Urednička recenzija “Ulaz za djecu i vojnike”

Ivica Ivanišević, novinar, urednik, publicist, kolumnist, scenarist i dramski pisac, u ovoj knjizi donosi autentičan prozni žanr koji kao da sublimira sve njegove dosadašnje autorske interese i područja – i esejistiku stripa sabranu u knjizi Sto mu jelenskih rogova!, i britku satiru drama Krovna udruga i Anđeli pakla koje je napisao s Antom Tomićem, i glad za životom koju nosi junak njegove monodrame Život je čudo, i oduzetu prošlost smještenu u kontekst beketovskog apsurda u dalmatinskoj svakodnevnici ispisanu u drami Sa' će Božo, svaki čas, kao i izvornu Dalmaciju Miljenka Smoje – kojem je odao počast kao autor biografije najslavnijeg reportera i kroničara Splita.

Ulaz za djecu i vojnike zbirka je od sto dvadeset i šest proznih crtica u kojima Ivica Ivanišević, prizor po prizor – kao da iscrtava strip o Dalmaciji kakvu pamti iz djetinjstva ili o Dalmaciji kakva je danas „na snazi“ – donosi koncentrat tog specifičnog duha i mentaliteta iz perspektive promatrača koji je istodobno i glavni junak vlastitog zapisnika i komentator kolektivne komedije „prizora iz mračnog života“.

Ova knjiga sadrži i posvetu prolaznosti, i stalno prisutan južnjački humor koji izvire na neočekivanim mjestima, i poetiku nostalgije za jednostavnošću djetinjeg doba, i inventar osobnih i zajedničkih sjećanja, kao i cijelu jednu arhivu „dišpeta“ koji prerasta u filozofiju življenja kakva uspijeva samo u ovom duhovnom pejzažu i samo na ovim geografskim koordinatama. Uza sve to, Ulaz za djecu i vojnike donosi i specifičan jezični ambijent u kojem se s malo riječi kažu velike stvari i u kojem dijalekt poprima patinu jedinstvenog autorskog humora koji ne možemo zvati drukčije nego ivaniševićevskim.

U njegovim proznim krokijima vrijeme tako postaje irelevantno: ono što je bilo jučer još uvijek živo postoji u sjećanju, a ono što je danas moglo bi biti i jučer, i danas, i „malo sutra“ – jer je u doživljaju autora, ali i čitatelja, uvijek jednako živo i aktualno. U bilješci Čovjek na mjesecu i sam će reći: “Moje su uspomene neuhvatljive kao živa kad razbiješ termometar. Tekuće srebro ne može se prstima obujmiti. Tako ni ja davne kadrove, krhotine osobnih priča, privatne, božemiprosti, narative ne mogu uzglobiti u datume. Moja je memorija kao bačva slanutka iz Bonačićeve butige.”

Ipak, u ovoj je „bačvi“ puno više od slanutka – u njoj je nektar prave, iskonske Dalmacije koju nam je na ovako osebujan način mogao „prepričati“ samo Ivica Ivanišević.

Marina Vujčić, urednica