Književna kritika “Cafe Hyena”

   Jana Beňová diplomirala je dramaturgiju na Akademiji za glazbu i dramu u Bratislavu, pisala je za dnevne novine i različite periodične publikacije, a danas je zaposlena kao urednica u Kazališnom institutu u slovačkome glavnom gradu. Do sada je objavila sedam što poetskih, a što proznih knjiga. Roman "Café Hyena", izvorno objavljen 2008, dobio je Nagradu Europske Unije za književnost za 2012. godinu.

   "Café Hyena" zaslužuje preporuku već i stoga što sasvim rijetko imamo prilike čitati nekog slovačkog autora/icu u hrvatskome prijevodu. Zapravo, teško je i naći europsku književnost koja je nama slabije poznata, ostajući u susjedskoj sjeni čeških kolosa pisane riječi čak i nakon razdruženja zajedničke države. 

   Petrusimul i beznađe

   "Café Hyena" priča je o dva para i jednome predgrađu krštenom po petrsimulu. No, umjesto mirisa začinskoga bilja, tu četvrt već desetljećima kade teški vonji prenapučenosti, siromaštva i beznadnosti

   U povijesnim izvorima Petržalka se prvi put spominje 1225. godine, kada su je naseljavali Pečenezi, nomadsko turkijsko pleme koje je vremenom potpuno utopljeno u većinsku mađarsku zajednicu. Tijekom stoljeća bit će odmorištem namjernika i sporo rasti:  godine 1866. to je ljupko seoce brojilo samo 103 kuće i imalo tek 594 stanovnika. Početkom dvadesetog stoljeća u Petržalki su obitavali pretežno Nijemci i Mađari, pa je ona bila poznatija kao Engerau odnosno Pozsonyligetfalu. Naselje 1919. anektiraju Čehoslovačke legije, a devetnaest godina kasnije nacistička Njemačka koja će tamo podignuti koncentracijski logor.

   Dijelom Bratislave Petržalka je službeno postala tek 1946. Sedamdesetih se na tome mjestu grade golemi stambeni blokovi, pa naselje metastazira u „betonski kontinent“, kako ga je opisao jedan slovački pjesnik, najgušće naseljenu općine središnje Europe, u kojoj danas živi 120 tisuća ljudi. Zbog visoke stope kriminala Petržalka je dugo uživala u reputaciji Bronxa Bratislave. U zadnjih nekoliko godina te su se sumorne brojke izjednačile s gradskim prosjekom, pa se kvart više ne doživljava kao opasno mjesto od kojega bi pristojan svijet trebao zazirati. No, Petržalka je i danas nacionalni rekorder u jednoj drugoj nepopularnoj kategoriji: broju suicida po glavi stanovnika.

   Nesreća u izravnom prijenosu

   Onaj tko je tu danas zagušenu četvrt krstio, nije mogao ni zamisliti da će mu se povijest tako okrutno narugati: deprimirajući kvart nazvan je, naime, ne bez poetskih predumišljaja, po slovačkoj riječi za petrusimul. No, umjesto mirisa začinskoga bilja, Petržalku već desetljećima kade teški vonji prenapučenosti, siromaštva i beznadnosti.

   Lokacija bogom dana za situiranje dešperatnoga krimića, ako ne i punokrvna tranzicijskog horora, Jani Beňovoj, spisateljici rođenoj 1974. godine, bila je idealan ambijent za građenje priče o dva ljubavna para pomalo vanka regule. Da ne biste slučajno pomislili kako ovom opaskom aludiram na njihove neobične erotske apetite, valja odmah raščistiti: Elza, Ian, Rebeka i Elfman neobični su samo utoliko što još uvijek odbijaju igrati po pravilima „odraslih“.

   Premda su u godinama kada bi svoj ritam života trebali ugoditi sukladno onome što ga dijeli većina njihovih vršnjaka, on se odbijaju pokoriti običajima: pronaći stalne poslove, zakopati se u kredite, podizati djecu… Nazivaju se stipendistima, jer su se dogovorili da uvijek samo jedno među njima radi, privređuje i tako izdržava ostalo troje koje onda ima dovoljno vremena za stvaranje. Dobar dio dana provode sjedeći u Caféu Hyena, gdje piju, pišu, čitaju, bistre pitanja života i smisla, ni jednoga trena ne uspijevajući zaboraviti kako im je život presudno obilježen prokletstvom kvarta. Jer, „Petržalka je područje gdje vrijeme nema utjecaja“, gdje „žive stvorenja o kojima ostatak svijeta misli da više ne postoje, da su izumrla“, mjesto čiji se genius loci „sastoji u tome što se ondje nakon nekog vremena svatko počinje osjećati kao debil koji ništa nije uspio u životu“.

   Tanki zidovi i nesolidna gradnja Petržalku se pretvorili u košnicu kojom zaglušujuće zuje glasovi susjeda i prolaznika, gdje se tuđe nesreće mogu čuti u izravnom prijenosu, a intimnost je nedostižan san. Htjeli-ne htjeli svakoga dana bivate uvučeni u klupko kompliciranih odnosa, u sve jade i ono malo ushita što ih proživljavaju ljudi s kojima biste trebali dijeliti samo kućni ulaz, ali ne i najskrovitije misli i čežnje.

   Turobna slika kvarta čiji su svi stanovnici zapravo tek na uvjetnoj slobodi, jer im ritam života presudno određuje taj betonski kontinent, nije ocrtana osloncem na reporterske ili sociološke uvide. Između korica "Caféa Hyena" ne docira se niti moralizira, a autorici je strano svako uplitanje politiziranog diskursa. „Rahlom“ dramaturgijom ona ispisuje visoko poetizirani, na momente i kriptičan tekst mozaičnog tipa u kojemu se smjenjuju refleksije, zapažanja, komentari, digresije, interpoliraju sličice i pričice, vijugaju narativni rukavci i izmjenjuju pripovjedne perspektive.

    Čežnja za Limahlom

   Čak i kad se jedna od junakinja flashbackom vrati u djetinjstvo da bi ispovjedila svoju zavist prema curici koja je kao dijete socijalističkog diplomata živjela u njoj nedostižnom obilju, Beňová joj ne dopušta da svoju muku politički oboji, pa krene secirati tadašnje društvene užance. Ona samo hladno evidentira stanje stvari: „Ja sam imala slovačke lutke u nošnjama i jednu drvenu - iz Rumunjske, koju mi je otac donio sa službenog puta kao dokaz da u Rumunjskoj stvarno ničega nema. Nova cura imala je plišane igračke s gumenim licem Monchhichi i barbike, slušala je Limahla, Duran Duran, Nenu i Ninu Hagen, izrezivala je slike iz Brava.“

   Usput, na toj bi dionici roman hrvatskome čitatelju trebao postati još dirljivijim, jer zamislite traumu odrastanja u svijetu u kojemu si se morao igrati s lutkama neobično nalik ladaricama i čeznuti za Limahlovom kasetom. Ili, recimo, kao junakinja knjige nagovarati roditelje da odete na „ljetovanje u Jugoslaviju“ samo zato što se tamo na kioscima uredno mogao kupiti „Bravo“.

   No, bez obzira na sve velike i neusporedive razlike u tipovima socijalizma u kojima smo mogli „uživati“ mi i Slovaci, "Café Hyena", čita se kao nama neobično blisko, skoro pa domaće štivo. I ne samo nama. Jer, svi gradovi ovoga svijeta, i oni s traumom komunističke povijesti iza sebe, i oni koji nisu bili obilježeni takvim iskustvom, imaju svoju Petržalku, sumornu periferiju iz koje bi svi pobjegli, ali ne mogu, jer kada i krenu, samo stupaju u mjestu.
 

Ivica Ivanišević