Književna kritika “A onda je Božo krenuo ispočetka”

Sjajan roman o čovjeku čijem životu manjka smisao

Božo je ima 45 godina, ali njegov život nipošto nije tipičan. Najtočnije bi bilo da je to neživot jer i sam Božo tvrdi da je stvarno živio samo u onim kratkim godinama studiranja u Zagrebu. Sve ostalo bilo je tek puko trajanje u nametnutim mu životnim situacijama. Božo je glavni lik (drugog) romana Marine Vujčić „A onda je Božo krenuo ispočetka“, a čitatelj ga susreće u trenutku kada je napokon odlučio živjeti. On naime bježi od kuće. Ostavlja ženu, stan, posao, odjeću u ormarima… Sjeda na vlak s onim što ima na sebi, ali i džepovima punim novca, oboružan i odlukom da je došao trenutak kada sve mora biti drugačije. Novac je na neki način okidač njegove odluke, razlog zbog kojeg mu se životna avantura – a on o njoj misli kao o životu koji konačno počinje – čini moguća. Novac je naslijedio od roditelja, ima ga poprilično, a njegova ga žena želi potrošiti za kupnju vikendice na otoku. Ti planovi s kojima se ne slaže, jer ih doživljava kao još jedan sloj okova u svojoj praznoj svakodnevnici, Božu tjeraju na bijeg. Od prve scene u vlaku, kada taj bijeg konačno i počinje, autorica pred čitatelje reda scene iz Božina prošlog života te ih vješto kombinira s novom stvarnošću. Upoznajemo tako „filozofa“ (filozofiju je studirao u tim sretnim zagrebačkim danima), čovjek koji život i sve njegove nijanse detaljno promišlja, ali je pri tom tek pasivni promatrač. Marina Vujčić ovdje demostrira i sjajno znanje filozofije te snjim piše pitke stranice priče o čovjeku koji nam unatoč svemu ostaje stran. I njegova prošlost i njegova sadašnjost (sretan život u Zagrebu završava i prije nego što je počeo) odraz su krize srednjih godina, ali istodobno i očajnička potraga za osjećajima.
Neki dijelovi ove priče pršte specifičnim smislom za humor, drugi su praktičan savjetnik o tome kako razlikovati seksualnu strast od istinske seksualne povezanosti i intimnosti… sve zajedno pametno i promišljeno.
Marina Vujčić uvjerljivo vodi priču o čovjeku kojem u životu manjka svaki smisao, ali i emocija. Upravo tu je autorica prava majstorica – Božu možda i ne razumije, ali vidimo (čitamo) koliko je on zapravo uvjerljiv lik. U tom trenutku on postaje izvor našeg straha. Tjera nas da u životima oko sebe tražimo to puko trajanje. No najvažnije je ipak pitanje: trajemo li mi sami ili ipak živimo?
Svaki čitatelj na to će dati svoj odgovor, ali i priznati da ga je Božo itekako natjerao da se zamisli nad vlastitim rezimeom života kada on zađe u ozbiljnije godine, istodobno pružajući još mnogo nade za drugačiju budućnost.

Večernji list, Bojana Radović