"Primavera" je roman o siromašnoj splitskoj obitelji koja nema drugog izlaza no da udovica jednog sina da u svećenike, drugog u vojnike, a trećeg...
Promašene egzistencije, brakovi na papiru, komplicirani bratski odnosi, preljub, sve to donose likovi ovog romana
Još malo nedostaje da se ova rubrika preimenuje u - “O Ivici Ivaniševiću i ostalima”! Šalu na stranu, intenzitet kojim on u posljednje vrijeme “izbacuje” svoje nove knjige doista je ne samo impresivan, već trenutno o njemu možemo govoriti kao najproduktivnijem piscu. Tek što je završila prošla godina u kojoj smo ga čitali kao autora nostalgičnih zapisa “Ulaz za djecu i vojnike” i priče o dječaku zaluđenom kaubojskim stripovima “U sedlu je tijesno za dvoje”, eto ga ove godine s “Otpusnim pismom”, u tandemu s Marinom Vujčić, ali i samostalnim romanom što je upravo ovih dana pripušten među čitatelje i kritičare. Profesionalni odnos sa spisateljicom Vujčić, koja je osim suautorice i urednica njegovih knjiga, očito se pokazao kao pun pogodak; spremna sam pomisliti kako je Ivaniševiću bila potrebna čvrsta ženska ruka da se u potpunosti razmaše kao pisac. Ova opaska ne sadrži nimalo ironije i ne odnosi se na detektiranje hiperproduktivnosti kao rezultata nekritičnosti pisca prema samome sebi, već mi je sve skupa iznimno simpatično, baš kao što mi je simpatična i njegova proza u cjelini.
Reći za knjigu da je simpatična, dakako, nije veliki kompliment za pisca, pa to treba malo pojasniti. Ivaniševićeva proza, naime, rijetko je nepretenciozna i duhovita, a pri tome baš nimalo banalna i šablonska. Na prvo čitanje to su šarmantne i zavodljive priče iz svakodnevice, u kojima važnu ulogu ima vremenska kapsula kojom se prebacujemo u neko prošlo vrijeme, ali u biti su to priče u kojima se vrlo ozbiljno, iz pomalo pomaknutog kuta, progovara mnogo toga o određenom vremenu i pripadajućim društveno-političkim okolnostima i njihovim amblemima, međuljudskim odnosima i emocijama. U konkretnom slučaju, “Primavera” je roman o siromašnoj splitskoj obitelji koja nakon 1. svjetskog rata nema drugog izlaza no da udovica majka raspodijeli svoju trojicu sinova - jedan u svećenike, drugi u vojnike, treći kod kuće.
Dvadesetak godina poslije, kad su životne okolnosti već učinile svoje - od prvoga profesora teologije na Papinskom sveučilištu u Rimu koji je u dubini svoje duše ostao ateist, od drugoga ne baš uspješnog oficira kraljevske vojske u Kruševcu, a od trećega lokalnog krojača nezadovoljnog životom - na majčin poziv ponovo će se naći obitelj na okupu i igrom slučaja proživjeti uzbudljivu noć koja će im svima promijeniti životne tijekove, ili barem prioritete. Načelno, vrijeme u kojem se roman zbiva donosi sa sobom određene zakonitosti i “zeitgeist”, što je više nego uredno obavljeno, no zanimljiv zaplet koji će obilježiti splitsku noć Sv. Duje, u svibnju 1939., proizlazi iz posve univerzalnih i općeljudskih osobitosti. Jer, naglasak je u ovome romanu na dvije važne stvari - karakterizaciji likova i atmosferi.
Potonja je, dakako, u svim mentalitetsko-jezičnim smislovima potpuno splitska i tu se Ivanišević iskazuje jednim od vodećih predstavnika uvijek vrlo agilnog splitskog književnog kruga. Promašene egzistencije, brakovi na papiru, netipični predstavnici određene profesije, pokušaj da se barem jednom u životu učini pravu stvar, komplicirani bratski odnosi, sličnost između crkvenih i vojnih autoriteta, preljub, sve to sa sobom donose kako glavni tako i sporedni likovi kojima pripovjedač pristupa s velikom dozom simpatije i empatije, čak i onda kada griješe.
Premda je priča smještena u vrlo kratak vremenski odsječak, ona ne ostaje nedorečena jer vješta dosjetka na kraju romana omogućava praćenje života likova u godinama koje su uslijedile. Ivanišević se poslužio i tipičnim dramskim motivom zamjene, koji, osim komičnog efekta, omogućava likovima da iskažu i svoju drugu, netipičniju stranu, onu koja dolazi do izražaja u “posebnim” uvjetima.
“Primavera” je doista školski primjer kako treba funkcionirati roman kojeg je itekako briga da bude čitan, a pritom ne podcjenjuje inteligenciju čitatelja. Rijetka vrsta, ali kao što vidimo dostižna. Jedan je od motta romana citat splitskoga pisca 20. stoljeća Marina Bege, autora iznimno čitanog putopisa “Niz našu obalu”: “Momak se u Splitu razlikuje od djeteta time što dalje dobacuje i većim kamenom”. Književni kamen Ivanišević definitivno baca kao momak!
Jagna Pogačnik
Prije kojih petnaestak godina, tumarajući parcelama novoga židovskoga groblja na Žižkovu, zamalo sam promašio posljednje počivalište Franza Kafke. Na jednome granitnom monolitu opazio sam, doduše, poznato ime, ali ono je išlo u paketu s doktorskom titulom. Meni se tada - uostalom, kao i danas - činilo prilično neukusnim ispraćati Kafku na onaj svijet legitimirajući ga zanimanjem koje je prezirao. Bio je, naime, diplomirani pravnik (doktorski prefiks nije zaslužio disertacijom, nego je tada vrijedila praksa da se sve juriste zakiti tom titulom), radio je u osiguravajućim tvrtkama, neko je vrijeme bio i partner u obiteljskoj tvornici azbesta, no ni u jednom od tih poslova nije nalazio ispunjenje. Toga jutra na Žižkovu potpuno sam podcijenio činjenicu kako Franz nije, naravno, naručio vlastiti grob, nego je spomenik podigao njegov otac. A Hermannu Kafki pravnička je izobrazba ćudljiva sina bilo kudikamo važnija od njegovih književnih tekstova koji su ionako skupljali prašinu u ladicama.
Koliko je usud mrskog "doktorstva" pratio nesretnoga Franza, svjedoči i roman "Raskoš života" Michaela Kumpfmüllera (knjigu je prevela Bojana Bajić), priča o zadnjim mjesecima Kafkina života, što ih je proživio u agoniji bolovanja od tada neizlječive tuberkuloze, ali i u nježnoj ljubavnoj vezi s petnaest godina mlađom djevojkom Dorom Diamant. I ona sama njega će isprva zvati doktorom, da bi ga tek kasnije, nakon što ljubav pobijedi titularne konvencije, počela oslovljavati imenom.
Svaka biografija, a pogotovo ona koja se ne piše s publicističkom akribijom i predumišljajem, nego s proznim ambicijama, škakljiv je pothvat. Manje skrupuloznim autorima teško se othrvati porivu da vlastite ovlasti pobrkaju s onima koje su u djelokrugu svetoga Petra, pa počnu presuđivati osobama o kojima pišu. Još je i teže uteći kušnji da se naglasak stavi na okolnosti i događaje koji mogu potaknuti ili produbiti kontroverze o glavnome junaku.
"Slučaj" Franza Kafke u tom je smislu posebno delikatan. On se nikada nije uspio emancipirati od dominantnog oca od kojega je sve do smrti egzistencijalno ovisio. Za života se - baš kao i danas - opirao zbijanju u Prokrustovu postelju jasnog i neporecivog identiteta (kulturnog, nacionalnog, vjerskog, ideološkog). Nadalje, nikada se nije uspio ni profesionalno ni emocionalno realizirati: sebe je držao slabim piscem, a požudu je često namirivao u društvu prostitutki. Takav apartni karakter lako se može pretvoriti u protagonistu literarnoga freak showa ako njegova priča dospije u ruke pisca bez previše obzira i osobita talenta.
Fokusirajući se na Kafkin odnos s Dorom, Michael Kumpfmüller upustio se u dodatni rizik. Jer, i sam sažetak storije o njezinome životu doima se kao predložak za hollywoodsku melodramu. Što je bilo s njom nakon Kafkine smrti? Tridesetih godina udala se za Lutza Łaska, urednika komunističkih novina, i s njime dobila kćer Marianne. Sve troje pobjeglo je 1936. iz nacističke Njemačke u Sovjetski Savez. Godinu kasnije Lutz je zaglavio u nekom od Staljinovih kazamata na dalekom istoku, pa su se Dora i Marianne opet dale u bijeg. Skrasile su se u Engleskoj, gdje je Dora preminula 1952. od zatajenja bubrega. Lutz Łask u međuvremenu je postao istočnonjemačkim državljaninom, a izlaznu vizu - da prvi put može posjetiti kćer - dobio je tek 1973. Umro je nekoliko mjeseci kasnije, a ni Marianne se nije naživjela: preminula je u Londonu 1982.
Michael Kumpfmüller uspješno se othrvao porivu da napiše priču veću od života svojih protagonista. Ciničnije čeljade od potpisnika ovih redaka kazalo bi kako se u njegovome romanu malo što događa: muškarac i žena se upoznaju, zaljubljuju te odlučuju živjeti zajedno, unatoč tome što su oboje svjesni kako je njemu vrijeme odbrojano. Kumpfmüller je diskretni evidentičar svakodnevice ljubavnoga para, koji marljivo bilježi njihove radosti i tuge, nježnosti i zebnje, nade i očajanja. Njegov roman sav je istkan od epizoda koje bi većina drugih biografa uredno prešutjela, ne razabravši u njima dovoljan dramski potencijal ili naprosto stoga što su toliko "obične" da se u njima Franz i Dora doimaju kao bilo koji drugi izmaštani književni karakteri. Ovaj Nijemac piše, međutim, s toliko topline, elegancije i mekoće da i naoko trivijalne situacije uspijeva uzvisiti do emocionalnog crescenda.
Paradoksalno, sve vrline ove knjige ujedno su i njezine mane. "Raskoš života" prečesto je "ravan" roman, rukopis koji stoji u mjestu, koji priču ne razvija nego umnožava, pa osobito u zadnjoj trećini, barem je to moje iskustvo, počinje ozbiljno zamarati.
Unatoč svemu, Kumpfmüller zaslužuje preporuke i strpljive čitatelje. Ponajprije stoga jer je riječ o piscu koji voli svoje junake i kadar je tom ljubavlju temeljito inficirati publiku, što je talent kojim se samo rijetki mogu pohvaliti. K tome, njegov se libar, osim kao priča o jednoj tragičnoj ljubavi, može čitati i kao dojmljiv dokument o životu u krizom razorenoj weimarskoj Njemačkoj.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Iskusni pisac, urednik i popularni bloger Pero Kvesić, odnedavno i domaća filmska uzdanica jos je prošle godine objavio zbirku priča "Pisac prostih priča" sa nedvosmislenim podnaslovom 'nedirnute ljubavnice i nezaboravna tucanja'.
Kvesić je u Hrvatskoj afirmiran kao autor erotske proze. Osim što je pisao erotske price u Startu, uređivao je i nekada megapopularnu Erotiku. Objavio je i knjigu "Uspomene urednika erotskog magazina", a u domaćim literarnim krugovima bije ga glas erotomana, iako u posljednje vrijeme sve češće objavljuje slikovnice. U zbirku "Pisac prostih priča" Kvesić je uz pomoć urednice uvrstio četrdesetak pruća koje su, očito, nastajale u dužem vremenskom periodu. I odmah treba reći, nisu tu sve priče proste, što ovoj knjizi i nije baš reklama. Neki su naslovi priča intrigantni, kao što su to priče "Djevojka s licem poput pizze" ili pak "Prvo fafanje", ali treba istaknuti da je u većini priča sakupljenih u ovoj zbirci Kvesić ispao poprilično korektan i uviđavan prema potencijalnim čitateljima (i čitateljicama) i nije prelazio granice društveno dopuštenog seksualnog ponašanja.
Dakle ovo je knjiga koja se može preporučiti čak i pubertetlijama, jer ima i prosvjetiteljsku dimenziju, iako današnje generacije svoja prva seksualna saznanja mogu obilato crpiti sa svih mogućih internetskih platformi. No ako netko misli da u današnjoj suvremenoj Hrvatskoj seksualnih tabua nema, taj se grdno vara. Nedavno je u povodu smrti velikog hrvatskog prozaika Slobodana Novaka Hrvatska televizija emitirala igrani film Ante Babaje "Izgubljeni zavičaj" iz 1980. godine u kojem je jednu nimalo nevažnu ulogu, iznimno erotičnu ulogu odigrala i tada šesnaestogodišnja djevojka, danas poznata javna osoba koja se, doduše, više ne bavi glumom. Zamislite da danas neki redatelj odluči snimiti film u kojem će barem djelomično obnažiti šesnaestogodišnjakinju? Bila bi to poprilično osjetljiva i delikatna rabota, možda čak i skandal koji bi imao i političke implikacije. U tom se pogledu hrvatsko društvo unazadilo, pa pojedine Kvesićeve priče napisane davnašnjih godina danas djeluju provokativnije nego u ona puritanska socijalistička vremena. U tome se i nalazi čar ove knjige koja je puna iskričave lepršave duhovitosti, ali i ironičnih uboda usmjerenih prema novohrvatskoj zbilji koja u Kvesiću očito ima trajnog oponenta. Koliko su neke priče bukvalno autobiografske, znaju samo autor i njegove brojne lijepe i ružne, mlađe i stare heroine, ali činjenica jest da se pisac suvereno kreće seksualnim područjem koje je upoznao i u praksi, ali i u teoriji. Za njega seks stoga nije samo dobrodošao dodatak životu, nego istinska filozofija života. Dakle ne Vegeta, nego esencija, smisao, cilj. Pri tom Kvesić seksu ipak ne prilazi kao neupitnom božanstvu, nego ga provocira, propituje, draži i ironizira. Maše pred njim crvenom krpom kao toreador u areni, ne bojeći se za svoju sudbinu. Kvesić zapravo i jest toreador hrvatske socijalističke i postsocijalističke literature.
Koliko je poznato, nije odustao od svojih uvjerenja. Nije trgovao idealima. Nije prodavao tudju ideološku maglu, niti izmišljao svoju. Postao je kroničar jednog drugog, manje poznatog i erotski propulzivnog Zagreba koji itekako postoji i koji nije umro za Zvečkom. Taj je Zagreb utkao u svoje realistične i manje realistične priče, stvarajući mačističku legendu o gradu kojeg će mnogi nazvati skučenim i ograničenim, iako se tu prije radi o njihovim predrasudama i neznanju. Istina, nekome će zbirka "Pisac prostih priča" djelovati nestvarno i bajkovito, samoreklamerski i ribički, ali Pero Kvesić za njenu autentičnost garantira svojom biografijom. Koliko god to bilo uvjerljivo u ciničnom 21. stoljeću koje više nikome ne priznaje originalnost niti prvenstvo.
Denis Derk
Ne znam kako bih to drukčije rekla nego ovako – pripovjedačice kratkih priča jednostavno nadiru u hrvatsku prozu! Ne znam u čemu je 'kvaka', ima li nekakvog konteksta toj pojavi, nekakvog inkubatora u kojem sazrijevaju, no skoro svaka druga knjiga koju uzmem u ruke ima isti predznak, zbirka je priča i na koricama je žensko autorsko ime. Veseli me, dakako, ta pojava, jer već dugo nismo imali tako raskošnu kratkopričačku dionicu i toliko spisateljica koje nemaju skoro nikakav zajednički nazivnik (osobito ne onaj 'ženskoga pisma' u svojoj najbanalnijoj inačici), osim onoga da je njihov 'new entry' više nego suvisao i na visokoj tematsko-stilskoj razini. Poticaj svemu tome dobrome, svakako, možemo pronaći u relativno brojnim i kvalitetnim natječajima za kratku priču koji se pojavljuju u tzv. regiji. Autorici o kojoj je danas riječ, dvadesetdevetogodišnjoj Ružici Aščić, rodom iz Travnika, studijem povijesti i novinarstva iz Zagreba, svakako su upravo ti natječaji pomogli da godinama ne luta bespućima domaćeg nakladništva, poslovično sumnjičavog prema prvijencima, nego u pravo vrijeme dođe do knjige kod ozbiljnog izdavača i s ozbiljnim urednikom (neuništivim Krunom Lokotarom). Istina, prozu Ružice Aščić zamijetila sam još kad je objavljena u zbirci „Bez vrata, bez kucanja“ u kojoj je 2012. godine izbornički tandem Andrea Milanko i Robert Perišić prezentirao nova prozna imena, no presudni su ipak bili natječaji Ulaznica, Arteist i Prozak na kojima je nagrađivana. Ovaj posljednji, Prozak, prošle joj je godine donio nagradu, a ove i knjigu „Dobri dani nasilja“. U međuvremenu, zapaženi su i njezini dramski tekstovi koji su dva puta dobili nagradu „Marin Držić“, a sudeći po njezinoj prozi, dramski izričaj definitivno joj nije stran. Svaka njezina priča jedna je mala drama, a sve njezine priče skupile su se oko zajedničkog izvorišta – tematiziranja nasilja u raznoraznim, a opet svakodnevnim varijantama.
Ružica Aščić od onih je pisaca i spisateljica koji nemaju svoje prethodnike niti genetske veze s drugim piscima matične književnosti, ona je baš onako 'totalno drukčija od drugih', izgrađena na nekoj drugoj, stranoj, lektiri, daleka sestra autorica kao što su Herta Müller ili Flanery O'Connor, da su kojim slučajem živjele na ovim našim prostorima, u mentalitetskom i društveno-političkom smislu. Jer premda ogoljene od svih tih naših situacija unatrag nekoliko desetljeća, one ipak u sebi sadrže vješto postavljene kulise rata i poraća i određenu i vrlo konkretnu generacijsku vizuru koja se u njima pojavljuje. Na prvi pogled, ali baš samo na prvi, one nemaju veze sa stvarnošću i kao da pripadaju nekom svijetu koji nema svoje istinsko uzemljenje, nego vijori negdje između košmarnih snova i inih tijekova podsvijesti. No, premda bi bilo bolje da je tako, užasi praznine i dešperatnosti u kojima se nalaze likovi ovih priča, nasilje koje proizvode iz stanja u kojem je bilo kakva emocija, pa i ona negativna, bolje od nikakve, odraz je njihovih obiteljskih lomova, izbjegličkih djetinjstva, mrtvih magistrala, poharanih kuća, uništenih barbika, nepripadanja, grijeha i kajanja, svega onoga što pripada životu u stvarnosti, onakvom kakvog možeš ne voljeti, ali ne možeš se iz njega pobjeći, kako zaključuje jedna od junakinja ovih priča. Ružica Aščić ne spada u skupinu pisaca popisivača, nego razotkrivača stvarnosti, spremnih zaroniti veoma duboko, ma kako to bilo bolno. Djeca su okrutna, psi su prljavi i opasni, majke zle, tinejdžeri nasilni, ljubavnički odnosi teški, a zlo, koje konstantno detektira u međuljudskim odnosima, uzbudljivo i ponekad lijepo i ma koliko šutjeli o tome, može ispuniti prazninu u kojoj egzistiramo. Zlo se rađa i nalazi i tamo gdje bismo to najmanje očekivali, u odnosima o kojima počesto imamo posve lažnu, idealiziranu sliku. No, autorica ne polazi putem brutalnog realizma ili naturalizma, premda joj socijalna dimenzij itekako nije strana, ona uvodi svojevrstan minus-postupak, o svemu tome pripovijeda hladno i precizno, umnožavajući osjećaj praznine, u kojem je čak i okrutnost izraz bilo kakve, žuđene emocije. Atomosferski zastrašujuće, emotivno zabrinjavajuće i stilski izbrušene, priče Ružice Aščić kao da proizlaze iz onog poznatog, ne slučajno citiranog stiha velikog Nicka Cavea: „people, they ain't no good“. Strašne su, ali snažne i lijepe, jer je „sve što nas snađe samo život“.
Jagna Pogačnik
Otkrivanje Amerike
Na jednome mjestu u romanu „18 posto sivo“ Zaharij Karabašliev veli i ovo:
„Čuo sam da Aboridžini imaju puno riječi za pijesak.
Znam da Eskimi imaju dvadesetak različitih pojmova za snijeg. Pokušavam isprobati koliko se američkih riječi mogu sjetiti za cestu: toll road, run, avenue, interstate, boulevard, path, truck, trail, road, parkway, expressway, freeway, lane, street, pathway, highway, drive, route, artery, public road...
“Kad već jest tako, što je prirodnije od toga da se suvremeni bugarski pisac odluči svoju američku priču ispripovijedati u formi romana ceste?
Za početak, da ne bi bilo nikakvih nedoumica, nijansa sivog iz naslova knjige nije jedna od onih notornih pedeset, baš kao što ni ovaj libar nije jeftini meki pornić.
Termin je posuđen iz fotografskog žargona, jer je bugarski useljenik Zach, glavni junak i pripovjedač, jednom davno sanjao o tome da će u novome svijetu izgraditi karijeru snimatelja.
U njegovu se životnu priču uključujemo u trenutku kada on, očajan jer ga je žena napustila, odlazi preko granice u Tijuanu riješen da se tamo temeljito ispuše: oduzme od alkohola, pa još i nešto povali. No, ćudljivim obratom sudbine naći će se u priličnoj nevolji.
Osim žestice, popit će i ozbiljne batine, da bi potom nekako ipak uspio odmagliti u kombiju svojih napadača, u kojemu se krije i vreća s pedeset kilograma marihuane. Zapanjen tim otkrićem, donijet će jednu u nizu pogrešnih životnih odluka. Zaputit će se na drugi kraj Amerike, u New York, s ambicijom da sadržaj vreće tamo valjano unovči.
Njegovo putovanje zabačenim, provincijskim cestama i širokim autoputovima presijecaju dvije vrste flashbackova.
Prvi nas vraćaju u bugarske dane, kad je tek upoznao svoju buduću suprugu Stelu. Zachova mladost hrvatskom se čitatelju srednjih godina s puno razloga može činiti familijarno bliskom.
I on je, naime, svojedobno pomislio kako može postati rock zvijezdom: „Imao sam bugarsku električnu gitaru, koju bih uključivao u stari ruski radio, odvrtao potenciometar do kraja i udarao po žicama.
Svirao sam uz radio pojačan do kraja, ni zbog čega drugog nego zbog toga jer se zvuk iskrivljavao i postajao neprepoznatljiv.
Potom sam toj buci pridodao još nekoliko ljudi, napravio nešto kao punk-rock grupu s kojom sam po cijele noći svirao pjesme s tri akorda.“
Nakon nekoliko godina stiglo je otrežnjenje. Njegov se bend raspao, on i Stela su diplomirali, pa je trebalo početi razmišljati o tome kako zaraditi za kruh i režije.
Ona je sanjala o slikarskoj karijeri, a čekala ju je tek mogućnost zaposlenja u nekoj školi.
On je honorarčio po novinama, maštajući da će jednoga dana postati velikim fotografom.
Dešperatne prilike u matičnoj zemlji u paketu sa sirenskim zovom američkog sna, ponukali su ih na koncu da emigriraju i potraže svoju šansu u takozvanoj zemlji mogućnosti.
Gdje su se nastavili koprcati u egzistencijalnom škripcu, sve dok Zach nije otkrio prečicu do ostvarenja žuđenoga američkog sna.
S drskošću svojstvenom Balkancima (o čemu hrvatski čitatelj sve zna) on je zaigrao opasnu igru: krivotvorio je diplomu i zaposlio se kao nadzornik testnih skupina koje farmaceutska industrija angažira dok traje proces ispitivanja novih lijekova.
Na tome poslu pokazao se iznimno uspješnim, počeo je napredovati strelovitim koracima, a u paketu s promaknućima dizala su se i njegova primanja.
Nakon nekog vremena, američki san fakat je postao njegova stvarnost.
Neumorno je bordižao SAD-om, gdje god bi ga nužda posla potjerala, i slagao pare na računu, nesvjestan činjenice da se potpuno udaljio od Stele, čija se karijera u međuvremenu počela razvijati, ali i sebe samoga kakav je nekada bio.
Ovim pasažima koji nas vraćaju u Zachovu prošlost, pridruženi su i kratki flashbackovi skrojeni od fragmenata razgovora što ih je tijekom godina vodio sa suprugom dok mu je ona pozirala za fotografije.
„18 posto sivo“ neobična je ljubavna priča u kojoj jedan od partnera nema svoga glasa. Sve što o Steli znamo, posredovano je Zachovom optikom, njegovim doživljajem koji će se, kako roman odmiče, sve više razotkrivati kao potpuno nevjerodostojan.
Karabašliev je napisao cijeli libar o samoobmani i nepokolebljivom samozavaravanju. Jer, kao što nije bio kadar razumjeti svoju partnericu, Zach nije uspio shvatiti ni zemlju u kojoj je izabrao živjeti.
Zachova Stela baš i njegova Amerika puki su konstrukti što ih je formatirao rukovodeći se svojim doživljajem i čežnjama, a zanemarujući stvarnost, čak i proživljeno iskustvo.
Karabašliev je adrenalinski nabrijan pripovjedač, pun iskričavog humora i cinizma, pisac kojemu nije mrsko skretanje u digresije i potucanje po gustoj mreži rukavaca glavne narativne linije, ali s izoštrenim osjećajem za tajming, pravovremeni povratak matici priče koja se, unatoč sirovosti i žestini, ili možda baš zbog ovih svojstava, na koncu izvrgava u duboko dirljivu storiju.
„18 posto sivo“ (u prijevodu Ksenije Banović) moćna je knjiga o otkrivanju Amerike, ali i svojih bližnjih te sebe samoga, libar koji svjedoči kako su ljudi koji put i veće enigme od cijelih kontinenata.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Kad je imao tek nešto više od dvadeset godina, Andrés Neuman dobio je nevjerojatan kompliment. Roberto Bolaño je govorio kako će književnost 21. stoljeća pripadati Andrésu Neumanu i nekolicini njegove krvne braće, a ako to kaže jedna od ključnih literarnih figura kasnog dvadesetog stoljeća mislim da je sasvim u redu vidjeti o čemu je riječ. Usto je dodao sljedeće: "U Neumanovoj fikciji ništa ne zvuči neprirodno. U njegovoj je fikciji moj san o velikoj literaturi postignut sa zastrašujućom lakoćom".
Dakle, ako je vjerovati Bolañu, Neuman je nasljednik moćnog niza latinoameričkih autora u koje bi (trudeći se popis svesti na minimum) uvrstio Borgesa, Garcíu Márqueza, Cortázara i, očito, samog Bolaña. Andrés Neuman je, unatoč činjenici što je u pitanju iznimno mlad (rođen 1977.), nevjerojatno plodan autor, a i prevoditelj. U razmaku od 1998. kad objavljuje zbirku poezije "Métodos de la noche" (Noćne metode) do danas objavio je više romana, zbirki priča i knjiga pjesama (sveukupno petnaestak). Samo gledajući popis objavljenih djela i prijevoda (svakako i nagrada) reklo bi se da je riječ o autoru u svojim pedesetima, a ne čovjeku koji će tek iduće godine navršiti četrdesetu.
"Razgovori nasamo" nije impozantan roman što se volumena tiče (niti dvjesto stranica), svakako ne kao kapitalna djela Garcíe Márqueza ("Sto godina samoće"), Cortázara ("Školice") ili Bolaña ("Divlji detektivi" i "2666"), ali je moćan na jezičnoj i strukturnoj razini. Roman prati tri pripovjedne niti. Točnije, pisan je iz perspektive triju protagonista, jedne obitelji.
Otac Mario koji boluje od raka vodi sina Lita na višednevno putovanje kamionom u nadi da malome ostanu lijepa sjećanja na oca. Lito ne zna da mu je Mario bolestan, ali sluti da nešto nije sasvim u redu. Prenoćišta su im stražnji dio kamiona ili jeftini hoteli gdje je sve sumnjive kvalitete, od plahti i hrane pa do gostiju. Majka Elena (čija su "poglavlja" ujedno i najdulja) ostaje doma, manično čita i upušta se u aferu s Mariovim doktorom, Ezequielom Escalanteom. Svaki je dio nekako očekivano pisan drugim tonom i svaki od protagonista koristi drukčiji medij za prenošenje misli. Elena koristi dnevnik, Mario snima svoje misli i planira ih ostaviti Litu nakon što umre, a Litova su poglavlja njegove neposredne misli, svojevrsni livestream.
Neuman za svoj roman kaže kako je poput "The Straight Story" Davida Lyncha sa subverzivnim zaokretom što se roda i spola tiče, tako da su Elenini dijelovi uvjerljivo najjači u romanu ma koliko impresivne bile Neumanove promjene registra. Elena frenetično čita, ali čini joj se da sve knjige progovaraju o smrti: "Šuma u mojoj biblioteci i pustinja u mojoj kući. Ali, koliko god duboko ulazim u šumu uvijek nabasam na istu pustinju. Kao da mi sve knjige svijeta, kakav god bio njihov sadržaj, govore o smrti". Ti su momenti studija o smrti, to jest studija nošenja s nečijom bolesti i skorom smrti i iznimno su bolni i srcedrapajući. Zbog afere s doktorom (scene seksa nevjerojatno su moćne) Elena osjeća nevjerojatnu grižnju savjesti, ali nije u stanju prestati što sugerira da je nevjerojatna tuga u stanju poremetiti vaš razum, ako ne i nametnuti neku novu vrstu logike.
Iščitavanje i intertekstualnost ključni su u Eleninim poglavljima, ali i u Neumanovom pisanju. U jednom trenutku Elena zaključi sljedeće: "Kad mi knjiga kaže ono što bih ja htjela reći, osjećam pravo da prisvojim njezine riječi, kao da su jednoć bile moje i sad ih ponovno preuzimam".
Neuman je ambiciozan pisac, a "Razgovori nasamo" odlična su varijacija na obiteljsku dramu, knjiga koja se brzo čita unatoč čvorovima koje određeni pasusi stvore u čitateljevoj utrobi. Roman je snažan i izvrsno napisan tako da svakako opravdava djelić Bolañovih pohvala.
Opet, Neumanov je roman daleko od emblematskih djela njemu i Bolañu dragih autora, tako da nam ostaje da čekamo druge prijevode (možda pozamašni roman "Putnik stoljeća" ispuni ta očekivanja) ovog sjajnog, ali još ne genijalnog autora.
Sven Popović, Info portal Mederna vremena
Olja Savičević Ivančević
Tekstove Ružice Aščić zapazila sam prije nekoliko godina i ono što me privuklo kod susreta s pojedinim pričama, a kasnije i rukopisom „Dobrih dana nasilja“, bila je autentičnost, glas koji se izdvaja i koji izdvaja pisca ili spisateljicu od onih koji pišu.
Ono što Ružica radi u tekstu je vješto i nemilosrdno razotkrivanje perfidnog misterija života, svijeta dječje svireposti, zavodljivosti i ljepote zla kojemu nije moguće odoljeti, koje je katkad slađe od ljubavi, a svakako uzbudljivije od dobrote. Radi se o zlu koje, umjesto da odbija, očarava, sklopljeno u skladnu i opaku cjelinu s mladošću i naivnošću, ponuđeno u odnosu majka-dijete ili u ljubavnim odnosima, gdje mu inače u književnosti baš i nema mjesta, ali u svakodnevnom životu itekako ima – i o tome je ovdje riječ. Govoreći o Ružici kao autorici, govorimo i o umjetničkoj hrabrosti da se dokine tabu, da se takne i ogoli nedodirnuto, bestidno mjesto. Zato je atmosfera Ružičinih priča prilično nalik snu. Ne košmaru, nego onom lucidnom snu u kojem se strahovi nižu u čvršće fabule, iako po pravilima neke zaumne logike, bajke u kojoj su svi likovi stvarni.
U ovim pričama nema viškova, povišenih tonova, a redukcija emocija proizvodi prazninu i brutalnu glad koja se nema čime utoliti – u okruženju lišenom osjećaja, likovi tumaraju tekstom pokušavajući jedni od drugih izmamiti bilokakvu emociju. A ako se, obično u poetičnim mikropričama, blistavim pasažima između skupina priča, nakratko pojavi sentimentalnosti, taj gliter bljesne zajedno s okrutnošću, dok je ljubav izgovorena hladno, bolno ili nasilno. Nasilje tako postaje nadomjestak za ljubav, a ono je ipak kakav-takav odnos koji uključuje čak i dodir, jer ovdje se nitko ne dodiruje, gotovo svi se prijeteći mimoilaze.
U pozadini, u udubinama i podsvijesti teksta, zaturen je rat, koji se ponekad pokazuje i kao scenografija, kulisa. Nikad ne izbija u prvi plan, rat nikad nije tema, a uvijek je prisutan kao bijeli šum iz pozadine i to nas podsjeća u kojoj mjeri su „Dobri dani nasilja“ generacijska priča. Djeca žive svoja djetinjstva i igre i u ratu, i rat se, neprimjetno, dok se igraju, uvlači u djecu i pustoši ih.
Zlo se dogodi iz dosade ili dokolice i to je ono fascinantno u vezi zla, ono je prosti nadomjestak za puninu življenja.
Sve je u „Dobrim danima nasilja“ baš onako kako jest i sve je baš onako kako se ne govori i ne piše. Osim ako ste Flannery ili Agota ili Herta. Ili Ružica. Bistra i neumorna zapisivačica perfidnih misterija života i njegovih tankoćutnih, delikatnih okrutnosti, zagledana u svijet kao u duboki bunar koji je jeziv i strašan, ali tako divno uzvraća jekom.
Saskia de Coster mlada je i zapažena belgijska vizualna umjetnica, književnica i dramska spisateljica. Dosad je objavila šest romana, a roman 'Mi i ja' dobio je nagradu za najbolji nizozemski roman 2014. Flamanska i nizozemska kritika uspoređuje je s Jonathanom Franzenom.
Briljantan, lukavo napet roman, pun zanimljivih likova, ocrtanih s velikim psihološkim uvidom i suosjećanjem. Knjiga, uz sve prijepore i individualnosti likova, pokazuje snagu obiteljske veze.
Roman 'Mi i ja' dinamična je i dramom nabijena obiteljska priča o disfunkcionalnoj građanskoj obitelji koja živi na obiteljskom imanju na brdu, tijesno premrežena ljubavlju, istinom, lažima i ambicijama. Vandersandenove, pripadnike srednjestaleške flamanske klase, upoznajemo ulaskom u njihovu velebnu vilu na vrhu brda, ali kako vrijeme odmiče oni nam se, svatko ponaosob, otkrivaju oblikovani osobnim preferencijama odnosno devijacijama. Sofisticirana vila koja krije brojne patnje, nesreće i laži, prije svega obiteljsko prokletstvo za koje se baka moli da se ne prenese na unuku. Majka Mieke, aristokratskog podrijetla, očajna je kućanica koja manijakalno češlja tepihe i predaje se kućanstvu. Otac Stefaan je dosadni i pomalo depresivni radoholičar, predsjednik farmaceutska tvrtke i pasionirani fan Boba Dylana kojem se stvari na poslu počinju komplicirati i sve više gubi ugled. Sarah je tipično dijete devedesetih koje vježba s bendom i divi se Kurtu Cobainu, no stvarnost je drugačija od onoga kako se njoj čini. Ona pokušava živjeti bez zaštitničke atmosfere svoje obitelji i pronaći vlastiti identitet. Sarah je i najzanimljiviji lik jer ju je oduvijek zanimalo što se nalazi izvan zidina posjeda i očajnički se pokušava osloboditi svoje klaustrofobične obitelji i njihove drame. Svatko od članova obitelji vodi svoj život, vrlo je individualan, ali sva ta 'ja' zajedno tvore to 'mi' koje se ne može izbjeći.
Portret elitne obitelji čiji se članovi izoliraju, odnosi među obitelji se sve više i više hlade; unatoč svim nesrećama, nezgodama, oni se pokušavaju ipak prilagoditi i održati. Svaki član obitelji ima svoja zasebna poglavlja, tako da se difuzna priroda obitelji još više naglašava. Zanimljivi psihološki uvidi; duže vremensko razdoblje u formi flashbackova. Pod gustim naslagama prošlosti krije se prokletstvo koje prijeti Sari. Hoće li mu se uspjeti othrvati i razbiti stari obrazac neizvjesno je do samog kraja. Mijenjanje perspektive i narativnih glasova; vrlo vješta pripovjedačica. 'Mi i ja' psihološka je drama koja razotkriva složenost obiteljskih veza i pokazuje da se sudbina često ne može izbjeći, a čitatelje će dubinski zaintrigirati ekscentrična obitelj Vandersanden kod koje su ljubav, istina i ambicija u stalnom sukobu.
Briljantan, lukavo napet roman, pun zanimljivih likova, ocrtanih s velikim psihološkim uvidom i suosjećanjem. Knjiga, uz sve prijepore i individualnosti likova, pokazuje snagu obiteljske veze.
Jagna Pogačnik, HRT Magazin
U ime oca i sina
Ovaj roman priča je o ocu i sinu koji su, birajući između povijesne i obiteljske uloge, odlučili viši cilj pretpostaviti bližemu, pa su spašavajući obraz zemlje unesrećili one koje najviše vole
U drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Italiji i Njemačkoj cvali su naizmjenice crni i crveni teror. Smaknuća uglednih političara, sudaca ili poslovnih ljudi smjenjivala su se kao na tekućoj vrpci. No, nisu sve žrtve bile precizno naciljane. Ubijalo se, vrlo često, i sasvim neselektivno: podmetanjem bombi u javne prostore. To je, razumljivo, u javnosti širilo atmosferu straha, pa i prave paranoje. Unatoč svemu, obje su države tih godina hrvati doživljavali kao obećane zemlje. U Njemačku su odlazili raditi, a u Italiju trošiti.
Jedni su crnčili na bauštelama, drugi arčili po buticima. I jedni i drugi jednako nezainteresirani za terorizam koji se događao oko njih i čije razloge nisu uspijevali shvatiti, što je katkad vodilo i do tragikomičnih zapleta. Jednome su tako Splićaninu ukrali auto dok je on praznio police u nekoj tršćanskoj robnoj kući. Policajci kojima je prijavio nemili slučaj, stali su ga uvjeravati kako nema razloga za brigu, jer će oni sigurno pronaći njegovo vozilo. Moj grintavi sugrađanin na to je tek hladno procijedio: „Oćete, oćete, ka šta ste našli i Alda Mora.“ Time je sudbina njegova automobila bila zapečaćena.
Problem s razumijevanjem duha toga vremena ima, očito je, i mladi talijanski pisac Giorgio Fontana. Da bi barem pokušao shvatiti narav tzv. Olovnih godina napisao je roman „Smrt sretnog čovjek“ (na hrvatski ga je prevela Ira Martinović) i situirao ga u 1981, godinu svog rođenja. Priča je to o sucu Giacomu Colnaghiju, voditelju male skupine istražitelja koji pokušavaju ući u trag teroristima i izvesti ih pred lice pravde. Glavni junak sve je samo ne birokratski rutiner koji se tim poslom bavi bez previše razmišljanja o motivima osoba koje progoni.
Za početak, Colnaghi je sasvim osebujno ideološki formatiran. Predani je katolik, ali njegova politička uvjerenja bliža su drugoj strani svjetonazorskog spektra, pa bismo ga otprilike mogli nazvati „ljevokršćaninom“. To, naravno, znači da je izvan svih glavnih tokova, ali i meandara političkog života, „neumreženi“ individualac kojemu nitko ne čuva leđa, u trajnom i loše prikrivenom sukobu s vlastitim šefom.
Dok se hrva s repovima jednoga slučaja, Colnaghiju se čini kako je kudikamo lakše voditi kriminalističku istragu, otkriti počinitelje terorističkoga čina i pospremiti ih u zatvor, negoli shvatiti motive koje su te mlade ljude natjerali da bez zadrške potonu u spiralu bezumnoga nasilja. Osim što je priča o bremenitoj povijesnoj epohi, „Smrt sretnog čovjeka“ je i duboko intimna storija o ocu, mužu i sinu, koji iskreno pokušava biti na visini svih tih triju uloga, ali mu se čini kako zbog posvećenosti poslu uporno iznevjerava očekivanja svojih najbližih. Opterećen osjećajem krivnje, on je zaglavio u škripcu između, recimo to tako, „spašavanja svijeta“ i spašavanja vlastitog života.
Priču o Giacomu Colnaghiju Fontana nam izlaže presijecajući je povijesnim digresijama, dionicama čiji je protagonist sučev otac, Ernesto, siromašni radnik, antiklerikalac i ljevičar kojega će strijeljati fašisti. I on se, birajući između povijesne i obiteljske uloge, odlučio viši cilj pretpostaviti bližemu. Spašavajući obraz zemlje, unesrećio je one koje je najviše volio. I upravo je očeva sudbina onaj opominjući znak koji Colnaghija tjera na uporna i mučna samopropitivanja.
U bilješci na kraju knjige autor priznaje kako je svoga junaka dijelom modelirao i po uzoru na suca Guida Gallija, ubijenog u atentatu što su ga izveli članovi terorističke ćelije Prima Linea. U jednome drugom libru, zbirci eseja Claudija Magrisa pod naslovom „Al' povijesti nije kraj“ (o kojoj ćete moći čitati sljedeće subote), pronašao sam zanimljiv podatak. Prije nego što je izašao iz stana i zakoračio u susret ubojicama, sudac Galli sinu je na stolu ostavio poruku sljedećeg sadržaja: „Alex, ako ideš u kupnju, kupi mi i malo kave. Ciao, tata.“ Između pisanja te rečenice koja dirljivo zrcali prisnost i toplinu, ali i, makar nehotice, slavi ljepotu običnoga života te ispaljenja metka koji je jedan život nepovratno ugasio, protekle su samo minute.
O tome jezivom srazu normalnosti svakodnevice i sljepila terorizma Fontana je napisao cijelu knjigu. Premda je u njezinom fokusu istražitelj, „Smrt sretnoga čovjeka“ sve je prije negoli triler. To je poetična priča o naoko paradoksalnom čovjeku: osobi u kojoj ključaju dramatična i bolna proturječja, ali koji je, unatoč tome, ili možda baš zato, čvrstih i postojanih uvjerenja. Osim što propituje razloge, smisao, pa i same domašaje državne represije, ova je knjiga zaokupljena i pitanjem ugnjetavanja odnosno pokoravanja u okvirima obitelji. No, prije i poslije svega, radi se o duboko uznemirujućoj priči o našim prioritetima: o tome kako sačuvati čast i samopoštovanje pristajući na borbu za viši cilj, ali i naličju toga plemenitog pregnuća, žrtvi koju će zbog takvog izbora platiti one koje se ne pita, naime, najbliži. Fontana ovim romanom možda sebi nije uspio objasniti duh Olovnih godina, ali je zato pred sve nas čitatelje moćno postavio pitanja koja nadilaze epohu i uvijek se iznova vraćaju.
Giorgio Fontana rođen je 1981. u Saronnu, studirao je filozofiju na sveučilištu u Milanu, a djeluje kao novinar, književnik i predavač u radionicama kreativnog pisanja. Njegov publicistički rad presudno je obilježen angažmanom na promicanju ljudskih prava i građanskih sloboda. Osim što surađuje u većem broju tiskanih i elektroničkih medija, objavio je i dvije knjige sabranih reportaža, eseja i novinskih članaka.
„Smrt sretnog čovjeka“ na matičnom je tržištu objavljena 2014. godine. Do sada je ovjenčana dvjema uglednim nagradama, Premio Campiello i Loria, te prevedena na sedam jezika. Fontana je kao romanopisac debitirao 2007. knjigom „Buoni propositi per l'anno nouvo“, za kojim su slijedila djela „Novalis“ (2008.) i „Per legge superiore“ (2011.). Baš kao i u novinskim tekstovima, i u prozi je zaokupljen etičkim pitanjima ispred i iza kojih stoji politički podtekst.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Poljski Stoner
Ako ste nedavno uživali u Williamsovom "Stoneru", roman Huberta Klimka-Dobrzanieckog ne biste smjeli propustiti. Američka priča o gubitništvu umnogome je srodna ovoj koju nam pripovijeda daroviti poljski kozmopolit
Hubert Klimko-Dobrzaniecki je Poljak. Dugi niz godina živio je na Islandu, a već neko vrijeme boravi u Austriji. Našem se čitateljstvu predstavlja knjigom "Bornholm, Bornholm" (u prijevodu Emilija Nuića), čija je radnja situirana u Njemačku i Dansku, a napisana je, poručuje bilješka na ovitku, u najboljoj češkoj tradiciji. Smijemo li, poslije svega, reći kako gospodin Klimko-Dobrzaniecki ima problem s identitetom? Naravno da ne smijemo. Upravo suprotno, ovaj Poljak svojom nas privatnom i profesionalnom biografijom dojmljivo podsjeća na notornu činjenicu kako se identiteti, barem u slučaju pametnih i otvorenih ljudi, ne stječu nego slobodno biraju.
Njegov roman priča je o dvojici muškaraca koji, na prvi pogled, ne dijele ništa zajedničko. Prvi je naš suvremenik, neimenovani Danac, rođen i odrastao na Bornholmu, otočiću u Baltičkome moru. Drugi je profesor biologije Horst Bartlik, Nijemac, odavno pookojan, a priča o njemu vraća nas u tridesete i četrdesete godine prošloga stoljeća. Kako se budu smjenjivala poglavlja – Danac pripovijeda u prvome licu, a priču o Nijemcu izlaže nam sveznajući narator – shvatit ćemo kako između ove dvojice muškaraca ipak postoje neke važne sličnosti. Obojica su, naime, nesretni; i jednome i drugome živote su presudno obilježile žene. A naknadno ćemo ustanoviti kako postoji još jedna spona što ih veže.
Mlađi junak svoju prošlost saldira sjedeći uz majčino uzglavlje. Ona leži u komi u bolesničkoj postelji, a on joj pomiješanih osjećaja, s nježnošću i s gorčinom, izlaže uspomene iz prošlosti, one koje su zajedno proživjeli, i one koje su samo njegove. I ne treba nam dugo da bismo shvatili koliko je njihov odnos bio i ostao traumatičan. Rastući bez oca, uz posesivnu majku – patološki usredotočenu na nadziranje sinovljeva života – naš junak jedva je dočekao dosegnuti dob kad može uteći od kuće. No, bijeg iz doma nije mu donio smirenje i zadovoljstvo. Brzopleto stupajući u brak, jednu je egzistencijalnu stupicu nadomjestio drugom, trpeći umjesto majčine diktature, tiraniju svoga punca.
Tu, međutim, ne prestaju muke kojima je Klimko-Dobrzaniecki "počastio" svoga junaka. Dapače, na toj točki one kao da tek počinju. Sve što će se otada u njegovome životu zbiti sliči pravome katalogu dramatičnih i bolnih posrtanja i poraza. Izgubit će dijete, supruga će ga napustiti, u potrazi za srećom pobjeći će još dalje, u Englesku, zasnovati novi brak, po prvi put u životu dobiti figuru zamjenskoga oca, a onda će stvari opet krenuti nizbrdo.
S druge strane, Horst Bartlik nije obilježen traumama iz djetinjstva. Njemu se život počeo urušavati nakon vjenčanja, kad je shvatio da je izabrao ženu koja je na svaki način – naravno, i seksualni – potpuno ravnodušna prema njemu. Dok on osvješćuje vlastiti poraz, bez i najmanje primisli da razvrgne brak i počne ispočetka – to ne dolazi u obzir jer imaju dvoje djece – zbivanja u širemu, društvenom kontekstu dodatno ga opterećuju. Virus nacizma kapilarno se proširio i prožeo sve pore društva. I u školi i u susjedstvu svakoga se dana susreće s oduševljenim manifestacijama odanosti Führeru, koje mu izazivaju mučninu. Horst nema izgrađen prepoznatljivi ideološki identitet, prije bi ga se moglo nazvati potpuno apolitičnim čovjekom zainteresiranim samo za leptire koje opsesivno skuplja, ali se tvrdoglavo odbija pokoriti novome poretku vrijednosti. Njegov po svemu promašeni život pravi će smisao dobiti tek u ratu, nakon što ga mobiliziraju i otprave na otočić Bornholm, gdje će iznova steći davno izgubljeno samopouzdanje i povratiti muškost.
Iz činjenice što su životi obojice junaka tragično obilježeni utjecajem žena, bilo bi, međutim, potpuno promašeno izvoditi zaključak kako je Hubert Klimko-Dobrzaniecki namrgođeni mizogin koji sve žene definira kao babaroge. Jer, uz noseće likove, roman je premrežen cijelom galerijom iznimno slojevitih karaktera, jednako muških i ženskih, pitomih i kvarnih. Potom, njegove junake ne sustižu nevolje samo iz jednoga izvora. Gdjegod se okrenuli bivaju izloženi udarcima sudbine: šamaraju ih zli ljudi, društvene prilike, a kad uzmanjka vanjskih uzročnika, onda im presudi goli slučaj.
Kroniku dva promašena života bilo bi teško, čak nepodnošljivo čitati da Klimko-Dobrzaniecki ganutljivim dionicama ne kontrapunktira humorne pasaže, skladno prepliće sentimentalno s ironijskim, sklapajući na koncu dojmljive mozaike dvaju života koji će nas, izvan svake sumnje, rastužiti, ali ne i emocionalno razoriti. Sredovječni Poljak moćan je pisac kadar komorne, vrlo osobne storije sugestivno utkati u široku društvenu fresku. Upravo stoga, na jednoj se razini "Bornholm, Bornholm" može čitati i kao blistava studija o nacizmu: premda lišen bilo kakve didaktičke ambicije, ovaj roman vrlo sugestivno obrazlaže kako jedan nakazni poredak može ući pod kožu obična svijeta i do jučer pristojne ljude preobraziti u zapjenjene fanatike.
Ako ste nedavno uživali u Williamsovom "Stoneru", roman Huberta Klimka-Dobrzanieckog ne biste smjeli propustiti. Američka priča o gubitništvu umnogome je srodna ovoj koju nam pripovijeda daroviti poljski kozmopolit.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
