Književna kritika “Veličanstveni Poskokovi”

Pisati o stvarima o kojima piše Tomić, kao pisac i kao novinar, i ne možeš drukčije nego onako kako na kraju moraš presuditi poskocima; mlatnuti ih po glavi

Do sada smo znali kako američki Indianapolis zaslugom Orsona Wellesa ima svoje “Veličanstvene Ambersonove”, no odsada nikako ne bi trebalo zanemariti da Zagreb, u ovom slučaju zaslugom Ante Tomića, ima svoje “Veličanstvene Poskokove”. Riječ je, naime, o novom romanu jednog od svakako najčitanijih i filmski i kazališno adaptiranih pisaca koji svoje “studije mentaliteta” upliće u dinamične fabule prepune živopisnih likova i vrckavog humora. “Čudo u Poskokovoj Dragi” svakako je prva asocijacija koja će čitatelju pasti na pamet, no autor, pametno, ne nastavlja tamo gdje je stao nakon što su sinovi Joze Poskoka shvatili da im nedostaje ženska ruka i odlučili po tom pitanju poduzeti stanovite korake.

“Čudo” eventualno može poslužiti kao vodič za razumijevanje mentaliteta rodne grude s koje su se u pravcu metropole uputili neki od Poskokovih i u međuvremenu postali “veličanstveni”. Slično kao u Indianapolisu koncem 19., i u Zagrebu početkom 21. stoljeća takva se titula zaslužuje količinom novca ne baš uvijek identificiranog podrijetla, a glava obitelji Tomislav Poskok najbogatiji je čovjek u zemlji, gospodar stotina dućana, tvornica prehrambenih proizvoda i poljoprivrednih dobara, s jakim, rođačkim vezama u samom vrhu aktualne vlasti.

Ako vam njegovo lice, kao i lica nekih drugih i zazvuče poznato, zaboravite sve ključeve kojima biste rado otključavali Tomićev roman, jer Poskok u ovom slučaju nije samo tip, nego arhetip. A bogme nije ni glavni lik jer će se u tog i takvog vrlo brzo transformirati njegov šeprtljavi sin Zdeslav.

“Veličanstveni Poskokovi” su roman koji u svojoj jezgri ima trilerski zaplet, s ljubavnom pričom koja podsjeća na bajku o Pepeljuzi, jer se otvara čitav niz enigmi koje osamostaljeni i čini se posve osiromašeni Zdeslav, pojačan svojom novom ekipom iz nižih socijalnih slojeva, treba skupa s čitateljem posložiti i razriješiti. I to doista čini, premda Tomiću, rekla bih, taj žanrovski aspekt nije ono što bi zaista želio pisati, barem u smislu čistog žanra. Ok, razotkrivat će se tu mnogi aspekti sprege politike, crkve, korupcije, obiteljske osvete, krupnog kapitala i financijskih malverzacija, ali “Veličanstvene Poskokove” da su samo to, laganim bismo pokretom prstiju na tipkovnici smjestili u ladicu trilera kojima nas je hrvatska proza obasula ove godine. Tko, što i zašto, ionako nam je otpočetka više-manje jasno, jer nam pripovjedač to i ne nastoji sakriti.

Ono na čemu je u ovom romanu naglasak je preobrazba glavnog lika, rečenog Zdeslava, od tatinog sina i ispraznog pripadnika tzv. zlatne mladeži do čovjeka koji u sebi ima i više nego zrnce morala, hrabrosti i ljubavi. Upravo to izbjegavanje crno-bijelih stereotipa na relaciji bogati-siromašni, uz dakako nevjerojatan smisao za fabuliranje, najvrednija je dionica ovog proznog teksta. Tomić se u svome romanu koji preuzima kostur trilera, a zapravo je punokrvna satira hrvatskog društva u kojoj su neke stvari namjerno dovedene do ekstrema, vješto i neskriveno služi elementima tipičnog trivijalnog romana (ljubavna priča, neočekivani preokreti fabule, intrige, motiv Pepeljuge, izgubljenog sina, pa i nagli happyend), što je svakako jedna od potencijalnih udica za čitatelje, baš kao i nevjerojatan osjećaj za dinamiku i dramatiku, što uostalom ne nedostaje nijednom Tomićevom romanu.

“Veličanstveni Poskokovi” zapravo su u sve te žanrovske omote upakirana priča iz Hrvatske, satira kojoj ni bajkovite čestice ne mogu prikriti oštrinu. Premda su kostur trilera i ljubavna priča ono zbog čega čitatelj nestrpljivo hrli prema kraju, suočit će se i s brojnim segmentima zbilje koji čine njihov kontekst, od surove istine da studentice prekidaju fakultete i rade za šankom, do one o karikaturalnosti estradne, pa i kulturnjačke scene.

Znala sam Tomiću ponekad prigovoriti jednostavnost fabule i banalnost humora, no, iskreno, nisam baš bila do kraja u pravu. Pisati o stvarima o kojima piše Tomić, kao pisac i kao novinar, i ne možeš drukčije nego onako kako na kraju moraš presuditi poskocima; mlatnuti ih po glavi. S time da im Tomić prije toga uvijek ponudi ogledalo u kojem se nevjerojatno dobro zrcali sav taj otrov zbog kojeg si to morao učiniti. “Veličanstveni Poskokovi” baš su takvo zrcalo; Tomić ga samo pridržava, ne odgovara za sliku koja se u njemu stvara jer ona proizlazi iz najbanalnijeg od banalnih svjetova, onog zbiljskog.

Jutarnji list, AGNUS IN FABULA, Jagna Pogačnik, 17.12.2014.