viđen na filmskom platnu, na televizijskom ekranu, širom spektra pop-kulture, kako unutar revizionističkog, antimitskog westerna, tako i unutar visoke književnosti (primjerice McCarthyjev "Krvavi meridijan“). Sam "Spaljeni novac“ stilski je iskovan poput oštrice samurajske katane; poput sjene jahača na pustinjskom suncu, rekao bi McCarthy. No u konačnici roman dobacuje onoliko daleko koliko ga nosi Brechtova "metaforička gesta“ i pop-mitologija odmetnika i antijunaka (plus dodatni krug s metatekstualnim pogovorom o istinitoj priči i mladenačkom susretu s tajanstvenom "urugvajskom priležnicom“).
Pitanje koje iz toga naravno proizlazi jest koliko famozna "metaforička gesta“ (da ne govorimo o pop-mitologiji antijunaka) još uvijek može posredovati i sadržavati. Jesmo li vidjeli jednu verziju (američku, francusku, argentinsku) grčke tragedije previše? Jesmo li vidjeli jedan super-krimić previše? Govorimo o autu kojeg su svi vozili, od Hollywooda do Dalekog istoka, od eksploatacijskih krimića do kazališne avangarde.
Generalno, riječ je o istrošenom konceptu. Ali u slučaju uglednog i nagrađivanog Ricarda Piglie – još uvijek i izvanredno napisanom romanu. "Spaljeni novac“ je došao sa zakašnjenjem od trideset godina, ali na kraju kao da nije zakasnio. Mladi Piglia možda ne bi znao podići roman; stari Piglia to svakako zna.
Portal Moderna vremena, Dragan Jurak
Imao sam dvanaestak godina kada sam ispod prikaza gramofonske ploče nekoga već zaboravljenog rock benda u sarajevskom omladinskom listu Naši dani prvi put naišao na ime Zlatka Galla. Taj nimalo domišljati pseudonim prizivao je “Pjesmu mrtvom čovjeku” Miroslava Krleže, koju sam čitao prošloga raspusta, kad i druge Krležine pjesme. Bila je to dječačka inicijacija u djelo pisca koji će obilježiti naša književna odrastanja u Jugoslaviji. Bio sam zanesen i uvjeren da čitajući Krležu činim nešto ozbiljno i važno, sa čim ne smije biti zajebancije. Pa ni takve da si netko nadijeva ime po nepoznatom mladiću kojem je posvećena pjesma što započinje ovako: “Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,/ a tebe nema./ U sivom ruhu austrijskog oficira ti već si stao pred sud Gospodnji./ Dal’ stojiš lijevo ili stojiš desno?”
Malo potom Zlatko Gall razotkriva mi se kao kritičar rock muzike i stripa. Ime nije posudio od Krležina školskog druga, pariškog doktora prava, koji je 1917. pao negdje na Soči ili na Piave, pa neprežaljen vjekuje u “Posveti mrtvom čovjeku”, nego se s tim imenom, neobičnim i netipičnim za Split i za naša doba, otputio među ljude. Onaj Gall se u Parizu prezvao u Aurelije, jer je to nekako svjetskije, a ovaj će ostati Zlatko. U vrijeme kada su se formirali svi naraštajni i individualni senzibiliteti, u godinama između 1979. i 1984, i kada smo, zapravo, postajali ljudi ovakvi kakvi smo danas, Gallov utjecaj bio je ruban. Nije on bio pisac iz beogradskog Džuboksa, niti mu je sudbina namijenila da nastupi kao konferansije pred koncert Filma u Kulušiću, ali nas je usmjeravao i pratio negdje iz pozadine. Bilo je to doba amerikanizma i antikomunizma – onog Štulićevog i Walesinog, danas već zaboravljenog – doba anarhije u mislima i osjećajima, kada je Džoni Štulić pjevao protiv Rusa i Partije i kada su Pankrti na živim nastupima izgovarali ono boguhulno: Ne računajte na nas! Grozili su ih se tada, Azre, Pankrta i našeg naraštaja, a bome i Zlatka Galla, svi budući nacionalisti, išćući cenzuru i zabranu, kao što je, u ime druge vjere i suprotnih ideala, išću i danas.
Trideset godina kasnije Zlatko Gall posljednji je aktivni rock kritičar one slavne generacije kojoj su pripadali Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Petar Janjatović… Ostali su poumirali, rezignirali, promijenili se ili naprosto – odrasli. Jedino njemu, zapravo, rock nije bio stvar mladosti. Gospodstven i na svoj način elegantan, Gall nikad nije bio nešto naročito mlad. Po neredovno konzumiranom zvanju povjesničar umjetnosti i arheolog, bio je najšire i najtemeljitije obrazovan od sviju njih. Pojavom i stavovima odavao je dojam dobrostojećeg čovjeka, kojemu je pokojna tetka iz New Yorka u nasljedstvo ostavila račun s nekoliko milijuna dolara, ili mu svakog mjeseca kane pokoja tisućica dojč maraka od autorskih prava za neki bizarni izum. Zbilja, u svakoj drugoj zemlji Gall bi morao biti bogat čovjek. I konzervativac s liberalnim posrnućima. U Hrvatskoj on je sirotan od iščezle srednje klase, kakvi se od prvog do prvog u mjesecu kreću ćuprijom tanjom od dlake i oštrijom od sablje. I da, ljevičar je, iz skupinice progonjenih splitskih pisaca.
Nakon 1990. širio je tematske i žanrovske okvire. Esejizirao je na kulturne teme, pisao o politici u kulturi i o primitivizmu nove klase, dok je u novinama još bilo tjednih kulturnih priloga. A onda je, početkom novog vijeka, kada se Hrvatska sasvim tabloidizirala, i skoro sve se novinstvo okrenulo čitateljstvu s posebnim potrebama, propisao u hedonističkom registru. Najprije o jedrenju i inim maritivnim užicima, a zatim i o hrani. Za razliku od većine odavno već umirovljenih rock kritičara i veterana scene, od hipika do punkera koji su slijedili ideale proleterskoga asketizma, barem kada su hrana i piće u pitanju, Gall ne samo da se odavao skupim užicima, nego je u privatnom životu bio odličan i vrlo kreativan kuhar. To mu je pomoglo da lako prebrodi idiotizaciju novinske i kulturne sfere i prilagodi se pomami za ukoričenim kuharicama, koja je nekoliko godina pred ekonomsku krizu zahvatila hrvatsko izdavaštvo. U nekoliko godina objavio je četiri knjige recepata, uglavnom mediteransko-dalmatinske inspiracije, koje spadaju u sam vrh primijenjeno-gastronomske literature u Hrvatskoj. Manje je bitno što su sjajno napisane – u esejiziranju na kuharske teme ravan mu je samo Veljko Barbieri – važnije je to što su Gallovi recepti krajnje funkcionalni, jednostavni i ostvarivi. Vrhunska jela koja mogu pripraviti i antitalenti za kuhanje – kakvih je među kuhajućom populacijom toliko da se svakom drugom stanovniku ručak svakodnevno zgadi – potvrda su da Zlatko Gall s lakoćom ostvaruje ideale popularnog i populističkog kuhanja Jamieja Olivera.
Sve svoje kuharice Gall je posvetio dalmatinskog glazbi, priloživši uz svaku glazbeni CD. Tako je stvorio neki svoj bastardni žanr, čiji smisao baš i nije lako shvatiti. Ovaj njegov čitatelj, isti onaj dječak koji je Zlatka Galla smatrao neuspjelim pseudonimom, njegove je kuharice pobožno iščitao te ih ceremonijalno i krajnje dogmatično slijedio u pripremi mnogih svojih večera, nikada nije preslušao nijedan od tih CD-ova. Eno ih, pričvršćeni uz korice knjige, koja se već odavno umazala, ulijeplila i zamastila, pa podsjeća na one davne školske bilježnice u koje su domaćice bilježile recepte svoga života. Za knjišku kuharicu nema većeg komplimenta od tog. Druge knjige trebaju biti čiste, uščuvane i neizpodvlačene. Svaka je knjiga hram. Jedino su kuharice, ako doista vrijede, umazane svim sastojcima koji se u knjizi spominju.
“Majko, kušaj moju pjesmu” niz je od dvadeset osam kraćih, međusobno povezanih eseja o hrani i glazbi. Riječ je o remek-djelcu, koje će zasigurno ostati neprimijećeno, u izdanju zagrebačkog Hena coma, a moglo bi biti među važnijim knjigama objavljenim u posljednjih nekoliko godina u nas. Rijetkost je, naime, već tako iznimna rijetkost, da se u nekoj knjizi hrvatskoga pisca prepoznaju enciklopedijski um i znanje, kakvi se ne daju pabirčiti po internetu, a ne mogu se po umišljaju ni naučiti iz debelih knjiga. Da bi se tako mislilo i to znalo valja provesti život u čitanju, valja imati strasti i dara za temu, i valja se njome baviti bez ikakve koristi po sebe. Flaker se tako bavio ruskom avangardom, Žmegač se bavi njemačkom kulturom općenito, a Zlatko Gall piše o hrani u pjesmama svjetske i domaće popularne i rock glazbe. Sva trojica to rade tako da ih je nemoguće kopirati ili im biti premac.
Gall esejizira u dva registra: glazbeno-pjesničkom ili popkulturnom, i u prehrambeno-gastronomskom. Superioran je u oba, ali u toj njegovoj superiornosti nema ni profesorske nametljivosti, ni potrebe da se drugima kaže kako ne znaju nešto što autor zna. Radeći cijeloga života po novinskim redakcijama, tamo gdje nema ni plaćenih studijskih godina, ni zagarantirane autonomije mišljenja, Gall se oslobodio akademske i intelektualne taštine. Ovaj aristokrat od spize, glazbe i ine dangube, proleter je u tonu i nastupu. Njegova knjiga čita se lako, kao lak, neobavezujući tekst idealan da ga se pređe u aerodromskoj čekaonici i na letu između Zagreba i Frankfurta, kao da je pisac pred sobom imao ideal hrvatskoga menadžera: neobrazovanog i dekoncentriranog, koji poput vinske mušice prelijeće s teme na temu, samopotvrđujući se dijeleći otkaze pametnijima od sebe. Čak i takav jedan mogao bi čitati Galla, makar mu to bila prva knjiga u životu nakon Ježeve kućice i Thomasa Pikettyja – kojega, istina, nije pročitao, ali je istinski uvjeren da jest.
Hrvatski dvadeseti vijek proticao je od Galla do Galla. Prvi Zlatko nije imao sreće, pa je mrtav pao za svijet kojemu nije bilo spasa. Njegova žrtva nikome danas ništa ne znači, osim onima koji još uvijek čitaju Krležinu pjesmu. Drugi je Zlatko u mnogo čemu sličan prvom, samo što je poživio, živi i piše za svijet kojemu, opet, nema spasa. I opet je doba godine kao u Krležinoj pjesmi: “Gle, cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo,/ i kuću gledam žutu, kuću gledam mrtvu,/ a zrelo živi ova mrtva kuća u ćelijama crvenim mog mozga:/ srpanj je, i cvatu ruže. U sobama su zelene rolete/ popile sve svjetlo, pa je polutmina,/ i one gospe stare u svili krinolina/ na zidu u okviru šute crnom ovalnom.”
Jutarnji list, Miljenko Jergović
Manifest guštanja
Gallova knjiga rijetko je zavodljiv hibrid između pitke glazbene povijesti, sociološke studije, šarmantne osobne ispovijedi jednog prosvijećenog hedoniste i vrlo osebujne kuharice
Marko Gavije Apicije, autor najstarije poznate kuharice, bio je, kažu, vrlo imućan čovjek. U danima najveće solventnosti raspolagao je sa sto milijuna sestercija, što je u to doba (a živio je u prvome stoljeću prije Krista) bio golemi novac. No, vrijedni zapisivač recepata njegovao je i prilično žovijalan životni stil. U domu ovoga karijernog izješe vatra se gotovo nikada nije gasila, a posluga se povazdan i obnoć, pod budnim nadzorom domaćina, parila nad loncima.
Osim po neutaživoj gladi, Apicije je bio znan i po druželjubivosti: rado je i često priređivao gozbe za prijatelje. Jednoga dana s užasom je, međutim, shvatio kako mu je od sveg bogatstva preostalo samo deset milijuna sestercija. Premda je taj iznos još uvijek bio vrlo respektabilan, Apicije ga je držao savršeno nedostatnim za njegovanje dotadašnjega životnoga stila. Nepokolebljivo dosljedan nepristajanju na bilo koji oblik suzdržanosti, odricanja ili štednje, tada se odlučio za radikalan potez. Duboko uvjeren kako će mu budući život sa 'sitnišem' od 'samo' deset milijuna sestercija na raspolaganju biti neizdrživa patnja, Marko Gavije Apicije se ubio.
Pretpostavljam da vi, dragi čitatelji, baš kao i potpisnikova malenkost, ne možete zaključiti drugo osim da je siroti rimski gurman bio ozbiljno ćaknut tip. No, znam barem jednu osobu koja opisani razlog za suicid drži potpuno razumljivim: radi se o mom kolegi Zlatku Gallu. Kada bi ga netko osudio da se do kraja života hrani isključivo u menzi (i tamo sluša Narodni radio), siguran sam da bi s gitare skinuo žicu, zakačio je na kuku lustera i bezodvlačno se objesio.
Ako ćemo pravo, nesretni Apicije nije ni do koljena našemu Zlatku. Jer, za razliku od rimskoga bonkulovića koji je cijeloga života bio predan samo jednoj strasti, Gall je hedonista kudikamo širega spektra. Njegova nova knjiga, netom izašla zbirka eseja okupljenih pod znakovitim naslovom 'Majko, kušaj moju pjesmu', dojmljivo je svjedočanstvo potpune predanosti guštima. Radi se zapravo o svojevrsnoj brend-ekstenziji rubrike 'Tvoja spiza zvuči poznato,' koju ste imali prilike čitati u 'Spektru'. Nestor naše glazbene kritike, 'last man standing' slavnoga trojca (Glavan, Vrdoljak, Gall) koji je oblikovao muzičke preferencije nekoliko naraštaja, te jedan od naših najplodnijih gastro-publicista, ovom je knjigom logično sljubio dvije svoje kako profesionalne tako i privatne opsesije.
Prosječan poznavatelj popularne kulture živi u dubokoj vjeri kako 99 posto glazbe svih mogućih žanrova tematizira isključivo ljubavne ushite i jade. Gallova knjiga tu procjenu temeljito dovodi u pitanje. Jer, između njezinih korica zabilježene su doslovce na stotine primjera zaokupljenosti muzičara sudbinski važnim pitanjem trpeze. Osim o ljepotama brineta i plavuša, pjevalo se - kroz povijest baš kao i danas - i o slastima druge vrste: onima što se serviraju na tanjuru. I dok su jedni svojim notama i stihovima uzvisivali otmjene i skupe namirnice, drugi su odavali počast pučkim, jeftinim, priprostim jelima. Svi zajedno istkali su gustu tapiseriju koja dojmljivo svjedoči kako su mogućnosti uživanja s vilicom ili žlicom u ruci zapravo nepregledne.
Ispisujući tako paralelnu povijest različitih idioma popularne glazbe, sagledanu kroz kuhinjsku prizmu, Gall nudi i nešto kudikamo više: muzikološki zapisi s lakoćom se preobražavaju u gastronomske eseje koji imaju i vrlo opipljivu uporabnu vrijednost, jer je svaki zapis začinjen brojnim savjetima odnosno sasvim konkretnim receptima.
'Majko, kušaj moju pjesmu' nesvakidašnja je knjiga, rijetko zavodljiv hibrid između pitke glazbene povijesti, sociološke studije, šarmantne osobne ispovijedi jednog prosvijećenog hedoniste i vrlo osebujne kuharice. Ova knjiga, usuđujem se predložiti, mogla bi postati i zgodan templejt za dodatno produbljivanje teme t(r)ajne veze između gastronomije i stvaralaštva. Jer, nisu popularni glazbenici jedini kreativci s interesom za gušte iz pjata. I pisci krimića neobično su skloni bavljenju tom temom. A primjera ima koliko god poželite, od Islanđanina Arlandura Indriđassona čiji junak detektiv Erlendur običava u kasne sate pohoditi drive-in zalogajnicu i tamo naručiti ovčju glavu za vani do Sicilijanca Andree Camillerija koji nas u svakome romanu vrlo iscrpno izvješćuje što je njegov protagonist inspektor Montalbano doručkovao, ručao i večerao. Kako je Gall, uz ostalo, i sjajan poznavatelj krimića, ne bih se začudio da 'Majko, kušaj moju pjesmu' u dogledno vrijeme dobije i svoju noir-inačicu.
Do tada uživajte u blistavim esejima koji su okađeni mirisima iz bronzina i ozvučeni pjesmama iz bogate tradicije popularne glazbe. Ali oprez: ovu knjigu nije pametno uzimati u ruke ako ste daleko od frižidera ili štednjaka. Jer, svakom stranicom, dapače, svakim retkom ona će izazivati kruljenje u vašemu želucu i tjerati vas da ponešto od obilja o kojemu Gall piše potražite u vlastitoj smočnici, pa čitanje presječete kakvim zgodnim obrokom. Užasavam se pomisli da bih knjigu mogao uflekati kapljama šuga ili vina. Ovaj, međutim, libar naprosto traži da ga 'iluminirate' mrljama neke slasne spize.
Zlatko Gall (1954.) obrazovanjem je povjesničar umjetnosti i arheolog, a karijerom novinar i svestrano djelatni pisac, autor osamnaest knjiga, među kojima će barem dvije - 'Rock enciklopedija' i 'Pojmovnik popularne glazbe' - ostati zabilježene kao trajno kulturno dobro, jer je njima Gall odradio posao kojim se u ozbiljnijim zemljama od naše bave cijeli instituti.
'Kad bolje promislim, kao da su mi se cijeloga života gušti vrtjeli oko glazbe i gastronomije. To 3 G - gušti, glazba, gastronomija - ispreplitali su se i kad sam se najmanje nadao, tvoreći danas u osobnom talogu sjećanja jedan gotovo bizaran složenac suludih asocijacija. Ako je točno da, kako je to svojim sjajnim solo albumom tvrdio Rod Stewart, svaka slika priča priču, u mom slučaju kao da svaka omiljena gastronomska ili enološka ikona ima i svoju - popularnim jezikom kazano - glazbenu ekstenziju', veli autor u jednom od eseja iz knjige.
Slobodna Dalmacja, Ivica Ivanišević
Dorota Masłowskanajperspektivnija je predstavnica mlade generacije suvremene poljske književnosti.
Rođena 1983. godine već je s devetnaest godina objavila roman Poljskom šakom u rusku bulju koji je u Poljskoj izazvao mnogo medijske pažnje i kontroverzi svojom kritičnošću spram aktualne poljske stvarnosti, ali i žestinom i dojmljivošću autoričina izričaja, te je ubrzo preveden na niz stranih jezika (uključujući engleski, njemački, ruski, španjolski, francuski itd.). Po romanu je ubrzo snimljen i film (u režiji Xaweryja Žulawskog). U Poljskoj je roman nagrađen nagradom Polityka Prize a osvojio je i njemačku nagradu Deutscher Jugendliteraturpreis.
Nakon romana-prvijenca autorica je objavila još tri romana i dvije drame, sve odreda od kritike hvaljena i na brojne svjetske jezike prevedena djela.
Roman Poljskom šakom u rusku bulju tematizira život poljske supkulturne mladeži 2002. godine, mladeži odrasloj na rocku, hip-hop glazbi i filmu, mladeži koja potječe iz nižeg, siromašnog radničkog sloja, odgojenoj na ulici, sklonoj drogi, alkoholu i promiskuitetu.
Roman je pisan u prvome licu, u obliku beskompromisne ispovijesti 19-godišnjeg mladića čiji nadimak Silny već puno o njemu govori. To je šarmantan, brbljav i vrlo drzak, hiperaktivni narkoman, koji svoje viđenje svijeta i otpor spram društvene stvarnosti verbalizira na način blizak rap-glazbi, šamarajući čitatelja drskošću, slengom i vulgarizmima ispunjenim salvama riječi koje na iznimno uvjerljiv način oslikavaju život moderne mladeži svjesne pritiska kojim suvremeni kapitalizam tlači sitnu raju – a junak i njegova škvadra život sveden na cjelodnevno rintanje kako bi se isplatio kredit i nahranila djeca ne vide kao svoj izbor.
Roman prati junakova lutanja gradom, tulumarenja, drogiranja i jednokratne seksualne avanture kojima Silny ispunjava svoje dane u potrazi za smislom, životnim smislom koji izmiče i nedohvatan je, baš kao i Magda, djevojka u koju je zaljubljen, nesretno i neuzvraćeno. Kraj romana koji ovu energičnu priču vrlo dojmljivo zaokružuje povezujući krhotine nelinearno iznesene fabule, kako se i otpočetka može naslutiti, šokantan je i dramatičan, a nažalost, po junaka poguban...
Romanom se redaju dinamične, žestoke, nabrijane i snažne scene, u kojima je inozemna kritika prepoznala mješavinu Tarantina, Trainspottinga, Breta Eastona Ellisa, Burroughsa i Jerofejeva, dok su u autoričinoj verbalnoj akrobatici detektirali utjecaje Witolda Gombrowicza i Alfreda Jarryja.
Rukopis je ispunjen snažnom i vrlo provokativnom kritičnošću. Nimalo slučajno, roman je smješten u 2002. godinu, u vrijeme poljske nestrpljivosti pred ulazak u EU (primljeni su 2004.) a autorica se oštro suprotstavlja poljskoj vlastodržačkoj garnituri koja „gaće skida kako bismo ušli u EU“, dok se istovremeno socijalna prava radnih ljudi svakodnevno smanjuju, a egzistencijalna nesigurnost sve je veća. I sam izvorni naslov romana metaforički odražava nestrpljivost Poljaka da se otrgnu ruskoj sferi utjecaja, nadajući se pribježištu u okrilju europske zajednice država. Pritom sukob koji naslov sugerira srećom ostaje samo na razini simbolike, ali povijesnim nepravdama uvjetovana međunacionalna netrpeljivost je ipak nažalost postojeća, čega se Masłowska također u romanu kritički dotiče.
Radi se o snažnoj socijalnoj i antropološkoj romanesknoj studiji suvremena svijeta, pesimističnoj slici potrošačkog društva usmjerenog profitu, gdje „biti“ sve brže, nepovratno uzmiče pred „imati“, pa spas od mržnjom i politikom zatrovana društva i egzistencijalne nesigurnosti mladež pokušava pronaći u autodestrukciji i hedonizmu.
U svojoj beskompromisnoj i subverzivnoj prozi Dorota Masłowska hrabro poseže za eksperimentalnim literarnim postupcima i s naročitom efektnošću kreira narkoticima potaknute somnambulne, halucinantne vizije koje se vrtlože umovima mladih marginalaca, dok se oni, s lijevom nogom na Istoku a s desnom na Zapadu dezorijentirano klatare, poput zombija bauljajući ulicama poljske urbane provincije u očajničkoj potrazi za novim šutom, spidom, lajnom, ili bar kojim amfićem. Svoj roman autorica oblaže gustim slojem ironije i gorčinom ispunjenim crnim humorom, uz mnoštvo izravnih i prikrivenih citata, asocijacija i pop-kulturnih referenci, ali bez imalo pretencioznosti, poigravajući se i svojom autorskom pozicijom te čak i samu sebe na duhovit, autoironičan način uvodeći u radnju.
Radi se o vrlo oštroj društveno-analitičkoj prozi, ali koja je ujedno i urnebesno zabavna i duhovita, prepuna dosjetki, verbalnih igrarija, politički nekorektna humora te jezičnog, stilskog, formalnog, sadržajnog, pa čak i etičkog otklona od svakovrsnih normi i od različitih autoriteta nametnute uobičajenosti.
Božidar Alajbegović
Zlatko Gall – glazbeni kritičar, novinar, kolumnist i gastronomski pisac s impresivnom bibliografijom od osamnaest knjiga o rocku, popkulturnim fenomenima, likovnosti i gastronomiji – pretvorio je sve svoje strasti u profesiju za koju voli reći da je „zakuhana“ u istom hedonističkom loncu. Njegova nova knjiga Majko, kušaj moju pjesmu na osebujan način objedinjuje glazbu i gastronomiju – dva lajtmotiva njegovih životnih i profesionalnih interesa.
Zbirka je to gastronomsko-glazbenih eseja o pjesmama u kojima se spominje hrana, odnosno o hrani kojoj su posvećeni glazbeni brojevi u svim žanrovima i na svim geografskim koordinatama svijeta. Knjiga na izvoran način istinskog poznavatelja glazbe i gastronomije donosi pregled „izjeličkih“ glazbenih tema – postajući tako čitalački materijal i za kušanje i za slušanje.
Iz ovih tekstova saznat ćemo, primjerice, koje su se juhe našle u čijim refrenima, tko je sve pjevao o jastozima i školjkama, koja su to jela zbog kojih „mala“ ne može zaboraviti Korčulu, kako su s meksikanskom glazbom na naše jelovnike ušle tortilje i tacosi, kako je srdela postala ne samo glazbeni motiv nego i opjevan sladoledni okus i kojim su sve začinima i aromama „zamirisale“ brojne pjesme u domaćim i inozemnim glazbenim varijantama. U ovoj knjizi sarma nije samo neisprobano jelo iz narodnjačkog hita, nego i tema Hladnog piva i gastronomski motiv „razbacan“ po različitim glazbenim žanrovima – od narodnjaka i punka do hip-hopa. „To Sir With Love“ u duhovitoj Gallovoj interpretaciji postaje oda siru, koji je našao svoje mjesto u skladbama brojnih izvođača širom svijeta, a bakalar, osim u „baka-baka“ refrenu Đanija Maršana opjevan i na američkom kontinentu i na europskom sjeveru, postaje „najutjecajnija riba na svijetu“.
Na glazbenom jelovniku ove knjige naći će se i prozaična jela naše svakodnevnice: roštilj, hamburger, ali i jaja – o kojima nije pjevao samo Oliver Dragojević uz narativ Borisa Dvornika u nezaboravnoj „Nadalini“ Runjića i Fiamenga, nego i veliki Tom Waits, Lonnie Donegan, Herbie Hancock i mnogi drugi. Majko, kušaj moju pjesmu otkriva nam i glazbene varijante masline, pita, čokolade, janjetine i blagdanskih „krkanluka“ – te tko je sve pjevajući odao počast maminoj kuhinji.
No ova je knjiga puno više od pregleda gastronomskih motiva u glazbi praćenih kroz povijest i geografiju – ona je i praktičan kulinarski savjetnik u kojem su uz svako opjevano jelo ili namirnicu prepričani recepti ili preporuke kako ih pripremiti. Preciznim jezikom kulinarskog znalca koji će razumjeti i profesionalci i kuhinjski početnici, Gall će nas uvjeriti koliko je jednostavno, primjerice, spremiti jastoga na dalmatinski ribarski brudet sa špagetima, omlet s repićima kozica, bakalar na bijelo ili klasičnu američku pitu. U kompletu s receptom i glazbenom podlogom, neizostavno dolazi i savjet o vinu koje najbolje ide uz konkretnu kombinaciju.
Majko, kušaj moju pjesmu je britka, pitka, majstorski napisana i „melodiozna“ knjiga s osjećajem za mjeru čitateljskog interesa. Znalački dozirana autorova otvorenost za različite doživljaje hrane, glazbe i kulinarstva potaknut će različite čitateljske „reakcije“ – od entuzijazma za kulinarske eksperimente ili preslušavanje glazbe iz knjige, do sasvim novog pogleda na temu u kojoj se uvjerljivo sljubljuju dva naizgled odvojena područja hedonizma.
Strast prema temi, koja izvire iz svakog retka ove knjige, najpreciznije je definirao sam autor u jednom od tekstova:
„Kad bolje promislim, kao da su mi se cijeloga života gušti vrtjeli oko glazbe i gastronomije. To 3 G – gušti, glazba, gastronomija – ispreplitali su se i kad sam se najmanje nadao, tvoreći danas u osobnom talogu sjećanja jedan gotovo bizaran složenac suludih asocijacija. Ako je točno da, kako je to svojim sjajnim solo albumom tvrdio Rod Steward, svaka slika priča priču, u mom slučaju kao da svaka omiljena gastronomska ili enološka 'ikona' ima i svoju – popularnim jezikom kazano – glazbenu ekstenziju. Ne samo u onom doslovnom smislu koji bi, recimo, Red Red Wine povezao uz Plenkovićevo Grand cru čudo od plavca malog a marinirane janjeće bržole sa gradela uz opus grupe Lambchop, već i uz mnoge osobne gastro avanture koje su, stjecajem čudnih okolnosti, dobile svoju trajnu glazbenu pratnju.“
Iz ovog „priznanja“ postaje još jasnije zašto je Majko, kušaj moju pjesmu Zlatka Galla pravi „prozni soundtrack“ ne samo za diskofile i gurmane, nego i za svakog čitatelja koji prepoznaje dobro štivo i istinsku predanost temi.
Marina Vujčić
U dućanima mješovite robe, polumračnim i natrpanim mjestima koje su u mom kraju zvali zadruge, između rafova s cukrom i fažolom i staklene vitrine s parizerom i tirolskom, kraj boca malinovca i ajerkonjaka i prašnjavih bombonjera s ružama, nekad je stajala jedna mala polica s poredanim četvrtastim bočicama, koje su zvali esencije. Arome vanilije, ruma, jagode, limuna, kruškovca, metvice… One su bile među većim čudima moga djetinjstva. Zaustavio bih se široko razjapljenih usta, kako bi od samo nekoliko kapi esencije u tijestu za kolače opojno zavonjala čitava naša kuća. Te male boce aroma nalik su mi kratkim proznim zapisima iz knjige “Ulaz za djecu i vojnike”. U nekoliko rečenica tu je sadržana sva srž, bit, suština, esencija jednoga davnog vremena. Ivica ivanišević kapne samo kap, suzu, i čitav se prizor iz jedne građanske kuhinje šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao čarolijom pojavi pred vama, sa svim bojama i mirisima, uzbudljiv i živ kako to može biti samo djetetu kojemu je svijet još neraspakiran i nov.
Ipak, ima u njegovim slikama i nešto proturječno. Oči su dječje, nevine, a um je u zreo i ciničan, i čitavo vrijeme traje između očiju i uma jedna neodoljiva, šašava prepirka. Mali Ivica je oduševljen svime što ga okružuje, a odrasli ga Ivanišević čvrsto drži za ruku i opominje da se ne zalijeće, znajući kako se iza ljepota često kriju gorka razočarenja i porazi. To i smisao ovoga naslova, nehotičnog kakvi najbolji naslovi obično budu. “Ulaz za djecu i vojnike” perfektno pogađa duh knjige, dvojstvo njezinog autora, koji u isto vrijeme ima i pet i pedeset godina, a i onaj od pet i onaj od pedeset gaje veliku naklonost i uvažavanje jedan za drugoga. Dijete je dobro odgojeno i poslušno, kakva djeca moraju biti, a stari cotavi vojnik je strpljiv i blag i žali za izgubljenom nevinošću.
“Ulaz za djecu i vojnike” vraća nas u jedno staro vrijeme, ovi su me zapisi na trenutke podsjetili na one glasovite svitke s Mrtvog mora, koje je pastir našao u prašnjavim ćupovima u jednoj pećini u Palestini. Čudni, većini danas nerazumljivi znakovi sadrže zaboravljene, drevne mudrosti i dobrotu. Ali, onda, da bude dosadno za čitanje, jer znamo kako mudrost i dobrota mogu biti zamorne, Ivanišević sve zaključi nekakvim apsurdnim obratom, naoko blesavom poantom koja vas slatko nasmije.
O sposobnosti autora da nasmijava ne bih dulje govorio. Svi smo ovdje čitatelji Slobodne Dalmacije i dan nam jednako počinje Ivaniševićevom dosjetkom na drugoj stranici novina. Poznajemo njegovu verbalnu okretnost, zapanjujuću vještinu da u malo prostora, u samo desetak riječi moralno uništi čovjeka. Kad vas on ošine jezikom, pomislite kako je Ivica Ivanišević vjerojatno trebao biti žena, ali se Bog u posljednji trenutak predomislio.
Svoju nevjerojatnu rječitost on demonstrira i u ovoj knjizi, u formi je vrlo nalik onome što on piše u novinama, no u sadržaju odlazi daleko preko toga. Ovdje upoznajete Ivicu Ivaniševića kakvog dosad niste čitali, raznježenog, sentimentalnog, suosjećajnog i opreznog, a to je nešto što ni mi, njegovi dugogodišnji prijatelji, nismo mnogo puta vidjeli. Malo se i začudite čitajući. Poslovica kaže da starog psa ne možete naučiti novim trikovima. “Ulaz za djecu i vojnike” uvjerljiv je dokaz kako to nije istina.
Ante Tomić
