Urednička recenzija “Spaljeni novac”

Ricardo Piglia (rođ. 1941.) jedan je od najznačajnijih suvremenih argentinskih prozaista i esejista, autor četiriju romana i isto tokliko knjiga kratkih priča te pet zbirki eseja. U njegovim knjigama kritičari prepoznavaju utjecaj Kafke i Musila, a ističu i poveznice sa stvaralaštvom Faulknera, F. Scotta Fitzgeralda, Chandlera i Borgesa. 

Nastao na temelju novinskih reportaža, policijskih izvještaja i izjava svjedoka o stvarnome događaju, roman Spaljeni novac (Plata quemada) Ricarda Pigliae (izvorno u Argentini objavljen 1997.) donosi priču o kriminalnoj bandi koja je 1965. g. opljačkala novac namijenjen javnim radovima i plaćama zaposlenika općinskog poglavarstva San Fernanda, pobjegavši potom s plijenom iz Argentine u Urugvaj. No u ukradenih sedam milijuna pesosa (cca 500.000 američkih dolara) ipak nisu imali priliku uživati jer su se ubrzo našli u obruču sastavljenom od tri stotine policajaca kojima su se ubrzo pridružile horde novinara oboružane TV kamerama.

Ta se pljačka – zbog specifične društveno-kritičke poruke koju su pljačkaši svojim postupkom javnosti uputili – pretvorila u pravu latinoameričku legendu a roman napisan kao mješavina reportaže i fikcije, vrlo dinamičan i prepun adrenalinske akcije ali i uvjerljivih psiholoških portreta sudionika priče ubrzo je postao istinska književna senzacija, prodavši se u više stotina tisuća primjeraka te osvojivši uglednu nagradu "Premio Planeta", nakon čega je snimljen i uspješan film (redatelj Marcelo Piñeyro).

Pišući o stvarnome događaju te uvjerljivo portretirajući članove pljačkaške bande i opisujući njihove životne situacije i okolnosti koje su ih nagnale na riskantan pljačkaški pothvat, Ricardo Piglia zapravo secira tadašnju argentinsku stvarnost i ispisuje oštru osudu kapitalizma koji svakodnevno melje pojedinca čineći ga robom na konzumerizmu temeljenog društvenog uređenja. Autor na sugestivan i uvjerljiv način posreduje viđenje događaja iz perspektive različitih sudionika događaja, kako članova bande i njihovih bližnjih tako i policijskih službenika, predstavnika gradske vlasti, slučajnih svjedoka i novinara. Pritom se mozaično strukturirana, vrlo razvedena i bogata, nelinearno ispripovjedana priča postepeno pretvara u oštar kritički rašomonski prikaz društvene stvarnosti. U svojemu romanu Ricardo Piglia je podjednako oštar prema medijima, policiji i sudstvu, ali ponajviše prema korumpiranim političarima koje, u simbiozi s bankama, prepoznaje kao emanaciju izrabljivačke naravi kapitalizma.

Radi se o slojevitome tekstu u podtekstu kojega autor problematizira različite načine doživljavanja i posredovanja stvarnosti, s obzirom na socijalno-društvenu pozicioniranost pojedinog subjekta priče, ali progovara i o manipulativnoj moći medija koji prikaze stvarnosti prilagođavaju interesima svojih vlasnika i političkih moćnika, ne libeći se koristoljubljem potaknutih obmana i laži.

Dodatne kvalitete romana svakako su u načinu na koji se Ricardo Piglia služi jezikom i vještina kojom kombinira različite diskurse – metajezik političara, ulični žargon i sleng kriminalaca, kolokvijalizmima začinjene izjave svjedoka, novinarsku frazeologiju – čime postiže visoku razinu autentizacije i uvjerljivosti, ali i dodatnu društveno-socijalnu kontekstualizaciju.

Iako se radi o dokumentarističkoj prozi, reportažno-žurnalistički stil nije prevladavajući već je riječ o vrlo uspjeloj literarizaciji stvarnosti i uvjerljivom transponiranju zbilje u umjetnost. Tim više što završni obrat i postupak kriminalaca njihov pljačkaši pohod pretvara u svojevrstan društveni komentar, protestnu urbano-gerilsku akciju usmjerenu protiv banaka i korumpiranih političara.

Inozemna kritika roman Spaljeni novac Ricarda Pigliae smješta nadomak vrhu  dokumentarističke proze nastale romansiranjem stvarnih događaja, uspoređujući ga s remek-djelom Trumana Capotea Hladnokrvno ubojstvo, uz naglašavanje vidljivih utjecaja Raymonda Chandlera, Josea Luisa Borgesa i Franza Kafke, a 1997. g. osvojena nagrada "Premio Planeta" dodatna je potvrda kvalitete ovoga romana.

Božidar Alajbegović, urednik