Novinar, publicist, urednik, scenarist, dramatičar, a odnedavno i prozaik (Ulaz za djecu i vojnike, 2015) Ivica Ivanišević (1964.) svoj šarmantni romaneskni prvijenac "U sedlu je tijesno za dvoje" (2015) vremenski će smjestiti u doba prvih crno-bijelih televizora pod splitskim krovovima. Kulminaciju privatnih zavrzlama svojih likova tempirat će na dan čovjekova iskrcavanja na Mjesec. Pred nama je dakle Split sa samog kraja 60-ih: grad mjerimo okom infantilnog pripovjedača, dječačića Tome.
Mališanova je vizura očekivano djetinje sužena - osim u mašti on se ne običava udaljavati od kuće, ni komunicirati sa širim krugom ljudi. No kako to u dječjoj dobi već biva, momčić manjak hrabrosti, životnog iskustva i ograničenost horizonta nadoknađuje znatiželjom i imaginacijom. Ova melankolična, starinska storija ambijentirana je u radijus Tomina kretanja, u trokut između splitske Varoši, Rive i pekare u kojoj mu radi otac. Mizanscen romana sveden je primarno na obiteljski dnevni boravak kao mjesto okupljanja, živahne interakcije i duhovitog komentiranja dnevnopolitičkih zbivanja te skučeni dvor kao prostor samotne dječakove igre. Zavodljiv scenografski aksesoar pripovijesti čine kockasti crveno-bijeli stolnjaci, tabletići i gondole, plahte Slobodne Dalmacije, Hajdukov kalendar za '69. godinu, ženstvene ljetne haljine, demižoni vina, lonci šalše i vrčevi hladne narančade, a sve uz zvučnu traku ispunjenu dijalektalnim logorejama, zveketom tanjura i lakim festivalskim notama s radija. Tekst je izuzetno vizualan, olfaktoran, verbalan i kao takav - poželjet ćete mu to i sami - zaslužuje pod hitno jednu razgalamljenu i raspjevanu dramsku adaptaciju snažnog kolorita.
Postavu romana čine Tomini jezičavi roditelji Mare i Vicko, djed Roko - junak NOB-a koji je od Drugog svjetskog rata neobjašnjivo nijem, te Tomin brižni brat Feđa, student. Vicku je kolega iz pekare - barba Ljubo - ujedno najbolji prijatelj, a njegova je supruga Tonka Tominoj mami najbliža prija. Mala je to, ali glasna i vrlo složna družina, čijeg je svakog člana valjalo ovdje poimence spomenuti, jer sjajno su napisani: živi, slojeviti - punokrvni karakteri.
Ivaniševićev roman anegdotalna je kronika jedne obične splitske familije, čiju unutarnju dinamiku nakratko remeti nezgodan splet okolnosti učinivši je blago i tek prolazno disfunkcionalnom. Mare će posve hipnotizirana tek kupljenom čarobnom kutijom dozvoliti da joj obiteljske prilike skliznu ispod kontrole do dramatične eskalacije, a maleni će se zbunjen kaosom koji najednom narušava kućnu harmoniju, dodatno osamiti u svojim izmaštanim svjetovima.
Fabularna napetost zgušnjava se oko kompliciranih zaljubljivanja muških članova Tomine obitelji. Naime, ljetna ljubav protrest će mladog Feđu, ali bogme i njegovog papu. Vicko, odgovorni suprug i otac, zaljubit će se, ni sam ne shvaćajući što ga je snašlo, i to u društveno neprihvatljivu osobu - dobrodušnu i bistru djevojku laka morala. Mladić će pak zbog fatalnih emocija prema fureštici, mladoj Njemici, odlučiti zauvijek pobjeći iz zemlje.
Dok je Tominoj majci televizijski prijemnik prozor u svijet, dječaku su to stripovi, pa se već na prvoj stranici romana kao uljez u varoški mikrokozmos intertekstualno uvlači revolveraš Arizona Džo. Dječakov imaginarni prijatelj dojahat će iz vesterna objavljivanih u nakladi Gornjeg Milanovca, a njegove ekavicom izgovarane replike koje se usijecaju u tekst inače snažno obilježen splitskim idiomom, dodatni su generator humora. Tomin stripovski prijatelj nudi uznemirenoj familiji svoju pomoć, no uz sve njegove napore, čini se da im iz krize nema spasa. Budući da smo ipak u priči s hepi endom, ono s čime se nije mogao izboriti junak Divljeg zapada, riješit će djed koji privremeno prekida dvadesetogodišnji zavjet šutnje i za svoju obitelj poteže veze na Maršalatu! U ovoj gorkasto humornoj priči o jednoj ni po čemu izuzetnoj obitelji ogledaju se, kako vidimo, i društveno-političke prilike toga doba.
"U sedlu je tijesno za dvoje" malomišćanska je pripovijest koja se u svom lokalnom ritmu odmotava daleko od grandioznih svjetskih zbivanja. Progovarajući nostalgičarski toplo o nekim nevinijim vremenima i danas izgubljenim vrijednostima skromnosti i solidarnosti Ivanišević čitatelja omamljuje koncentratom univerzalnog optimizma. Za kraj, preostaje mi još samo zaključiti kako pred sobom imamo izvanredno štivo: pripovjedački zavodljivo i mediteranski atmosferično; rahle strukture, urnebesnih dijaloga i autentične emocije.
Vanja Kulaš
Kad je šestero djevojčica i dječaka u Hercegovini vidjelo Blaženu Djevicu, tu je sagrađena golema raskošna crkva, s hotelima, restoranima, kafićima, turističkim agencijama i suvenirnicama koje su ekonomski preporodili čitav taj kraj. Kad se jednom dječaku u Splitu ukazao kauboj Arizona Džo, od toga je na kraju bio samo roman Ivice Ivaniševića. Velika je to nepravda jer ono što su vidjeli pastirice i pastiri u Hercegovini i ono što je vidio junak romana U sedlu je tijesno za dvoje u osnovi postoji na isti način. Kongregacija za nauk vjere bi se bez ostatka složila kako su i međugorska Gospa i Arizona Džo jednako izmišljeni.
No, to Arizona Džoa, a vjerojatno ni Gospu, ne čini manje stvarnim od bilo čega u našem materijalnom svijetu, u takozvanoj realnosti. Naprotiv, izmaštano je biće, sa crnim šeširom i čizmama, u crnoj košulji i hlačama, sa sjajnim revolverima s drškama od sedefa, jednom dječaku važnije od ijednog živog čovjeka na svijetu, dječak nema nikoga bližega od njega, njemu jedinome otvara svoje srce, samo Arizona Džo zna dječakove jade. Nekome bi se moglo učiniti tužnim, a nisu vjerojatno rijetki ni oni koji bi to nazvali poremećenim, koji bi Ivaniševićevog malog junaka odveli liječniku psihijatru i dali mu da pije lijekove, ne bi li on prestao razgovarati s nevidljivim ljudima. Međutim, Ivici Ivaniševiću ovo je savršeno normalno. Ivaniševića ne zabrinjava da njegov junak istinski potpun odnos ima samo s priviđenjem koje mu dolazi u njegovim samotnim trenucima.
Ne, pisac, kako njegova priča odmiče, ide i dalje. Uskoro saznajemo kako svi članovi članovi dječakove obitelji imaju neku tajnu, nekakvog svoga Arizona Džoa, nešto u svojoj unutrašnjosti skrivaju od drugih, stariji brat mašta o bijegu preko granice, otac je potajno zaljubljen u drugu ženu, a djed, kao najveći luđak od svih, više od dvadeset godina šuti. Svatko je od njih zatvoren u svome svijetu i usamljeniji od Neila Armstronga koji upravo tih dana sam samcat hoda pustom površinom Mjeseca. Nitko se tu nikome ne ispovijeda. Svatko svoju muku čuva za sebe. Kupi je u prsi, kako bi rekli u Splitu.
Kad bi u jednu riječ trebali reći o čemu se tu radi, najtočniji bi odgovor bio kako je "U sedlu je tijesno za dvoje" roman o samoći. O ljudima koji svoje živote žive za sebe, podalje od drugih. I kako u tome nema ama baš ničega lošega. Jer, i Camusov je "Stranac" priča o samoći, ali tu se samoća pretvori u nešto očajno i čudovišno, dok je u Ivaniševića samoća prirodna, zdrava, čak i ugodna. Nema veze da ne razgovaramo, ne moramo se kljukati lijekovima ako smo zatvoreni, povučeni, šutljivi i socijalno disfunkcionalni, ako ne osjećamo želju podijeliti s drugima svoje nevolje.
Čitajući "U sedlu je tijesno za dvoje" sjetio sam se u jednom trenutku serije Obitelj Soprano, gdje glavni junak Anthony Tony Soprano odlazi na psihoterapiju i u isto vrijeme sam sebe prezire što jednoj ženi priča o svojim osjećajima. Muškarci bi trebali izdržljiviji, šutljiviji, kao Gary Cooper u klasičnim westernima, objašnjava Soprano. Nije neobično da i on i Ivaniševićev junak imaju jednak uzor usamljenog kauboja.
Ivica Ivanišević napisao je knjigu o ljudima koji ne poznaju psihoterapijske gluposti da se ispovijedaju drugima, koji su izabrali biti sami jer znaju kako je samoća potcijenjena. Ljekovito je uzeti u ruke takvo nekakvo štivo u današnjem vremenu, takvu jednu apologiju privatnosti u ovom divljem teroru javnoga. U svijetu gdje svi nešto šeraju, uvjereni da čitav svijet mora znati šta oni osjećaju, šta oni lajkaju, a šta hejtaju, i gdje svi imaju po pet hiljada prijatelja, prekrasno je da jedan dječak ima jednog jedinog, a i taj je izmišljen.
Ante Tomić
“Ono što morate znati prije nego počnete pisati svoje likove jest da ih ne smijete previše voljeti.” Kaže to neimenovana urednica Ani Celebrini koja je - nakon šesnaest godina što ih je provela kao ljubavnica oženjenog muškarca i još sedam godina koje je provela u romantičnom limbu - odlučila napisati roman. Knjiga će biti roman s ključem, odlučuje; suptilno štivo koje neće svatko razumjeti, ustvari osveta onom ljubavniku koji će sjediti u prvom redu na veličanstvenoj promociji njezina romana, dok Ana sjedi za dugačkim stolom s buketom ispred sebe i govori kako njezin roman ipak nije autobiografski, kako taj čovjek, taj njezin Vronski nikad nije postojao, on je samo plod mašte.
Ne znam je li Branka Gabriela Valentić, autorica romana “Dvanaesta kuća” (Hena com, 2015.) uspjela ne voljeti svoje likove, sve kako bi napisala dobar roman, ali ja moram početi s priznanjem – ja njezine ženske likove nisam zavoljela, dapače i sad osjećam poriv da ispljuskam barem dvije od njih četiri glavne što, na neki uvrnuti način, pokazuje da je urednica – stvarna ili izmišljena – bila u pravu.
Dobra literatura trebala bi, naime, kod čitatelja izazivati reakciju, kakvu god, jer to je dokaz da ga je emotivno involvirala. Načelno sviđanje ili nesviđanje nije nikakav dokaz vrijednosti djela, nego afiniteta; ako se pjenite i svađate u glavi dok čitate, pisac je pogodio metu. U mojem slučaju, nemam književni problem s četiri Ane, nego svjetonazorski – u njihovom se životu sve vrti oko muškaraca.
No mnogo važnije od te prve reakcije, stoje dvije nepobitne činjenice koje će, mislim, bolje razumjeti žene, iako ovo nije roman samo za žene. Prva, neka ustane onaj koji nije barem jednom bio budala u ljubavi da mu kažemo kako laže. Druga, Branka Valentić je, vjerujem, učinila jednu važnu stvar, ovoga puta primarno za ženski rod – iskreno je, bez (auto)cenzure ispisala ono čega se inteligentne žene srame. Koncentracija tih žena – toliko inteligentnih, a u ljubavi glupih – ono je što je teško progutati, ali na tome se temelji u osnovi vrlo vješt zaplet ovoga romana od 220 stranica.
Počeli smo, dakle, s Anom Celebrini koja je odlučila napisati roman, iako prije toga u životu nije napisala ni retka. Taj bi roman trebao biti velika ljubavna priča, nešto nalik “Ani Karenjinoj” s kojom glavna junakinja dijeli ime, ali i ljubavničku sudbinu. No već u startu pripovjedačica nailazi na problem: Ana Karenjina je, po njezinu tumačenju, bila srčana, odvažna, hrabra i drska. Dramatična, pomalo sumanuta zbog onoga što joj se zbilo, spremna ostaviti sve drugo, žrtvovati, napustiti.
Naša glavna junakinja, s druge strane, nema što ostaviti ni žrtvovati, osim same sebe. To je problem ovisničke ljubavi u moderno doba: mnogo je drame, ali nedostaje društvene klime koja bi ju potpaljivala. Karenjinu je, uvjetno rečeno, bilo lako shvatiti: kao preljubnica je bila izopćena iz društva, oteli su joj dijete, “izbrisali” joj za to doba dva glavna identiteta pa nije imala druge nego se baciti pod vlak. Suvremene žene žrtve već teže nalaze opravdanje – nikad nisu bile slobodnije u društvenom smislu, a i dalje žele biti mučenice koje će se položiti na oltar ljubavi kao da je to jedina životna svrha. Pa su tako sjećanja Ane Celebrini na tu veliku, fatalnu ljubav s oženjenim odvjetnikom Borisom nedovoljna i za kratku ljubavnu novelu. Dovraga!
“Što je zapravo bilo? Pa, eto. Ona se zaljubila, on se zaljubio, ona je ostala zaljubljena, on nije. To je to. A, ne, ne može biti! Ne može tako banalizirati. Da je Ana činila tako, i ona je mogla reći: Srela sam Vronskog, ostavila Karenjina, uzeli su mi dijete, Vronski me prestao voljeti ili sam pomislila da me prestao voljeti…”
Ovo je ključan trenutak romana jer u njemu Branka Gabriela Valentić vadi svoju najjaču spisateljsku kartu – humor. Pokazuje se da su njezine junakinje mnogo manje površne nego što se pretvaraju da jesu, u pokušaju da zadrže te u osnovi bezvezne muškarce. Ana Celebrini tako zaključuje da joj u romanu nije dovoljna jedna Karenjina, trebaju joj četiri Ane, uz nju još tri, iako su zapravo sve četiri ona. Druga je Ana Miholjek, čiji sin Filip boluje od leukemije, što je samo još više udalji od supruga Davora. Potom je tu ostarjela Ana Mort koja je čitav život varala pokojnog supruga Marija, a sada dane provodi u staračkom domu iščekujući dolazak jedine “prijateljice”, bivše susjede Milice. I konačno jedna Ana bez prezimena, “najgora” i najmlađa Ana kojoj je veza s nezrelim i nezainteresiranim Janom poput heroinske ovisnosti.
Roman naglo uzlijeće kad Branka Gabriela Valentić razvije modernistički zaplet, a Ana Celebrini otkrije da njezine junakinje nisu plod mašte, nego stvarne žene na koje nalijeće u gradu. Obrnuto od Pirandellove drame u kojoj “šest lica traži pisca”, ali jednako apsurdno i metateatralno, ovdje spisateljica pokušava uloviti stvarne ljude da joj postanu protagonisti, što joj ne ide baš najbolje pa umjesto da olakša, zakomplicira njihove živote. Taj preokret stiže taman u trenutku kad ste se umorili od suvremenih Karenjina i, izuzev jedne sudbine, njihovih trivijalnih problema.
Branka Gabriela Valentić, što mi je poznato još od njezine zbirke kolumni “Dnevnik jedne mame” (Hena com, 2004.) - u kojoj su je zajebavale kćeri tinejdžerice koje su u međuvremenu odrasle u vjerujem sretne žene - ozbiljno je duhovita i vrlo inteligenta žena. Kao književnica, mislim da je i sama shvatila da cijeloj toj drami mora suprotstaviti i neku zdravu opoziciju, pa svaka od tih fatalnih ili nestabilnih Ana ima svojeg parnjaka koji je pokušava “izvesti” na pravi put. Spisateljicu Anu Celebrini korigira njezina psihijatrica, majku Anu Miholjek njezin suprug Davor, Anu Mort lik meni fantastične Milice, a najmlađu Anu njezina ubojito otrovna prijateljica Jasna.
Branka Gabriela Valentić izvrsna je u dijalozima, brzim replikama koje izmjenjuju njezine romantične kraljice i njihovi razumni korektivi, ne jednom sam se naglas nasmijala. Njezin je roman čisto ispisan, u kratkim poglavljima od stranicu, dvije kroz koja se izmjenjuju glasovi četiriju žena, i bio bi lako štivo da nema jednog retrogradnog Saturna i te dvanaeste kuće.
U biografiji na poleđini romana čitatelj doznaje ono što ja znam jer Branku poznajem godinama. Splićanka je koja tečno govori zagrebački, majka je dviju kćeri, diplomirana novinarka s više od 25 godina iskustva, trenutačno ravnateljica Hrvatske novinske izvještajne agencije (HINA). Retrogradni Saturn, iako ja u njega ne vjerujem, poručuje svom “vlasniku” da će mu sve životne lekcije biti emotivne prirode. Dvanaesta astrološka kuća, odnosno kuća umjetnosti, u kojoj i autorica i pripovjedačica imaju previše planeta, nalaže vlasnicama da se nekako moraju izraziti.
Astrologiju i crni humor na stranu, “Dvanaesta kuća” ozbiljna je literatura. Govori o ženi, možemo je promatrati i kao arhetipsku, čiji život kreće od toga da mu je jedini projekt muškarac kojeg treba preoblikovati, odgojiti, natjerati da voli ženu, a stremi ka tome da se pretvori u život koji ima svoj jasan glas, koji je sam sebi dostatan, ne nužno i usamljenički. U tom smislu “Dvanaesta kuća” itekako dobro reflektira stvarnost (žena) i, nadam se, anticipira budućnost.
Tanja Tolić: Portal Najbolje knjige
„Amarcord“ je potpuno nesvakidašnja knjiga, kronika jedne iskorijenjenosti, kojom se brani i slavi pravo na pamćenje
Namik Kabil rođenjem je Tuzlak, a odrastanjem Trebinjac iz, kako se to kaže, bolje kuće. Otac mu je bio liječnik, specijalist za uho grlo i nos, zanesenjak jazza i entuzijastični svirač klavira, a majka nastavnica koja zbog brige o djeci nije radila u struci. Kad je trebao izabrati svoj životni put, Namik je, po obiteljskom defaultu, upisao medicinu i onda nekoliko godina bez prevelikog žara metiljao studij. Da nije rata, vjerojatno bi se, naposljetku, nekako ipak domogao diplome i danas radio u svome zavičaju kao liječnik.
No, nije mu bilo zapisano. Njegova porodica prognana je iz grada i utočište je pronašla u Dubrovniku. Kad se zakuhao hrvatsko-bošnjački rat, Kabilu je opasno priprijetila mogućnost da zaglavi u nekoj razmjeni, pa se odlučio emigrirati u Sjedinjene Američke Države. Devet godina kasnije vratio se u domovinu i nastanio u Sarajevu gdje danas radi kao filmski autor. Široj publici najpoznatiji je kao pisac scenarija za film Pjera Žalice „Kod amidže Idriza“, koji se reklamirao dojmljivom ali istodobno i vrlo preciznom rečenicom: „Priča o čovjeku koji je došao popraviti bojler, a popravio je ljudska srca.“ A priču o čovjeku koji je pokušao popraviti vlastiti život, dakle, o sebi samome, Kabil je ovih dana zbio između korica ispovjednog romana „Amarcord“.
Otprilike polovicom svog opsega knjiga tematizira njegov život u Kaliforniji, zemlji u kojoj je „kapitalistička surovost premazana uljem za sunčanje, skrivena iza filmskih kulisa Los Angelesa“. Tamo se obreo bez dolara u džepu, dobio ključ nenamještenog stana u četvrti na lošem glasu - gdje je spavao na golome madracu, a sjedio na dvjema automobilskim gumama – i priliku da bira neki od mukotrpnih i slabo plaćenih poslova kakvi obično sljeduju emigrante utekle od ratova i bijede. U toj osunčanoj Arkadiji nasmrzavao se kao nikada prije. Naravno, ne doslovno. Oko srca ga je, naime, zebla strašna neimaština, strahovi, tjeskobe i, ponajviše, usamljenost.
Kad se konačno pribrao i snašao, dobio posao taksista i priliku da iznajmi tijesni stančić, poželio je nešto više: steći formalno obrazovanje i stvoriti pretpostavke za izgradnju ozbiljne karijere. Za pegulu, izabrao je zanimanje o kojem mašta barem polovica stanovnika Los Angelesa. U gradu u kojemu valjda ne postoji ni jedan jedini konobar koji na vlastiti posao ne gleda kao na vrlo privremeni angažman, jer sanja o karijeri hollywoodske zvijezde, Kabil je poželio postati scenaristom i redateljem. Godinama je tako do iznemoglosti taksirao, studirao i pisao, liferovao svoje tekstove na različite producentske adrese i uredno zaprimao košarice. Od svih celebrityja dospio je upoznati samo Chrisa Penna, brata još poznatijeg Seana. Dirljiv je i u isti mah nevjerojatno smiješan fragment u kojemu Kabil slavnome glumcu preporuča vlastiti scenarij. Inače rabijatni Chris Penn nije ga poslao u neku stvar, premda je bio sit sličnih inkomodacija, nego mu je predložio da baci rukopis na njegov balkon, pa će ga on pročitati kad uhvati malo vremena. Namik je tako i postupio, a onda s užasom shvatio kako je Pennov balkon doslovce prekrcan scenarijima od kojih su se neki pretvorili u papirnatu kašu jer mjesecima stoje na suncu i kiši.
Priča o Namikovim kalifornijskim godinama doima se kao neki čudni složenac Orwella („Nitko i ništa u Parizu i Londonu“), Burroughsa, Bukowskog, Milana Oklopdžića („CA Blues“)... A opet, radi se o tekstu koji ništa na duguje spomenutim piscima, jer je potpuno izvoran i autentičan. Kabil je autor suzdržana stila, bez viškova, nesklon kićenju, sa znakovitim šutnjama što su upisane između redaka, kadar u istom odlomku, koji put i u istoj rečenici, jednako nasmijati i rastužiti čitatelja. Taj je talent osobito vidljiv u drugome dijelu knjige koji se ponajviše bavi godinama što su prethodile egzilu, gdje u formi svojevrsnog literarnog striptiza, ogoljavajući sebe istodobno ogoljava i društvene prilike, rekonstruira vrijeme koje je prethodilo nevremenu, dotičući se važnih i u suvremenoj književnosti slabo ili nikako elaboriranih pitanja kao što je ono o metastazirajućem tumoru nacionalizma koji nikoga nije poštedio.
„Nerijetko mi se čini da se sjećam više nego je potrebno“, piše Kabil u uvodu knjige. Iz čitateljske pozicije ne možemo ništa drugo doli zahvaliti na tome memorijskom suficitu. Jer, „Amarcord“ je potpuno nesvakidašnja knjiga, kronika jedne iskorijenjenosti, kojom se brani i slavi pravo na pamćenje, štoviše, dokazuje kako je upravo privatna, a ne nacionalna, politička ili povijesna memorija jedina prava kolijevka identiteta.
Osim što je bolno dojmljiv roman o izbjeglištvu – smiješan taman koliko treba da vas njegov čemer ne slomi – „Amarcord“ se može čitati i kao zametak cijele jedne biblioteke, jer na razini krokija nudi doslovce na desetke sjajnih priča o osebujnim „epizodistima“ iz Kabilova života. K tome, ovo je i storija o strasti prema filmu, prebogata razmišljanjima koji osvjetljavaju i stvaralački proces i „političku ekonomiju“ pokretnih slika kao lukrativnog biznisa. Preporuka je, nadam se, jasna: požurite u najbližu knjižaru.
Namik Kabil, redatelj, scenarist, glumac i pisac, rođen je 1968. Završio je filmske studije na Santa Monica Collegeu i Los Angeles City Collegeu. Uz ostalo, autor je nekoliko scenarija za televizijske projekte. Njegov dokumentarni film „Informativni razgovor“ osvojio je nagradu Srce Sarajeva na Sarajevu Film Festivalu 2007. Kao redatelj cjelovečernjega filma debitirao je „Čuvarima noći“ 2008.
„Teško je zamisliti roman kojem bi pristajalo da ponese veliki Fellinijev naslov. A roman Namika Kabila mogao se zvati jedino tako: 'Amarcord'. Netko će reći da je to 'Amarcord' s ironičnim odmakom, ali ovaj čitatelj misli da nije. Kao i onaj prvi, i ovaj je 'Amarcord' snažna i sveprožimajuća apologija sjećanja. U Kabilovom slučaju: sjećanja na egzil i na ono što je bilo prije. Nisam u mome jeziku pročitao ljepšu izbjegličku knjigu“, stoji, među ostalim, u preporuci na ovitku knjige, koju je napisao Miljenko Jergović.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalamcija
Radnja Ivaniševićeva romana vraća nas u 1969. godinu, a ispričana je iz perspektive dječaka Tome
Sve što je proteklih godina Ivica Ivanišević napisao i objavio u formi knjige, sada dobiva obrise svojevrsne pripreme ili pretpriče za prvi roman. Započeo je biografijom Miljenka Smoje, pisca čiji ćemo duh i optiku promatranja svijeta mnogo puta susresti na stranicama njegovog romana u kojem se evocira jedno vrijeme, precizno datirano ljetom u kojem je čovjek prvi puta kročio na Mjesec, u splitskom varošu.
Nastavio je odličnim esejima o stripu “Sto mu jelenskih rogova”, a upravo će inficiranost tim oblikom popularne kulture biti glavna odrednica dječaka Tome iz čije perspektive je ispripovijedana obiteljska priča, s ponešto tragičnih i mnogo komičnih turbulencija. Bio je koautor vodiča “Split za početnika”, a bez Splita u mentalitetskom i jezičnom smislu ne bi bilo ni ovog romana i na kraju, u “Ulazu za djecu i vojnike”, u kratkoj je proznoj formi uveo evociranje sitnica (koje život znače) iz prošlosti i nostalgije kao prevladavajućeg tona, što će do punog izražaja doći upravo u ovoj knjizi.
Ono što Ivaniševića i njegov roman, dakle obojicu, čini izvrsnim jest nevjerojatan dar da kroz jednostavnu i naizgled posve nepretencioznu priču, u koju čitatelj uranja na dah i odjednom toga daha ima toliko da iz nje izranja tek na posljednjoj stranici, ispripovijeda ono što nam se na prvi pogled čini vrlo poznatim, ali na kraju iznenađuje upravo umijećem uobličavanja nepoznatog od poznatog.
Obiteljska priča s kraja šezdesetih, ispripovijedana iz pozicije najmlađeg člana, usamljenog dječaka zaluđenog kaubojskim stripovima, u kojoj se čitaju tipična sociološka, kulturološka, pa i politička opća mjesta konkretnog vremena, u žanrovskom smislu nije ništa novo. Mnogi su, poput možda najpoznatijegTribusona sa svojim bjelovarskim ciklusom, pisali upravo na taj način, no sličnost je u ovom slučaju ipak samo u formalnom odabiru.
Ivaniševićev roman doista koristi vremensku kapsulu i vraća nas u 1969. godinu, kao znakoviti simbol jednog od datuma nakon kojega običan čovjek (a takvi su, dakako, njegovi likovi) doista vjeruje da više ništa neće biti isto, jer upravo svjedoči tom velikom koraku za čovječanstvo. No, situacija u Tominoj obitelji trenutno je mnogo dramatičnija od one na Mjesecu i jedva nabavljeni TV prijemnik, zbog kojeg će njegova majka nakratko zaboraviti sve svoje probleme i zadaće, vrlo brzo će biti u drugom planu, jer će se na drugom ekranu, onom svakodnevnog života, odvijati prave drame.
Ivaniševiću je svakako najvažnije uobličiti uvjerljive likove, daleko od svakog stereotipa, pa “U sedlu je tijesno za dvoje” prerasta u roman doista majstorski (i minimalistički) okarakteriziranih junaka - djeda bivšeg borca koji nije progovorio ni riječi nakon rata sve do ključnog trenutka kada se morao čuti ni manje ni više no s Titom, oca pekara koji proživljava drugu mladost i sigurnu rutinu nakratko prekida dvojbama oko zabranjene ljubavi, majke fascinirane TV-om, brata koji se zaljubljuje u njemačku turisticu i zbog ljubavi odluči učiniti nešto zbog čega ova obitelj neće na miru moći pogledati ni iskrcavanje na Mjesec.
Dječak Toma, iz čije su perspektive događaji sagledani, u svim je tim po obitelj i širu zajednicu dramatičnim događajima, na neki način prepušten sam sebi i funkcionira kao promatrač koji se smjestio negdje sa strane, u kutu. No, njegova je uloga, osim promatračke, odlično naglašena uvođenjem imaginarnog prijatelja, strašnog kauboja Arizone Džoa, koji se iz stripa preselio direktno u njegovu sobu, kako bi mu olakšao i razriješio neke osobne i obiteljske dvojbe. On postaje njegovim saveznikom i tješiteljem za krizne situacije, no u tome nije svemoguć, pa će pred izazovima rješavanja Tominih obiteljskih problema i sam morati priznati poraz. Jer, život nije strip.
O tome nam zapravo i pripovijeda Ivica Ivanišević; o tome kako običan, svakodnevni život svojim epizodama nadmašuje sve ono što možemo vidjeti na TV ekranu ili pročitati u stripovima o kaubojima i Indijancima. Liku Arizone pridružena je još jedna, iznimno uspjela, dosjetka - on, naime, govori autentičnim, srpskim jezikom kultnih stripova tiskanih u Gornjem Milanovcu, što ispada jako duhovito, ali na razini romana i u funkciji jezične diferenciranosti.
Ta mala, topla i nostalgična priča, natopljena šarmom jednog prošlog, ipak prilično nevinog vremena i odličnim, nimalo banalnim humorom, u sebi sadrži mnoštvo velikih tema - od odrastanja, usamljenosti, prijateljstva i ljubavi, do kompleksnih obiteljskih i društvenih odnosa. Toplina i humanost kojima odiše ovaj roman rijetke su danas ne samo u životu, nego i u literaturi.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Branka Gabriela Valentić, dugogodišnja novinarka koja je dosad objavila zbirku crtica Dnevnik jedne mame, nekoliko kratkih priča i nagrađenu monodramu Đava ga lipi odnija, iznenadila nas je romanom. Njezina Dvanaesta kuća zasigurno je knjiga o kojoj će se pisati i govoriti jer je u hrvatsku književnost uvela autoricu od koje se još puno može očekivati.
Priča romana Dvanaesta kuća suptilno balansira na granici između literarnog i stvarnog, koketirajući s konceptom da je u stvarnosti moguće živjeti književnost i obrnuto – da je život sam po sebi jedini pravi predložak za literaturu.
Fabulu nose četiri Ane – Ana Celebrini, spisateljica po vokaciji i u nastajanju, Ana Miholjek, žena koja se mora nositi s najtežom vrstom gubitka, Ana Žužić, djevojka koja se ne može iskobeljati iz ljubavne patologije i Ana Mort, ostarjela replika Sophije Loren koja se u staračkom domu suočava sa svojim krivnjama i zabludama. U pozadini, kao nijema savjest, uspomena ili opomena suvremenim Anama iz ovog romana, prisutan je duh najpoznatije Ane svjetske književnosti – Tolstojeve Karenjine. Sve se priče na začudan način isprepliću i susreću u biografiji glavne junakinje, spisateljice Ane Celebrini, koja zbog uplitanja stvarnosti gubi kontrolu nad svojim samovoljnim junakinjama – da bi, prepustivši se struji priče, preuzela kontrolu nad vlastitim životom.
Četirima junakinjama koje nose fabulu pridruženi su i drugi moćno okarakterizirani junaci – kćeri, ljubavnici, muževi, majke, prijateljice, sinovi, liječnici, susjedi, očevi i psihijatri – ali i ponešto neživo što ih uvjerljivo određuje i prati: plišani medvjedić, rese na tepihu, maćuhice i kupinovo vino, naizgled obična kemijska olovka, pepeljare, šalovi od kašmira, vadičep, cipele i, naposljetku, glazba Julie London koja kao soundtrack romana prati cijeli taj sadržaj voljenja, gubljenja, traženja i pisanja. Ovo višeglasje postignuto nijemim dijalogom između ljudi i stvari koje preuzimaju ulogu živih sudionika priče, dodatno produbljuje slojevitost romana i njegovih poruka.
Branka Gabriela Valentić suvereno vlada dramaturgijom četiri paralelne priče koje se do kraja romana povezuju u jednu, ali u ovom je romanu još puno toga što joj ide jednako dobro kao i zahtjevna dramaturška matematika. Osim sjajne psihološke karakterizacije likova, najuvjerljivije postignute dijalozima koji zvuče kao replike koje su nam poznate iz vlastite neizgovorene podsvijesti, tu je i neosporna vještina baratanja jezikom. Autorski rukopis Branke Gabriele Valentić uključuje autentičan jezik koji poetici romana daje dodatnu dimenziju ozbiljnosti i uvjerljivosti – kod nje nema zamjenskih riječi za nepoćudne niti usiljenih stilskih figura u zamjenu za stvarne osjećaje; nema milosti vokabulara ni prema zbivanjima ni prema emociji – a opet je to jezik koji ima zavidnu eleganciju ozbiljne književnosti i koji otklanja svaku sumnju u sudjelovanje literature u stvarnom životu, kao i sumnju u sudjelovanje života u književnosti. Njezine metafore izrastaju iz imenica od kojih ih nismo očekivali, a radnja kao da se odvija između glagola, između redaka, jednako uporno u prešućenome koliko i u izgovorenome.
Ono što ovaj roman čini doista posebnim jest to da čitatelj do samog kraja, a onda još i dugo nakon čitanja, ne želi biti siguran poigrava li se ovdje autorica svojim junacima ili se oni poigravaju njome. Može izabrati vjerovati i jedno i drugo, voljko pristajući na labavu granicu između života i književnosti – ne bez nade da će Branka Gabriela Valentić na toj istoj granici nastaviti ispisivati svoju prozu.
Marina Vujčić, urednica
Borna Vujčić 22-godišnji je student dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. U srpnju 2015. na Brijunima je u izvedbi kazališta Ulysses izvedena njegova drama Pečat, a Nužno zlo njegov je debitantski roman. Svakako valja napomenuti da je svoje početne konture roman zadobio još prije pet godina, kad je autoru bilo tek 17 godina, da bi kroz naredne godine, Vujčićevim stasavanjem i formiranjem njegova autorskog izričaja roman rastao i bio nadograđivan, te je autor roman nedavno i dovršio, u svojoj 22. godini. Ovim romanom u književno polje ulazi mladi ambiciozni autor koji vješto razvija vrlo razgranatu fabulu te orkestrira velikim brojem protagonista, uz ozbiljan pristup cijelome nizu tema vezanih uz život tinejdžera te uz alegorijski sloj koji priču čini zanimljivom i starijoj čitalačkoj publici.
Radnja je smještena u ambijent srednje škole, a Vujčićevo nedavno gimnazijsko iskustvo jamac je uvjerljivosti opisanog školskog mikrosvijeta. Iako za junake uzima osamnaestogodišnje maturante, autor uspješno izbjegava potencijalno trivijalne školske situacije, te odvodi radnju u neočekivanim smjerovima. Štoviše, razvidno je da su tinejdžeri kojima se Vujčić bavi neizmjerno više od zgubidana kojima je najveća ambicija proći matematiku ili poljubiti curu iz susjedne klupe. Njihove su brige pripadnost i doprinos društvu, skrb za širu zajednicu, ali i suočavanje s osobnim unutrašnjim mrakovima. Borna Vujčić vrlo je vjerodostojan u psihologizaciji mladih junaka, svjestan da, iako mu se često tako tepa, mladenačko doba nije ni približno idilično, te on autentično oslikava unutarnju borbu mladih ljudi s problemima koje nosi odrastanje, socijalizacija, izgradnja identiteta, imperativ prihvaćenosti među vršnjacima. Štoviše, sve te problemske odrednice on čini važnim tematskim elementima romana, a ozbiljnost kojom taj 22-godišnji autor pristupa prikazu likova posljedovalo je karakterizacijskom uvjerljivošću kakva rijetko krasi čak i starije junake književnosti „zrelih“ autora.
Okosnica fabule je natjecanje među razredima za što bolji konačan uspjeh u ocjenama, kako bi pobjednički razred osvojio nagradni izlet u Budimpeštu. Fokusirajući se na motiv pretjerane kompetitivnosti, Borna Vujčić prikaz školskog života pretvara u alegoriju - razredi postaju države, neki učenici su vođe, a ostali su „običan puk“ pa im sudbina ovisi o odlukama onih na vrhu i spletkama koje oni pokreću; tu su i predstavnici medija koji oblikuju mišljenje masa, tajne službe koje obavljaju prljave poslove, ksenofobi i pacifisti, liberali i konzervativci. Stvaraju se savezi i tortura vlastodržaca nad ostalima, predstavljeni su i različiti odnosi u međunarodnoj (ovdje: međurazrednoj) zajednici, a i pitanje rata zadobiva važno mjesto u zapletu.
Društveno-politički aspekt romana pokreće lik učenika Maksa, koji u ulozi predsjednika svojeg razreda predstavlja zapravo prototip moćnika koji beskrupulozno zlorabi svoj položaj. Evidentna je autorova dobra upoznatost s literaturom koja problematizira ovakve teme, ali i kreativnost kojom Vujčić ovom svevremenskom motivu na originalan način udiše svježinu i život.
Autor vrlo vješto profilira glavnoga junaka koji od ambicioznog došljaka u Zagreb postaje manipulatorom koji moral smatra slabošću te se koristi neetičnim, ponekad čak i nelegalnim sredstvima, kako bi ostvario željene ciljeve. Njemu su pridruženi brojni likovi drugih učenika, čije sazrijevanje je u temelju brojnih međusobno isprepletenih rukavaca priče, koje autor vodi sigurnom rukom, uz istovremenu pažnju usmjerenu alegorijskome sloju djela. Tako tu imamo primjerice Armerija kojega njegova sklonost umjetničkom stvaranju dovodi u ugrozu zbog Maksovog sustava upravljanja razredom; Frederika koji se suočava s rastućim psihičkim poremećajem, pogubnost kojega će dodatno intenzivirati neobuzdiva, kasnije čak i destruktivna ljubav prema vlastitom razredu; Eminu čija će ljubavna veza doći na kušnju kad se njezin dečko nađe na suprotnoj strani međurazrednog sukoba, dok će se Milena suočiti s teškim kompleksima mlade djevojke i nerijetko će u nastojanju da riješi vlastite probleme, stvarati nove, kako sebi tako i drugima. Oslikavajući različita iskustva većeg broja učenika jedne gimnazije Vujčić tematski raspon romana obogaćuje beletrizacijom brojnih problema s kojima se mladež tijekom odrastanja susreće: mladenački alkoholizam, eksperimentiranje s drogama, bulimija, seksualna inicijacija, promiskuitet, kleptomanija, maloljetnička trudnoća itd. No, istodobno on pažnju pridaje i tematizaciji umjetničkog stvaranja te slikarstvo, glazbu i književnost apostrofira kao moguće putove nasuprot stranputicama kojima su pojedini likovi romana krenuli.
Sve brojne osobne drame likova Borna Vujčić opisuje osebujnim pripovjedačkim stilom – sveprisutna je izrazita duhovitost, sklonost urnebesnim usporedbama i britkoj ironiji te se u pripovijedanju vrlo jasno osjeća snažno autorstvo. Također nevažno nije i što autor priču smješta na stvarne, postojeće zagrebačke lokacije, a to roman čini dodatno autentičnim i uvjerljivim, ali i prijemčivim i dopadljivim, olakšavajući identifikaciju.
Sve navedeno svjesno je odabrano s neprestanom mišlju na ciljanu, mlađu publiku – čitatelje starijeg osnovnoškolskog te srednjoškolskog i mlađeg fakultetskog uzrasta – ali ne samo one među njima i inače već sklone čitanju, već naročito one koji osjećaju otpor prema knjizi i za štivom nerado posežu. Naime, ležernim urbanim, suvremenim jezikom i vješto vođenom pričom koja tematizira njihovu svakodnevicu Borna Vujčić bi ovim romanom mogao privući i mladež nesklonu čitanju, te u njima pobuditi ljubav prema knjizi i lijepoj književnosti. Tim više što alegorijskim aspektom romana Vujčić svoje vršnjake podučava i društvenim odnosima, uz to što ukazuje na pogubnost moralno upitnih postupaka pojedinih likova i upozorava na opasnost pretjerane kompetitivnosti i manipulacije drugima radi koristoljublja i častohleplja. Ipak, treba istaknuti da unatoč alegorijskome sloju rukopisa i prisutnosti prenesenih značenja, priča neprestano ostaje vrlo tečna i dinamična pa se, zanemarivivši ili previdjevši taj podtekst, roman može čitati i kao romaneskni panoptikum različitih slika i iskustava iz mladenačkog života, s majstorski izvedenim zapletom te vrlo dramatičnim raspletom kojega krasi nekoliko neočekivanih obrata.
A budući da roman Nužno zlo kroz prikaz školskoga života kao alegorijske preslike ideološki podijeljenog hrvatskog društva važnost pridaje i političkoj dimenziji priče, on je osim mladim čitateljima svakako vrlo zanimljiv i starijoj čitalačkoj publici..
Božidar Alajbegović, urednik
Roman 37-godišnjeg argentinskog književnog wunderkinda Andresa Neumana Hablar solos (2012.) roman je koji govori o bolesti, smrti, tuzi i duševnoj boli te potvrda o snazi i moći koju umjetnost i književnost imaju kako bi nas suočili sa vlastitom smrtnošću i pripremili nas na ono neumitno i neizbježno - na svijest o tome da nas jednog dana više neće biti.
Roman za pripovjedače ima troje članova jedne obitelji koji iz vlastitih, međusobno različitih perspektiva govore o životu, smrti, ljubavi i zajedničkom životu.
Mario je mladi otac obolio od raka koji ležeći u bolnici svoja razmišljanja o životu i vlastitoj bolesti snima na traku, namijenivši te snimke svome 10-godišnjem sinu Litu. Upravo je njegov sin Lito drugi narator, čiju struju svijesti pratimo tijekom njegovog putovanja s ocem, neposredno prije očeve konačne hospitalizacije. Tijekom putovanja Mario je od sina tajio svoju bolest jer je želio da to posljednje zajedničko vrijeme oni provedu bezbrižno, neopterećeni sviješću o njegovoj bolesti.
Treći pripovjedački glas je Elenin, Mariove supruge i Litove majke, a njezine zapise čitatelj prati posredstvom njezinog dnevnika. Čitatelj je tako u prilici svjedočiti proživljavanju istih događaja iz triju različitih perspektiva. Tu su dakle supruzini zapisi u kojima se miješaju uspomene na ljubavlju ispunjene dane s mužem, tuga zbog njegove skorašnje smrti i strah od budućnosti koja donosi život bez njega; zatim su tu Mariova razmišljanja snimljena na traku koja donose njegove reminiscencije vlastitog života i svjedočanstvo straha od smrti koja je svakim danom sve bliža, a što je sve u kontrapunktirano sinovljevom strujom svijesti tijekom putovanja u očevom društvu, kad još nije znao da mu je otac smrtno bolestan.
Roman je to prepun različitih emocija - u njemu se dječakovo uzbuđenje zbog putovanja s ocem, što je za njega dotad najveća avantura u životu, izmijenjuje sa očevim strahom od smrti ali i njegovom neizmjernom tugom jer neće biti prisutan tijekom sinovljeva odrastanja niti će saznati kakav čovjek mu je sin postao, a sve prekidano dnevničkim zapisima Mariove supruge, velike zaljubljenice u književnost koja svoje zapise posreduje na način velikana književne umjetnosti čija djela je cijelog života gutala, a sad sebe i svoju obitelj promatra kao nesretne junake života. U vlastitim iskustvima ona prepoznaje iskušenja s kojima su se junakinje njezinih omiljenih knjiga suočavale a svoje dnevničke zapise obogaćuje obiljem citata iz knjiga koji korespondiraju s njezinom trenutnom situacijom.
Iz svega navedenog jasno je da autor kombinira različite diskurse, vrlo uspješno progovarajući iz perspektive triju likova, međusobno različitih po spolu, karakteru i dobi – Litove misli su dječje, konfuzne, posredovane na način struje svijesti, često nepoštivajući gramatička pravila i skačući s jedne teme na drugu pri čemu autor vrlo uvjerljivo dočarava dječju nestrpljivost i raspršenost pažnje; Mariovi iskazi snimljeni na traku izneseni su na način razgovora sa samim sobom, uz mnogo zamuckivanja i traženja verbalnog modusa primjerenog dječjem uhu, a Elenini su dnevnički zapisi lirični, poetični i naglašeno literarizirani, nadahnuti remek-djelima književnosti, prepuni književnih referenci, citata i asocijacija.
No, unatoč razlikama, ono što to troje ljudi neraskidivo veže jest međusobna ljubav, osuđena na bolan i preran završetak zbog smrti koja je svakim danom sve bliža.
Roman se tako zapravo postupno pretvara u hommage i slavljenje narativnih umjetnosti, u svojevrsnu grandioznu odu književnosti kao jedinog mogućeg oruđa i oružja u borbi protiv zaborava – razmišljanja svo troje protagonista, bilo da se radi o dječakovom tijeku misli, ženinim dnevničkim bilješkama ili snimkama glasa umirućeg bolesnika trajan su podsjetnik na jedan život koji je na literaran način spašen od nestanka, hiberniran, upisan u vječnost.
Božidar Alajbegović, urednik
Namik Kabil: Taksist u Hollywoodu
Vrag je životno iskustvo: netko ga ima pa ne može ništa s njim, a netko i ne izađe iz svoje sobe, ali napiše najistinitiju priču o onome što je doživio ovaj prvi. Velika većina ljudi, među njima i većina pisaca, doživjet će pakao Gulaga i Auschwitza, proći će izbjeglički put od Alepa do Hamburga, preživjeti pad aviona, teroristički napad u kafiću u Tel Avivu, opsadu Sarajeva, put oko svijeta u gumenom čamcu i kolosalni mamurluk nakon ispijene boce mastike, a da o tome svemu neće biti u stanju da izgovori jednu jedinu istinitu riječ. Strašno je to kada riječi svjedoka, stvarnih mučenika i posjednika velike sudbine, zvuče kao laž. Svaka je istina pred književnošću laž ako nije dobro ispričana. Pred sudom je drukčije.
Postoji, međutim, ona blagoslovljena manjina, elita među mučenicima svake vrste, sačinjena od ljudi koji su u stanju ono što su doživjeli pretvoriti u memoarski tekst. Zahvaljujući njima saznali smo za veliki događaj. Ali ne i za njegovu bit. O njoj će pisati oni apsolutno najmalobrojniji svjedoci, ako takvih dobrim slučajem bude, koji imaju dar da vlastito životno iskustvo pretvore u veliku književnost: Primo Levi, Varlam Šalamov, Frederico Fellini, Gombrowicz…
Namik Kabil, djetinjstvom i prvom mladošću Trebinjac, rođen 1968. u Tuzli, prije rata je umjereno neuspješno studirao medicinu. Kada je u Trebinju započela vojna mobilizacija za napad na Dubrovnik, sklanja se na nekoliko mjeseci u rodnu Tuzlu. Kada je i u Tuzli počeo rat, preko američke humanitarne agencije bježi preko oceana i stiže u Los Angeles. Godina je 1993, i sljedećih devet godina ostaje u Americi. Potom se vraća i nastanjuje u Sarajevu, gdje nikad ranije nije živio. Postaje šire poznat kao scenarist filma “Kod amidže Idriza”, redatelja Pjera Žalice. Iako nije poharao svjetske festivale, ni osvojio nagrade koje su – redom zasluženo – osvojili neki drugi bosanski filmovi, ovaj film je zasigurno među dva-tri najbolja bosanskohercegovačka filma još nakon ranih dana Emira Kusturice. Po mišljenju ovog čitatelja (i gledatelja) scenarij filma “Kod amidže Idriza” najbolji je komad primijenjene književnosti na ratne i poratne teme na prostoru bivše Jugoslavije.
Prije nekoliko dana zagrebački je Hena.com, pod uredništvom Marine Vujčić, objavio Kabilovu knjigu “Amarcord”. Knjiga počinje rečenicom: “Ja nikad ne bih živio u Americi da nije bilo rata.” Ta je rečenica, zapravo, autopoetički iskaz Namika Kabila. Jednostavna, obična, demistificirajuća, takva da ju je mogao izgovoriti svaki onaj prostodušni i slabo pismeni bosanski čovjek kojeg je izbjeglička poplava s početka devedesetih nanijela u Ameriku. A opet, u toj jednostavnosti nema ni folklornog prostaštva, ni stereotipne bosanske prostodušnosti, ni banalnosti kakva se čuhne u onih pisaca koji jednostavnim rečenicama nastoje prikriti jednostavnost svojih binarhih umova i srca. Kabil se svojoj jednostavnosti dugo učio, oslobađajući se viškova sloj po sloj, kao u onoj grasovskoj metafori o guljenju luka, sve dok priču nije sveo na ono elementarno. U filmu “Kod amidže Idriza” to je popravak bojlera – to je njegova tema, sve drugo se samo veže uz popravljanje tog starog predratnog bojlera – a u knjizi “Amarcord” to je već prva napisana rečenica. Svatko tko je ikada išta napisao, makar to bilo samo pismo iz vojske, zna koliko je teško pisati jednostavno, a misliti kompleksno.
Svoj dolazak u Ameriku, i prve dane u izbjeglištvu, opisuje dokumentaristički precizno i detaljno. Ali začudo, nigdje famoznog općeg mjesta. Priča kako njih tristotinjak sjedi u avionu koji upravo pali motore, i kako razmišlja, on sam među svima njima, da još uvijek postoji šansa da izađe, da se vrati kući, ili u ono što se nekom greškom i dalje zove kućom, a onda avion započinje rulanje, i tu se negdje, usred uobičajene uzletne procedure, gubi šansa za ostanak. Potom priča o naoko banalnoj razlici između naših i američkih zahodskih školjki, o Amerikacima koji ga, u znak podrške, tapšu po leđima, a onda nestaju, o sobi u kojoj ničeg nema osim madraca i dvije automobilske gume, koje mu služe umjesto stolice, o poznanicima iz Trebinja, Srbima, koji su tu još od prije rata, i koji ga prime u svoj mali stan kad više nema gdje… Nigdje one, za nas toliko uobičajene samosažaljivosti, ali ni težnje za efektom, demonstriranja vlastite sudbine pred očima čitatelja, nigdje onoga, kod bosanskih pisaca i umjetnika tako neugodnog uvjerenja o vlastitoj odabranosti i izuzetnosti. Namik Kabil na krajnje običan način pripovijeda i piše o vrlo neobičnim stvarima, dok one obične, jednostavne i banalne, u tri riječi snažno oneobičava. Pa da, tu je riječ o spisateljskom triku. Ali, dajte, molim vas, prije nego što to još jednom kažete, pokušajte ponoviti taj trik, ili mi kod vaših pisaca – a znamo na koga mislimo kad kažem: vaših pisaca – pokažite mjesto na kojemu su uspjeli izvesti takav trik. To vam je, gospodo draga i bijednici književni, ona vrsta trika koju Namik Kabil opisuje s losanđeleske ulice, na kojoj gleda čovjeka kako žonglira s tri male motorne pile. Naravno upaljene. Ako pogriješi, one šaka. Ali on žonglira, jer mu nema druge. Kabilu vjerujemo da piše kako se jedino može.
“Amarcord” je žanrovski neobična knjiga. Mogao je to biti nonfikcionalni roman, ali kao da je pisac od toga odustao. “Amarcord” je visoko iznad memoara i dokumentarnih svjedočenja, i proznom fakturom i stilizacijom teksta, njegovom umjetničkom uvjerljivošću. U nekoj drugoj kulturi, s drukčijim književnim tradicijama, ovo bi bila književna reportaža, u najplemenitijem smislu riječi, koja bi se, međutim, našla u konkurenciji svih ozbiljnim nagrada za roman godine. I podobivala bi te nagrade. Tamo gdje bi takve nagrade postojale.
U Los Angelesu i Hollywoodu Kabil četiri godine radi kao taksist. U knjizi epizode o taksiranju ne preuzimaju pažnju čitatelja više nego što je to potrebno, pisac održava jedan te isti tonalitet priče, odbijajući đavolju ponudu da zabavi publiku i da, možda, izgubi na književnoj autentičnosti, ali da dobije na konfekcijskoj lakoći i prozračnosti. Napokon, što bi jednog Trebinjca moglo bolje preporučiti književnostima ispranih mozgova zapadno i istočno od Bosne i Hercegovine od naslova: Doživljaji holivudskog taksista. Intervjuirale bi ga i hrvatska i srpska Gloria, frizerke bi se otimale oko postera s njegovom stasitom figurom.
Osim što je priča o izbjeglištvu, a onda i o razlozima za odlazak, “Amarcord” je u svom podtekstu savršena scenaristička studija. Kroz cijelu knjigu Kabil vodi diskretnu raspravu sa čitateljem o odnosu životnog iskustva i književnog, tačnije primijenjeno-književnog teksta. A onda se prisjeti okrutnoga holivudskog producenta kojemu je nosio scenarij, koji mu kaže da je sve to vrlo zanimljivo i vrlo lijepo, ali da bi on učinio pravu stvar kada bi napisao priču o sebi i o onome što mu se dogodilo. U tom trenutku je pomislio da ga čovjek vrijeđa. Kasnije shvaća da je bio u pravu. Na kraju, scenarij “Kod amidže Idriza”, naoko daleko od Kabilova životnog iskustva, zapravo je upravo ta priča. Vrag je životno iskustvo. Katkad je manje važno ono što ti se događa od onoga o čemu misliš.
Identitarna mapa Namika Kabila vrlo je zanimljiva. Trebinjac, koji se ljeti kupao u Platu i u Kuparima, izlazio na Stradun i doživljavao Dubrovnik intenzivnije od onih koji su u njem živjeli. (Zanimljivo je čitati “Amarcord” s mišlju na Kovačev “Grad u zrcalu”.) Na jednom mjestu kaže da “im” nikad neće oprostiti bombardiranje Dubrovnika. A Trebinje? Trebinje im mora oprostiti, da bi živio. Mora im oprostiti i zbog onih koji su mu u tom životu važni. Ima u ovoj knjizi nekoliko finala na koja proplače tko god zna čitati. Evo jednoga: “Kada je tata prvi put otišao da vidi kuću u Trebinju, u Bregovima ga je sačekao njegov predratni haver, autolimar Savo Brnjoš. Donio mu je pečenu kokoš i hljeba i kad je tata sjeo na zid da prezalogaji, Savo je zaplakao.
Ako nekada krenete preko Trebinja za Dubrovnik, obratite pažnju na autolimarsku radnju s lijeve strane na izlasku iz Trebinja, prije raskrsnice gdje se skreće za Herceg-Novi. Tu ogromni Savo ispravlja lim starih Volkswagena golim rukama. U nemirnoj, prekrasnoj, nesigurnoj, tužnoj i tragičnoj Hercegovini ipak je sigurno da taj dan ta pečena kokoš nije pala s neba. Sjećaću se toga i kad umrem…”
Pola knjige je, kažu, na čitatelju. Tako je, bit će, i s “Amarcodom”. Odavno već ne pomišljam na to odakle sam. Iz prošlosti sam, odakle bih bio. A mjesto rođenja, ono je u osobnoj iskaznici, nepromjenljivo kao i datum. Sve drugo je, bojim se, izgubljeno, nestalo. Knjiga Namika Kabila ne dolazi iz prošlosti, evo sad je napisana, a podsjetila me je, nakon dugo, dugo vremena, odakle sam.
Nakon što se u prethodnom, svome drugom romanu A onda je Božo krenuo ispočetka (Hena com, 2014.) Marina Vujčić vrlo uspješno okušala u žanru egzistencijalističkog romana napisavši vrlo uvjerljivu inačicu romana lika, te iznimno sugestivno psihološki oslikavši unutarnji život i svijet jednoga, krizom srednjih godina dobrano načetoga muškarca, u trećem romanu Mogla sam to biti ja Marina Vujčić pomalo se vraća na teren svoga prvoga romana Tuđi život (Profil, 2010.). Odnosno, novi roman za glavne protagoniste ponovo ima dvije žene, što ga, uz ponovnu tematizaciju pisanja i osmišljavanja tuđih života, povezuje s autoričinim romanom prvijencem, ali i dramama iz njene knjige Umri ženski (Hena com, 2014.). Međutim, iako motivski, tematski, problemski i značenjski povezan sa svim njenim prethodnim, romanesknim i dramskim radovima, roman Mogla sam to biti najkompleksniji i najslojevitiji autoričin rukopis dosad.
Okosnica fabule romana Mogla sam to biti ja su iskustva i događaji iz života dviju protagonistica – psihijatrice Lucije Herman i njezine neimenovane pacijentice. Svoju životnu priču, u monološkoj formi tijekom seansi u psihijatričinoj ordinaciji, neimenovana pacijentica iznosi u prvome licu jednine, dok psihijatričina razmišljanja i iskustva bivaju posredovana u trećem licu, od strane tzv. sveznajućeg pripovjedača. Uz te dvije osnovne fabularne linije Marina Vujčić roman dodatno usložnjava obogaćujući ga i životnim pričama još troje psihijatričinih pacijenata – mlade udovice Ivane čiji je muž smrtno stradao u prometnoj nesreći; spisateljice u stvaralačkoj krizi Hele Zrinski i mladog redatelja Nikole, koji je naizgled bez problema, a na seanse dolazi radi novog životnog iskustva. Psihijatrica, osobno vrlo nezadovoljna vlastitim životom i frustrirana svojom nesposobnošću da ga promijeni nabolje, prilično nezainteresirano sluša ispovijesti svojih pacijenata, a njihovi monolozi zapravo povećavaju njezino životno razočaranje jer joj se čini da i unatoč problemima koji ih muče, ti ljudi žive punije i kvalitetnije živote, i sposobniji su od nje dosegnuti žuđeni životni smisao. Uzrok svoga nezadovoljstva psihijatrica Lucija prepoznaje u slijedu događaja iz njezina života na koje nije mogla utjecati a koji su je doveli u sadašnju nezadovoljavajuću životnu pat poziciju – od majčine bolesti i smrti, preko nefunkcionalnog odnosa s ocem i profesije koja nije bila njezin prvi izbor pa sve do loše obavljenog pobačaja koji je uzrokovao njezinu neplodnost, ali ju je i doveo do braka s čovjekom kojega ne voli ali joj je bio podrška u tom teškom razdoblju. Kako bi se bar nakratko othrvala nezadovoljstvu, psihijatrica krši profesionalnu etiku i upušta se u preljubničku aferu s Nikolom, a ti događaji kao i ispovijesti spisateljice Hane i udovice Ivane izmijenjuju se s monološki, u prvome licu ispripovijedanim dionicama životne putanje neimenovane pacijentice. Njezin su život, kako saznajemo, obilježile dva gubitka koje ona ne uspijeva preboljeti – smrt oca koji je umnogome oblikovao njezin karakter i svjetonazor i gubitak čovjeka kojeg je silno voljela i koji je bio njezina istinska druga polovica.
Marina Vujčić suvereno vodi te brojne životne priče koje se na različite načine prepliću, uspijevajući svoje međusobno različite protagoniste vrlo uvjerljivo okarakterizirati i učiniti ih životnima i autentičnim subjektima s kojima čitatelj suosjeća i razvija identifikacijski odnos. Tematizirajući psihoanalizu u srži koje je verbalizacija ljudskih iskustava i narativizacija života, Marina Vujčić zapravo ispisuje odu književnosti, što dodatno do izražaja dolazi na kraju romana, kad se ispostavi kako je cijeli rukopis zapravo roman kojega neimenovana pripovjedačica piše u autoterapijske svrhe. Naime, njezini su zapisi u početku bili zamišljeni kao autobiografska literarna ispovijest o svome životu, svojevrsno sredstvo borbe protiv tuge zbog smrti dviju voljenih osoba, ali ih postepeno ona odlučuje nadograditi životnim pričama izmaštane psihijatrice i njenih pacijenata, što roman i inače iznimno bogat slojevima, značenjima i motivima dodatno obogaćuje i metaliterarnošću. Tako, uz to što se postepeno rukopis pretvara i u roman o pisanju romana, autorica sve vrijeme implicira važnost i moć koju imaju riječi; riječi koje su puno više od alata za sporazumijevanje, riječi kojima se stvaraju novi svjetovi, riječi kao sredstvo suočavanja nas samih s vlastitim neodoumicama, strahovima, razočaranjima i nadama, ali i riječi kao jedine postojeće i moguće alatke za uspostavu ravnoteže u međuljudskim odnosima i rješavanje problema. Kroz motiv psihijatričinog osjećaja nesudjelovanja u vlastitom životu Marina Vujčić varira i nadograđuje tematiku prisutnu u svim njenim dosadašnjim, kako romaneksnim tako i dramskim tekstovima, istovremeno se također vraćajući i problemu/izazovu otpočinjanja života ispočetka. Ponovo je također zastupljena i problematizacija prilagodbe vlastitog života i odluka tuđim očekivanjima, a vezano uz to, kao jedna od žarišnih tematsko-značenjskih točaka ovog slojevitog romana prepoznaje se problematizacija pogrešnih životnih odluka i odabira, te konfabulacija smjerova u koje bi naše živote drukčije odluke odvele.
Marina Vujčić u romanu Mogla sam to biti ja vrlo uvjerljivo psihološki nijansira velik broj likova istovremeno suvereno gradeći kompleksnu fabularnu arhitektoniku i uvjerljivo odmatajući pet različitih životnih priča krakovi kojih se međusobno prepliću tvoreći mozaičan prikaz života urbanih pojedinaca. Riječ je o autorici koja veliku pozornost pridaje svakoj pojedinoj rečenici, te se hrabro upušta u problematizaciju ozbiljnih i svakom pojedincu važnih i bliskih tema, koje iz rukopisa u rukopis obrađuje na sve kvalitetniji način i čiji rukopisi, ma koliko to pretenciozno zvučalo, tvore ozbiljan, pomno osmišljen i zaokružen OPUS, problemski potpuno korespondentan vremenu u kojemu živimo, te životnim iskušenjima i mrakovima s kojima se svi svakodnevno suočavamo.
Božidar Alajbegović, urednik
