Urednička recenzija “A onda je Božo krenuo ispočetka”

Svojim debitantskim romanom "Tuđi život" zagrebačka spisateljica Marina Vujčić već je pokazala vrlo visoku razinu pismenosti te vještinu tečnog vođenja priče, ali i svijest o važnosti skladna strukturiranja teksta, kako na razini arhitektonike rukopisa kao cjeline, tako i na razini svake pojedine rečenice. Roman je očitovao veliku autoričinu načitanost, a kako se radilo o svojevrsnoj književnoj inačici telenovele (no, uz primjetan ironijski pristup ali i poštivanje žanrovskih konvencija i stilsku prilagođenost takvoj vrsti pisma) čitatelj se mogao uvjeriti u autoričinu  sklonost intermedijalnosti, ali i u njezinu literarnu osviještenost. Također, u tom se romanu Marina Vujčić pozabavila i tematikom odnosa stvarnosti i virtualne zbilje, ali i identitetnog rascjepa između u svijetu interneta kreirane osobnosti u odnosu na stvarnu čovjekovu egzistenciju u zbiljskome životu. Ukratko, velika je šteta što taj roman nije doživio zamjetniju medijsku pozornost i kritičku recepciju, jer je riječ o rukopisu koji je u hrvatsku književnost uveo novo autorsko ime s velikim potencijalom.

Sad, kad je pred nama novi autoričin roman "A onda je Božo krenuo ispočetka", bez zadrške i imalo kolebanja možemo reći kako je Marina Vujčić potvrdila svoj potencijal, i štoviše, svrstala se među najzanimljivije, ali i kvalitativno najpotentnije autorice koje su se svojim romanesknim stvaralaštvom javile u nekoliko zadnjih godina (Aleksandra Kardum, Maja Hrgović, Ivana Simić Bodrožić, Mihaela Gašpar, Karmela Špoljarić).

Roman A onda je Božo krenuo ispočetka za glavnoga junaka ima Božu Belamarića, 45-godišnjeg intelektualca (diplomirao je filozofiju na zagrebačkom FF-u) koji odlučuje „napokon svoj život uzeti u svoje ruke“ te napušta suprugu, i iz malenog dalmatinskog mjesta odlazi u Zagreb.  Božo naime odlazi naprasno, bez ikakve najave supruzi, čak i bez prtljage, bez ičega osim 280.000 kuna od nasljedstva, što će mu, kako smatra, biti dostatno za novi početak.

"A onda je Božo krenuo ispočetka" je psihološki roman, roman lika i baštinik egzistencijalističke pripovjedne prakse. Božo Belamarić tipični je antijunak egzistencijalističkog romana, nezadovoljni, neostvareni, frustrirani intelektualac, pretjerano sklon analitici, a posebno samoanalizi, gotovo opsesivno okrenut sebi, pa čak i pomalo paranoičan, neuklopljen, neprilagođen, introvertiran – najkraće rečeno, nesretan. Jer, toliko je sklon propitivanju sebe i svega oko sebe, da propušta živjeti, da mu „pravi život“ izmiče. No, kako je istovremeno i vrlo inteligentan, svega je toga svjestan, i sad, kad je materijalno zbrinut, napokon je odlučio promijeniti život, u nadi da će promjena životnog okruženja donijeti i sreću, osobno zadovoljstvo, psihičku stabilnost i mir. No, je li to uopće moguće? Jer, i ako promjenimo mjesto stanovanja i pobjegnemo od staroga života, ipak ne možemo „pobjeći od sebe“...

U romanu dakle pratimo Božu pri odlasku iz Dalmacije, kroz putovanje vlakom od Splita, preko dolaska u Zagreb i smještanja u hotel, kroz sva iskustva „otpočinjanja ispočetka“. A kao što filmski redatelj, pri uporabi tzv. subjektivnog kadra, omogućuje gledatelju da svijet promatra iz očiju i perspektive subjekta priče, tako i Marina Vujčić od prve do posljednje stranice romana ne izlazi iz uma Bože Belamarića – sva njegova iskustva, sve što doživljava, sve što zapaža, sve njegove misli, ali i sjećanja na djetinjstvo i dotadašnji bračni život, čitatelj dobiva posredovano iz protagonistova uma. Na taj način autorica je postigla iznimno visoku razinu uvjerljivosti, subjektu priče je u potpunosti ušla pod kožu i u um, što je naravno omogućila i čitatelju, ostvarivši vrlo visoku razinu empatijskog odnosa i poistovjećivanja s glavnim likom. Čitatelj zato s nepomućenim razumijevanjem prihvaća protagonistove postupke – štoviše, svi junakovi postupci, zahvaljujući izrazito uspjeloj psihološkoj karakterizaciji lika, čitatelju su posve prihvatljivi i zapravo se čine logičnim, jer u potpunosti proizlaze iz vrlo uvjerljivo predočenog protagonistovog svjetonazora, načina razmišljanja, karaktera. Naime, zaista je potrebno naglasiti kako se radi o rijetko viđenoj visokoj razini uvjerljivosti kod psihološke karakterizacije lika, a što je zapravo, kod ovakve vrste romana – kod kojega se cijeli rukopis svodi na posredovanje protagonistove subjektivnosti – od ključne važnosti. Jer, bez toga, roman bi se raspao, što ovdje nikako nije slučaj.

Tako npr. čak i ono što se naoko čini nedostatkom – potpuni izostanak političke, društvene i socijalne kontekstualizacije, bez u suvremenoj domaćoj prozi neizostavne tematizacije života u uvjetima dugogodišnje gospodarske krize – u ovome je romanu logičan autorski odabir, jer također proizlazi iz protagonistove doživljajnosti vlastite trenutne pozicije. On je naime, bar za neko vrijeme, materijalno osiguran, socijalni ga problemi mimoilaze, a kako je izrazito, čak i opsesivno sebi-okrenut karakter, socijalno-društvena situacija šire zajednice je izvan njegova fokusa, pa nije ni u romanu prisutna.

Roman nije lišen humora; Božo Belamarić teorijski je jako potkovan, ali je u smislu praktičnosti u životu potpuno nesnalažljiv, pa je njegovo nesnalaženje pri obavljanju svakodnevnih banalnosti, a što je dotad obavljala supruga – nabavci hrane, pripremi hrane, pranju odjeće isl. – izvorom vrlo lucidne komike. No dodatna je, nešto prikrivenija komika, sadržana u junakovoj sklonosti filozofiji, odnosno u njegovom iskrivljenom tumačenju teza poznatih filozofa (čijim je citatima obilno garniran rukopis) na način koji mu omogućuje samoutjehu i obračunavanje s vlastitim životnim neuspjesima. Filozofski citati i tumačenje teza Nietzschea, Pascala, Spinoze, Epikura, Freuda, Sokrata i dr. privući će intelektualnu publiku, kao i analogija s Bertoluccijevim filmom Posljednji tango u Parizu, te dodatni brojni elementi kojima je autorica suptilno obogatila podtekst romana : malograđanština i ukalupljivanje u nametnute obrasce života i ponašanja, antiintelektualizam male sredine, profesionalna neostvarenost, potrošačka groznica i komercijalizacija života, otuđenost,  ljubav naspram seksualnog nagona itd.

Ukratko, sve navedeno, uz dodatno apostrofiranje autoričina leksičkog bogatstva i sklonosti vrlo pomnom kreiranju i filigranskom brušenju svake sentencije, ovaj vrlo uvjerljiv psihološki roman o zatočeniku slobode čini nezaobilaznim štivom svakog istinskog ljubitelja lijepe i dobro napisane, ali i motivski, tematski i značenjski bogate književnosti.

Božidar Alajbegović, urednik