Među naslovima koji spadaju na listu nedavno objavljenih prvijenaca, roman „Sreća prati hrabre“ Elvire Slišurić, bez imalo kalkuliranja, možemo svrstati na vrlo visoko mjesto neke imaginarne vrijednosne ljestvice.
Autorica, inače novogradiška radijska voditeljica i glazbena urednica, očito je imala dovoljno hrabrosti za sreću da se njezin rukopis pretvori u knjigu, objavljenu u debitantima otvorenoj biblioteci zagrebačkog Hena coma, što je jedna od ljepših i 'bržih' priča na relaciji nepoznati autor- etabliran(iji) nakladnik. Roman Elvire Slišurić vrijedan je pažnje iz najmanje dva razloga. Prvi je, svakako, onaj koji će možda i biti najviše naglašavan u njegovoj recepciji, a tiče se ženske perspektive iz koje je ispripovijedana jedna od priča iz rata, premda se rat ovdje pojavljuje isključivo kao predpriča, uzrok zbog kojeg je stanje glavne junakinje upravo takvo kakvo jest, i zbog toga je umješno sveden na nekoliko, grafički odvojenih i vrlo kratkih fragmenata u kojima je naznačen tek osnovni kontekst. No, „Sreća prati hrabre“ nije ratni roman, barem ne u klasičnom smislu na kakav smo navikli s hrvatskom prozom unatrag nekoliko desetljeća, a bogme nije ni od one vrste koji tematici prilazi iz sadašnjosti i bilježi, iz pozicije razočaranih branitelja (dakle, u pravilu muškaraca), tmurnu i besperspektivnu svakodnevicu koju obilježava trauma iz prošlosti. Ovaj roman, a to je svakako drugi od dva spomenuta razloga, zapravo je vrlo inteligentno utišana i minimalistički izvedena priča o rascijepljenom identitetu, mala, privatna i proživljena, premda sve aluzije na autobiografičnost pripovjedačica vješto miče na sporedni kolosijek, rečenicom kako bi pisati o sebi bilo isto kao i trgovati svojim životom.
Roman se zbiva u vrlo specifičnoj mikrozajednici, psihijatrijskoj ustanovi u kojoj se glavna junakinja našla zbog neizdržive nesanice, noćnih mora i strahova, dakle stanja kojem podrazumijevamo uzroke, ali oni nisu u fokusu pripovjednog interesa. Sve o čemu ovdje čitamo zbiva se u zatvorenom, izoliranom prostoru bolnice u koji vanjski svijet ulazi tek kao pokoja noćna mora ili slobodni vikend kojem se nitko od pacijenata ne veseli. Jer, taj vanjski svijet funkcionira po nekim drugim pravilima, onima od kojih se i pobjeglo ili barem željelo pobjeći. Kao i svaka mikrozajednica i ova ima svoja pravila, sudionike koji su na specifičan način raspoređeni na stvorenoj hijerarhijskoj ljestvici, a proces koji svaki pojedinac, pa tako i glavna junakinja, mora proći svodi se na sljedeće etape – nepovjerenje i netrpeljivost koji se polako pretapaju u zajedništvo i solidarnost, na kraju čak i prijateljstvo. Dug je to put zajedničkih terapija, mučnih događaja, podsjećanja na gubitke i traume iz prošlosti, ali i trenutaka opuštanja i šala u kojima pacijenti i bolničko osoblje počinju funkcionirati kao skladna zajednica, kao da izvanjski svijet i ne postoji. Šarolika galerija likova, bez obzira na izričit minimalizam čak i u ocrtavanju njihovih kontura, čini vrlo indikativnu skupinu karaktera obilježenih nasljeđem prošlosti i traumatskim iskustvima, često vrlo slične prirode kao ona glavne junakinje. Prilagoditi se tome zatvorenom svijetu, početi komunicirati s okolinom i dopustiti drugima da prijeđu na početku čvrsto zacrtane granice vlastite privatnosti, zapravo je put za izlazak, povratna karta za vanjski svijet. A rez na kraju romana, koji cijeloj priči daje epilog, pokazuje da je taj povratak moguć, što čitavom romanu daje vrlo optimističnu i ljudsku nijansu, kao i vjeru u sreću naznačenu već naslovom romana.
Elvira Slišurić u svojoj prvoj knjizi, kojom se pridružila ne tako maloj skupini onih koji u književnosti debitiraju u tzv. srednjim godinama, toj maloj i nepretencioznoj priči koja je je jedna od mogućih postratnih priča, osim uvođenjem ženske vizure u tematiku u kojoj je ona vrlo rijetka, što rezultira posljedičnom 'mekoćom' u pristupu pripovjednom svijetu, iskazuje još nekoliko talenata zbog kojih je lako pretpostaviti kako je riječ o autorici koja neće stati na ovome romanu. Riječ je, naime, o izrazito i iznenađujuće pročišćenom rukopisu u kojem minimalizam nije alibi, već odlika rafiniranog stila. Roman ima svoju unutarnju dinamičnost, nekoliko slojeva koji se fino uklapaju u cjelinu, a pripovjedačica u svakom trenutku nad njima ima potpunu kontrolu. Što je najvažnije, jedna traumatična priča, jedan važan glas onih koje često smatramo 'nevidljivima', iznesen je bez patetike i velikih riječi, ali tako da ga moramo zapamtiti. I naravno pročitati.
Jutarnji list, AGNUS IN FABULA, Jagna Pogačnik, 4.2.2015.
Prvi naš ratni roman u kojem glavnu riječ ima jedna žena
Autorica s mnogo detalja opisuje monotone bolničke dane, one koji prolaze u tišini i one koji prolaze u bijesu, ali i pokušaje da se iskorači iz zaštite koju pružaju bolnički zidovi. Mnogo je tu suptilno opisanih emocija, mnogo psihičkih stanja u kojima čitatelj otkriva i proživljenost, ali i umijeće autorice.
Domovinski rat odavno je tema hrvatske književnosti. No nedavno je Hena com izdala jedan sasvim drugačiji roman, “reklamira” ga kao prvi roman u kojem je glavna junakinja žena koja se borila u Domovinskom ratu. Trebalo bi sada zaviriti u kalendar, ali izlazak ovog romana blisko se poklopio s “Iskrom” Nenada Orhela, krimića u kojem je glavna policijska inspektorica također žena koja u priču dolazi ravno s vukovarskog bojišta. No nepobitna je činjenica na koju cilja ovaj izdavač.
Otvorili su Pandorinu kutiju cijele jedne teme jer u domaćim ratnim tekstovima žene kao da ne postoje. Gdje su priče o onima koje su se borile rame uz rame s muškarcima, gdje one o ženama koje su sve do kraja radile u bolnici u Vukovaru, u krajnjem slučaju, gdje je priča o djevojčici u plavom kaputiću, zaplakanoj djevojčici čija je slike iz kolone vukovarskih prognanika zauvijek utisnuta u kolektivno pamćenje nacije?
No “Sreća prati hrabre” Elvire Slišurić (Hena com, urednik Božidar Alejbegović, 109 kuna) nipošto nije ratni roman. Štoviše, događa se u današnje vrijeme i čitatelj zapravo prati život žene koja je kao vrlo mlada djevojka otišla u rat, a danas se nosi sa svim posljedicama ove nadasve hrabre odluke.Junakinju srećemo na bolničkom odjelu. Oko nje su drugi, vrlo različiti pacijenti, svi odreda “oštećenih” duša, a put k iscjeljenju, onaj koji vodi u koliko-toliko normalan život nije nimalo lak. Autorica s mnogo detalja opisuje monotone bolničke dane, one koji prolaze u tišini i one koji prolaze u bijesu, ali i pokušaje da se iskorači iz zaštite koju pružaju bolnički zidovi. Mnogo je tu suptilno opisanih emocija, mnogo psihičkih stanja u kojima čitatelj otkriva i proživljenost, ali i umijeće autorice.
Ma koliko teška, na trenutke i depresivna, knjiga bila, čitatelja, kada sklopi korice, ostavlja s nadom. Nadom u snagu ljudskog uma (ili duše, kako vam drago), koji doslovno može pobijediti sve, zacijeliti rane koje se čine ne samo doživotnima nego i toliko dubokim da je povratak u neki bolji život zauvijek nemoguć. Sama autorica ovaj je roman definirala kao pokušaj da se vidljivima učine brojne nevidljive žrtve rata, da se baci tračak svjetla na živote mnogih koji se po nekim drugim bolničkim odjelima muče s demonima vlastitih sjećanja, a koje svi mi inače ne vidimo. Treba joj priznati da joj je taj pokušaj pošao za rukom.
Za debitantski roman već bi i to bilo mnogo, ali ako sudimo po krajnjoj stilskoj suzdržanosti, gdje je sve podređeno nijansiranju sive svakodnevice, i nadasve vještoj razradi cijele priče, jasno je da od ove autorice i ubuduće treba očekivati zanimljive stranice.
Večernji list, 27.1.2015., Bojana Radović
Iznevjereno povjerenje
Kad si mrtav i onda čarolijom književnosti pričaš svoju priču, podrazumijeva se da će ta priča biti tragična. Osupne te spoznaja da već s prvom otvorenom stranicom ugovor o poistovjećivanju s glavnom junakinjom biva poništen njezinom smrću, bolje reći - njezinim priznanjem da već, u trenutku kada se pripovijeda ova priča, više nije živa. Taj svršeni čin ostavlja, naizgled, samo jedno pitanje: kako se to dogodilo, zašto, od koga, čime, i što sada zapravo imamo od romana? I zatim stranicu-dvije dalje, desetak-dvadesetak stranica dalje, još uvijek ostajemo osupnuti, ali ljepotom, nježnošću, iskrenošću, pričom koja se razvija u dimenzijama koje pomalo čak i ne možemo spojiti s onim grubim navještajem na samome početku. I tako pred nama postupno izrasta roman sudbine u vremenu, roman o granicama mašte, želja, žudnji, roman o kočnicama i branama, o svijetu djetinjstva i svijetu odraslih, ali ponajviše o tajnovitom prostorvremenu između života i smrti u kome pravci egzistencijalnog kretanja nisu posve jasni niti
uvijek kontinuirani. Jer, kako na jednom mjestu krasno naglašava naša pokojna pripovjedačica: “Kao da je san upravo završio, a započinjala je stvarnost.”
Nataša Skazlić je kao spisateljica već svojom prvom knjigom, zbirkom priča Oni – humani bestijarij (2008.) sama sebi postavila vrlo visoke literarne standarde, a probirljivu publiku ugodno iznenadila vrlo zrelom i promišljenom prozom. U visokoj književnoestetskoj razini priča iz prve njezine knjige posebno se ističe umješno stapanje atmosfere prostora, emocionalnog stanja likova, i njihovih postupaka, koji nerijetko od dočaranog emocionalnog stanja – odudaraju. Upravo taj detalj – prešutno prihvaćanje sudbine, tolerancija spram odluke drugog ljudskog bića čak i onda kada je na bjelodanu štetu protagonista, iako uz očiglednu emocionalnu buru možda i nemjerljivih posljedica – bit će vrlo bitan za dramaturško oblikovanje cjeline romana Bidon.
Priča romana Bidon počinje od djetinjstva pripovjedačice, a pripovijeda ju protagonistica koja se nakon vlastite smrti vraća u Istru, zavičaj svoga djetinjstva, i pokušava ponovno proživjeti odnosno prepoznati ključne trenutke svoga odrastanja i sazrijevanja. Evidencija bitnih životnih
trenutaka doima se poput zakašnjelog dnevnika, ili, riječima same protagonistice: “Pišem, kao da po sili životnog zakona moram donijeti konačnu presudu je li moje djetinjstvo bilo sretno ili nije. Znam kakvo je bilo.” Mi, kao čitatelji, to još ne znamo, jer mnogo je suprotnosti između niza romantičnih i idiličnih epizoda iz djetinjstva te upozorenja, koje smo dobili odmah na početku, da je ono naprasno prekinuto. Ta važna dramaturška postavka pripovijedanju neočekivano daje primjetnu dozu napetosti, a
čitanju karakter detekcije. Što se to tako strašnoga ima zbiti kada sve teče tako mirno, tako vedro, tako normalno?
Za karakterizaciju svoje protagonistice autorica je odabrala metodu aktivne interakcije s najbližim joj drugim ljudima – roditeljima, djedom i bakom, susjedima, drugom djecom – što počesto služi da se u vedrijem tonu postave osnove za razumijevanje vremena i prostora radnje romana, a oni su u najmanju ruku intrigantni – Istra šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pretežito Pula kao arhetip većeg provincijskog grada, i arkadijska idila istarske ruralne unutrašnjosti, obilata legendama i pričama o nadnaravnim bićima. Takve postavke pružaju idealne, a u našoj književnosti još gotovo potpuno neiskorištene mogućnosti za kombiniranje oprečnih i sličnih dramaturških motiva. Primjerice, odrastanje u sredini u kojoj je nakon Drugog svjetskog rata došlo do velike smjene stanovništva, s obzirom na poznati istarski egzodus i val doseljavanja ljudi i s istarskoga sela i iz unutrašnjosti cijele bivše države, idealan je okidač za djetinja (a to u književnosti znači: iskrena, spontana, ničim uvjetovana ili usmjerena) tumačenja svijeta oko sebe, kulturoloških razlika, nerazmjera između onoga što odrasli govore i čine. Takvo pripovijedanje neizbježno biva duhovito, pače zabavno, nas kao čitatelje naprosto raduje djetinja nenamjerna subverzivnost, a i taj ležerniji dio fabule nosi sa sobom i stanovitu napetost, jer nije lako odrastati u ulici kojom često prolazi drug Tito.
Povratak na mjesto zločina uvijek je intrigantan književni motiv, pogotovo kad se na to mjesto vraća – žrtva. Još je intrigantnije kada se zločin o kojemu biva riječ ne prepoznaje u trenutku počinjenja, već tek puno, puno kasnije, također sa zakašnjelom osviještenošću žrtve. A još je više intrigantno kada u okolnostima počinjenja zločina on zapravo ni na koji način ne može biti primijećen ni doživljen, jer ga prikrivaju naoko puno važnije stvari iz istog tog okruženja, one stvari koje nose stanovitu povijesnu i političku bremenitost, one kojima se razrješavaju prijelomni trenutci širega prostora, i značenja koje daleko nadilazi neku pojedinačnu neugodnost.
Još jednu zanimljivu osobinu teksta Nataše Skazlić valja istaknuti kao kvalitetu, a to je (napokon!) slobodno korištenje izraza iz dijalekata ili lokalnih govora Istre u pripovijedanju i u dijalozima kojima je inače osnova standardni hrvatski jezik. Dok je hrvatska književna publika već kao nešto sasvim normalno prihvatila dalmatinske, slavonske ili zagorske, pa i zagrebačke purgerske lokalizme, hrvatski pisci iz Istre kao da su se desetljećima skanjivali pisati svojim hrvatskim jezikom i nazivati predmete ili apstraktne pojmove iz svakodnevice onako kako ih i inače zovu njihovi likovi.
Roman Bidon Nataše Skazlić donosi osvježenje i u istarsku i u hrvatsku književnu scenu, bivajući istodobno i dovoljno domaći i dovoljno univerzalan; ali ponajviše uvođenjem novog i u fabulama smještenim u suvremeno doba prilično nerado korištenog motiva – obiteljskog nasilja spram djece – kao dramatične nadgradnje ranijim autorima dovoljnog ozračja odrastanja i obiteljskih odnosa u trusnim vremenima prividno sretnog socijalističkog napretka. U tom ne samo etički već i emocionalno vrlo složenom kompleksu tema u ovome se romanu sloj po sloj razotkrivaju ključne kategorije humanističkih vrednota čija ugroženost ili narušavanje utječu na sudbinu likova. Po snazi utjecaja na sve ostale, na vrhu hijerarhije okidača između uzroka i posljedica, dominira pitanje povjerenja, ili još preciznije – pitanje zloporabe povjerenja. Povjerenje djeteta je bezgranično, njegova vjera u ljude savršeno je nenarušena stresovima odrastanja, njegova je naivnost poput kapi vode na dlanu, i iznevjeriti to povjerenje znači krčiti put ka tragediji. Ali, kada blisko okruženje prožme užas spoznaje o iznevjerenom povjerenju i kada za tim uslijedi silovita katarza, što biva s djetetom, što žrtva u takvome raspletu može osvijestiti ako socijalni i mentalitetni odraz vremena u vlastitoj obitelji i nju samu optužuje? Tu je veliku temu zapravo nemoguće premostiti racionalno, ne može se o takvim stvarima napisati priručnik, ali zato može roman, prekrasan, dirljiv i potresan roman – kao što je ovaj.
“Nešto zveči kao događaj, drugo je samo život”, komentirat će na jednom mjestu pripovjedačica u ovom romanu, i u toj je skromnoj, na prvi pogled jedva malo metaforičnoj rečenici, sabijena čitava novija povijest naših krajeva, čije se tumačenje lomi između procesa što zahvaćaju mase, k tome opterećene nacionalnim, ideološkim i drugim atributima, i onih što zahvaćaju, bolje reći - melju, malog, običnog čovjeka, topovsko meso revolucije, napretka, obnove i izgradnje i svih drugih visokoparno imenovanih dirigiranih pojava kojima se mali čovjek mora poslušno podvrgnuti da ne bi odudarao. Odatle dolazi, slutim, onaj fantastični, vilinski aspekt ovoga romana, kroz koji se nadaje bolja dimenzija stihijskog donjeg svijeta, njegov moralni korektiv, okular za reprizu spornih životnih trenutaka, koje valja ponovno proživjeti ne radi ispravljanja pogrešaka, što je uostalom i u takvom paralelizmu svjetova nemoguće, već radi postavljanja na pravo mjesto stvari, događaja i ljudi prema kojima je žaljenje jedan od rijetkih mogućih konačnih ishoda.
Davor Šišović, urednik knjige
Božo - čovjek kojeg nema
'A onda je Božo krenuo ispočetka' Marine Vujčić je lako čitljiv, ali ne površan roman o čovjeku koji bježi iz provincije u potrošačko ludilo većeg grada.
Marina Vujčić: 'A onda je Božo krenuo ispočetka' (Hena Com, Zagreb, 2014.)
'A onda je Božo krenuo ispočetka' je drugi roman Marine Vujčić, profesorke hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi roman 'Tuđi život' objavila je 2010. te valja istaći da bi se naslov tog romana mogao ugodno uklopiti sa pričom glavnog protagoniste romana koji će u sledećim redovima biti u našem fokusu. No krenimo redom i gredom.
Moglo bi se reći da je roman 'A onda je Božo krenuo ispočetka' psihološki roman u čijem fokusu stoji sudbina specifičnog čoveka. Božo Blamarić je 45-godišnji intelektualac (koliko god danas to predstavljalo čudno zvanje) koji iznenadnim potezom doslovnog bekstva napušta svoju suprugu, svoj dom i svoje malo mesto u Dalmaciji, te rešava da lagodnost svog sređenog života zameni sadržajem novog života i nove sredine – Zagreba.
Božo je nadasve nezadovoljan kolotečinom života, svojim nerealizovanim snovima, beskonačnim kompromisima te bez ikakve najave, odlazi iznenadno, bez prtljaga, bez pisma ženi i sa 280.000 kuna nasleđa u džepu. Vođen idejom da se prave promene događaju brzo, Božo računa na to da su ta pozamašna svota novca, kao i glavni grad te prekid svih veza sa prošlim životom, sasvim dovoljni za pustolovlje u vrli novi svet nove mladosti.
Usredsredio bih osvrt na ovaj roman na dve razine. U prvoj ravni jeste svakako egzistencijalističko-socijalni karakter dela, te pokušaj spisateljice da problematizuje nekoliko univerzalnih, značajnih tema u životu savremenog čoveka. Napomenuo sam da je Vujčić rođena u Trogiru, što nije beznačajna biografska crta za ovaj roman, posebno ako se uzme u obzir da autorki nije strano ubacivanje autobiografskih niti u svoje redove (Božo je, kao i sama spisateljica, završio Filozofski fakultet; Božo je također iz malog grada splitsko-dalmatinske županije).
Shodno tome problematizacija malograđanštine, palanaštva i sledenje obrazaca ponašanja u maloj sredini nije stran teren spisateljice. Dapače, Vujčić kroz reminiscencije glavnog protagoniste na jedan slikovit i uverljiv način predočava repetitivnost, učahurenost i predvidljivost života intelektualca u malom mestu. "Sve bi bilo drukčije da nema te vražje konačnosti (...) Ta prokleta odgovornost da moramo nešto učiniti sa svojim životom – to u čovjeku izaziva tjeskobu, tjera ga da o sebi misli kao u gubitniku koji trati poklonjeno vrijeme" (str. 79.).
Ova rečenica nam predstavlja Božu kao čoveka neprilagođenog očekivanjima malog mesta, gde sve počinje i završava u svetom smilsu očinstva i porodice, gde se shematizovanost smatra čistoćom postojanja. Taj život, "sveden stilski sa unapred datim odgovorima na davno postavljena pitanja" (R. Konstantinović, 'Filozofija Palanke', str. 259.) jeste jedan nevin život. Upravo ta 'nevinost' rađa nezadovoljstvo, frustracije i želju za eskapizmom, koju je svaka iole razmišljajuća individua osetila u zatvorenoj sredini (autor ovog teksta dakako jeste).
Međutim, ovakav plot romana bio bi ipak samo jednostavna dopuna u nizu već prisutnih spekulacija problema provincijskog čoveka. Stoga je Vujčić napravila iskorak i hrabro se uhvatila u koštac sa problematizacijom malo šire teme: stanja intelektualca u novom društvu, te pokušaju istog da pobegne od čega se pobeći ne može - sebe. Božo bežući glavom bez obzira od starog života vozom do zagrebačkog hotela, od hotela do iznajmljenog stana, od klinča porodičnog života u zagrljaj misteriozne Lidije, zapravo neuspelo pokušava da zamakne sebi, svom temperamentu, svom habitusu. Njegova suštinska neodvažnost vodi ga od kompromisa sa suprugom i sredinom, do naprasnog bekstva u novu neprilagođenost potrošačkom ludilu, od svog starog neprilagođenog 'ja' do novog neprilagođenog 'ja'.
Najbolja personifikacija tih novih, ali nipošto njemu prijatnih okolnosti predstavlja upravo Lidija, žena koja lako ulazi i još lakše izlazi iz njegovog vidnog polja. Lidija je sve ono o čemu je maštao, 'žena bez prošlosti', otvorenog odnosa u razgovoru i krevetu, ali na koncu žena 's kojom ne zna na čemu je'. Kada se naposletku ona ne pojavljuje u iznamljenom stanu, Božo ostaje da leži u krevetu u Primorskoj 11 u društvu jedine osobe kome pripada - prepušten samom sebi i svojim lamentiranjima o nepostojećoj Jeleni, ali sa postojećim gazdom koji ga grdi što nije platio kiriju na vreme.
Ne bih se složio da je ovo roman o malim stvarima, o običnom čoveku i njegovim egzistencijalnim problemima, već bih pre rekao da je roman usredsređen na to čudo ljudske neprilagođenosti sebi i svojim potrebama. Bekstvo nije samo individualni potez nezadovoljnog pojedinca, već krik ljudi otuđenih od samih sebe, urlik predodređenosti savremenog društva pod velom tobožnjih poruka o 'upoznavanju sebe', o 'slobodi izbora'.
Na drugoj ravni, ovaj roman predstavlja smeo pokušaj autorke da u ulozi muškog pripovedača prikrije svoje 'žensko pismo', da u konačnici uspešno obuje muške cipele i ispripoveda priču iz ugla suprotnog pola. Naravno, tu i tamo ispliva poneki obris ženskog rukopisa kao, recimo, u rečenici analize odeće jednog neznanca: "Ispod tamnog odijela koje je, sudeći po tome kako mu je visilo na ramenima, posudio za ovu priliku, imao je posve novu košulju (...) cipele su ga najviše odavale..." (str. 28). S obzirom na to da u svom 'minulom' životu Božo nije imao prilika da sam pegla košulje, štaviše da se samostalno oblači, te kako je to bio posao njegove supruge Klare (a nije nam ostavio utisak nekog pritajenog Šerloka Holmsa), ostaje samo objašnjenje da je autorka iskoristila svoje opažajuće oko zanemarivši limite svog lika.
S druge strane pak, kad već baratam stereotipima, na strani 125 Vujčić je upotrebila jednu fudbalsku komparaciju, čime je pokušala pojačati uverljivost svog 'muškog pisma'. U tom smislu zanimljiva je i analogija sa čarapama (str. 155) koju Božo pripoveda Lidiji, a koja predstavlja jasnu aluziju na arhetipsko žensko pranje čarapa mužu. Ostaje utisak ipak da je glavna potka tog monologa obojena vizurom sa ženske strane. "Dakle, ključ po kojem muškarac bira ženu svog života zapravo je čaraparski", jeste rečenica koja, po mom skromnom mišljenju, govori više o ženskim nego o muškim stereotipima. Povrh svega Vujčić se spretno spravila sa svojim pismom te je opšti utisak da je u svojoj nameri da zauzme mušku tačku gledišta te izgradi uverljivog muškog lika, generalno uspela.
U romanu nedostaje malo lucidnijeg humora, a kako do prave tragičnosti glavnog junaka ne možemo stići bez humora, ne bi se reklo da je to zanemariva komponenta. Pokušaji autorke da kroz nespretnost Bože u svakodnevnom životu uvede humor u tok radnje ostali su ipak nedorečeni usled upotrebe stereotipa o nesnalažljivosti teoretičara u praktičnim stvarima. Citiranje i pominjanje Nietzschea, Pascala, Spinoze, Epikura, Freuda, Sokrata pa i posredno Bertoluccija, otvara i drugu dimeziju štiva koja se može dopasti obrazovanijem čitaocu, međutim toj intelektualnosti, kao i problematizovanju potrošačkog društva, ne idu na ruku nabrajanje Denima, Macha 3, Palmolivea, Marlbora (str. 88.) Premda u službi adekvatnog opisa situacije, ovakav spisak iz neoliberalne mitologije ide na ruku samo aktuelizaciji dela u potrošačkim uslovima, te ostaje utisak da je i bez imenovanja dotičnih marki opis kupovine u marketu mogao biti dovoljno autentičan.
Sve u svemu, 'A onda je Božo krenuo ispočetka' predstavlja lako čitljiv, ali ne površan roman. Marina Vujčić nam je predočila srednjovečnog čoveka koji je u svom bekstvu od nezadovoljstva izostavio kofer svoje bake Slave, ali zaboravio da je najteži prtljag upravo onaj koji se ne može ni spakovati ni raspakovati van glave na ramenima. Stoga je autorka postavila pitanje na sto: Da li se zaista može pobeći od sebe? Kanda je Albahari u 'Snežnom čoveku' bio u pravu kada je rekao da "nikada niko nije uspeo da pobegne, jer beži se samo od sebe, ni od koga drugog".
Portal Booksa, Dalibor Plečić, 22.12.2014.
Pisati o stvarima o kojima piše Tomić, kao pisac i kao novinar, i ne možeš drukčije nego onako kako na kraju moraš presuditi poskocima; mlatnuti ih po glavi
Do sada smo znali kako američki Indianapolis zaslugom Orsona Wellesa ima svoje “Veličanstvene Ambersonove”, no odsada nikako ne bi trebalo zanemariti da Zagreb, u ovom slučaju zaslugom Ante Tomića, ima svoje “Veličanstvene Poskokove”. Riječ je, naime, o novom romanu jednog od svakako najčitanijih i filmski i kazališno adaptiranih pisaca koji svoje “studije mentaliteta” upliće u dinamične fabule prepune živopisnih likova i vrckavog humora. “Čudo u Poskokovoj Dragi” svakako je prva asocijacija koja će čitatelju pasti na pamet, no autor, pametno, ne nastavlja tamo gdje je stao nakon što su sinovi Joze Poskoka shvatili da im nedostaje ženska ruka i odlučili po tom pitanju poduzeti stanovite korake.
“Čudo” eventualno može poslužiti kao vodič za razumijevanje mentaliteta rodne grude s koje su se u pravcu metropole uputili neki od Poskokovih i u međuvremenu postali “veličanstveni”. Slično kao u Indianapolisu koncem 19., i u Zagrebu početkom 21. stoljeća takva se titula zaslužuje količinom novca ne baš uvijek identificiranog podrijetla, a glava obitelji Tomislav Poskok najbogatiji je čovjek u zemlji, gospodar stotina dućana, tvornica prehrambenih proizvoda i poljoprivrednih dobara, s jakim, rođačkim vezama u samom vrhu aktualne vlasti.
Ako vam njegovo lice, kao i lica nekih drugih i zazvuče poznato, zaboravite sve ključeve kojima biste rado otključavali Tomićev roman, jer Poskok u ovom slučaju nije samo tip, nego arhetip. A bogme nije ni glavni lik jer će se u tog i takvog vrlo brzo transformirati njegov šeprtljavi sin Zdeslav.
“Veličanstveni Poskokovi” su roman koji u svojoj jezgri ima trilerski zaplet, s ljubavnom pričom koja podsjeća na bajku o Pepeljuzi, jer se otvara čitav niz enigmi koje osamostaljeni i čini se posve osiromašeni Zdeslav, pojačan svojom novom ekipom iz nižih socijalnih slojeva, treba skupa s čitateljem posložiti i razriješiti. I to doista čini, premda Tomiću, rekla bih, taj žanrovski aspekt nije ono što bi zaista želio pisati, barem u smislu čistog žanra. Ok, razotkrivat će se tu mnogi aspekti sprege politike, crkve, korupcije, obiteljske osvete, krupnog kapitala i financijskih malverzacija, ali “Veličanstvene Poskokove” da su samo to, laganim bismo pokretom prstiju na tipkovnici smjestili u ladicu trilera kojima nas je hrvatska proza obasula ove godine. Tko, što i zašto, ionako nam je otpočetka više-manje jasno, jer nam pripovjedač to i ne nastoji sakriti.
Ono na čemu je u ovom romanu naglasak je preobrazba glavnog lika, rečenog Zdeslava, od tatinog sina i ispraznog pripadnika tzv. zlatne mladeži do čovjeka koji u sebi ima i više nego zrnce morala, hrabrosti i ljubavi. Upravo to izbjegavanje crno-bijelih stereotipa na relaciji bogati-siromašni, uz dakako nevjerojatan smisao za fabuliranje, najvrednija je dionica ovog proznog teksta. Tomić se u svome romanu koji preuzima kostur trilera, a zapravo je punokrvna satira hrvatskog društva u kojoj su neke stvari namjerno dovedene do ekstrema, vješto i neskriveno služi elementima tipičnog trivijalnog romana (ljubavna priča, neočekivani preokreti fabule, intrige, motiv Pepeljuge, izgubljenog sina, pa i nagli happyend), što je svakako jedna od potencijalnih udica za čitatelje, baš kao i nevjerojatan osjećaj za dinamiku i dramatiku, što uostalom ne nedostaje nijednom Tomićevom romanu.
“Veličanstveni Poskokovi” zapravo su u sve te žanrovske omote upakirana priča iz Hrvatske, satira kojoj ni bajkovite čestice ne mogu prikriti oštrinu. Premda su kostur trilera i ljubavna priča ono zbog čega čitatelj nestrpljivo hrli prema kraju, suočit će se i s brojnim segmentima zbilje koji čine njihov kontekst, od surove istine da studentice prekidaju fakultete i rade za šankom, do one o karikaturalnosti estradne, pa i kulturnjačke scene.
Znala sam Tomiću ponekad prigovoriti jednostavnost fabule i banalnost humora, no, iskreno, nisam baš bila do kraja u pravu. Pisati o stvarima o kojima piše Tomić, kao pisac i kao novinar, i ne možeš drukčije nego onako kako na kraju moraš presuditi poskocima; mlatnuti ih po glavi. S time da im Tomić prije toga uvijek ponudi ogledalo u kojem se nevjerojatno dobro zrcali sav taj otrov zbog kojeg si to morao učiniti. “Veličanstveni Poskokovi” baš su takvo zrcalo; Tomić ga samo pridržava, ne odgovara za sliku koja se u njemu stvara jer ona proizlazi iz najbanalnijeg od banalnih svjetova, onog zbiljskog.
Jutarnji list, AGNUS IN FABULA, Jagna Pogačnik, 17.12.2014.
NOVA HRVATSKA PROZA: DENIS PERIČIĆ, LJUBAV, ZLO I NAOPAKO
"Štokavsko i kajkavsko suglasje"
Proznom dijelu svoga spisateljskog opusa varaždinski pjesnik, prozaist, dramski pisac i publicist Denis Peričić pridružuje novu knjigu priča. U zbirci naslovljenoj Ljubav, zlo i naopako sabrao je ukupno sedamnaest kratkih priča. Tekstovi su grupirani u tri cjeline: u prvoj i trećoj nalaze se oni pisani standardnim hrvatskim jezikom, a u drugoj su četiri priče na kajkavskom narječju.
Kadšto se čini da ne postoji okvir koji bi sve centrifugalne silnice mogao držati pod kontrolom osim ako načelom njihova zajedništva ne smatramo upravo tu različitost (što je sasvim legitiman kriterij). No na kraju se pokazuje da knjiga ipak ima i unutarnju logiku, a čitatelj će je otkriti prije svega u piščevim stilskim postupcima, u nekim formalnim detaljima, u gustoj intertekstualnosti i intermedijalnosti koja se oslanja na različite oblike popularne kulture.
Ne smije se, pritom, zanemariti ni činjenica da je zbirka oblikovana vrlo pomno, da je autor pozornost posvetio i nekim formalnim detaljima koji mogu pridonijeti dojmu o jedinstvenu rukopisu. Tako sve priče osim posljednje u zbirci (Kali Yuga) imaju podnaslov, koji najčešće upućuje na žanr (Dnevnik jedne ljubavi, Bajka, Humoreska), ponekad na temu (Prizivanje, Hodočašće), na neku vezu s drugim medijem (Pokretne slike, Techno pop, Horror film v crn-bel tehniki), na ton pripovijedanja (Balada o Mrtvom gradu, Karnevalija). Gotovo sve priče imaju moto, a neke i dva, čak i tri (Cesta).
Autor se povremeno služi i bilješkama, koje se javljaju u različitoj službi, recimo da se donese prijevod nekih stihova upotrijebljenih u priči na nekom stranom jeziku ili da se čitatelj obavijesti o biografskim činjenicama povijesne osobe koja služi kao književni lik, kao što to obilato radi u priči Pod-Zemlja Bosna. Zanimljive su, gdješto i vrlo opsežne, i piščeve napomene „ispod crte“ na kraju pojedinih priča. Tako u kajkavskoj priči Znakiopširno, također na kajkavskom narječju, obavještava čitatelja o tome na kojim je filmskim, proznim, pjesničkim i glazbenim motivima zasnovana priča te odakle je preuzeo vizualne simbole što ih je uvrstio u tekst. Na kraju još upozorava da se Znaki„hočejo malce nasloniti na pripoved Gost (Karnevalija) od istog autora“ (zajednički motiv Hudoga, pučki karnevalski humor, groteska). Formalno na isti način upozorava na kraju priče Sinusoči da je jedan kraći ulomak „namjerno isti“ kao u priči Zamišlja Marija, opravdavajući to činjenicom da je u obama slučajevima riječ o osamljenim ženama iz Istre, istoga imena, a da razlika u vremenu radnje nije nepremostiva prepreka.
Četiri priče Ljubav, zlo i naopako čine mi se njezinim posebno uspjelim dijelom. One svjedoče da se kajkavsko narječje može uhvatiti ukoštac s različitim temama od narodnih vjerovanja do suvremene socijalne i političke problematike, sa žanrovima kao što su znanstvena fantastika, horor i humoreska, i da se fleksibilno nosi ne samo s pučkim karnevalskim humorom i groteskom nego i s ironijskim odmakom prema banalnostima našega današnjeg svijeta. U humoresci Chuck i Vrak, u kojoj se američki filmski snagator Chuck Norris dragovoljno javlja da pobijedi i protjera Vraka koji terorizira Zagreb, to se jasno osjeća: „Ipak, neje bilo sumne da bu Chuck pobedil. Za njega se je več bilo dobro znalo da vežba dva dana na dan, da je preležal najtežo bolest (smert), i da je jemput prišel dvaput. Brez problemov je prebrodil i afero gda je pojel celo rođendansko torto predi neg so mu prijateli rekli da je z nje trebala vunskočiti striptizeta. Znalo se je da je popil vso vodo direktno z pipe na eks, da je z jednom muhom vubil dva udarca, da je z jabukom ogulil nož i da je prevel srpsko reč ‘bre’ na engleski.“
Već je prije u Peričićevoj prozi bila izražena sklonost hororu (prva zbirka priča Krvavo) i različitim tipovima fantastike. U novoj knjizi horor više nije toliko prisutan (Monštrum doktorja Frankensteina i tek sporadično u nekoliko drugih priča), ali je žanr fantastike obilato zastupljen. Pritom valja reći da se Peričić pišući o temama iz ranijih vremena služi fantastikom koju pokreću nadnaravni, nevjerojatni i čudesni motivi. Tako u priči Železni čovek, u kojoj glavni junak na dramatičan način naslućuje, „vidi“ buduću ratnu kataklizmu, napose stradanja Židova; u priči Zamišlja Marija govori se o osamljenoj ženi u napuštenome, „Mrtvome gradu“ (Dvigradu) i njezinu nevjerojatnu susretu s isto tako osamljenim muškarcem iz „Mrtve zemlje“ (Vallachije, rumunjske pokrajine); u priči iz suvremenoga života Sinusoči pripovijeda se o ženi koja je mlada ostala bez muža koji je poginuo u Oluji, njezinu prijateljstvu s vidovnjakinjom Verom, komuniciranju s duhovima i iskustvu s onostranim svijetom. Kad je pak radnja smještena u današnje vrijeme ili u budućnosti, onda se pisac koristi antiutopijom (Dvijetisućeineke) ili znanstvenom fantastikom.
Sudeći po ovoj knjizi, Peričić je nešto manje zainteresiran za sadašnju socijalnu i političku tematiku nego mnogi suvremeni pisci. Njega zanimaju tek odabrani, na individuu usmjereni segmenti današnje društvene zbilje – posljedice rata na pojedinca (sjajna metonimijska priča Njen Isus, Kali Yuga), razočaranje stanjem i smjerom u kojem se kreće Hrvatska (On sanja), dezorijentacija i izgubljenost mladih (Cesta). U tom smislu Peričić je manjina, ali to nipošto ne znači da je izvan prostora i vremena.
Vijenac 540, Strahimir Primorac, 13.11.2014.
Ece Temelkuran energično tutnji kroz paralelna zbivanja koja izlaže poliperspektivno, složenim vitičastim rečenicama, iskrzanim dijalozima, u jednom udahu. Zgusnut, a značenjski šupljikav tekst pojačane frekvencije nalikuje nizu elipičnih pjesama u prozi, istočkanom toku svijesti, raskomadanim transkripima. Upravo zbog poetičnih fragmenata i očuđujuće zaigranosti roman nije lako čitati, ne uvlači odmah, no zato post festum čitatelja još dugo zadržava u pripovjednoj realnosti.
U romanu "Zvuk banana" (Muz Sesleri, 2009.), prvome od za sada dvaju romanesknih tekstova turske istraživačke novinarke s diplomom pravnog fakulteta, publicistkinje i književnice Ece Temelkuran (1973.), multifacetnost Libanona ogleda se umanjeno i koncentrirano u kaleidoskopu vjera, etniciteta i političkih ideniteta stanara zgrade jedine kozmopolitske ulice u kršćanskoj četvrti Ašrafi u istočnom Bejrutu. To atipično šaroliko bejrutsko susjedstvo reprezentira Libanon u malom, zrcali libanonsku heterogenost. Životi ovih ljudi snažno su određeni politikom i oblikovani dinamikom uzastopnih bliskoistočnih sukoba i primirja, no pulsirajući konflikti, sraz Istoka i Zapada koji su razabirljivi u susjedskim odnosima, sitnim trzavicama i tajnama svakog od njih prepliću se u kratkoj i strmoj ulici Džetavi s tolerancijom, ljudskom toplinom i autoironijom. Bejrut je podsvijest Bliskog istoka. Svugdje možete vidjeti što se na Bliskom istoku događa, no zašto... to možete vidjeti samo u Bejrutu.
A neobičnu zgradu na istoku grada nastanjuje drugdje nespojiva skupina pojedinaca - Libanonka Zejnab i njezin suprug Hadi Bey koji ubiru stanarinu od ostalih, Sirijac Marvan koji brine o održavanju zgrade, palestinski taksist Nasir i njegova žena Ajše, oboje bivši militanti čija se nećakinja tinejdžerica na njihov užas lakoumno naumila pridružiti Al-Qaidi, armenska klaunica Setanik koja je u ljubavnoj vezi s kolegom iz kazališne trupe sunitom Visamom, prikriveni gay (jebeni falangist, "tepaju" mu susjedi) Džan, a stubištem se šuljaju njegovi onenight standovi, američke novinarke i razmažene turistice željne egzotike.
Promatračica ovih mikrozbivanja 24-godišnja je strankinja - djevojka odrasla u Manili. Ona se te 2006. godine vraća u rodni Bejrut kako bi istražila svoje podrijetlo, rekonstruirala prošlost svoje obitelji i odala počast roditeljima, majci Filipinki i ocu Palestincu koji su jedno za drugim, a nedugo nakon njezina rođenja, stradali u palestinskom izbjegličkom logoru Šatila. Filipinu s Filipina po povratku u Bejrut, kao i sve Filipinke (Filipinoe, kako ih njihove botoksirane poslodavke, bogate madam, pogrdno zovu) koje ne poznaju arapski, dopadne potplaćen fizički posao, namještenje kućne pomoćnice i njegovateljice kod ostarjele gospođe Zejnab.
Za Filipinu je dolazak u Bejrut povratak korijenima, pokušaj učenja očevog jezika i razumijevanja zemlje iz koje ju je otac na vrhuncu libanonskog civilnog rata sklonio na sigurno, onkraj mora. Doktor Hamza, logoraški liječnik, od tada kćeri, svojoj slatkoj okruglici, koja na drugom kraju kontinenta odrasta s bakom, nježnim pismima o ljubavi s njenom majkom pokušava nadoknaditi roditeljsku toplinu i zauvijek se ugnijezditi u njeno sjećanje. Posljednji put piše joj krajem kolovoza 1982. godine, što upućuje na njegovu pogibiju u rujanskom masakru proizraelskih falangista nad palestinskim izbjeglicama kada je ubijeno između osamstopedeset i tri i pol tisuće ljudi. No, ondje na Filipinima nitko pisma na arapskome nije bio kadar pročitati; Filipina ih pobožno čuva i tek naslućuje sudbinu svojih roditelja.
Detalje iz građanskog rata djevojka će saznati tek dvadesetak godina kasnije, nakon bakine smrti. Na pragu novog izraelsko-libanonskog rata, u šiitskoj četvrti Dahija, "novoj Šatili", očeve će joj ispovjedničke rečenice na engleski prevesti Marvan koji se u nju zaljubio krišom je promatrajući kako plače na mjesečini i grli njegovu mačku.
Perspektiva stranca broj dva: Deniz, oksfordska postdiplomantica, u Bejrutu će se, usred srpanjskog bombardiranja 2006., naći na poticaj mentorice, kako bi za potrebe svog doktorata osjetila autentični duh Bliskog istoka. Osim zgađenosti blaziranim Oksfordom i žudnje za istinom, ondje je odvodi i zaljubljenost u libanonskog književnika Ziada, kojega upoznaje na pariškoj konferenciji o bliskoistočnom pitanju. Ziad joj u sobičku nekog budget hotela ispripovijeda priču o Filipini i ostalima: oni za njih dvoje nisu fikcionalni likovi, jer pokazat će se, Ziad - pisac koji više voli živjeti nego pisati (...), pisac koji zavodi ukradenim pričama - i sam je stanar zgrade u Ašrafi.
Uz ljubavne parove - Filipinu i Marvana (koji gotovo da ponavljaju obrazac tragično romantičnog odnosa Filipininih roditelja) te Deniz i Ziada - Temelkuran roman gradi i na suprotstavaljanju, a na koncu i pretapanju dviju ženskih vizura, one siromašne i sramežljive mlade Filipinke te visokoobrazovane i ambiciozne Turkinje.
Senilni Hadi Bey strahuje da je Libanon još uvijek u građanskom ratu, a svojom izgubljenošću u vremenu sjajno simbolizira nepopravljivost tamošnjih nesigurnih i nestalnih prilika, jer kako piše Ece Bejrut je ona neizbježna tjeskoba između dva rata... iščekivanje između dvije bombe. U gradu u kojem sa svakom eksplozijom bombe svatko još malo postaje nitko i ništa. I doista, roman se okončava novim izraelsko-libanonskim ratnim sukobom, srpanj je 2006. godine, zahuktava se tzv. srpanjski ili drugi libanonski rat. Opet je počeo rat. Opet, i opet, i opet... Koliko ratova stane u jedan život? očajava jedna od protagonistica.
Naglašena liričnost sudara se s hiperrealističnom opipljivošću ratnih užasa koji bukte između cvatnje citrusa i pucketanja banana. Zvuk iz zavodljivog naslova navodno se, ako čovjek pažljivo osluhne, može čuti u određene dane kolovoza. Barem je tako Filipinin tata zaljubljeno uvjeravao svoju trudnu djevojku. Taj magični čuk čuk čuk, krckanje kore ploda banane u zrijenju, Filipinina mama nije uspjela dočekati, poginula je od izraelske bombe, u svibnju '81. godine. Deniz u Bejrut slijeće dan prije Ziada i sama u njegovu stanu, baš kao i Filipina iza jednoga od susjednih prozora Zgrade, u toj ljetnoj noći osluškuje sazvučje izraelskih bombi nad Dahijom priželjkujući da se ljeti u tom nesretnom gradu više ne čuje ništa osim zvuka banana.
Šiitska Dahija pod upravom Hezbolaha, Kršćanska Ašrafija, sunitska Hamra, armenska Burdž Hamuda... bejrutske su četvrti, suprotstavljeni i suegzistirajući mikrokozmosi. Ovaj romanhommage je karizmatičnom i rastrzanom Bejrutu, Parizu Bliskog Istoka, gradu koji je zaostao u maglovito žutom osvjetljenju dokumentaraca iz '70-ih. Gradu bez adresa. Baš taj i takav Bejrut središnji je junak pripovijesti, njegovoj karakterizaciji i poetiziranoj fizionomiji posvećeno je čitavo 15. poglavlje prvog dijela romana: on nije osoba, ali je najživlji od svih nas...
Kompleksnost libanonskog pitanja, autorica kao da se ne trudi objasniti... Nažalost, stvari koje se trebaju iznijeti na vidjelo tako su komplicirane da se mogu samo doživjeti govori ona i čitatelja naglavce baca u bliskoistočno ludilo, no ne prepušta ga poziciji autsajdera, jer posredstvom autentičnih junaka on upija ono što nije mogao iz suhih udžbeničkih tekstova ili televizijskih priloga.
Sadržajna složenost, koloplet osobnosti i mentaliteta, jezika i sudbina, reflektira se na tekstualnoj razini, raslojenost grada i čitave zemlje pretače se u kaotičnost teksta, u ponegdje neuredan rukopis, asimetriju i neuravnoteženost kompozicije, zbrku fabularnih linija. Koliko god ostatak svijeta mislio da je pripovijedanje na Bliskom istoku nešto poput Tisuću i jedne noći, ulice, životi i ljudi na ovome tlu nikada nisu tako pripovijedali svoje priče. (...) sve se događalo istodobno... opravdava se pripovjedni subjekt. Tako se u romanu oštro međusobno usijecaju poglavlja koja prate Deniz u Oksfordu te na njezinu sudbinskom putu od Engleske do Libanona s onima koja se fokusiraju na Filipinu i ljude kojima je okružena, a sve to ojačano svjedočanstvima iz prošlosti Filipinina oca.
Ece Temelkuran energično tutnji kroz paralelna zbivanja koja izlaže poliperspektivno, složenim vitičastim rečenicama, iskrzanim dijalozima, u jednom udahu. Zgusnut, a značenjski šupljikav tekst pojačane frekvencije nalikuje nizu elipičnih pjesama u prozi, istočkanom toku svijesti, raskomadanim transkripima. Upravo zbog poetičnih fragmenata i očuđujuće zaigranosti roman nije lako čitati, ne uvlači odmah, no zato post festum čitatelja još dugo zadržava u pripovjednoj realnosti.
Kraj romana dočekat ćete omamljeni arakom, ulijepljeni od lokuma i bejrutske omare, s mirisom katrana i tamjana u nosnicama, a s prašinom megalomanskih gradilišta i fasada rošavih od metaka na jeziku - pošteno prodrmani, izokretani, izubijani. Dopustite sebi da osjetite gustoću emocije, makar nakon prvotnog možda zbunjujućeg čitanja i dvojakog dojma, baš kao i ja, morali ovu intenzivnu, brbljavu knjigu, iščitati još jednom - ovaj put polakše i pažljivije, preporučljivo uz libanonski punk u slušalicama ili melodije Alžirke Souad Massi, Egipćanke Umm Kulthum, Libanonke Fairuz... eklektičan soundtrack življenja u ulici Džetavi.
Moderna vremena info, Vanja Kulaš, 13.10.2014.
Priča o Karmeli Špoljarić indikativan je primjer kako na kraju ipak pobjeđuje – dobro pisanje. Prošlo je, naime, tek godinu i pol kako je objavljen njezin prvi roman "Nije ovo Twin Peaks“, otočka proza u kojoj je osim konglomerata žanrova, autorica iskazala suptilnost u stvaranju atmosfere, umješnost u karakterizaciji likova, sklonost metaliterarnim poigravanjima i iracionalnim fabularnim rješenjima, ali prije svega vještinu i eleganciju pripovijedanja. Premda daleko od 'modernih' proznih modela, njezin je roman hvaljen od čitatelja i struke, o čemu svjedoči ulazak u polufinale jedne književne nagrade i "Slavić“ za najbolji prvijenac. Nekoliko mjeseci kasnije izlazi i zbirka priča "Pazi što ćeš poželjeti“ u kojoj je na neki način zaokružila svoj interes za fantastiku, ponudivši priče u kojima su pripovjedni obrati vezani uz prostore iracionalnog, snovitog, začudnog. Obje knjige jasno su davale do znanja kako je Karmela Špoljarić ne samo 'svoja', već je njezino pisanje rezultat promišljanja književnosti i otkrivanja vlastitog puta kojim krenuti u književnom polju i vremenu u kojem se čini da je ionako već sve rečeno i napisano. No, za višeznačnu, lijepo napisanu, lepršavu i stilski izbrušenu literaturu uvijek ima prostora.
I tako smo vrlo brzo došli do njezine treće knjige, romana bowievski naslovljenog "Major Tom", u čemu je svakako pripomogla i agilnost njezine nakladničke kuće i urednika Božidara Alajbegovića, koji u posljednje vrijeme bez puno kalkuliranja daju šansu upravo novim domaćim naslovima, bez obzira radilo se o etabliranim autorima ili debitantima. "Major Tom" svojevrstan je odgovor svima koji su, eventualno, mislili kako je Karmela Špoljarić kvalitetna, ali prije svega artificijelna autorica koja na neki način bježi od tema koja proizlaze iz aktualne hrvatske zbilje. U širokom zamahu i iz raznih perspektiva "Major Tom“, naime, vrlo duboko uranja upravu u nju; hrvatsku ratnu, postratnu, tranzicijsku zbilju, ali istovremeno bježi od pukog popisivanja stvarnosti i gradi joj indikativan i literarno utemeljen okvir. "Major Tom“ je prije svega triler, inteligentno postavljen i realiziran bez grešaka, u kojem će jedno ubojstvo i tajanstveni rukopis romana koji s nepoznate adrese dolazi na e-mail glavnoga lika, pokrenuti lavinu razotkrivanja mračnih tajni iz Domovinskog rata i njihovih posljedica na hrvatsku suvremenost. Istovremeno, to je i roman lika, Benjamina, introvertiranog knjižničara koji će proći transformaciju od pasivnog antijunaka u svojem i tuđim životima, do hrabrog i domišljatog junaka koji ne odustaje od otkrivanja istine, makar se ona na kraju razotkrila u književnoj formi, a to je ona u koju autorica ionako najviše vjeruje. U romanu, građenom i od guste mreže referenci (osim Bowiea, tu su i Štulić, Larsson, Borges i nezaobilazni Lynch), trilerska je matrica nadopunjena ekskursima u kojima važne uloge preuzimaju naizgled sporedni, brižljivo karakterizirani likovi koji svojim pričama uobličavaju zametke obiteljskog romana ili stvarnosne proze koja problematizira i kritizira korumpiranost, nepotizam, kriminal i socijalnu podijeljenost hrvatskog društva. Formom romana u romanu, koji u obliku fragmenata stiže zbunjenom Benjaminu, pripovjedačica vrlo oštro zadire u tematiziranje nedavnog rata i njegovih posljedica, neuvijeno progovorivši o počinjenim zločinima, otimačini, razočaranim braniteljima, švercu oružja i hobotnici koja je prožela hrvatsko društvo. Sve to, a na tematskoj razini toga doista nije malo, ispripovijedano je iz pozicije sveznajućeg pripovjedača koji se poigrava vlastitom pozicijom, otkriva i sakriva i samoga sebe, zabavljajući pri tome znatiželjnog čitatelja. U toj igri koja ima za krajnji cilj razotkrivanje istine koja je uvijek ponešto drukčija no što se na prvi pogled čini, pripovjedačica se uspješno nosi s mnoštvom fabularnih linija i njihovom koncentriranom kombinacijom u kojoj nema grešaka i ponavljanja, a njihovo ulančavanje ne donosi zamor, već suprotno – nagle obrate, napetost i užitak čitanja. Mreža likova i tema "Majora Toma" u kojoj su se između istih korica 'ulovili' Borges i hrvatski generali, u konačnici se pretvara u odličan roman koji progovara o aktualnoj stvarnosti i bližoj prošlosti, kao i mogućnostima njihovog literarnog uobličavanja. Jedan odlazak i jedno pitanje bez odgovora na kraju romana suptilno su ubačeni kao autoričin dug fantastici, ali i uvjerenje da ovakve priče ionako imaju otvorene svršetke.
Jutarnji list, AGNUS IN FABULA, Jagna Pogačnik, 22.10.2014.
Sreća prati hrabre na više je načina jedinstven roman u okvirima novije hrvatske književnosti.
Naime, to je prvi hrvatski roman koji za junakinju ima djevojku koja se kao dragovoljka borila u Domovinskom ratu. Ipak, unatoč tome, Sreća prati hrabre nije ratni roman – to je roman koji vrlo dojmljivo govori o posljedicama rata, o ljudima kojima i gotovo dva desetljeća nakon okončanja borbi i povratka s bojišta rat još uvijek određuje stvarnost i negativno utječe na njihov svakodnevni život. Iako je posredni pokretač radnje, rat se zapravo u romanu gotovo i ne spominje, ali je neprestano prisutan, u mislima ljudi čije ozljede nisu vidljive golim okom, ali su toliko duboke i bolne da onemogućavaju normalan tijek života.
Sreća prati hrabre je jedinstven roman i zato što mu se radnja gotovo u potpunosti odvija u ambijentu bolničkog odjela. Elvira Slišurić vrlo uvjerljivo piše o ljudima koji svoj bolnički odjel (koji nazivaju Balon-grad) doživljavaju kao svoj istinski dom, jer uslijed specifičnosti njihove bolesti, vanjski svijet za njih predstavlja prijetnju. U romanu su vrlo sugestivno dočarani junakinjini strahovi, teško snalaženje prilikom boravaka izvan bolničkog kruga, za vrijeme slobodnih vikenda. Jer, radi se o bolesti – što Elvira Slišurić vrlo uvjerljivo predočava – uslijed koje neki postupci i radnje koje većina ljudi obavlja automatski, bez razmišljanja ili posebnih priprema, za te ljude predstavljaju gotovo nepremostivu prepreku. No, osim s brojnim aspektima bolesti, autorica čitatelja upoznaje i s uvjetima života u tom specifičnom bolničkom odjelu (poput vizite, grupnih i individualnih terapija, načina doziranja i uzimanja lijekova itd) uz osobit naglasak i fokusiranost na prikaz dinamike odnosa među pacijentima. A upravo sve te specifičnosti bolničkog života koje taj ambijent, unatoč njegovoj zatvorenosti čine vrlo živom i životnom pozornicom, svojevrsnim slabo nam poznatim svijetom unutar našeg svakodnevnog svijeta, čine taj ambijent vrlo atraktivnim i pogodnim za literarizaciju. Međutim, malo je autora koji se usude upustiti u taj poduhvat, svjesni da se radi o iznimno osjetljivoj tematici i skliskome terenu, osobito zbog opasnosti upadanja u patetiku, a što je Elvira Slišurić upravo odabirom asketskog, minimalističkog pripovijedanja, vrlo uspješno izbjegla. A i to je još jedna u nizu potvrda o jedinstvenosti romana Sreća prati hrabre, jer bila je potrebna velika hrabrost za problematizaciju tako zahtjevne i osjetljive teme već u svome debitantskome djelu.
Sreća prati hrabre je vještom rukom vođena, slojevita i dramatična priča o ustrajnosti, hrabrosti i nepokolebljivosti te rukopis koji svakom stranicom budi nevjericu da se radi o debitantskome djelu. Jer, autoricu Elviru Slišurić krasi iznimna pripovijedačka staloženost i sposobnost apsolutne kontrole nad pričom i tekstom, kojega besprijekorno strukturira lišavajući ga viškova dok bez imalo patetike problematizira iznimno osjetljivu temu. Autoričin rukopis karakterizira iznimna, kod debitanata ne tako česta, pripovijedačka koncentriranost; Elvira Slišurić vrlo pažljivo dozira informacije i na taj način kod čitatelja izaziva znatiželju, duboko ga uvlačeći u priču. Pritom suzdržano pripovijedanje, lišeno izraženije eksplicitnosti, recipijenta tjera i na aktivnije sudjelovanje i pažljivije praćenje priče, čime se uspješno postiže i veći stupanj identifikacije s glavnom protagonisticom. Posljedica takvog pripovijedanja također je i izraženija empatija ali i buđenje svijesti o problemima jednog nemalog broja ljudi, a koji su ujedno i odraz problema šire društvene zajednice. No, unatoč tome, Sreća prati hrabre jest roman ispunjen optimizmom i pozitivnim duhom; to je roman o ustrajnosti i hrabrosti jedne žene koja je uspješno pobijedila tešku bolest i ostavila iza sebe jedno teško razdoblje života, te s optimizmom zakoračila u budućnost, oboružana novom snagom i odvažnošću.
Radi se o fikcijskoj nadogradnji autoričinih iskustava pisanoj asketski pročišćenim, minimalističkim stilom, uz garnirung blage, vrlo dojmljive, lirski obojene poetičnosti. Pritom suptilna lirska nota nenametljivo upućuje na dubinu osobe koja priča priču i kojoj su životne okolnosti pokušavale oduzeti tu dubinu - da bi se ona, ipak, na kraju izborila za svoje mjesto i u životu i u ovome romanu. U njemu je koncentrat te dubine.
Sve navedeno potvrda je da se radi o romanu koji se svojom kvalitetom, kompleksnošću i zrelošću izdvaja iznad većine novijih domaćih debitantskih romanesknih djela, i uvodi u hrvatsku književnost jedno novo, važno autorsko ime – Elvira Slišurić svakako je autorica koja će hrvatski književni futur obogatiti brojnim vrijednim djelima.
Božidar Alajbegović, urednik
Gost iz galaksije devetnaesta je knjiga pisca, kolumnista, kritičara i novinara Teofila Pančića. U njoj su sabrani eseji i kolumne koje je tijekom 2013. i 2014. pisao za radijsku emisiju Praskozor i za novinski portal Autograf.
Teofil Pančić rođen je 1965. u Skopju, odrastao u Zagrebu, a danas živi u Zemunu i Novom Sadu. Piše za brojne medije s ovih prostora, a redakciju tjednika „Vreme“ smatra svojom matičnom lukom. Gost iz galaksije treći je njegov naslov objavljen u Hrvatskoj. U Famoznih 400 kilometara (2007.) pratio je hrvatsku književnost od kraja devedesetih pišući o knjigama domaćih autora te o svim važnijim fenomenima ovdašnje književne scene, a Aleja Viktora Bubnja (2013.) autobiografska je knjiga o odrastanju u Zagrebu i životu nakon napuštanja doma u novozagrebačkoj Aleji Viktora Bubnja. U svom najnovijem naslovu Teofil Pančić vlastitu autorsku perspektivu tumači iz pozicije „gosta iz galaksije“ koji se, sa svog intimnog planeta, dovoljno udaljenog od svakog zla i besmisla, „pača“ u hrvatska i u „tuđa“ posla kao nepotkupljivi zastupnik čovječnosti koji ispisuje svoju „autobiografiju o drugima“.
Prvi dio knjige, Priroda i društvo, donosi dvadeset i osam tekstova emitiranih u Praskozoru, emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Ovdje se Pančić bavi aktualnim temama hrvatske društvenopolitičke i javne stvarnosti – od implementacije dvojezičnosti u Vukovaru i moralne panike zbog mladih „na stranputici“, do korumpiranih političkih struktura, ulaska Hrvatske u Europsku uniju, referendumskog pitanja ili, primjerice, monopolizacije imena istarskog terana.
U drugi dio knjige, Meki trbuh demokratije, uvrštena su trideset i dva Pančićeva eseja s Autografa, portala koji društvenu zbilju komentira pod sloganom „Novinarstvo s potpisom“. U tim tekstovima Pančić progovara o licemjernom „fetišu“ tradicije i paradama ponosa, o pražnjenju frustracija u cyber kozmosu, o „malim ljudima“ koji se ne usuđuju pregaziti žutu crtu vlastitih kulturoloških ograničenja, o epidemiji samoemitiranja na društvenim mrežama i o brojnim drugim nuspojavama naše suvremenosti.
U Gostu iz galaksije Pančić dosljedno zastupa pravo na identitet izvan kolektivnoga, što je osnovno obilježje njegovog autorskog rukopisa. Zajednički nazivnik Pančićevih tekstova u ovoj knjizi najtočnije će definirati njegove rečenice iz kolumne „A bunt je tako lijepo počeo“: Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito „javni intelektualac“ ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg. No ipak, osnovna intonacija njegovih eseja nije u pukom buntu i negodovanju, nego u neoklijevanju da misli mimo većine i u smirenoj odlučnosti da obrazloži lakoću mišljenja koja ne podliježe ni moralnoj ni intelektualnoj dezorijentaciji.
Pored sadržaja koji opominje na vlastitost, toleranciju i čovječnost, iznimna vrijednost ove knjige sadržana je i u jeziku. Pančićeva vještina baratanja riječima daje dodanu vrijednost sadržaju. Ovdje se ne radi samo o jeziku atipičnom za novinarstvo – onom koji u komentar društvene zbilje uključuje pripovjedački žanr – nego i o izvornoj sintaksi koja gramatiku koristi kao alat za demistifikaciju stvarnosti u koju bismo po inerciji mogli greškom povjerovati. To je jezik koji zvuči, i koji intonacijom ležerne, nenametljive duhovitosti opominje na sve propuštene prilike za autonomiju mišljenja. Formulirana na Pančićev način i tumačena njegovim jezikom, težnja za drukčijom stvarnošću postaje uvjerljiva do mogućeg.
To moguće podržava metaforu iz naslova knjige, koja neizbježno asocira na igrani SF film „Gosti iz galaksije“ Dušana Vukotića iz 1981., u kojem glavni junak, pisac SF romana, otkriva da može materijalizirati svoje misli. Svi ga smatraju ludim, a njegov psihijatar dijagnosticira mu bolest „telurgiju“ – sposobnost da se snagom volje predmeti i bića materijaliziraju. Junaku ovog filma okolina povjeruje tek na kraju, kad mu njegovi junaci izvanzemaljci dođu u „stvarni“ posjet. Ulogu gosta iz galaksije Teofil Pančić u ovoj je knjizi „odigrao“ na gotovo vanzemaljski način, smiono materijalizirajući istinu mimo kolektivne i strpljivo uvjeravajući druge u mogućnost mišljenja i djelovanja za civiliziranu stvarnost lišenu zla i besmisla – pa makar ga zbog toga uvrstili na popise „nepoćudnih“ ili mu „prišili“ neku novu „telurgiju“. Ne odstupajući ni jednom mišlju od svoje verzije poželjne stvarnosti, u tekstu „Svakom svoje“ reći će: Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo, i pod bilo kojim patetičnim izgovorom.
A Gost iz galaksije doista je knjiga bez izgovora.
Marina Vujčić, urednica
