Književna kritika “Amarcord”

„Amarcord“ je potpuno nesvakidašnja knjiga, kronika jedne iskorijenjenosti, kojom se brani i slavi pravo na pamćenje

Namik Kabil rođenjem je Tuzlak, a odrastanjem Trebinjac iz, kako se to kaže, bolje kuće. Otac mu je bio liječnik, specijalist za uho grlo i nos, zanesenjak jazza i entuzijastični svirač klavira, a majka nastavnica koja zbog brige o djeci nije radila u struci. Kad je trebao izabrati svoj životni put, Namik je, po obiteljskom defaultu, upisao medicinu i onda nekoliko godina bez prevelikog žara metiljao studij. Da nije rata, vjerojatno bi se, naposljetku, nekako ipak domogao diplome i danas radio u svome zavičaju kao liječnik.

No, nije mu bilo zapisano. Njegova porodica prognana je iz grada i utočište je pronašla u Dubrovniku. Kad se zakuhao hrvatsko-bošnjački rat, Kabilu je opasno priprijetila mogućnost da zaglavi u nekoj razmjeni, pa se odlučio emigrirati u Sjedinjene Američke Države. Devet godina kasnije vratio se u domovinu i nastanio u Sarajevu gdje danas radi kao filmski autor. Široj publici najpoznatiji je kao pisac scenarija za film Pjera Žalice „Kod amidže Idriza“, koji se reklamirao dojmljivom ali istodobno i vrlo preciznom rečenicom: „Priča o čovjeku koji je došao popraviti bojler, a popravio je ljudska srca.“ A priču o čovjeku koji je pokušao popraviti vlastiti život, dakle, o sebi samome, Kabil je ovih dana zbio između korica ispovjednog romana „Amarcord“.

Otprilike polovicom svog opsega knjiga tematizira njegov život u Kaliforniji, zemlji u kojoj je „kapitalistička surovost premazana uljem za sunčanje, skrivena iza filmskih kulisa Los Angelesa“. Tamo se obreo bez dolara u džepu, dobio ključ nenamještenog stana u četvrti na lošem glasu - gdje je spavao na golome madracu, a sjedio na dvjema automobilskim gumama – i priliku da bira neki od mukotrpnih i slabo plaćenih poslova kakvi obično sljeduju emigrante utekle od ratova i bijede. U toj osunčanoj Arkadiji nasmrzavao se kao nikada prije. Naravno, ne doslovno. Oko srca ga je, naime, zebla strašna neimaština, strahovi, tjeskobe i, ponajviše, usamljenost.

Kad se konačno pribrao i snašao, dobio posao taksista i priliku da iznajmi tijesni stančić, poželio je nešto više: steći formalno obrazovanje i stvoriti pretpostavke za izgradnju ozbiljne karijere. Za pegulu, izabrao je zanimanje o kojem mašta barem polovica stanovnika Los Angelesa. U gradu u kojemu valjda ne postoji ni jedan jedini konobar koji na vlastiti posao ne gleda kao na vrlo privremeni angažman, jer sanja o karijeri hollywoodske zvijezde, Kabil je poželio postati scenaristom i redateljem. Godinama je tako do iznemoglosti taksirao, studirao i pisao, liferovao svoje tekstove na različite producentske adrese i uredno zaprimao košarice. Od svih celebrityja dospio je upoznati samo Chrisa Penna, brata još poznatijeg Seana. Dirljiv je i u isti mah nevjerojatno smiješan fragment u kojemu Kabil slavnome glumcu preporuča vlastiti scenarij. Inače rabijatni Chris Penn nije ga poslao u neku stvar, premda je bio sit sličnih inkomodacija, nego mu je predložio da baci rukopis na njegov balkon, pa će ga on pročitati kad uhvati malo vremena. Namik je tako i postupio, a onda s užasom shvatio kako je Pennov balkon doslovce prekrcan scenarijima od kojih su se neki pretvorili u papirnatu kašu jer mjesecima stoje na suncu i kiši.

Priča o Namikovim kalifornijskim godinama doima se kao neki čudni složenac Orwella („Nitko i ništa u Parizu i Londonu“), Burroughsa, Bukowskog, Milana Oklopdžića („CA Blues“)... A opet, radi se o tekstu koji ništa na duguje spomenutim piscima, jer je potpuno izvoran i autentičan. Kabil je autor suzdržana stila, bez viškova, nesklon kićenju, sa znakovitim šutnjama što su upisane između redaka, kadar u istom odlomku, koji put i u istoj rečenici, jednako nasmijati i rastužiti čitatelja. Taj je talent osobito vidljiv u drugome dijelu knjige koji se ponajviše bavi godinama što su prethodile egzilu, gdje u formi svojevrsnog literarnog striptiza, ogoljavajući sebe istodobno ogoljava i društvene prilike, rekonstruira vrijeme koje je prethodilo nevremenu, dotičući se važnih i u suvremenoj književnosti slabo ili nikako elaboriranih pitanja kao što je ono o metastazirajućem tumoru nacionalizma koji nikoga nije poštedio.

„Nerijetko mi se čini da se sjećam više nego je potrebno“, piše Kabil u uvodu knjige. Iz čitateljske pozicije ne možemo ništa drugo doli zahvaliti na tome memorijskom suficitu. Jer, „Amarcord“ je potpuno nesvakidašnja knjiga, kronika jedne iskorijenjenosti, kojom se brani i slavi pravo na pamćenje, štoviše, dokazuje kako je upravo privatna, a ne nacionalna, politička ili povijesna memorija jedina prava kolijevka identiteta.

Osim što je bolno dojmljiv roman o izbjeglištvu – smiješan taman koliko treba da vas njegov čemer ne slomi – „Amarcord“ se može čitati i kao zametak cijele jedne biblioteke, jer na razini krokija nudi doslovce na desetke sjajnih priča o osebujnim „epizodistima“ iz Kabilova života. K tome, ovo je i storija o strasti prema filmu, prebogata razmišljanjima koji osvjetljavaju i stvaralački proces i „političku ekonomiju“ pokretnih slika kao lukrativnog biznisa. Preporuka je, nadam se, jasna: požurite u najbližu knjižaru.

Namik Kabil, redatelj, scenarist, glumac i pisac, rođen je 1968. Završio je filmske studije na Santa Monica Collegeu i Los Angeles City Collegeu. Uz ostalo, autor je nekoliko scenarija za televizijske projekte. Njegov dokumentarni film „Informativni razgovor“ osvojio je nagradu Srce Sarajeva na Sarajevu Film Festivalu 2007. Kao redatelj cjelovečernjega filma debitirao je „Čuvarima noći“ 2008.      

„Teško je zamisliti roman kojem bi pristajalo da ponese veliki Fellinijev naslov. A roman Namika Kabila mogao se zvati jedino tako: 'Amarcord'. Netko će reći da je to 'Amarcord' s ironičnim odmakom, ali ovaj čitatelj misli da nije. Kao i onaj prvi, i ovaj je 'Amarcord' snažna i sveprožimajuća apologija sjećanja. U Kabilovom slučaju: sjećanja na egzil i na ono što je bilo prije. Nisam u mome jeziku pročitao ljepšu izbjegličku knjigu“, stoji, među ostalim, u preporuci na ovitku knjige, koju je napisao Miljenko Jergović.

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalamcija