Književna kritika “Dobri dani nasilja”

Olja Savičević Ivančević

Tekstove Ružice Aščić zapazila sam prije nekoliko godina i ono što me privuklo kod susreta s pojedinim pričama, a kasnije i rukopisom „Dobrih dana nasilja“, bila je autentičnost, glas koji se izdvaja i koji izdvaja pisca ili spisateljicu od onih koji pišu. 
Ono što Ružica radi u tekstu je vješto i nemilosrdno razotkrivanje perfidnog misterija života, svijeta dječje svireposti, zavodljivosti i ljepote zla kojemu nije moguće odoljeti, koje je katkad slađe od ljubavi, a svakako uzbudljivije od dobrote. Radi se o zlu koje, umjesto da odbija, očarava, sklopljeno u skladnu i opaku cjelinu s mladošću i naivnošću, ponuđeno u odnosu majka-dijete ili u ljubavnim odnosima, gdje mu inače u književnosti baš i nema mjesta, ali u svakodnevnom životu itekako ima – i o tome je ovdje riječ. Govoreći o Ružici kao autorici, govorimo i o umjetničkoj hrabrosti da se dokine tabu, da se takne i ogoli nedodirnuto, bestidno mjesto. Zato je atmosfera Ružičinih priča prilično nalik snu. Ne košmaru, nego onom lucidnom snu u kojem se strahovi nižu u čvršće fabule, iako po pravilima neke zaumne logike, bajke u kojoj su svi likovi stvarni. 
U ovim pričama nema viškova, povišenih tonova, a redukcija emocija proizvodi prazninu i brutalnu glad koja se nema čime utoliti – u okruženju lišenom osjećaja, likovi tumaraju tekstom pokušavajući jedni od drugih izmamiti bilokakvu emociju. A ako se, obično u poetičnim mikropričama, blistavim pasažima između skupina priča, nakratko pojavi sentimentalnosti, taj gliter bljesne zajedno s okrutnošću, dok je ljubav izgovorena hladno, bolno ili nasilno. Nasilje tako postaje nadomjestak za ljubav, a ono je ipak kakav-takav odnos koji uključuje čak i dodir, jer ovdje se nitko ne dodiruje, gotovo svi se prijeteći mimoilaze.

U pozadini, u udubinama i podsvijesti teksta, zaturen je rat, koji se ponekad pokazuje i kao scenografija, kulisa. Nikad ne izbija u prvi plan, rat nikad nije tema, a uvijek je prisutan kao bijeli šum iz pozadine i to nas podsjeća u kojoj mjeri su „Dobri dani nasilja“ generacijska priča. Djeca žive svoja djetinjstva i igre i u ratu, i rat se, neprimjetno, dok se igraju, uvlači u djecu i pustoši ih. 

Zlo se dogodi iz dosade ili dokolice i to je ono fascinantno u vezi zla, ono je prosti nadomjestak za puninu življenja. 
Sve je u „Dobrim danima nasilja“ baš onako kako jest i sve je baš onako kako se ne govori i ne piše. Osim ako ste Flannery ili Agota ili Herta. Ili Ružica. Bistra i neumorna zapisivačica perfidnih misterija života i njegovih tankoćutnih, delikatnih okrutnosti, zagledana u svijet kao u duboki bunar koji je jeziv i strašan, ali tako divno uzvraća jekom.