Urednička recenzija “Bidon”
Iznevjereno povjerenje
Kad si mrtav i onda čarolijom književnosti pričaš svoju priču, podrazumijeva se da će ta priča biti tragična. Osupne te spoznaja da već s prvom otvorenom stranicom ugovor o poistovjećivanju s glavnom junakinjom biva poništen njezinom smrću, bolje reći - njezinim priznanjem da već, u trenutku kada se pripovijeda ova priča, više nije živa. Taj svršeni čin ostavlja, naizgled, samo jedno pitanje: kako se to dogodilo, zašto, od koga, čime, i što sada zapravo imamo od romana? I zatim stranicu-dvije dalje, desetak-dvadesetak stranica dalje, još uvijek ostajemo osupnuti, ali ljepotom, nježnošću, iskrenošću, pričom koja se razvija u dimenzijama koje pomalo čak i ne možemo spojiti s onim grubim navještajem na samome početku. I tako pred nama postupno izrasta roman sudbine u vremenu, roman o granicama mašte, želja, žudnji, roman o kočnicama i branama, o svijetu djetinjstva i svijetu odraslih, ali ponajviše o tajnovitom prostorvremenu između života i smrti u kome pravci egzistencijalnog kretanja nisu posve jasni niti
uvijek kontinuirani. Jer, kako na jednom mjestu krasno naglašava naša pokojna pripovjedačica: “Kao da je san upravo završio, a započinjala je stvarnost.”
Nataša Skazlić je kao spisateljica već svojom prvom knjigom, zbirkom priča Oni – humani bestijarij (2008.) sama sebi postavila vrlo visoke literarne standarde, a probirljivu publiku ugodno iznenadila vrlo zrelom i promišljenom prozom. U visokoj književnoestetskoj razini priča iz prve njezine knjige posebno se ističe umješno stapanje atmosfere prostora, emocionalnog stanja likova, i njihovih postupaka, koji nerijetko od dočaranog emocionalnog stanja – odudaraju. Upravo taj detalj – prešutno prihvaćanje sudbine, tolerancija spram odluke drugog ljudskog bića čak i onda kada je na bjelodanu štetu protagonista, iako uz očiglednu emocionalnu buru možda i nemjerljivih posljedica – bit će vrlo bitan za dramaturško oblikovanje cjeline romana Bidon.
Priča romana Bidon počinje od djetinjstva pripovjedačice, a pripovijeda ju protagonistica koja se nakon vlastite smrti vraća u Istru, zavičaj svoga djetinjstva, i pokušava ponovno proživjeti odnosno prepoznati ključne trenutke svoga odrastanja i sazrijevanja. Evidencija bitnih životnih
trenutaka doima se poput zakašnjelog dnevnika, ili, riječima same protagonistice: “Pišem, kao da po sili životnog zakona moram donijeti konačnu presudu je li moje djetinjstvo bilo sretno ili nije. Znam kakvo je bilo.” Mi, kao čitatelji, to još ne znamo, jer mnogo je suprotnosti između niza romantičnih i idiličnih epizoda iz djetinjstva te upozorenja, koje smo dobili odmah na početku, da je ono naprasno prekinuto. Ta važna dramaturška postavka pripovijedanju neočekivano daje primjetnu dozu napetosti, a
čitanju karakter detekcije. Što se to tako strašnoga ima zbiti kada sve teče tako mirno, tako vedro, tako normalno?
Za karakterizaciju svoje protagonistice autorica je odabrala metodu aktivne interakcije s najbližim joj drugim ljudima – roditeljima, djedom i bakom, susjedima, drugom djecom – što počesto služi da se u vedrijem tonu postave osnove za razumijevanje vremena i prostora radnje romana, a oni su u najmanju ruku intrigantni – Istra šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, pretežito Pula kao arhetip većeg provincijskog grada, i arkadijska idila istarske ruralne unutrašnjosti, obilata legendama i pričama o nadnaravnim bićima. Takve postavke pružaju idealne, a u našoj književnosti još gotovo potpuno neiskorištene mogućnosti za kombiniranje oprečnih i sličnih dramaturških motiva. Primjerice, odrastanje u sredini u kojoj je nakon Drugog svjetskog rata došlo do velike smjene stanovništva, s obzirom na poznati istarski egzodus i val doseljavanja ljudi i s istarskoga sela i iz unutrašnjosti cijele bivše države, idealan je okidač za djetinja (a to u književnosti znači: iskrena, spontana, ničim uvjetovana ili usmjerena) tumačenja svijeta oko sebe, kulturoloških razlika, nerazmjera između onoga što odrasli govore i čine. Takvo pripovijedanje neizbježno biva duhovito, pače zabavno, nas kao čitatelje naprosto raduje djetinja nenamjerna subverzivnost, a i taj ležerniji dio fabule nosi sa sobom i stanovitu napetost, jer nije lako odrastati u ulici kojom često prolazi drug Tito.
Povratak na mjesto zločina uvijek je intrigantan književni motiv, pogotovo kad se na to mjesto vraća – žrtva. Još je intrigantnije kada se zločin o kojemu biva riječ ne prepoznaje u trenutku počinjenja, već tek puno, puno kasnije, također sa zakašnjelom osviještenošću žrtve. A još je više intrigantno kada u okolnostima počinjenja zločina on zapravo ni na koji način ne može biti primijećen ni doživljen, jer ga prikrivaju naoko puno važnije stvari iz istog tog okruženja, one stvari koje nose stanovitu povijesnu i političku bremenitost, one kojima se razrješavaju prijelomni trenutci širega prostora, i značenja koje daleko nadilazi neku pojedinačnu neugodnost.
Još jednu zanimljivu osobinu teksta Nataše Skazlić valja istaknuti kao kvalitetu, a to je (napokon!) slobodno korištenje izraza iz dijalekata ili lokalnih govora Istre u pripovijedanju i u dijalozima kojima je inače osnova standardni hrvatski jezik. Dok je hrvatska književna publika već kao nešto sasvim normalno prihvatila dalmatinske, slavonske ili zagorske, pa i zagrebačke purgerske lokalizme, hrvatski pisci iz Istre kao da su se desetljećima skanjivali pisati svojim hrvatskim jezikom i nazivati predmete ili apstraktne pojmove iz svakodnevice onako kako ih i inače zovu njihovi likovi.
Roman Bidon Nataše Skazlić donosi osvježenje i u istarsku i u hrvatsku književnu scenu, bivajući istodobno i dovoljno domaći i dovoljno univerzalan; ali ponajviše uvođenjem novog i u fabulama smještenim u suvremeno doba prilično nerado korištenog motiva – obiteljskog nasilja spram djece – kao dramatične nadgradnje ranijim autorima dovoljnog ozračja odrastanja i obiteljskih odnosa u trusnim vremenima prividno sretnog socijalističkog napretka. U tom ne samo etički već i emocionalno vrlo složenom kompleksu tema u ovome se romanu sloj po sloj razotkrivaju ključne kategorije humanističkih vrednota čija ugroženost ili narušavanje utječu na sudbinu likova. Po snazi utjecaja na sve ostale, na vrhu hijerarhije okidača između uzroka i posljedica, dominira pitanje povjerenja, ili još preciznije – pitanje zloporabe povjerenja. Povjerenje djeteta je bezgranično, njegova vjera u ljude savršeno je nenarušena stresovima odrastanja, njegova je naivnost poput kapi vode na dlanu, i iznevjeriti to povjerenje znači krčiti put ka tragediji. Ali, kada blisko okruženje prožme užas spoznaje o iznevjerenom povjerenju i kada za tim uslijedi silovita katarza, što biva s djetetom, što žrtva u takvome raspletu može osvijestiti ako socijalni i mentalitetni odraz vremena u vlastitoj obitelji i nju samu optužuje? Tu je veliku temu zapravo nemoguće premostiti racionalno, ne može se o takvim stvarima napisati priručnik, ali zato može roman, prekrasan, dirljiv i potresan roman – kao što je ovaj.
“Nešto zveči kao događaj, drugo je samo život”, komentirat će na jednom mjestu pripovjedačica u ovom romanu, i u toj je skromnoj, na prvi pogled jedva malo metaforičnoj rečenici, sabijena čitava novija povijest naših krajeva, čije se tumačenje lomi između procesa što zahvaćaju mase, k tome opterećene nacionalnim, ideološkim i drugim atributima, i onih što zahvaćaju, bolje reći - melju, malog, običnog čovjeka, topovsko meso revolucije, napretka, obnove i izgradnje i svih drugih visokoparno imenovanih dirigiranih pojava kojima se mali čovjek mora poslušno podvrgnuti da ne bi odudarao. Odatle dolazi, slutim, onaj fantastični, vilinski aspekt ovoga romana, kroz koji se nadaje bolja dimenzija stihijskog donjeg svijeta, njegov moralni korektiv, okular za reprizu spornih životnih trenutaka, koje valja ponovno proživjeti ne radi ispravljanja pogrešaka, što je uostalom i u takvom paralelizmu svjetova nemoguće, već radi postavljanja na pravo mjesto stvari, događaja i ljudi prema kojima je žaljenje jedan od rijetkih mogućih konačnih ishoda.
Davor Šišović, urednik knjige