Književna kritika Ljubav, zlo i naopako

NOVA HRVATSKA PROZA: DENIS PERIČIĆ, LJUBAV, ZLO I NAOPAKO

"Štokavsko i kajkavsko suglasje"

Proznom dijelu svoga spisateljskog opusa varaždinski pjesnik, prozaist, dramski pisac i publicist Denis Peričić pridružuje novu knjigu priča. U zbirci naslovljenoj Ljubav, zlo i naopako sabrao je ukupno sedamnaest kratkih priča. Tekstovi su grupirani u tri cjeline: u prvoj i trećoj nalaze se oni pisani standardnim hrvatskim jezikom, a u drugoj su četiri priče na kajkavskom narječju.

Kadšto se čini da ne postoji okvir koji bi sve centrifugalne silnice mogao držati pod kontrolom osim ako načelom njihova zajedništva ne smatramo upravo tu različitost (što je sasvim legitiman kriterij). No na kraju se pokazuje da knjiga ipak ima i unutarnju logiku, a čitatelj će je otkriti prije svega u piščevim stilskim postupcima, u nekim formalnim detaljima, u gustoj intertekstualnosti i intermedijalnosti koja se oslanja na različite oblike popularne kulture. 

Ne smije se, pritom, zanemariti ni činjenica da je zbirka oblikovana vrlo pomno, da je autor pozornost posvetio i nekim formalnim detaljima koji mogu pridonijeti dojmu o jedinstvenu rukopisu. Tako sve priče osim posljednje u zbirci (Kali Yuga) imaju podnaslov, koji najčešće upućuje na žanr (Dnevnik jedne ljubavi, Bajka, Humoreska), ponekad na temu (Prizivanje, Hodočašće), na neku vezu s drugim medijem (Pokretne slike, Techno pop, Horror film v crn-bel tehniki), na ton pripovijedanja (Balada o Mrtvom gradu, Karnevalija). Gotovo sve priče imaju moto, a neke i dva, čak i tri (Cesta).

Autor se povremeno služi i bilješkama, koje se javljaju u različitoj službi, recimo da se donese prijevod nekih stihova upotrijebljenih u priči na nekom stranom jeziku ili da se čitatelj obavijesti o biografskim činjenicama povijesne osobe koja služi kao književni lik, kao što to obilato radi u priči Pod-Zemlja Bosna. Zanimljive su, gdješto i vrlo opsežne, i piščeve napomene „ispod crte“ na kraju pojedinih priča. Tako u kajkavskoj priči Znakiopširno, također na kajkavskom narječju, obavještava čitatelja o tome na kojim je filmskim, proznim, pjesničkim i glazbenim motivima zasnovana priča te odakle je preuzeo vizualne simbole što ih je uvrstio u tekst. Na kraju još upozorava da se Znaki„hočejo malce nasloniti na pripoved Gost (Karnevalija) od istog autora“ (zajednički motiv Hudoga, pučki karnevalski humor, groteska). Formalno na isti način upozorava na kraju priče Sinusoči da je jedan kraći ulomak „namjerno isti“ kao u priči Zamišlja Marija, opravdavajući to činjenicom da je u obama slučajevima riječ o osamljenim ženama iz Istre, istoga imena, a da razlika u vremenu radnje nije nepremostiva prepreka.

Četiri priče Ljubav, zlo i naopako čine mi se njezinim posebno uspjelim dijelom. One svjedoče da se kajkavsko narječje može uhvatiti ukoštac s različitim temama od narodnih vjerovanja do suvremene socijalne i političke problematike, sa žanrovima kao što su znanstvena fantastika, horor i humoreska, i da se fleksibilno nosi ne samo s pučkim karnevalskim humorom i groteskom nego i s ironijskim odmakom prema banalnostima našega današnjeg svijeta. U humoresci Chuck i Vrak, u kojoj se američki filmski snagator Chuck Norris dragovoljno javlja da pobijedi i protjera Vraka koji terorizira Zagreb, to se jasno osjeća: „Ipak, neje bilo sumne da bu Chuck pobedil. Za njega se je več bilo dobro znalo da vežba dva dana na dan, da je preležal najtežo bolest (smert), i da je jemput prišel dvaput. Brez problemov je prebrodil i afero gda je pojel celo rođendansko torto predi neg so mu prijateli rekli da je z nje trebala vunskočiti striptizeta. Znalo se je da je popil vso vodo direktno z pipe na eks, da je z jednom muhom vubil dva udarca, da je z jabukom ogulil nož i da je prevel srpsko reč ‘bre’ na engleski.“

Već je prije u Peričićevoj prozi bila izražena sklonost hororu (prva zbirka priča Krvavo) i različitim tipovima fantastike. U novoj knjizi horor više nije toliko prisutan (Monštrum doktorja Frankensteina i tek sporadično u nekoliko drugih priča), ali je žanr fantastike obilato zastupljen. Pritom valja reći da se Peričić pišući o temama iz ranijih vremena služi fantastikom koju pokreću nadnaravni, nevjerojatni i čudesni motivi. Tako u priči Železni čovek, u kojoj glavni junak na dramatičan način naslućuje, „vidi“ buduću ratnu kataklizmu, napose stradanja Židova; u priči Zamišlja Marija govori se o osamljenoj ženi u napuštenome, „Mrtvome gradu“ (Dvigradu) i njezinu nevjerojatnu susretu s isto tako osamljenim muškarcem iz „Mrtve zemlje“ (Vallachije, rumunjske pokrajine); u priči iz suvremenoga života Sinusoči pripovijeda se o ženi koja je mlada ostala bez muža koji je poginuo u Oluji, njezinu prijateljstvu s vidovnjakinjom Verom, komuniciranju s duhovima i iskustvu s onostranim svijetom. Kad je pak radnja smještena u današnje vrijeme ili u budućnosti, onda se pisac koristi antiutopijom (Dvijetisućeineke) ili znanstvenom fantastikom.

Sudeći po ovoj knjizi, Peričić je nešto manje zainteresiran za sadašnju socijalnu i političku tematiku nego mnogi suvremeni pisci. Njega zanimaju tek odabrani, na individuu usmjereni segmenti današnje društvene zbilje – posljedice rata na pojedinca (sjajna metonimijska priča Njen Isus, Kali Yuga), razočaranje stanjem i smjerom u kojem se kreće Hrvatska (On sanja), dezorijentacija i izgubljenost mladih (Cesta). U tom smislu Peričić je manjina, ali to nipošto ne znači da je izvan prostora i vremena.

Vijenac 540, Strahimir Primorac, 13.11.2014.