Urednička recenzija “Mogla sam to biti ja”
Nakon što se u prethodnom, svome drugom romanu A onda je Božo krenuo ispočetka (Hena com, 2014.) Marina Vujčić vrlo uspješno okušala u žanru egzistencijalističkog romana napisavši vrlo uvjerljivu inačicu romana lika, te iznimno sugestivno psihološki oslikavši unutarnji život i svijet jednoga, krizom srednjih godina dobrano načetoga muškarca, u trećem romanu Mogla sam to biti ja Marina Vujčić pomalo se vraća na teren svoga prvoga romana Tuđi život (Profil, 2010.). Odnosno, novi roman za glavne protagoniste ponovo ima dvije žene, što ga, uz ponovnu tematizaciju pisanja i osmišljavanja tuđih života, povezuje s autoričinim romanom prvijencem, ali i dramama iz njene knjige Umri ženski (Hena com, 2014.). Međutim, iako motivski, tematski, problemski i značenjski povezan sa svim njenim prethodnim, romanesknim i dramskim radovima, roman Mogla sam to biti najkompleksniji i najslojevitiji autoričin rukopis dosad.
Okosnica fabule romana Mogla sam to biti ja su iskustva i događaji iz života dviju protagonistica – psihijatrice Lucije Herman i njezine neimenovane pacijentice. Svoju životnu priču, u monološkoj formi tijekom seansi u psihijatričinoj ordinaciji, neimenovana pacijentica iznosi u prvome licu jednine, dok psihijatričina razmišljanja i iskustva bivaju posredovana u trećem licu, od strane tzv. sveznajućeg pripovjedača. Uz te dvije osnovne fabularne linije Marina Vujčić roman dodatno usložnjava obogaćujući ga i životnim pričama još troje psihijatričinih pacijenata – mlade udovice Ivane čiji je muž smrtno stradao u prometnoj nesreći; spisateljice u stvaralačkoj krizi Hele Zrinski i mladog redatelja Nikole, koji je naizgled bez problema, a na seanse dolazi radi novog životnog iskustva. Psihijatrica, osobno vrlo nezadovoljna vlastitim životom i frustrirana svojom nesposobnošću da ga promijeni nabolje, prilično nezainteresirano sluša ispovijesti svojih pacijenata, a njihovi monolozi zapravo povećavaju njezino životno razočaranje jer joj se čini da i unatoč problemima koji ih muče, ti ljudi žive punije i kvalitetnije živote, i sposobniji su od nje dosegnuti žuđeni životni smisao. Uzrok svoga nezadovoljstva psihijatrica Lucija prepoznaje u slijedu događaja iz njezina života na koje nije mogla utjecati a koji su je doveli u sadašnju nezadovoljavajuću životnu pat poziciju – od majčine bolesti i smrti, preko nefunkcionalnog odnosa s ocem i profesije koja nije bila njezin prvi izbor pa sve do loše obavljenog pobačaja koji je uzrokovao njezinu neplodnost, ali ju je i doveo do braka s čovjekom kojega ne voli ali joj je bio podrška u tom teškom razdoblju. Kako bi se bar nakratko othrvala nezadovoljstvu, psihijatrica krši profesionalnu etiku i upušta se u preljubničku aferu s Nikolom, a ti događaji kao i ispovijesti spisateljice Hane i udovice Ivane izmijenjuju se s monološki, u prvome licu ispripovijedanim dionicama životne putanje neimenovane pacijentice. Njezin su život, kako saznajemo, obilježile dva gubitka koje ona ne uspijeva preboljeti – smrt oca koji je umnogome oblikovao njezin karakter i svjetonazor i gubitak čovjeka kojeg je silno voljela i koji je bio njezina istinska druga polovica.
Marina Vujčić suvereno vodi te brojne životne priče koje se na različite načine prepliću, uspijevajući svoje međusobno različite protagoniste vrlo uvjerljivo okarakterizirati i učiniti ih životnima i autentičnim subjektima s kojima čitatelj suosjeća i razvija identifikacijski odnos. Tematizirajući psihoanalizu u srži koje je verbalizacija ljudskih iskustava i narativizacija života, Marina Vujčić zapravo ispisuje odu književnosti, što dodatno do izražaja dolazi na kraju romana, kad se ispostavi kako je cijeli rukopis zapravo roman kojega neimenovana pripovjedačica piše u autoterapijske svrhe. Naime, njezini su zapisi u početku bili zamišljeni kao autobiografska literarna ispovijest o svome životu, svojevrsno sredstvo borbe protiv tuge zbog smrti dviju voljenih osoba, ali ih postepeno ona odlučuje nadograditi životnim pričama izmaštane psihijatrice i njenih pacijenata, što roman i inače iznimno bogat slojevima, značenjima i motivima dodatno obogaćuje i metaliterarnošću. Tako, uz to što se postepeno rukopis pretvara i u roman o pisanju romana, autorica sve vrijeme implicira važnost i moć koju imaju riječi; riječi koje su puno više od alata za sporazumijevanje, riječi kojima se stvaraju novi svjetovi, riječi kao sredstvo suočavanja nas samih s vlastitim neodoumicama, strahovima, razočaranjima i nadama, ali i riječi kao jedine postojeće i moguće alatke za uspostavu ravnoteže u međuljudskim odnosima i rješavanje problema. Kroz motiv psihijatričinog osjećaja nesudjelovanja u vlastitom životu Marina Vujčić varira i nadograđuje tematiku prisutnu u svim njenim dosadašnjim, kako romaneksnim tako i dramskim tekstovima, istovremeno se također vraćajući i problemu/izazovu otpočinjanja života ispočetka. Ponovo je također zastupljena i problematizacija prilagodbe vlastitog života i odluka tuđim očekivanjima, a vezano uz to, kao jedna od žarišnih tematsko-značenjskih točaka ovog slojevitog romana prepoznaje se problematizacija pogrešnih životnih odluka i odabira, te konfabulacija smjerova u koje bi naše živote drukčije odluke odvele.
Marina Vujčić u romanu Mogla sam to biti ja vrlo uvjerljivo psihološki nijansira velik broj likova istovremeno suvereno gradeći kompleksnu fabularnu arhitektoniku i uvjerljivo odmatajući pet različitih životnih priča krakovi kojih se međusobno prepliću tvoreći mozaičan prikaz života urbanih pojedinaca. Riječ je o autorici koja veliku pozornost pridaje svakoj pojedinoj rečenici, te se hrabro upušta u problematizaciju ozbiljnih i svakom pojedincu važnih i bliskih tema, koje iz rukopisa u rukopis obrađuje na sve kvalitetniji način i čiji rukopisi, ma koliko to pretenciozno zvučalo, tvore ozbiljan, pomno osmišljen i zaokružen OPUS, problemski potpuno korespondentan vremenu u kojemu živimo, te životnim iskušenjima i mrakovima s kojima se svi svakodnevno suočavamo.
Božidar Alajbegović, urednik