Književna kritika “18% sivo”

Otkrivanje Amerike

Na jednome mjestu u romanu „18 posto sivo“ Zaharij Karabašliev veli i ovo:

„Čuo sam da Aboridžini imaju puno riječi za pijesak.

Znam da Eskimi imaju dvadesetak različitih pojmova za snijeg. Pokušavam isprobati koliko se američkih riječi mogu sjetiti za cestu: toll road, run, avenue, interstate, boulevard, path, truck, trail, road, parkway, expressway, freeway, lane, street, pathway, highway, drive, route, artery, public road...

“Kad već jest tako, što je prirodnije od toga da se suvremeni bugarski pisac odluči svoju američku priču ispripovijedati u formi romana ceste?

Za početak, da ne bi bilo nikakvih nedoumica, nijansa sivog iz naslova knjige nije jedna od onih notornih pedeset, baš kao što ni ovaj libar nije jeftini meki pornić.

Termin je posuđen iz fotografskog žargona, jer je bugarski useljenik Zach, glavni junak i pripovjedač, jednom davno sanjao o tome da će u novome svijetu izgraditi karijeru snimatelja.

U njegovu se životnu priču uključujemo u trenutku kada on, očajan jer ga je žena napustila, odlazi preko granice u Tijuanu riješen da se tamo temeljito ispuše: oduzme od alkohola, pa još i nešto povali. No, ćudljivim obratom sudbine naći će se u priličnoj nevolji.

Osim žestice, popit će i ozbiljne batine, da bi potom nekako ipak uspio odmagliti u kombiju svojih napadača, u kojemu se krije i vreća s pedeset kilograma marihuane. Zapanjen tim otkrićem, donijet će jednu u nizu pogrešnih životnih odluka. Zaputit će se na drugi kraj Amerike, u New York, s ambicijom da sadržaj vreće tamo valjano unovči.

Njegovo putovanje zabačenim, provincijskim cestama i širokim autoputovima presijecaju dvije vrste flashbackova.

Prvi nas vraćaju u bugarske dane, kad je tek upoznao svoju buduću suprugu Stelu. Zachova mladost hrvatskom se čitatelju srednjih godina s puno razloga može činiti familijarno bliskom.

I on je, naime, svojedobno pomislio kako može postati rock zvijezdom: „Imao sam bugarsku električnu gitaru, koju bih uključivao u stari ruski radio, odvrtao potenciometar do kraja i udarao po žicama.

Svirao sam uz radio pojačan do kraja, ni zbog čega drugog nego zbog toga jer se zvuk iskrivljavao i postajao neprepoznatljiv.

Potom sam toj buci pridodao još nekoliko ljudi, napravio nešto kao punk-rock grupu s kojom sam po cijele noći svirao pjesme s tri akorda.“

Nakon nekoliko godina stiglo je otrežnjenje. Njegov se bend raspao, on i Stela su diplomirali, pa je trebalo početi razmišljati o tome kako zaraditi za kruh i režije.

Ona je sanjala o slikarskoj karijeri, a čekala ju je tek mogućnost zaposlenja u nekoj školi.

On je honorarčio po novinama, maštajući da će jednoga dana postati velikim fotografom.

Dešperatne prilike u matičnoj zemlji u paketu sa sirenskim zovom američkog sna, ponukali su ih na koncu da emigriraju i potraže svoju šansu u takozvanoj zemlji mogućnosti.

Gdje su se nastavili koprcati u egzistencijalnom škripcu, sve dok Zach nije otkrio prečicu do ostvarenja žuđenoga američkog sna.

S drskošću svojstvenom Balkancima (o čemu hrvatski čitatelj sve zna) on je zaigrao opasnu igru: krivotvorio je diplomu i zaposlio se kao nadzornik testnih skupina koje farmaceutska industrija angažira dok traje proces ispitivanja novih lijekova.

Na tome poslu pokazao se iznimno uspješnim, počeo je napredovati strelovitim koracima, a u paketu s promaknućima dizala su se i njegova primanja.

Nakon nekog vremena, američki san fakat je postao njegova stvarnost.

Neumorno je bordižao SAD-om, gdje god bi ga nužda posla potjerala, i slagao pare na računu, nesvjestan činjenice da se potpuno udaljio od Stele, čija se karijera u međuvremenu počela razvijati, ali i sebe samoga kakav je nekada bio.

Ovim pasažima koji nas vraćaju u Zachovu prošlost, pridruženi su i kratki flashbackovi skrojeni od fragmenata razgovora što ih je tijekom godina vodio sa suprugom dok mu je ona pozirala za fotografije.

„18 posto sivo“ neobična je ljubavna priča u kojoj jedan od partnera nema svoga glasa. Sve što o Steli znamo, posredovano je Zachovom optikom, njegovim doživljajem koji će se, kako roman odmiče, sve više razotkrivati kao potpuno nevjerodostojan.

Karabašliev je napisao cijeli libar o samoobmani i nepokolebljivom samozavaravanju. Jer, kao što nije bio kadar razumjeti svoju partnericu, Zach nije uspio shvatiti ni zemlju u kojoj je izabrao živjeti.

Zachova Stela baš i njegova Amerika puki su konstrukti što ih je formatirao rukovodeći se svojim doživljajem i čežnjama, a zanemarujući stvarnost, čak i proživljeno iskustvo.

Karabašliev je adrenalinski nabrijan pripovjedač, pun iskričavog humora i cinizma, pisac kojemu nije mrsko skretanje u digresije i potucanje po gustoj mreži rukavaca glavne narativne linije, ali s izoštrenim osjećajem za tajming, pravovremeni povratak matici priče koja se, unatoč sirovosti i žestini, ili možda baš zbog ovih svojstava, na koncu izvrgava u duboko dirljivu storiju.

„18 posto sivo“ (u prijevodu Ksenije Banović) moćna je knjiga o otkrivanju Amerike, ali i svojih bližnjih te sebe samoga, libar koji svjedoči kako su ljudi koji put i veće enigme od cijelih kontinenata.

Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija