Urednička recenzija “A onda je Božo krenuo ispočetka”

Svojim debitantskim romanom "Tuđi život" zagrebačka spisateljica Marina Vujčić već je pokazala vrlo visoku razinu pismenosti te vještinu tečnog vođenja priče, ali i svijest o važnosti skladna strukturiranja teksta, kako na razini arhitektonike rukopisa kao cjeline, tako i na razini svake pojedine rečenice. Roman je očitovao veliku autoričinu načitanost, a kako se radilo o svojevrsnoj književnoj inačici telenovele (no, uz primjetan ironijski pristup ali i poštivanje žanrovskih konvencija i stilsku prilagođenost takvoj vrsti pisma) čitatelj se mogao uvjeriti u autoričinu  sklonost intermedijalnosti, ali i u njezinu literarnu osviještenost. Također, u tom se romanu Marina Vujčić pozabavila i tematikom odnosa stvarnosti i virtualne zbilje, ali i identitetnog rascjepa između u svijetu interneta kreirane osobnosti u odnosu na stvarnu čovjekovu egzistenciju u zbiljskome životu. Ukratko, velika je šteta što taj roman nije doživio zamjetniju medijsku pozornost i kritičku recepciju, jer je riječ o rukopisu koji je u hrvatsku književnost uveo novo autorsko ime s velikim potencijalom.

Sad, kad je pred nama novi autoričin roman "A onda je Božo krenuo ispočetka", bez zadrške i imalo kolebanja možemo reći kako je Marina Vujčić potvrdila svoj potencijal, i štoviše, svrstala se među najzanimljivije, ali i kvalitativno najpotentnije autorice koje su se svojim romanesknim stvaralaštvom javile u nekoliko zadnjih godina (Aleksandra Kardum, Maja Hrgović, Ivana Simić Bodrožić, Mihaela Gašpar, Karmela Špoljarić).

Roman A onda je Božo krenuo ispočetka za glavnoga junaka ima Božu Belamarića, 45-godišnjeg intelektualca (diplomirao je filozofiju na zagrebačkom FF-u) koji odlučuje „napokon svoj život uzeti u svoje ruke“ te napušta suprugu, i iz malenog dalmatinskog mjesta odlazi u Zagreb.  Božo naime odlazi naprasno, bez ikakve najave supruzi, čak i bez prtljage, bez ičega osim 280.000 kuna od nasljedstva, što će mu, kako smatra, biti dostatno za novi početak.

"A onda je Božo krenuo ispočetka" je psihološki roman, roman lika i baštinik egzistencijalističke pripovjedne prakse. Božo Belamarić tipični je antijunak egzistencijalističkog romana, nezadovoljni, neostvareni, frustrirani intelektualac, pretjerano sklon analitici, a posebno samoanalizi, gotovo opsesivno okrenut sebi, pa čak i pomalo paranoičan, neuklopljen, neprilagođen, introvertiran – najkraće rečeno, nesretan. Jer, toliko je sklon propitivanju sebe i svega oko sebe, da propušta živjeti, da mu „pravi život“ izmiče. No, kako je istovremeno i vrlo inteligentan, svega je toga svjestan, i sad, kad je materijalno zbrinut, napokon je odlučio promijeniti život, u nadi da će promjena životnog okruženja donijeti i sreću, osobno zadovoljstvo, psihičku stabilnost i mir. No, je li to uopće moguće? Jer, i ako promjenimo mjesto stanovanja i pobjegnemo od staroga života, ipak ne možemo „pobjeći od sebe“...

U romanu dakle pratimo Božu pri odlasku iz Dalmacije, kroz putovanje vlakom od Splita, preko dolaska u Zagreb i smještanja u hotel, kroz sva iskustva „otpočinjanja ispočetka“. A kao što filmski redatelj, pri uporabi tzv. subjektivnog kadra, omogućuje gledatelju da svijet promatra iz očiju i perspektive subjekta priče, tako i Marina Vujčić od prve do posljednje stranice romana ne izlazi iz uma Bože Belamarića – sva njegova iskustva, sve što doživljava, sve što zapaža, sve njegove misli, ali i sjećanja na djetinjstvo i dotadašnji bračni život, čitatelj dobiva posredovano iz protagonistova uma. Na taj način autorica je postigla iznimno visoku razinu uvjerljivosti, subjektu priče je u potpunosti ušla pod kožu i u um, što je naravno omogućila i čitatelju, ostvarivši vrlo visoku razinu empatijskog odnosa i poistovjećivanja s glavnim likom. Čitatelj zato s nepomućenim razumijevanjem prihvaća protagonistove postupke – štoviše, svi junakovi postupci, zahvaljujući izrazito uspjeloj psihološkoj karakterizaciji lika, čitatelju su posve prihvatljivi i zapravo se čine logičnim, jer u potpunosti proizlaze iz vrlo uvjerljivo predočenog protagonistovog svjetonazora, načina razmišljanja, karaktera. Naime, zaista je potrebno naglasiti kako se radi o rijetko viđenoj visokoj razini uvjerljivosti kod psihološke karakterizacije lika, a što je zapravo, kod ovakve vrste romana – kod kojega se cijeli rukopis svodi na posredovanje protagonistove subjektivnosti – od ključne važnosti. Jer, bez toga, roman bi se raspao, što ovdje nikako nije slučaj.

Tako npr. čak i ono što se naoko čini nedostatkom – potpuni izostanak političke, društvene i socijalne kontekstualizacije, bez u suvremenoj domaćoj prozi neizostavne tematizacije života u uvjetima dugogodišnje gospodarske krize – u ovome je romanu logičan autorski odabir, jer također proizlazi iz protagonistove doživljajnosti vlastite trenutne pozicije. On je naime, bar za neko vrijeme, materijalno osiguran, socijalni ga problemi mimoilaze, a kako je izrazito, čak i opsesivno sebi-okrenut karakter, socijalno-društvena situacija šire zajednice je izvan njegova fokusa, pa nije ni u romanu prisutna.

Roman nije lišen humora; Božo Belamarić teorijski je jako potkovan, ali je u smislu praktičnosti u životu potpuno nesnalažljiv, pa je njegovo nesnalaženje pri obavljanju svakodnevnih banalnosti, a što je dotad obavljala supruga – nabavci hrane, pripremi hrane, pranju odjeće isl. – izvorom vrlo lucidne komike. No dodatna je, nešto prikrivenija komika, sadržana u junakovoj sklonosti filozofiji, odnosno u njegovom iskrivljenom tumačenju teza poznatih filozofa (čijim je citatima obilno garniran rukopis) na način koji mu omogućuje samoutjehu i obračunavanje s vlastitim životnim neuspjesima. Filozofski citati i tumačenje teza Nietzschea, Pascala, Spinoze, Epikura, Freuda, Sokrata i dr. privući će intelektualnu publiku, kao i analogija s Bertoluccijevim filmom Posljednji tango u Parizu, te dodatni brojni elementi kojima je autorica suptilno obogatila podtekst romana : malograđanština i ukalupljivanje u nametnute obrasce života i ponašanja, antiintelektualizam male sredine, profesionalna neostvarenost, potrošačka groznica i komercijalizacija života, otuđenost,  ljubav naspram seksualnog nagona itd.

Ukratko, sve navedeno, uz dodatno apostrofiranje autoričina leksičkog bogatstva i sklonosti vrlo pomnom kreiranju i filigranskom brušenju svake sentencije, ovaj vrlo uvjerljiv psihološki roman o zatočeniku slobode čini nezaobilaznim štivom svakog istinskog ljubitelja lijepe i dobro napisane, ali i motivski, tematski i značenjski bogate književnosti.

Božidar Alajbegović, urednik

Književna kritika “A onda je Božo krenuo ispočetka”

Sjajan roman o čovjeku čijem životu manjka smisao

Božo je ima 45 godina, ali njegov život nipošto nije tipičan. Najtočnije bi bilo da je to neživot jer i sam Božo tvrdi da je stvarno živio samo u onim kratkim godinama studiranja u Zagrebu. Sve ostalo bilo je tek puko trajanje u nametnutim mu životnim situacijama. Božo je glavni lik (drugog) romana Marine Vujčić „A onda je Božo krenuo ispočetka“, a čitatelj ga susreće u trenutku kada je napokon odlučio živjeti. On naime bježi od kuće. Ostavlja ženu, stan, posao, odjeću u ormarima… Sjeda na vlak s onim što ima na sebi, ali i džepovima punim novca, oboružan i odlukom da je došao trenutak kada sve mora biti drugačije. Novac je na neki način okidač njegove odluke, razlog zbog kojeg mu se životna avantura – a on o njoj misli kao o životu koji konačno počinje – čini moguća. Novac je naslijedio od roditelja, ima ga poprilično, a njegova ga žena želi potrošiti za kupnju vikendice na otoku. Ti planovi s kojima se ne slaže, jer ih doživljava kao još jedan sloj okova u svojoj praznoj svakodnevnici, Božu tjeraju na bijeg. Od prve scene u vlaku, kada taj bijeg konačno i počinje, autorica pred čitatelje reda scene iz Božina prošlog života te ih vješto kombinira s novom stvarnošću. Upoznajemo tako „filozofa“ (filozofiju je studirao u tim sretnim zagrebačkim danima), čovjek koji život i sve njegove nijanse detaljno promišlja, ali je pri tom tek pasivni promatrač. Marina Vujčić ovdje demostrira i sjajno znanje filozofije te snjim piše pitke stranice priče o čovjeku koji nam unatoč svemu ostaje stran. I njegova prošlost i njegova sadašnjost (sretan život u Zagrebu završava i prije nego što je počeo) odraz su krize srednjih godina, ali istodobno i očajnička potraga za osjećajima.
Neki dijelovi ove priče pršte specifičnim smislom za humor, drugi su praktičan savjetnik o tome kako razlikovati seksualnu strast od istinske seksualne povezanosti i intimnosti… sve zajedno pametno i promišljeno.
Marina Vujčić uvjerljivo vodi priču o čovjeku kojem u životu manjka svaki smisao, ali i emocija. Upravo tu je autorica prava majstorica – Božu možda i ne razumije, ali vidimo (čitamo) koliko je on zapravo uvjerljiv lik. U tom trenutku on postaje izvor našeg straha. Tjera nas da u životima oko sebe tražimo to puko trajanje. No najvažnije je ipak pitanje: trajemo li mi sami ili ipak živimo?
Svaki čitatelj na to će dati svoj odgovor, ali i priznati da ga je Božo itekako natjerao da se zamisli nad vlastitim rezimeom života kada on zađe u ozbiljnije godine, istodobno pružajući još mnogo nade za drugačiju budućnost.

Večernji list, Bojana Radović

Književna kritika “Ulaz za djecu i vojnike”

Ivaniševićev Amarcord

Detinjstvo je, preteranom (zlo)upotrebom, odavno postalo literarni kliše, neretko već nepodnošljiv; Jadran, tj. Mediteran je i gore od klišeja. A literarizacija mediteranskog detinjstva, i to neskriveno autobiografska? Ajme, užas… Klišejima se dakako treba odupirati, ali je opet i nepodnošljivo lako to činiti tako da se naprosto izbegnu teme i motivi koji klišee prizivaju. A šta ćeš, bogati, onda pisati? Ekološki SF krimić s manga crtežima, lezbo zapletom i marksističkom poentom, smešten u renesansnom Vrgorcu i savremenom Kjotu?

Ivica Ivanišević, slutim, ne mari mnogo za literarne teorije, još manje mode, a najmanje strahove neće li, nedajbože, biti neinteresantan književnom hipsteraju. Njegova zbirka kratkih, kraćih i najkraćih proznih zapisa, najvećim je delom jedan osunčani splitski Amarcord, ali niti je taj Split tijardovićevski ili barem smojinski, niti je to sunce ono sa razglednica ili iz mentalnih beauty salona naše nostalgije (“takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad”, rekao bi maestro Dedić A.), nego zna biti i grezo i grubo i šporko svo to provlačenje maloga Ivice uskim, pomalo memljivim kaletama jednog polubivšeg Splita, za dana jednog tričetvrt bivšeg života, u jednoj skroz bivšoj zemlji.

Na drugoj strani, Ivanišević priziva u sećanje neke zatomljene mirise, pojmove, navike, verovanja, neke drangulijice našega odrastanja kojih se sami ne bismo više nikada setili, a kada nam ih on uz diskretno žovijalan osmejak vrati shvatimo koliko je zapravo čudno da smo ih ikada mogli zaboraviti (poput pravog malog zen-eseja o onim vrućim sedištima od skaja u zagušljivim školskim autobusima našeg detinjstva, i ritualima kolektivnog pionirskog riganja u istim), to jest, ispisuje jedan mali, neobavezni, ali opet i duboko važan brevijar odrastanja, a u pozadini sveg tog napora kao da lebdi ono večito pitanje zrelog čoveka: šta je to što me je učinilo onim što jesam, na dobro i na zlo?

I kuda je sve to nestalo, ako je nestalo? Jer ljudi i stvari nestaju tek kada ih prepustimo nestajanju u nama – nije li sva književnost zapravo o tome? Osim, dakako, one koja nije ni o čemu. I koja baš zato obično nestaje pre nego što bi mogla nastati. Ova je knjiga plod velikog, a tako nerazmetljivog dara, izvanredne rafiniranosti i kada je humorna i kada je setna, knjiga ne malih nego tek kratkih, a velikih majstorija na minijaturnom tlu od ponekad i doslovno jedne-dveju rečenica. Pročita se za manje od sata, i to ako vam se ne žuri, a onda se čita ostatak života, kad god vam zatreba pouzdan lek protiv banalnosti, prostote ili u pompozni verbalizam zaogrnute zloće.

Teofil Pančić

Tekst o knjizi “Ulaz za djecu i vojnike” objavljen u Magazinu Jutarnjeg lista 11. travnja 2015.

Književna kritika “Ulaz za djecu i vojnike”

ZAVODLJIVI ZAPISI KONDEZIRANE SJETE

Najveća vrijednost ovih kratkih proza je u tome što privatno i lokano s lakoćom uzdižu do univerzalnog


Prije nekoliko dana srela sam našeg uvaženog sociolingvista i umjesto pozdrava iznenadio me pitanjem: “Jesi čitala Ulaz za djecu i vojnike?” Prije no što sam išta uspjela odgovoriti, ispričao mi je dogodovštinu. Bio je u Splitu, na Pričiginu, pa mu je Ivica Ivanišević poklonio svoju novu knjigu. Zadnjim noćnim busom trebao se iz Splita odvesti do Kaštela (ako se dobro sjećam, Novog) i da prikrati vrijeme odmah se uhvatio čitanja. Kad je podigao glavu, napravio stanku ili došao do kraja knjige, tko će ga znati, primijetio je da mu se Čiovo opasno približilo, a to je moglo značiti samo jedno - da se Kaštel Novi opasno udaljio. I da skratim detalje te noćne avanture, zbog Ivaniševićevog je “Ulaza za djecu i vojnike” uvaženi sociolingvist, imenom Ivo Žanić, te noći propješačio 6 km kako bi se vratio tamo gdje je odavno trebao biti. Vozač je bio uvjeren da je gospodin u autobusu zaspao, i tko bi ga uvjerio da se jednostavno - začitao!

Zvučalo bi to kao urbana legenda kojom bi se pokušavalo popularizirati čitanje, da nije riječ upravo o “Ulazu za djecu i vojnike”, splitskoga novinara i pisca poznatog po dramskim, scenarističkim i drugim koautorstvima (s Tomićem, Baretićem...), Smojinoj biografiji, knjizi eseja o stripu i dakako odličnim novinskim tekstovima.

Knjiga je to kratkih proznih zapisa kojoj je relacija od Splita do mjesta na kojem je Čiovo jako blizu sasvim dovoljna da je pročitate u cijelosti, ali nema te relacije koja bi bila dovoljna da je u cijelosti i zaboravite. Osim što ti kratki prozni zapisi, ponekad mikroeseji, ponekad kratke priče, a ponekad iskristalizirani do forme malo proširenog aforizma, jednostavno nagone da se “začitate”, nevjerojatno je u kojoj je mjeri Ivanišević u njima uspio uhvatiti samu esenciju dalmatinskog mentaliteta, vlastite i kolektivne prošlosti, ali i života u njegovim tragičnim i komičnim (i onim najčešćim, tragikomičnim) varijantama. Premda na prvi pogled vrlo jednostavni, čitki ili kako bi se to reklo “user friendly”, Ivaniševićevi zapisi toliko su višedimenzionalni i premda potpuno lokalni, privatni i nepretenciozni, baš zato nevjerojatno univerzalni. Nekoliko redaka, naime, njemu je posve dovoljno da započne i završi priču vlastita odrastanja, portret, studiju mentaliteta... Nekoliko rečenica, a iza njih čitavi životi, storije od kojih bi mogli nastati debeli realistički romani, koji se podrazumijevaju i osjećaju jer je izabran upravo onaj indikator kojemu nisu potrebne velike riječi i eksplikacije jer govori sam za sebe. Kad pročitamo zapis o kovčezima koji su cijeli svoj život proveli na vrhu ormara, umjesto na putu, to je posve dovoljno za čitav obiteljski roman, a nakon komičnog zapisa o prevazi zaštite splitskih automobila ceradama umjesto garažama, dobili smo u nekoliko redaka čitavu sociološku studiju o tome zašto Split nije grad garažnog rocka. Ivanišević u ovoj knjizi iskazuje izniman talent za odabir detalja, naizgled malog i beznačajnog motiva, koji posve reprezentira cjelinu.

Premda ovaj autor, kakvog ga poznajemo do sada i kakvog ga i ovdje prepoznajemo, svemu prilazi s humorne strane, ovo u svojoj biti nije nimalo zabavnai lagašna knjiga. U njoj pronalazimo toliko kondenzirane sjete, osjećaja prolaznosti, mrvica iz nekih prošlih dana, pa i nostalgije, ako ni za čime drugim onda za vremenima u kojima su postojala bijela jaja, pisanje “ušporko” i vrijeme popodnevne sieste koja se mogla kratiti čitanjem. Izabrani detalj na koji se zapis fokusira vodi sve do sjajne poante kojom Ivanišević kao da preokreće cijeli svijet, a skupa s njime i sve maloprije napisano. Posebno je zanimljiva optika kroz koju se promatra i tematizira Dalmacija, prije svega Ivaniševićev Split, jer bez obzira na koji se motiv fokusiralo kao glavni, “Ulaz” je prije svega knjiga toga prostora i toga mentaliteta, zavičaja u kojem je Brač jednom davno bio mjesto na “kraju svita”, a svaki Dalmatinac Scarlett O’Hara.

Najveća vrijednost ovih zavodljivih zapisa zapravo i jest upravo u tome što privatno i lokalno (čak i na jezičnoj razini) bez ikakve muke i spontano uzdiže do univerzalnog, do priče o dobrim i lošim ljudima, lijepim i ružnim vremenima. Rijetko kad se događa da pročitate nešto tako jednostavno, lijepo i bitno, poput zapisa koji je doista zaslužio da ga citiramo:

"Prije se stvari nisu bacale kao danas. Krpili smo, prekrajali, lijepili, lemili, varili, zakucavali, brusili, blanjali, ravnali, bojali, dodavali, oduzimali... Svijet se tada mogao špopraviti'.


Jutarnji list, Agnus in fabula, Jagna Pogačnik 1.4.2015.

Književna kritika “Cafe Hyena”

   Jana Beňová diplomirala je dramaturgiju na Akademiji za glazbu i dramu u Bratislavu, pisala je za dnevne novine i različite periodične publikacije, a danas je zaposlena kao urednica u Kazališnom institutu u slovačkome glavnom gradu. Do sada je objavila sedam što poetskih, a što proznih knjiga. Roman "Café Hyena", izvorno objavljen 2008, dobio je Nagradu Europske Unije za književnost za 2012. godinu.

   "Café Hyena" zaslužuje preporuku već i stoga što sasvim rijetko imamo prilike čitati nekog slovačkog autora/icu u hrvatskome prijevodu. Zapravo, teško je i naći europsku književnost koja je nama slabije poznata, ostajući u susjedskoj sjeni čeških kolosa pisane riječi čak i nakon razdruženja zajedničke države. 

   Petrusimul i beznađe

   "Café Hyena" priča je o dva para i jednome predgrađu krštenom po petrsimulu. No, umjesto mirisa začinskoga bilja, tu četvrt već desetljećima kade teški vonji prenapučenosti, siromaštva i beznadnosti

   U povijesnim izvorima Petržalka se prvi put spominje 1225. godine, kada su je naseljavali Pečenezi, nomadsko turkijsko pleme koje je vremenom potpuno utopljeno u većinsku mađarsku zajednicu. Tijekom stoljeća bit će odmorištem namjernika i sporo rasti:  godine 1866. to je ljupko seoce brojilo samo 103 kuće i imalo tek 594 stanovnika. Početkom dvadesetog stoljeća u Petržalki su obitavali pretežno Nijemci i Mađari, pa je ona bila poznatija kao Engerau odnosno Pozsonyligetfalu. Naselje 1919. anektiraju Čehoslovačke legije, a devetnaest godina kasnije nacistička Njemačka koja će tamo podignuti koncentracijski logor.

   Dijelom Bratislave Petržalka je službeno postala tek 1946. Sedamdesetih se na tome mjestu grade golemi stambeni blokovi, pa naselje metastazira u „betonski kontinent“, kako ga je opisao jedan slovački pjesnik, najgušće naseljenu općine središnje Europe, u kojoj danas živi 120 tisuća ljudi. Zbog visoke stope kriminala Petržalka je dugo uživala u reputaciji Bronxa Bratislave. U zadnjih nekoliko godina te su se sumorne brojke izjednačile s gradskim prosjekom, pa se kvart više ne doživljava kao opasno mjesto od kojega bi pristojan svijet trebao zazirati. No, Petržalka je i danas nacionalni rekorder u jednoj drugoj nepopularnoj kategoriji: broju suicida po glavi stanovnika.

   Nesreća u izravnom prijenosu

   Onaj tko je tu danas zagušenu četvrt krstio, nije mogao ni zamisliti da će mu se povijest tako okrutno narugati: deprimirajući kvart nazvan je, naime, ne bez poetskih predumišljaja, po slovačkoj riječi za petrusimul. No, umjesto mirisa začinskoga bilja, Petržalku već desetljećima kade teški vonji prenapučenosti, siromaštva i beznadnosti.

   Lokacija bogom dana za situiranje dešperatnoga krimića, ako ne i punokrvna tranzicijskog horora, Jani Beňovoj, spisateljici rođenoj 1974. godine, bila je idealan ambijent za građenje priče o dva ljubavna para pomalo vanka regule. Da ne biste slučajno pomislili kako ovom opaskom aludiram na njihove neobične erotske apetite, valja odmah raščistiti: Elza, Ian, Rebeka i Elfman neobični su samo utoliko što još uvijek odbijaju igrati po pravilima „odraslih“.

   Premda su u godinama kada bi svoj ritam života trebali ugoditi sukladno onome što ga dijeli većina njihovih vršnjaka, on se odbijaju pokoriti običajima: pronaći stalne poslove, zakopati se u kredite, podizati djecu… Nazivaju se stipendistima, jer su se dogovorili da uvijek samo jedno među njima radi, privređuje i tako izdržava ostalo troje koje onda ima dovoljno vremena za stvaranje. Dobar dio dana provode sjedeći u Caféu Hyena, gdje piju, pišu, čitaju, bistre pitanja života i smisla, ni jednoga trena ne uspijevajući zaboraviti kako im je život presudno obilježen prokletstvom kvarta. Jer, „Petržalka je područje gdje vrijeme nema utjecaja“, gdje „žive stvorenja o kojima ostatak svijeta misli da više ne postoje, da su izumrla“, mjesto čiji se genius loci „sastoji u tome što se ondje nakon nekog vremena svatko počinje osjećati kao debil koji ništa nije uspio u životu“.

   Tanki zidovi i nesolidna gradnja Petržalku se pretvorili u košnicu kojom zaglušujuće zuje glasovi susjeda i prolaznika, gdje se tuđe nesreće mogu čuti u izravnom prijenosu, a intimnost je nedostižan san. Htjeli-ne htjeli svakoga dana bivate uvučeni u klupko kompliciranih odnosa, u sve jade i ono malo ushita što ih proživljavaju ljudi s kojima biste trebali dijeliti samo kućni ulaz, ali ne i najskrovitije misli i čežnje.

   Turobna slika kvarta čiji su svi stanovnici zapravo tek na uvjetnoj slobodi, jer im ritam života presudno određuje taj betonski kontinent, nije ocrtana osloncem na reporterske ili sociološke uvide. Između korica "Caféa Hyena" ne docira se niti moralizira, a autorici je strano svako uplitanje politiziranog diskursa. „Rahlom“ dramaturgijom ona ispisuje visoko poetizirani, na momente i kriptičan tekst mozaičnog tipa u kojemu se smjenjuju refleksije, zapažanja, komentari, digresije, interpoliraju sličice i pričice, vijugaju narativni rukavci i izmjenjuju pripovjedne perspektive.

    Čežnja za Limahlom

   Čak i kad se jedna od junakinja flashbackom vrati u djetinjstvo da bi ispovjedila svoju zavist prema curici koja je kao dijete socijalističkog diplomata živjela u njoj nedostižnom obilju, Beňová joj ne dopušta da svoju muku politički oboji, pa krene secirati tadašnje društvene užance. Ona samo hladno evidentira stanje stvari: „Ja sam imala slovačke lutke u nošnjama i jednu drvenu - iz Rumunjske, koju mi je otac donio sa službenog puta kao dokaz da u Rumunjskoj stvarno ničega nema. Nova cura imala je plišane igračke s gumenim licem Monchhichi i barbike, slušala je Limahla, Duran Duran, Nenu i Ninu Hagen, izrezivala je slike iz Brava.“

   Usput, na toj bi dionici roman hrvatskome čitatelju trebao postati još dirljivijim, jer zamislite traumu odrastanja u svijetu u kojemu si se morao igrati s lutkama neobično nalik ladaricama i čeznuti za Limahlovom kasetom. Ili, recimo, kao junakinja knjige nagovarati roditelje da odete na „ljetovanje u Jugoslaviju“ samo zato što se tamo na kioscima uredno mogao kupiti „Bravo“.

   No, bez obzira na sve velike i neusporedive razlike u tipovima socijalizma u kojima smo mogli „uživati“ mi i Slovaci, "Café Hyena", čita se kao nama neobično blisko, skoro pa domaće štivo. I ne samo nama. Jer, svi gradovi ovoga svijeta, i oni s traumom komunističke povijesti iza sebe, i oni koji nisu bili obilježeni takvim iskustvom, imaju svoju Petržalku, sumornu periferiju iz koje bi svi pobjegli, ali ne mogu, jer kada i krenu, samo stupaju u mjestu.
 

Ivica Ivanišević

Urednička recenzija “Zlatni Mjesec”

   Larissa Kunić i Marieta Kola, autorice koje objavljuju pod pseudonimom Larí Marí, svojim su prvim romanom Bez ljubavi i mržnje izazvale veliku pozornost na domaćoj književnoj sceni. Potresna priča o senzibilnom mladiću koji na zgarištu obiteljskog života obilježenog napuštanjem, zlostavljanjem, tragedijama i emocionalnim traumama gradi put vlastitog iscjeljenja i prekida emotivni genetski kod naslijeđen od predaka, u kratko je vrijeme osvojila čitatelje i priskrbila autoricama ne samo visoka mjesta na top-ljestvicama najčitanijih i najprodavanijih knjiga u 2014. godini, nego i nagradu Kiklop za debitantsko djelo godine.

   Zlatni Mjesec njihov je drugi roman iz ciklusa „proze koja liječi“. Priča ovog romana usmjerena je na dvoje glavnih protagonista – nijemu djevojčicu Lunu i mladića Kirona koji djevojčicu zatiče u zastrašujućim životnim okolnostima i obiteljskom okruženju u kojem je osuđena na zanemarivanje, zlostavljanje i psihološke traume koje prijete ostaviti duboki trag u njezinoj svijesti i onemogućiti njezin normalan psihološki razvoj. Budući da je kao dijete bio ostavljen u domu za nezbrinutu djecu, Kiron se u empatiji za djevojčicu Lunu neprestano lomi između potrebe da je spasi iz takvog obiteljskog okruženja i uvjerenja da je bolje imati i takvu obitelj nego nikakvu, stečenog tijekom vlastitog iskustva napuštenosti i dugogodišnje čežnje za pripadnošću obiteljskom okružju. Bdijući nad Luninom sudbinom, Kiron će igrom sudbine upoznati i članove vlastite obitelji koja ga je u djetinjstvu iznevjerila, a čitatelji će upoznati niz slojevitih, psihološki moćno okarakteriziranih likova čiji će postupci i biografske činjenice razjasniti sve tužne okolnosti i Luninih i Kironovih mučnih iskustava.

   Dno koje junaci Zlatnog Mjeseca moraju dotaknuti da bi se suočili sa svim svojim traumama postaje polazna točka s koje će isplivati na površinu novog, boljeg života. Svjetlo koje se iz dubokog mraka ukazuje junacima ovog romana pokazuje im put prema iscjeljenju i prekidanju veza s mučnom prošlošću koja im je onemogućavala istinski život. Činjenica da ovakva proza na sličan način djeluje i na čitatelja, koji se kroz poistovjećivanje s junacima suočava s vlastitim neodgovorenim pitanjima i potisnutim iskustvima, daje joj istinsku odrednicu „proze koja liječi“.

   Začudan svijet u koji nas uvlače Larissa Kunić i Marieta Kola u romanu Zlatni Mjesec puno je više od literarno suverenog štiva – to je i duboka psihoanaliza i napeti psihološki triler koji čitatelja vuče i na nove stranice romana i na nove stranice preispitivanja vlastitog života. Napisan „četveroručno“, kao produžena ruka savjetodavnog djelovanja koje autorice svakodnevno provode u svojoj terapeutskoj praksi, ovaj je roman novi dokaz njihove autorske zrelosti i vještine.

 

Marina Vujčić, urednica

Urednička recenzija “Spaljeni novac”

Ricardo Piglia (rođ. 1941.) jedan je od najznačajnijih suvremenih argentinskih prozaista i esejista, autor četiriju romana i isto tokliko knjiga kratkih priča te pet zbirki eseja. U njegovim knjigama kritičari prepoznavaju utjecaj Kafke i Musila, a ističu i poveznice sa stvaralaštvom Faulknera, F.Scotta Fitzgeralda, Chandlera i Borgesa. 

Nastao na temelju novinskih reportaža, policijskih izvještaja i izjava svjedoka o stvarnome događaju, roman Spaljeni novac (Plata quemada) Ricarda Pigliae (izvorno u Argentini objavljen 1997.) donosi priču o kriminalnoj bandi koja je 1965.g. opljačkala novac namijenjen javnim radovima i plaćama zaposlenika općinskog poglavarstva San Fernanda, pobjegavši potom s plijenom iz Argentine u Urugvaj. No u ukradenih sedam miliona pesosa (cca 500.000 američkih dolara) ipak nisu imali priliku uživati jer su se ubrzo našli u obruču sastavljenom od tri stotine policajaca kojima su se ubrzo pridružile horde novinara oboružane TV kamerama.

Ta se pljačka – zbog specifične društveno-kritičke poruke koju su pljačkaši svojim postupkom javnosti uputili – pretvorila u pravu latinoameričku legendu a roman napisan kao mješavina reportaže i fikcije, vrlo dinamičan i prepun adrenalinske akcije ali i uvjerljivih psiholoških portreta sudionika priče ubrzo je postao istinska književna senzacija, prodavši se u više stotina tisuća primjeraka te osvojivši uglednu nagradu "Premio Planeta", nakon čega je snimljen i uspješan film (redatelj Marcelo Piñeyro).

Pišući o stvarnome događaju te uvjerljivo portretirajući članove pljačkaške bande i opisujući njihove životne situacije i okolnosti koje su ih nagnale na riskantan pljačkaški pothvat, Ricardo Piglia zapravo secira tadašnju argentinsku stvarnost i ispisuje oštru osudu kapitalizma koji svakodnevno melje pojedinca čineći ga robom na konzumerizmu temeljenog društvenog uređenja. Autor na sugestivan i uvjerljiv način posreduje viđenje događaja iz perspektive različitih sudionika događaja, kako članova bande i njihovih bližnjih tako i policijskih službenika, predstavnika gradske vlasti, slučajnih svjedoka i novinara. Pritom se mozaično strukturirana, vrlo razvedena i bogata, nelinearno ispripovjedana priča postepeno pretvara u oštar kritički rašomonski prikaz društvene stvarnosti. U svojemu romanu Ricardo Piglia je podjednako oštar prema medijima, policiji i sudstvu, ali ponajviše prema korumpiranim političarima koje, u simbiozi s bankama, prepoznaje kao emanaciju izrabljivačke naravi kapitalizma.

Radi se o slojevitome tekstu u podtekstu kojega autor problematizira različite načine doživljavanja i posredovanja stvarnosti, s obzirom na socijalno-društvenu pozicioniranost pojedinog subjekta priče, ali progovara i o manipulativnoj moći medija koji prikaze stvarnosti prilagođavaju interesima svojih vlasnika i političkih moćnika, ne libeći se koristoljubljem potaknutih obmana i laži.

Dodatne kvalitete romana svakako su u načinu na koji se Ricardo Piglia služi jezikom i vještina kojom kombinira različite diskurse – metajezik političara, ulični žargon i sleng kriminalaca, kolokvijalizmima začinjene izjave svjedoka, novinarsku frazeologiju – čime postiže visoku razinu autentizacije i uvjerljivosti, ali i dodatnu društveno-socijalnu kontekstualizaciju.

Iako se radi o dokumentarističkoj prozi, reportažno-žurnalistički stil nije prevladavajući već je riječ o vrlo uspjeloj literarizaciji stvarnosti i uvjerljivom transponiranju zbilje u umjetnost. Tim više što završni obrat i postupak kriminalaca njihov pljačkaši pohod pretvara u svojevrstan društveni komentar, protestnu urbano-gerilsku akciju usmjerenu protiv banaka i korumpiranih političara.

Inozemna kritika roman Spaljeni novac Ricarda Pigliae smješta nadomak vrhu  dokumentarističke proze nastale romansiranjem stvarnih događaja, uspoređujući ga s remek-djelom Trumana Capotea Hladnokrvno ubojstvo, uz naglašavanje vidljivih utjecaja Raymonda Chandlera, Josea Luisa Borgesa i Franza Kafke, a 1997. g. osvojena nagrada "Premio Planeta" dodatna je potvrda kvalitete ovoga romana.

Božidar Alajbegović, urednik

Urednička recenzija “Veličanstveni Poskokovi”

Od 2000. god., kad se Ante Tomić predstavio hrvatskoj publici svojim prvijencem, humorističnim romanom Što je muškarac bez brkova, pa sve do ovog najnovijeg nazvanog Veličanstveni Poskokovi, megapopularni pisac, kolumnist i scenarist svoj je prozni opus ispunio brojnim romanima, zbirkama priča, uknjiženim kolumnama, kazališnim dramama i feljtonima stekavši brojne poklonike koji svako njegovo ukoričeno izdanje čekaju s nestrpljenjem. Svoju je prepoznatljivost izgradio na humoru, pa će i Veličanstveni poskokovi postati roman koji će se zbog te dobro nam znane tomićevske duhovitosti rado čitati. Kako ne posegnuti za prozom koja nas nasmijava i svojim duhovitim doskočicama  odagnava gorak okus kojeg nam permanentno priređuje tvrda i nesklona zbilja, dok nam istovremeno tu i takvu stvarnost autor razotkriva nesmiljeno i bez okolišanja.

Za razliku od prethodnog romana Čudo u Poskokovoj Dragi radnju kojega je pisac većim dijelom smjestio u ruralnu sredinu, Veličanstveni Poskokovi su mu u cijelosti proza smještena u urbanu sredinu, međutim Ante Tomić i u ovom romanu ostaje na tragu svojih “ruralnih” protagonista koji za ovu priliku evoluirali i u materijalnom i u društvenom smislu pa s jedne strane prigodnim gradskim a s druge korijenski “poskočkim” načinom tajkunski drmaju urbanom scenom – a bogme i državom.

Priča je to o Tomislavu, glavi obitelji Poskok, koji je izgradio tajkunsko carstvo ne birajući ni sredstava ni veze i njegovom manje sposobnom sinu Zdeslavu koji se nakon očeve pogibije mora nositi s raspadom tog carstva i naplatom svega onoga što mu je poskočki utemeljitelj ostavio. I tako do samoga kraja na kojemu, poskočkom žilavošću, otac Tomislav iznenada „uskrsava“.

Veličanstveni Poskokovi je roman u kojem autor vješto isprepliće elemente trilera, socijalnog romana, komedije i ljubavnog zapleta. Premda  jednostavno ispisana, to je slojevita i osobitošću natopljena priča koja odašilje mnoge poruke. Tomić se u ovoj prozi ogleda kao poman i lucidan promatrač  te se hrabro ruga suvremenoj domaćoj stvarnosti, ne zaboravljajući pritom autorsku simpatiju za svoje osebujne, odlično profilirane i brojne  likove. Roman karakterizira dinamična radnja s vrtoglavim i nepredvidljivim zapletima u kojima će Tomićeva publika zasigurno uživati jer je i ovim romanom izgradio pravu filmsku fabulu.

Ovo je nedvojbeno Tomićev najzreliji prozni ispis u kojem ironizira i do apsurda razotkriva tamnu stranu društvene zbilje i predatorske mentalitete koji su je iznjedrili. I sve to garnirano je iskričavim humorom i ironijom koji će čitatelju olakšati put kroz taj urbani „gustiš“.

Za kraj ističem citat Ive Štivičića koji krasi poleđinu romana, a koji možda u najkraćem predstavlja sukus najnovijeg autorovog proznog pisma: „Potkupljivi, lažljivi, pokvareni, kriminalno i mafijaški organizirani Poskokovi tijelom su naši, ali Tomićev je glas uteg na vazi našega boljeg duha.”

Marina Vujčić, urednica

Urednička recenzija “Ulaz za djecu i vojnike”

Ivica Ivanišević, novinar, urednik, publicist, kolumnist, scenarist i dramski pisac, u ovoj knjizi donosi autentičan prozni žanr koji kao da sublimira sve njegove dosadašnje autorske interese i područja – i esejistiku stripa sabranu u knjizi Sto mu jelenskih rogova!, i britku satiru drama Krovna udruga i Anđeli pakla koje je napisao s Antom Tomićem, i glad za životom koju nosi junak njegove monodrame Život je čudo, i oduzetu prošlost smještenu u kontekst beketovskog apsurda u dalmatinskoj svakodnevnici ispisanu u drami Sa' će Božo, svaki čas, kao i izvornu Dalmaciju Miljenka Smoje – kojem je odao počast kao autor biografije najslavnijeg reportera i kroničara Splita.

Ulaz za djecu i vojnike zbirka je od sto dvadeset i šest proznih crtica u kojima Ivica Ivanišević, prizor po prizor – kao da iscrtava strip o Dalmaciji kakvu pamti iz djetinjstva ili o Dalmaciji kakva je danas „na snazi“ – donosi koncentrat tog specifičnog duha i mentaliteta iz perspektive promatrača koji je istodobno i glavni junak vlastitog zapisnika i komentator kolektivne komedije „prizora iz mračnog života“.

Ova knjiga sadrži i posvetu prolaznosti, i stalno prisutan južnjački humor koji izvire na neočekivanim mjestima, i poetiku nostalgije za jednostavnošću djetinjeg doba, i inventar osobnih i zajedničkih sjećanja, kao i cijelu jednu arhivu „dišpeta“ koji prerasta u filozofiju življenja kakva uspijeva samo u ovom duhovnom pejzažu i samo na ovim geografskim koordinatama. Uza sve to, Ulaz za djecu i vojnike donosi i specifičan jezični ambijent u kojem se s malo riječi kažu velike stvari i u kojem dijalekt poprima patinu jedinstvenog autorskog humora koji ne možemo zvati drukčije nego ivaniševićevskim.

U njegovim proznim krokijima vrijeme tako postaje irelevantno: ono što je bilo jučer još uvijek živo postoji u sjećanju, a ono što je danas moglo bi biti i jučer, i danas, i „malo sutra“ – jer je u doživljaju autora, ali i čitatelja, uvijek jednako živo i aktualno. U bilješci Čovjek na mjesecu i sam će reći: “Moje su uspomene neuhvatljive kao živa kad razbiješ termometar. Tekuće srebro ne može se prstima obujmiti. Tako ni ja davne kadrove, krhotine osobnih priča, privatne, božemiprosti, narative ne mogu uzglobiti u datume. Moja je memorija kao bačva slanutka iz Bonačićeve butige.”

Ipak, u ovoj je „bačvi“ puno više od slanutka – u njoj je nektar prave, iskonske Dalmacije koju nam je na ovako osebujan način mogao „prepričati“ samo Ivica Ivanišević.


Marina Vujčić, urednica

Urednička recenzija “Spaljeni novac”

Ricardo Piglia (rođ. 1941.) jedan je od najznačajnijih suvremenih argentinskih prozaista i esejista, autor četiriju romana i isto tokliko knjiga kratkih priča te pet zbirki eseja. U njegovim knjigama kritičari prepoznavaju utjecaj Kafke i Musila, a ističu i poveznice sa stvaralaštvom Faulknera, F. Scotta Fitzgeralda, Chandlera i Borgesa. 

Nastao na temelju novinskih reportaža, policijskih izvještaja i izjava svjedoka o stvarnome događaju, roman Spaljeni novac (Plata quemada) Ricarda Pigliae (izvorno u Argentini objavljen 1997.) donosi priču o kriminalnoj bandi koja je 1965. g. opljačkala novac namijenjen javnim radovima i plaćama zaposlenika općinskog poglavarstva San Fernanda, pobjegavši potom s plijenom iz Argentine u Urugvaj. No u ukradenih sedam milijuna pesosa (cca 500.000 američkih dolara) ipak nisu imali priliku uživati jer su se ubrzo našli u obruču sastavljenom od tri stotine policajaca kojima su se ubrzo pridružile horde novinara oboružane TV kamerama.

Ta se pljačka – zbog specifične društveno-kritičke poruke koju su pljačkaši svojim postupkom javnosti uputili – pretvorila u pravu latinoameričku legendu a roman napisan kao mješavina reportaže i fikcije, vrlo dinamičan i prepun adrenalinske akcije ali i uvjerljivih psiholoških portreta sudionika priče ubrzo je postao istinska književna senzacija, prodavši se u više stotina tisuća primjeraka te osvojivši uglednu nagradu "Premio Planeta", nakon čega je snimljen i uspješan film (redatelj Marcelo Piñeyro).

Pišući o stvarnome događaju te uvjerljivo portretirajući članove pljačkaške bande i opisujući njihove životne situacije i okolnosti koje su ih nagnale na riskantan pljačkaški pothvat, Ricardo Piglia zapravo secira tadašnju argentinsku stvarnost i ispisuje oštru osudu kapitalizma koji svakodnevno melje pojedinca čineći ga robom na konzumerizmu temeljenog društvenog uređenja. Autor na sugestivan i uvjerljiv način posreduje viđenje događaja iz perspektive različitih sudionika događaja, kako članova bande i njihovih bližnjih tako i policijskih službenika, predstavnika gradske vlasti, slučajnih svjedoka i novinara. Pritom se mozaično strukturirana, vrlo razvedena i bogata, nelinearno ispripovjedana priča postepeno pretvara u oštar kritički rašomonski prikaz društvene stvarnosti. U svojemu romanu Ricardo Piglia je podjednako oštar prema medijima, policiji i sudstvu, ali ponajviše prema korumpiranim političarima koje, u simbiozi s bankama, prepoznaje kao emanaciju izrabljivačke naravi kapitalizma.

Radi se o slojevitome tekstu u podtekstu kojega autor problematizira različite načine doživljavanja i posredovanja stvarnosti, s obzirom na socijalno-društvenu pozicioniranost pojedinog subjekta priče, ali progovara i o manipulativnoj moći medija koji prikaze stvarnosti prilagođavaju interesima svojih vlasnika i političkih moćnika, ne libeći se koristoljubljem potaknutih obmana i laži.

Dodatne kvalitete romana svakako su u načinu na koji se Ricardo Piglia služi jezikom i vještina kojom kombinira različite diskurse – metajezik političara, ulični žargon i sleng kriminalaca, kolokvijalizmima začinjene izjave svjedoka, novinarsku frazeologiju – čime postiže visoku razinu autentizacije i uvjerljivosti, ali i dodatnu društveno-socijalnu kontekstualizaciju.

Iako se radi o dokumentarističkoj prozi, reportažno-žurnalistički stil nije prevladavajući već je riječ o vrlo uspjeloj literarizaciji stvarnosti i uvjerljivom transponiranju zbilje u umjetnost. Tim više što završni obrat i postupak kriminalaca njihov pljačkaši pohod pretvara u svojevrstan društveni komentar, protestnu urbano-gerilsku akciju usmjerenu protiv banaka i korumpiranih političara.

Inozemna kritika roman Spaljeni novac Ricarda Pigliae smješta nadomak vrhu  dokumentarističke proze nastale romansiranjem stvarnih događaja, uspoređujući ga s remek-djelom Trumana Capotea Hladnokrvno ubojstvo, uz naglašavanje vidljivih utjecaja Raymonda Chandlera, Josea Luisa Borgesa i Franza Kafke, a 1997. g. osvojena nagrada "Premio Planeta" dodatna je potvrda kvalitete ovoga romana.

Božidar Alajbegović, urednik