Književna kritika “Brz kao Bruce Lee”

Melankolične epske avanture

Deset je godina trebalo čekati da Dario Rukavina objavi novu knjigu, ali strpljenje se isplatilo, barem onima koji još pamte njegovu prvu proznu zbirku “Buddha u supermarketu”. Objavljujući u međuvremenu pojedinačne priče u časopisima, zajedničkim zbirkama i zbornicima, od kojih su neke ponovljene i u ovoj knjizi, Rukavina se kao pisac nije mnogo promijenio: i dalje će začudnošću premošćivati raspone od svakodnevice do vječnosti, i dalje će svoje likove slati u provincijske zakutke širom ovoga planeta, i dalje će potragu za ljubavlju pretpostaviti svim drugim ciljevima i životnim smislovima, i dalje će situacije u koje baca svoje likove ekvilibrirati na tankoj međi između komedije itragedije.

Pravocrtna fabula

Možda se samo produbio, dosljednije naučio tehniku “manje je više”, bolje savladao baratanje simbolima i asocijacijama… Ono što me najpozitivnije iznenadilo itajući ove priče ovako na kupu (jer neke sam od njih poznavao iz drugih knjiga i iz drugih prigoda) je svojevrsna epska atmosfera koja proizlazi iz naizgled jednostavnih i banalnih avantura većine junaka ovih priča.Epične su zapravo rečenice, jer osim što pričaju glavnu priču one također, svaka ponaosob, uspostavljaju relacije koje daleko nadilaze okvire pravocrtne fabule. A fabula ostaje pravocrtna! Lik nešto naumi, krene to ostvarivati, suoči se s poteškoćama, rješava ih ili ne rješava, na kraju se suoči s vlastitim uspjehom ili neuspjehom, ali na svakom koraku tog izmjenjivanja slika i događaja zapljuskuju nas izvanjska značenja, od sitnih i prolaznih pa sve do globalno-spomeničkih; i doista imamo osjećaj da pratimo epsku avanturu koje možda ni sami junaci konkretnih priča nisu svjesni. Zbirka je podijeljena u dva dijela, koji na prvi pogled ne korespondiraju mnogo, ali na drugi pogled kao da su jedan drugom ogledalo, ono iskrivljeno ogledalo iz zabavnih parkova koje groteskno naglašava pojedine detalje, ne samo tijela, već i karaktera. U prvom će se dijelu tako nizati priče o odrastanju, zaljubljivanju i ljubavi, vojsci, ratu, mladenaštvu, traganju za vlastitim identitetom; dok će se u drugom dijelu naredati priče mahom fantastičnih žanrova i podžanrova koje govore o istim stvarima kao i one u prvom, ali kroz drugačije prizme i kroz pojavno sasvim različite likove, od primjerice seoskih otočnih vještica pa do urbanih vampira. Ali i te će se fantastične priče doimati jednako epski, pisac će u njima s lakoćom baratati prostorom i vremenom, masovne scene svladavati u pola rečenice, živote oduzimati između dva zareza, vječnost nuditi u završnoj interpunkciji. Ako bi se trebalo opredijeliti za jedan pojam, jedan termin, koji ocrtava atmosferičnost čitave zbirke, onda bi to bila melankolija. Na mnogo načina i iz mnogo vizura, i iz mnogo izvora, od frustracije koja se zatomljena u duši vuče godinama i desetljećima, do neposrednog povoda na licu mjesta i u minijaturnom trenutku. Melankolični likovi Darija Rukavine sve akcije iz vlastite sadašnjosti sagledavaju opterećeni nekim davnim gubitkom, bilo zavičaja, bilo voljene osobe, bilo vlastitog života.

Poruke o humanosti

Ti ih gubici i motiviraju na akciju, najčešće s ciljem postizanja zaborava ili nalaženja kompenzacije, ali se naravno na kraju svijest o gubitku pojačava, a melankolija iz osobnih prerasta u globalne sfere, svijet posivljuje, čitave ere davnih vremena naoblačuju sadašnjicu, i u tom miješanju osjećaja za dimenzije svaka se osobnost smanjuje do nevidljivosti, a ono što proživljavaju jasno individualizirani likovi odjednom postaje svjetska bol. Ovako neobično formirane i koncipirane priče posljednje sumjesto na kojima bismo tražili poruke o humanosti, altruizmu, odanosti i neugasloj vrlini, ali nakon što u glavi poravnamo humorističke brežuljke i melankolične dolove, izbalansiramo nježne emocije i njihove grube realizacije, upravo se takve poruke razbistruju, također podcrtavajući epski dojam o ovoj zbirci kao cjelini. Priče Darija Rukavine pročitat ćemo brzo, jer pitke su i prijemčive, no svakako im se trebamo bar još jednom vratiti da nakon savladanih osnova zaronimo u njihov drugi sloj, onaj dublji, teži, ne tako očit, kompleksan, opasan, i zbog svega toga još zabavniji nego što se doimao pri prvom upoznavanju.

Davor Šišovič, Glas Istre