Književna kritika “Ulaz za djecu i vojnike”
ZAVODLJIVI ZAPISI KONDEZIRANE SJETE
Najveća vrijednost ovih kratkih proza je u tome što privatno i lokano s lakoćom uzdižu do univerzalnog
Prije nekoliko dana srela sam našeg uvaženog sociolingvista i umjesto pozdrava iznenadio me pitanjem: “Jesi čitala Ulaz za djecu i vojnike?” Prije no što sam išta uspjela odgovoriti, ispričao mi je dogodovštinu. Bio je u Splitu, na Pričiginu, pa mu je Ivica Ivanišević poklonio svoju novu knjigu. Zadnjim noćnim busom trebao se iz Splita odvesti do Kaštela (ako se dobro sjećam, Novog) i da prikrati vrijeme odmah se uhvatio čitanja. Kad je podigao glavu, napravio stanku ili došao do kraja knjige, tko će ga znati, primijetio je da mu se Čiovo opasno približilo, a to je moglo značiti samo jedno - da se Kaštel Novi opasno udaljio. I da skratim detalje te noćne avanture, zbog Ivaniševićevog je “Ulaza za djecu i vojnike” uvaženi sociolingvist, imenom Ivo Žanić, te noći propješačio 6 km kako bi se vratio tamo gdje je odavno trebao biti. Vozač je bio uvjeren da je gospodin u autobusu zaspao, i tko bi ga uvjerio da se jednostavno - začitao!
Zvučalo bi to kao urbana legenda kojom bi se pokušavalo popularizirati čitanje, da nije riječ upravo o “Ulazu za djecu i vojnike”, splitskoga novinara i pisca poznatog po dramskim, scenarističkim i drugim koautorstvima (s Tomićem, Baretićem...), Smojinoj biografiji, knjizi eseja o stripu i dakako odličnim novinskim tekstovima.
Knjiga je to kratkih proznih zapisa kojoj je relacija od Splita do mjesta na kojem je Čiovo jako blizu sasvim dovoljna da je pročitate u cijelosti, ali nema te relacije koja bi bila dovoljna da je u cijelosti i zaboravite. Osim što ti kratki prozni zapisi, ponekad mikroeseji, ponekad kratke priče, a ponekad iskristalizirani do forme malo proširenog aforizma, jednostavno nagone da se “začitate”, nevjerojatno je u kojoj je mjeri Ivanišević u njima uspio uhvatiti samu esenciju dalmatinskog mentaliteta, vlastite i kolektivne prošlosti, ali i života u njegovim tragičnim i komičnim (i onim najčešćim, tragikomičnim) varijantama. Premda na prvi pogled vrlo jednostavni, čitki ili kako bi se to reklo “user friendly”, Ivaniševićevi zapisi toliko su višedimenzionalni i premda potpuno lokalni, privatni i nepretenciozni, baš zato nevjerojatno univerzalni. Nekoliko redaka, naime, njemu je posve dovoljno da započne i završi priču vlastita odrastanja, portret, studiju mentaliteta... Nekoliko rečenica, a iza njih čitavi životi, storije od kojih bi mogli nastati debeli realistički romani, koji se podrazumijevaju i osjećaju jer je izabran upravo onaj indikator kojemu nisu potrebne velike riječi i eksplikacije jer govori sam za sebe. Kad pročitamo zapis o kovčezima koji su cijeli svoj život proveli na vrhu ormara, umjesto na putu, to je posve dovoljno za čitav obiteljski roman, a nakon komičnog zapisa o prevazi zaštite splitskih automobila ceradama umjesto garažama, dobili smo u nekoliko redaka čitavu sociološku studiju o tome zašto Split nije grad garažnog rocka. Ivanišević u ovoj knjizi iskazuje izniman talent za odabir detalja, naizgled malog i beznačajnog motiva, koji posve reprezentira cjelinu.
Premda ovaj autor, kakvog ga poznajemo do sada i kakvog ga i ovdje prepoznajemo, svemu prilazi s humorne strane, ovo u svojoj biti nije nimalo zabavnai lagašna knjiga. U njoj pronalazimo toliko kondenzirane sjete, osjećaja prolaznosti, mrvica iz nekih prošlih dana, pa i nostalgije, ako ni za čime drugim onda za vremenima u kojima su postojala bijela jaja, pisanje “ušporko” i vrijeme popodnevne sieste koja se mogla kratiti čitanjem. Izabrani detalj na koji se zapis fokusira vodi sve do sjajne poante kojom Ivanišević kao da preokreće cijeli svijet, a skupa s njime i sve maloprije napisano. Posebno je zanimljiva optika kroz koju se promatra i tematizira Dalmacija, prije svega Ivaniševićev Split, jer bez obzira na koji se motiv fokusiralo kao glavni, “Ulaz” je prije svega knjiga toga prostora i toga mentaliteta, zavičaja u kojem je Brač jednom davno bio mjesto na “kraju svita”, a svaki Dalmatinac Scarlett O’Hara.
Najveća vrijednost ovih zavodljivih zapisa zapravo i jest upravo u tome što privatno i lokalno (čak i na jezičnoj razini) bez ikakve muke i spontano uzdiže do univerzalnog, do priče o dobrim i lošim ljudima, lijepim i ružnim vremenima. Rijetko kad se događa da pročitate nešto tako jednostavno, lijepo i bitno, poput zapisa koji je doista zaslužio da ga citiramo:
"Prije se stvari nisu bacale kao danas. Krpili smo, prekrajali, lijepili, lemili, varili, zakucavali, brusili, blanjali, ravnali, bojali, dodavali, oduzimali... Svijet se tada mogao špopraviti'.
Jutarnji list, Agnus in fabula, Jagna Pogačnik 1.4.2015.