Pišući prije otprilike tri godine o debitantskoj zbirci priča novinara Davora Mandića „Valjalo bi me zamisliti sretnim“ u zadnjoj sam rečenici, te inače lagano ironične kritike, zapisala – mogli bismo ga zamisliti piscem! Zamišljanje više nije potrebno, jer nakon što je prvom zbirkom položio malu maturu u kojoj su još bile oprostive mladalačke greške neujednačenosti i nepročišćenosti, evo ga sada s romanom koji, kažu, u profesionalnom životu nekoga tko ima nakanu postati piscem, ima značenje velike mature. Mandić ju je, riješimo se odmah neizvjesnosti, položio, koristeći se pokojim šalabahterom (kao što je hvaljena priča „Dezerter“ iz prve knjige koja je poslužila kao poticaj za roman) i inteligencijom da temu (rata) koju su rabili mnogi odmakne u zaleđe (Pula koja nije bila izložena izravnim ratnim razaranjima), što mu je otvorilo mogućnost da u romanu načini neobičan miks, kako žanrova tako i stilova, a opet ostane svoj, odnosno poprilično odmaknut od mainstream književosti. U prilog tome govori i činjenica kako je na sredinu svoga romana postavio strip (kojeg su prema autorovu scenariju izradili Josip Sršen i Sebastijan Čamagajevac), koji ovdje nije tek ilustracija ili nedajbože višak, već integralni dio romana, spojnica bez koje neki događaji ne bi bili do kraja jasni.
Davor Mandić, doista, jedan je od još rijetkih rokera među piscima, pa iako na prvi pogled napisao roman od odrastanju u zaleđu rata, što priča o glavnom junaku „Đavolje simfonije“ Damiru Žagariću, petnaestogodišnjaku koji do kraja romana postane devetnaestogodišnjak, ponajprije jest, ne može se oduprijeti svome sex, drogs & rock'n'roll porivu i u konkretnom slučaju (a i šire) dobro da je tako. Prije svega na taj način postiže autentičnu i uvjerljivu generacijsku vizuru (Žagarić je godišnjak autora), ali i čini odmak od onoga što danas, kao kritičari u urednici, bezvoljno nazivamo 'još jednom pričom iz rata'. Konkretnije rečeno, „Đavolja simfonija“ funkcionira na više razina – kao priča o vremenu u kojem su roditelji imali važnija posla od bavljenja vlastitom djecom, zbog čega se potonjima otvorilo beskrajno polje slobode, o depresivnoj atmosferi rata u zaleđu, ali i obiteljski roman s tajnom tragedijom koja je obilježila njezine članove i koju najmlađi član pokušava razotkriti u pauzama između buke i bijesa motora, garažnog rocka, drogiranja, cura i prepuštanja bujici hormona. Damir Žagarić od najranijeg djetinjstva odrasta bez majke. Premda ga muči nasljednost njezina 'slabog srca', uspijeva saznati pravu istinu o njezinoj smrti, zbog čega gubi povjerenje u jednog od dva stožerna lika u svome životu – oca. Ostaje mu još samo stariji brat, od onih tipova braće koji su u svemu prvi i bolji, probijaju granice i postaju zaštitnici i uzori. No, i on nestaje iz Damirova života, isprva u JNA koja proživljava svoje posljednje dane i iz koje dezertira (vidi strip na sredini knjige!), a ubrzo potom negdje u bespućima pakračkog ratišta gdje vodi i neki svoj rat i tek se povremeno pojavi kao glas preko sve rjeđih telefonskih linija s ratišta. U takvim uvjetima odrasta i sazrijeva Damir, boreći se sa svojim vlastitim, obiteljskim i širedruštvenim demonima i naravno da mu nije moguće ništa drugo no pokleknuti. Roman pripovijedaju dva Damirova glasa, mlađi i stariji i zreliji, a zaokružuje ga unutarnji monolog napisan bez interpunkcijskih znakova koji ne nudi klasičan rasplet, niti mnogo optimizma. „Đavolja simfonija“, koja posjeduje dovoljno koherentnosti da je možemo zamisliti romanom, neobičan je i originalan spoj u kojem kao da ste pomiješali Balenovićeve „Metastaze“, Vojnovićeve romaneske potrage za identitetom, mladalačke romane o odrastanju i kritičko-mimetičku prozu s kraja devedesetih sa „Sympathy For The Devil“ (u ovome posljednjem nisam ni najmanje originalna, to naime proizlazi iz samog romana). Ono što u ovome romanu ipak mogu zamisliti kao višak, a prenapučenost je očito odlika Mandićeva stila, jest i dalje pokoja pretencioznost ne samo na razini pojedinačne rečenice ili uplitanja Camusa, te grananje fabule na toliko rukavaca da kod nekih sve jednostavno mora ići prebrzo ili ostati ponešto nedorečeno. No, dvojbe nema, Mandić je uspješno maturirao s temom i na način koji ga poprilično razlikuje od ostalih pristupnika.
Jutarnji list, Jagna Pogačnik
Piše: Igor Žic, Radio Gornji Grad, 24.11.2016.
Nisam siguran da posve razumijem Kseniju Kušec, ali poštujem put koji je odabrala. U svom posljednjem romanu Nije moglo bolje priložila je vrlo sažetu bilješku o sebi, koja budi određene nedoumice, ali veseli. Naime, napisala je da je: “…arhitektica… saksofonistica… spisateljica…” Nevjerojatno kratko i prilično precizno, no ja, kao fan sam ostao malo razočaran! Gdje su tu tračevi?!
Ja, vječiti psihoanalitičar iz Pakla, dakle onaj koji uvijek vozi na Route 666, iz ovog bih izvukao neke, relativno važne, zaključke. Naime, gđa. Kušec je diplomirala određeni broj, prilično različitih, fakulteta – no sama sumnja u njihovu svrhovitost! – a osim toga, u njenom životu je književnost, nekako, ničim izazvana, postala najvažnija! Bez veze!
Osobno volim ljude koji su izvan standarda, jer mislim da je samo Jedinka sposobna za gnozu. Jezu?! Gnozu… Dakle, Bog se može spoznati samo kroz Sebe. Ili kao što bi to Schelling rekao:
„Bog je totalitet koji nije mnoštvo već je naprosto jednostavan, Bog je jedinstvo koje se ne može odrediti u suprotnosti prema mnoštvu, tj. on ne bivstvuje jedino u numeričkom smislu, on nije tek ono jedno, već je samo apsolutno jedinstvo, nije sve, već samo apsolutna cjelokupnost i to oboje neposredno kao jedno.“
Zašto počinjem ovako seratorski? Zato što je kritičarka Vanja Kulaš, na portalu Moderna vremena, napisala jedan užasno pretenciozan, mladenački pompozan ali intrigantan osvrt na ovaj roman – s kojim se, naravno, uopće ne slažem!
“Nije moglo bolje roman je u retro modu, poetizacija prozaičnog, apologija starinskih, obiteljskih vrijednosti, nepretenciozna priča o ljudskim slabostima, drugim prilikama i novim početcima, ali i društvena kritika s prigušivačem. Ksenija Kušec svoj roman ispisuje kao da veze goblen, ali pritom izvrdava predviđene matrice i očekivane motive, usto si priuštivši pokoju drsko pogrešnu očicu, neočekivan ubod, a upravo taj pomak, neko unutartekstualno ludilo, spašava njezin rad od deja vu banalnosti.
Pripovijest je ambijentirana u bezlično ružnjikavu i naoko bezdogađajnu malograđansku sredinu nadomak velegrada, koja će se međutim pokazati vrlo dinamičnim ishodištem mnogih socijalnih devijacija i moralnih iščašenja, pa je čitamo kao sinegdohu ovodobne društvene problematike – gramzivosti i korupcije, obiteljskih disfunkcionalnosti, obezvrjeđujućeg odnosa spram starijih, nedostatka radne etike itd.”
Fuck Schelling! Fuck Vanja Kulaš! Dajmo djeci da odrastu! Who, the Fuck, is Vanja Kulaš?!
“Vanja Kulaš od 2004. godine zaposlena je u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje brine o frankofonoj i rumunjskoj zbirci. Diplomirala je njemački, francuski i bibliotekarstvo i privela kraju poslijediplomski doktorski studij književnosti i filma. Radi na doktoratu s temom socijalnog realizma u njemačkom i frankofonom filmu i piše za Zarez, Hrvatski filmski ljetopis, Književnu smotru, Hrvatsku reviju, Portal Moderna vremena Info, Novosti HKD-a, Vijenac… ”
Dakle, imamo dvije žene koje si nisu kliknule, a koje vjerojatno imaju vrlo slične interese, strahove, nade i opsesije?! Ovo je dokaz da je Zagreb postao ozbiljan grad! Vanja Kulaš nastavlja, nešto pomirljivije:
“Iako ću u odlomcima koji slijede ukazati na meni iritirajuće pojedinosti u romanu, s vremenskim odmakom sve sam sklonija pomirljivom zaključku kako je prije u pitanju autoričina razbarušena percepcija stvarnosti, nego suštinska spisateljska nemuštost ili nemar. U konačnici, na svakom je čitatelju da procijeni jesu li takve začudnosti čitljive kao svojevrsna differentia specifica ili ipak neprihvatljive nelogičnosti. Kako bilo, slijedi mapa klizišta odnosno nes(p)retnih rješenja uslijed kojih bi se moja zabavljenost ovom simpatičnom pričom smjenjivala s čuđenjem i nervozom, a što ću u nastavku teksta neutralizirati popisom pluseva kojih u romanu itekako ima. ”
Problem je uvijek isti: pišite o onom što najbolje poznate! Na žalost, ljudi često brkaju svoje opsesije i ono što dobro poznaju… Fuck Schelling! Vanja Kulaš ponaša se poput lika iz romana Ksenije Kušec, koji se oteo kontroli! U svom teturanju kroz bespuća povijesne zbiljnosti, mlada, preambiciozna, potencijalna znanstvenica piše svašta, da bi se pred kraj osvijestila od svojih pseudoznanstvenih snoviđenja i iskoračila iz halucinacija uz slijedeće riječi:
“Ksenija Kušec neosporno je spisateljica zavodljive, samosvojne poetike, autorica koja progovara o, gromačevski rečeno, bolesti svijeta, a čini to s dozom ironijske trpkosti, ali i s puno šarma i dobrohotne uviđavnosti. Iz prethodnih odlomaka jasno je da sam kroz roman napredovala razmičući roj namrštenih upitnika; istodobno, činjenica je da sam ga pročitala u jednom potezu. Kako to shvatiti?
Neporecivo je da pripovijest Ksenije Kušec plijeni i veseli. Autorica ima oštro oko, autentičan stil i osjećaj za pomak, ali i sposobnost uobličavanja novih, atmosferičnih svjetova. Niz je tu živih, lijepo komponiranih i pamtljivih slika, apsurdno komičnih situacija, a posebno su zgodne suptilno poetične – uvjetno rečeno – dosjetke kojima pripovjedač sveznadar zatvara poglavlja.”
Eto ga, što smo toliko morali lutati?! Kartice i kartice ničega! Fuck Schelling! Osim bizarnog prizivanja posve nevažne Tatjane Gromače (u neobičnom kontekstu!), ostalo pokazuje da i mlada kritičarka razmišlja o onom što je upravo pročitala!
Tanka je linija koja odvaja umjetnost od znanosti – i zato je tu esej! Esej dopušta ozbiljnim književnicima da se razigraju i da krenu putem Schellinga, ispisujući literarizirane opservacije o ovom i onom. Ako želite taj tip književnosti onda morate u XXI. stoljeću posegnuti za Slobodanom Novakom (Protimbe) ili Davorom Velnićem (Kineski šapat, Dno je uvijek dublje), a sigurno ne za Tatjanom Gromačom. Ksenija Kušec, moja draga prijateljice – koju sam vidio jednom u životu i s kojom se uglavnom ne slažem! – imala je sa svojim roman Nije moglo bolje sasvim druge ideje i pretenzije.
Ova knjiga, od naslovnice – prekrasnog slaganja bezveznih, zahrđalih, metalnih dijelova, koji, nakon pažljivijeg promatranja tvore znak za Biohazard, dakle Opasno po život! – pretvara se u remek-djelo satiričnog sagledavanja moderne Hrvatske. Kako sam ja puno grintaviji čitatelj od Vanje Kulaš (koji svaki dan pročita preko jedne knjige!) moji kriteriji su puno viši od ranije spomenute kritičarke, no posve drugačiji. Ja se, naime ne pitam 'što Ksenija Kušec može napraviti za mene?', već 'što ja mogu napraviti za Kseniju Kušec?'. Kako mogu ući u njen svijet i da li taj svijet poštuje svoju (od autorice oblikovanu) logiku?
Kad Vanja Kulaš napiše, doduše stilistički šlampavo, da je roman pročitala u jednom potezu (naime čitanje podrazumijeva trajanje, a jedan potez trenutak, pa je to – shodno uvaženom Schellingu, koji je u dvadesettrećoj godini postao profesor filozofije u Jeni 1798. – krležijansko lupetanje!) otvara prava vrata za razumijevanje ovog satiričnog djela.
I ja sam, kao i ranije spomenuta i sada već zloglasna kritičarka Vanja Kulaš, s lakoćom i velikim zadovoljstvom pročitao ovaj roman, povremeno se, zloćudno cereći, poput postarijeg gospodina koji je redovito patrolira na Route 666! Knjiga je napisana savršeno, unutar mračnih nakana Ksenije Kušec, koja se zaigrala s našom turobnom stvarnošću. Knjiga je sapunica na steroidima, odnosno odviše pametna da bi pripadala izvornom žanru, pa je tako i završila pod satiru. Na žalost, a cijela je hrvatska povijest puna te fraze, Hrvati satiru doživljavaju kao bezveznu zajebanciju, dok je satira u Velikoj Britaniji onaj kraj puta, dostupan samo pravim poznavateljima književnosti, koji su obično bili među najboljim studentima filozofije na Oxfordu ili Cambridgeu. Sjajan primjer je izvorna Kuća od karata, za one koji nešto razumiju o politici i moći.
Nije moglo bolje je hrvatska inačica Kuće od karata, no kako Hrvatska nikad nije vladala svijetom i kako ima zanemariv broj stanovnika, onda sve dobiva još bizarniju crtu! Vrag je u detalju, a Bog je u totalu! Fuck Schelling!
Ono što najviše cijenim kod Ksenije Kušec: ona voli svoje likove sa svim njihovim nesavršenostima! Ona je prava magna mater (tek toliko da se zna da mogu srati kao i bilo tko drugi, u konkretnom slučaju Paolo Veronese - mislim, on je spominjao da može slikati kao i bilo tko drugi, ali dopuštam si, na Route 666, nešto što se zove licentia poetica) spremna sve uzeti pod svoje okrilje (Madonna misericordia? – sad me je već ponijelo, kao da sam autoričin Bulgurev, vrhunski zagrebački likovni kritičar koji serijski slaže slikarice kao seksualne trofeje! Hm, to me podsjeća na nekog…?).
Ja, osobno, ne volim ljude, ali volim pisce koji vole svoje likove! I zato se roman Nije moglo bolje čita tako lako, s osmjehom, s jednom neuobičajenom ugodom. Svi likovi su, s jedne strane stereotipni, no s druge žive život punim plućima, kao trodimenzionalne ništarije! Croatia today! Sve situacije opisane u knjizi su nam bliske, svi ti ružni stanovi, kuće bez fasada, stražnja dvorišta puna nepotrebnih stvari, svi ti provincijski ljubavnici i preljubnici, sve te neshvaćene slikarice i kraljevi nerada! Mi ih prepoznajemo sa sjetom, jer se sjećamo svoje jučerašnjice…
Ksenija Kušec prošla je kroz ogledalo – poput Alice – i dala nam je našu bezveznu svakodnevicu u veselom, iskrivljenom odrazu – koji oduševljava!
Remek djelo, ma što rek’o onaj šupak Emenim! Ili već tako neko!
Ksenija Kušec jedna je od spisateljica koje su posljednjih godina suvereno zakoračile na proznu scenu, različite i svoje, ali i dovoljno povezane da se u kritičara pojavila potreba za zajedničkim kišobranom pod koji ih možemo smjestiti, kišobranom nove ženske proze. Koliko god bile nesvodive na ozbiljniji i literarno utemeljeniji zajednički nazivnik, lijepo je vidjeti, recimo na društvenim mrežama, kako međusobno podržavaju jedna drugu, čitaju si knjige ili odlaze na promocije, što je rijetko viđena osobina spisateljske solidarnosti i kolegijalnosti. Ksenija Kušec, arhitektica, saksofonistica i spisateljica, na toj je sceni već neko vrijeme i to vrijeme stvarno nije gubila; danas su iza nje dvije knjige za djecu, zbirka priča „Reci mi sve“, roman „Soba“ i odnedavno „Nije moglo bolje“. Zanimljivo je i vrijedno spomena kako autorica ne krije da u svome spisateljskom radu ima dvojicu 'mentora', čije je radionice kreativnog pisanja i pohađala, pisce Ludwiga Bauera i Zorana Ferića, koji prate i podržavaju njezin rad.
Specifičnost rukopisa Ksenija Kušec mogla bi se izraziti na sljedeći način: pisanje o svakodnevici koja je naizgled posve obična, ali uvijek na neki način i iskače iz tračnica te i takve običnosti, interes za međuljudske odnose, osobito one obiteljske, te naizgled jednostavno i vrlo protočno pripovijedanje. Već se moglo primijetiti kako je riječ o autorici s iznimnim smislom za slojevitu karakterizaciju likova, koja je psihološki nijansirana, ali ne i 'naporna' za čitatelja. Druga je karakteristika njezina pisanja ekonomičnost izraza koju postiže lakoćom pripovijedanja koje djeluje posve spontano, premda je upravo za to potrebna prilična pripovjedna koncentracija. U romanu „Nije moglo bolje“ u središtu je pozornosti, moderno rečeno, disfunkcionalna obitelj, proširena pridruženim članovima. Kontekst u kojem se ispisuje njihova priča, dakle prostorno-vremenske i društvene koordinate u kojima se kreću, vrlo je implicitan, ali i prepoznatljiv ili barem podrazumijevajući. Vlasnica staračkog doma Ljuba s jedne je strane 'naporna' poslovna žena i vlasnica staračkog doma sklona svim mogućim korupcijama i malverzacijama, a sa druge 'kraljica majka' koja želi zaštititi i držati pod kontrolom svoje dvoje djece – kriminalu sklonog i lijenog Kostu i introvertiranu slikaricu Gabi. Istovremeno, ona nastoji na brak nagovoriti svoga ljubavnika Borka, neuspješnog izumitelja ljepila sklonog preljubima. Kada se u njihovom životu pojavi Borkov sin Jerko, autistični pravnik s nekim posve drugim, umjetničkim talentima, među njima će se uspostavljati novi odnosi u kojima će svatko doživjeti određenu promjenu ili barem njezin pokušaj. U početku sve skupa djeluje vrlo zabavno i duhovito; likovi su malo pomaknuti, ono što im se događa pomalo je apsurdno i podosta komično, jedni druge i sami sebe često percipiraju na posve pogrešan način i baš su nekako životni u svim tim svojim nesavršenostima i pogrešnim odlukama. Ideal funkcionalne obitelji i famoznog zajedničkog ručka, čak i kad se i ostvari, ne donosi najželjenije rezultate. Čak i na kraju, kad netko od njih i pomisli kako nije moglo bolje, situacija i dalje nije idealna i jasno je kako ta naslovna fraza djeluje kao ironija. Ksenija Kušec u svome romanu koristi (ili barem dodiruje) brojne žanrove, ali ni jedan od njih ne pušta da se do kraja razvije. „Nije moglo bolje“, tako, posjeduje elemente obiteljskog i ljubavnog romana, ali i socijalne proze u kojoj su ponašanje i sudbine likova itekako vezani uz društvenu zbilju. Sporedni likovi, poput tragične bezruke djevojke Save (referenca na D. Šimunovića?), Kostinih poslovnih 'kompića' ili likovnog kritičara, tu su kako bi naglasili upravo tu dimenziju romana i kritičnost prema njoj. Bez mnogo opisa, s naglaskom na jezično izdiferencirane dijaloge, uobličeni su kompleksni likovi (tipovi) i vješto isprepletene njihove subine. Sve to djeluje vrlo lako, kao što i likovi djeluju mnogo 'bezazlenije' no što uistinu jesu, no to je samo privid koji se postiže načinom na koji autorica pripovijeda. Po mome mišljenju ovakvi romani trebali bi moći doprijeti do vrlo široke i šarolike publike. I tu ću stati, jer sudeći po likovnom kritičaru u romanu, autorica nije baš zadivljena tom strukom.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Romanu "Nije moglo bolje" zagrebačke prozaistice Ksenije Kušec (1965) privukla me preporuka za književnost koju ova autorica ispisuje za malene, klinci naime luduju za njezinom "Prozirnom Lili" (Evenio, 2015). Za moju motivaciju nije bila zanemariva ni nenametljivo dopadljiva naslovnica predmetnog romana, u tonovima isprane plave s nečim što mi se isprva, brzinskim pogledom u prolazu, učinilo kao zbirka antiknih broševa. Bit će da sam nesvjesno odlučila kako bi jedino nakit s patinom odgovarao krhkim vitičastim slovima i koloritu korica, kadli, iznenađenje - u prvom planu ruzinavi vijci, matice i kliješta! Banalnost ove opservacije možda će umanjiti pojašnjenje kako sam nešto kasnije upravo u prostoru između vlastitih čitateljskih očekivanja i autoričina plana - konkretno u začudnoj podvojenosti karaktera te dvostrukom dnu prikazanih situacija - pronašla srž osebujnosti, ali nažalost i locirala korijen problema ovog romana.
"Nije moglo bolje" roman je u retro modu, poetizacija prozaičnog, apologija starinskih, obiteljskih vrijednosti, nepretenciozna priča o ljudskim slabostima, drugim prilikama i novim početcima, ali i društvena kritika s prigušivačem.Ksenija Kušec svoj roman ispisuje kao da veze goblen, ali pritom izvrdava predviđene matrice i očekivane motive, usto si priuštivši pokoju drsko pogrešnu očicu, neočekivan ubod, a upravo taj pomak, neko unutartekstualno ludilo, spašava njezin rad od deja vu banalnosti.
Pripovijest je ambijentirana u bezlično ružnjikavu i naoko bezdogađajnu malograđansku sredinu nadomak velegrada, koja će se međutim pokazati vrlo dinamičnim ishodištem mnogih socijalnih devijacija i moralnih iščašenja, pa je čitamo kao sinegdohu ovodobne društvene problematike - gramzivosti i korupcije, obiteljskih disfunkcionalnosti, obezvrijeđujućeg odnosa spram starijih, nedostatka radne etike itd.
Naslov romana, ujedno rečenicu kojom se priča okončava, shvatila sam dvojako - za neke od protagonista u značenju "bolje ne može", dok on naprotiv za one manje sretne u romanu sintetizira pomirenost s prilikama, beznadnu konačnost. U skladu s porukama knjige tj. s relativiziranjem baš svega te odbacivanjem binarnih opozicija dobra i zla kao pojednostavljenih i neprihvatljivih, razriješenja egzistencijalnih zavrzlama likova nerijetko ostaju bez čitatelju razabirljivih uzročno-posljedičnih poveznica.
Iako ću u odlomcima koji slijede ukazati na meni iritirajuće pojedinosti u romanu, s vremenskim odmakom sve sam sklonija pomirljivom zaključku kako je prije u pitanju autoričina razbarušena percepcija stvarnosti, nego suštinska spisateljska nemuštost ili nemar. U konačnici, na svakom je čitatelju da procijeni jesu li takve začudnosti čitljive kao svojevrsna differentia specifica ili ipak neprihvatljive nelogičnosti. Kako bilo, slijedi mapa klizišta odnosno nes(p)retnih rješenja uslijed kojih bi se moja zabavljenost ovom simpatičnom pričom smjenjivala s čuđenjem i nervozom, a što ću u nastavku teksta neutralizirati popisom pluseva kojih u romanu itekako ima.
Kao primarni problem vidim plošnu karakterizaciju temeljena na neuvjerljivim proturječjima. Tako autorica Ljubu, majku hraniteljicu jedne od dviju okrnjenih familija koje su nam u fokusu, na prvim stranicama ocrtava kao pomalo vulgarnu šminkericu u kasnim srednjim godinama. Usto, ona je manipulativna ravnateljica staračkog doma koja bez skrupula iznuđuje nekretnine od svojih štićenika.
Kasnije će je se, kao da su ovakve uvodne odrednice okrajci kakvog za nastavak romana posve nevezanog teksta, prikazati kao kućevnu i milu ženicu, koja se emocionalno raspada nad kič-prizorima cjelovitih obitelji kakvu sama nije imala sreće ostvariti. Istodobno se kao nadogradnja Ljubine ličnosti forsiraju dobrohotnost i djetinja naivnost, osobine, suvišno je reći, neuklopljive u takav psihološki profil.
Situacija u kojoj štićenica doma tješi ravnateljicu obeshrabrenu obiteljskim teškoćama, bila bi zgodna da nema jedne od početnih scena u kojoj ta ista Ljuba prisiljava baš nju da potpiše ugovor o doživotnom uzdržavanju i odricanju od nekretnine. Okej, reći ćete, njezina otuđena kći koja je posjećuje tek sporadično, ostavštinu nije ni zaslužila, no kako bilo, nedostaje eksplicitniji komentar koji bi spomenute prizore jasnije kontekstualizirao.
Čudnovato je oblikovan i lik Ljubinog sina Koste; neobično mi je za početak bilo da bi osoba njezinog mentalnog sklopa, skučene životne vizure i manjkavog obrazovanja takvo ime nadjenula djetetu, no jasno mi je, ovo je doista minorna i subjektivna primjedba. Veća je teškoća u tome, ma koliko se i to zanemarivim činilo, što spomenuti mladić - ponekad fakinski bistar, a počesto patetično priglup, po svim obilježjima prigradski luzer s kompleksom sina jedinca samohrane majke, neempatičan, lijen i nepromišljen, a k tome neškolovan i nezainteresiran za svijet oko sebe, posve neočekivano i niotkuda ima, rafiniran, za svoju sredinu i društvo u kojem se kreće, poprilično superioran glazbeni ukus.
Već spomenuti stanovi koje je Ljuba otela svojim umirovljenicima autorici su nužan fabularni element, da nije njih, ne bi bilo ni katastrofalne, a još više bizarne Kostine poduzetničko-kriminalne epizode kojoj je svrha najdoslovnije oslikati mladićevu amoralnost, no dojma sam da to priču više opterećuje no što doprinosi oblikovanju njegove ličnosti.
Kostina sestra Gabi pak, slikarica s poremećajem prehrane i s maltene sindromom hikikomorija, unatoč dotadašnjoj apatiji suvereno će vladati otvorenjem svoje prve izložbe te se promptno upustiti u aferu s najviđenijim likovnim kritičarom u gradu, a čemu će uslijediti još svakojake privatne zbrke s kojima se ova povučena, hipersenzibilna djevojka odjednom fantastično nosi.
S njima je višestruko povezana još jedna jednoroditeljska obitelj, a čine je Borko i Jerko, otac i sin, bezazleni i otkačeni, poput dva lutka oživljena stop animacijom - nešto slično u svojim retro krimićima s protagonistima radi Fred Vargas. Borko, inovator posvećen proizvodnji ljepila, koji se u svojoj skromnoj kuhinji zaokuplja uglavnom neuspjelim kemijskim eksperimentima, odlično je napisana crtićka figura.
Dok sam lik ovog simpatičnog smutljivca prigrlila odmah, s papirnatim karakterom njegova sina baš i nije bilo tako. Jerko je naime pravnik, no međutim silno smušen i plah, socijalno nefunkcionalan, a za novac djetinje nezainteresiran, kao uostalom i za svoj posao u odvjetničkom uredu, gdje se najugodnije osjeća na margini zbivanja, noseći kolegama kave. I evo još jednog upitnika; zašto je inhibirani sanjar upisao baš pravo, kako ga je uopće uspio završiti i tko ga je naposljetku takvog odštekanog zaposlio, jer znamo kako u neoliberalnom kapitalizmu funkcioniraju odvjetničke kancelarije.
Autorica kao da je silom htjela razbijati klišeje, a sve u nastojanju da kreira realno nesavršene osobnosti, no takvi riskantni potezi u profilaciji likova doveli su je tek do toga da joj naprosto ne vjerujemo. Inzistiranjem na snažnoj dvojnosti karaktera, izobličila ih je do karikature, koje doduše jesu živopisne, no često ipak ne više od nesklapnih konstrukata.
Ostaje dojam da je priču trebalo pročistiti od viškova, uravnoteženije profilirati karaktere i uvjerljivije postaviti situacije. Iako si je autorica otkačenim, očuđenim pripovijednim okvirom osigurala prostor za šašavosti svih vidova - i doista, nemalo ćete se puta osjetiti kao da ste u kakvoj slikovničastoj realnosti u kojoj je moguće baš sve - tekst se gubi između stilske figure i stvarnosne događajnosti, pa u toj raspolućenosti neki detalji jednostavno ne funkcioniraju; pribrojimo dosad navedenim neuvjerljivostima i halucinantan san dalijevske estetike koji je Jerko proživio nakon jednog jointa, hm... trava ipak nije LSD.
Iz prethodnih odlomaka jasno je da sam kroz roman napredovala razmičući roj namrštenih upitnika; istodobno, činjenica je da sam ga pročitala u jednom potezu. Kako to shvatiti?
Neporecivo je da pripovijest Ksenije Kušec plijeni i veseli. Autorica ima oštro oko, autentičan stil i osjećaj za pomak, ali i sposobnost uobličavanja novih, atmosferičnih svjetova. Niz je tu živih, lijepo komponiranih i pamtljivih slika, apsurdno komičnih situacija, a posebno su zgodne suptilno poetične - uvjetno rečeno - dosjetke kojima pripovjedač sveznadar zatvara poglavlja.
Da je s ovim romanom moglo bolje, svakako jest. No, vidi se to i ovdje, Ksenija Kušec neosporno je spisateljica zavodljive, samosvojne poetike, autorica koja progovara o, gromačevski rečeno, bolesti svijeta, a čini to s dozom ironijske trpkosti, ali i s puno šarma i dobrohotne uviđavnosti - zamutivši opreku između realističnog i nadrealističnog prosedea, u saturiranom koloritu, poput posvećenog crtača-animatora.
I na kraju, unatoč zamjerkama razmatranom tekstu, važno mi je reći kako pripovijedanje Ksenije Kušec smatram originalnim i maštovitim, stoga – njezinim se budućim knjigama iskreno veselim.
Vanja Kulaš, Moderna vremena info
U ljubavi i ratu, kažu, sve je dopušteno. Smicalice, spletke, prevare, dvostruke igre, kapitulacije i promjene strategija… sve prolazi. Jer i ljubav i ratovanje u svojoj srži kriju nasušnu čovjekovu potrebu, onu za osvajanjem, vladanjem i pripadanjem. Kao civilizacija, ratove pokrećemo jer volimo (sebe) i mrzimo (druge), jer osjećamo tako snažno i nešto nas, duboko unutra, nagoni da djelujemo. Iz propale ljubavi, kao i iz izgubljenog rata, izaći ćemo, imamo li sreće, s ogrebotinama i ožiljcima. Napusti li nas ta ista sreća, nećemo izaći. I uvijek ćemo zdvajati je li ona druga mogućnost ipak bila bolja. Doista, u ljubavi i ratu sve je dopušteno, a u književnosti još i više.
Zaogrnut plaštem imaginativnosti, snažno udubljen u narativni diskurs, pisac stvara, razdvaja i spaja. Pa ono što bi trebalo stajati na potpuno suprotnim stranama, ljubav i rat, spoji, ispreplete i naposljetku raspličući te začvorane niti, oblikuje klupko događaja, osjećaja, ljudi i sudbina koje potom nazivamo pričom. Jednu je takvu, istkanu u zenitu Španjolskog građanskog rata, pred čitatelje podastrla španjolska spisateljica Nuria Amat u svom prvom romanu napisanom na katalonskom jeziku Ljubav i rat.
"Neki su ljudi pokušali nauditi nama kako bi zaštitili sebe, svoje obitelji, zajednice. Bila je to jedna od posljedica građanskog rata, ljudi su prestali vjerovati jedni drugima i svaki je stranac postao neprijateljem", kazao je Ishmael Beah opisujući jedan drugi, mnogo nedavniji, građanski rat. Ipak, opisavši jedan, opisali smo ih sve. Svaki je stranac neprijatelj, no u ovom slučaju taj stranac govori tvojim jezikom, razumije tvoje običaje, a još ste nedavno dijelili iste kulturne vrijednosti. Sada ste stranci, zauzeli ste strane, a te ste strane potom nastavili lomiti na frakcije sve dok nije postalo posve nemoguće pratiti tko je na čijoj strani i tko se bori za promicanje pravih, a tko krivih vrijednosti. U toj je zbrci ideja, vojnih odora i različitih izama postalo gotovo nemoguće odrediti što zapravo jesu prave vrijednosti i postoji li jedan, ultimativan, točan i nepovrediv set ispravnosti.
Ipak, ponekad se i među tim strancima pronađe dvoje čiji se pogledi samo na sekundu dotaknu, okrznu u vremenu… Ali taj je pogled u toj sekundi dovoljan da se više nikad ne zaborave, da se zauvijek traže i prepoznaju u mreži tisuća drugih pogleda. Ona je, kako to već obično u pričama biva, uhvaćena u zagrljaju njegova bratića, važnog, glasnog i neizrecivo šarmantnog Ramona Mercadera, a on joj, stidljiv, povučen i boležljiv, nema mnogo za ponuditi. Kao da bi snažna i neovisna žena poput Valentine Mur željela uza se muškarca koji joj nešto nudi namjesto da s njom stvara svijet. Ona ne želi ništa doli obećanja, ne u ljubavnu i tjelesnu, već u onu sveprožimajuću vjernost, a on, Artur Ramoneda, sanja o ljubavi od koje će njegovo bolesno tijelo ojačati, osnažiti njegov duh i učiniti ga spremnijim, sposobnijim, sličnijim ženi koju voli…
No između Artura i Valentine stoji zapreka, veća i od one šekspirijanske. Dok su se pred Romea i Juliju ispriječile obitejske svađe, između Amatinih se ljubavnika postavila ideologija, ona ista koja bi butnovnu, crvenu,revolucionarnu anarhisticu prema svim logičnim zakonitostima trebala održati podalje od bogatog industrijalčeva sina. Ista ona ideologija čiji bezdan u ratno vrijeme zjapi široko i guta stara prijateljstva, trga obiteljske veze… Ali ne i ljubav. Ona dopušta vihoru da je zakovitla, bacaka s jedne na drugu stranu i poigrava se njome kako bi naposljetku, poput utopljenika, izronila, uhvatila dah i nastavila dalje svoju borbu.
Ni autorica se, baš kao ni ljubav, nije poskliznula u ovoj osjetljivoj priči, na delikatnom terenu propitivanja osjećaja u ratnom vihoru, u trenutku kada su oni, ispunjavali srca radošću ili čamotinjom, osnaženi sviješću o prolaznosti, nepostojanosti i lakoći kojom gubimo. Pišući o ljubavi na površinu izvlači ono najstrašnije što jedan rat može donijeti, zaviruje u njegove mračne kutke i na površinu izvlači najužasnije detalje. Ne kako bi zaprepastila već kako bi upozorila. U ratove prečesto bezglavo jure mladi zanesenjaci opijeni idejom novoga, zavedeni obećanjem pobjede. Namjesto da, živeći nesputano, stvaraju uspomene koje će pamtiti za života, okivaju se lancima ideologije i postaju utvare, fantazme što se pretvaraju u sjećanja na čijim prozračnim krilima drugi grade svoje živote. Upravo zbog te poruke, Ljubav i rat bez sumnje spada u red onih romana što drmaju našu svijest, pozivaju je na buđenje prije nego bude prekasno.
Blog Pročitaj to
Afrika, to je moj đir...
Koji put bi knjige trebalo braniti od njihovih pisaca. Osobito ako su oni preko noći katapultirani u orbitu zvijezda, pa ih novinari potežu za rukav i presreću pitanjima. Raznježeni tolikim interesom znatiželjnih žurnalista, mnogi autori pristaju na razgovor u kojemu će otkriti i zaplet i rasplet svoje priče, pa tako potencijalnim čitateljima ubiti svaki gušt otkrivanja njihove knjige.
Još je i gore kad pisci pristanu odgovoriti na ono neobično popularno i, naravno, idiotsko pitanje: što ste htjeli poručiti svojim djelom? Veliki američki redatelj John Ford davno je patentirao najbolji, ako ne i jedini mogući oblik obrane od napasnika koji bi htjeli da im umjetnik u jednoj rečenici zipuje sav smisao svoga stvaranja. Na nekoj konferenciji za novinare hladno je odvratio rečenicom da on poruke šalje poštom, a ne filmovima.
Fordov poučak nekima, očito, nije poznat ili možda ipak jest, ali ih golica pomisao da budu ne samo autori, nego i kritičari vlastita djela. To definitivno nije mudar izbor, jer se čitateljima tako, makar i nehotice, odriče pravo na slobodnu interpretaciju teksta i nameće jedini dopušteni ključ za njegovo razumijevanje.
Chigozie Obioma, Nigerijac s američkom adresom, svojim je prvijencem „Ribari“ (na hrvatski ga je s engleskog jezika prevela Mirna Čubranić) u velikome stilu iskoračio pod medijska svjetla. Cijeli niz utjecajnih listova roman je uvrstio na popise najboljih knjiga sezone, a reputaciju jednog od najvećih književnih talenta našega vremena Obioma je dodatno podebljao ulaskom u prestižni krug finalista nagrade Man Booker i to kao najmlađi pripadnik toga biranog društva u cijeloj povijesti ovoga priznanja (libar je objavio s 28 godina).
Do jučer anonimni profesor književnosti i predavač kreativnog pisanja na Sveučilištu u Nebraski preko noći je postao zvijezdom za koju se jagme novinari. A pred njihovim mikrofonima prečesto je pristajao pojednostavljeno svoditi svoje, izvan svake sumnje, blistavo djelo na neku vrstu političkog pamfleta. To „Ribari“ definitivno nisu zaslužili.
Radnja romana situirana je u devedesete godine prošloga stoljeća, dakle, u vrijeme kad je Nigerijom drmao general Sani Abacha. Priča je to o obitelji iz srednje klase. Otac je namještenik centralne nacionalne banke, majka vodi mali dućan na tržnici, a imaju šestoro djece.
Najmlađe dvoje, sin i kćer, još su mališi, a četvorica preostale braće jedan su drugome do uha: najstarijem Ikenni je petnaest godina, a najmlađem Benu, koji je narator, osam. Oni žive u gradu Akureu, u sredini u kojoj su vjera i praznovjerje činjenice istoga reda, pa je koji put teško ustanoviti gdje jedno završava, a drugo počinje.
Kad njihov strogi otac – čeljade kojemu se gadi temeljita prožetost nigerijskoga društva kapilarnom korupcijom i koji inzistira na tome da mu djeca steknu najbolje moguće zapadnjačko obrazovanje te naprave ozbiljne karijere – dobije premještaj u udaljeni grad, četvorica dječaka izmaknut će roditeljskom nadzoru i početi ribariti na zagađenoj rijeci.
Jednom prilikom tamo će sresti lokalnoga redikula Abulua, besprizornog luđaka koji se cijeloj zajednici gadi jer masturbira gdje stigne, ali ga se svi pomalo i plaše, zato što je na glasu kao prorok čija se predviđanja, redom tragična, u pravilu ostvaruju. Dotični će navijestiti Ikenninu smrt i dodatno uznemiriti dječake tvrdnjom kako će ga ubiti netko od njegove braće.
Taj susret temeljito će promijeniti život obitelji, pokrenuti pravu centrifugu emocija koje će upravljati odlukama braće i njihovo do jučer idilično odrastanje – unatoč sumornim političkim prilikama u zemlji – gurnuti u spiralu nasilja i zla. „Ribari“ su, prije i poslije svega, moćna, potresna obiteljska priča.
Ne morate dijeliti iskustvo trpljenja surove afričke diktature da bi vas dirnula storija o životima koji u jednome trenutku počinju izmicati iz ruku vlastitih protagonista. Naprosto, dogode se trenuci kad svakodnevica iskoči s kolosijeka rutine, i kada njezin novi pravac i brzinu više nismo kadri obuzdavati, pa ti se učini da zapravo više nemamo izbora, jer svakom svojom odlukom samo dublje propadamo.
Što važi za čovjeka, važi i za društvo, pa „Ribari“, uz ostalo, jesu i priča o zemlji u kojoj je nešto – ili sve - odavno pošlo krivo, i koju više nije lako – ako je takvo što uopće i moguće – vratiti na trasu normalnosti. Obioma je, međutim, iznimno suptilan pripovjedač koji svome političkom predumišljaju vješto i diskretno zameće tragove, ni jednoga trenutka ne padajući u iskušenje da dirljivu obiteljsku priču pretvori u plakatni društveni pamflet kritičke inspiracije.
Utoliko su me – da se vratim na sam početak ovog prikaza - još i više onespokojili njegovi javni istupi u kojima je svoje djelo predstavio kao neku vrstu literarnog obračuna s nigerijskom kolonijalnom prošlošću koja i dan-danas presudno utječe na ritam života u toj nesretnoj zemlji.
„Ribari“ su naprosto predobra književnost da bi ih itko, pa i sam autor, imao pravo brendirati kao politički roman s ključem.
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija
Marina Vujčić: A ONDA JE BOŽO KRENUO ISPOČETKA
Marina Vujčić, lektorica hrvatskog iz Trogira koja živi i radi u Zagrebu, svoj je prvi roman objavila 2010. g. bio je to Tuđi život, a bavio se složenim odnosom između prave i virtualne stvarnosti, tematikom koju će dalje razrađivati u nekim svojim sljedećim djelima. Kako je pisala dramske tekstove i djela posvećena djeci, drugi je roman objavila tek ove godine u zagrebačkoj kući Hena com. Čini se da je autorici s razlogom dugo trebalo da napiše A onda je Božo krenuo ispočetka; radi se o zanimljivom i složenom, ali istovremeno pristupačnom i pitkom djelu.
Iako se u prvi čas može pomisliti je Božo varijanta priče o čovjeku koji je otišao po cigarete i više nikada nije vratio, stvari su znatno složenije. Božo Belamarić, naslovni i glavni lik, na samom početku romana doista odlazi da se ne vrati, ali se ne radi o nekom tajanstvenom nestanku, otmici ili sličnom, nego o pomno isplaniranom „kretanju ispočetka“. Božo je, naime, 45-godišnjak oženjen suprugom koju ne voli, živi u malom mjestu koje ga guši te radi posao koji smatra besmislenim. Ukratko, Božo je stranac u vlastitom životu, pa kad mu majka ostavi dvjestotinjak tisuća kuna, on odlučuje početi pravi život. Da bi to uspio, prvo mora u potpunosti prekinuti dotadanji život, pa se on jednog dana ukrca na vlak za Zagreb. Ipak, življenje pravog života neće biti onakvo kakvim ga je zamišljao.
Kao što se vidi iz dosada rečenog, u romanu se ne dešava mnogo toga u smislu razvoja fabule. Opisuje se Božino putovanje do Zagreba i prvi dani njegovog novog života, u kojem prvo živi u hotelu, da bi zatim našao stan i upoznato tajanstvenu Silviju s kojom počinje strastvenu vezu. No, prava radnja odvija se u Božinoj glavi; pomno se opisuju njegova razmišljanja i osjećaji, koji čine glavnu pripovjednu okosnicu romana.
Čitavo djelo pripovijeda neimenovani pripovjedač u 3. licu, ali je sve dosljedno fokalizirano kroz Božu. Česta upotreba slobodnog neupravnog govora i unutarnjeg monologa te unutarnja fokalizacija zapravo stvara dojam kako je pripovjedač Božo. Pravi pripovjedač, međutim, ipak ostaje potpuno odvojen od lika, što je potrebno zbog stvaranja određene distance u odnosu na Božu i njegove misli. Božo je, naime, doista središte ovog romana, no čini se da autorica ne želi da se čitatelj u potpunosti s njim poistovjeti. Prisutnost pripovjedača tako omogućava odstojanje, koje onda poziva na dublje razmišljanje o Božinim odlukama.
Previranja u Božinom umu detaljno se opisuju, što ga čini jednim od psihološki najrazrađenijih likova naše suvremene književne produkcije. No, iako je sve usredotočeno na misli i osjećaje, A onda je Božo krenuo ispočetka nije isključivo psihološki roman. Iako se očito naslanja na tradiciju takvog romana u nas, Božo nije nikakav novi Filip Latinowicz, a čini se da je ključna razlika među njima upravo način pripovijedanja. Dok se obično kaže kako je Krležu teško čitati, djelo Marine Vujčić odlikuje neobična lakoća i pristupačnost pripovijedanja.
Djelo je precizno koncipirano, pa se prateći Božine misli, premješta iz sadašnjosti u njegovu dalju i bližu prošlost, što s jedne strane omogućuje unutarnju napetost, a s druge zanimljivost. Opisivanje razmišljanja moglo bi stvoriti monotonost u izlaganju, no to se uspješno izbjegava Božinim flash-backovima, odnosno promjenama u planovima pripovijedanja.
Zanimljivo je što A onda je Božo krenu ispočetka kao da nema kontekst. Jasno je da se roman dešava u Hrvatskoj danas, no on bi se, načelno uzevši, mogao dešavati bilo gdje. Nema u romanu, naime, nikakvog pozivanja na naše probleme i politiku, što gotovo da je pravilo u suvremenoj hrvatskoj književnosti, pa tako to djelu u neku ruku predstavlja osvježenje.
No, taj „nedostatak konteksta“ zapravo je posljedica univerzalne problematike kojom se djelo bavi. A onda je Božo krenuo ispočetka u biti se naslanja na tradiciju filozofskog romana. Božo, naime, ne počiva na psihološkom razvoju lika, nego na filozofskoj razlici između pravog i nepravog života. Kako sve pokreće Božina odluka da prekine život kojim živi, a koji je puko trajanje, i počne živjeti pravi život, može se reći da se radi o filozofskom romanu. Osim toga, Božo je diplomirao filozofiju. Odlazak na studij smatra svojom jedinom autonomnom odlukom, a studij je jedino vrijeme u kojem je barem donekle doista živio. Filozofija mu je, da tako kažemo, otvorila put mišljenja – a onda i pravog života – ali se on ipak prepustio „nepravom“ životu, slijedeći pravilo manjeg otpora. Roman je pun aluzija i izravnih pozivanja na filozofe, pa čak i malih komentara njihovih učenja, koji su često i duhoviti.
U svakom slučaju, filozofsko pitanje problema prave egzistencije za Božu je ključno životno pitanje, a ne samo pitanje o kojem su pisali, recimo, Nietzsche, Kierkegaard, Heidegger i Sartre. A onda je Božo krenuo ispočetka nije nekakav filozofski esej; ključno je, naime, upravo književno oblikovanje. Marina Vujčić nema namjeru napisati novog Stranca ili Mučninu, ali su daleki odjeci tih romana prisutni i u njenom djelu. Osim toga, književna forma omogućuje onakvo postavljanje filozofskog problema kakva nisu moguća unutar same filozofije. Tako Božo „čistu“ filozofsku problematiku povezuje sa svakidašnjim životom, što stvara vrlo zanimljiv obrat, kako tematski tako i pripovjedno.
Velik dio romana, naime, bavi se pitanjem kako zapravo živjeti pravi život. Na početku se Boži „nepodnošljiva lakoća postojanja“ – da se pozovemo na Kunderu – čini nepodnošljivo teška kada u njoj živi život koji nije izabrao, sa ženom koju ne voli. No, kada počne njegov pravi život, njegova se navodna lakoća izvrće u užasnu težinu pritiska onog što se obično naziva praktični život. Svakodnevni život, koji uključuje i, recimo, pranje rublja i nabavku namirnica, otkriva se Boži tek u njegovom pravom životu i neočekivano ga komplicira. Ukratko rečeno, tijekom cijelog romana Božo zna od čega želi biti slobodan, ali ne u potpunosti i za što želi tu slobodu.
Božin pothvat življenja pravog života s jedne strane, kako pripovjedač kaže, „sabotira“ njegovo vlastito sjećanje, jer mu ne dopušta „čisti početak“. On, naime, doista sve ostavlja iza sebe u fizičkom smislu, ali ne ostavlja iza sebe svoju prošlost, nego na nju stalno misli. To je, dakako, jedna od glavnih pokretača radnje, pa se flash backovi javljaju upravo onda kada bi Božina sadašnjost mogla postati monotonom, što govori o dobro komponiranom djelu. No, s obzirom da više od polovice Božinih misli u novom životu odlazi na misli o starom životu, taj stari život još je itekako dio Bože. Osim toga, čak i ljubavnu vezu sa Silvijom Božo ubrzo shvaća kao novu obavezu, čak i ovisnost, koja mu onemogućuje posve slobodan život. On tako postupno otkriva kako živjeti u potpunosti slobodan život zapravo i nije moguće.
A to je, dakako, zanimljiv obrat u odnosu na filozofsko slavljenje pravog života. No, ne radi se o nekakvom krajnjem rješenju problema, nego tek o sugestiji. Time A onda je Božo krenuo ispočetka zapravo postaje i roman koji bi, barem u načelu, mogao zanimati i znatno širi krug publike. U svakom slučaju, djelo je to koje svakako treba pročitati.
Hrvatski radio, Treći program - Bibliovizor, Vesna Solar,
IVICA IVANIŠEVIĆ, MARINA VUJČIĆ: OTPUSNO PISMO
Najnovije izdanje sve zanimljivije zagrebačke izdavačke kuće Hena com roman je Otpusno pismo. Iako naslov kod većine budi pomalo nelagodne primisli na boravak u bolnici, radi se zapravo o djelu koje se doista sastoji od pisama koje dva glavna lika pišu jedno drugome. Kako je epistolarni roman relativno neobičan za suvremenu hrvatsku književnost, već je sam oblik djela dovoljan da pobudi znatiželju. No, stvar postaje još zanimljivija kada uzmemo u obzir da su roman napisala dva autora, Marina Vujčić i Ivica Ivanišević. Svatko od njih, naime, piše pisma jednog glavnog lika. Tako je djelo doista nastajalo u prepisci autora.
Kako je uobičajeno da jedno književno djelo piše jedan autor, odmah se postavlja pitanje kako to dva autora uspijevaju napisati jedno cjelovito djelo. Dva autora koja pišu jedno djelo relativno su rijetka u povijesti književnosti, a vjerojatno najpoznatiji primjer su Iljif i Petrov. Oni su očito pronašli uspješnu formulu za „dvoglasno“ pisanje, pri čemu su njihovi romani cjeloviti i u njima se ne osjeća prisutnost dva pisca koja pišu. To uspijeva i nekim suvremenim piscima krimića koji pišu u paru, kao recimo bračnom paru koji objavljuje pod pseudonimom Lars Kepler. Zanimljivo je pri tome kako su oni ipak izabrali zajednički pseudonim, odnosno jedno ime koje se onda nalazi na koricama njihovih djela, što vjerojatno upućuje na, sada već književnoteorijski zastarjele, teze o jednom autoru kao izvoru cjelovitog književnog djela kojeg je napisao. No, postoje i djela koja funkcioniraju kao neka vrst razgovora između likova, pri čemu svaki lik ima svog autora, pa djelo u konačnici ima dva autora. To je slučaj u djelu s Karin Michaelis i Bele Balasza , napisan početkom 20. stoljeća u obliku dnevničkih zapisa odnosa muškarca i žene.
U nekom smislu Otpusno pismo podsjeća upravo na taj roman, jer su i njegovi glavni likovi žena i muškarac koji proživljavaju ljubavni odnos. Njihov se odnos razvija kroz pisma, odnosno razmjenu emailova. Emailovi su s jedne strane rezultat neke vrste osuvremenjivanja epistolarnog žanra – jer tko još danas piše „prava“ pisma? – a s druge određuju i stil pisanja. To, naime, nije nekakav uzvišeni stil epistolarne tradicije, nego je relativno jednostavan i tečan te unekoliko podsjeća na svakodnevni govor, čime se uspijeva postići dojam „stvarnih“ emailova. No, iako je roman u emailovima zanimljiv i u ovom slučaju vrlo čitak, Otpusno pismo se već samom svojom formom poziva na dugu tradiciju ljubavnih romana, tradiciju koju u konačnici želi poljuljati.
Iako epistolarni roman kao oblik nema jasno određenu tematiku, u povijesti europske književnosti najvažniji romani u pismima pišu o ljubavi, i to načelno o nesretnoj ljubavi. Od 17. pa sve do 20. stoljeća uspostavlja se jaka tradicija epistolarnog ljubavnog romana, od Rousseauove Nove Heloize, preko de Laclosovih Opasnih veza, Richardsnove Pamele i Clarisse do Goetheovih Patnji mladog Werthera. Zanimljivo je da se ta tradicija donekele prenosi i u suvremenu trivijalnu književnost, u ljubić i chiclit, koji povremeno također taj uzimaju. Najpoznatiji je primjer vjerojatno Dnevnik Bridget Jones, iako se tu radi o dnevniku a ne o pismima.
Ako danas pišete epistolarni roman – pa bio on i sastavljen od emailova – nužno se na neki način oslanjate na tu tradiciju. A upravo odnos prema toj tradiciji rezultira i najuspjelijim aspektom Otpusnog pisma, kao i najvećim problemom kojeg roman ne uspijeva riješiti.
Otpusno pismo je, dakle, roman u pismima koja izmjenjuju Irena i Ignjat, a koji počinje trideset godina nakon njihove zajedničke mature. Irena priprema proslavu „okrugle“ godišnjice mature te šalje email Ignjatu u želji da ga pozove da mu prisustvuje. Kako se uskoro saznaje, ta je proslava Ireni zapravo samo izgovor da pokuša stupiti u kontakt s Ignjatom, svojom velikom srednjoškolskom ljubavi. Iako je, naime, Irena cijenjena zagrebačka liječnica, udana za inženjera i ima dvoje djece, ipak je njezin život prazan i nesretan, pa ona pokušava pronaći ljubav koja je u prošlosti završila – kako se saznaje – nesretno, ali u kojoj je mnogo toga ostalo neizrečeno. Ignjat joj uzvraća emailovima u kojima otkriva kako radi kao uspješni antikvar u Nizozemskoj, da nije oženjen i nema djece. Među njima se polako razvija stara ljubav te se oboje konačno shvaćaju da je njihov rastanak na početku studija uzrokovan nesporazumom. I čini se da je na pomolu nova velika romansa, no nešto ipak nije u redu. Na samom kraju roman dešava se neobičan i književno vrlo uspio obrat, koji baš sve što je rečeno i što se dogodilo dovodi pod znak pitanja.
Ukratko ispričana fabula Otpusnog pisma odmah velik problem s kojim se roman suočava. Tradicija ljubavnih romana, kao i suvremena produkcija ljubića i chiclita, vrlo je jaka, što znači da je uspjela nametnuti niz likova i situacija koje se prepoznaje kao, da tako kažemo, „tipične za ljubavni roman“. Ti se likovi i situacije ponavljaju s varijacijama kroz tisuće djela, pa – s obzirom da su „provedeni“ kroz tako brojne romane i priče – unekoliko postaju opća mjesta, koja većina unaprijed prepoznaje. Kako se obično smatra da je glavna karakteristika trivijalne književnosti upravo shematizam likova i tema, ljubić je uspostavio osobito čvrsti obrazac romana, u kojem jedni uživaju, a drugi ga preziru.
Autori Otpusnog pisma su vrlo svjesni tradicije u kojoj njihov roman nastaje. I Marina Vujčić i Ivica Ivanišević očito žele napisati djelo koje se tom tradicijom poigrava te u tom smislu nije „tradicionalni ljubić“. Zato su izabrali neku vrstu „srednjeg puta“: pišu djelo koje je s jedne strane lako čitljivo, zanimljivo i donekle shematizirano, ali koje se s druge strane uspijeva na zanimljiv način poigrati tradicijom i iznevjeriti njezina očekivanja te prijeći u ono što se obično naziva visokom literaturom. Kako je Marina Vujčić i u nekim ranijim djelima pokazala interes za poigravanje tradicijom ljubavnog romana, kao u djelu Susjed, to nastavlja i u Otpusnom pismu. No, dok je roman Susjed već na početku uspio ostvariti otklon od tradicijske sheme i pobuditi zanimanje čitatelja, Otpusno pismo to uspijeva tek na kraju.
Otpusno pismo, naime, završava velikim obratom. On je izveden na dvije razine, stilskom i tematskom, i iznimno je zanimljiv jer doslovno sve što se u romanu dotada dogodilo „okreće na glavu“ te dovodi u pitanje što se uopće u romanu desilo. Obrat je tako dramatičan da dovodi u pitanje i samu tematiku djela, pa više nije sigurno radi li se uopće o ljubavnom romanu. Tada se postavljaju ključna pitanja svakog čovjeka i očito da se više ne radi samo o „običnoj“ ljubavnoj priči, nego o nečemu znatno širem i ozbiljnijem. Činjenica da je taj obrat postavljen na sam kraj romana s jedne je strane opravdano: on je kraj kulminacije zapleta, te jedino i može biti završetak svega. No, problem je što je shema ljubavnog romana – koja se tako uspjelo obrće na kraju – prilično čvrsta tijekom samog djela. To znači da jedan dio obrazovanog čitateljstva neće ni doći do kraja romana i shvatiti značenje obrata naprosto zato jer će misliti kako se radi o „klasičnom ljubiću“, te će napustiti čitanje prije kraja.
Već i sami likovi Ignjata i Irene čine se malo odviše „poznati“ iz tradicije ljubavnih romana: dvoje ljudi koje se voljelo u mladosti, pokušava obnoviti vezu u srednjim godinama jer oboje zaključuju kako su njihovi životi zapravo nesretni. Čak se i nesretan kraj njihove mladenačke ljubavi mnogo puta pojavio u toj tradiciji, pa tako se tako pri čitanju Otpusnog pisma ima dojam da znamo što će se sljedeće dogoditi. Obrazovanijem čitatelju čini se kao da se kreće od jednog općeg mjesta do drugog: naizgled uspješni životu kriju samoću, prava ljubav iz mladosti krije tragediju, ponovno rasplamsavanje stare vatre, želja za novim početkom.
Tako se tradicija ljubavnog romana pokazuje ključnom za Otpusno pismo. S jedne strane, pitak i čitljiv roman se svojim najvećim dijelom ne uspijeva udaljiti od stereotipova koje ta tradicija uspostavlja. S druge pak strane, na samom kraju stvara obrat koji, u maniri postmodernizma, u pitanje dovodi kako tu tradiciju samu tako i razlikovanje trivijalne i visoke književnosti te postaje zanimljiv prilog suvremenoj hrvatskoj književnoj produkciji.
Vesna Solar, Hrvatski radio Treći program - Bibliovizor
Da je Ivica Ivanišević živio u Shakespeareova doba ili prije njega, uvjerena sam da bi sin rukavičara od njega krao zaplete za svoje drame. Shakespeare je bio poznati plagijator: najbolje dijelove "Antonija i Kleopatre" ukrao je Plutarhu, više od 4000 stihova od njih preko 6000 iz prvog, drugog i trećeg dijela "Henrika VI" uzeo je doslovce ili u parafrazi drugim autorima, a uz izuzetak "Sna ljetne noći" i "Na Tri kralja" zaplete svih svojih drama ukrao je iz drugih, najčešće klasičnih izvora.
Što je potpuno u redu, sve dok se zna krasti. T. S. Eliot je rekao kako dobri pisci posuđuju, a veliki kradu. Posuđuju u smislu da imitiraju, kradu u smislu da poboljšavaju. Kod Ivaniševića Shakespeare komediograf ne bi imao puno posla: Ivanišević je, naime, apsolutni majstor literarne mizanscene, točno zna gdje postaviti svoje likove i kako kadrirati njihove pojedinačne drame. Splitski novinar, pisac i dramatičar, naravno, ne piše u stihovima, pa time usporedbe s bardom prestaju.
No stoje usporedbe u strukturi priče. Iako je "Primavera" (Hena com, 2016.) roman, itekako se osjeća da je Ivica Ivanišević napisao čitav niz dramskih tekstova i scenarija. Profesor emeritus Gerald M. Pinciss u svojoj knjizi "Zašto Shakespeare: Uvod u dramatičarevu umjetnost" piše: "Za Shakespearea, prizor počinje svaki put kad glumac uđe na praznu scenu. (...) Pažljivo birajući prizore koji prikazuju različite aspekte zapleta i slažući ih u sekvence tako da se prirodno reflektiraju jedni na druge, Shakespeare organizira materijal svoje drame na način da su bogatstvo i složenost likova i njihovih poteza u potpunosti dramatizirani."
I za Ivicu Ivanišević prizor počinje svaki put kad jedan od likova "uđe na scenu". Svaka je scena jedno poglavlje, svako poglavlje nosi naziv jednoga od glavnih junaka, uvijek onoga koji tim poglavljem dominira. Radnju nose tri sina jedne samohrane splitske majke, a proteže se na gotovo stotinu godina, od 1919. do 2016., u kojoj autor i samoga sebe literarizira, zatvarajući priču objašnjenjem što se dogodilo pojedinim akterima.
Dakle, 1919. godine Mandina Krstulović obavještava svoje sinove Fabjana, Šantu i Duju kakve im je sudbine namijenila. Fabjan i Šanto su blizanci - prvi će u pope, drugi u vojnu školu. Najmlađu Duje ostat će s materom i izučiti krojački zanat. Dvadeset godina kasnije mater ih ponovno zove. Sprema se umrijet' pa da se oproste. Fabjan je u međuvremenu postao izvanredni profesor dogmatske teologije na Papinskome sveučilištu Gregoriana, s Papom je na ti, a osim eurdicijom i analitičkom spremom, osvaja i iznimnim spisateljskim darom. U Boga ne vjeruje.
Svetin Krstulović, od milja Šanto, oficir je kraljevske vojske, kapetan prve klase. Oženio je Ljubinku, od milošte Bubu, iz slavne beogradske familije Hadži-Kostić koja je srpskome narodu dala i ministre i generale i mnoge druge uglednike. Šanto ne samo da ne vjeruje u vojsku, potpuno je za nju netalentiran, pa tata Despot često spašava zeta, a na jedvite jade mu je namjestio službu u Kruševcu.
Krojač Duje vjeruje samo u svoju braću. Ništa nije postigao, ostao je uz majčine skute.
Kad je scena tako postavljena, ubacimo mladog komunista Ćiću, malodušnog detektiva Jakova Aljinovića i doktora Vilibada Žnidaršića ovisnog o kartanju. Dodajmo jednu razočaranu ženu i tri popovske mantije. Zalutali metak i blagdan Svetoga Dujma. Trideset i šest sati bilo je dovoljno da Ivica Ivanišević ispretura živote ovim poštenim ljudima. Čitatelj je na sto muka, zabrinut, pa se smije, opet zabrinut, drži se za glavu, malo i uzdiše, tu i tamo naruga. Zbilja kao u kazalištu - dođe mu da poviče: "Ne tim putem, Šanto!" Ili: "Što uradi, crna Ljubinka!" U svakom slučaju, propade noć: "Primavera" se ne ispušta!
Ivica Ivanišević, poznajem ga, blagoslovljen je rijetkim darom inteligentnog humora. Zabavan je, a nije plitak, duhovit i nimalo prostak. Kažem to zato što bi ga hitno trebalo zaposliti u HTV-ovoj dramskoj produkciji - zapravo u svim dramskim produkcijama domaćih kanala - da nas riješi užasa turskih sapunica i neduhovitih hrvatskih pandana.
Njegova "Primavera" lako bi se mogla pretvoriti u kazališni komad koji bi bio hit nekoliko godina. Od toga se može snimiti i odličan film, ili serija od pet-šest epizoda. To je naprosto toliko dobar tekst, odmjeren u humoru, izričaju i tempu, da može funkcionirati u bilo kojem mediju. I pored svega ovoga, jedna od najljepših posveta Splitu.
Briljantno! Kapa dolje, meštre Ivaniševiću.
Tanja Tolić, portal Najbolje knjige
Ako postavimo dvije osobe u isti, relativno uzak životni prostor, i promatramo ih neko vrijeme, vidjet ćemo kako uskoro usklađuju svoje kretnje prema kretanju onog drugog. To dinamično improviziranje u postojanju i suživotu para odvija ne odvija se samo u fizičkom prostoru koji neke dvije osobe dijele; uskoro se takvo gibanje protegne na emocionalni i mentalni prostor osoba. I tu nastaju umjetnička djela, ali i bolna izobličenja koja ljudi čine od života, živeći u paru.
Životni prostori koje osobe dijele zovu se, recimo, “obitelj” ili “brak”, kao što je to slučaj kod dva muškarca koja pratimo u knjizi “Bornholm, Bornholm”.
Kada promatramo jednu obitelj ili jedan brak, možemo pratiti međusobna preplitanja dviju osoba; supruga i supruge, majke i djeteta. Neka preplitanja i vijuganja rezultat su nastojanja dvoje ljudi da onome drugome, uz kojeg živi, dozvoli dovoljno prostora za rast i razvoj – zbog toga mu se na nekom mjestu uklanja, na nekom drugom ga podupire, a na nekom trećem mu pomaže da promijeni smjer kretanja, stojeći kao čvrsto uporište. To su ono što bih ja nazvala umjetnička djela suživota.
S druge strane, preplitanja mogu svjedočiti o stalnoj međusobnoj borbi za moć između dvoje ljudi koje je sudbina (ili odluka) spojila u dijadu. Gledamo međusobna odgurivanja kada postoji želja za bliskošću i gledamo gušenja kada postoji želja za slobodnom i samostalnošću. Gledamo kako se osobe prelamaju pod bolnim kutevima jer ne mogu izbjeći despotske prohtjeve onog pored kojeg rastu. I to je ono što nam je Hubert Klimko-Dobrzaniecki opisuje kroz živote svoja dva lika; svaki od njih je nepovratno izobličen suživotom sa ženskom osobom, no ono u što ta dva lika izrastaju dvije su sasvim različite osobnosti. Činjenica koja nam se, u kontekstu ovog mračnog i mučnog romana, čini kao čvrst, premda dekoloriziran optimizam.
Horst Bartlik cijenjeni je profesor biologije koji živi i radi u malenom njemačkom gradu. Bio bi to ugodan, miran i uredan mali život, da ga njegova supruga, gotovo odmah nakon vjenčanja, nije pretvorila u, kako Horst to uviđa u trenutku kada ga susrećemo u romanu, polagano Horstovo kastriranje. Svojom hladnoćom i odbijanjem sudjelovanja u partnerstvu na koje je svjesno pristala, Horstova supruga onemogućava Horstu da ispunjava uloge koje on vidi kao centralne u identitetu muškarca. Zbog toga Horst konačno bježi – u druge odnose, u druge fantazije, a uskoro ga rat i fizički odvaja od supruge i smješta na otočić Bornholm. No, je li u tom trenutku već prekasno za njega? Može li se takvim odvajanjem Horst Bartlik oporaviti i ponovno izrasti u muškarca kakvim se je volio zamišljati da jest daleko od svoje žene?
Preskočimo malo u budućnost i uključimo se u priču neimenovanog muškarca koji sjedi pored bolesničkog kreveta i razgovara sa svojom majkom. Majka je u komi. Medicinsko osoblje ohrabrilo je sina da priča majci; takva vrsta komunikacije, kažu, pomaže kod oporavka. A sinu se pruža možda jedinstvena prilika – konačno svoju majku suočiti sa svime što mu je kroz život činila, a nije ga pitala što on o svemu tome misli niti kako se zbog njezinih postupaka osjeća.
Ova knjiga gotovo neugodno prisna i intimna analiza dva različita života, dva različita čovjeka koja su, svaki na svoj način, bile žrtve dvije različite žene. Svaki od njih je iz odnosa sa bitnom ženskom osobom u svom životu izašao izobličen i ranjen. No, to iskustvo ih je promijenilo na dva potpuno različita načina; jedan se u borbi za svoje osamostaljenje i pravo na potpunu mušku zrelost prometnuo u nekoga vrijednog divljenja, a drugi, sasvim neočekivano s obzirom na svoj status i obrazovanje, u nekoga vrijednog prijezira.
Klimko-Dobrzaniecki je kroz ove dvije priče pokazao samo dva (od mogućih tko zna koliko) ishoda sraza između onoga što čovjek jest i onoga što mu se događa. Nitko od nas nije imun na bliske odnose koji su teški, čak i bolesni, za razvoj ometajući, a ipak neraspletivi. Nitko od nas nije imun na učinke odrastanja ili boravka u takvim odnosima. Ipak, koliko smo na sve negativne posljedice – ogorčenost, emocionalno-moralnu kljastost – osuđeni, rezultat je koji djelomično ostaje u našim rukama. I tu je taj jedan mali, otporni optimizam, kao što je otporno sve što iznikne i raste na otocima…
Životne priče ova dva lika detaljno prikazuju jednu temu koja je našem uvriježenom, možda čak i romantičnom poimanju uloge i karaktera žene, potpuno strana. Žene volimo promatrati i o njima razmišljati kao o bićima koja je Priroda obdarila neiscrpnim nagonom da se žrtvuju i skrbe za dobrobit svojih najbližih. No, žene (sestre, supruge, majke i ostale) mogu biti korov, stalna sjena i hladnoća nad životima onih s kojima žive. Mogu to biti slučajno ili namjerno. Žene, onako “nježne”, “slabije”, “mekanije”, mogu itekako biti zagušljiva sila koja deformira živote svih oko sebe.
Neki muškarci, kao što je Horst Bartlik, svoj spas nastoje pronaći na otočiću, koji je obručem vode odvojen od kopna na kojem “vlada” njegova žena. S druge strane, naš neimenovani muškarac prisiljen je sa svog rodnog otočića Bornholma pobjeći na kopno preko istog tog vodenog pojasa. Prvi svoj spas vidi u iskorištavanju izolacije koju nudi otok, a drugi svoj spas vidi u bijegu od te iste izolacije kojom ga otok guši. Pomalo je ironično, a i tako istinito, kako jedno te isto mjesto za nekoga može značiti utočište, dok je nekome drugome preuska krletka načinjena od koščatih, posesivnih prstiju…
Ostaje nakon čitanja jedno zanimljivo pitanje. Ova dva muškarca naizgled ne veže ništa osim života pod čizmom žene, otoka i jednog neupadljivog starinskog fotoaparata. No, Horst Bartlik je boravio na otoku prije nego što mi susrećemo našeg neimenovanog pripovjedača, a naš neimenovani pripovjedač niti u jednom od svojih neprekinutih monologa pored majčinog bolesničkog kreveta ne spominje oca… Je li moguće da su ova dva muškarca povezanija nego što se čini?
Knjiga je ovo vrlo neobičnog ritma, bistrog stila, provokativnih tema i bolnih scena. Ugođajem savršeno skrojena za čitanje tijekom ovih hladnijih mjeseci u godini.
I još moram dodati da me je osobno vrlo potresao jedan dio životne priče našeg neimenovanog pripovjedača, a započinje u 29. poglavlju i traje do samoga kraja. Ovaj dio knjige bih mogla iščupati i tretirati kao potpuno zasebnu kratku priču i to onu koja je tako zorno opisala jedno bolno razdoblje kroz koje sam prošla s vlastitim djetetom. Upravo taj kraj, taj potpuni upliv u bol koja mi je već poznata, meni je omogućio poistovjećivanje s likom koji sam već ranije u knjizi zavoljela i kojeg sam do kraja knjige počela duboko poštovati.
Iva Rajić, blog Bibliovca
