Urednička recenzija “Ljubav, zlo i naopako“

Dvije osnovne odrednice karakteriziraju književno stvaralaštvo Denisa Peričića (rođ.1968. g. u Varaždinu) pa tako i njegovu novu zbirku priča Ljubav, zlo i naopako.
Autor je profesor kroatistike i južnoslavenskih filologija te magistar znanosti o književnosti (na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu), a usavršavao se u Beču, Budimpešti i Londonu (kreativno pisanje, telekomunikacije, rodni studiji, književnost, psihoanaliza i vizualne umjetnosti). Stoga je odličan poznavatelj starije i suvremene hrvatske književnosti i kulture, ali je i vrlo pozoran pratitelj suvremene europske i svjetske književnosti. Također, Denis Peričić je i veliki zaljubljenik u rock kulturu i glazbu, te film i strip, a osobit je poklonik svih vrsta, podvrsta i izdanaka  žanrova fantastike, kako književne tako stripovske i filmske. Sve to snažno obilježava njegovo književno stvaralaštvo, ali je jako važno i kod recepcije njegovih proznih djela. Jer, Peričićevi romani i priče prepuni su asocijacija, referencija, izravnih i prikrivenih citata iz domaće i strane rock pjesmarice, iz riznice hrvatske i svjetske književnosti, osobito žanrovske (horor, znanstvena fantastika, fantasy...) te iz povijesti holivudskog i europskog filma. Zato su Peričićeve proze  prvenstveno usmjerene publici svjetonazora i preferencija bliskih autorovim, recipijentima koji s autorom dijele čitalačko/slušalačko/gledalačko iskustvo te čitateljima koji su u stanju prepoznati pop-kulturne kodove inkorporirane u rukopisno tkivo i koji su upoznati s fenomenima i protagonistima pop-kulture s kojima Peričić u svojim prozama stupa u dijalog i na čija se djela poziva. No također, Peričić je vrlo vješt pripovjedač, on osmišljava vrlo zanimljive i dinamične fabule i tečno ih vodi, u čemu može uživati i publika koja ne dijeli autrorovu ljubav prema filmu ili rock glazbi i nije sposobna iščitavati referentni, intermedijalni i citatni sloj njegovog rukopisa. Međutim, upravo je ta slojevitost ono što privlači literarno osvještenu publiku i čini njegove proze zanimljivima književnim znanstvenicima, povjesničarima i teoretičarima književnosti, kao i kritičarima te studentima književnosti.

Materijalom citatne, intermedijalne i referencijalne vrste prebogata je i knjiga priča Ljubav, zlo i naopako. U cijelom nizu priča (Železni čovek, Zamišlja Marija, Gost, Znaki, Chuck i Vrak, Monštrum doktorja Frankensteina...) autor se referira na filmsku umjetnost, bilo da u priču uvodi likove poznate nam iz holivudskih filmova strave, bilo da atmosferu priče ili pojedinu scenu kreira na  osnovu dragog mu filmskog predloška ili da u usta likova stavlja rečenice iz filmova. Također, gotovo da nema priče koja nije garnirana citatom iz riznice domaćeg i stranog rocka – kod toga se posebno ističe priča Anđeli na balkonu u kojoj Denis Peričić vrlo dojmljivo i vješto u prozni tekst inkoroporira stihove iz Štulićeve pjesme „ 3 N“. Književno osvještenoj publici, teoretičarima i kritičarima pak posebno će biti zanimljive priče Umberto Eco u znaku fra Lovre Šitovića i Pod-Zemlja Bosna u kojima Peričić u dijalošku igru uvodi različite, stoljećima razdvojene istaknute književne autore i znanstvenike, istovremeno povlačeći analogiju između prošlosti i sadašnjosti te ukazujući na neiskorjenjivu narav zla, bez obzira na povijesno razdoblje ili zemljopisnu lokaciju.

Iako se radi o izrazito šarolikoj zbirci priča, fabule kojih su smještene u različit vremensko-povijesni okvir :  od srednjovjekovne Istre, preko Njemačke 18. stoljeća, Francuske 19. stoljeća, Prvoga i Drugoga svjetskog rata, do suvremene, ratne i poratne Hrvatske i BiH te (post)apokaliptičkih budućnosti, alternativnih povijesti i „transpovijesnih“ zahvata te bez obzira koji žanrovski oblik autor odabere (horor, znanstveno-fantastična priča, humoreska, legenda, mit, realistička ratna proza...) poveznica među pričama svakako postoji, a implicirana je samim naslovom knjige. Naravno, radi se o ljubavi – priče mahom tematiziraju ljubav, ali redovito se radi  o osujećenim ljubavima, ljubavima koje su onemogućene različitim preprekama (smrt, bolest, predrasude, rat, otpor okoline itd.). Otud naravno i naslovna sintagma „zlo i naopako“ ali je ona također u vezi i sa žanrovskim određenjem priča, koje su sve odreda obilježene fantastičnim motivima, a često su i prilično jezovite, mračne, krvave, iako u puno manjoj mjeri negoli proze iz autorove knjige Krvavo (Disput, 2004.).

Naravno, već spomenuti citatno-referencijalni i intermedijalni sloj također je ono što povezuje sve u knjizi okupljene priče, ali ih povezuje i činjenica da sve priče za junake imaju izrazite individualiste, koji su redovito, bez obzira na posljedice, spremni beskompromisno ustrajavati na ostvarenju vlastite namjere i dosezanja cilja kojemu teže. I, konačno, kako je Denis Peričić i kajkavolog, zaljubljenik ali i odličan poznavatelj kajkavske kulture, baštine i jezika, poseban, lokalno obojen pečat i šarm knjizi daju četiri priče pisane kajkavštinom varaždinskog kraja, koje su sve odreda virtuozno napisane, izrazito zabavne i duhovite.

Ljubav, zlo i naopako izrazito je eklektična i šarolika knjiga vrlo uspjelih kratkih priča (prethodno objavljenih u različitim časopisima, a mnoge od njih su bile ovjenčane nagradama s raznih natječaja) koje će zadovoljiti ukuse različite publike – kako književno osvještene ljubitelje zahtjevnije literature koji će uživati u referencijalnim i intermedijalnim slojevima, tako i publike orijentirane žanrovskoj književnosti, koja u prozi traži dinamiku, zabavu, akciju, uzbuđenje, neočekivane fabularne obrate i duhovitost.

Božidar Alajbegović, urednik

Urednička recenzija “Kolumnist iz sjene”

Hrvatskoj čitalačkoj publici beogradski pisac i prevoditelj Predrag Crnković (rođen sredinom šezdesetih) postao je poznat 2008. godine kad je romanom Beograd za pokojnike pobijedio na VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman. Te mu je godine i zagrebački Knjigomat tiskao roman Čarapanke sa Zvezdare, a otad je Crnković napisao i objavio još tri romana i jednu zbirku pripovjedaka. Pritom je posebno zanimljivo što se u jednom od tih romana – također kod Knjigomata 2010. g. objavljenom romanesknom djelu Dobro jutro gospodine S. – Crnković bavi Zagrebom i hrvatskom stvarnošću, i to pišući na hrvatskome jeziku.
Na tome Crnković nije stao – i njegov novi roman naslovljen Kolumnist iz sjene bavi se suvremenom hrvatskom zbiljom i  brojnim devijacijama tzv. tranzicije, ali i hrvatskom medijskom scenom, te je i svoj novi roman taj srpski pisac napisao na hrvatskome jeziku.

Roman Kolumnist iz sjene zapravo je urnebesno duhovita romaneskna katalogizacija političkih nekorektnosti. Seksizam, šovinizam (muški i nacionalistički), taština i egotrip, licemjerje, poltronstvo, urbani rasizam – tek su neke od značajki koje „krase“ Zvonka Glumca, eminentno kolumnističko pero jednog od najtiražnijih hrvatskih dnevnih novina. Događaje u romanu čitatelj prati iz Zvonkove perspektive; Zvonko je narator u prvome licu čija je politički nekorektna optika ironijski filter za autorovu oštru kritiku hrvatske post-tranzicijske, ulaznicom u europsko društvo legitimirane stvarnosti.

Zvonko Glumac ironični je opservator suvremene zbilje, cinik, cuger i seksist, podjednako brz na šlicu i na čašici, te izraziti egocentrik i pohlepnik ali i kukavica, čiji su osobni stavovi najčešće u krajnjoj suprotnosti sa stavovima koje tjednim ritmom iznosi u svojoj novinskoj kolumni. Jer, kad piše, on piše na način da ostavi dojam, da se istakne kao savjest nacije, da se svidi, da bude zapažen i cijenjen, ali i da povali nešto („sa strane“, jer je oženjen i ima dijete) na račun svoje medijske važnosti i slave – bez obzira što u svojim tekstovima vlastito mišljenje prilagođava pretpostavljenim očekivanjima vlasnika medija te trenutne političke vlastodržačke garniture.
No, njegov se život stubokom mijenja kad mu pristupi agent hrvatske tajne službe s vrlo specifičnim zahtjevom...

Međutim, osim protagonistova života, i roman se u tom trenutku mijenja postavši obogaćen dodatnom kriminalističkom fabularnom linijom i trilerskom komponentom. Štoviše, svakom novom stranicom rukopis postaje duhovitiji i oštriji, dok završnim, apsurdističkom hiperbolizacijom garniranim razrješenjem priče, kritiku zajedničkog političko-društvenog aktualiteta cijelog tzv. regiona Crnković dovodi do vrhunca. Jer, iako je smješten u današnji Zagreb, na stvarne zagrebačke lokacije, i iako je velikim svojim dijelom lociran u vrijeme (i tematiku) protesta zbog (od vlasti potpomognute) Horvatinčićeve uzurpacije javnog prostora u zagrebačkoj Varšavskoj ulici, roman je to univerzalne snage i usmjerenosti.
A tomu je tako iz razloga što u romanu problematizirane  dubioze i deevolucijksi procesi nisu isključivo hrvatski specifikum već su prisutni u svim zemljama nastalim raspadom Jugoslavije.

Dodatni šarm ovome djelu priskrbljuju elementi romana s ključem - stranicama romana naime prošetavaju se brojne osobe iz hrvatskog javnog života (pisci, novinari, kritičari, političari, urednici, glumci) od kojih se mnogi pojavljuju pod svojim pravim imenom, a identitete nekih Crnković je kamuflirao izmišljenim imenima. A kako je Zvonko Glumac pisac (trenutno „u blokadi“ - već dugi niz godina naime „radi“ na svom drugom romanu) kojega je u novinarstvo potjerala nužda (jer se od književnosti ne može živjeti) roman obiluje i komentarima hrvatske (incestuozne) književne scene te stanja u izdavaštvu i knjižarstvu, ali Crnković rado poseže i za poigravanjem literarnim konvencijama, iznevjerivanjima očekivanja, citatnošću i metaliterarnošću.

Kolumnist iz sjene roman je razorne ironijske ubojitosti, roman koji razobličava domaće nam kolumnističke sveznadare, prikazujući te tzv. intelektualce opće prakse kao beskičmenjačke oportuniste i političke marionete koji vlastite stavove i osobni moralni integritet žrtvuju na oltaru medijske slave i stanja na bankovnome računu. A sve to autor postiže uz velike doze urnebesne, crnohumorne i redovito političko-nekorektne duhovitosti, cinizma, groteske i apsurda, s vrhuncem ironije u diskrepanciji između protagonistove moralne nakaznosti i njegove kolumnističe uloge savjesti nacije i kreatora javnog mišljenja. 

Božidar Alajbegović, urednik

Četrdeset pravila ljubavi

Roman „Četrdeset pravila ljubavi“ poznate turske spisateljice Elif Shafak otvoren je za razna tumačenja i komentare. Tu je mnogo pitanja, a malo odgovora. Ne stoga što nam ova darovita i učena književnica nudi nedoumicu, nego zato što je do danas hazreti Mevlana Džemaluddin Rumi ostao u nekim svojim svojim segmentima života nepoznat, a Šems neotkrivena tajna. Teško se odrediti i ko je u romanu glavna ličnost, iako u podnaslovu stoji: roman o Rumiju. Po mom mišljenju i Šems i Rumi su nosioci radnje, posebno Šems, jer nam svojim odnosom prema onima koje je kaznio život: leproznom prosjaku od koga svi bježe, bludnici Pustinjskoj ruži, pijanici Sulejmanu, nabusitom i odbojnom krčmaru Aladinu, Rumijevom sinu, koji prezire Šemsa – svim odbačenim pokazuje lice istinskog sufije.

Pa, moramo priznati da ga i mi ponekad, kada (Šems) krši riječ Kur'ana časnog, doživljavamo kao raskolnika i besprimjernog ludaka, koji ne može kontrolirati svoje postupke. Zaboravljamo na to da je on „pokriven“, evlija, i da to čini s određenom namjerom. Ustvari Šems je bogougodnik koji traži puteve približenja.

Postavljamo sebi pitanje ko je ustvari Šems? Šta ga je nagnalo da postane derviš lutalica i da zanemari ovosvjetsko, predavajući se ljubavi? Njegova prava misija je da preobrazi čovjeka, da ga uvjeri da i tamna strana života ima itekako svojih vrijednosti, a da raskoš, isticanje ega, nastojanje da okolina misli da sve znaš, da si iznad drugih, vodi u duhovnu propast.

Zašto Šems baš traži Mevlanu? Je li mu to došapnuo neki tajni glas, da će time učiniti uslugu čovječanstvu? Sve do vremena dok se Dželaluddin Rumi nije zbližio s njim, on vodi normalan obiteljski život. Učeni je muderris, njegove hutbe petkom imaju ogroman broj pažljivih slušalaca. Rumi je ugledan, poštovan. Svi stanovnici grada uvažavaju njegovu riječ, jer je misaona, duboka, iskričava. Pažnju poklanja odjeći, u grad se vozi kočijom. Jednom riječju, tumači Božiju riječ i živi religioznost, a ne duhovnost. Ponosi se time što mu se ljudi klanjaju i pokazuju strahopoštovanje. Kula od slonove kosti.

Tako je do susreta sa Šemsom, kada se pod njegovim utjecajem otvaraju novi vidici i on se korjenito mijenja. Kao što Elif Šefbak kaže: „Baci kamen u jezero. Učinak neće biti samo vidljiv, već i mnogo trajniji. Kamen će poremetiti vodu koja miruje.“ I tako je Šems, svojom nevjerovatnom duhovnom moći, uspio da uzburka mirne Mevlaline vode.

Šems luta po raznim zemljama i nigdje se ne smiruje. On je derviš koji je očistio svoje srce od ovosvjetskih natruha, kome nije važno kako izgleda i kakav će prvi utisak na nekoga ostaviti. On je samo misionar određen da ukazuje, utječe, probražava - lijepim kazivanjem i nenametljivo. Bez sumnje, Šemsovo šesto čulo je razvijeno, vidi što drugi ne vide, čuje što drugi ne čuju. Vizije – Božiji dar. Njegov utjecaj na ljude je nevjerovatan, takav da to ne može prihvatiti ljudski um. Šems sije ljubav oko sebe – ljubav prema Bogu i prema čovjeku – ma ko bio. Siromah ili bogat, pravedan ili zao, pijanica ili trezvenjak. Kao što sam kaže: „Kako ljubav može biti vrijedna svog imena, ako biraš samo ono što je lijepo i izostavljaš teškoće?“ Njegova nadahnuća su toliko snažna da je svjestan da se izdvaja od ostalih i to je jedan od razloga da se ne može ukorijeniti, on, kako sam kaže, „traži Boga u visinama i dubinama.“

Snagom talenta i znanja Elif Shafak nas lahko premješta iz 13. u 21. stoljeće. I tada zastanemo, pa ni ljudi ni vremena u svojoj suštini nisu se mnogo promijenili. Sedamsto godina kasnije isti prezir prema razlikama, ista nasilja, iste netrpeljivosti, iste borbe... Ali svako vrijeme izgleda ima svoga Šemsa. Ela Rubinštajn, Jevrejka, majka dvoje djece i supruga ugušila je svoje unutrašnje intelektualne porive i posvetila se obitelji. Provodi relativno lagodan život supruge i majke dvije kćeri. Ali u mirno jezero Ele bačen je kamen. Bacio ga je opet, jedan novi Šems – Aziz. Ela se nevoljko prihvatila da recenzira njegovu knjigu i to joj je promijenilo život. Aziz, sufija, porijeklom kršćanin koji je prihvatio islam u njegovom najdubljem misaonom smislu, dopisuje se s Elom preko interneta. Ali i njegov utjecaj, čak iz dalekih istočnih zemalja gdje putuje da upozna ljude, da im ukaže na ljepote koje Sveživi daje, da ih utješi i ukaže kuda i kako da krenu, da bi sami postali ljubav..., je toliko snažan da počinje Elina borba sa sa samom sobom. Najteža borba. Pobjeđuje ljubav i odlazak u nepoznato. Nepovratan. Nakon skore Azizove smrti ne ostaje sama, odlazi putevima ljubavi. Ljubav u sufizmu je temeljna odrednica da bi se stiglo do cilja i pronašli putevi prema Svevišnjem.

Teško se odrediti da li je to roman-dokument, što u nekim dijelovima jeste. Ali, moramo prihvatiti i okvir piščeve slobode, pa je normalno da nailazimo i na fikcije.

U romanu po nalogu Aladina, Rumijevog sina, Šems je usmrćen. U sufijskoj priči je nestao, gajb, što je čest motiv sufijskog kazivanja.

Šems nam ostaje dale i nedorečen. Mevlana osakaćen bez šemsa, ali u njemu se rađa godinama prigušeni pjesnik koji 700 godina dominira poezijom svijeta. Rumija pokreće ljubav, on ostaje da živi radi ljubavi i od ljubavi, prema Stvoritelju i stvorenom. Kao što reče jedan derviš:

„Sve što ja znam on vidi

Sve što ja vidim, on zna.“

Kada bi svako opd nas češće usvajao ova pravila ljubavi, bili bismo bolji ljudi...

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović

Ivo Politeo: Porazi i slava

ROMAN O ODVJETNIKU ČIJE SU BRANJENIKE OSUĐIVALI NA SMRT

Vlado Rajić objavio je biografski roman o čuvenom odvjetniku Ivi Politeu

Dugogodišnji novinar grubo likvidiranog Vjesnika Vlado Rajić nedavno je u Osijeku ovjenčan nagradom “Anto Gardaš”, i to za roman “Ljetovanje s čovjekom”. Ovih se pak dana u hrvatskim knjižarama pojavila njegova romansirana biografija pomalo zaboravljenog hrvatskog odvjetnika Ive Politea u nakladi Hena Coma. Politeo je najveću slavu stekao kao uporni branitelj političkih zatvorenika u nekoliko iznimno raznorodnih državnih tvorevina u kojima je, milom ili silom, sudjelovala i Hrvatska, i to u teritorijalno većoj ili manjoj verziji. Tako je za karađorđevićevske Kraljevine Jugoslavije branio netipičnog metalca Josipa Broza Tita, i to na onom slavnom Bombaškom procesu, ali i siromašnog radnika iz Bosne Aliju Alijagića, koji je u Delnicama ubio ni manje ni više nego jugoslavenskog ministra policije Milorada Draškovića.

Bavio se odvjetnik Politeo i Miroslavom Krležom (čak se jako trudio pri objavi “Gospode Glembajevih”), ali i Titovim biografom Vladimirom Dedijerom, kojeg je baš Titova vlast (zajedno s Đilasom) optužila zbog intervjua strancima.U sjećanju današnje javnosti Politeo je ipak najviše ostao upamćen kao branitelj zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u onom čuvenom političkom poslijeratnom procesu o kojem se puno govori i posljednjih godina, naročito u vezi sa Stepinčevom beatifikacijom. No, Rajić, koji je pripremajući se za pisanje ove iscrpne biografske knjige strpljivo iščitavao Politeovu pisanu ostavštinu skupljenu u nezaobilaznom Hrvatskom državnom arhivu, u svojoj knjizi iznosi i začuđujuće podatke o totalnoj nezainteresiranosti Kaptola (!?) za Stepinčevo suđenje i Stepinčevu obranu. A riječ je bila o prvorazrednom suđenju koje je odjekivalo svijetom i koje je, uostalom, moglo završiti i smrtnom presudom.

Sličnih neočekivanih povijesnih podataka u knjizi ima podosta, kao što je to uvijek kada se netko minuciozno pozabavi hrvatskom poviješću. No, Vladu Rajića nisu zanimali samo sudski procesi, koji su u Politeovu slučaju, na žalost, vrlo često završavali loše za njegove branjenike. Rajić je Politea opisao i kao intelektualca koji je jedno vrijeme bio i potpredsjednik Društva hrvatskih književnika, drugovao s već spomenutim Krležom, ali i Ksaverom Šandorom Gjalskim. Bio je Politeo i urednik literarnog časopisa “Savremenik”, autor koji je pokušavao pisati drame.

No, Rajić se u ovoj knjizi bavi i Politeovim privatnim životom kako bi razbio suhoparnost iz sudskih i odvjetničkih spisa i dao cjelovit prikaz jedne u osnovi podosta introvertirane osobe.I premda je bio odvjetnik poznat i u međunarodnim krugovima, Politeo je bio i čovjek koji je stalno preispitivao svoju poziciju u društvu. Nije mu bilo teško svoje dopise legalistički potpisivati po obveznim pravilima koje su nametale prvo ustaška, a onda i komunistička vlast. “Za dom spremni” ili “Smrt fašizmu, sloboda narodu” bili su pozdravi oko kojih Politeo nije previše razbijao glavu. Ali, u svim tim uvjetima u kojima se lako mogla izgubiti glava, Politeo nije odstupao od svojih pravničkih, slobodoljubivih i humanističkih principa. U pravilu nije odbijao branjenike, čak ni onda kada nisu imali novca za odvjetnički honorar, bježao je od političkih funkcija (mudro je odbio ponudu za ministarskim mjestom u Vladi Kraljevine Jugoslavije), a uspio je preživjeti i ustašku strahovladu. No umro je razočaran i osamljen, baš kao svaki pravi idealist.   

Večernji list,  Denis Derk, 13.6.2014

Pudli lete na jug

"PUDLI LETE NA JUG" ZBIRKA SU PROZA PERE KVESIĆA S DVIJE TEMATSKE PREOKUPACIJE - PSI I NAIZGLED ČUDNI DOGAĐAJI

Na blogovima doista ima svega i svačega - od mnoštva onoga za što bi bilo puno bolje da je na vrijeme završilo u “recycle binu” do dobrih argumenata za nečije psihičke dijagnoze.

Demokratičnost kakva obilježava bespuća blogosfere za mnoge je samo poligon za vlastitu egomaniju, što je i jedan od razloga da sve skupa više i ne doživljavamo pretjerano ozbiljno. Slično je i s književnim blogovima; nakon što smo pomislili kako bi upravo oni mogli biti rasadištem novih književnih talenata, kao nekad književni časopisi, osobito nakon što je objavljeno nekoliko vrlo solidnih knjiga koje su začete u virtualnom svijetu (autora kao što su Vlado Bulić, Suzana Matić, Zrinka Pavlić i dr.), ipak se čini kako je to više izuzetak nego pravilo.

No, postoje ipak neki pisci, ranije afirmirani i ne tako mladi da bi im trebalo “rasadište talenta”, koji su blog iskoristili na pametan način. Uz Alojza Majetića, tu je svakako iPero Kvesić koji je istovremeno vodio nekoliko blogova i tako kreativno premostio godine u kojima mu nije bilo lako doći do tiskane knjige, ali je putem bloga vrlo lako došao do čitatelja. Zanimljivo je da i Kvesić i Majetić pripadaju generaciji koja je afirmirala i gradila hrvatsku “prozu u trapericama” i sigurno to nije baš posve slučajno. Komunikativnost i čitkost njihove proze, kao i njihova zainteresiranost za teme iz suvremene svakodnevice, lako se uklopila u medij koji upravo to i traži od svojih autora.

“Pudli lete na jug” zbirka su Kvesićeve blogerske proze, provučene kroz uredničko sito i rešeto, jer je ovdje riječ o izboru koji se bazira na dvije tematske preokupacije naznačene već podnaslovom knjige - priče o psima i naizgled čudnim i neobjašnjivim događajima.

Knjiga je to kojoj se poklonici Kvesićeve proze (a koji možda istovremeno nisu poklonici čitanja blogova), doista trebaju veseliti. Nakon što je odradio sve dugove, reizdanja i naknadna izdanja svojih knjiga, Kvesić nam se ovdje predstavlja svojom novom ili barem novijom prozom. Ona je sva negdje na rubovima priče i kolumne, literature i novinarstva, kako smo od ovog autora ionako već navikli.

U njezinom je središtu često inicijalna situacija koja se bazira na anegdoti iz života, s pripovjedačem u 1. licu koji je posve neskriveni Pero K. sa svim svojim stavovima, svjetonazorom, razmišljanjima. Pas je svakako jedan od glavnih likova ove proze; u toplim zapisima o obiteljskim psima, smiješnim i tužnim događajima iz njihovog suživota s ljudima, Kvesić ne samo što ispisuje vrlo intimističku prozu u kojoj razotkriva svoje emocije prema psima i ljudima, već i donosi zaključke u svojevrsnim mikroesejima od par rečenica koji su razasuti čitavom knjigom.

Iza svih tih zapisa o psima i ljudima, iza zaključka kako nas ljubav prema psima čini boljim ljudima, krije se i pomalo melankolično-pesimistična slika svijeta u kojem ima puno onih loših (ljudi), pa povremeno treba iskritizirati ljudske mane, sulude političke prevrate, ljubavne rastanke, sve ono čega u tom jednostavnom odnosu čovjeka i psa nikada nema.

Ima u ovoj zbirci i priča koje se ne tematiziraju taj odnos, već se baziraju na naizgled neobjašnjivim događajima iz podnaslova. Koincidencije, slučajnosti, poput pronađenog novca, susreta s poznanikom na najneočekivanijem mjestu ili obične izgubljene čarape, pa do začudnijih i “jezivijih” poput prolaska mačke bez ostavljanja tragova u snijegu, sve nam to Pero Kvesić isprva prezentira, pa potom razjašnjava u svojim toplim i zapravo vrlo jednostavnim proznim zapisima. Naslovna priča koja u sebi spaja nekoliko ključnih motiva ove proze i pripovijeda o dječaku čiji se otac nakon smrti voljenog psa odlučio za poetsku laž kako je pas odletio na jug, zbog čega dječak svakog proljeća čeka njegov povratak, u literarnom je smislu najjača u knjizi, no i sve ostale koje djeluju tek poput zapisa za novine ili sitne anegdote iz svakodnevnog života, imaju i neko svoje dublje značenje.

Kvesićeva je jednostavnost formalna i prividna, a nepretencioznost koja je glavna odlika ove knjige zapravo je često zabavan i humoran paravan iza kojeg se skriva vrlo ozbiljna i nimalo smiješna zabrinutost i zgroženost nad ljudskom glupošću, evociranje nekih prošlih vremena, pa i analiziranje samoga sebe i vlastitih postupaka. Kvesić, naime, od svojih književnih početaka zna da se velike stvari mogu izreći i posve jednostavno i onako usput.

Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 20.8.2014.

Književna kritika “A onda je Božo krenuo ispočetka”

JUNAK VJEŠTO ISPRIČANOG I DOBRO SMIŠLJENOG ROMANA "A ONDA JE BOŽO KRENUO ISPOČETKA" NEVJEROJATNO JE SIMPATIČAN TIP ZA KOJEG NAVIJAMO OD POČETKA

Marina Vujčić debitirala je romanom “Tuđi život” prije četiri godine i već je tada bilo jasno kako na tu profesoricu hrvatskoga jezika i lektoricu valja obratiti pozornost. Roman koji je propitivao odnos stvarnosti i virtualne zbilje, identiteta u “pravom” i internetskom životu, spojio je dvije stvari bez kojih se u romanu, zapravo, ne može - vještinu pripovijedanja i dobro osmišljenu fabulu.

Odmor za čitatelje

Marina Vujčić, tada, nije imala sreće s tajmingom koji bi joj dodijelio kontekst s kojim se postaje “vidljiviji”, recimo novi ženski književni val koji bi joj donio zajedničke fotografije i predstavljanja u novinama, kako se to prošle godine dogodilo s desetak novih proznih naslova koje su potpisale žene. No, njezin novi roman “A onda je Božo krenuo ispočetka“ dokaz je kako joj to uopće nije potrebno jer joj je i sam napisani tekst posve dovoljna legitimacija, a nedavno dodijeljena treća Nagrada Marin Držić za dramski tekst “Umri ženski” još je jedna satisfakcija za autoricu koja je do sada sa svojom književnošću živjela uglavnom samozatajno.

Božo Belamarić koji je krenuo ispočetka, čvrsto vjerujem, mogao bi biti pravi odmor čitateljima domaće proze koji su se pomalo umorili od političke, društvene i socijalne kontekstualizacije kojom obiluje recentna produkcija. Istina, književnost ne može i ne treba samo lebdjeti u zrakopraznom prostoru, ali Marina Vujčić i nije takva autorica.

Kompleksna slika

Njezin je Božo itekako “zbrinut” i kontekstualiziran, ali ne širom zajednicom društvenih gadarija, nego prije svega egzistencijalističkim, univerzalnim statusom krize smisla, egzistencije, ako hoćete i srednjih godina.

Riječ je, naime, o 45-godišnjem diplomiranom filozofu kojeg skučenost male sredine, loš brak i profesionalna nerealiziranost nagna da učini ono o čemu smo slušali u formi urbanih legendi ili kratkih crtica iz crne kronike - jednoga dana ode po cigarete i više se nikada ne vrati u svoj život. Cigarete ovdje nisu baš cigarete; Božo će se bez ikakvih najava, pozdrava, prtljage i planova ukrcati na vlak za Zagreb, financijski relativno siguran i s jasnom nakanom da počne ispočetka. Tijekom putovanja i prvih zagrebačkih dana u hotelskoj sobici negdje na rubu grada, putem njegovih unutarnjih monologa, dobit ćemo uvjerljivu i kompleksnu sliku Bože sa svim njegovim nezadovoljstvima, frustracijama, neprilagođenostima i flashbackovima prošlosti, što ga čini jednim od umješnije karakteriziranih likova suvremene hrvatske proze.

Majstorica fabuliranja

Premda koncipiran kao egzistencijalistički antijunak, poduprt citatima filozofa (od Sokrata do Nietzschea) u kojima pokušava pronaći logiku i potvrdu svojih životnih neuspjeha, s druge strane, Božo i roman kojem je on glavni lik ne razvijaju se u smjeru “teškog” intelektualističkog romana s filozofskom potkom. Dapače, u tom primarno psihološkom romanu mnogo je duhovitih mjesta i prije svega dobrih pripovjednih rješenja, zbog čega Božo postaje poprilično “naš” i razumljiv, a roman čitak i s izuzetnom unutarnjom dinamikom. Marina Vujčić, naime, majstorica je fabuliranja koja posve očito posjeduje ljubav prema tekstu koji gradi i brigu za budućeg čitatelja koji će osjetiti kako njezina empatija nije rezervirana samo za glavnog lika, već i njegove konzumente.

Taj nesretni Božo, sa svim svojim nevoljama u ljubavnom životu, obiteljskim zavrzlamama, jednim neotvorenim koferom, zagušljivim dalmatinskim miljeom iz kojeg potiče i potpunim nesnalaženjem u praktičnim stvarima, nevjerojatno je simpatičan tip za kojeg navijamo od prve stranice romana, čak i kad su njegovi potezi i njegova maštanja posve neshvatljivi.
 

Jutarnji list, Jagna Pogačnik