Urednička recenzija “Razgovori nasamo”
Roman 37-godišnjeg argentinskog književnog wunderkinda Andresa Neumana Hablar solos (2012.) roman je koji govori o bolesti, smrti, tuzi i duševnoj boli te potvrda o snazi i moći koju umjetnost i književnost imaju kako bi nas suočili sa vlastitom smrtnošću i pripremili nas na ono neumitno i neizbježno - na svijest o tome da nas jednog dana više neće biti.
Roman za pripovjedače ima troje članova jedne obitelji koji iz vlastitih, međusobno različitih perspektiva govore o životu, smrti, ljubavi i zajedničkom životu.
Mario je mladi otac obolio od raka koji ležeći u bolnici svoja razmišljanja o životu i vlastitoj bolesti snima na traku, namijenivši te snimke svome 10-godišnjem sinu Litu. Upravo je njegov sin Lito drugi narator, čiju struju svijesti pratimo tijekom njegovog putovanja s ocem, neposredno prije očeve konačne hospitalizacije. Tijekom putovanja Mario je od sina tajio svoju bolest jer je želio da to posljednje zajedničko vrijeme oni provedu bezbrižno, neopterećeni sviješću o njegovoj bolesti.
Treći pripovjedački glas je Elenin, Mariove supruge i Litove majke, a njezine zapise čitatelj prati posredstvom njezinog dnevnika. Čitatelj je tako u prilici svjedočiti proživljavanju istih događaja iz triju različitih perspektiva. Tu su dakle supruzini zapisi u kojima se miješaju uspomene na ljubavlju ispunjene dane s mužem, tuga zbog njegove skorašnje smrti i strah od budućnosti koja donosi život bez njega; zatim su tu Mariova razmišljanja snimljena na traku koja donose njegove reminiscencije vlastitog života i svjedočanstvo straha od smrti koja je svakim danom sve bliža, a što je sve u kontrapunktirano sinovljevom strujom svijesti tijekom putovanja u očevom društvu, kad još nije znao da mu je otac smrtno bolestan.
Roman je to prepun različitih emocija - u njemu se dječakovo uzbuđenje zbog putovanja s ocem, što je za njega dotad najveća avantura u životu, izmijenjuje sa očevim strahom od smrti ali i njegovom neizmjernom tugom jer neće biti prisutan tijekom sinovljeva odrastanja niti će saznati kakav čovjek mu je sin postao, a sve prekidano dnevničkim zapisima Mariove supruge, velike zaljubljenice u književnost koja svoje zapise posreduje na način velikana književne umjetnosti čija djela je cijelog života gutala, a sad sebe i svoju obitelj promatra kao nesretne junake života. U vlastitim iskustvima ona prepoznaje iskušenja s kojima su se junakinje njezinih omiljenih knjiga suočavale a svoje dnevničke zapise obogaćuje obiljem citata iz knjiga koji korespondiraju s njezinom trenutnom situacijom.
Iz svega navedenog jasno je da autor kombinira različite diskurse, vrlo uspješno progovarajući iz perspektive triju likova, međusobno različitih po spolu, karakteru i dobi – Litove misli su dječje, konfuzne, posredovane na način struje svijesti, često nepoštivajući gramatička pravila i skačući s jedne teme na drugu pri čemu autor vrlo uvjerljivo dočarava dječju nestrpljivost i raspršenost pažnje; Mariovi iskazi snimljeni na traku izneseni su na način razgovora sa samim sobom, uz mnogo zamuckivanja i traženja verbalnog modusa primjerenog dječjem uhu, a Elenini su dnevnički zapisi lirični, poetični i naglašeno literarizirani, nadahnuti remek-djelima književnosti, prepuni književnih referenci, citata i asocijacija.
No, unatoč razlikama, ono što to troje ljudi neraskidivo veže jest međusobna ljubav, osuđena na bolan i preran završetak zbog smrti koja je svakim danom sve bliža.
Roman se tako zapravo postupno pretvara u hommage i slavljenje narativnih umjetnosti, u svojevrsnu grandioznu odu književnosti kao jedinog mogućeg oruđa i oružja u borbi protiv zaborava – razmišljanja svo troje protagonista, bilo da se radi o dječakovom tijeku misli, ženinim dnevničkim bilješkama ili snimkama glasa umirućeg bolesnika trajan su podsjetnik na jedan život koji je na literaran način spašen od nestanka, hiberniran, upisan u vječnost.
Božidar Alajbegović, urednik