Književna kritika “Sreća prati hrabre”

Među naslovima koji spadaju na listu nedavno objavljenih prvijenaca, roman „Sreća prati hrabre“ Elvire Slišurić, bez imalo kalkuliranja, možemo svrstati na vrlo visoko mjesto neke imaginarne vrijednosne ljestvice.

Autorica, inače novogradiška radijska voditeljica i glazbena urednica, očito je imala dovoljno hrabrosti za sreću da se njezin rukopis pretvori u knjigu, objavljenu u debitantima otvorenoj biblioteci zagrebačkog Hena coma, što je jedna od ljepših i 'bržih' priča na relaciji nepoznati autor- etabliran(iji) nakladnik. Roman Elvire Slišurić vrijedan je pažnje iz najmanje dva razloga. Prvi je, svakako, onaj koji će možda i biti najviše naglašavan u njegovoj recepciji, a tiče se ženske perspektive iz koje je ispripovijedana jedna od priča iz rata, premda se rat ovdje pojavljuje isključivo kao predpriča, uzrok zbog kojeg je stanje glavne junakinje upravo takvo kakvo jest, i zbog toga je umješno sveden na nekoliko, grafički odvojenih i vrlo kratkih fragmenata u kojima je naznačen tek osnovni kontekst. No, „Sreća prati hrabre“ nije ratni roman, barem ne u klasičnom smislu na kakav smo navikli s hrvatskom prozom unatrag nekoliko desetljeća, a bogme nije ni od one vrste koji tematici prilazi iz sadašnjosti i bilježi, iz pozicije razočaranih branitelja (dakle, u pravilu muškaraca), tmurnu i besperspektivnu svakodnevicu koju obilježava trauma iz prošlosti. Ovaj roman, a to je svakako drugi od dva spomenuta razloga, zapravo je vrlo inteligentno utišana i minimalistički izvedena priča o rascijepljenom identitetu, mala, privatna i proživljena, premda sve aluzije na autobiografičnost pripovjedačica vješto miče na sporedni kolosijek, rečenicom kako bi pisati o sebi bilo isto kao i trgovati svojim životom.

Roman se zbiva u vrlo specifičnoj mikrozajednici, psihijatrijskoj ustanovi u kojoj se glavna junakinja našla zbog neizdržive nesanice, noćnih mora i strahova, dakle stanja kojem podrazumijevamo uzroke, ali oni nisu u fokusu pripovjednog interesa. Sve o čemu ovdje čitamo zbiva se u zatvorenom, izoliranom prostoru bolnice u koji vanjski svijet ulazi tek kao pokoja noćna mora ili slobodni vikend kojem se nitko od pacijenata ne veseli. Jer, taj vanjski svijet funkcionira po nekim drugim pravilima, onima od kojih se i pobjeglo ili barem željelo pobjeći. Kao i svaka mikrozajednica i ova ima svoja pravila, sudionike koji su na specifičan način raspoređeni na stvorenoj hijerarhijskoj ljestvici, a proces koji svaki pojedinac, pa tako i glavna junakinja, mora proći svodi se na sljedeće etape – nepovjerenje i netrpeljivost koji se polako pretapaju u zajedništvo i solidarnost, na kraju čak i prijateljstvo. Dug je to put zajedničkih terapija, mučnih događaja, podsjećanja na gubitke i traume iz prošlosti, ali i trenutaka opuštanja i šala u kojima pacijenti i bolničko osoblje počinju funkcionirati kao skladna zajednica, kao da izvanjski svijet i ne postoji. Šarolika galerija likova, bez obzira na izričit minimalizam čak i u ocrtavanju njihovih kontura, čini vrlo indikativnu skupinu karaktera obilježenih nasljeđem prošlosti i traumatskim iskustvima, često vrlo slične prirode kao ona glavne junakinje. Prilagoditi se tome zatvorenom svijetu, početi komunicirati s okolinom i dopustiti drugima da prijeđu na početku čvrsto zacrtane granice vlastite privatnosti, zapravo je put za izlazak, povratna karta za vanjski svijet. A rez na kraju romana, koji cijeloj priči daje epilog, pokazuje da je taj povratak moguć, što čitavom romanu daje vrlo optimističnu i ljudsku nijansu, kao i vjeru u sreću naznačenu već naslovom romana.
Elvira Slišurić u svojoj prvoj knjizi, kojom se pridružila ne tako maloj skupini onih koji u književnosti debitiraju u tzv. srednjim godinama, toj maloj i nepretencioznoj priči koja je je jedna od mogućih postratnih priča, osim uvođenjem ženske vizure u tematiku u kojoj je ona vrlo rijetka, što rezultira posljedičnom 'mekoćom' u pristupu pripovjednom svijetu, iskazuje još nekoliko talenata zbog kojih je lako pretpostaviti kako je riječ o autorici koja neće stati na ovome romanu. Riječ je, naime, o izrazito i iznenađujuće pročišćenom rukopisu u kojem minimalizam nije alibi, već odlika rafiniranog stila. Roman ima svoju unutarnju dinamičnost, nekoliko slojeva koji se fino uklapaju u cjelinu, a pripovjedačica u svakom trenutku nad njima ima potpunu kontrolu. Što je najvažnije, jedna traumatična priča, jedan važan glas onih koje često smatramo 'nevidljivima', iznesen je bez patetike i velikih riječi, ali tako da ga moramo zapamtiti. I naravno pročitati.

Jutarnji list, AGNUS IN FABULA, Jagna Pogačnik, 4.2.2015.