Književna kritika “Ulaz za djecu i vojnike”

U dućanima mješovite robe, polumračnim i natrpanim mjestima koje su u mom kraju zvali zadruge, između rafova s cukrom i fažolom i staklene vitrine s parizerom i tirolskom, kraj boca malinovca i ajerkonjaka i prašnjavih bombonjera s ružama, nekad je stajala jedna mala polica s poredanim četvrtastim bočicama, koje su zvali esencije. Arome vanilije, ruma, jagode, limuna, kruškovca, metvice… One su bile među većim čudima moga djetinjstva. Zaustavio bih se široko razjapljenih usta, kako bi od samo nekoliko kapi esencije u tijestu za kolače opojno zavonjala čitava naša kuća. Te male boce aroma nalik su mi kratkim proznim zapisima iz knjige “Ulaz za djecu i vojnike”. U nekoliko rečenica tu je sadržana sva srž, bit, suština, esencija jednoga davnog vremena. Ivica ivanišević kapne samo kap, suzu, i čitav se prizor iz jedne građanske kuhinje šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao čarolijom pojavi pred vama, sa svim bojama i mirisima, uzbudljiv i živ kako to može biti samo djetetu kojemu je svijet još neraspakiran i nov.

Ipak, ima u njegovim slikama i nešto proturječno. Oči su dječje, nevine, a um je u zreo i ciničan, i čitavo vrijeme traje između očiju i uma jedna neodoljiva, šašava prepirka. Mali Ivica je oduševljen svime što ga okružuje, a odrasli ga Ivanišević čvrsto drži za ruku i opominje da se ne zalijeće, znajući kako se iza ljepota često kriju gorka razočarenja i porazi. To i smisao ovoga naslova, nehotičnog kakvi najbolji naslovi obično budu. “Ulaz za djecu i vojnike” perfektno pogađa duh knjige, dvojstvo njezinog autora, koji u isto vrijeme ima i pet i pedeset godina, a i onaj od pet i onaj od pedeset gaje veliku naklonost i uvažavanje jedan za drugoga. Dijete je dobro odgojeno i poslušno, kakva djeca moraju biti, a stari cotavi vojnik je strpljiv i blag i žali za izgubljenom nevinošću.

“Ulaz za djecu i vojnike” vraća nas u jedno staro vrijeme, ovi su me zapisi na trenutke podsjetili na one glasovite svitke s Mrtvog mora, koje je pastir našao u prašnjavim ćupovima u jednoj pećini u Palestini. Čudni, većini danas nerazumljivi znakovi sadrže zaboravljene, drevne mudrosti i dobrotu. Ali, onda, da bude dosadno za čitanje, jer znamo kako mudrost i dobrota mogu biti zamorne, Ivanišević sve zaključi nekakvim apsurdnim obratom, naoko blesavom poantom koja vas slatko nasmije.

O sposobnosti autora da nasmijava ne bih dulje govorio. Svi smo ovdje čitatelji Slobodne Dalmacije i dan nam jednako počinje Ivaniševićevom dosjetkom na drugoj stranici novina. Poznajemo njegovu verbalnu okretnost, zapanjujuću vještinu da u malo prostora, u samo desetak riječi moralno uništi čovjeka. Kad vas on ošine jezikom, pomislite kako je Ivica Ivanišević vjerojatno trebao biti žena, ali se Bog u posljednji trenutak predomislio.

Svoju nevjerojatnu rječitost on demonstrira i u ovoj knjizi, u formi je vrlo nalik onome što on piše u novinama, no u sadržaju odlazi daleko preko toga. Ovdje upoznajete Ivicu Ivaniševića kakvog dosad niste čitali, raznježenog, sentimentalnog, suosjećajnog i opreznog, a to je nešto što ni mi, njegovi dugogodišnji prijatelji, nismo mnogo puta vidjeli. Malo se i začudite čitajući. Poslovica kaže da starog psa ne možete naučiti novim trikovima. “Ulaz za djecu i vojnike” uvjerljiv je dokaz kako to nije istina. 

Ante Tomić