Intimna drama o ženama u sjeni opasnog političkog teatra
Prva zima odmah vas tresne posred lica. U studenom 1945. godine Ruža dolazi drugu Marinku u kancelariju u kazalište. Poslao je general da riješi stambeno pitanje. Udata, s djetetom, nemaju gdje da žive, kaže. Iza druga Marinka, uzdanice nove, socijalističke države, brdo je ključeva, ali baš brdo, metar visoko. General je ključ za – ključ. Odmah je sve jasno. Drug kaže drugarici da bira, može uzeti bilo koji. Ruža čita adrese s ceduljica, pa odabere jednu koju prepozna. "Buržujski ukus, drugarice", kaže Marinko.
Tena Štivičić dobro lijepi šamare.
Nemam pojma kako je londonska publika čitala ovu dramu. Na jednom mjestu autorica, iz pozicije svojeg alter-ega, kulturne gastarbajterice Alise Kos, ocu odgovara na pitanje o tome što kažu gore na ovaj naš ulazak u Europsku uniju: "Gdje gore? U Engleskoj? Ništa ne kažu, tata. Uglavnom nemaju mišljenje o nama, znaš. Osim kad je riječ o plažama. I ratnim zločincima."
Zamišljam da publika u londonskom National Theatreu krajem 2014. godine na premijeri drame bulji u smjeru pozornice i gleda te Hrvate i ponekog Bosanca, bivše partizane, ustaše, komunjare i domoljubne Hrvatine, PTSP-ovce i kriminalce pretvorene u poduzetnike, gradske šminkerice s umjetnim sisama i ostarjele austrougarske frajle u krinolinama kao neko pleme divljaka koje je Kolumbo dovukao iz Amerike na kastiljski dvor kraljice Izabele I., "da nauče govoriti". Politički stavovi su nam kao pera na Indijančevoj glavi sa slike Eugenea Deverije; malo jači vjetar i sve se to raspuše. Nismo zanosni kao Rusi koji kupuju nogometne klubove, nemamo tih para.
No, kad se razgrne ta politička kaljuža koja samo nama ima smisla, a pitanje je zapravo ima li i nama, jer i aktualnoj vlasti nedostaje bazičnog razuma da se ogradi od, primjerice, veličanja ustaša barem uvjerljivo deklarativno kad već ne može iskreno, "Tri zime" su univerzalna priča o ženskim sudbama, razumljiva svakom dvoru, epohi i jeziku. Pa je londonska publika "zanemarila" pera, a Tena Štivičić pobrala hvalospjeve kritike i uglednu nagradu Susan Smith Blackburn za 2015. godinu za svoju dramu između 140 konkurentica.
Predstavu još nisam pogledala, čeka me karta za utorak, veselim joj se kao malo čemu. Iz kazališta sam dugo izbivala, više iz lijenosti nego što sam imala razlog. Vratio me "Čarobni brijeg" u režiji Janusza Kice i fantastična, živa gluma mladog Adriana Pezdirca; čarolija je bila tolika da sam, priznajem, jedva disala od uzbuđenja, kao dijete kad prvi put vidi pokretne lutke. Te žive kazališne slike nastanjuju i ovu dramu, već u samom tekstu koji je Tena Štivičić osobno prevela s engleskog (dramu originalno nije pisala na materinskom jeziku). Tekst je dotjeran do savršenstva, autorskog pisma ima čak i u didaskalijama; ni tamo se Tena Štivičić ne usteže od fine ironije koja prožima cijelu dramu.
"Tri zime" inspirirane su obiteljskom poviješću autorice: njezina je prabaka bila sluškinja u gospodskoj kući, izbačena je na ulicu kad je rodila izvanbračno dijete. U drami ta prabaka postaje Monika Vinter, majka one Ruže s početka teksta. Radnja je razdijeljena u scene u tri povijesno različita konteksta: sve se zbiva u zimu 1945., 1990. i 2011. godine. Svakom zimom vlada nekoliko žena. U zimu 1945. upoznajemo bivšu sluškinju Moniku Vinter, neuku i uplašenu ženu; njezinu bivšu gazdaricu Karolinu Amruš, gospodsku kći koju su otac i brat tretirali kao imovinu; i Ružu Kralj, Monikinu kćer, drugaricu koja vjeruje u novu državu, u to da svatko ima napokon priliku sebi izgraditi bolji život.
U zimu 1990. godine Karolina je još živa. Preživjela je i oca ustašu i brata slabića, nova su joj obitelj u međuvremenu postali Kraljevi, pošteni bivši drugovi koji se nisu dobro snašli u prvobitnoj, hrvatskoj akumulaciji kapitala. Ruže više nema, na njezinoj su poziciji sada kćeri Maša Kos i Dunja Dolinar. Prva je pretjerano meka i popustljiva prema kćerima i suprugu, sluškinja druge generacije. Sestra Dunja glođe gastarbajterski kruh u Njemačkoj, dobro joj ide, osim što joj je dosta muža Švabe, koji se odjednom – dok se drugi put u pedeset godina rađa nova država – počinje prisjećati da je Hrvat.
U zimu 2011. pretvorba je odavno završila. U duhu popularne hrvatske maksime – tko je jamio, jamio je – mlađa kći Kosovih, Lucija, sprema se na vlastitu "akumulaciju kapitala". Krstila se, napravila veće sise, još se samo mora udati pa da Karolinina kuća, za čijih je par soba ključ davno dobila Ruža, napokon postane kuća Kraljevih i Kosovih. Prigovara joj sestra Alisa, povratnica iz Londona, kojoj ta prodaja ne sjeda dobro, zabrinut je i ostatak obitelji koji je naivno vjerovao da su moral i ljudskost važniji od sigurnosti, pa su temeljito najebali u svim režimima i političkim sistemima.
Složena je to priča koja se proteže na gotovo stotinu godina kad se priroda i "Četvrta zima", dosad neobjavljena scena, ujedno nikad izvedena na pozornici, a koja se smije izvoditi samo uz autoričino dopuštenje. Hrvatski izdavač Tene Štivičić, Hena com, dobio je ekskluzivno pravo prvi je objaviti u uknjižene "Tri zime", tiskane ove godine prigodno prije zagrebačke premijere.
Usprkos složenosti sudbina i brojnosti karaktera, Tena Štivičić maestralno, poput grčkog boga Krona, gospodari vremenom svoje tri zime, miješajući različite sekvence priča, pojačavajući napetost sve do katarze kraja, kad postane jasno tko je kome tko i koje su posljedice pojedinačnih, a koje kolektivnih zločina (zločin shvatite široko, ljude se može "ubijati" na tisuće maštovitih načina). Možda nije slučajno što su i Kron i drama potekli iz kaosa – prvi iz bezdana iz kojeg je rođeno svjetlo, druga iz političkog bića ove zemlje. Kron je često i Eon, vječno vrijeme; "Tri zime", malodušno, ne daju naslutiti da će među balkanskim divljacima ikad postati bolje.
Baš zbog tog neizbježnog defetizma, ženski likovi ovdje svijetle, kroz desetljeća. Ove su žene lukave, iskrene, manipulativne, poštene, uvredljive i bezobrazne, hladne i izgaraju za životom. One su te koje pokreću radnju, ne muškarci. Muškarci su, svi osim Vlade Kosa i tragičnog Marka Horvata, ovdje rubni; oni su istinski divljaci koji negdje izvan pozornice, možda u garderobi dok čekaju da im se spomene ime, oštre noževe i pozivaju na rat. Žene su te koje su zašile razlohane šavove, privezale djecu, zaposlile muževe, stavljale hranu na stol, pa i zabavljale generale ako je bilo potrebno. Još ima generala na ovom svijetu koje treba zabavljati.
Jezik drame, a Tena Štivičić inzistira na govornom jeziku, pojačava dojam realiteta. Slušajući/čitajući Mašu, Vladu, Dunju, Alisu, Luciju, Švabu, pa čak i Moniku i Karolinu, otkrivate da su to ljudi koje znate i poznajete. Tako mi pričamo kad ne govorimo, to smo mi kad nas ne prikliješti (auto)cenzura.
Hrvatska će publika, tim više u svjetlu aktualnih političkih događanja, "Tri zime" neminovno doživjeti kao politički teatar, manje kao intimnu dramu. I na premijeri u zagrebačkom HNK-u publiku je uglavnom činila oporba: što istaknuti pripadnici političkih stranaka koje su izgubile na zadnjim izborima, što prosječno hrvatsko građanstvo željno kulture koja se opire novoj ideološkoj revoluciji. Teatar je utjeha, kultura je utjeha, više nego ikad, bože daj da preživi ova olovna vremena, jer i umjetnici moraju jesti. Nadam se da sva pobuna neće svesti na one u egzilu, recimo u Londonu, gdje biju vlastite egzistencijalne bitke.
Tanja Tolić, Najbolje knjige
Ako postoji jedna zbirka priča koju trebate pročitati ove godine, onda je to 'Evanesco'
"Dakle, sȃm sam na zemlji, nemam brata, nikoga tko mi je blizak, nemam prijatelja, nikakvo drugo društvo do sebe sama". Tom rečenicom započeo je Jean-Jacques Rousseau svoje "Sanjarije usamljenog šetača", napisane između 1776. i 1778. godine, nikad dovršene. Rousseauova knjiga podijeljenja je u deset poglavlja koje naziva "Šetnjama". Zbirka priča "Evanesco" (Hena com, 2016.), u kojoj se na početku nalazi ovaj citat na francuskom jeziku, ne sastoji se od deset pripovijedaka nego devet, ali one bi se također mogle nazvati šetnjama, redom među ljudima koji – nestaju.
Naime, naziv "Evanesco" dolazi od latinskog glagola ēvānēscere, nestajati. Ovo nije knjiga za djecu, no da njima viknete "Evanesco!", odmah bi znali da je riječ o čaroliji nestajanja koju je na satu Severusa Snapea prakticirao Harry Potter. Oblik latinskog glagola koji autor Valent Pavlić koristi u naslovu svoje zbirke najavljuje da je u pitanju knjiga koja će vas udariti u želudac – mogla se zvati i "Nestajem". Tako glasi prijevod na hrvatski.
U prvoj priči, "Nedodirljivost", nestali su dodiri, ljudski kontakt. Pripovjedač Daniel, bijesan što je odbačen, poželio je postati taj koji će odbijati. Odlučio je tjedan dana nikoga ne dodirnuti, pa mjesec, pa se sve to protegnulo na godinu. Otuđenost ide toliko daleko da ne pristaje ni na slučajne dodire u mnoštvu. Lako je zamisliti kakvu bi eksploziju žudnje tako usamljenom biću dodir mogao izazvati, jer Danielu dodirnuti, pretpostavljam, znači i vidjeti i priznati postojanje onog drugog.
U "Prepoznavanju" se u vlaku gledaju mladić i djevojka. Ne poznaju se, ali si u mislima daju imena. Ona njemu izgleda kao Andrea, lijepa je na način koji zahtijeva pažnju. On njoj izgleda kao Michel, voljela bi da joj, recimo, baš s njim, uspije voditi razgovor u kojem će reći nešto inteligentno, ali ne i pretencizono; nešto duhovito, ali nipošto smiješno. I ovdje se, s prvom prilikom otvorenog razgovora, u kojem se jedno nudi drugome, dogodi nestajanje. Nestajanje mogućnosti da se možda dogodi ljubav.
"Skakač" je dječak koji se bojao mora, uglavnom zato što je slutio da je s njim sudbinski povezan i da se ta veza, kad se jednom uspostavi, više neće moći razvrgnuti. Priča je ispričana kao bajka, zbiva se na otoku koji će uskoro mostom biti povezan s kopnom. U „Čekaonici“ se čeka na ostvarenje dugogodišnjeg sna, ali Diana ubrzo otkriva da su snovi često privlačniji od stvarnosti.
U "Snu" gospodin Rever (od franc. rever, sanjati) usne san koji ga duboko uplaši jer zvuči kao predskazanje. Iako rob životnih navika, gospodin Rever odlučuje promijeniti rutinu, sve kako bi izbjegao ostvarenje sna, no iz noći u noć on se ponavlja i postaje sve detaljniji... Priča "Potraga" vrti se oko jedne smrti i jedne fotografije na kojoj plavokosa djevojka, bez osmijeha, sama i zamišljena, mirno sjedi na stepenicama male kuće kao da nekoga čega.
U "Odsutnosti" Valent Pavlić vješto secira jedan intiman odnos, jednu noćnu i dnevnu smjenu koje se sastaju samo u pogledima, ali nikad u isto vrijeme. "Oštrina" govori o starosti, rukama koje se tresu i jednoj britvi, "Zaborav" zamišlja kako bi izgledao život kad bismo iz njega mogli izbrisati sva sjećanja koja nas tište ili nam nanose duboku bol.
Ukratko, riječ je o nevjerojatno zaokruženoj zbirci u kojoj autor u svakoj od priča vješto varira naslovnu temu, što je pravo malo čudo za hrvatsku književnost, i to iz nekoliko razloga. Najprije, Valent Pavlić je debitant. Ovo mu je prvo što je ikad napisao (i odmah objavio!), a iz njegova teksta progovara zreo pripovjedački glas, do te mjere jezično, stilski, formom i temom dotjeran da se čini kao da je u ovaj naš svijet upao iz paralelnog svemira u kojem se pisci rađaju mudri kao da im je osamdeset godina.
Pavlić je, naime, potpuno uvjerljiv i kad "koristi" glas dječaka i kad progovara iskustvom starca na samrti. U stanju je uhvatiti krizu srednjih godina i dvojbe oko promašenosti života, zaviriti u glavu mlade djevojke, jasno naznačiti kako se osjeća par koji se voli, ali ga je umorio život ispod očekivanja. Pritom, Pavlić je rođen 1985. godine. Imam objašnjenje za ovu pojavu: rekla bih, i namjerno koristim eufemizam, da život prema njemu nije bio blag. U pitanju je autor koji, da se poslužim arhaizmom, ne piše tintom, nego vlastitom krvlju.
Pavlić je literarno čudo zbog još jedne stvari. Kratka priča u suvremenoj je hrvatskoj književnosti posljednjih godina popularna forma, no nažalost produkcija nije bog zna kakve kvalitete. Proteklih godina pročitala sam nekoliko zbirki priča domaćih autora i uglavnom sam bila razočarana. Postaviti zahtjev pred mladog autora, osobito debitanta, da mu zbirka bude tematski zaokružena, nikako nije pošteno, jer mnogi od njih priče pišu i skupljaju godinama da bi mogli objaviti zbirku (uz "službeni" posao, što nimalo nije lako).
No problem je što mnoge od tih priča formalno uopće ne odgovaraju definiciji priče ili autor na njima nije dovoljno radio. Mnogi od autora hrabro su zagazili u modernost, odbacujući klasičnu formu pripovijedanja, iako tome nisu dorasli. Brojne od tih priča su potpuno besmislene, nažalost ništa ne govore i nikako ne dodiruju čitatelja. Zamjetan je i mini-trend, kod dijela muških autora, u kojem na silu oponašaju omiljenog izraelskog kratkopričaša Etgara Kereta.
Kad je u pitanju Valent Pavlić, sve to možete zaboraviti. Njegove su priče tako napisane kao da su "ispale" iz čitanke iz književnosti. Dio toga sigurno treba pripisati njegovom obrazovanju: diplomirao je francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti. Iako je, po habitusu, klasični pripovjedač – dakle, slijedit će pravila narativa: uvesti vas u priču, dovesti do vrhunca, napraviti preokret i zaključiti – ne plaši se modernosti, pa će tako prva priča, po meni ujedno i najbolja, "Nedodirljivost", biti u potpunosti izgrađena oko jednog osjećaja, posvemašnje otuđenosti, do razine da osjećate da je glavni junak zapravo kažnjen izopćenjem. Ako ste se ikad osjećali doista usamljeno, kao da vas nitko ne razumije i ne priznaje, bit će vam jasno o čemu Pavlić piše.
A piše tako da čitatelj ima osjećaj kao da mu guli kožu i struže po kostima.
To je smisao književnog stvaralaštva – otvoriti sebe da bi otvorio čitatelja. Žao mi je, ali sve manje od toga nije dovoljno dobro. A sve što nije dovoljno dobro bit će zaboravljeno za nekoliko godina.
Završit ću nastavkom citata Jean-Jacquesa Rousseaua s početka teksta, koji nije naveden u zbirci: "Onaj koji je među svim ljudima bio najobdareniji duhom i ljubavlju, izopćen je jednoglasnom odlukom. Zar prolaznici ne pljuju na mene, umjesto da me pozdravljaju? Zar se cijela jedna generacija ne zabavlja time da me živog pokopa?" Umijeće pisanja otkriva se i u pravilnom odabiru nosećeg citata, i u tome da se zna kad treba staviti točku.
Ako postoji jedna zbirka priča koju trebate pročitati ove godine, onda je to "Evanesco".
Tanja Tolić, Najbolje knjige
Osuđen na smrt
Neuman strašni puzzle umiranja sklapa bez oslonca na melodramatske recepte. Osim što je knjiga o odlasku, „Razgovori nasamo“ su i libar o kompliciranoj uzajamnosti ljubavi
U knjigama se umire čak i više negoli u stvarnome životu. Dapače, nekim žanrovima smrti su upisane u DNA. Recimo, krimićima. Pisci detektivske literature do danas su isprobali štošta, poigrali se sa svim konvencijama te prozne vrste, samo jednu stvar nitko nikada nije se usudio učiniti: naime, napisati knjigu bez leša. Umire se, nadalje, i u djelima znanstvene fantastike - i to ne pojedinačno nego masovno, u intergalaktičkim ratovima nestaju čitavi planeti - potom, u povijesnim romanima, ratnima, dabome, čak i u ljubićima. Tamo možda i najviše.
Sve te književne smrti čitatelj ne prima teška srca, naučio se s njima nositi do te mjere da bi osjećao kako mu nešto prevažno fali ako bi dočitao libar ne saplićući se o makar jedno truplo. No, kad se s pouzdanog terena žanrovske literature prebacimo u uznemirujući ocean, recimo to tako, ozbiljne beletristike, stvari se naglo kompliciraju. Mnogi koji uživaju u iscrpnoj književnoj elaboraciji hladnokrvnih umorstava što su ih počinili karijerni kriminalci, osvajači s drugoga kraja svemira ili ljubomorni muževi, pretrnu od užasa kad se suoče s „običnom“ smrću, osobito ako je ona prouzročena strašnom bolešću.
I sâm pripadam toj vrsti čitatelja. Nakon što iz bilješke na ovitku knjige shvatim da ću na nekoliko stotina stranica svjedočiti agoniji čovjeka s jezivom dijagnozom, u pravilu odustajem. Dapače, libar u kojemu je komprimiran užas nestajanja potrudit ću se skloniti dovoljno daleko, da me i letimični pogled na naslovnicu ne bi uznemiravao. Takva je sudbina bila „zapisana“ i knjizi „Razgovori nasamo“ (u prijevodu Tamare Horvat Kanjere) argentinskog autora Andrésa Neumana. Nisu pomogla čak ni uvjeravanja nekolicine ljudi do čijeg mišljenja iznimno držim kako roman „nije tako strašan kao što se čovjeku isprva može činiti“. A onda, nakon tri-četiri mjeseca upornog zaobilaženja Neumanova libra, vrag će ga znati zašto, odustao sam od svoga principa da ignoriram bolesničke kronike i uronio u rukopis.
Odmah da budemo načistu, prijatelji su mi lagali. Ili možda ipak nisu, ali sam ja preosjetljiv. „Razgovori nasamo“ jesu strašni. Utoliko više što je knjiga blistavo napisana. Andrés Neuman nije navršio ni četrdesetu, a o suočenju sa smrću stvorio je libar posredujući mudrost kao da mu je i jesen života davna uspomena. To je priča o Mariju, Eleni i Litu. Mario je osuđen na smrt, njegova supruga Elena na odbrojavanje do toga dana, a njihov sin Lito dječak je u nježnoj dobi, od kojega pokušavaju sakriti tu strašnu činjenicu. Da bi mu priuštio avanturu za kojom mališan dugo čezne, zadnju lijepu uspomenu na vlastita oca, Mario ga vodi na višednevno putovanje kamionom. Dok njih dvojica bordižaju dalekim predjelima, a otac se trudi pred dječakom prikriti sve strašne simptome galopirajuće bolesti, Elena je prepuštena usamljeničkom očaju koji razbija strasnom seksualnom vezom s Mariovim liječnikom.
Ta drama ispričana je iz tri pripovjedne perspektive, glasovima svih protagonista. Mariovo obraćanje neka je vrsta oporučnog pisma sinu čiji ton dojmljivo ilustrira rečenica: „Ne možeš zamisliti koliko vremena imam za razmišljanje otkako mi više nije preostalo vremena“. Elenina verzija priča rasvjetljuje u pravilu prešućeno naličje drame nečijeg umiranja, jad onih koji svjedoče odlasku: „Prava bolesnika su izvan svake dvojbe. O pravima onih koji ih njeguju ne govori nitko“. Ne manje potresni su i pasaži koje nam donosi Lito, savršeno nesvjestan užasa koji se oko njega događa.
S takvim materijalom u rukama manje daroviti pisac odnosno čovjek s izraženom trgovačkom žicom lako bi mogao isheklati knjigu u kojoj sve vrvi od patetičnih klišeja, jeftini sentimenti toče se u slapovima, a svakom novom suzom prodana se naklada propinje u vrtoglave visine. Neuman, međutim, strašni puzzle umiranja sklapa bez oslonca na melodramatske recepte. Osim što je knjiga o odlasku, „Razgovori nasamo“ su i libar o kompliciranoj uzajamnosti ljubavi, roditeljstvu, obiteljskim odnosima, seksu, roman koji propituje vrijednosti što smo ih skloni uzimati zdravo za gotovo. Slutnja smrti nije okidač za plačljivu idealizaciju onoga što je bilo i što je strašnom bolešću za sva vremena likovima oduzeto. Dok pokušavaju osvijestiti dijagnozu, Neumanovi junaci se moraju nositi i s ponižavajućom logistikom rastanka sa svijetom, jer žive pod teretom neotplaćenog kredita. Nadalje, osjećaju pritisak da vlastitu muku usuglase s očekivanjima okoline, nepisanim funebralnim bontonom. Elena slamčicu spasa pronalazi u neobuzdanom seksu i čitanju knjiga koje tematiziraju muku sličnu njezinoj. Te dionice roman pretvaraju u pravu hrestomatiju ponajboljih književnih tekstova o bolesti i umiranju. Konačno, „Razgovori nasamo“ na neki se paradoksalni način izvrgavaju u vlastitu suprotnost: knjiga o smrti svakom se sljedećom stranicom sve snažnije pozicionira kao libar o nepokorivom vitalizmu, strastvenoj, neutaživoj žudnji za životom.
Andrés Neuman ima iza sebe ozbiljan, zamašan opus o kojemu, barem iz prve ruke, ne znamo ništa. No, ne mogu ni zamisliti bolje preporuke za nova prevođenja od ovako moćne knjige, jedne od onih koje će vam se, sasvim izvjesno, trajno urezati u sjećanje.
Andrés Neuman rodio se u Beunos Airesu 1977. od majke talijansko-španjolskog i oca židovsko-njemačkog porijekla. Nakon srednje škole preselio se u Španjolsku, na Sveučilištu u Granadi diplomirao je filologiju, a danas tamo radi kao profesor latinsko-američke književnosti. Zacijelo najljepši kompliment na njegov račun izrekao je slavni pisac Roberto Bolaño: „On ima dar. Nijednom dobrom čitatelju neće promaknuti kako se na njegovim stranicama može pronaći ono što inače nalazimo samo u velikoj literaturi, što je djelo istinskih pjesnika. Književnost 21. stoljeća pripast će Neumanu i šačici njegove braće po krvi.“
Ako sam dobro računao, Neuman je do sada objavio ukupno 21 knjigu (romana, kratkih priča i pjesama) koje su prevedene na jednako toliko jezika. Zakićen je cijelim nizom prestižnih priznanja, a redovito ga uvrštavaju u krug najvećih suvremenih pisaca iz Latinske Amerike odnosno autora koji stvaraju na španjolskome jeziku. Osim kao pisac i predavač, književnošću se bavi i kao prevoditelj s engleskog i njemačkog. Sve to mu nije dosta, nego još i redovito piše vrlo utjecajan književni blog „Microrréplicas“.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Dragi Ignjate i Irena, pišem vam jer sam pronašla vaša pisma...
od: Tanja Tolić tanja@najboljeknjige.com
za: Irena Veršić Rimac irena.versic-rimac@gmail.com, Ignjat Jahodaignjat.jahoda@gmail.com
datum: 7. travnja 2016. 18:30
predmet: Otpusno pismo
Dragi Irena i Ignjate,
oprostite što vam ovako upadam u privatnu komunikaciju. Vi mene ne poznajete, ali meni se čini kao da ja vas znam cijeli život. Prošlu noć dugo nisam mogla zaspati. Srce mi je tuklo, jer sad sve znam. Znam kako ste se sastali nakon trideset godina razdvojenosti i znam kako je sve završilo.
Ne, nisam s vama prije trideset godina išla u srednju školu, niti sam krajem travnja prošle godine dobila Irenin mail kojim pokušava okupiti razred za proslavu godišnjice mature. Nisam jedna od vas dvadeset i devetero maturanata Centra za odgoj i obrazovanje u kulturi iz 1985. i, kad smo već kod toga, prvi put čujem za usmjerenje "organizator u djelatnostima kulture". Ali, hej, bez osude, ja sam nakon završene srednje postala "laborant u fizici". Kad ste vi slavili maturu, ja sam imala deset godina. Ne bih vas tada razumjela. Ne bih ni deset godina kasnije, u mojim dvadesetima.
Ali sad sam zašla u četrdesete, i sve mi je dobro jasno. Između četrdeset i pedeset nema neke bitne razlike: godišnjice jednako rastužuju i uznemiruju, i u Zagrebu i u Splitu pojednako se organiziraju u osrednjim restoranima i kafićima. Nekad ima pršuta i sira, nekad nema. Uvijek ima jeftinog vina i, oprostite, jeftinih životnih priča. U ponoć, kad smo svi već pripiti, zaboravimo da smo u međuvremenu odrasli pa prepričavamo svoje živote kao iskrena i blesava djeca: čudimo se tome što smo postali, priznajemo bez stida razvode, ljubavne brodolome i roditeljske podbačaje, možda se sjetimo da smo u onog tipa preko puta nekad bili zaljubljeni i pitamo se kad je taj proćelavi, neduhoviti gospodin zaposjeo tijelo glavnog frajeru u razredu. Je li oduvijek u njemu bio? Ili te život pregazi?
To sam prvo pomislila kad sam krenula čitati vaša pisma. Gle, kakav klišej, duhovit doduše - eto njih dvoje, pišu si nakon tri desetljeća, napala ih kriza srednjih godina, sad će si od života napraviti sranje, osobito ona jer je u braku i ima dvoje djece. Za njega još ne znam, jer se skriva, ali i to je tako tipično: ona ga snubi, napadnuta (podgrijanim) osjećajima, on migolji, dobro svjestan (loših) sjećanja. Sigurno i on ima ženu i djecu. Jednom su bili zaljubljeni pa misle - razočarani životom - da se mladenačka ljubav može konzervirati, kao vremenska kapsula, i s jednakim učinkom popiti kad te napadne sredovječnost.
Ali vraga...
Ignjate, prokletniče, napao si je bezobrazno i neopravdano, zavidan na njezinu uspjehu! Što smeta što je postala kirurginja, nisu svi liječnici isti! Baš si seljak - tko kaže da svi doktori imaju natrpane kućne barove skupim pićima, a zidove okićene ružnim slikama? Ali skužila sam te, prije Irene. Ti u toj svojoj Nizozemskoj zapravo nemaš ništa: razveden, bez djece, vlasnik staretinarnice u Amsterdamu, previše piješ i još si - iz kukavičluka, da iz kukavičluka! - morao promijeniti ime.
Irena, Irena, Irena... Žena sam, ali što je previše, previše je. Oprosti, ali Ignjat je u pravu. Ne znam kako bih ti to drukčije rekla: nastaviš li ovako, sama ćeš si sjebati život! Imaš muža, dvoje djece, Ignjat bi nekako i mogao donijeti odluku u ime vas dvoje, ali zaista nije njegovo da odluči za vas četvero. Dosadna si i patetična s tim svojim: "Želim da mi kažeš - Moram te vidjeti, Irena." Ideš mi na živce kad brojiš kilometre između vas: zračnih 1086,71, a cestovnih 1325,62.
Čekaj malo! Što? Ti si njega sprašila dvjema ledenim rečenicama to ljeto prije nego će u vojsku i spustila mu slušalicu? Zbilja, ženska glavo, zbilja?! Dobro ti je napisao: ima li ljepšeg izraza ljubavi od radosnog pristajanja na godinu ili dvije vojnog zatvora u Nišu jer ti misliš da bi bilo strašno romantično da je utekao iz Kuršumlije i došao tebi u Zagreb gdje si studirala. I ne sviđa mi se što stalno gadiš tog svojeg muža, Rimca. Odnos čini dvoje ljudi, znaš.
E, jebemu mater... (Što se bunite, i vi psujete u pismima!) Sad mi je jasno... Da razumijem... Kakav usrani nesporazum... I meni dođe da se napijem od muke. Koji put pitanja znaju zaboljeti više od odgovora. Dok se ne odgovori.
Irena, počela si mu pisati i usred dana, usred ručka, usred tuđe prisutnosti. Pobjegla si danas s obiteljskog objeda, zatvorila se u spavaću sobu s laptopom. Ignjate, svakim novim pismom jedno drugome otkidate komadić duše. Doista, nastavite li ovako još tjedan ili dva, što će od vas ostati? Ali što se mi tu zavaravamo - da, mi, kvragu, i ja sam sad u tome, ne mogu se othrvati - kad je sve jasno: ljubav, istinska i velika, podjednako temeljito ruši s nogu koliko god da imaš godina. Razumijem vas, poznajem vas, i ja sam bila na tom mjestu gdje ste vi sada. Čudo je kako ljubav svaki put uspije oteti život banalnosti.
Jebiga, jebiga, jebiga! Što ćemo sad? Ignjate, panika je, hoćeš li joj reći da ti je Rimac poslao mail, da se ona zaboravila odlogirati sa svog gmaila?
Hm... Ignjate, on je neki dobar čovjek, zar ne? Dobro, da, Imoćanin je, znamo da oni ne mole svoje suparnike da im ostave žene na miru. Pogotovo kad one namjeravaju ostaviti njih, ali... Pogledaj što ti piše: "Najradije bih ti rekao da odjebeš, ali ispada da si mi trenutno jedini izvor informacija o tome što se događa u glavi moje žene." Zato se prestani žaliti da ti je zdravlje ugroženo otkad su ti oni, Rimci, ušli u život i zamisli kako je tom Rimcu koji je spao na to da se dopisuje s ljubavnikom rođene žene. E pa jebiga.
Hotel Dubrovnik? Zbilja? Dva sata u noći, a ti piješ? Je, strašno je na Pantovčaku noćas... Čekaj, kod koga je? Irenini milimetri, zbilja? Tako nisko udaraš? Usamljeni sredovječni muškarac, udice, šutnja, odjebi, začepi, hoću da me netko zgrabi, tvoj, tvoja, ne igraj se s njom, gdje si, jedanaest minuta... Voli te. Da, voli te.
(...)
Ne znam što bih rekla. Srce mi je preskočilo. Nisam baš noćas dobro spavala. Život zbilja piše romane. Da nisam pročitala vaša pisma, ne bih vjerovala da se sve ovo dogodilo.
Vaša Tanja
P. S. 1. Ne znam znate li, ali vaša su pisma ukradena i objavljena u knjizi koja se zove "Otpusno pismo". Spisateljica iz Zagreba Marina Vujčić i pisac iz Splita Ivica Ivanišević tvrde da su ih oni napisali.
P. S. 2. Znam, sramota je, ali čak su našli i izdavača. Objavio ih Hena com.
P. S. 3. Razgovarala sam s Marinom Vujčić. Ona tvrdi, citiram: "Ma, Tanja, to je samo knjiga! Nije zaozbač." Mislim, stvarno... I još kaže da je ona napisala i Rimčeva pisma, a Ivanišević od onog policijskog inspektora.
P. S. 4. Ljudi su okrutni. Upravo mi je rekla da će Ivica biti sretan kad čuje da ste me na kraju rasplakali. Kao, on je okrutni mazohist i zato je kraj takav kakav je.
Tanja Tolić, Najbolje knjige
Epistolarni roman ljubavne tematike uspješno je upakiran u klasičnu romanesknu formu
Poznajemo li doista jedni druge, možemo li ikada nadoknaditi izgubljeno vrijeme i što je sve moguće u pismenoj formi, to su ona pitanja gdje „Otpusno pismo“ postaje zanimljiva i kvalitetna književnost. A ovo dvoje pisaca piše baš takvu literaturu, dvoručno ili četveroručno, sasvim svejedno.
Nakon što vam u ruke dospije knjiga "Otpusno pismo" koju potpisuje novi spisateljski tandem na književnoj sceni, koji je od odnosa urednica-pisac prerastao u onaj znatno kompliciraniji, četveroručnog pisanja, prvo što ćete se upitati svakako je sljedeće – može li i kako danas funkcionirati forma epistolarnog romana, od prve je stranice jasno ljubavne tematike? Roman u formi pisama, dakako, nije ništa neobično, ali nekako smo ga skloni povezivati s nekim drugim, wertherovskim vremenima, no četiri ruke Vujčić- Ivanišević umješno su iskoristile tehnološke mogućnosti globalne komunikacije e-mailom, kao i one koje nam omogućavaju da raznoraznim pretraživačima konačno, ako to doista želimo, dospijemo do osoba o kojima godinama nemamo nikakvih informacija i sve to uspješno upakirali u načelno vrlo klasičnu romanesknu formu.
Naravno, kad se u jednom romanu spoji dvoje odličnih pisaca, čije smo samostalne knjige s radošću i užitkom čitali prošle godine, očekivanja su vrlo velika, što je svakako težak teret s kojim se ovaj roman mora nositi. I, kako mu je to, odnosno kako je to njima uspjelo?
Ono što je odmah primjetno istovremeno je i više nego za pohvaliti; naime, Vujčić i Ivanišević nisu se upustili u ovakakav projekt onako 'bez veze' ili iz marketinških pobuda popunjavanja vremena do novih samostalnih knjiga, oni jednostavno stilom, načinom promišljanja književnosti između komunikativnosti i 'pameti', temperamentom, doista pašu jedno drugome, do te mjere da u jednom trenutku ne možete sa sigurnošću tvrditi čija je čija dionica romana, niti je to posebno bitno.
Budući da je primarno riječ o žensko-muškoj komunikaciji, naravno da sumnjate kakva je bila podjela epistolarnih uloga, ali stvari se u pismima kasnije ponešto iskompliciraju, pa prestanete slijediti taj trag i na kraju dobivate nevjerojatan dojam – znate da je riječ o knjizi koju potpisuje dvoje pisaca, ali imate dojam da ga piše samo jedan. Eto, o takvoj se vrsti suradnje ovdje radi. U početku "Otpusno pismo" kreće vrlo jednostavno, čak i pomalo klišejizirano, kao priča o konačno u virtualnom svijetu pronađenih davnih ljubavnika, među kojima su mnoge stvari ostale nerazriješene punih tridesetak godina, a godišnjica mature koja je povod za njihovo ponovno komuniciranje, dobra je prilika da se oslobode enigmi i tereta prošlosti. Možda i obnovi jedna davna ljubav?
Tipična sentimentalna priča o potrazi za izgubljenim vremenom s happyendom, pa makar i napisana u ovakvoj formi, pomislila sam, bila bi svakako premalo za kapacitet ovo dvoje pisaca i u tome se nisam prevarila. Početak je ispipavanje, muško-žensko prepucavanje, okrivljavanje, ponovno zavođenje i rasplamsavanje strasti. Irena je žena uspješne karijere u dosadnom i promašenom braku, Ignjat je neuhvatljiv i zagonetan u svim smislovima (čak i lokacije s koje se javlja). Oni trebaju razriješiti nesporazume iz prošlosti, razotkriti tajne, nadoknaditi trideset godina i na neki način odlučiti što i kako dalje sada, kad su se ponovo pronašli. Ne ide im to baš najbolje, pa onda odjednom ipak krene, i čitatelj sa zanimanjem prati njihove karaktere koji se iz pisma u pismo sve više razotkrivaju i nekako navija za njih. No, onda se dogodi ono zbog čega ovaj roman daleko nadmašuje gabarite epistolarnog ljubića kakvim se na početku, namjerno i s razlogom, činio. Prije svega zato da bi ga se na pametan način moglo iznevjeriti.
U njihovoj se komunikaciji pojavljuje treća osoba, pisma više nisu pravolinijsko kretanje prema obnovljenom ljubavnom odnosu, u njihovu intimu se upliću i neke informacije koje nadilaze njihovu ljubavnu priču. I polako se sve jače zamagljuju obrisi njihovih osobnosti koje smo stvorili čitajući njihova prva pisma. Na kraju, tako, četiri nas spisateljske ruke vode putevima ne samo iznevjerenog žanra, iznevjerenih očekivanja ljubavog romana, nego i potpunog zamućivanja istine i laži nečijeg identiteta.
Time se, dakako, postavlja i pitanje stvaranja lažnog ili lakiranog identiteta u virtualnoj stvarnosti, tako suvremene pojave, ali i mnoga druga, poput onoga o stvaranju vlastitog identiteta kroz medij pisanja i pripovijedanja. Irena i Ignjat, naime, i u svome virtualnom svijetu pripadnici su onog stvarnog, u kojem su se događali ratovi, odlasci, u kojem postoje izražene mentalitetske razlike, a njihovih trideset izgubljenih godina doista nije malo vremena u kojem su se i sami itekako mijenjali.
To je tek lagani i labavi kontekst u kojem se zbiva prije svega njihova priča, koja ostaje bez odgovora na mnoga pitanja, pa i klasičnog završetka. Poznajemo li doista jedni druge, možemo li ikada nadoknaditi izgubljeno vrijeme i što je sve moguće u pismenoj formi, to su ona pitanja gdje „Otpusno pismo“ postaje zanimljiva i kvalitetna književnost. A ovo dvoje pisaca piše baš takvu literaturu, dvoručno ili četveroručno, sasvim svejedno.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Zagrepčanka je preživjela i dobila dovoljno dobar kraj
Danas to zvuči kao znanstvena fantastika: roman Branislava Glumca, kultna "Zagrepčanka", prvi put objavljena prije više od četrdeset godina, 1974., prodana je u više od 120 tisuća primjeraka! Prosječne naklade knjiga domaćih autora posljednjih su godina bliže 500 primjeraka, a ako se tiskaju u tisuću primjeraka, pa još i prodaju, praktički dobiju status bestselera. "Zagrepčanka" je, kako je sam Glumac otkrio u intervjuu Željku Ivanjeku prije tri godina, imala turbulentan početak: rukopis bez točaka i zareza, dakle i bez velikog slova, bio je šokantan, neobjavljiv, pa je u ladici urednika u izdavačkoj kući Mladost, Ota Šolca, čamio dvije godine. Tek kad ju je Krleža u cijelosti objavio u časopisu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Forumu, Šolc ju je izvadio iz ladice i objavio kao knjigu.
Rukopis nije bio šokantan samo zato što nije imao nijedne interpunkcije, problem je bila i tema, u najmanju ruku škakljiva. Glavna junakinja Marijana pripadnica je zlatne zagrebačke mladeži u doba socijalizma, pristojno rečeno eskort dama sa stopostotnim vlasništvom svojeg "malog obrta". Nema svodnika, ali seksualne usluge naplaćuje zagrebačkim uglednicima koji su daleko stariji od nje i uglavnom prijatelji i poznanici njezina oca, šefa ginekološke klinike. Subverzivno i radikalno, osobito u trenutku kad Marijana dolazi ocu da joj napravi abortus.
U te cipele hrabro je ušla A. Saška Mutić (1970), koja je u Americi diplomirala fotografiju i afirmirala se u području dizajna, fotografije i vizualne umjetnosti. Saška Mutić napisala je, naime, nastavak "Zagrepčanke" pod nazivom "Dovoljno dobra" koji je u veljači ove godine objavila zagrebačka Hena com. Jedinstven slučaj i u svjetskim razmjerima, a kamoli u hrvatskoj književnosti: pisac originalnog djela Branislav Glumac živ je i zdrav i autorici je dao dopuštenje da napiše nastavak, njoj debitantski roman.
Priča ide ovako: prije nekoliko godina Saška Mutić upoznala je Branislava Glumca i našla se, kako sama piše u opasci na početku knjige, u (ne)prilici da "Zagrepčanku" prevede na engleski jezik. "Sam proces prijevoda iziskuje posebno seciranje teksta, stila, forme, te autorovih prikrivenih poruka. Paradoksalno, promišljanje 'Zagrepčanke' na drugom jeziku dalo mi je priliku priču sagledati iz drugog kuta", objašnjava.
"Zagrepčanka" ju je, priznaje, opsjedala gotovo trideset godina. Isto toliko joj je trebalo i da shvati razloge te opsjednutosti. Ne navodi koji su to razlozi, ali spominje kako su njezine molekule boli, iako autoričina životna priča ne nalikuje Marijaninoj, zapravo jednake molekulama boli glavne junakinje. Dirljivo je čitati kako je u procesu razrješavanja teške sudbine glavne junakinje, autorica liječila i vlastitu anksioznost, depresiju i nesigurnost. Spašavanje Marijane od mračne sudbine postalo je i spašavanje nje same.
I tako je Saška Mutić odlučila Zagrepčanku Marijanu izvaditi iz metaforičkoga groba, u kojem je junakinja provela četrdeset godina. Kad ga je autorica damski upitala za pravo, Branislav Glumac džentlmenski je odgovorio: "Pište, ako vas pali duboka, nepatvorena potreba". On sam nikad nije imao želju napisati nastavak, pa je Marijana sve ove godine ostala u limbu. Tekst Saške Mutić čini mu se, piše na poleđini knjige, nekako poznatim, a ipak udaljenim i novim. Osjeća se pomalo nelagodno, no i dobro. Knjige, pokazalo se, doista imaju vlastitu sudbinu.
Saška Mutić, u to nema sumnje, primarno je bila predana čitateljica, što je uvijek dobra preporuka da se postane pisac. Originalnoj priči "Zagrepčanke" pristupila je s pažnjom i ljubavlju, poštovala je glavno stilsko određenje pa je i nastavak "Dovoljno dobra" napisan kao neprekinuti niz misli i osjećaja, bez ijedne točke, zareza i velikoga slova. Može se čitati i ako niste pročitali "Zagrepčanku" jer sve glavne fabularne odrednice su tu: kao u brzoj skici (ipak se autorica godinama izražavala u sferi vizualnog), doznajemo i za dugogodišnjeg Marijanina ljubavnika Luju i za ljubav njezina života, Vanju.
Različita je Marijanina sudbina: Branislav Glumac na kraju romana zakopava je duboko u beznadnost i ostavlja je tamo zauvijek, bez namjere da je reinkarnira. Saška Mutić tu preljubnicu, proždrljivicu, rasipnicu, nasilnu, žestoko ljutu i suicidalnu ženu vadi iz svih osam krugova pakla i smješta u realno vrijeme. Evo nas četrdeset godina poslije, Marijana je sad u šezdesetima, u dugogodišnjem braku s Davorom, ima dvoje odrasle djece – kćer Ivu koja živi u Londonu i sina Marka koji se godinama bori s ovisnošću. Lucian Majlender Lujo je umro, a na pogrebu, gdje izvede histeričnu scenu, Marijana ponovno susreće Vanju, socijalističkog radnika, nekadašnjeg slagara u tiskari Vjesnik...
Tematski, roman "Dovoljno dobra" zapravo je arhetipska priča o preobrazbi – jedna će nesretna žena postati ako ne sretna, a onda dovoljno dobra, a autorica se pritom simbolički i praktično koristi alatima suvremene psihoterapije. Marijana je, naime, psihijatrica, ali i sama odlazi kolegi psihijatriju doktoru Novaku. Zgodno rješenje, jer ga podupire forma: proza bez interpunkcija doslovce nalikuje dugačkom monologu, mjestimično i solilokviju. Kraj je predvidljiv i očekivan, no autorica ionako nije imala većih ambicija: odmah u uvodnim napomenama otkriva čitatelju da joj je plan spasiti "grešnicu". Željela je dokazati da "naši urođeni otpori nisu nepremostivi, odnosno da je čovjek prestar za promjene tek kad je fizički mrtav".
U tome je svakako uspjela. Marijana kao žena od šezdesetak godina uvjerljiv je lik, psihološki je dobro portretirana, njezina preobrazba ide logičnim putem (na čemu autorica na kraju zahvaljuje liječnici Sanji Janović), njezin spas je na kraju čak i inspirativan. Ne znam je li to autorici bila namjera, ali iz ove se knjige može ponešto i (životno) naučiti, u najmanju ruku kako organizirati pohranjena sjećanja i kako naučiti prednost dati lijepom, a ne uvijek bolnom i mučnom, što nam često nameće osjećaj krivnje.
Meni je osobno problem to što Marijana nije ona ista Marijana. Iako su im biografski podaci identični, kontekst sudbina je toliko različit da će vatrenim poklonicima originalne "Zagrepčanke" ovo ipak biti neobično štivo. No ja za Marijanu nikad nisam bila emotivno vezana, knjigu sam čitala na razini mini-skandala, onako kako je uostalom i bila percipirana prije više desetljeća. U međuvremenu, ono što je nekad bio skandal, danas je norma: to što se Marijana ševi za lovu ili poklone više nikoga ne može šokirati, nego eventualno izazvati simpatije i lagani podsmijeh prema nekom davnom čitatelju čistuncu! Umro je i socijalizam, a s njim i (auto)cenzura, zlatna mladež danas praši po narodnjačkim krugovima, svijet, pa i Zagreb, pun je raznih Marijana, iako sumnjam da se "štancaju" za lovu iz obijesti, prije da popune sirotinjski studentski budžet...
Voljela bih, međutim, znati što na svoju staračku sudbinu kaže stvarna Marijana, kad smo kod toga - kako je reagirala na prvi roman? Branislav Glumac u istom onom intervjuu s početka ovoga teksta priznao je da ga je za lik Marijane inspirirala realna osoba koja je i danas živa. U doba kad su se sreli, imala je 18 godina, a Glumac je bio prvi put sretno razveden, "raženjen čovjek od 28 godina". "Ona je kao maturantica pobjegla od svoje mame i došla živjeti k meni, iako me njena mama jako voljela. Tada nisam imao posrane hrabrosti da je oženim, jer sam izašao sav izranjavan i ožiljčen iz jednog braka, pa nisam htio uletjeti u drugi", pojasnio je.
Kako god, "Zagrepčanka" je Glumca, prema njegovom priznanju, prehranila i proslavila. Osim što je prodana u 120.000 primjeraka, igrala je četiri sezone u HNK, po njoj je snimljen film, prevedena je na četiri jezika. Znam, zvuči kao znanstvena fantastika, ali isto želim i "Dovoljno dobroj" Saške Mutić.
Tanja Tolić, Najbolje knjige
Ironičan i neodoljiv roman austrijske književne zvijezde
Na pragu četrdesetih godina, Judit Kalman pomalo je u problemu. Nakon što je pokopala muža, u mašini za rublje oprala mačka, a u akvariju uspjela pobiti nekoliko generacija ribica, počinje slutiti da se događa nešto strašno, možda ju je netko prokleo – boji se da više ništa i nitko s njome neće moći živjeti, a da za to ne plati životom. No kako po prirodi ne odustaje lako, a zapravo je negdje duboko u sebi i optimistična, pokuša s dugorepim rakovima. Smrt rakova nije bolna, zar ne? Osim što se pokaže da jest, jer je povezana sa svim ostalim smrtima.
Taj niz smrti promijenit će i njezine čitalačke navike. Iako je cijeli život više voljela knjige mrtvih autora, i oni je počinju živcirati. Sve češće prilikom čitanja iznenada pomisli: "Ta što bi ti htio, ionako si mrtav". S preminulim je piscima vodila dijaloge i predbacivala im što su umrli. "Nemaš više što reći", ili "Vremena su se promijenila", ili "Mi to svi već znamo". Iz ovoga je jasno, Judit je prilično osebujna. Pa tako poražena smrću supruga, mačka, riba i rakova odluči odsad nadalje čitati samo živuće pisce. I to izazove sudbonosni susret s mladim piscem Markusom Bachgrabenom koji je prije dvije godine napisao hvaljeni roman "Kasiopeja".
Lako je na nebu opaziti Kasiopeju: nasuprot Velikom medvjedu koči se osebujno "W", pet zvijezda visokoga sjaja koje se vide čitavu godinu. U grčkom mitu, Kasiopeja je bila ona hvalisava mater koja je tvrdila da su ona i njezina kći Andromeda ljepše od morskih nimfi, što je razljutilo Posjedona. No Judit Kalman ništa od toga nije bitno, važno je to što je Kasiopeja treća na popisu njezinih najdražih riječi. Pametnome dosta. Uz još poneki znak, to je sasvim uvjeri da je Markus stvoren za nju pa se baca u pomno planiranu operaciju kojom će Markusa – ničega svjesnog – pretvoriti u svojeg novog dečka.
Slučajno se pojavi na jednom njegovom čitanju, sprijatelji se s njegovom susjedom, izrešeta pitanjima njegovu majku, provaljuje mu u poštanski sandučić, čita poštu i kontrolira neplaćene račune, a kad do grla dužan Markus dobije ponudu da otputuje u Veneciju u kuću za pisce na šest tjedana, i Judit će krenuti put Italije i, naravno slučajno, nabasati na Markusa...
Ovako prepričano, može se učiniti kako je roman "Kasiopeja" (Hena com, 2015.) austrijske spisateljice, pjesnikinje te autorice kazališnih i radio-drama, Bettine Balàke, samo još jedan ljubić, no ne dajte se zavarati! "Kasiopeja" je domišljato, izvrsno napisano ironično štivo, pravi mali crnohumorni dragulj koji je Balàki donio čitav niz nagrada: roman je osvojio prvo mjesto na listi najboljih naslova austrijske radiotelevizije, književnu nagradu grada Beča te književnu nagradu Saveznog ministarstva obrazovanja, umjetnosti i kulture.
To je zato što autorica vješto koristi ljubavnu priču kao podlogu da bi ispričala mnogo važnije stvari, a ljubav Judit i Markusa tu je tek mamac za čitatelja koji spisateljica baci na početku romana i vrati mu se tek pred kraj. Markus je, naime, većinu romana neuhvatljiv i pomalo dosadan, dijelom zato što sam ima jako dobar razlog, a dijelom zato i što ga autorica gura u stranu i bavi se "sporednim" likovima, o kojima u svakom poglavlju pripovijeda beskrajno zanimljive i neodoljive priče, pa se "Kasiopeja" pretvara u obiteljski roman, roman o prijateljstvu, roman o odrastanju, ali i oštru kritiku Austrijanaca u doba Drugog svjetskog rata i nacizma. Ljubavi je mnogo, ali ne onakve na kakvu nailazimo u ljubavnim romanima, iako će Bettina Balàka i u tom pogledu čitatelju podariti zadovoljavajući, iako neočekivani kraj.
U lepezi njezinih sporednih likova upoznajemo tako Juditinu nepodnošljivu sestru Katalin za koju Judit od djetinjstva sumnja da je usvojena jer kako drukčije objasniti da to dijete, i kasnije žena, jednostavno ne može biti samo i stalno gnjavi? Tu je potom doktorica Soucek koja je Judit gotovo čarolijom izliječila od debljine; njezin otac Franz Kalman kojeg je jedna židovska djevojčica začudno inspirirala za život, baka Pichler koja odbija otkriti pravi identitet Juditina djeda, svojeg oženjenog ljubavnika; otkačena prijateljica Erika koja upravo pokušava pobjeći od oženjenog ljubavnika nakon što je usred zabave povukla njegovu suprugu za kosu, uvjerena da ipak ne boluje od raka i da ne nosi periku kao što on tvrdi; Markusova majka, bivša učiteljica koja danas uzgaja kokoši, bezočno laže o porijeklu meda koji prodaje i ljubuje s turskim ličiocem...
Upravo iz te galerije osebujnih likova izranja raskošni spisateljski talent Bettine Balàke koji ju je zasluženo postavio među prvake suvremene austrijske literature. Kao u šekspirijanskoj komediji svi će se ti likovi sudariti u dramatičnoj završnici, a čitatelj će teško odložiti ovu knjigu prije kraja. Neodoljivo!
Tanja Tolić, Najbolje knjige
U slučaju ovog pisca konačan stav trebat će još malo prolongirati, do fenomena treće, nadam se ne tako daleke, knjige
Prošlo je čitavo desetljeće otkako je hrvatsku prozu oplahnuo val književnosti bloga, o kojem se pisalo kao književnom fenomenu i rasadištu nove generacije. Čitava se stvar poprilično intenzivirala upravo krajem 2006., nakon što su neki od autora iz blogosfere iskoračili u medij klasične knjige i postali vidljiviji kritici i medijima. Sjećate se, upravo prije deset godina objavljene su knjige "Svijet i praktična žena" Zrinke Pavlić, "Muškarci su iz birtije, žene su s placa" Igora Kokoruša, "Prava Muška Spika" Damira Markulja, zbirka priča "Buddha u supermarketu" Daria Rukavine, kao i dvije knjige Vlade Bulića od kojih je "Putovanje u srce hrvatskog sna" čak i nagrađeno tadašnjom prestižnom književnom nagradom?
Deset godina kasnije, o književnosti bloga sve nam je puno jasnije. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo u tehnološkom, ali i književnom smislu, pa je sve skupa ostalo na razini kratkotrajne pojave, nakon koje je svatko od spomenutih autora pronašao svoje izlazne strategije za nastavak profesionalnog života, više ili manje vezanog uz pisanje.
Dario Rukavina, u blogosferi poznat kao Porto, još je prvom svojom zbirkom, koja je uslijedila nakon pjesničke "Tri dana", iskazao talent za kratku priču koja tematizira fenomene svakodnevice, opća mjesta društva u kojem živimo, muško-ženske odnose, bez dublje analize, sve upakirano u spretno izvedene kraće prozne forme, često duhovito poentirane. Još u "Buddhi u supermarketu", međutim, postojale su i složenije priče, melankoličnog prizvuka, u kojima se jasno dalo iščitati kako je prva knjiga u sebi sadržavala tiskani uzorak s blogosfere, nakon kojeg je tek trebalo uslijediti ono što obično zovemo fenomenom druge knjige. Zbog čega je na nju trebalo čekati čitavo desetljeće, to je već manje jasno, pogotovo ako se uzme u obzir da Rukavina nije bio literarno mrtav, nego je itekako pisao i objavljivao po časopisima, sudjelovao na književnim natječajima, čak i uspostavio književnu kolaboraciju, četveroručno pisanje sa Zoranom Pilićem iKrunom Čudinom.
I tako dolazimo do zbirke "Brz kao Bruce Lee", te famozne druge knjige, nakon koje bi po pitanju Rukavine trebalo biti jasno ono - ili jesi ili nisi?
"Brz kao Bruce Lee" donosi osamnaest, ranije objavljenih i posve "friških" priča koje funkcioniraju kao dvije odvojene cjeline, što je naznačeno već i formalnom podjelom knjige. U prvom su dijelu one gotovo genetski vezane uz "Buddhu", za koje je karakteristično "oko" za detalje i smisao za humor, a one su i u tematskom smislu mladalačkije i svakako stvarnosnije. U njima se kao teme pojavljuju mladalačke ljubavi i prijateljstva, iskustva iz bivše JNA, rat, nacionalizam, prognaništvo, ksenofobija, kriminal, privatne i globalne tragedije koje su uobličene u dinamičnu i komunikativnu prozu. Vrlo simpatično, rekli bismo, ali ništa što već nismo mogli čitati u recentnoj domaćoj produkciji onog tipa koji obilježava urbana, generacijska optika emotivnosti prema vremenu odrastanja te nesnalaženja u novoj zbilji koja je "neki tuđi film i ja sam zarobljen u njemu".
Zbog toga mi se mnogo dorađenijima i intrigantnijima čine priče drugog dijela zbirke, u kojima se u pravilu čini odmak prema modelu fantastike, SF-a ili horora. On već sam po sebi sadrži efekt začudnosti, na razini čitave zbirke pojačan i time što vam se čini da ste uronivši u njezin drugi dio, doista prekoračili neki procjep i iz poznate zbilje uronili u svijet u kojem su se strah i neizvjesnost svakodnevice transformirali u stravu nepoznatog, bizarnog, zgusnutog užasa. U tim Rukavininim pričama, u kojima nestaju djevojčice, šetaju vampiri (i Elvis Presley), češki turisti ne razlikuju se od Golema, književni likovi bježe kontroli ili je sve nekako noćno kao u Novalisa, načinjeni su vrlo vješti odmaci u prostor fantastike i njezinu sekundarnu zbilju, ali pri tome se ostalo i čvrsto ukorijenjeno u onoj primarnoj, koja tako dobiva svoju kompleksniju eksplikaciju i zrcalnu sliku u jednoj drugoj, zaoštrenoj dimenziji.
Četveroručno napisane priče, u suradnji sa spomenutim Pilićem i Čudinom, u kojima se uspostavlja vrlo uspješna simbioza - dvojica pisaca u nju donose obilježja svoje poetike (Pilić sklonost eksperimentu, Čudina "mračnost" i liričnost), Rukavina samo ostaje svoj - najbolje su priče u ovoj knjizi, za što nisam u potpunosti sigurna je li dobro ili nije za samu zbirku.
Uglavnom, "Bruce Lee" pokazuje Rukavinu kao pisca koji više nego solidno balansira između realizma i pripadajućih socijalno-kritičkih tema i fantastike koja ipak nikad ne gubi vezu sa stvarnošću. No, u slučaju ovog pisca konačan stav trebat će još malo prolongirati, do fenomena treće, nadam se ne tako daleke, knjige.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Melankolične epske avanture
Deset je godina trebalo čekati da Dario Rukavina objavi novu knjigu, ali strpljenje se isplatilo, barem onima koji još pamte njegovu prvu proznu zbirku “Buddha u supermarketu”. Objavljujući u međuvremenu pojedinačne priče u časopisima, zajedničkim zbirkama i zbornicima, od kojih su neke ponovljene i u ovoj knjizi, Rukavina se kao pisac nije mnogo promijenio: i dalje će začudnošću premošćivati raspone od svakodnevice do vječnosti, i dalje će svoje likove slati u provincijske zakutke širom ovoga planeta, i dalje će potragu za ljubavlju pretpostaviti svim drugim ciljevima i životnim smislovima, i dalje će situacije u koje baca svoje likove ekvilibrirati na tankoj međi između komedije itragedije.
Pravocrtna fabula
Možda se samo produbio, dosljednije naučio tehniku “manje je više”, bolje savladao baratanje simbolima i asocijacijama… Ono što me najpozitivnije iznenadilo itajući ove priče ovako na kupu (jer neke sam od njih poznavao iz drugih knjiga i iz drugih prigoda) je svojevrsna epska atmosfera koja proizlazi iz naizgled jednostavnih i banalnih avantura većine junaka ovih priča.Epične su zapravo rečenice, jer osim što pričaju glavnu priču one također, svaka ponaosob, uspostavljaju relacije koje daleko nadilaze okvire pravocrtne fabule. A fabula ostaje pravocrtna! Lik nešto naumi, krene to ostvarivati, suoči se s poteškoćama, rješava ih ili ne rješava, na kraju se suoči s vlastitim uspjehom ili neuspjehom, ali na svakom koraku tog izmjenjivanja slika i događaja zapljuskuju nas izvanjska značenja, od sitnih i prolaznih pa sve do globalno-spomeničkih; i doista imamo osjećaj da pratimo epsku avanturu koje možda ni sami junaci konkretnih priča nisu svjesni. Zbirka je podijeljena u dva dijela, koji na prvi pogled ne korespondiraju mnogo, ali na drugi pogled kao da su jedan drugom ogledalo, ono iskrivljeno ogledalo iz zabavnih parkova koje groteskno naglašava pojedine detalje, ne samo tijela, već i karaktera. U prvom će se dijelu tako nizati priče o odrastanju, zaljubljivanju i ljubavi, vojsci, ratu, mladenaštvu, traganju za vlastitim identitetom; dok će se u drugom dijelu naredati priče mahom fantastičnih žanrova i podžanrova koje govore o istim stvarima kao i one u prvom, ali kroz drugačije prizme i kroz pojavno sasvim različite likove, od primjerice seoskih otočnih vještica pa do urbanih vampira. Ali i te će se fantastične priče doimati jednako epski, pisac će u njima s lakoćom baratati prostorom i vremenom, masovne scene svladavati u pola rečenice, živote oduzimati između dva zareza, vječnost nuditi u završnoj interpunkciji. Ako bi se trebalo opredijeliti za jedan pojam, jedan termin, koji ocrtava atmosferičnost čitave zbirke, onda bi to bila melankolija. Na mnogo načina i iz mnogo vizura, i iz mnogo izvora, od frustracije koja se zatomljena u duši vuče godinama i desetljećima, do neposrednog povoda na licu mjesta i u minijaturnom trenutku. Melankolični likovi Darija Rukavine sve akcije iz vlastite sadašnjosti sagledavaju opterećeni nekim davnim gubitkom, bilo zavičaja, bilo voljene osobe, bilo vlastitog života.
Poruke o humanosti
Ti ih gubici i motiviraju na akciju, najčešće s ciljem postizanja zaborava ili nalaženja kompenzacije, ali se naravno na kraju svijest o gubitku pojačava, a melankolija iz osobnih prerasta u globalne sfere, svijet posivljuje, čitave ere davnih vremena naoblačuju sadašnjicu, i u tom miješanju osjećaja za dimenzije svaka se osobnost smanjuje do nevidljivosti, a ono što proživljavaju jasno individualizirani likovi odjednom postaje svjetska bol. Ovako neobično formirane i koncipirane priče posljednje sumjesto na kojima bismo tražili poruke o humanosti, altruizmu, odanosti i neugasloj vrlini, ali nakon što u glavi poravnamo humorističke brežuljke i melankolične dolove, izbalansiramo nježne emocije i njihove grube realizacije, upravo se takve poruke razbistruju, također podcrtavajući epski dojam o ovoj zbirci kao cjelini. Priče Darija Rukavine pročitat ćemo brzo, jer pitke su i prijemčive, no svakako im se trebamo bar još jednom vratiti da nakon savladanih osnova zaronimo u njihov drugi sloj, onaj dublji, teži, ne tako očit, kompleksan, opasan, i zbog svega toga još zabavniji nego što se doimao pri prvom upoznavanju.
Davor Šišovič, Glas Istre
Ljubav, laži i obmane
„Kasiopeja“ je iznimno slojevit roman koji se poigrava konvencijama trivijalne proze, majstorski zapleten i uznemirujuće raspleten
Postoje knjige koje bi bilo najpametnije pustiti u svijet bez ikakve uredničke bilješke na ovitku, koja bi upućivala na sadržaj dotičnoga djela. Pri tom je savršeno svejedno je li urednik dorastao težini svoga zanimanja ili nije, prepisuje li „blurbove“ s korica izvornog izdanja ili se trudi kreirati vlastitu, autorsku bilješku o djelu. Razmotrimo, primjerice, slučaj austrijske spisateljice Bettine Balàka i njezina romana „Kasiopeja“ (koji je na hrvatski prevela Bojana Bajić).
Tko posegne za tim sveskom, ovako će se moći obavijestiti što ga unutra čeka: „Avantura naizgled savršenog para, Judit Kalman i mladog i uspješnog pisca Markusa Bachgrabena, počinje na jednoj njegovoj promociji nakon koje Judit zaključi da su njih dvoje stvoreni jedno za drugo. Naučena dobiti sve što poželi, Judit ne odustaje od muškarca svojih snova ni kad on otputuje na šestotjedni rezidencijalni boravak za pisce u Veneciju, već kreće za njim. Međutim, Venecija, ta opjevana prijestolnica romansi postaje kulisom Juditinog opsesivnog ludovanja, ishod kojega će biti potpuno neočekivan...“
Biste li vi požurili pročitati takvu knjigu? Gorljiva ljubav, muškarac iz snova, romantična Venecija, slutnja dramatičnog obrata... ukratko, nešto što pomalo sliči bizarnoj formuli „chick-lit meets Steven King and beyond“. Ja ne bih. Zeleni svezak mjesecima je stajao na mome noćnom ormariću, a da mi ni jednom nije palo na pamet zaviriti u njega i barem ga prelistati. Nije pomoglo čak ni to što se u ostatku bilješke knjiga svesrdno preporuča i hvali autoričin talent. Život je prekratak da bi ga čovjek tratio na suvremene parnjake onoga što je Krleža zvao „literaturom za kravarice“ (samo što ove današnje nisu zabavljene vimenima nego accesoireima). A onda mi je jedne večeri bilo lijeno ustajati iz kreveta odnosno protegnuti se u potrazi za prikladnim štivom, pa sam nevoljko uzeo u ruke „Kasiopeju“. Tu se noć nisam naspavao.
Odmah da budemo na čistu, bilješka na ovitku ne laže, i sâm bih je potpisao. Kad se ispod romana pokuša podvući crta, onda je njegovu poetičku formulu fakat moguće, barem okvirno, svesti po nazivnik „chick-lit meets Steven King and beyond“. No, unatoč svemu, radi se o vraški dobroj literaturi.
Za početak, naratorica definitivno nije chick. U ranim je četrdesetima, a iza sebe ima brak naprasno zaključen samoubojstvom supruga. Njezine nevolje nisu ni izbliza samo romantične naravi. Jer, zaokupljena je i obiteljskim tajnama, pitanjem vlastita podrijetla, kompliciranim odnosima sa svojom sestrom, ali i prijateljicama. Ljubavna intriga koja čini narativnu okosnicu romana, premrežena je flashbackovima, digresijama i rukavcima, koji čitatelja upoznaju s cijelom galerijom sasvim osebujnih likova. U tim su meandrima priče blistavo skicirane različite povijesne epohe i zamrznut tadašnji duh vremena. I premda knjiga nema nametljivi politički predumišljaj, duhovitim opservacijama pogađa samu srž traumatičnih historijskih epizoda, kao primjerice u sljedećem pasusu: „Bilo je poznato da su stanovnici Purkersdorfa sudjelovali u pljačkanju sanatorija tijekom ponjemčenja židovske imovine. Stariji se toga još sjećaju. Točnije rečeno, sjećaju se toga da su ostali mještani pljačkali. Nitko od njih nije se mogao sjetiti da je i sam pljačkao.“
Naravno, glavna junakinja pripada drugoj generaciji, onoj koja je odrasla u potpuno različitoj društvenoj klimi, obilježenoj osjećajem krivnje, iz čega je izrasla i potreba da se propita, pa čak i zataji vlastiti identitet: „Nijedan član prosvijećene salzuburške mladeži sedamdesetih i osamdesetih godina nije držao do arijskog izgleda. Koga je snašla previše svijetla kosa, smjesta je promijenio boju, a kome je na krsnom listu pisalo germansko ime, uzeo si je rasno zamjensko: Natascha umjesto Gudrun, Marco umjesto Friedrich. (...) Ničeg goreg od čistokrvnosti. Ničeg goreg od očitih nacionalnosti.“
Dok nas naratorica, s jedne strane, uvlači u ljubavnu priču svoje junakinje Judit - istkanu od laži, obmana i manipulacija - a s druge pripovijeda storije o životima Juditinih bližnjih, obitelji i prijatelja, pred nama kao da se otvara zamašni katalog međuljudskih odnosa osvijetljenih pod iskošenim svjetlima nesvakidašnjih uvida. Bettina Balàka nije, međutim, patetična moralistica, nego autorica koja se rado utječe ironiji i raspolaže istančanim osjećajem za humor kojim je cijela knjiga prožeta. Duhovitost o kojoj je ovdje riječ, nije prvoloptaška i nametljiva, nego „podigrana“, uvijek „u leru“, ali zato sveprisutna.
„Kasiopeja“ je iznimno slojevit roman koji se poigrava konvencijama trivijalne proze, majstorski zapleten i uznemirujuće raspleten, koji u formi vrlo osobne priče saldira živote nekoliko generacija. Među ostalim, poučan je i kao podsjetnik da famozna globalizacija nije fenomen novijeg datuma, nego da je odavno tu. Na jednome mjestu autorica nas upoznaje s infišacijama svoje junakinje dok je ova bila tinejdžerica. Djevojčica iz jedne od najimućnijih salzburških obitelji dane je provodila slušajući Baccaru i Boney M te čitajući knjige Ericha von Dänikena, baš kao da se rodila u radničkoj familiji s Plokita ili iz Spinuta.
Bettina Balàka rođena je u Salzburgu 1966. godine, a od 1991. živi u Beču i radi kao slobodna prevoditeljica i spisateljica. Osim proze, piše i poeziju te dramske tekstove. Do sada je počašćena cijelim nizom uglednih nagrada, a samo je roman „Kasiopeja“ ovjeren s tri prestižna priznanja. Osvojio je prvo mjesto na listi najboljih naslova austrijske radiotelevizije, književnu nagradu grada Beča te književnu nagradu Saveznog ministarstva obrazovanja, umjetnosti i kulture.
Na „Kasiopeji“ je autorica radila pune četiri godine. Željela je, veli, napisati knjigu u ležernome tonu, koja se čita s lakoćom, a to je iziskivalo priličan napor. Činjenicu što je za pozornicu svoje priče izabrala Veneciju, jedan od valjda „najpotrošenijih“ literarnih toposa u povijesti, ovako je objasnila: „U privatnom životu prilično sam oprezna, ali me u književnosti privlači rizik. Upravo zato sam izabrala Veneciju, koja danas figurira kao neka vrsta 'zabranjenog grada' za pisce.“
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
