Književna kritika “U sedlu je tijesno za dvoje”

Radnja Ivaniševićeva romana vraća nas u 1969. godinu, a ispričana je iz perspektive dječaka Tome

Sve što je proteklih godina Ivica Ivanišević napisao i objavio u formi knjige, sada dobiva obrise svojevrsne pripreme ili pretpriče za prvi roman. Započeo je biografijom Miljenka Smoje, pisca čiji ćemo duh i optiku promatranja svijeta mnogo puta susresti na stranicama njegovog romana u kojem se evocira jedno vrijeme, precizno datirano ljetom u kojem je čovjek prvi puta kročio na Mjesec, u splitskom varošu.

Nastavio je odličnim esejima o stripu “Sto mu jelenskih rogova”, a upravo će inficiranost tim oblikom popularne kulture biti glavna odrednica dječaka Tome iz čije perspektive je ispripovijedana obiteljska priča, s ponešto tragičnih i mnogo komičnih turbulencija. Bio je koautor vodiča “Split za početnika”, a bez Splita u mentalitetskom i jezičnom smislu ne bi bilo ni ovog romana i na kraju, u “Ulazu za djecu i vojnike”, u kratkoj je proznoj formi uveo evociranje sitnica (koje život znače) iz prošlosti i nostalgije kao prevladavajućeg tona, što će do punog izražaja doći upravo u ovoj knjizi.

Ono što Ivaniševića i njegov roman, dakle obojicu, čini izvrsnim jest nevjerojatan dar da kroz jednostavnu i naizgled posve nepretencioznu priču, u koju čitatelj uranja na dah i odjednom toga daha ima toliko da iz nje izranja tek na posljednjoj stranici, ispripovijeda ono što nam se na prvi pogled čini vrlo poznatim, ali na kraju iznenađuje upravo umijećem uobličavanja nepoznatog od poznatog.

Obiteljska priča s kraja šezdesetih, ispripovijedana iz pozicije najmlađeg člana, usamljenog dječaka zaluđenog kaubojskim stripovima, u kojoj se čitaju tipična sociološka, kulturološka, pa i politička opća mjesta konkretnog vremena, u žanrovskom smislu nije ništa novo. Mnogi su, poput možda najpoznatijegTribusona sa svojim bjelovarskim ciklusom, pisali upravo na taj način, no sličnost je u ovom slučaju ipak samo u formalnom odabiru.

Ivaniševićev roman doista koristi vremensku kapsulu i vraća nas u 1969. godinu, kao znakoviti simbol jednog od datuma nakon kojega običan čovjek (a takvi su, dakako, njegovi likovi) doista vjeruje da više ništa neće biti isto, jer upravo svjedoči tom velikom koraku za čovječanstvo. No, situacija u Tominoj obitelji trenutno je mnogo dramatičnija od one na Mjesecu i jedva nabavljeni TV prijemnik, zbog kojeg će njegova majka nakratko zaboraviti sve svoje probleme i zadaće, vrlo brzo će biti u drugom planu, jer će se na drugom ekranu, onom svakodnevnog života, odvijati prave drame.

Ivaniševiću je svakako najvažnije uobličiti uvjerljive likove, daleko od svakog stereotipa, pa “U sedlu je tijesno za dvoje” prerasta u roman doista majstorski (i minimalistički) okarakteriziranih junaka - djeda bivšeg borca koji nije progovorio ni riječi nakon rata sve do ključnog trenutka kada se morao čuti ni manje ni više no s Titom, oca pekara koji proživljava drugu mladost i sigurnu rutinu nakratko prekida dvojbama oko zabranjene ljubavi, majke fascinirane TV-om, brata koji se zaljubljuje u njemačku turisticu i zbog ljubavi odluči učiniti nešto zbog čega ova obitelj neće na miru moći pogledati ni iskrcavanje na Mjesec.

Dječak Toma, iz čije su perspektive događaji sagledani, u svim je tim po obitelj i širu zajednicu dramatičnim događajima, na neki način prepušten sam sebi i funkcionira kao promatrač koji se smjestio negdje sa strane, u kutu. No, njegova je uloga, osim promatračke, odlično naglašena uvođenjem imaginarnog prijatelja, strašnog kauboja Arizone Džoa, koji se iz stripa preselio direktno u njegovu sobu, kako bi mu olakšao i razriješio neke osobne i obiteljske dvojbe. On postaje njegovim saveznikom i tješiteljem za krizne situacije, no u tome nije svemoguć, pa će pred izazovima rješavanja Tominih obiteljskih problema i sam morati priznati poraz. Jer, život nije strip.

O tome nam zapravo i pripovijeda Ivica Ivanišević; o tome kako običan, svakodnevni život svojim epizodama nadmašuje sve ono što možemo vidjeti na TV ekranu ili pročitati u stripovima o kaubojima i Indijancima. Liku Arizone pridružena je još jedna, iznimno uspjela, dosjetka - on, naime, govori autentičnim, srpskim jezikom kultnih stripova tiskanih u Gornjem Milanovcu, što ispada jako duhovito, ali na razini romana i u funkciji jezične diferenciranosti.

Ta mala, topla i nostalgična priča, natopljena šarmom jednog prošlog, ipak prilično nevinog vremena i odličnim, nimalo banalnim humorom, u sebi sadrži mnoštvo velikih tema - od odrastanja, usamljenosti, prijateljstva i ljubavi, do kompleksnih obiteljskih i društvenih odnosa. Toplina i humanost kojima odiše ovaj roman rijetke su danas ne samo u životu, nego i u literaturi.

Jagna Pogačnik, Jutarnji list