Književna kritika “Kasiopeja”

Ljubav, laži i obmane

„Kasiopeja“ je iznimno slojevit roman koji se poigrava konvencijama trivijalne proze, majstorski zapleten i uznemirujuće raspleten

Postoje knjige koje bi bilo najpametnije pustiti u svijet bez ikakve uredničke bilješke na ovitku, koja bi upućivala na sadržaj dotičnoga djela. Pri tom je savršeno svejedno je li urednik dorastao težini svoga zanimanja ili nije, prepisuje li „blurbove“ s korica izvornog izdanja ili se trudi kreirati vlastitu, autorsku bilješku o djelu. Razmotrimo, primjerice, slučaj austrijske spisateljice Bettine Balàka i njezina romana „Kasiopeja“ (koji je na hrvatski prevela Bojana Bajić).

Tko posegne za tim sveskom, ovako će se moći obavijestiti što ga unutra čeka: „Avantura naizgled savršenog para, Judit Kalman i mladog i uspješnog pisca Markusa Bachgrabena, počinje na jednoj njegovoj promociji nakon koje Judit zaključi da su njih dvoje stvoreni jedno za drugo. Naučena dobiti sve što poželi, Judit ne odustaje od muškarca svojih snova ni kad on otputuje na šestotjedni rezidencijalni boravak za pisce u Veneciju, već kreće za njim. Međutim, Venecija, ta opjevana prijestolnica romansi postaje kulisom Juditinog opsesivnog ludovanja, ishod kojega će biti potpuno neočekivan...“

Biste li vi požurili pročitati takvu knjigu? Gorljiva ljubav, muškarac iz snova, romantična Venecija, slutnja dramatičnog obrata... ukratko, nešto što pomalo sliči bizarnoj formuli „chick-lit meets Steven King and beyond“. Ja ne bih. Zeleni svezak mjesecima je stajao na mome noćnom ormariću, a da mi ni jednom nije palo na pamet zaviriti u njega i barem ga prelistati. Nije pomoglo čak ni to što se u ostatku bilješke knjiga svesrdno preporuča i hvali autoričin talent. Život je prekratak da bi ga čovjek tratio na suvremene parnjake onoga što je Krleža zvao „literaturom za kravarice“ (samo što ove današnje nisu zabavljene vimenima nego accesoireima). A onda mi je jedne večeri bilo lijeno ustajati iz kreveta odnosno protegnuti se u potrazi za prikladnim štivom, pa sam nevoljko uzeo u ruke „Kasiopeju“. Tu se noć nisam naspavao.

Odmah da budemo na čistu, bilješka na ovitku ne laže, i sâm bih je potpisao. Kad se ispod romana pokuša podvući crta, onda je njegovu poetičku formulu fakat moguće, barem okvirno, svesti po nazivnik „chick-lit meets Steven King and beyond“. No, unatoč svemu, radi se o vraški dobroj literaturi.

Za početak, naratorica definitivno nije chick. U ranim je četrdesetima, a iza sebe ima brak naprasno zaključen samoubojstvom supruga. Njezine nevolje nisu ni izbliza samo romantične naravi. Jer, zaokupljena je i obiteljskim tajnama, pitanjem vlastita podrijetla, kompliciranim odnosima sa svojom sestrom, ali i prijateljicama. Ljubavna intriga koja čini narativnu okosnicu romana, premrežena je flashbackovima, digresijama i rukavcima, koji čitatelja upoznaju s cijelom galerijom sasvim osebujnih likova. U tim su meandrima priče blistavo skicirane različite povijesne epohe i zamrznut tadašnji duh vremena. I premda knjiga nema nametljivi politički predumišljaj, duhovitim opservacijama pogađa samu srž traumatičnih historijskih epizoda, kao primjerice u sljedećem pasusu: „Bilo je poznato da su stanovnici Purkersdorfa sudjelovali u pljačkanju sanatorija tijekom ponjemčenja židovske imovine. Stariji se toga još sjećaju. Točnije rečeno, sjećaju se toga da su ostali mještani pljačkali. Nitko od njih nije se mogao sjetiti da je i sam pljačkao.“

Naravno, glavna junakinja pripada drugoj generaciji, onoj koja je odrasla u potpuno različitoj društvenoj klimi, obilježenoj osjećajem krivnje, iz čega je izrasla i potreba da se propita, pa čak i zataji vlastiti identitet: „Nijedan član prosvijećene salzuburške mladeži sedamdesetih i osamdesetih godina nije držao do arijskog izgleda. Koga je snašla previše svijetla kosa, smjesta je promijenio boju, a kome je na krsnom listu pisalo germansko ime, uzeo si je rasno zamjensko: Natascha umjesto Gudrun, Marco umjesto Friedrich. (...) Ničeg goreg od čistokrvnosti. Ničeg goreg od očitih nacionalnosti.“

Dok nas naratorica, s jedne strane, uvlači u ljubavnu priču svoje junakinje Judit - istkanu od laži, obmana i manipulacija - a s druge pripovijeda storije o životima Juditinih bližnjih, obitelji i prijatelja, pred nama kao da se otvara zamašni katalog međuljudskih odnosa osvijetljenih pod iskošenim svjetlima nesvakidašnjih uvida. Bettina Balàka nije, međutim, patetična moralistica, nego autorica koja se rado utječe ironiji i raspolaže istančanim osjećajem za humor kojim je cijela knjiga prožeta. Duhovitost o kojoj je ovdje riječ, nije prvoloptaška i nametljiva, nego „podigrana“, uvijek „u leru“, ali zato sveprisutna.

„Kasiopeja“ je iznimno slojevit roman koji se poigrava konvencijama trivijalne proze, majstorski zapleten i uznemirujuće raspleten, koji u formi vrlo osobne priče saldira živote nekoliko generacija. Među ostalim, poučan je i kao podsjetnik da famozna globalizacija nije fenomen novijeg datuma, nego da je odavno tu. Na jednome mjestu autorica nas upoznaje s infišacijama svoje junakinje dok je ova bila tinejdžerica. Djevojčica iz jedne od najimućnijih salzburških  obitelji dane je provodila slušajući Baccaru i Boney M te čitajući knjige Ericha von Dänikena, baš kao da se rodila u radničkoj familiji s Plokita ili iz Spinuta.

Bettina Balàka rođena je u Salzburgu 1966. godine, a od 1991. živi u Beču i radi kao slobodna prevoditeljica i spisateljica. Osim proze, piše i poeziju te dramske tekstove. Do sada je počašćena cijelim nizom uglednih nagrada, a samo je roman „Kasiopeja“ ovjeren s tri prestižna priznanja. Osvojio je prvo mjesto na listi najboljih naslova austrijske radiotelevizije, književnu nagradu grada Beča te književnu nagradu Saveznog ministarstva obrazovanja, umjetnosti i kulture.

Na „Kasiopeji“ je autorica radila pune četiri godine. Željela je, veli, napisati knjigu u ležernome tonu, koja se čita s lakoćom, a to je iziskivalo priličan napor. Činjenicu što je za pozornicu svoje priče izabrala Veneciju, jedan od valjda „najpotrošenijih“ literarnih toposa u povijesti, ovako je objasnila: „U privatnom životu prilično sam oprezna, ali me u književnosti privlači rizik. Upravo zato sam izabrala Veneciju, koja danas figurira kao neka vrsta 'zabranjenog grada' za pisce.“

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija